Pretpostaviću da znate osjećaj kad šviknete lopticu skočicu o pod ili drugu tvrdu podlogu koja se potom odbija i vraća, skakuće i ponegdje udari glavom. Ovo s udaranjem glavom je figurativno rečeno, da ne pomislite kako ja mislim da loptice skočice imaju glave. Ni najmanje, osim što se ponekad, a bez imalo truda s moje strane, uspijevam osjećati (ubijeđen sam, baš) kao jedna takva. Kao što sam ubijeđen da ćete se složiti da su ta i takva vrtoglava skakutanja podjednako opasna kao i (figurativna) udaranja glavom.

Ne napušta me osjećaj da nemate blagog pojma o čemu pričam a kamoli što vam pokušavam prenijeti ovim uvodom o loptici skočici. Unatoč ne razumijevanju nadam se da sam uspio privući vašu pažnju.

No dobro, vratimo se nekoliko dana unatrag, a kažem nekoliko jer ne znam točno koliko dok ne promislim, u kom slučaju se moram zaustaviti s pisanjem.

Jesam. Jednostavno, nisam mogao drugačije.

Danas je nedjelja, 18i ožujak 2018. godine a ja se nalazim u hotelskoj sobi u Houstonu gdje sam stigao sinoć (lokalnog) vremena i dok čekam brod odlučio sam sebe, a valjda i vas, malo zabaviti.

A sve je počelo prije četiri dana, u srijedu 14og ožujka oko 13 h kad mi je javljeno da sutra ujutro putujem u Bremen, u sjedište kompanije na kojoj plovim zadnjih 6 godina, radi dogovora/razgovora u svezi mog predstojećeg ugovora. Nadam se da prijašnja rečenica ne zvuči zloslutno sa svim tim detaljima, nadnevkom i vremenom, jer mi to nikako nije namjera, znajući da vas pokušavam zabaviti. Priznajem da je u poruci bilo sadržano i objašnjenje zašto mi se nisu javili nekoliko dana ranije nego tako navrat nanos, ali…

Sami po sebi, odlazak (uobičajeno antipatičan), boravak (iako ugodan) i povratak (ne uobičajeno ugodan) iz Bremena ni bi bili toliko bitni za priču da nije došlo do lančane reakcije koja je počela pokazivati svoje negativne posljedice upravo po povratku kući malo prije 1 sat ujutro, već petka. Pa šta, reći ćete, došao, legao, zaspao i naspavao si se. E pa nisam! Jer sam morao ustati u neljudskih 8 ujutro, ja pomorac na zasluženom dopustu da ustajem u takav rani sat je ne samo nezamislivo nego i potpuno neprihvatljivo. I ne samo što sam ustao nego sam na prazan želudac išao izvaditi krv. No, ima ona izreka o sili i moljenju koju ne želim (iz vrlo osobnih razloga) napisati u cjelosti.

U skladu sa zadnjim informacijama dobivenim “en vivo” u Bremenu od, uvijek nasmiješene i raspoložene, kadrovkinje na brod sam trebao krenuti u ponedjeljak 19og ožujka, znači da je predamnom bio čitav vikend i vrijeme za spremanje kao i završavanje zaostataka, koji se od nekud stvore neizostavno svaki put i taman pred sam ukrcaj. Dakle, trebao sam KRENUTI na put sutra a ne dan prije odlaska sjediti u hotelskoj sobi na drugoj strani svijeta. Počinjete li dobivati sliku kakve veze imaju loptice skočice s pomorcima? Skakućemo s mjesta na mjesto pritom (figurativno) udarajući glavama manje ili više bolno. Tako sam i ja nekoliko sati nakon vađenja krvi (na prazan želudac) dobio od već spomenute kadrovkinje novu informaciju da putujem već sutra tj. subotu ujutro iliti nemam niti 24 sata pred sobom prije puta. Ništa strašno, ništa što se većini pomoraca nije kroz karijeru desilo barem jednom. A planirao sam se u subotu ne ustajati barem do podna…

Više instance su ipak odlučila za mene, vjerujući da mi čine dobro, siguran sam. I tako je te subote u 4.30 počelo moje skakutanje i (figurativno) udaranje glavom od Rijeke preko Ljubljane, Amsterdama i Toronta sve do Houstona. Pitate se zašto bi itko pri zdravoj pameti letio u Houston preko Toronta? Tako vam to bude kad bacite lopticu skočicu. Pa ju vi bacajte ako ste dovoljo hrabri.

Vrlo simpatični i razgovorljivi vozač me nazvao na mobitel točno u 4.30, dok sam se liftom spuštao dolje, kako bi provjerio da nisam slučajno zaspao, što i nije bila loša ideja obzirom da sam spavao svega dva sata. U ugodnom društvu i razgovoru je protekla prva dionica puta, što me na čas uljuljkalo u osjećaj da će sve proći bez (figurativnih) udaraca u glavu. Sad mi je, gotovo, smiješna vlastita naivnost.

Tijekom čekanja na ukrcaj u avion za Amsterdam javljeno nam je da ćemo poletjeti četrdeset minuta kasnije radi vremenskih uvjeta na amsterdamskoj zračnoj luci. To izgubljeno vrijeme ne bi smjelo utjecati na moje daljnje putovanje obzirom da ću imati više nego dovoljno vremena do slijedećeg leta, ali me svakako potaklo na razmišljanje i stvaranje raznoraznih scenarija u glavi.

I čekam tako ja da započne ukrcaj u avion, na pola kunjam u stolici, borim se sa snom kako bih uspio odspavati za osamsatnog leta do Toronta, kad začujem između desetak prezimena i moje preko razglasa. Ustajem sa stolice i doklimam se do pulta uz pozdrav i osmijeh popraćen upitom što sam loše učinio da me se proziva, ubijeđen kako je u pitanju greška ili mi nude sjedalo u prvom razredu, što je moguće kao i dobitak na lutriji. Razgovor je tekao otprilike ovako:

Službenica: “Čuj, nemaš kanadsku vizu.”

Ja (mudrujem): “Ne treba mi viza za Kanadu jer sam u tranzitu.”  

Službenica: “Nema veze jer ti treba i za transit.”

Ja (uporno mudrujem i trošim dragocjeno vrijeme): “Prije manje od dvije godine sam se ukrcao na brod u Kanadi i nije mi trebala viza jer sam pomorac.”

Službenica: “Bez vize ti ne smijemo izdati kartu a bez karte ne’š uć’ u avion.”

Ja (na pola u panici ubijeđen da se to ne vidi): “Dobro, šta se da učinit’?”

Službenica: “Evo ti kartica s internetskom stranicom gdje možeš online nabavit’ vizu.”

Ja (na rubu histerije, ubijeđen da se ni to ne vidi): “Najljepša hvala.”

Zahvaljujući pametnom telefonu sam uspio kroz desetak minuta ispuniti upitnik s osobnim podacima i pitanjima a zahvaljujući bankovnoj kartici sam uspio izvršiti i plaćanje jer u suprotnom s tim avionom ne bih zasigurno poletio. Pa kažu kako plastika nije dobra za planetu. Ne da prebacujem odgovornost na druge ali ovaj (figurativni) udarac u glavu sam primio jer je ranije spomenuta (uvijek nasmiješena i raspoložena) kadrovkinje zaboravila to odraditi prije mog polaska.

Ipak, sve je prošlo dobro i čak sam odspavao u avionu (ne koliko sam želio) na sjedalu do prolaza koje sam uspio dobiti od ljubazne službenice “Air Canade”. I ne samo odspavati nego sam do Toronta pogledao dva odlična filma, jednu komediju a jedan povijesni.

Po dolasku u Toronto morao sam podići kartu za posljednji let kad mi je neosjetno manje ljubazna službenica “United” rekla da sjedala do prolaza nema slobodnih osim u višoj kategoriji, što bih trebao platiti dodatnih 29 CAD. Ne praveći se važan, momentalno sam se prihvatio novčanika kako bih to odmah platio i riješio se brige. No, neosjetno manje ljubazna službenica mi je rekla kako to mogu učiniti i za pultom prije ukrcaja u avion. Nisam joj u mislima uputio nimalo lijepe riječi. Nasuprot njoj, vrlo ljubazni službenik ne samo što mi je zamijenio kartu nego mi ju čak nije ni naplatio dodatno, tako da sam se širio poput kralja sam na dva sjedala nešto više od tri sata koliko je trajao let do Houstona.

Predstojao je možda najteži dio puta, dočekati svoj kufer. Da stvari budu teže ovo je mom novom kuferu prvo međunarodno putovanje. Do sad je samo doputovao od Zagreba do Rijeke, i to prazan, zaštićen kartonskom kutijom, a sad je bio pun mojih stvari i mirisa dok se miješao s ostalima prolazeći s kontinenta na kontinent. Na ekranu je jasno pisalo da će prtljaga s leta iz Toronta biti dostavljena na traci broj dvanaest, gdje sam, uz tko zna koliko drugih putnika i sam, krenuo. Nakon nekog vremena počele su pristizati prtljage svih boja i veličina. Nakon još vremena mi je prišla starija gospođa upitavši me ako sam i ja došao iz Toronta. Pa smo se tako nas nekoliko „torontaša“ našli prilično zabrinuti za dobrobit svojih suputnika komentirajući i tješeći se uzajamno. Dok se niotkuda stvorio čovjek koji je rekao da je svoju prtljagu našao na traci broj pet. Dakle dvanaest i pet nije ni slično a između ima i sedam traka. Ne budi lijen i prošeći tih pedesetak metara Baretiću, rekao mi je unutarnji glas razuma, iako mu se onaj drugi suprotstavljao bojeći se da će se kufer ipak pojaviti na dvanaestici a šta ću onda. I dok su se njih dvojica objašnjavali ja sam se ipak odšetao do petice i pronašao svoj kufer kako se šepuri među ostalima, kao nov, on mlad, on lijep sav oblijepljen u naljepnice kako bih ga lakše pronašao u masi istih i sličnih. U trenutku kad sam ga primio za njegovu glatku plastičnu ručku osjetio sam toplinu oko srca i mir u duši, i dalje naivno vjerujući kako su završili (figurativni) udarci u glavu.

Sav razgaljen izašao sam van tražeći pogledom nekoga tko bi mogao imati papir ili pločicu s mojim ili imenom broda. Odustavši nakon nekoliko minuta nazvao sam agenta s privatnog mobitela po cijeni od 18,79 kn/min pa ponovo i ponovo dok se nismo uspjeli usaglasiti i dok se vozač golemog osmijeha na čokoladnom licu nije pojavio predamnom uz objašnjenje da me čekao na Terminalu C gdje slijeću avioni inozemnog prometa a ja sam se iskrcao na terminalu E gdje slijeću avioni tuzemnog prometa. Zašto je avion iz Kanade sletio na „krivi“ terminal ostaje mi misterija.

Ipak, nakon svih tih skakutanja i (figurativnih) udaraca u glavu, danas čitav dan ne radim ama baš ništa osim što ležim, sjedim, jedem i spavam a kasnije ću vjerovatno i u miru popiti hladnu pivu ili dvije, i još sam plaćen za to, a vi, neki među vama, se odlučite da li je ili nije, kako znate reći: “Lako tebi, ti si pomorac!“

Houston (SAD), 18. III. 2018.