Ulaganje u vlastito obrazovanje dobar je preduvjet da čovjek jednog dana pronađe posao koji bi želio raditi, no ipak to je samo preduvjet jer da bi se dobilo, radilo i uživalo u poslu koji obavljaš potrebna je i sreća. Alenu Jugoviću, rođenom Riječaninu, ta se sreća osmjehnula. Nakon završene Elektrotehničke škole u rodnom gradu, odlučio je upisati Pomorski fakultet i to smjer Tehnologija i organizacija pomorskog prometa. Budući da glad za znanjem nije jenjavala Alen je odlučio magistrirati i doktorirati na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, a paralelno s magisterijem završio je i Stručni studij „Economics for the Sustainable Transport Development Na Virtual University of the Adriatic, Ionian Basin, u Ravenni u Italiji. Svo to ulaganje u sebe se isplatilo i danas je 43-godišnji Alen najmlađi dekan Pomorskog fakulteta u Rijeci kojem, kaže, duguje i to što je upravo tu upoznao i svoju suprugu.

Pomorski fakultet upisao sam još davne 1995/96. godine netom nakon završetka Domovinskog rata te sam  kod upisa bio vođen činjenicom da s diplomom Pomorskog fakulteta mogu lakše pronaći posao, posebice ako je taj posao vezan uz more. Sigurno je mom odabiru pomoglo to što živim u gradu s najvećom hrvatskom lukom i u gradu u kojem su se tada počela otvarati predstavništva stranih brodarskih i logističkih kompanija. Ujedno još od malih nogu sam gajio posebnu ljubav prema moru i brodovima pa je to bio logičan odabir. U jednoj mjeri na moj izbor je utjecala i činjenica da su moj brat i moj pokojni ujak pomorci koji su završili isti Fakultet i stvarali svoju karijeru na moru i uz more.

Kad kažete da ste završili Pomorski fakultet svi odmah misle da ste pomorac. Imate li iskustva u plovidbi?
Jedino moje iskustvo u plovidbe je ono putnika, ili u najvećoj mjeri malog od palube na jedrilici ili barci mojeg prijatelja. Na našem Fakultetu, uz osposobljavanje za zanimanje pomorca, imamo i smjerova koji studente pripremaju za rad na kopnu, jer na kraju potrebno je imati i kadrove na kopnu koji će moći i znati rukovoditi lukama i svjetski prepoznatljivim brodarskim kompanijama. Tako sam i ja završio smjer Tehnologije i organizacije pomorskog prometa koji je na neki način predodredio moju budućnost.

Svo stečeno znanje na studijima pripremilo vas je za posao dekana Pomorskog fakulteta u Rijeci koji danas obavljate. Što se sve promijenili, odnosno poboljšali otkad ste na tom mjestu?
Kad s 40 godina dođete na takvu funkciju puni ste planova, ideja i želja što bi ste promijenili, nadopunili ili izradili. Onda kada sve to počne uvidite da za svaku tu ideju morate stvoriti preduvjete i pronaći kvalitetne i dobre ljude koji će zajedno s Vama dijeliti teške i lagane dane, dobre i manje dobre odluke, ljude koji su spremni potegnuti kada treba i svojim primjerom ukazati kako i kuda dalje. Upravo tu sam imao veliku sreću i zajedno s mojim prodekanima, ali i ostatkom kolektiva, uspjeli smo ostvariti puno tih zamisli, od kojih bih naveo samo najznačajnije.

Kao prvo povećali smo kvalitetu nastavnog procesa na način da smo osigurali adekvatan prostorni kapacitet (učionice su dovedene na viši standard i to po dostupnosti različitih prezentacijskih alata, informatičkom osuvremenjivanju, zavidnom stupnju uređenosti učionica i dostupnosti interneta.  Uz to redovno smo poticali usavršavanje asistenata, postdoktoranada i nastavnika te uključili istaknute stručnjake iz prakse u studijski program (direktore brodarskih kompanija, uprave luka i lučkih uprava, menadžera logističkih kompanija i dr.). Također smo povezali znanstvenoistraživačku i nastavnu djelatnost, organizirali i financijski podupirali studente pri prijavama na specijalizirane „ljetne škole“, tečajeve i druge vrste mobilnosti (Kina, Bremen i dr.). Studente smo uključili u rad u gospodarstvu tijekom studija, pratili karijere bivših studenata, dokumentirali njihove informacije/savjete u cilju unaprjeđenja studijskih programa te ih uključivali u nastavu kao stručnjaka iz prakse.

Proširili smo i unaprijedili Centar za cjeloživotno obrazovanje (Centar za izobrazbu pomoraca i cjeloživotno obrazovanje) na način da smo povećali broj programa izobrazbe uključivanjem stručnjaka iz privrede, nabavili specijalizirane simulatore kojim se omogućila ponuda novih programa izobrazbe (npr. izobrazba prema IGF Pravilniku), implementirali nove programe izobrazbe u pomorstvu koji nisu direktno vezani za brodska zanimanja, uključili nastavnike u programe izobrazbe koji ne posjeduju STCW ovlaštenja i izradili tzv. „taylor made“ tečajeve, odnosno tečajeva na zahtjev brodara ili agencija za ukrcaj pomoraca, a također smo surađivali i s privrednim subjektima koji su angažirani na poslovima izvan EU, odnosno izvodili programe izobrazbe za polaznike iz „novih“ regija.

Nadalje smo povećali studentski standard i studentski život kroz formiranje Zaklade Pomorskog fakulteta i stvaranje čvrste veze s pomorskim gospodarstvom i Alumni-jem u svrhu stipendiranja studenata slabijeg socijalnog statusa ili najboljih studenata. Potičemo studentski osjećaj pripadnosti Fakultetu izradom kravata, marama, „hudica“ i majica s motivom Fakulteta. Potičemo izvrsnost studenata te nagrađujemo one najuspješnije na način da im poklanjamo informatičku opremu,  dajemo popust pri upisu na poslijediplomski studij Pomorstvo, upućujemo ih na specijalističke studije u renomirane institucije u inozemstvu kako što su Shanghai Maritime University i drugi. Isto tako angažiramo studente u samostalnim projektima, te bih posebno istaknuo njihovu odličnu suradnju s upravom i djelatnicima Fakulteta u raznim projektima – Dan karijera, Kako razvaliti na razgovoru za posao, Bal pomoraca, Međunarodna veslačka regata, obilježavanje 70 godina Fakulteta te humanitarne akcije i darivanje krvi. Moram napomenuti da su se u svim ovim aktivnostima studenti  iskazali svojim angažmanom, idejama, pomoći ali i stekli iskustvo koje će im dobro doći po završetku studija i radu u nekoj kompaniji.

Htio bih još spomenuti da radimo na povezanosti sa zajednicom i gospodarstvom te usklađivanju s potrebama zajednice kroz realizaciju istraživačkih projekata u suradnji s Ministarstvom, gospodarstvom i lokalnom zajednicom, izradu: visokostručnih studija, strategija razvoja države, master planova, elaborata i ekspertiza za potrebe Ministarstva, gospodarstva i lokalne zajednice kao i sudjelovanje nastavnika u povjerenstvima vezanim za pitanja pomorstva na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Poticanje tržišnog i javnog djelovanja Fakulteta  jedan je od naših glavnih ciljeva, a isti postižemo kroz: kontinuirani rad na što većoj povezanosti studijskih programa i pomorske privrede, uspostavljanje novih nastavnih i stručnih baza, uključivanje gospodarstvenika/stručnjaka iz prakse u nastavni proces (do 30% kolegija), organizaciju humanitarnih aktivnosti pod našim standardnim sloganom „pomorci dobra srca“ (humanitarna veslačka regata, sudjelovanje u trci „Wings for life“ i na humanitarnom koncertu klapa u HNK I.P Zajca koji će biti 15.12.2019.)

Ujedno podižemo kvalitetu istraživanja na način da smo povećali broj objavljenih radova u međunarodnim publikacijama indeksiranim u bazi Web of Science i s iznadprosječnim faktorom odjeka, pojačali kapacitete za znanstvenu i istraživačku izvrsnost te osnovali Centar za međunarodne projekte čime smo uspjeli dobiti 14 međunarodnih projekata ukupne vrijednosti veće od 1,5 milijuna eura, a što nas po broju dobivenih projekata čini rekorderima u okvirima u riječkog sveučilišta.

Svake godine dolaze vam nove generacije i nadaju se da će jednog dana postati pomorci. Koliko studenata upisujete godišnje i koliko njih završava studij?
Ove akademske godine na preddiplomskoj i diplomskoj razini na Fakultetu studira 1.720 studenata. Kad tome pribrojimo i doktorande na poslijediplomskom sveučilišnom studiju „Pomorstvo“ dolazimo do brojke od 1.850 studenata. Do sada je na godišnjoj razini studij u prosjeku završavalo oko 400 studenata što je vrlo dobar pokazatelj kvalitete studija i studenata, pogotovo ako uzmete u obzir da smo na prvu godinu preddiplomskog i diplomskog studija upisali 480 studenata. Tijekom studija kontinuirano pratimo prolaznost i rezultate studenata te njihovu daljnju karijeru. Visoka stopa zapošljavanja naših studenata, sa studijskih programa koji omogućuju studentima ukrcaj preko agencija za ukrcaj pomoraca, vidi se i iz podatka da studenti navedenih studija nakon završetka studija „na brod“ čekaju između svega 3 do 6 mjeseci.

Moram napomenuti da osim studenata iz naše države imamo trend povećanja i broja dolaznih inozemnih studenata. Prošle akademske godine bili smo na trećem mjestu na Sveučilištu u Rijeci po broju dolaznih studenata preko Erasmus+ programa.

Dolaze li i u kojem broju na Pomorski fakultet u Rijeku brucoši iz drugih pomorskih gradova? Znači li to da ste možda konkurentniji od ostalih fakulteta ili je stvar u nečem drugom?
Naravno, imamo studenata iz cijele Hrvatske, uključujući studente iz Zadra, Splita i Dubrovnika. Prema njihovim navodima motiv studiranja kod nas im je prvenstveno taj što žele dobiti najbolje moguće obrazovanje, rad s istaknutim nastavnicima i stručnjacima, rad na suvremenoj opremi, simulatorima, u specijaliziranim učionicama i laboratorijima. Studenti po završetku preddiplomskog studija dobivaju i sve potvrdnice koje su im potrebne za stjecanje prvih časničkih zvanja. Studentima osim „propisanog“ nastavnog plana nudimo mogućnost mobilnosti putem Erasmus+ i CEEPUS programa na 28 partnerskih visokoškolskih institucija u 21 zemlji EU i svijeta. Do sada je mobilnost u svrhu studiranja i stručne prakse koristilo 60-tak studenata, a najpopularnija odredišta bila su Poljska, Njemačka, Latvija, Finska, Španjolska, Slovenija, Grčka, Turska i Portugal. Osim tih programa omogućili smo studentima školovanje u Kini, na Shanghai Maritime University, jednom od najvećih pomorskih učilišta na svijetu. Upućujemo ih na specijalizirane ljetne škole, te preko partnerskih institucija proširujemo mogućnosti dobivanja stipendija. Tako smo ovih dana dobili i ponudu iz Japana za stipendiranje naših studenata na Pomorskom fakultetu Sveučilišta u Kobeu.

Dakle, ove godine je studij upisalo 480 novih studenata. Mislite li da je taj broj prevelik ili premali s obzirom da kasnije mladi nailaze na problem pri odrađivanju kadeture?
Pomorski fakultet u Rijeci aktivno pomaže studentima u pronalaženju kadeture. Fakultet ima suradnju s velikim brojem hrvatskih posrednika za zapošljavanje pomoraca kao i direktnu suradnju sa svjetskim pomorskim kompanijama, primjerice CMA CGM, Shell, NYK, Costa Cruises, Torm, Almi Tankers, Columbia Shipmanagement, Carl Bitner i mnogi drugi. Potrebno je naglasiti da studenti Pomorskog fakulteta u Rijeci već nekoliko godina nemaju problem oko pronalaženja prvog ukrcaja, dapače u trenutku upita kompanije za ukrcaj Fakultet često ima problema u pronalaženju slobodnih studenata za ukrcaj. Potrebno je naglasiti da je Fakultet imenovao i osobu koja brine o povezivanu studenata i kompanija, a vezano uz njihov prvi ukrcaj, te da Fakultet u suradnji s posrednicima i brodarskim kompanijama organizira prezentacije o mogućnosti ukrcavanja.

Mladi ljudi uvijek nekako odabiru onaj smjer za koji vjeruju da će prije naći posao. Mijenjaju li se trendovi iz godine u godinu ili ostaju približno isti? Koji je smjer najzastupljeniji?
Potrebno bi bilo još dodatno zainteresirati studente za upisivanje onih smjerova koji su najdeficitarniji, a to je trenutno, a bit će i u budućnosti, brodostrojarski smjer, odnosno budući studenti brodostrojarstva.

Koliko ulažete u novu opremu i simulatore kako biste bili u skladu sa zahtjevima na tržištu, odnosno da mladi ljudi budu što bolje osposobljeni kad jednog dana počnu tražiti posao?
Svake godine prema planu ulaganja kupuje se nova oprema i simulatori. Od kada sam dekan u prosjeku se godišnje ulaže između pola milijuna i milijun kuna. Upravo prošli tjedan, prateći najnovije svjetske trendove, u rad je pušten nadograđeni brodostrojarski simulator s ugrađenim tzv. IGF simulatorom, odnosno simulatorom brodova pogonjenih s LNG gorivom. Takvi brodovi su visoko sofisticirani brodovi na kojima će naši studenti nesumnjivo ploviti, stoga mislimo da im treba od početka obrazovanja pružiti suvremena dostignuća i znanja.

Planirate li možda u dogledno vrijeme još kakvu investiciju?
Planira se investicija u edukativnu radionicu u bivšem prostoru tvornice Torpedo u iznosu od oko 3,5 milijuna kuna i upravo je ovaj tjedan raspisan natječaj za radove. Edukativna radionica je veličine 700 m², nalazi se na samoj obali mora i pružiti će studentima moderne uvjete za praktičan rad.

Današnje tržište je itekako zahtjevno i svjedočimo tome da strane kompanije sve više zapošljavaju jeftiniju radnu snagu. Naši ljudi sve teže pronalaze posao, koji je uz to još i često potplaćen. Zbog čega je to tako i što poduzeti da hrvatski pomorci i dalje budu konkurentni?
Samo kvalitetom i pružanjem kvalitetnog obrazovanja možemo postići da ostanemo konkurenti i dalje vrlo traženi. Kvalitetom našeg proizvoda, točnije visokoobrazovanim studentom, možemo napraviti razliku i potaknuti najbolje kompanije na zapošljavanje naših studenata i pomoraca. Mislim da to danas i radimo što se i ogleda u velikom broju naših bivših studenata koji su kao mladi ljudi postali zapovjednici najvećih i najsofisticiranijih brodova renomiranih svjetskih brodarskih kompanija. Tako je, primjerice naš bivši student sa svega 30 godina starosti postao najmlađi zapovjednik LNG broda na Svijetu. Na istom fakultetu studirao je i prvi zapovjednik koji je samostalno, bez pomoći ledolomaca, preplovio Arktik, a moćnom klubu bivših studenata pridružuje se i prvi zapovjednik koji je preuzeo tada najveći kontejnerski brod na svijetu, Marco Polo, od 18.000 kontejnera i ukupne vrijednosti sa svim teretom preko 1 milijarde dolara. Osim pomoraca posebno bih istaknuo i našeg bivšeg studenta koji je u ranim četrdesetim postao potpredsjednik najveće svjetske kontejnerske kompanije „Maersk“ (i koji je i danas s nama ovdje). Uz spomenute, brojni su, ravnatelji lučkih uprava i državnih tvrtki, menadžeri svjetskih kompanija i luka, zapovjednici i upravitelji na najskupljim bordovima te političari i veleposlanici svoje znanje o pomorstvu stjecali upravo na Pomorskom fakultetu riječkog sveučilišta. Ono što spaja većinu naših bivših studenata, a vezano uz njihov odnos i osjećaj spram našeg Fakulteta je možda najbolje sadržano u izjavi jednog od naših bivših studenata, a danas veleposlanika u kraljevini Norveškoj, a koji je istaknuo da: „Iz današnje perspektive, bez ikakve sumnje ponovo bi odabrao upravo Pomorski fakultet u Rijeci!“

Vrlo malo domaćih brodara uzima završene mlade ljude sa studija i omogućava im da odrade kadeturu. Na koji način ih potaknuti da se ta praksa promijeni?
Nažalost, hrvatskih brodara je relativno malo s manjim brojem brodova te ne mogu svi studenti biti ukrcani na njih. Kvaliteta naših studenata omogućava im različit izbor na kompetitivnom svjetskom tržištu te studenti preferiraju velike svjetske kompanije te uvelike tankerske kompanije ili one koji u svojoj floti imaju LNG brodove.

Kakvo je Vaše mišljenje nastavno na novi pravilnik o subvencioniranju pomoraca na kojem godinama radi CROSMA?
Subvencioniranje kadeta je dobar korak CROSMA-e u promoviranja hrvatskog kadeta kao proizvoda i vjerujemo da će na brodarskom tržištu, koje je kako ste i sami naveli izloženo jeftinijoj radnoj snazi, subvencioniranje sigurno biti odgovarajući poticaj velikim kompanijama da i dalje zadrže hrvatske kadete, a i pomorce. Međutim, osim subvencioniranja naglasak treba uvijek biti na kvaliteti kadeta.

Gostujući ste profesor na Pomorskom fakultetu u Splitu i Odjelu za pomorstvo Sveučilišta u Zadru. Jeste li možda predavali na fakultetima izvan Hrvatske? Kakva ste tamo stekli iskustva vezano za obrazovanje pomoraca?
Predavanja na fakultetima izvan Hrvatske, kao i mnoge moje kolege s Fakulteta, proveo sam kroz sustav CEPUS koji omogućava nastavnicima odlazak na inozemne institucije, predavanja, istraživanje i boravak na tim institucijama. Svaki taj odlazak novo je iskustvo i način da nešto preuzmete od njih. Puno je toga u svijetu već izmišljeno i ne treba uvijek otkrivati „toplu vodu“, već analitički i razumno vidjeti kako neke stvari koje drugdje funkcioniraju uspješno implementirati u svoj sustav. Mi jesmo najstarija i najznačajnija visokoškolska institucija u pomorstvu u RH, ali u svijetu i dalje je veliki broj pomorskih institucija koje su starije i kvalitetnije od nas i od kojih moramo učiti.

U posljednje vrijeme dosta se piše o autonomnim brodovima. Što mislite hoće li to zaživjeti ili će ipak biti potrebna ljudska ruka?
Autonomni brodovi u nekom obliku će sigurno zaživjeti, ali mišljenja smo da će i tada za uspješnu i sigurnu plovidbu te samu organizaciju plovidbe trebati imati kvalitetno obrazovanje, bilo to pomoraca ili ljudi koji će upravljati autonomnim, poluatonomnim ili sličnim brodovima.

Kako vidite brodarstvo u Hrvatskoj i u svijetu u budućnosti?
Hrvatsko brodarstvo može imati svjetlu budućnost, ali se treba prilagođavati tržišnim uvjetima koji se uvelike brže mijenjaju nego prije 20 ili 30 godina. Možda da ukažem na jedan svijetli primjer razvoja brodarstva, iako je to možda manje poznato, a to su mali putnički brodovi za kružna putovanja kojih je u nekoliko posljednjih godina izgrađeno na desetke, a koji također predstavljaju hrvatsko brodarstvo. Takav razvoj može u budućnosti donijeti možda i novu cruising kompaniju s većim brodovima za međunarodna putovanja za razliku od onih koji danas plove samo unutar Jadrana.

Što bi poručili svojim studentima nakon završetka Vašeg fakulteta?
Iskreno, kada ispratimo pojedinu generaciju bude mi i žao jer smo se zbližili s njima i navikli na njihov trud i kreativnost kako u učenju tako i u zajedničkim projektima. No, naravno da nam je drago da su završili jedan dio svog životnog puta i spremni, na ponos svojih roditelja, ali i naš, krenuti u svijet rada u želji za stručnim i znanstvenim razvojem te nadom za bolje sutra. Ono što ipak želim im poručiti je da ne zaborave da znanje i sposobnosti koje su stekli marljivošću i trudom na ovom Fakultetu su postali dio njihove osobne vrline kojih će blagodati osjetiti njihovi najbliži te budući suradnici u poslu i svijetu. Ujedno gdje god da se našli, u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu, ni jednog časa da ne zaborave da nastavljaju pomorsku tradiciju hrvatskog Jadrana i ovoga našeg prelijepog primorskog kraja te vjerujem da gdje god bili da će nositi uspomenu na naš Pomorski fakultet u Rijeci.

Piše: Andrea Zovko

Razgovarali smo s gospodinom Draganom Grubišićem, vlasnikom tvrtke Adriatic Cruising u Šibeniku, koji se prvi na našim prostorima počeo baviti privatnim čarterom guleta za krstarenje Jadranom.

Kako je počeo, koliko brodova sada ima u floti te kako je situacija s koronavirusom utjecala na posao pročitajte u nastavku.

Gospodine Grubišić, kako i zašto ste se počeli baviti baš ovom vrstom posla?

Prije 16 godina sam započeo s ovim poslom, bio sam jedan od prvih koji se u Hrvatskoj počeo baviti guletima. Procijenili smo da bi dobro išao posao u sektoru privatnih čartera i, sva sreća, krenulo je dobro te smo nakon nekog vremena proširili flotu s jednog na, sada, četiri broda.

Recite nam nešto o brodovima koji su sada u Vašoj floti

Trenutno imamo u ponudi četiri broda – Malena, Kadena, Perla i Dolce Vita. Svi su turski guleti koje dobavljamo direktno iz Turske. Gulet je inače posebno izgrađen drveni brod, opremljen s jedrima, ali također koristi i snagu svojih motora. Najmanji brod u našoj floti je Malena, duga 27 metara, sa smještajnim kapacitetom do 10 gostiju; a najveća je Dolce Vita duga 35 metara. Svi brodovi su klimatizirani, prostrani; kabine imaju TV, minibar, DVD sustav, svaka kabina imaju svoju kupaonicu, a kreveti u kabinama su bračni ili za jednu osobu. Gosti imaju mogućnost korištenja jet ski-a, glisera, kanua, skija itd.. Brodovi koje sada imamo su starosti od devet do 18 godina.

Što biste rekli, koja je razlika između krstarenja guletima u usporedbi s drugim vrstama krstarenja; primjerice jahtama?

Budući da se bavimo privatnim čarterom, gosti se svi međusobno poznaju; to su uglavnom obitelji ili skupina prijatelja; tako da je to već prednost u odnosu na klasična krstarenja. Svi naši brodovi imaju peteročlanu posadu – kapetan, kuhar, hostesa i dva mornara. Naša glavna prednost je usluga. Dobra hrana i odnos prema gostima; to je glavna razlika između privatnog i cabin čartera.

Nadalje, naša ruta nije točno određena. Prilikom bookinga se dogovara ukrcaj i iskrcaj, a sve ostalo dogovaramo sa gostima kada dođu na brod. Ako se njima svidi neka uvala ili otok, ostajemo tamo koliko gosti žele, no naravno, unutar mogućnosti broda. Dnevno je maksimalno četiri sata krstarenja.

Što smatrate Vašom najvećom prednosti u odnosu na druge čartere?

Posada. Bez posade ovog posla nema. Dobra hrana, dobro vino i vrhunska usluga, to je najbitnije. Primjerice, od sedam dana krstarenja smo, u prosjeku, pet dana u uvalama. Vrlo malo vremena smo u portu.

Vaša posada je zaposlena tijekom cijele godine?

Tako je, sva posada je naša i svi su zaposleni cijelu godinu. Nakon što se brod vrati iz škvera, kreću pripremni radovi za sezonu.

Koja je Vaša uobičajena klijentela?

Dolaze nam gosti iz cijelog svijeta. Preko osamdeset posto gostiju su prekooceanski – Amerikanci, Kanađani, Australci, ima ih dosta i iz Južne Afrike. Od Europljana nam najviše dolaze Španjolci i Englezi.

Jeste li sami ulagali u posao ili ste dobili neke subvencije od države ili iz EU fondova?

Ne, poticaje od države nismo dobivali. Jedino sada, za vrijeme korone, smo primili pomoć od države u vidu isplaćivanja plaća radnicima.

Situacija s koronavirusom je, vjerujemo, utjecala i na Vas

Da, korona je, kao i svima, utjecala na posao. Kao što sam već rekao, većina naših gostiju dolazi iz dalekih destinacija tako da ove sezone itekako osjetimo pad u prometu. Imamo sada u osmom mjesecu rezervaciju za skupinu Šveđana, no vidjet ćemo kako će se situacija razvijati.

Kakva je situacija van sezone, brodovi su u škveru?

Da, sezona nam traje od lipnja do rujna, podsezona su svibanj i listopad, a van sezone brodovi idu u škver, tamo ostaju nešto više od mjesec dana. Svake godine se bruse i lakiraju, sva tehnika se popravlja i održava. Nakon škvera još mi dodatno radimo na brodu, pripremamo se za početak sezone.

Kakvi su Vam planovi za budućnost, planirate li širiti flotu?

Momentalno ne, vidjet ćemo što će biti nakon ove sezone, zbog koronavirusa. Ali plan nam je bio povećati flotu za još jedan brod, koji bi bio superluksuzan. I dalje planiramo ostati u privatnom čarteru.

Foto: Adriatic Cruising

1 of 24

Imati sreću da si rođen na moru, uz majku rodom iz Staroga Grada na Hvaru, te pretke koji su bili pomorci na trgovačkim brodovima vrlo je vjerojatno da će te život uputiti na more. Odrastanje uz more i provođenje ljetnih školskih praznika na srednjodalmatinskom otoku za rođenu je Šibenčanku, Rajnu Kovačević, značilo mnogo, a i odredilo je njezin životni poziv. Nakon završene Visoke škole za turizam u Šibeniku, nautički smjer, Rajna je krenula na brod i, iako je namjeravala odraditi samo jedan ugovor, njezin se boravak na brodu protegnuo na deset godina te traje i danas. Kao poslovni menadžer britanske kompanije „The Ships Photographer“, Rajna Kovačević odgovorna je za odjel fotografije na dodijeljenom joj brodu, zadužena je za kompletnu organizaciju odjela, marketing te vođenje internacionalnog tima zaposlenika. Da to nije dovoljno mora, kazuje i činjenica da joj je i suprug također pomorac, a u posljednje vrijeme bavi se pisanjem. Nedavno je objavila i slikovnicu „Priča o tri broda“ namijenjenu djeci i odraslima kako bi se upoznali sa životom pomoraca i brodova.

– Brodove sam zavoljela rano jer starograjska vala je uvijek bila puna brodova, jahti i kaića i to me kao dijete vrlo privlačilo i obilježilo na neki način. Moj prvi susret s brodom je bio trajekt koji je vozio na relaciji Split-Stari Grad. Kasnije sam odabrala studij turističkog  menadžmenta, naravno, nautički smjer. Završila sam ga u Šibeniku i, budući da sam voljela pisanje, a i tako se nekako život posložio, krenula sam u novinarstvo. Nakon honorarnog posla novinara u Jutarnjem listu u Šibeniku, spakirala sam se i otišla u Zagreb te postala dio ekipe novinara časopisa Arena. Nakon toga počela sam pisati za CARNETOV časopis  Edupoint  koji se bavi primjenom informacijske tehnologije u obrazovanju.

Već u to vrijeme ste se bavili fotografijom koja vam je kasnije, zapravo, i otvorila vrata u jedan novi svijet – onaj pomorski. Kako je to krenulo?
Bila sam član foto kluba „Zagy“ u Zagrebu i čula sam da ljudi idu raditi na brod kao fotografi. To mi je zvučalo egzotično, a kako sam tip osobe kojoj relativno brzo sve dosadi ako više nema izazova i mogućnosti napretka, odlučila sam se javiti i primili su me. Otišla sam u Miami gdje je bio sedmodnevni trening. Nakon obuke koju su prošli svi novi zaposlenici, rasporedili su me na brod „Rhapsody of the Seas“ kompanije Royal Caribbean za koji je bio ukrcaj u Galvestonu u Teksasu. Američka tvrtka „Image“, inače je najveći svjetski foto koncesionar u cruise industriji s uredima na preko četrdeset brodova s itinererima na svim kontinentima. Jedan od direktora nam je još na obuci rekao da moramo odraditi barem tri ugovora kako bismo počeli zarađivati. Kako je prvi ugovor trajao osam mjeseci u glavi sam već bila posložila da ću odraditi jedan i idem kući. Ipak, ostala sam punih deset godina.

Deset godina nije malo. Kada ste shvatili da je to zanimanje koje vam po svim vašim kriterijima odgovora?
Ploviti na brodu nije posao, to je poziv, način života. Na brodu živiš i radiš. Takav način života meni je uzbudljiv i dinamičan i tu čovjek  sazrijeva intelektualno i emocionalno te stvara karijeru. Jednom riječju – odrasta. Zna biti teško, ali nijedan posao nije lak, ono što je dobro jest da možeš napredovati svojim radom. Mene osobno veseli biti na brodu. Volim taj ambijent, osjećaj kad se brod miče, kad se pale motori… Na brodu se osjećam kao doma.

Vaš prvi ugovor na brodu. Da li su postojali neki uvjeti koje ste morali zadovoljiti kako biste mogli napredovati?
Još u Zagrebu je bila prva selekcija. Pod obavezno je bilo znanje engleskog jezika u govoru i pismu te smo prolazili testove inteligencije i matematičke testove. Sve se odvijalo na engleskom jeziku te uz rezultate testova, predstavnici kompanije su mogli odmah vidjeti i način na koji se ponašamo u timu te kako se prezentiramo. Naravno, morali smo donijeti i svoj portfolio fotografija. U Miamiju smo prolazili treninge, no najvažnije je bilo znanje jezika. Upravo to me odvelo tamo. Bez toga ne možeš ništa. Možeš biti vrhunski fotograf, ali ako ne znaš jezik, ništa od toga.

Objasnite nam malo što je u biti foto odjel na brodu za krstarenje.
Kruzer je zapravo hotel s 5 zvjezdica, ima svoje restorane, trgovine, kazalište, kino, spa , foto odjel… Mi smo dio revenue departmenta, odnosno odjela za prodaju. Odjel se sastoji od galerije gdje se postavljaju fotografije gostiju te od foto laboratorija koji se obično nalazi na nižim razinama broda, ispod razine mora.

Naš je posao specifičan jer na početku krstarenja nemamo proizvod za prodavanje kao što imaju brodski dućani, nemamo niti jednu fotografiju, mi svoj proizvod stvaramo tijekom svakog krstarenja iznova. Stvaranje našeg proizvoda počinje prvog dana ukrcaja gostiju kada u terminalu ili na samom brodu fotografiramo goste i tu počinjemo stvarati priču za to određeno putovanje. Te slike se obrađuju te im se dodaju datum i mjesto, ime broda te se radi neka vrsta kolaža. Već isti dan putovanja, fotografije su dostupne gostima za kupnju. Tijekom jednog krstarenja koje najčešće traje 7 dana, međutim može trajati i manje i više,  fotografiraju se različiti događaji – susret s kapetanom – dobrodošlica i koktel , zatim fotografira se i restoran koji je i najobimniji posao i nije baš omiljen među fotografima. On zahtijeva snimanje preko 2.000 gostiju u dva sjedenja i fotograf ide od stola do stola i fotografira ljude dok jedu. Nama u Hrvatskoj bi to bilo čudno, no u Americi je to normalno.

Također na brodu imamo foto studija koja rade svaki dan, a tijekom formalnih noći smo najzaposleniji. Formalne noći su kad je za goste određen poseban stil odijevanja, znači odijela ili smoking  te  večernje haljine. Većina našeg posla se odvija tijekom formalnih noći – fotografira se čitavu večer, od pet sati poslijepodne do jedanaest navečer. Tada redovi ljudi dolaze na snimanje kako bismo stvorili njihove uspomene i meni je osobno bilo najdraže raditi u studiju. Sve to što snimimo stavimo u galeriju, gdje uz fotografije imamo popratnu opremu i albume kako bi gosti mogli kompletirati svoj doživljaj s putovanja. Na nekim brodovima postoji i privatni studio gdje gosti mogu bukirati snimanje bez pogleda drugih. Gostima je to lijepa uspomena i navikli su na nas u svojoj blizini jer, ipak, nije isto kad snimate mobitelom i kad vas snimi profesionalac. S novim krstarenjem dolaze novi gosti, a mi fotografi onda opet počinjemo sve ispočetka.

Od fotografa početnika, preko fotografa seniora, uspjeli ste doći do pozicije menadžera. Što sve obuhvaća vaš posao?
Kad sam došla na brod počela sam kao fotograf junior i već u prvom ugovoru sam postala fotograf senior. To već znači snimanje vjenčanja i neke zahtjevnije stvari, dok je fotograf junior zapravo pripravnik.

Nakon što sam postala senior fotograf odradila sam tri ugovora i postala pomoćnik menadžera. Na toj poziciji sam odradila također tri ugovora i u jednom trenutku se rodila želja da postanem menadžer. Za to sam se morala dokazivati i imati dobre ocjene od gostiju, financijske rezultate i evaluacije nadređenih pa čak i podređenih. To mi je bio cilj i nakon šest ugovora sam to i postala. Više od tri godine sam bila menadžer na američkoj kompaniji Image te kasnije na britanskoj kompaniji TSP.

Kad sad pogledam, vidim da sedam godina nisam stala jer ugovori su šest mjeseci na brodu, dva mjeseca doma. Imala sam proces učenja, napredovanja i izazova u tih sedam godina, a kad postaneš menadžer na toj poziciji se moraš održati i moraš imati rezultate. To je biznis, jer kompaniji se sve vrti oko novaca. Jednostavno trebaš opstati i boriti se svaki dan.

Iako dinamičan, vaš posao je i uistinu zahtjevan i vjerujem da vam je trebao predah. Kako je krenula vaša karijera nakon što ste se uspjeli malo odmoriti?
Trebalo mi je gotovo godinu dana da se rekuperam nakon 7 godina plovidbe.  U to vrijeme najveća britanska kompanija koja se bavi tim poslom, „The Ships Photographer“, oglasila je da traži menadžera na britanskim brodovima. Prijavila sam se online i sljedeće jutro su me zvali. Nakon par dana bio je Skype intervju. Nekoliko dana kasnije već sam bila u Southamptonu i spremna za ukrcaj.

Tri godine proveli ste na britanskim brodovima. Ima li razlike raditi za Amerikance i raditi za Britance?
Bez obzira na svoje dosadašnje iskustvo bila sam primorana početi od nule. Naravno, odmah su mi rekli da ću napredovati brže, ali da moram prvo naučiti njihov sistem rada. Stavili su me na brod „Aurora“ kompanije P&O Cruises gdje me menadžerica jednostavno odbijala trenirati za tu funkciju. Znači uz to što sam radila posao fotografa, trebala sam prolaziti i trening/pripremu za menadžera, međutim to se iz nekog razloga  nije dešavalo. Tako sam se ponovno našla na samom početku, i priznajem nije bilo lako igrati tu ulogu jer nakon tri godine što sam bila menadžer, ego naraste, i čovjek se teže prilagodi takvoj situaciji. Kažu naši stari „najgore ti je s konja na magarca“. Međutim, to iskustvo vraćanja na početak te ponovno uspinjanje do vrha, u konačnici je bilo moje najbolje iskustvo na brodu. Naučilo me da nitko nije nezamjenjiv, da se ego treba maknuti ako radiš s ljudima i želiš biti dobar menadžer, dobar vođa, naučilo me na neki način poniznosti te da se ne doživljavam previše  ozbiljno. Tu sam zapravo više naučila o menadžmentu nego one prve tri godine dok sam bila na vrhu i to mi je pomoglo da budem još bolja.

Na spomen britanskih brodova za krstarenje nekako prvo padne napamet neka od „Kraljica“. Jeste li imali mogućnosti ploviti na kojoj od njih?
Istina, ja sam još na američkim brodovima razmišljala kako bih voljela ploviti na jednom od tih brodova, bile su mi nekako romantične. To su brodovi kompanije „Cunard“ koja je 2015.g. slavila 175 godina postojanja, a ima tri broda u floti: „Queen Mary“ – najveći brod te perjanica flote, zatim „Queen Elizabeth“ i „Queen Victoria“. To su brodovi klasičnog izgleda, duge tradicije te su potomci slavnog Titanica, izgledom i podsjećaju na njega.  Imala sam čast biti menadžer na sve tri „Kraljice“.

Razlika između američkih i britanskih kruzera je ta što su američki kao nekakvi zabavni parkovi dok su „Kraljice“ poput otmjenog starinskog kazališta. One odišu poviješću i tradicijom, imaju jedan duh vremena kada je postojala kultura putovanja. Na njima se vide slike Elizabeth Taylor, Franka Sinatre, odnosno slavnih ljudi koji su putovali na tim brodovima. Sama kraljica Elizabetha je krstila  „Queen Elizabeth“ dok je „Queen Victoriu“ krstila Camilla Parker, vojvotkinja od Cornwalla.

Moram priznati da sam stvarno zahvalna što sam imala priliku raditi na tim brodovima. Najdraži mi  je brod iz te flote „Queen Elizabeth“. Ona ima prekrasnu biblioteku na dva kata povezanu valovitim drvenim stepenicama.  Budući da mi je ured bio na trećem katu, a biblioteka kat niže, znala sam otići do biblioteke, prošetati po njoj barem desetak minuta, osjetiti miris knjiga  te posuditi knjigu kojoj bi se veselila nakon završene smjene.

Posljednji ugovor odradili ste na brodu „Arcadia“ kompanije P&O Cruises. Na kojoj ste poziciji ste bili na tom kruzeru?
Bila sam također na poziciji menadžera, a jedno vrijeme sam bila savjetnik za  regrutaciju za kompaniju „The Ships Photgrapher“,  ovdje u Hrvatskoj, pronalazili smo nove talente. Sama sam pokrenula cijeli taj projekt jer njima je falilo ljudi pa sam rekla da kod nas u Hrvatskoj ima nezaposlenih ljudi i da bi na taj način i jedni i drugi profitirali. Napisala sam biznis plan i odobrili su ga. Odrađivala sam razgovore s potencijalnim kandidatima i kad se skupilo dovoljno ljudi, morali smo završiti tu priču.

Koji vam je segment u poslu bio najzanimljiviji, a koji vam je možda bio najteži?
Najteže na brodu su dugi sati rada. Nije problem raditi, ali kad  radiš do 14 sati dnevno, onda je to teško i teško je biti neispavan. Mjesecima sam noću spavala samo četiri sata i to mi je bilo najteže. Ujutro se jedva digneš i znaš da te ta kabina neće vidjeti do ponoći. Imaš osjećaj kao da radiš za dvije osobe, pogotovo u početku. Kasnije kad si menadžer gospodar si svog vremena, ali opet se ustaješ rano kad i tvoj tim. Ne možeš ti spavati dok oni rade.

Najljepša su putovanja, no rad s ljudima koliko god zna biti težak, ima i svoje lijepe strane. Uz to lijepi dio ovog mog posla je i napredovanje i to me uistinu veselilo. Stvarno je to onaj američki san i čovjek ima priliku postići nešto.  Kasnije sam trenirala druge kandidate za menadžere te je uvijek lijepo kad nekome možeš pomoć i biti dio njegovog puta ka uspjehu.

Opišite nam kako izgleda jedan radni dan fotografa i menadžera.
Najgori dan fotografa su formalne večeri kada se gosti  nalaze na koktelu s kapetanom. Bili smo usidreni kod Grand Caymana i fotografi moraju biti prvi uz zaštitare na obali te čekati goste. Dizali bismo se rano i bili u prvom tenderu već u 6,30 jer gosti kreću s onim u 7 sati. Fotografira se do 12,30. Po povratku na brod u tenderu bismo znali zaspati na 10 minuta od iscrpljenosti i onda si sam sebi postavljao pitanje hoćeš li ići ručati ili ćeš spavati. U 14 sati već imaš set up, odnosno postavljanje studija, njih ukupno šest na brodu, a još moraš vući svu tu tešku opremu. Za sve to imaš vremena do 15,30 i onda dođeš u kabinu da se presvučeš u odijelo. Već u 16,30 imaš sastanak s menadžerom da se odredi tko će šta raditi i u 17,00 počinješ na studiju do 18 sati. Onda snimaš prvo sjedenje u restoranu, vraćaš se u studio bez pauze, onda opet drugo sjedenje i povratak u studio. Znači od 17,00 do 23,00 fotografiranje bez pauze. To su tisuće i tisuće fotografija! Naravno u 23 sata je snimanje završeno, ali ti nisi gotov jer slijedi raspremanje. To mi je bilo najgore jer u osam mjeseci tu formalnu večer imaš dva puta tjedno. Nakon pet mjeseci sam dobila plantar fascitis, bolno stanje petnih kostiju i teško sam hodala. Skoro su me poslali kući, no nekako sam se uspjela oporaviti, ali i dan danas imam posljedice.

U poslu menadžera raspored je nešto drugačiji. Galerija se otvara u devet i ja sam oko 8,30 u uredu, provjeravam da li je sve spremno za dolazak gostiju, da su slike postavljene  i provjeravam mailove. Kako brod ima svoje novine zadužena sam za stavljanje reklama i promoviranje foto odjela. Do 13 sati sam u galeriji i uredu, a onda odlazim u kabinu i vraćam se oko 17 sati u galeriju koja je otvorena do 23 sata. Opet  dio vremena provodim u uredu, provjeravam mailove, radim raspored za tim, planiram već sljedeće putovanje, pišem izvještaje… Obilazim studija te pratim da je sve dobro organizirano i teče po planu. Na kraju dana imamo kratki sastanak gdje sažimamo dojmove o završenom danu te se pripremamo za sljedeći.

Uz to što obavljate svoj dio posla imate i onaj dio koji obavlja svaki pomorac, a to su drillovi (vježbe).
Da, imamo vježbe i za posadu i za goste te moramo znati o sigurnosti  na brodu. U jednom trenutku morala sam proći tromjesečni tečaj za voditelja čamca za spašavanje (lifeboat). Bila su najprije predavanja pa održavanje praktičnog dijela vožnje broda u koji stane 150 ljudi. Nakon toga bio je ispit pred kapetanom. Na samom ispitu morala sam uz pomoć svojih kolega mornara spustiti brod, voziti desetak minuta te pristati između dvije kuke kako bi dignuli brod na kruzer. To mi je jedno od dražih iskustava.

Vi kao menadžer foto odjela imate ljude kojima ste nadređeni. Da li je među njima bilo i Hrvata?
Bilo je Hrvata fotografa, no naših ljudi je ipak više bilo među drugim hotelskim osobljem te među časnicima. Osobno sam radila s mnogim nacijama svijeta. Bilo je tu Filipinaca, Engleza, Amerikanaca, Brazilaca, Indijaca, ljudi iz regije. Kako je na brodu oko tisuću članova posade to je preko 50 nacija i jednostavno navikneš na raznolikost, a meni to paše. Postoji nulta tolerancija prema predrasudama, nacionalnim, starosnim, spolnim ili bilo kojim drugim i bilo bi dobro da je svugdje tako, a ne samo na brodu.

Pomorac ste i Vaš suprug je pomorac. Kako ste uspjeli uskladiti vaše poslovne obveze s privatnim životom?
Moj suprug Zoran i ja se odlično nadopunjavamo. On je iznimno  staložen i po prirodi miran, pun razumijevanja, podrške i moram naglasiti da nikad nisam upoznala bolju osobu. On je dvadeset godina plovio, prvo na šibenskoj Slobodnoj plovidbi, koja je nažalost propala, pa onda na zadarskoj Tankerskoj kao kormilar. U vrijeme kad smo krenuli zajedno oboje smo već imali staža na brodu, a kako tada, tako i danas, toliko se dobro razumijemo da uopće ne moramo niti pričati. Ne moramo jedno drugom objašnjavati kako nam je na brodu i kako je teško otići ponovno. Nakon svakog ugovora čovjek je nekako drugačiji i čak ni vlastiti roditelji te ne mogu razumjeti, no partner koji proživljava to isto, zna sve kako je i kako se osjećaš u pojedinim trenucima. Nas dvoje smo pet godina skupa, a tek smo lani imali prvi Božić zajedno. Želja nam je da za koju godinu kupimo neki svoj mali brod na kojem ćemo zajedno  ploviti po Jadranu  jer to nam je ipak najljepše more.

Na kruzerima ste sigurno prošli mnoge destinacije. Ima li neka koja vas je osvojila i kamo biste se rado vratili?
Prošla sam preko 40 zemalja svijeta, no najljepše mi je naše more i naša obala. Vuče me moj Stari Grad na Hvaru, ali kad bih baš morala izdvojiti što me fasciniralo, to je Aljaska. Dva puta po pet mjeseci sam provela tamo. Išli bismo iz Vancouvera na krstarenje od sedam dana i plovili smo uz najveći glečer Sjeverne Amerike, Hubbard Glacier. To je jedna ogromna masa leda, posebno nešto za vidjeti. Bilo je to dok sam radila na Celebrity Cruises. Sjedila bih u uredu i pogledala van, a ono svuda oko mene led i slapovi. Kad izađeš van, zrak je tamo čisti kisik, oko vas orke i morski lavovi u prirodnom okruženju, jednostavno divota!

Svako krstarenje imate prilike upoznati nove ljude pa i one poznatije osobe. Imaju li oni neke posebne želje?
Jedne večeri tijekom putovanja na „Queen Mary“ za New York zvao me batler jedne starije gospođe koja je večerala s kapetanom i svojim društvom te se htjela fotografirati.  Izričito je tražila da je fotografira menadžer, odnosno ja. Obično takva fotografiranja odradi fotograf senior i rekla sam batleru da ću poslati nekog iz svog tima na što je on inzistirao: „Gospođa izričito traži foto menadžera, znate ona posjeduje pola New Yorka“. – U redu – odgovorila sam, ako posjeduje pola New Yorka moram doći.

Ispunila sam joj želju i bilo mi je drago zbog toga. Drugom prilikom nam je na brodu bio glumac Mickey Rooney, kojeg uglavnom pamtim po ulogama s Judy Garland. Došao je kao gost u kazalište i želio se fotografirati na mostu pa sam ga upoznala. Na „Queen Mary“ , dok je bila u New Yorku, došao je Sting koji je promovirao svoj novi album. Kako je to bio prvi put da sam u New Yorku, koji mi je odavno bila želja posjetiti, razmišljala sam što mi je bitnije Sting ili New York. Odabrala sam ipak New York. Morala sam vidjeti slavni hotel NewYorker u kojem je zadnjih deset godina svog života živio Nikola Tesla. Nisam požalila to što sam propustila Stinga i rado bih se opet tamo vratila.

Inače „Queen Mary“ radi istu rutu Southampton-New York kao što je nekada radio „Titanic“, na njoj se zaista može osjetiti duh povijesti jer je izrazito klasičan brod, a ujedno veličanstven. To je jedini kruzer na svijetu na koji možete dovesti psa, a da nije pas vodič za slijepe i sl. Ima svoju štenaru i možete fotografirati svog ljubimca u kaputiću s izvezenim logom „Queen Mary“. Od kućnih ljubimaca, brod prima i mačke.

Sada trenutno ne plovite i okrenuli ste se još jednoj svojoj „morskoj“ ljubavi. Napisali ste slikovnicu „Priča o tri broda“ koju ste promovirali u Starom Gradu na Hvaru za vrijeme manifestacije Dani u Vali. Kako je došlo do toga?
Nakon što sam se prije godinu iskrcala kompanija me tražila da se ponovno vratim, no zatražila sam  malo duži period izbivanja i rekla sam da ću se javiti kad se odlučim za povratak na brod.

Slikovnica se godinama stvarala u mojoj glavi i, da, napokon je nedavno ugledala svjetlost dana. Uz rad na brodu to je bilo nemoguće ostvariti, što mentalno, što fizički jer nemaš kad. Upravo iz tog razloga mi je trebao odmak od posla.

Svatko u Dalmaciji sigurno ima nekog pomorca u užoj ili široj obitelji i htjela sam i ostalim ljudima približiti način našeg života. Na promociji u Starome Gradu na Hvaru bilo je mnogo ljudi što me vrlo ugodno iznenadilo i na licima posjetitelja, a bilo je i starih i mladih, vidjela sam osmijeh i radost koju im je pružila  „Priča o tri broda“.

Uskoro planiram promociju u Šibeniku i  Splitu te po drugim gradovima. Vjerujem da će razveseliti svakoga tko voli more, brodove ili ima nekog pomorca u obitelji.

Spomenuli ste da biste rado našli neki posao na kopnu. Da li vam iskustvo na brodu prednost ili nedostatak?
Nažalost prema dosadašnjem iskustvu, moja karijera na brodu je u očima poslodavaca bila nedostatak.

Poslodavci trebaju razumjeti da hotelsko osoblje na brodu (fotografi, sobari, konobari, kuhari, prodavači…) uz to što svakodnevno po šest mjeseci bez dana odmora obavljaju svoj primarni posao, imaju još i dodatni posao za odraditi, a to su vježbe vezane za sigurnost broda, ekologiju i sve ono što uključuje jedan takav poluvojni brodski sistem. Na neki način obavljaju dva posla, onaj svoj primarni te posao pomorca, to su jako vrijedni ljudi, naučeni na rad i opstanak u vrlo zahtjevnom okruženju.  Njihovo iskustvo pametnom poslodavcu može biti samo prednost i jedna vrsta bogatstva koje je neprocjenjivo.

Imate li možda neku poruku za ljude, mlade i one iza kojih je već neka karijera, koji bi željeli okušati sreću na brodu?
Ima ljudi koji su došli na brod i sa preko 40 godina kao fotograf junior i danas su ti ljudi sretni. Postigli su nešto svojim radom i znaju da ih se cijeni. Bilo je tu i žena koje već imaju odraslu djecu i našle su svoj put. Mislim da je najvažnije slušati svoje srce. Ako te nešto vuče brodu, otiđi. Izdrži taj prvi ugovor jer u prvom ugovoru si na neki način neuračunljiv zbog velike životne  promjene i nije dobro  donositi odluke o prekidu karijere u to vrijeme. Odradi to, saberi misli i vidi što ćeš dalje. Uči jezike jer to otvara mnoga vrata. Na brodu trebaš znati šta želiš i moraš se izboriti svojim radom. Na kruzeru vlada jedna prirodna selekcija i ako si jak opstat ćeš, ako nisi, možeš kući. Ako nisi navikao raditi, nemaš šta tražiti tamo.  U svakom slučaju, jedno neprocjenjivo iskustvo.

Piše: Andrea Zovko

KAKO HRVATSKA MOŽE POSTATI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE?

U stanju klimatološkog kaosa i u jeku borbe za čišću i očuvaniju prirodu, kao da se cijela priča svela isključivo na ugljikov dioksid. Zanemaruje se enorman utjecaj plastike, mikroplastike, raznih nitrata, fosfata i ostalih spojeva koji narušavaju izgled planeta Zemlje kakvog danas poznajemo. U tankom omotaču Zemlje u kojemu se odvija život, razigranoj, ali sve manje veseloj biosferi, stvari, a bolje rečeno tvari, se iz sata u sat mijenjaju. Razlog tomu je svakodnevni pomak, odnosno napredak tehnologije gotovo svih polja znanosti koja brojnim istraživanjima i znanstvenim eksperimentima čine ljudske živote na prvi pogled lakšima, ali već na drugi pogled je upitno očuvanje današnjih dobara za generacije koje slijede.

Pomorski promet je pokretač ovoga svijeta, svi međusobno ovisimo jedni o drugima, a ponajviše se te odnosi na kretanje roba pomorskim putevima, iz zemalja nižeg ekonomskog ranga u one višega, te priljeve znanja u obrnutome smjeru. Zanimljiva činjenica je da je Indija nekada davno bila najveći proizvođač najljepših sagova, odnosno tepiha na svijetu, pa ju je Velika Britanija pretekla u samo jednoj kalendarskoj godini. Britanci su, naime, osmislili stroj. Kasnije su ga prevezli u manje razvijene zemlje, da bi iz njih opet prevezli jeftine konačne proizvode unutar granica matične države. Sve to isključujući ponajprije moreplovcima koji su se nekada odvažili uputiti u nepoznato, a a u drugu ruku zahvaljujući brodovima. Brodovi su poput krvnih zrnaca u žilama ovoga svijeta i bez njih život ne bi bio zamisliv. Uz takvu situaciju, oni su i izuzetno velik potrošač fosilnih goriva, te veliki izvor plinova koji uzrokuju globalno zagrijavanje, ali i kisele kiše.

Da bi se tome stalo na kraj, velike brodarske kompanije i brodogradilišta odlučili su napraviti korak unazad da bi uhvatili dobar zalet. Nešto poput skoka u vis. Plan je da se sa godinom 2030. djelomično prijeđe na jedra. Ne ona klasična jedra od čvrste bijele tkanine, već na jedra nove generacije – jarboli će biti sklopivi, te će se sukladno potrebama dizati i spuštati, odnosno postavljati u prostoru u smjeru vjetra. Korak dalje su i jedra presvučena solarnim panelima, a kompanija NYK osmislila je SuperEco Ship kojega planira staviti u opticaj tijekom prve polovice tridesetih godina ovoga stoljeća. Čitav sustav funkcionira na principu prekrivenosti broda solarnim panelima, te velikim jedrima. Uz takav pogon, imat će i motor pokretan gorivim ćelijama plina, što će označiti prekretnicu u pomorstvu, odnosno promijenit će brodove kakvi su nama poznati i pretvoriti ih u ekološke plutajuće divove.

SuperEco Ship bi trebao imati i dvostruki sustav manipulacije teretom kada se tehnologija primjeni na kontejnerske brodove. Dio iznad palube bit će operiran dizalicama sa kopna, a ispod palube će SuperEco Ship imati vlastiti sustav manipulacije tereta, odnosno vanjski kran i dubinsko skladištenje bit će zamijenjeni drugom razinom tereta. Ta druga razina tereta, odnosno potpalubni prostor bit će u potpunosti automatiziran, što će olakšati posao i smanjiti vrijeme prekrcaja za impresivnih 50%! O iskoristivosti obnovljivih izvora energije u pomorstvu razgovarali smo sa stručnjakom za obnovljive izvore energije i vlasnikom prvoga specijaliziranoga obrta tog tipa u Hrvatskoj, SOLAR JP-a, te čovjekom sa svjetske liste inovatora, gospodinom Josipom Parićem.

MOŽE LI SOLARNA ENERGIJA ZAMIJENITI NAFTU ILI JE POMORSTVO U BUDUĆNOSTI ZAMISLIVO I BEZ SOLARNE ENERGIJE?
„I sada je pomorstvo nezamislivo bez solarne energije jer cjelokupna signalizacija na moru funkcionira zahvaljujući solarnoj energiji, te je u budućnosti cilj potaknuti i spojiti što više malih potrošača na obnovljive izvore energije jer oni ne čuvaju samo okoliš, već i novac. U svijetu se glavna riječ vodi oko nafte, te će to ostati tako sve dok Sjedinjene Američke Države budu održavale svoju snagu zahvaljujući nafti, odnosno rezervama koje posjeduju i načinu na koji se nafta crpi. Jedna zanimljivost koju mnogi ljudi ne znaju da je upravo jedan Hrvat zaslužan za cprljenje nafte po današnjim principima, a riječ je Antunu Lučiću koji je kasnije promijenio ime u Anthony Lucas.”

JE LI HRVATSKA SVJESNA VAŽNOSTI OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE?
„Hrvatska prije svega moga biti svjesna da nije neovisna. Prvenstveno je to zbog elektroenergetike. Hrvatska ovisi o električnoj energiji jer je tako postavljen sustav. Toj totalnoj ovisnosti o drugima mnogo je doprinio turizam jer se u ljetnim mjesecima potrošnja enormno povećava. Hrvati ne znaju da bi bili potpuno neovisni o električnoj energiji kada bi samo 2% površine Republike Hrvatske prekrili solarnim panelima, samo 2%! Moramo reći da i te solarne ćelije nisu apsolutno iskoristive, no njihov životni vijek je relativno dug, a s napretkom tehnologije Hrvatska bi još manje trebala da se napoji strujom.” – kazao je Parić veoma ražalošćen činjenicom što Hrvati nisu osvješteni o mogućnostima i potencijalima koje leže na ovom malom, ali raznolikom prostoru.

JE LI OSTVARIV POGON BRODA ISKLJUČIVO OBNOVLJIVIM IZVORIMA ENERGIJE?
„On nije u potpunosti, za sada, sa sadašnjim znanjima ostvariv, ali u budućnosti će sigurno biti. Za sada je budućnost kombinacija gorivih ćelija i solara na brodovima, uz ta velika jedra, no ne znam koliko će ona pomoći, odnosno mogu li pomoći koliko trebaju. Princip po kojem se vodi pogon tako velikih brodova može biti održiv jedino sa velikim vjetro-farmama. To su ogromne elektrane na oceanu koje će proizvoditi električnu energiju i koje će služiti kao punionice brodovima. Treba staviti naglasak i na manje brodove koji bi mogli biti pokretani iz baterija. Olovne baterije su zamijenjene litijevim. To je bio velik iskorak u primjeni solarne energije. One su mnogo lakše, te puno dulje traju.”

MOŽE LI HRVATSKA OBALNA PLOVIDBA BITI POKRETANA IZ OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE?
„Pa solarne brodove na jezerima imate već odavno. Naravno da je to primjenjivo za tako kratke rute. Hrvatska bi mogla postati centar takvoga zelenog transporta. Nije to toliki problem, već je problem što se ništa ne radi po tom pitanju. Smatram da lobiji previše diktiraju što i kako treba činiti, nerijetko i nisu u pravu. Pitanje je tko stoji iza takvih lobija. Hrvatska obalna plovidba ne samo da bi mogla, nego treba biti čista plovidba. U Hrvatskoj i svijetu imate milijarde malih brodica, čamaca za rekreaciju i šport. Oni svi moraju biti na električni pogon. To bi uvelike i poboljšalo standarde i diglo svijest onima koji misle drugačije.”

MOŽE LI HRVATSKA U SVOJIM BRODOGRADILIŠTIMA POČETI PROIZVODITI SOLARNE BRODOVE NOVE GENERACIJE?
„Ne može. Hrvatska se uopće ne može mjeriti sa proizvodnom brzinom, recimo, jedne Kine. Vi ne znate vjerojatno, ali Kinezi imaju tvornicu iz koje svaki dan iziđe sto električnih autobusa! Sto autobusa dnevno!!! Pa gdje smo mi od toga? Mi se s njima ne možemo i ne trebamo mjeriti kroz proizvodnju, nas takav oblik proizvodnje ne treba niti zanimati. Hrvatska se mora okrenuti inovacijama. Inovacije su hrvatski ključ za uspjeh. Niti turizam, niti proizvodnja, niti nešto deseto. Inovacije moraju biti pokretač Hrvatske. Sudjelovao sam na mnogo sajmova inovacija, dobro se sjećam kada smo u Njemačkoj prezentirali solarni kolektor, bilo je to još u Jugoslaviji. Tada je bilo više tvrtki koje su se bavile inovacijama na tom polju, a sada nema niti jedne. Njemački inženjeri su nam se divili. Kineski izaslanik nazvao nas je zemljom inovatora, a mi tapkamo u mjestu. Danas ti naši mladi inovatori odlaze tražeći bolje prilike negdje drugdje. Rade za njemačke, američke, francuske kompanije… Ne krivim ih. Prirodno je da čovjek ide gdje je bolje. Pitam se samo zašto Hrvati nisu stvorili bolje uvjete i postali zemlja inovatora. Vidite da se naša djeca, srednjoškolci, studenti, stalno vraćaju sa svjetskih natjecanja sa medaljama i onda kao da nestanu. Hrvatska umjesto da gura inovatore, ona ih, figurativno rečeno, guši i ubija.”

ZA KOLIKO GODINA VIDITE ČISTU ENERGIJU U POMORSTVU?
„Na malim brodovima ne vidim ju za neko vrijeme, nego odmah. Ona je već trebala biti tu. Na velikim brodovima će ona još neko vrijeme ostati kao pomoćna snaga. To je također odlično jer da vi smanjite emisiju plinova za pedeset posto, pa to je povijesni pothvat! Nije samo problem u konačnome produktu, plinu, već u zagrijavanju, u onečišćenju okoliša puno prije no što to gorivo izgori, to je jedan čitav domino efekt. Nadam se da ću doživjeti bar da se Hrvati osvijeste i prijeđu na čistu i besplatnu energiju! Mislim da je svima važnije da je besplatna nego da je čista. Moramo mijenjati pogled na svijet. Nije sve u novcu. Ukoliko vi stavite solarne panele na kuću, to će vam se relativno brzo isplatiti, a vi imate osjećaj da je to kao neki trošak. Stavite na papir, zbrojite dva i dva. Prava mala revolucija krenut će uskoro sa solarnim crijepom. To će potpuno promijeniti sliku krovova. Pomorstvo je grana koja troši nešto manje od petnaest posto svjetske energije, uzevši u obzir i transport od tvornica, odnosno eksploatacijskih mjesta, do luke, pa do krajnjega korisnika. Prelaskom na obnovljive izvore energije, ušteda bi bila ogromna, a okoliš čišći. Ne treba samo raditi na promijeni izvora energije na brodu, već i na smanjenju potrebne snage za njihov rad. To je sve ostvarivo, opet ponavljam, inovacijama! I zato sam rekao da Hrvatska ne može konkurirati Kini. Čime, po kojim mjerilima? Kinezi nas sami vide kao inovatore, kao i ostali veliki igrači. To je ogroman plus. Ne trebamo se nametati kao nov igrač. Hrvatska mora otvoriti centre inovacija koji će svoja znanja pretvoriti u praktična rješenja koja će biti od globalnoga interesa. A mi smo svi nabušili klime na fasade i objesili table APARTMAN. Pa ne ide to tako. Da je lako uspjeti, uspjeli bi svi, a vidite da od dvjesto zemalja imate manje od deset posto razvijenih. Ostali ovise o njima. Hrvatska ima izuzetnu priliku postati energentski neovisna, te implementirati svoje inovacije u svjetsko pomorstvo. Hrvatska mora biti predvodnik inovacija, ako ne u svijetu, barem u Europi!” – govori nam Parić i dodaje kako bi on volio da budu svi uspješni jer bi onda i cijela država bila uspješna, te kako država nisu neke imaginarne veličine u prostoru, već ljudi, te da uspješni ljudi čine uspješnu državu.

HOĆE LI SOLARNI BRODOVI BITI POKRETANI UMJETNOM INTELIGENCIJOM?
„Hoće, ali morat će isto imati ekipu za održavanje. Ne možete pustiti sto milijuna dolara tereta da pluta po oceanu, pa ako dođe – dođe. Nije to igrica. Ljudi su pomalo u raskoraku sa stvarnošću. Misle da će im netko nešto pokloniti. Sve se mora steći vlastitim znanjem i radom, tako se stvaraju bogate nacije. Pogledajte gdje je Hrvatska! Stalno u problemima.” – razočarano će Parić svjestan da ne može promijeniti svijest ljudi preko noći, ali ističe kako se nada i da bi volio da Hrvatska postane ono za što ima priliku – pravi model zemlje koja koristi isključivo obnovljive izvore energije, te da svojim primjerom ekološke obalne plovidbe da primjer svijetu i postane prepoznatljiva kao prva u povijesti koja je zamijenila sivilo fosilnih goriva sa vječnom svjetlošću sunca i čistim vjetrom u jedrima.

Zaključujemo da ta budućnost onda i nije toliko daleko, te da neki drugi promišljaju o budućnosti mnogo dublje i kompleksnije od jednoga stanovnika Hrvatske. Shvaćamo da se napredne nacije ne vode idejama iz srednjega vijeka, te da su one upravo donijele te ideje prekretnice na lenti povijesti. Jedino pitanje je do kada Hrvatska planira prepisivati od drugih, umjesto da sama prouči stvari i bude jedan od glavnih aktera vremena koje dolazi jer biti dio budućnosti znači biti dio povijesti.

Piše: Petar Zuanović

Nakon djetinjstva provedenog u Šibeniku, danas 52-godišnji zapovjednik na brodovima kompanije MSC, Slobodan Vrčić, preselio je s roditeljima najprije na Hvar, a potom u Split gdje odrasta uz more i brodove što je, između ostalog, utjecalo i na njegov odabir zanimanja. Od malena je bio okružen pomorcima u obitelji te je od oca i strica dobio prve smjernice, korisne savjete i imao u svemu njihovu podršku. Nakon završetka školovanja ukrcao se kao kadet na Brodospas, položio časnički u Splitu te se kao terco ukrcao na kompaniju iz Monte Carla. Čitav život navigavao je na strancima uglavnom na bulkovima, tankerima i kemikalcima da bi 1998. krenuo na kontejneraše, gdje je i danas i gdje, kako kaže, namjerava ostati od mirovine.

Prava želja za odlaskom na brod javila se nakon što ste odslužili vojni rok u Puli na Brijunima. Kako je došlo do toga i koji je bio vaš prvi brod na koji ste se ukrcali?

Da, te 1984./85. godine bio sam pripadnik mornarice u svojstvu zapovjednika čamca. Nakon odsluženog vojnog roka nisam otišao na kadeturu, nego na studij strojarstva na FESB-u u Splitu, no kako sam sve više razmišljao o brodovima, na veliku žalost mojih roditelja, prekinuo sam studij krajem 1987. godine i početkom iduće otišao odraditi kadeturu. Moj prvi brod kao kadetu bio je remorker/supplier „Brodospas 44“. sam brod je izgrađen u brodogradilištu Trogir 1986. godine. Bio je dugačak 66 metara i postizao maksimalnu brzinu od 16 čvorova. Bilo nas je 14 do 16 članova posade, ovisno o kadetima i asistentima stroja. Ukrcao sam se u Gaženici gdje je u to vrijeme bila baza za sve brodospasove suppliere, a odatle smo vozili sve potrebno na platforme za traženje nafte u Jadranu.

Opišite nam svoja iskustva za vrijeme kadeture. Da li ste već tada sanjali da postanete zapovjednik broda?

Kadetura je za mene bila jedno lijepo i nezaboravno iskustvo. Dosta zezanja s posadom, ali isto tako sam naučija dosta o radu na brodu. Jedno bezbrižno doba, bez velikih zahtjeva i očekivanja od nas kao članova posade, bar u mom slučaju.Tamo sam udarija dobre temelje, poslije mi je sve lakše padalo iako tada još nisam razmišljao o tome da jednog dana postanem kapetan. Želja mi je bila, kao i vjerojatno većini mladih ljudi kad dođu prvi put na brod, poći navigat koju godinu i vidjeti svita.

Želju da postanem kapetan prvi puta sam osjetija tek 2002. godine, već kao iskusan prvi časnik palube. Gledajući napeti odnos između prvog časnika stroja i upravitelja stroja, koji je bio mlađi sigurno desetak godina, nisam se želio naći u takvoj situaciji na brodu samo zbog škole i papira.  Tada sam čvrsto odlučija da moram privesti kraju Višu pomorsku školu i položiti kapetanski ispit.

Bogatu karijeru proveli ste na bulkerima i tankerima za prijevoz kemikalija. Koja je bila vaša pozicija, gdje ste sve plovili i koji vam je tip broda nekako najdraži?

Nakon završene kadeture imao sam veliku sreću i pomoć strica te sam se uspio ukrcati kao treći časnik palube na bulker za jednu talijansku kompaniju. Kasnije sam, u prvoj polovici 90-tih plovio kao drugi časnik palube na tankeru i kemikalcu, no takav tip  broda mi nije odgovarao i odlučio sam se ponovno vratiti na bulker gdje sam s vremenom postao prvi časnik palube. Vrijeme koje sam proveo na bulkerima je zasigurno najljepši period mog staža na moru. Mogu reći da sam oplovio gotovo sva mora, no jedino nisam imao prilike vidjeti Čile i Peru.

Od 1998. plovite na kontejnerskim brodovima, a onda ste se ponovno nakratko vratili u školske klupe i 2004. postali ste kapetan duge plovidbe. Kada ste počeli ploviti u svojstvu zapovjednika i koji je bio prvi brod kojim ste zapovijedali?

Početkom 2006. godine ukrcao sam se prvi puta u svojstvu zapovjednika u Long Beachu na kontenjeraš „MSC Viviana“ od 6.750 TEU. Brod je bio dugačak 304 metra i postizao je maksimalnu brzinu od 24,5 čvorova, a bio je uposlen na usluzi između Kine i SAD-a . Čitavo putovanje je trajalo svega 28 dana i ostalo mi je u sjećanju kao jedno od najnapornijih na moru. Neprekidno pomicanje sata svaki dan prema naprijed, kad smo išli iz Kine za Ameriku, a onda opet vraćanje po povratku uz dva puta prijelaz datumske granice, za tih 28 dana uzelo je danak. Nespavanje i stalne promjene bioritma učinilo je svoje.

Međutim, tu ću plovidbu pamtiti dok sam živ. Bilo je to moje prvo zapovjedništvo, moja prva manovra izlaska iz porta, koja je, moram priznati, bila dosta zahtjevna i stresna. Brod je bio u Long Beachu vezan  na Pier A i trebalo je proći ispod mosta gdje je maksimalna dopuštena visina po sredini mosta bila 47 metara, a mi smo sa spuštenim radarima i jarbolom imali visinu 46,6 metara. Svako odstupanje od sredine kanala svega nekoliko metara dovodilo nas je u situaciju da udremo glavnim jarbolom u most. Na partencu su došla tri pilota, glavni s dva pomoćna koji su mu putem GPS-a i njihovih plotera davali precizne udaljenosti i poziciju broda. Nakon dosta zahtjevnog okreta da usmjerimo brod po sredini kroz kanal ispod mosta, izašao sam s glavnim pilotom na krilo mosta odakle smo kontrolirali brod. Moram napomenuti da je brod došao s 3 metra većim gazom iz Kine nego što smo ga mi imali prilikom isplovljenja s maksimalnim ukrcanim balastom tako da pri dolasku nismo imali problem s prolazom ispod mosta. Kako smo se primicali mostu imali smo osjećaj ne samo da će zapeti jarbol i radari, nego da će čitav dio poviše komandnog mosta biti otkinut. Osjećaj je bio toliko stvaran kada smo se primakli da smo se pilot i ja instiktivno sagnuli. Prošli smo, a ja i danas mislim da nije bilo više od 15 centimetara između nas i mosta. Nisam nikad više imao ni približno tako opasnu, stresnu i neizvjesnu manovru kao zapovjednik.

Danas ste kapetan na kompaniji MSC. Koliko članova posade imate pod sobom i koje su nacionalnosti? Koliko je Hrvata na vašem brodu?

Već više od 18 godina sam na kompaniji MSC gdje sam postao zapovjednik, a najvjerovatnije ću tamo ostati i do kraja radnog vijeka. Odgovara mi sustav, posada i vrlo dobro sam upoznat sa strukturom kompanije i načinom rada. Trenutno sam zapovjednik na brodu od 14.000 TEU i na brodovima imamo u prosjeku 24 člana posade. Na mom brodu su, uz mene, još dva pomorca iz Hrvatske – noštromo i kogo. Svi časnici palube su Talijani, dok su časnici stroja iz Crne Gore, a posada palube i makine su Indonežani.

Imate dugogodišnje iskustvo s posadom. Za koju biste naciju rekli da je najprilagodljivija za rad na brodu? Kakvi su hrvatski pomorci?

U svom sam radu s posadom kroz ovih 30 godina stekao dosta iskustva i svaka nacionalnost ima svojih prednosti i mana. Najbitnija stvar na brodu je što više se prilagoditi jedni drugima. Ja već godinama navigajem u kombinaciji Crnogorci, Hrvati i Talijani kao časnički kadar i s posadom koju većinom čine Indonežani i po mom mišljenju to je jedna od najboljih kombinacija gdje se mogu postići optimalni rezultati u radu i suživotu. Hrvatski pomorci imaju potrebno znanje i stručnost, ali nas je, nažalost,  sve manje po brodovima. Kompanija MSC, uz još neke europske kompanije, računa u budućnosti na naš časnički kadar i zahvaljujući tome uspijevamo ponekad ukrcati naše kadete i asistente stroja na brodove da odrade potrebnu praksu, što je danas gorući problem pomorstva u Hrvatskoj. Bez kadeta i asistenata nema budućnosti za hrvatsko pomorstvo, a samim time će nestati hrvatskog pomorca ili će ih ostati vrlo mali broj.

Sjećate li se možda nekog događaja koji ćete uvijek pamtiti bilo da je bio pozitivan ili negativan?

Tijekom svih ovih godina koliko navigajem skupilo se i lijepih i tužnih dogadaja. Najtužniji, najbolniji i najupečatljivi događaj bila vijest o smrti mog oca. Za svakog pomorca, pa tako i za mene, to je trenutak kada želiš biti s članovima obitelji i podijeliti tugu. Na brodu si u takvim trenucima sam iako ti svi članovi posade pružaju podršku i uz tebe su u svakom trenutku. No onih najmilijih u tim teškim trenucima, koji su ti najpotrebniji, nema. Sam si kao kap vode u moru.

Sigurno su to za vas bili bolni trenuci, no život ne bira ni  mjesto ni vrijeme. Moramo dalje bez dragih osoba, no uvijek su tu oni koji nas trebaju. Vratimo se sada na brod. Uz sve radne zadatke sigurno nađete i malo slobodnog vremena. Kako ga provodite?

Uz dobru organizaciju posla kao zapovjednik uvijek nađem dovoljno slobodnog vremena jer moje radno vrijeme na brodu je 24/7. Ukoliko je normalna navigacija, radni dan počinje oko sedam sati ujutro i obično traje do ponoći s time da u poslijepodnevnim satima uzimam pauze. Slobodno vrijeme prvenstveno koristim za relaksiranje i to uglavnom obuhvaća šetnju po brodu, saunu ili bazen. Večernje sate pak koristim za gledanje filmova ili pisanje. Bez obzira na to, čitavo sam vrijeme direktno i indirektno uključen u sva događanja na brodu. Dosta često sam prisutan na mostu, no meni kao zapovjedniku broda odgovara takva podjela i organizacija posla.

 Da niste samo moreplovac govori i činjenica da vam uskoro iz tiska izlazi knjiga „Gvardija“.  Recite nam o čemu je riječ?

Da, slažem se s vama da nisam samo ‘tipičan moreplovac‘ pogotovo odskačem od tog standarda kada sam kod kuće. Onda mi pažnju zaokupiraju masline i zemlja i postajem u pravom smislu riječi poljoprivrednik.

Istina, napisao sam knjigu “Gvardija” koja je sada u pripremi za tisak, planiran na ljeto. Velika većina nas koji smo po brodovima je prošla ili prolazi gvardije iliti morske straže za vrijeme plovidbe. U tih četiri sata koliko traje dosta često razmišljamo i prisjećamo se svega što je vezano uz naš pomorački život. Tako sam za okosnicu knjige uzeo četiri sata gvardije prvog časnika palube i to jutarnju gvardiju koja je dosta dinamičnija od popodnevne. Kroz razmišljanja, sjećanja i razgovore dotaknuo sam se svega onog na brodu što se događa ili se dogodilo. Velik dio romana je baziran na stvarnim događajima u kojima sam sudjelovao ili su mi iz prve ruke ispričali oni koji su u njima sudjelovali. Ispričani su na način kako sam ja to vidio bez uljepšavanja. Možda su neki od događaja ispričani grezo i surovo ili kako bi to Tonka Alujević rekla za priču o nostromu Nedi “priča koju samo pomorac pomorcu more ispričati na onoj razini di samo pomorac pomorca more razumit”.

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o životu i radu pomoraca i što vam je bila motivacija za to?

Na ideju sam došao još daleke 2002. godine dok sam plovio kao prvi časnik palube i to zahvaljujući kormilaru Giuseppeu koji je bio sa mnom u gvardiji. Nakon što je kroz jednu jutarnju gvardiju nasred Atlantlanskog oceana uspio zvijezdu pretvoriti u brod shvatio sam da bi bila šteta da sve ono što sam do tada doživija i proživija na brodu na neki način ne zabilježim.

Koliko vam je trebalo da to objedinite u jednu cjelinu i kada ste nalazili vrijeme za pisanje?

Knjigu sam počeo pisati 2003., ali nisam daleko stigao tako da je sve do kraja prošle godine bila na čekanju. Iz tog perioda početka ostalo je jako malo izvornog teksta da bi onda u zadnje vrijeme na brodu, koristeći svoje slobodno vrijeme samo za pisanje, uspio napisati više od 95% knjige i privesti je kraju.

Kome je namijenjena knjiga „Gvardija“?

Knjiga “Gvardija” namijenjena je svim pomorcima i njihovim obiteljima. Kroz priče svih članova posade, od malog od kužine do kapetana i naših obitelji, ispričana je priča nas pomoraca u kojoj se svatko tko plovi može prepoznati. Knjiga o stvarnom životu pomoraca sa svojim dobrim i lošim stranama.

Da li će biti dostupna u knjižarama kako bi je mogli nabaviti svi koje zanima kako izgleda „kruh sa sedam kora“?

Želja mi je da ova knjiga dođe u ruke što više ljudi. Velika većina pomoraca će u pojedinim dijelovima knjige prepoznati sebe i mislim da bi mogla biti zanimljiva velikom krugu čitatelja. Neću niti pokušati ponuditi knjigu nekom izdavaču zbog opće poznate situacije besparice u našem društvu, već ću sam finacirati njeno tiskanje. Nadam se da ću naći načina da knjiga bude dostupna u knjižarama te je kroz promocije, putem društvenih mreža, portala poput vašeg i medija što više približiti potencijalnim čitateljima. Istgo tako, prije nekoliko dana dogovorena je suradnja te će “Gvardija” biti dostupna putem internetske prodaje i na taj način dostupna i čitateljima izvan Republike Hrvatske.

Kao zapovjedniku kakve su vam rotacije, odnosno koliko ste na brodu, a koliko kod kuće? Imate li vremena za uživanje sa svojom obitelji?

Nastojim naći ravnotežu između boravka na brodu i kuće, no ponekad je vrlo teško uskladiti želje i mogućnosti. Ne volim odlazak na brod, taj dan mi jako teško padne. Iz tog razloga nastojim otići samo jednom na godinu na brod vodeći pri tome računa da sam na godišnjoj razini kod kuće minimalno četiri mjeseca. Kad sam kod kuće onda mi je svaki dan nedjelja i maksimalno provodim vrijeme s obitelji koja mi je velika potpora u svemu.

Imate troje djece, a sin je krenuo vašim stopama i plovi kao treći časnik palube. Da li je to radi obiteljske tradicije ili je prevagnula ljubav prema moru?

Da, imam dvije kćeri i sina koji plovi i stvarno bi se moglo reći da se radi o obiteljskoj tradiciji jer je on već treća generacija pomoraca. U vrijeme kad sam je počinjao, plovili su moj otac i stric, a danas navigaje i moj brat koji je kapo na trajektima Jadrolinije. Sin od strica je drugi časnik palube, a nećak studira na Pomorskom fakultetu u Splitu tako da su svi muški članovi obitelji u pomorstvu. Volio bih da se ta tradicija nastavi i dalje pa, tko zna, možda jednog dana netko od budućih naraštaja bude i svemirski moreplovac. To me ne bi začudilo i iznenadilo gledajući kojom se brzinom svijet tehnološki razvija i napreduje.

Što biste poručili mladim ljudima koji žele jednog dana postati zapovjednici i uopće pomorci na nekom od mnogobrojnih brodova koji plove morima? 

Mladima bi savjetovao da ukoliko imaju želju otići na more do to i naprave.  Susretat će se na tom putu s dosta poteškoća, u prvom redu prilikom traženja prvog ukrcaja kao pripravnici, a poslije kao časnici. Taj problem bi trebalo pokušati riješiti na državnoj razini u sklopu školovanja jer nakon završene pomorske škole ili fakulteta ti mladi ljudi su prepušteni sami sebi i svojim obiteljima u traženju ukrcaja. I u moje vrijeme je bilo potrebno povući veze, imati negdje nekog svog da te ukrca, a danas je puno teže. Ne odustajte od svojih maštanja i snova jer uvijek se može naći način.

Što mislite o portalu Pomorac.net?

Portal  Pomorac. net   pratim već godinama i zadovoljan sam načinom na koji su pokrivene pomorske vijesti iz zemlje i svijeta te pravne i zakonodavne teme vezane za pomorstvo. U svakom slučaju ozbiljan portal koji uvijek ima zanimljivih tema vezanih za nas pomorce.

Piše: Andrea Zovko

Neki tvrde da datum rođenja utječe na sreću čovjeka u životu pa možda je upravo to imalo utjecaja na karijeru mlade splitske plivačice Dine Levačić koja je 17. rujna ove godine postala prva Hrvatica koja je preplivala La Manche, kanal koji je u najužem dijelu širok 34 kilometra. Dina je, naime, rođena u godini Olimpijskih igara, točnije 1996. kada je održana ljetna Olimpijada u Atlanti. Da li je stvar ljetnih igara i upravo tih sportova, no Dina je baš u plivanju pronašla sebe. Rođena kao druga kći, danas izuzetno i s pravom ponosnih roditelja, od najranijih godina je pokazivala ljubav prema moru te je uz sestru krenula na plivanje.

Kao mala išla sam s didom na ribe i tako sam počela razvijati ljubav prema otvorenom moru i naučila sam da se nemam čega bojati, ali da trebam poštovati prirodu.

Sa četiri godine roditelji su vas poslali na treninge, ispričajte nam malo o svojim počecima.
S treninzima sam počela na bazenima na Poljudu. Starija sestra je krenula na plivanje pa su roditelji i mene poslali u paketu. S vremenom je moja ljubav prema plivanju rasla i tako sam sa devet godina nastupila na svom prvom plivačkom maratonu u Omišu i preplivala dva kilometra. Četiri godine kasnije 2009. godine, ponovno u Omišu, isplivala 10 kilometara. Te sam iste godine odradila Faros maraton, dug 16 kilometara.

Jeste li već tada razmišljali o velikim uspjesima?
Tada mi to nije bilo ni na kraj pameti. Postojala je samo ljubav prema plivanju i moru. I dan danas je ta ljubav na prvom mjestu, a onda sve ostalo.

Poslije su kilometri samo rasli. Što je uslijedilo u idućim godinama?
Na Fina Grand Prix utrci Jarak – Šabac u Srbiji nastupila sam 2011., a potom i drugim utrkama Grand Prixa u Ohridu gdje je trebalo isplivati 32 kilometra, Santa Fe – Coronda, utrci koja je dugačka 57 kilometara, potom utrka Hernandarias – Parane u Argentini na zahtjevnih 88 kilometara. Bilo je tu još nastupa na Lac Saint-Jeanu, Lac Memphremagogu u Kanadi pa na legendarnoj utrci Capri-Napoli u susjednoj nam Italiji.

Svoj najbolji rezultat ostvarila sam u sezoni 2014. u ukupnom poretku kad sam bila četvrta. Godinu kasnije prvi put sam se popela na pobjedničko postolje na utrci Traversée internationale du lac St-Jean u Kanadi, osvojivši brončanu medalju.

To je sigurno bilo vaš veliki osobni uspjeh budući da se radi o teškom natjecanju. Kako je bilo osvojiti medalju?
Radi se o utrci na 32 kilometra i te godine je temperatura vode bila između 15 i 17 stupnjeva, a temperatura zraka do 15 uz dodatak velikih valova. Toga dana 24 plivača su startala, a samo 12 nas je došlo do cilja što samo po sebi govori koliko je utka bila teška. Bila sam zbilja presretna zbog postignutog rezultata, pogotovo jer mi je to najdraža međunarodna utrka.

Kada se rodila želja da preplivate La Manche i kako ste se pripremali za njegovo ostvarenje?
Želja za preplivavanje La Manchea postojala je već godinama, no prije dvije godine odlučila sam da je to zbilja nešto što želim i tada sam se i prijavila za samo preplivavanje. Zapravo su pripreme bile kao i za svaku drugu dužu utrku, ali što se tiče psihičkog dijela mislim da sam se za to pripremala godinama.

Za takvu odluku zasigurno je trebalo dosta organizacije. Jeste li možda imali sponzore koji su pomogli u financiranju?
Nažalost, nije bilo i nema sponzora tako da većinu troškova snosi obitelj, a što se tiče organizacije tu mama ima glavnu riječ.

Svaki sport traži odricanja i maksimalnu predanost. Što sve zahtijeva trening sportaša koji se odluči na plivanje na tako duge staze?
Radi se o jako dugim treninzima i odvajanju mnogo vremena da bi se kvalitetno pripremili za takve napore. Baš zbog toga što su treninzi tako dugi potrebno je imati „jaku“ glavu kako bi se izdržali.

Ove godine već ste zabilježili značajan uspjeh. O čemu se točno radi?
Da, 25. lipnja sam sudjelovala na utrci dugoj 46 kilometara oko Manhattna rijekama East River, Harlem i Husdon. Plivala sam ispod 20 mostova i nakon 7 sati, 33 minute i 50 sekundi stigla na cilj te time postala prva osoba iz Hrvatske koje je preplivala tu utrku. Nakon toga sam u kolovozu preplivala dionicu od Cataline do Los Angelesa koja iznosi 34 kilometra. Najveći izazov su bili noćno plivanje zbog prisutnosti morskih pasa te razlika temperature mora na startu i cilju koja iznosi 5°C. Znači na startu je bilo 20, a na cilju 15 stupnjeva. I na toj sam utrci bila prva Hrvatica, a s preplivavanjem La Manchea završila sam svoj projekt Trostruke krune.

Vratimo se sada ponovno vašem najnovijem i najznačajnijem uspjehu. Kažete da je more u vrijeme vaše avanture bilo oko 16 stupnjeva. Kako odabrati pravo vrijeme za taj iznimno naporan i zahtjevan pothvat?
Postoje određeni periodi kada je najpovoljnije za plivati tako da sam se držala toga pri izboru datuma i, naravno, ovisilo je o tome koji su datumi u tom trenutku bili slobodni.

Vjerujem da nije ugodno biti sam na otvorenom moru. Je li postojao strah od nečega?
S godinama sam naučila da se nemam čega bojati, a i uz mene je uvijek brod tako da imam opciju izlaska na suho.

Morske struje su jake, plivate noću i oslanjate se sami na sebe. Što je bilo najteže i kakav je bio brodski promet?
Uz mene je uvijek brod tako da nikada nisam sama pa ako se kakav problem i pojavi imam se kome obratiti za pomoć. Najteže su bile mučnine koje su počele već nakon dva sata i to zbog valova koji dolaze iz različitih smjerova, a zbog jakih struja morala sam preplivati desetak kilometara više. Što se pak tiče brodskog prometa bilo je dosta trajekata i velikih trgovačkih brodova i definitivno je to najveća gužva na moru s kojom sam se susrela.

O čemu ste razmišljali dok ste u glavi imali samo jedan cilj, a to je da ga preplivate. Ipak su tu sati i sati plivanja.
Kad plivam ne razmišljam o ničemu konkretnom. Pjevam pjesme, premotavam filmove u svojoj glavi, sanjarim i slično. Ništa drugačije nego što ljudi i inače rade.

U vrijeme dok plivate vaš se organizam iscrpljuje. Kako ste se okrjepljivali i vraćali snagu?
Svakih 15 minuta dobivala sam piće s broda i na taj sam način vraćala snagu. Tu su elektroliti, proteini, energetski gelovi i drugi pripravci bez kojih ne možeš tijekom tako dugog plivanja.

Jeste li vjerovali da ćete izdržati i uspjeti doći do kraja svog cilja kojeg ste si zadali?
Vjerovala sam u to i u trenutcima kada mi je bilo neopisivo teško jer je to ono što me guralo.

Koji je bio prvi dojam kad ste napokon stali nogom na brod nakon postignuća svog cilja?
U trenutku kad sam stala na brod, a bila sam na izmaku snaga, osjetila sam olakšanje i sreću i isti tren zaboravila na svu bol i koliko mi je bilo teško.

Tko vam je najveća podrška tijekom svih natjecanja?
To je definitivno moja obitelj, majka Željana i otac Mladen i sestra. Oni su uz mene u svim situacijama i bez obzira na sve. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Da niste uspješni samo na sportskom planu dokazujete i svojim studijem na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Jeste li možda nekako povezali vaše buduće zanimanje i hobi te kako usklađujete svoje obveze?
Kako studiram rehabilitaciju htjela sam spojiti plivanje i svoje buduće zanimanje te sam prošle godine plivala za udrugu „Anđel“ od Trogira do Splita i za udrugu „Moje dijete“ od Omiša do Splita. Time sam htjela pokušati podići svijest o osobama s invaliditetom i djecom s poteškoćama u razvoju te i na neki način financijski pomoći tim udrugama. Što se tiče obaveza nije to toliko nemoguće koliko se čini. Uz dobru organizaciju sve je moguće.

Planovi za budućnost. Čeka li vas još koji izazov u doglednoj budućnosti?
Trenutno sam na odmoru i ne razmišljam još o tome što i kako dalje, no sigurna sam da ću lako naći novi izazov.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Moram priznati da se dosad nisam previše susretala s tematikom pomoraca, no portal sadrži i informacije i vijesti iz, rekla bih, gotovo svega što se tiče mora tako da će odsad definitivno biti među mojim favoritima.

Piše: Andrea Zovko|Pomorac.net

„Roditelji mi nisu dozvolili da budem pomorac u tome su uspjeli“, kaže danas 59-godišnji Zoran Lučić Luca. Imao je dva pokušaja odlaska na brod i nisu završila slavno. Završio je srednju Pomorsku školu u Šibeniku, smjer nautičar, odradio kadeturu i položio klasu, no nikada nije plovio kao časnik.

Iako više voli da ga se predstavi kao konceptualnog umjetnika, snimatelja, dokumentaristu ipak u njemu postoji ona ljubav prema moru koja nije presušila već mu daje snage i gura ga kroz dane koji nisu lagani.

Zoran Lučić Luca bio je snimatelj direktor fotografije u serijalu Veliki brodolomi Jadrana i proveo je desetak dana kao snimatelj na istraživačkom brodu „Janos“ koji je pronašao olupinu broda „Re d’Italia“ koji je potonuo u Viškoj bitki.

Posljednjih godina zbog obiteljskih razloga nije mogao izbivati iz rodnog Šibenika kako bi se bavio poslom kojeg voli i za kojeg bi rado, kako kaže, da postane njegov stil života. Ta ljubav prema moru je – skiperavanje, posao kojim se sezonski bavi posljednjih nekoliko sezona.

Za početak krenimo od Jedriličarskog kluba Val s kojim ste povezani. Uz njihovu pomoć osmislili ste plaketu „Valovi Šibenika“ i predsjednik ste povjerenstva koje dodjeljuje to priznanje. Kako je došlo do ideje?
Već dugo surađujem s Jedriličarskim klubom Val, jednom divnom homogenom cjelinom koja je iz ničega u kratko vrijeme postigla mnogo toga. Uz njihovu sam pomoć osmislio plaketu „Valovi Šibenika“ po uzoru na Plavu vrpcu s tim da jedan od subjekata mora biti jedrilica ili jedriličar. Na tu sam ideju došao iz više razloga. Jedan od njih je što sam i sam svake godine bio na moru i vidio da tu vlada anarhija, nepoštivanje pravila ali, hvala Bogu, govorim s obzirom na turističke brodove, čartere i privatne brodove, nismo imali nekih većih pomorskih tragedija. S tom sam plaketom htio motivirati ljude da se ponašaju po starim pomorskim užancama. Danas su tehnika i kapital dozvolili svakome da plovi i zbog toga vlada strahovit nered po moru. Ne kažem da sam ja tu bez mane, ali dogodi se havarija i ljudi dozivaju u pomoć, no neki ne želi odgovoriti. Tako se rodila ideja o toj tome da odamo priznanje ljudima koji to zaslužuju.

Ovo će biti sedma godina kako se dodjeljuje to priznanje. Tko su dosadašnji dobitnici i imate li već kandidata za ovogodišnju nagradu?
Prve godine, 2012., plaketu „Valovi Šibenika“ dodijelili smo retroaktivno posadi broda Lučke kapetanije koja je spasila 11 jedriličara na regati Jabuka 2005. godine. Godinu dana kasnije ta je nagrada išla mladoj jedriličarki Hani Dragojević koja je na regati u Opatiji pri vremenskim uvjetima od 20 čvorova bure skočila u more, iako je u tom trenutku bila na vodećoj poziciji, i spasila momka Marka Slamića koji se okrenuo i zapetljao se u konope broda. Ona je bila diskvalificirana, no mi smo joj dali to priznanje da bi nakon toga dobila plaketu Hrvatskog olimpijskog odbora i Europskog jedriličarskog saveza.

Nakon toga, 2014. plaketu su primili Stanko Vitez i Dragan Parađina, dvojica ribara iz Solina, koji su pomogli jedrilici koja ih je potopila i ostavila bez pomoći. Potraga je trajala sat vremena i obustavljena je radi lošeg vremena. Oni su u 16 sati prešli 16 milja držeći se za brod, a pronašao ih je ribar Ante Roca dvije milje ispod Mažirine. Nikakav prekršajni postupak nije pokrenut protiv skipera i posade tog broda. Plaketu su prvenstveno dobili jer su bili kadri plivati u uvjetima u kojima njihovi spasioci nisu bili kadri ploviti.

U 2015., odmah nakon prve presude Horvatinčiću, odlučili smo posthumno dati plaketu obitelji Salpietro. Na taj smo način zapravo cijeloj javnosti rekli što mislimo o toj pomorskoj nesreći u kojoj je stradalo dvoje nautičara.

Prije dvije godine, odnosno 2016., nagrada je išla u ruke Marijana Babića iz Poreča koji je spasio starijeg čovjeka kojem se okrenula jedrilica u uzburkanom moru. Drugi brod ga je vidio, no nije mu pomogao nego je samo javio da je čovjek u nevolji. Prošle godine plaketu „Valovi Šibenika“ dobio je kapetan lučke ispostave Murter, Branko Rameša, koji je bio nominiran za prestižnu nagradu International Maritime Rescue Federation. Za ovu godinu još nemamo nikoga, hvala Bogu, no radije je nećemo dodijeliti nego je dati u krive ruke.

Idejni ste začetnik projekta „Light is life“ koji se već treću godinu održava u Šibeniku. Ispričajte nam kako je došlo do ideje za tu manifestaciju.
Šibenska regata krstaša se već 18 godina organizira u prekrasnom ambijentu amfiteatralne luke Šibenik, no ne privlači velik broj ljudi i medija pa sam predložio da pokušamo ljude privući na drugi način i uključiti što više JK Val u društveni život grada. Tada počinje ideja o realizaciji projekta „Light is life“ koji je dio jednog velikog projekta, općenito vezanog za srednjovjekovnu jezgru i šibensku luku, a temelji se na povijesnim činjenicama grada.

Na samu ideju za projekt me ponukalo više stvari. Prva stvar je bila ta da je rasvjeta na šibenskoj rivi stara i nije više adekvatna da mi jednostavno, kao građaninu grada Šibenika smeta, pa smo projektom “Light is life” željeli isprovocirati njezinu rekonstrukciju i gradu ponuditi jednu novu atrakciju.

U projektu „Light is life“ vidim mogućnost interesantnijeg života grada Šibenika i novu smjernicu u njegovom razvoju. Sve je bazirano na povijesnim elementima pa tako i činjenici da je Šibenik među prvima dobio izmjeničnu struju. Treću godinu zaredom vrlo uspješno uspijevamo realizirati ovu manifestaciju uz pomoć JK Val, mene kao autora i realizatora, Grad Šibenik, Turističke zajednice grada Šibenika i gradonačelnika Željka Burića.

Ove godine je „Light is life“ izazvao veliki interes javnosti, a bio je osmišljen na način da 123 plutajuća svjetla osvijetle more. Na plutajućoj bini nastupila je šibenska narodna glazba pod ravnateljstvom maestra Damira Marušića s Nerom Gojanović, Đanijem Stipaničevim koji su izveli par skladbi u pratnji prof. Pavić. Sve je bilo upotpunjeno vatrometom, jedrilicama JK Val na kojima su se izmjenjivala svjetla i skokovima padobranaca.

Dok smo pripremali „Light is life” u luku je stigla velika motorna jahta koja je na kraju cijelog tog performansa dugom sirenom rekla sve. Turistički portal „hrturizam.hr” napisao je jako dobre kritike za projekt „Light is life”. Sam naslov članka govori puno…. A naslov je „Manifestacija Light is life mora biti top manifestacija u Hrvatskoj te smjer budućeg razvoja Šibenika”

Okrenimo se sada malo vašoj ljubavi prema moru. Kada ste osjetili njegov zov?
Cijeli život sam proveo na moru, a umalo sam i rođen na brodu, ali o tom drugom zgodom duga je to priča. Pokojni djed je bio pomorac, noštromo na jedrenjacima, no ja ga, nažalost, nikada nisam upoznao jer je umro mjesec, dva prije mog rođenja. Nismo se imali prilike sresti. Mogu reći da mi je zapravo ljubav prema moru usadio otac koji je bio strastveni sportski ribolovac. Bio sam uz njega dok je lovio ribu a kasnije sam uz jedrenje i ronjenje nastavio živjeti uz more i sa morem.

Obrazovani ste za pomorca, ali se nikad niste time profesionalno bavili. Kako to?
Ne bih govorio o svom pomorskom životu jer nisam pomorac, već eventualno nautičar. San je jedno, a realnost drugo. Mogu reći da sam bio među prvim skiperima na Jadranu, ali ni to nisam obavljao profesionalno nego sezonski. Skiperavanjem sam se počeo baviti 80-ih godina, prije ACI-ja, međutim onda se nije radilo pravo skiperavanje nego više transferi, budući da su gosti u to vrijeme većinom bili vlasnici brodova. Uglavnom se popunjavala posada.

Koliko dugo se bavite poslom skipera i kojim brodom najviše volite ploviti?
Skiperavanjem se bavim profesionalno zadnjih dvije, tri godine s obzirom na obiteljske okolnosti i na svoj stil života. Budući da nisam stalno zaposlen, živim od honorara kao snimatelj, a ljeti sam tri, četiri mjeseca na moru.

U to vrijeme splet obiteljskih okolnosti me spriječio da na dulji period napuštam Šibenik, ali sam svake godine s prijateljima odlazio na more više iz gušta, nego radi zarade. Sada već dvije godine imam obrt i skiperavanjem se bavim profesionalno. Pokušavam na neki način da mi to ne bude posao nego stil života jer sam najmirniji kad sam na moru. Moram reći da sam imao sreće i da su mi gosti bili dobri, iako je bilo i onih koji ne zaslužuju da se s njima popije piće. Hvala Bogu takvih nije bilo u velikom broju.

Što se tiče broda, nekako sam pristraniji jedrilicama jer volim jedriti, ali nije nužno da sam samo na njima.

Prije nekoliko dana ste se baš vratili s mora. Odakle dolaze gosti kojima pružate usluge skipera na jahti?
Sada sam imao neke Nijemce, krasna obitelj na motornoj jahti , a prije toga gosti su bili mladi poslovni ljudi iz Italije. Tri para, po zanimanju arhitekti, bili su mi gosti na jahti i s njima sam proveo krasnih sedam dana. Dva tjedna imao sam i obitelj Slovenaca s kojima sam ostao u kontaktu.

Možete li nam opisati kako izgleda jedan vaš radni dan.
Dakle, prvo je check in broda, odnosno preuzimanje. Nakon toga slijedi welcome drink s gostima gdje se predstavljate kao i oni vama. Što se tiče rasporeda uglavnom se isplovljava oko 6, 7 sati. Ako krećemo iz Šibenika onda je to Zlarin, Kaprije, Tijašnica ili neka vala čisto da se gost makne iz grada. Tijekom večeri prođemo sve želje gostiju. Ako žele na neku daljnju destinaciju uputim ih da u takvim situacijama imam običaj isploviti u ranu zoru te će oko deset sati već biti na Hvaru, Braču ili Visu. Ujutro rano krećemo u avanturu koja zna biti od četiri pa do četrnaest dana, zavisno od toga na koliko dana su gosti uzeli brod.

Koji je najveći problem s kojim se susrećete u poslu skipera?
Obično moji gosti vuku prema srednjem i južnom Jadranu, odnosno Visu, Hvaru, Braču i Korčuli, a najveći problem je vezati se u luci u kojoj gost želi. Da bi se vezali morate ranije uploviti u luku i onda gosti postavljaju pitanje zašto su uzeli brod kad ne mogu provesti dan u nekoj vali. Velika je koncentracija brodova i svi teže istim lukama. Hvala Bogu u Komiži i Visu ima dosta bova na koje se ljudi mogu privezati jer ipak je sigurnije provesti noć na bovi nego na sidru. Sigurnije je jer skiper ima mirniji san. Zadnjih godina jednostavno nedostaje maestrala i česte su bonace tako da se više vozi na motor nego se jedri kako bi se na vrijeme stiglo u planiranu luku i uhvatilo vez.

Kako vidite rješenje tog problema sidrenja u lukama?
Ja imam puno ideja, ali u taj dio se ne bih miješao. U Komiži, koja je prekrasna, ljudi i ribari vežu brodove na jedan čudan način i mislim da bi im trebala ne marina, nego jedno privezište. Mi smo s obzirom na broj stanovnika i razvedenosti obale među prvima po broju mooringa i marina. Imamo mnogo brodova i svi u špici sezone teže istim lukama. Svi hoće Brač, Hvar, Kornate, a ti prostori imaju svoj limit i jednostavno ih ne mogu primiti. Šta vrijedi da imate 7, 8 tisuća brodova kad imate tisuću vezova. Teško je gostu objasniti da moram doći ujutro u 11 sati da se vežete u Hvaru jer poslije nema mjesta. Ja sam, de facto, gostu upropastio dan. On se taj dan nije kupao negdje gdje je htio, a inzistira da se veže baš u toj određenoj luci. Pune su i uvale za sidrenje te nije rijetkost da se u slučaju promjene vremena zapletu sidra brodova.

Gosti dolaze u Hrvatsku s raznih strana svijeta, iz raznih zemalja. Jesu li vam u razgovoru otkrili zašto dolaze? Da li je to zbog mora, prirode, ljudi ili možda još nečeg?
Ima gostiju koji su redovni i oni dobro znadu zašto dolaze, a ovi koji su prvi put jednostavno su oduševljeni svime što vide. Kažu da su dosta čuli o Hrvatskoj u svojoj zemlji i željeli su se i sami uvjeriti. Takvih koji su po prvi put kod nas imao sam prošle godine dosta. Nisu mogli vjerovati svojim očima kako je kod nas lijepo. Ovo ljeto sam imao jednu njemačku obitelj koja je prvi put bila na Kornatima. Obilazili smo vale i njihovom oduševljenju nije bilo kraja. Nisu mogli vjerovati da su ti otoci većinom nenaseljeni, a Hrvatskom su oduševljeni. Hvala Bogu nisu upoznati s ekonomijom i politikom jer sigurno ne bi bili tako ushićeni.

Kažete da su gosti većinom zainteresirani da posjete luke od Sali do Dubrovnika i imaju svoj želje, no koliko su ustvari zahtjevni?
Imao sam gošću koja se žalila i govorila da joj nije jasno da utičnica na brodu od 220 V ne radi i da zašto mora šparati vodu. Nije joj bilo jasno da kad negdje dođe da mora platiti vez. Ona misli da je svojoj agenciji platila korištenje broda i da voda iz slivnika na brodu istječe istom brzinom kao u njenoj kuhinji. Isto tako ne može pojmiti da se ne može tuširati 5, 6 puta dnevno. Gosti bi trebali znati da pri uzimanju broda treba specificirati kakav brod žele i onda bi imali ono što očekuju. Danas gosti smatraju da bi trebali imati standard koji imate kad uzimate apartman. Ljudi u stvari dolaze na brod ne zato što žele, nego zato što im je netko rekao da je to lijepo. S takvim ljudima imate problema jer ne razumiju život na brodu. Brod je jedan medij koji je sasvim drugačiji od bilo čega drugoga. To nije sjesti u auto i stati uz cestu i reći: Sad ću se odmoriti pola sata. Na brodu mora postojati plan putovanja gdje se želi ići i gdje se želi noćiti. Možemo se prepustiti lutanju i sidrenju u napuštenim valama, ali su problem prekrcane vale u kojoj kad okrene vjetar, sidra se isprepletu, lanci se kidaju, baca se u more i bježi se van. Imamo goste koji ne razumiju šta je brod. Oni koji to razumiju s njima vi nemate nikakvih problema. Imate gostiju koji su napravili više milja nego skiperi. Oni jedre svake godine dvije sedmice i bolje poznaju restorane i neke luke od nekih skipera. Posao skipera je da vodi brigu o gostima, o brodu i plovidbi, ali nije njegov posao da vodi brigu imate li vi ledene pive ili nemate. Imao sam gošću koja se žalila da pere i kuha na brodu pa sam pitao da li bi ja trebao kuhati. Odgovorila je da ona nije tako zamišljala svoj godišnji. Rekao sam joj da je mogla uzeti hostesu, platiti je i imati kuharicu i osobu koja je dvori na brodu.

Jednom drugom prilikom sam imao gošću koja je rekla da se neće voziti na motor jer je uzela jedrilicu i želi ploviti na jedra. To što je bonaca, to što moramo preploviti 40 milja do druge luke to nju ne interesira. Ima i onih koji se bune i kažu da neće platiti to gorivo. Ima i takvih. Imate svega, a skiperima nikako nije lako. Skiper mora biti stručan u poslu koji radi, a mora biti i psiholog.

Pristojbe za vez. Mislite li da su preskupe i da li se možda zbog toga ljudi okreću Crnoj Gori?
Ako jedna naša marina košta 700, 800 do 1000 kuna u sezoni za brod 45 do 50 stopa za nas Hrvate je to velika suma, ali kad uzmete da jedna takva marina, koja ima možda čak i lošiji sadržaj, u Italiji košta 300 eura onda to nije skupo. Kad uzmete da je vezivanje tog istog broda u Šibeniku oko 410 kuna, u Komiži 400-470, Visu i Hvaru isto tako, to nije skupo. Za nas Hrvate jest, ali gost koji je uzeo brod i platio ga od 4000 do 8000 eura tjedno on mora biti spreman i platiti taj vez.

Mi bismo trebali znati naše goste isprofilirati. Za te novce koje im naplatimo trebalo bi im možda nešto više dati i napraviti neku selekciju da ostanu oni kvalitetniji gosti. Gledajući cijene večera po restoranima na otocima zavrti vam se u glavi. Dakako, mora biti jasno da u nekom restoranu na otoku koji nema struju i vodu, vez i sve to skupa košta i da cijene moraju biti takve. Vozio sam goste kojima to nije bilo skupo, ali vozio sam i one koji jednostavno nisu htjeli otići tamo. E, sada, na koji način to isprofilirati, to je vrlo teško.

Vi ste prije, kažete, imali svoj brod. Da li biste da ga danas imate mogli financirati ljetne avanture i gušte po moru?
Da, prije sam malu jedrilicu, ali da danas mogu kupiti brod od 15, 20 tisuća eura sa svojim primanjima, bilo bi mi preskupo dati 500 kuna da se vežem u Komiži, Hvaru ili Šibeniku. Izdvojiti 250 ili 350 kuna, kako gdje, da se vežem na bovu isto bi mi bilo skupo.

Za mene osobno i svakoga Hrvata od godišnje plaće, od recimo u prosjeku 1000 eura mjesečno, to je preskup sport. Vama će kad negdje dođete naplatiti vez isto kao da ste jahta. Šibenčanin kad ode na Kornate on mora platiti ulazak u Nacionalni park. Za tri dana na Kornatima sa brodom od 45 stopa trebate platiti 1257 eura za ulaz u Nacionalni park. To su veliki novci. Ja sam na Kornatima odrastao. Provodio sam vrijeme na Istrankama i pasarama i danas, da imam brod, morao bih za njega platiti ulazak. Mislim da bismo mi koji smo rođeni u ovoj županiji i imamo dva nacionalna parka trebali imati neke povlastice. Ne možemo si priuštiti odlazak s obitelji u nacionalni park jer su cijene zbog gostiju toliko otišle visoko da to ni u ludilu ne možete platiti. Ja ne želim ići kad mi netko kaže da je mukti. Želim ići kad me volja. Znači ograničene su mi slobode. U nekome „mraku“ to prije nismo plaćali. Dok je bio „mrak“ vama je bila dovoljna osobna iskaznica i niste plaćali ulaznice u nacionalne parkove. Danas plaćate sve kao ti gosti i to na svojoj djedovini. Netko vam je fizički uzeo djedovinu, jer tako jest ako morate platiti ulaznicu. Mi sad to plaćamo jer se cijela Europa ljeti spusti na naše more. No, mi plaćamo i druge stvari u životu jer tako Europa želi.

More je kažu nepredvidljivo. Jeste li se možda s gostima zatekli na moru u lošim vremenskim uvjetima?
Ja obično kažem da nisam od onih koji imaju dobre odnose s Onim gore, ali ne mogu se pohvaliti da sam zadnjih godina imao neku veliku oluju i da je bila neka borba na moru. Bila je prošle godine jedna jača bura i morao sam se vratiti s obitelji u kojoj je bilo male djece, no danas su to jaki brodovi s jakim motorima i sve je prošlo u redu. Često pratim vremensku prognozu i pridržavam se upozorenja. Ako se najavljuje oluja jednostavno inzistiram od gostiju da idemo u sigurnu luku ili bar sigurnu bovu i dosad se pokazalo da sam bio u pravu. Zadnji put kad sam išao za Dubrovnik bila je nevera i sklonio sam se u Šipan. U isto vrijeme iz te luke je isplovljavalo trideset jedrilica u neveru prema Korčulanskom kanalu. Postavio sam si pitanje jesam li ja stvarno plašljiv ili su oni prehrabri. Imao sam u portu na jarbolu 57 čvorova, ništa se nije desilo taj dan, no meni je s gostima ugodnije provesti dan u sigurnoj luci uz vjetar od 35 čvorova, nego nasred mora. S nekom iskusnijom ekipom prijatelja možda bi bio izazov izaći na takvo more, ali kad ste sami s neiskusnim ljudima onda ste prepušteni sebi, brizi o brodu i brizi o tim ljudima. A opet ne reagiraju svi gosti jednako. Imao sam slučaj da je bilo i napadaja panike i tada je vrlo teško voditi brigu o brodu i takvome gostu. Puno je lakše kad u tom trenutku na brodu imate posadu da se pobrine za gosta. I najiskusniji skiper se ponekad prepadne, ako kaže da nije tako, laže. Ima jedna murterska anegdota kada su pitali staroga ribara u konobi: „Barba virujete li vi u Boga?“ A barba kaže: „Ode u konobi ne, ali u murterskom moru na 5, 6 forca bure i u Boga, i u Mariju, i u Isusa“. Sve je time rečeno. S današnjim tehničkim pomagalima i prognozama teško da vas iznenadi nevrijeme ako bar malo vodite računa o tome.

Svake je sezone sve više plovila na Jadranu. Da li je u današnje vrijeme isplativo biti skiper?
Imate sedmične skipere, odnosno na dva tjedna i imate skipera koji su stalno ukrcani ili na vlasničke jahte ili na čarter jahte. Ja sam, recimo, sedmični skiper, a ovo ljeto sam nekako više četverodnevni. Od toga se može živjeti ako vozite cijelu sezonu, recimo dvadeset tjedana, ali ako samo popunjavate kraće ture ili vozite svaku drugu sedmicu onda je teško financijski prezimiti. Rekao sam da to radim ne samo zato da popunim financijski dio svog života, nego želim da mi to bude stil života.

Kakav je to zapravo način života?
Stil života je boravak na moru, na brodu, uživanje u prirodnim ljepotama, jedrenje, druženje, upoznavanje novih ljudi. Ima dosta ljudi koji se bave time, pogotovo tamo 80-ih godina. Dosta je ljudi napuštalo profesionalne dužnosti i odlazilo raditi kao skiper. Imam visokoobrazovane kolege koji su imali karijeru, ali jednostavno im je draže da provedu 20 tjedana na moru. Čovjek to voli i to treba razumjeti. Iako kad ste ukrcani na veliku jahtu to je, bez obzira na to što svi misle da nije, to je mukotrpan posao. Tu se radi od danas do sutra i sve zavisi kakvi su gosti. Ako je to ležerna atmosfera u kojoj vi možete posvetiti pažnju sigurnosti broda, plovidbi, gostima, a i na kraju i uživanju u svemu tome onda je to uspjeh.

Kakva je budućnost hrvatskog skiper i što biste rekli mladim ljudima koji bi se željeli okušati u tom poslu?
Prvo treba reći da je skiperski posao ozbiljan i odgovoran posao i svatko tko voli more, zašto ne. Samo koliko će ovo trajati mi ne znamo i da li će biti dugog vijeka. Ja imam malo više godina i vidim sebe u ovome do onog momenta dokle to budem mogao raditi. Svatko tko želi neka proba, more svakoga zove pa zašto ne pokušati. Danas ima dosta ubrzanih tečajeva i mogu reći da u Hrvatskoj ima jako dobrih skipera bez obzira što možda netko misli drugačije. To je vidljivo upravo po tome da nema mnogo havarija. Kad se tako nešto desi uglavnom su to strani skiperi i strani gosti. Naši dečki mislim da to dosta dobro odrađuju. To znam i po tome što zbog plakete „Valovi Šibenika“ uvijek pratim havarije na moru. U posljednje vrijeme gotovo nakon svake nevere imamo bar deset, petnaest brodova izbačenih na kraj. Bilo bi dobro da policija i Lučka kapetanija ima više brodova na otvorenom moru, a ne da su samo u Šibenskom kanalu i ispred Hvara. Trebali bi biti puno više prisutni na nepokrivenim pozicijama jer nesreće na moru vrebaju svugdje. U svakom slučaju, što se tiče skipera možemo biti ponosni da Hrvatska stvarno ima dobre ljude na toj poziciji.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Pratim ga preko Facebooka i mislim da biste trebali imati više svojih tekstova i onih iz prve ruke. Dobro bi bilo prenijeti nešto iz stranih medija, ali mislim da bi se na temu pomorstva moglo dosta toga reći, iako u stvari to više nije pomorstvo jer je hrvatska država izgubila pomorsku flotu. Trebali bi se više baviti obrazovanjem, skiperima, čarter turizmom i sigurnosti plovidbe koja baš i nije reprezentativna.

Piše: Andrea Zovko

U vrijeme kad je upoznao Suzanu i krenuo s njom, danas 49-godišnji Zoran Srdarev Mure nije ni bio svjestan da će imati dvije ljubavi, bolje reći, dvije strasti u svom životu – suprugu i lov na tune. Iako joj se u to vrijeme predstavio kao lovac na tune, dotad još nije bio ulovio niti jednu veliku ribu, no zajedno su krenuli u tu avanturu života. Od tada je već 30 godina profesionalni ribar, a punih 27 u tunolovu. Uz ribu voli i motore, no ipak svaki slobodni trenutak provodi u „Barracudi“ na valovima Jadrana i čeka da riba zagrize.

– Moji su po tradiciji bili težaci i nitko u familiji nije bija ribar pa san mora ja biti neka iznimka. U ono vrime u Vodicama nije bilo puno ribara, ali je bilo strastvenih ribolovcov. Nakon što je desetak ribara donilo udičarski alat, u Vodicama je lov tune na udice postala tradicija. Tako san i ja od naših starih naučija loviti na udicu sve dok nisam ostvarija želju da uvatin ribu veću od sebe. Tu moran spomenuti i Milana Mudronju, zvanog Tamara, iz Murtera jer on je zapravo donija lov na tune u Hrvatsku i zahvaljujući njemu danas vatamo tunu na udicu. Donija je udičarski alat iz Italije i nikome nije bilo jasno da se takva riba more uvatiti na udicu. Svak je ima svoje priče i niko nije virova da je to moguće.

Krenimo od početka. Kako ste ulovili svoju prvu veliku ribu?
U vrime kad san krenija sa svojon divojkon, danas ženon, ispriča san joj da san tunolovac iako još nijednu tunu nisan uvatija. Tada smo 12. rujna 1995. krenuli u lov i nas dvoje smo zajedno uvatili prvu tunu. Bili smo ka onaj starac i more u drvenom brodu od sedan metri. Ja i žena, oči i dvi udice. Iako to sad zvuči romantično, nije bilo ka danas high tech, dva motora, pusti štapi, sondar… Nismo imali ništa. Plovili smo tri i po ure do pozicije ispod Blitvenice. Prije no što smo krenuli reka san prijatelčjima na koći da ćemo u tu i tu uru biti tamo. Od njih smo uzeli ješku, veliku skušu, s tim da smo onda lovili na arganel. To je trista metri konopa i veliki, debeli najloni. Baš kad smo bili na toj koći ovaj jedan prijatelj iz Tribunja me zva i kaže: „Evo velika tuna, ima li koji tunolovac?“ Mislija san da se zafrkavaju s menon. Došli mi, bacili udicu, ali vraga – odnilo sve, pokidalo! Uz malo beštime potegla duga tuna. S njon smo se borili dvi, tri ure ja i žena i nekako je to sve skupa došlo do broda. Šta harpun, šta kuka, ali ne more to u brod! Ko to more dignit! Potezali je četiri, pet sati do Vodic. Uz sve to su nas pratile velike ribe, a nismo znali oće li je pojist, jesu li to morski pasi, vrag je to zna! I tako smo je potezali i izvadili na rivu. Vraže, kolika je bila! Nismo je ni vagali jer smo je iskidali, podilili i pojili, ali po mojoj procjeni bila je oko dvista kili sigurno.

Nedugo nakon prve ulovili ste još jednu. Je li i s njom bilo borbe?
Istina, pripremili smo se na ofenzivu i išli uvatiti još koju. Tog 27. rujna uvatija san treću i to sam. Pobiga san divojki, danas ženi, i uvatija tunu u sedan navečer, a izvadija je devet ujutro. Ta riba je potezala drveni brod od tri i po tone i mene cilu noć oko otoka Blitvenice i ujutro san, sa puno sriće i malo znanja, uspija zavezati je za rep i dopotezati u Vodice. Opet je bija problem to izvaditi na rivu, no slučajno je proša kamion od Elektre pa su nam je pomogli izvaditi. Tek smo tada vidili kolika je! U ta doba nije bilo ni takve vage na kojoj bi je mogli izvagati, ali ipak smo i to nekako uspili. Imala je 280 kil! Tada san izjavija da je ovo tek početak.

Znači posao je krenuo, ljudi su vidjeli da je to moguće i krenuli ste u otvaranje tvrtke.
Da, priče su krenile i pročulo se o tunolovu kod nas. Trebalo je otvoriti firmu i početi raditi komercijalno pa smo kupili veći brod i opremu. Zanimljivo je spomenuti da se onda za jednu ribu, kad smo prodali, moga kupiti novi Yugo.

U samom početku firme koje su se bavile ribarstvom zanimalo je da li se to može komercijalno loviti i na koji način. Upozna sam firmu Conex iz Solina Mladena Milakovića i odmah smo opremili flotu, dva velika broda i parangale, ali smo imali problem pošto u hrvatskom institutu taj alat uopće nije bija upisan. Znači, mi nismo u hrvatskom pravilniku imali taj alat pa smo tražili odobrenje probnoga rada tri miseca da se može usvojiti taj alat u Hrvatskoj. Dan danas iman doma taj papir. Sva ta tuna šta se izvozila u Italiju u ono vrime se izvozila pod talijanskom ribom, ne pod hrvatskom jer, nažalost, jer nije bilo ICCAT-a (međunarodna organizacija koja prati izlov tune u cijelom svijetu) za te licence. I onda je ta velika firma Conex odmah dovezla te parangale iz Španjolske, i počeli smo raditi. Čak i prve kaveze je montirala na otoku Žirju, Radija san misec dan i reka san da to ni za mene i da ja moran ići loviti na udicu. Tako san nastavija loviti.

Najveću tunu ste ulovili prije 15 godina i ostvarili ste ono što ste najavili da je to tek početak. Gdje ste nju ulovili?
Bilo je to 3. rujna 2004. i ulovija san tunu od 303 kila također ispod otoka Blitvenica. U to se vrime spojilo ribarstvo s turizmom i smanjila se masa tune i Hrvatskoj. Dosta ljudi je odustalo od toga, ali mi koji smo imali stalne goste ostali smo u tome.

Hrvatska je 2010. godine dobila kvotu od ICCAT-a koliko se ukupno može izloviti tune. Da li vam je to dovoljno ili premalo?
U stvari dolazak te autorizacije i tih licenci je doša kad smo ušli u Europu. Na našem ministarstvu je kako podijeliti tu kvotu, koliko će dati udičarima, koliko plivaricama. Na početku je nama udičarima bilo premalo. Bila je to zajednička, olimpijska kvota od šest tona koje je ministarstvo nama dalo. Onda su u Hrvatskoj bile 23 licence jer je europska komisija tražila povijesni ulov brodova koji su lovili da se može dodijeliti kvota. Kasnije je taj broj pao na šesnaest, a danas nas je u Hrvatskoj samo dvanaest ostalo s licencom. Imamo u prosjeku kvotu od sedam tona i onda funkcioniramo kao udruga, a uskoro ćemo imati zadrugu. Na tome radimo kako bi zaštitili broj brodova pošto je flota bila nerentabilna. Mi tunolovci što smo ostali smo se udružili u udrugu udičara Bluefin i izborili se da nam ne smanjuju flotu jer nema smisla da na kraju opstanu samo dva broda na cijelom Jadranu koji smiju loviti na udice. U svim tim godinama u razgovorima i sastancima trudili smo se da upoznaju što to znači biti ribar na moru. Puno njih gore u Ministarstvu ribarstva ne znaju kako je to, oni znaju nešto drugo, ali praksa je nešto sasvim drugo. Tako smo uspjeli dogovoriti da se poveća naša kvota. Trajalo je to tri, četiri godine, ali izborili smo se za to. Uspjeli smo se dogovoriti, oni su nas saslušali i to je sad, recimo, na nekom stabilnom nivou iako ne optimalnom. Nadamo se da ćemo i dalje dobro surađivati.

Kao i u svemu, vjerujem da i u ribarstvu ima problema koji vas muče. Možete li nam reći o čemu je riječ?
Kad je krenula situacija s licencama i tim našim kvotama počela se dešavati velika problematika koju dan danas nismo uspjeli riješiti. Problem je što smo u tri godine primijenili četiri ministarstva. Dakle, kad je ministar Čobanković otišao, došao je Jakovina pa iza Jakovine Romić, pa iza Romića Tolušić i danas imamo gospođu Mariju Vučković i iskreno se nadamo da će ona riješiti tu problematiku. Stvar je u tome što su uvijek krivi oni što su otišli, a mi smo upozoravali i predzadnjega da on nešto napravi da ne bi bija on kriv. U čemu je zapravo stvar. Znači mi kad uvatimo tunu najprije državi plaćamo koncesiju po kili, odnosno 15. siječnja mi državi uplatimo 15.000 eura pa onda vatamo ribu s amortizacijom i naporom. Na to još plaćamo porez i tako nam cijena ribe ispadne takva kakva je. Mi za svaku ulovljenu tunu moramo napraviti putovnicu BCD, elektronski očevidnik, i ministarstvu moramo prijaviti kad idemo na more, prijaviti kad se vratimo, tražiti sat vremena prije odobrenje, u koju luku idemo, nadzor inspekcije, onda sve to skupa po protokolu ide u prodaju. To sve u Europi normalno funkcionira i mi se slažemo s time, ali tražimo zaštitu od sivoga tržišta. U cilom svitu postoji sivo tržište koje je dozvoljeno 30 posto, a kod nas se u zadnjih četiri godine radi da se podržava kriminal, a nas se ne potiče. U stvari radu na tome da mi mali zatvorimo sami sebe. Došli smo u situaciju da smo nerentabilni i nama više nikome ne treba ta licenca. Zašto? Zato šta je bolje napraviti ono šta rade oni drugi koji se do dan danas nisu uspili na neki način, jer se to ne more suzbit, ali se more smanjit. S nadzorom koji imamo danas, od drona, brodova iz Europske Unije i svega toga naše Ministarstvo i inspekcija radu, ja nisan reka da ne radu, za svoju plaću, ali nisu ništa napravili da bi nas spasili od sivog tržišta.

Tražimo da se nas profesionalne ribare zaštiti jer na crno se kil tune prodaje za 35 kuna, a mi smo toliko u trošku. Usput to je i zaštićena vrsta i ako te uvati inspekcija ti više nemaš prava ići na more, a kamoli tune loviti. Sada kad idete na more ima dvadeset brodov koji ne bi smili loviti, a ipak će večeras u luku doniti tune. Turistička je sezona i kod nas se kupuje tuna. Restoran kupi jednu tunu, a drugo kupuje na crno za ulazni račun. Teško je napraviti nadzor svega toga, ali da nas oće poslušati, uspjeli bi uvatiti jednoga. Ne more profesionalni sportaš biti trideset dana ka sportaš na moru i ništa se ne dešaje.

Kakvu kaznu dobiva fizička osoba, a kakvu vi kao profesionalni ribar kad biste prekršili zakon?
Kada fizička osoba uvati tunu, dođe policija i inspekcija, privede ga, da mu da plati 2.000 kuna kazne, on plati tisuću i riješija je sve. Profesionalni ribari imaju pravilnik o tome što je laki a što teški prekršaj. Kad bi ja na brodu isfiletira tunu meni je kazna 25.000 kuna, plus sankcije oduzimanja kvote. Ja nemam protiv nikoga tko lovi tune na sportsku dozvolu ništa, ali uvati je iskidaj je, podili je, prodaj dva kila, zaradi za brod, ali ne možeš ti svaki dan nositi tunu od sto kila odmah u porat i prodavati! Ma nisu ljudi krivi, pustili su ljude da to rade. Ljudima je teško i spašaju se. On s brodom od tri litre nafte i uvati tunu od sto kili i njemu je to 3.500 kuna. Di ćeš ti to zaraditi, nigdi. Normalno da se ljudi boru, ali šta ćemo mi profesionalni ribari, zatvoriti butige i s njima ići u lov? Pitanje je da li će male firme kao mi zatvoriti sve i raditi s njima. Ili da sam sebi uzmeš sto kun ujutro i da se veseliš da si zaradija sto kun.

Predsjednik ste Udruge gospodarskih ribara udičara „Bluefin“ i u radnoj ste skupini za promjenu i dopunu pravilnika za ICCAT. Za što se zalažete?
Komuniciramo s Ministarstvom da zaštite naš položaj, mada sam im već i ja nepodoban jer govorim ka ribar, dođen nenaspavan, iman 210 dana ribolovnog napora i tjeraju me da je svoju dicu učin da prevare državu. Nemojte to dozvolit! Zaštitite nas na bilo koji način ili ćemo mi onda po svom. Ja kažem da me tjeraju da danas jednu tunu sakrijem. Nama je naša kvota dovoljna, platiti ćemo državi šta triba, odradit ćemo mi i imat ćemo svi. Oćete da dicu pošaljem u Irsku? Žalosno je šta bi oni tili nešto napraviti, ali sam temelj politike je problem, lobiji su prejaki i jednostavno ne mogu.

Dugogodišnji ste nositelj naslova prvaka u lovu na tune. Kada je to bilo?
Hvala bogu iman. Dok smo išli na ta sportska natjecanja to je sve bilo naše, a ako nije bilo naše, bili smo blizu. Od vrimena kad su počela natjecanja u Hrvatskoj pa do prije tri, četiri godine smo išli na to i petnaest godina samo imali titulu prvaka. U jednoj godini smo na tri natjecanja zaredom osvojili prvo mjesto i to za najveću ribu, za najmlađeg natjecatelja, ma nema šta nismo osvojili. Onda smo rekli da je vrag odnija šalu i taj je sport počeo biti nekontroliran, nažalost. Previše natjecanja, a postalo je i nerentabilno baviti se tim poslom da bi uvatija pet dana i potrošija pet tisuća eura.

Kako izgleda jedan vaš radni dan profesionalnog ribara?
Izgleda isto kao kod privatnika. Radno vrijeme nemaš, radimo 48 sati i nema ni marende ni ručka u podne. Evo zadnja dva sam dana, neću lagati, spava u dva put dvi i po ure. Sinoć san doša doma i zaspa san za stolon sa žlicon u ruci. Uglavnom, navečer pogledan prognozu vremena da znan šta me čeka, ujutro se dižen, no sve zavisi o dobu godine i onome šta lovimo – tune, sabljarke ili manju ribu. Ne znaš ni koji je dan, ni koja je godina. Moraš stiskat ove elektronske očevidnike. Kažen ženi da mi donese toliko i toliko ješke i ona to ukrca. Vidim koliko ima goriva i onda krećen. Nikad se ne zna kad ću se vratiti, da li je to sutra, prekosutra, ujutro ili popodne. Sve je to neizvjesno. U prosjeku nas je na brodu dvojica ili trojica, zavisi na šta lovimo i koji je kurenat te kakva je situacija na moru. Normalno da bi nas trebalo biti više na brodu, ali ne moremo se pokriti. Mora bi varati san sebe.

Kad dođen na poziciju na kojoj mislim da je riba, onda stanen kidan srdelu na sitno i bacan je s broda u more da namami tunu. I onda čekam da tuna zagrize. Kad zagrize kreće borba, ali odmah ja gledan kako ću onu drugu uvatiti jer one većinom dolaze u jatu.

U samom lovu na tunu s kakvim se najčešće problemima susrećete?
Danas je umjetnost sakriti ribu od samoga sebe. Kad netko nađe ribu, mora je sakriti jer mi ka ribari nemamo problema, ali rekreativni sportski ribolovac te napadne – dođe na tvoju poziciju, dođu oko tebe i smetaju nam u poslu. Imali smo problema čak, ne fizički, ali prijetnje su bile. Zafrkano je to. A opet nam nije mogla pomoći policija. Znači, čovik mi priti da će me ubiti pištoljon za ništa. Došla inspekcija, pregledala ga i on je mislija da san mu ja zva policiju. Nisam čovika ni znan, ni ništa. Zoven policiju i oni kažu da im je smjena i da moraju biti u luci. Ha, ništa, kad se poubijamo onda će čuti na nekim vijestima pa će doći napraviti uviđaj. Znači kad dođe netko sa strane, neki sportski ribar pored nas, ja čoviku ne smin ništa reći jer ne znaš šta ti more napraviti. Nema te ko zaštititi. Da se ne znan komu žalimo reći će da smo morali prijaviti, a prijavija sam, ali nitko ne reagira. Opet ponavljam nisu krivi ljudi, nego ministarstva, policija i inspekcija koji ne bi smjeli ljudima toliko puštati.

Koliko je bila velika najveća tuna koju se uhvatili?

Lani smo u Kvarneru uvatili najveću tunu od 357 kili i srušio sam svoj osobni rekord!
Lovimo po cilom Jadranu zavisno od doba godine, zavisno di je riba. Zadnjih pet godina idemo na jesen u Istru pošto se tu kod nas izlovi sitna riba – inćun, srdela i sva riba bude gore u Istri u Kvarneru i onda ribarice, srdelare idu gore i tako ide u tuna, a mi za njima. Budemo gore po mjesec dana. Nije da je gore ima više nego ono malo tune šta ostane u Jadranu dođe gore. Cijelu godinu smo u suradnji s Hrvatskim institutom za ribarstvo i ispada da se biomasa u Hrvatskoj obnavlja, ali Japanac drži cili svit i tržište tune i on ne dozvoljava da se ta tuna poveća, odnosno biomasa i tili oni ne tili biomasa se smanjuje. Cili Mediteran lovi tunu u mrijestu već sedmu godinu. Da ne govorim da je cili istočni stok kvote stotine tisuće vagona i to se sve izlovi u trideset dana, šta u kaveze, šta direktno u brod i u mrijestu se lovi. Nikome ne ostane te kvote, svi je izlovu. Kako je oba naša bara mala tu se najbolje primijeti da se biomasa ne obnavlja. Ove godine je Hrvatska imala 85 vagona ili 850.000 tona, izlovili su sve s tima da mi lovimo, pošto smo iznimka, imamo prava izloviti manju ribu od trideset kila. Dakle, uvati se deset vagona te velike tune u mrijestu u šestom mjesecu i onda se nama dogodi da tu na Žirju, oko Blitvenice i području Visa tune nestane. To je ta tuna šta je ostala u Jadranu na jesen i došla se na Jabučku kotlinu mrijestiti i onda čekamo novu tunu da na jesen uđe iz Mediterana u Jadran i onda to sve ode u Istru i tako smo već petu godinu tamo.

Uhvatili ste tunu, izvukli je na brod. Što s njom nakon toga?
Riba ide na veleprodaju, imamo ograničene kupce tu su kupci koji će sutra morati imati svoje odobrene objekte jer se tuna neće moći prodati bez odobrenog objekta. Mi radimo na svojoj zadruzi u Jezerima tako da ćemo imati sami svoj odobreni objekt. Imat ćemo i butigu u kojoj će svaki restoran kupiti i filetiranu i cijelu frišku tunu. I ne samo oni, nego i cili Europa i cili svit. Do kraja studenog ide natječaj i mi smo u suradnji s ministarstvom koje nam pomaže, a Pravilnik za odobrene objekte stupa na snagu 1. siječnja 2020. godine. Tako da se nadamo da dogodine na jesen da bi taj naš objekt mogao početi funkcionirati. Tu se povlače veliki šoldi iz europskih fondova koje ćemo mi morati opravdati, iako kako to sada funkcionira izgleda da bi mi trebali to financirati, a tko će skupiti toliko novaca.

Turistička sezona je tu i stranci sigurno rado naručuju tunu u restoranima. Da li je upravo restorani najviše otkupljuju ili možda netko drugi?
A da vam pravo kažem, to stvarno više ne znam. Evo da ja sad dođem u bilo koji restoran i pitan nekoga i kaže da imam dvjesto, tristo, petsto kila sabljarke, nikomu ništa ne treba. A ko to lovi? Pitan ove moje ribare i kažu nitko im nije prodao. Komu to triba, komu to ne triba? Je li oni uzmu u Djela ili u Metroa, di oni uzmu taj ulazni račun ja ne znan. Šta prodaju isto ne znan, ali je friška tuna u restoranima. Mi radimo izvoz Italija, Španjolska preko zadruge u Rovinju. To funkcionira ako je u Mediteranu loše vrime, mi imamo dobru cijenu. Početna je 10 eura i ide do nekih 15,16 eura, ali ako nam se desi da je u Mediteranu lipo vrime to znači našu lošu jesen. Nije tad problem deset eura nego je nikako neće uzeti i onda dođemo gore i imamo pun brod ribe i nemamo je kome prodati.

Koliko danas ima profesionalnih ribara u Vodicama?
Sada nas je trenutno trojica. On je prije misec dana kupio brod i dao za licencu 100.000 eura da li je to rentabilno ili nije, ne znan. More li se on naći u tome ili ne more, ne znan. Čak san razgovara sa ženon i dicom oćemo ili se mog broda riješiti, ne zato jer bi ja dobija 100.000 eura za licencu, to san ponudija našemu Gotovini, nego da spasin sebe. Iman problema s time što me to toliko dira da ne mogu spati, nervozan san, a to mi ne triba. Ovako ću znati da ne smin loviti, a kad mi dođe želja ulovit ću, tili oni ne tili. Ja ću je loviti uvik. Pazite, tkogod baci udicu jedan put i uvati tunu, gotovo je to.

Opišite nam kakav je to osjećaj kada uhvatite tunu.
To je neopisivi doživljaj! Čisti adrenalin. Najdraži mi je onaj tren kada uspijen privarit tunu da ona ipak uzme tu udicu. Ipak je to riba stara 15, 20 godina i prošla je mora i mora, udice i mriže i sve je izbjegla. U onom trenu kad je ja nadmudrin i kažen san sebi da san pametniji od nje, to je taj veličanstveni trenutak koji triba osjetiti! Borba na štapu nije ništa i moga bi je puštat, ali onaj tren kad ona meni dođe – to je ono pravo!

Počeci su bili vrag. Kad bi došla tako velika riba otkazala bi mi kolina od adrenalina. Ne moreš se dignit, oćeš spojiti udicu i ješku, ali ne mogu. Jednostavno si gotov!

Bila je situacija 2011. godine kad smo mi kao obitelj bili u Komiži na natjecanju i žena, troje dice i ja smo ekipa na brodu i mi idemo na poziciju, uvatimo tu veliku tunu i znan da je to velika riba, ali postoje pravila na sportskom natjecanju da moran ostati u stolici i ne smin se digniti, tek kasnije mi netko može pomoći oko ribe. Žena je uzela ganjač i htjela je zakačiti, ali ne ide. Ne ide pa ne ide. Kasnije mi je rekla da je jedina misao šta joj je bila u glavi u tom trenu je da ćemo se rastaviti. Već se vidjela kako skače za tunon u more jer, kaže, da joj je bilo bolje da se ubije s tom ribom nego da se rastanemo jer ju je izgubila na natjecanju. Pedeset brodova, ja najbolji na Jadranu da ostanen bez ribe zbog žene koja me osramotila. Eto šta joj je bilo u glavi. Tri puta ju je pokušavala izvući i tada je uspjela.

Uspjeli ste ljubav prema lovu na tune prebaciti i na svoje troje djece. Očekujete li da će jednog dana oni preuzeti vaš posao?
To je bija naš plan, ali ta ribarska politika ide u nekom čudnom smjeru i mislin da dici to ne triba. Oni danas imaju 17, 18 i 19 godina i svi su išli u tom smjeru. Jedno ide za pomorskog nautičara, drugo za brodomehaničara i svi to vole, i kćer i sinovi, ali ne bi tija da krenu u to. Ovo sve lipo izgleda, ali ono šta im ne rečeš to ne znaju. No bez obzira na sve, ako imaju volje i hrabrosti da se s time bore dalje mi im nećemo braniti. Pustit ćemo ih da probaju, možda se izbore za bolje sutra u našem ribarstvu.

Pamtite li možda neki događaj na moru koji vam je ostao u sjećanju.
Ima toga more. Sićan se 21.8. prije tri godine bija san s prijateljima na moru, oni su bili u svon brodu, a ja u svon. Čekan tunu i odjednon gledan i nije mi jasno. Jedan od njih poleti sa štapon u more, drugi skače na glavu za njin. Uhvatili su tunu i kako je ovaj prvi bija na platformi potegla ga je tuna u more. Kako je bija vezan pojasnon za štap da drži, povukla tuna i njega doli. Srića šta je ovaj drugi prijatelj bija toliko spretan i odmah skužija situaciju, zaronija je za njin i otključa bremzu i uspija ga spasiti. Ima tu i lipih i ružnih priča, ali zasad su sve sa sretnin završetkon.

Susretali smo se s tornadom, pijavicama i bili smo prepušteni sami sebi jer nemaš šta drugo. Gledaš di je plavi pojas za spašavanje i to je bitno. Noć je, dvi ure ujutro, munje, gromovi…, mare pacifico. To je kako te dopadne. Kažeš san sebi ni ti je to tribalo, a drugi dan ideš opet. Riziko je svaki dan, ali ja uvik govorin da ono šta se desi na brodu ne smi na rivu izaći. Nenaspavan, napet, nervozan, svašta se zna desiti i moraš ljude upozoravati prije nego se vrag desi. A znate i sami da vraga ne triba puno zvati tu di su harpuni, kuke, noževi, udice i velika riba. Sve se u sekundu u vraga pritvori.

Jednom smo se prilikom sakrivali po brodu od sabljarke. Ona živa, oće–neće, na brod leti, zalijeće se u brod, zabija se i na kraju je nekako uspijemo pustiti da ode od broda i ona opet prema nama. Bacali smo se na pod jer to ako uleti u brod ubit će nekog. Nije bilo zgodno bižat od te ribe.

More je dom raznih stvorenja. Jeste li kada ulovili nešto još veće od tune?
Imali smo susret s morskin bilin tigron, makoom. Uvatili smo ga na parangal kod otoka Jabuka. Drugi put smo pak vidjeli mrcinu širu i dužu od naše „Barracude“, a ona ima 12,7 metara. Došla mrcina ispod broda i ne znaš šta je jer vidiš samo sjenu bez kraja. Bila je to kitopsina, gotovo da mu je auto stao u usta. Tada je s nama na brodu bija čovik iz instituta i skarija se u kabinu i neće vani stati od straha. A on mirno pliva oko broda, vidiš samo sjenu. Još ja njega pitan da mi kaže šta ćemo jer ima krvi od tune na brodu pa računan da čovik s instituta ipak zna. Možda je i zna, ali se pripa mrcine.

Na lov uvijek idete sa svojim brodom „Barracuda“. Kakva je njegova priča?
„Barracuda“ je prvi komercijalni tunolovac koji je prijatelj iz Murtera kupija od Engleza koji je otkupljiva ribu iz Hrvatske. Doveja ga je u jesen 1996. godine i za nas je to bija kraj svita kad smo ga vidili. Najprije nismo znali kakav je to brod, šta je šta, jer nitko od nas nije vidija štap za tunu. Nikomu nije bilo jasno da se na tu opremu more šta uvatiti. Kad ga je kupija od Engleza čak smo on i ja nekon vrime išli s njim na more prije 12, 13 godina. Tija san otkupiti taj brod od njega, ali nikad ga nije tija prodati. Onda smo prije deset godina naš stari, manji brod od deset metri, uspili prodati za dobre šolde u Rapsku plovidbu. Prijatelj je tu zimu bija u nekoj pat poziciji i zna je da san ja proda brod i da iman šolde i evo ti njega s ponudon koju san ja odmah prihvatija. Tako je „Barracuda“ došla kod nas. Znači ona je već u Hrvatskoj 26, 27 godin, a ime je došlo iz Italije. Inače, sam brod ima 51 godinu i stariji je od mene. Služi svrsi, a mi ulažemo u njega, održajemo ga, a cila priča se vodi oko toga ka i oko svakog posla, raditi, raditi i opet raditi. Ka šta bi reka jedan moj prijatelj kad ga pitan koliko jede ribu u sedmici. Kaže on: „Sedan dan iden ribu, a osmi dan pečen srdele.“ Tako i ovo, taman kad bi reka čovik da nešto zaradiš šoldi, onda se ili nešto pokvari ili nešto triba napraviti i onda se sve to skupa vrti u krug.

Dugo već imate taj brod i sigurno ste sentimentalno vezani uz njega, no jeste li možda razmišljali o investiciji u neki novi brod?
Mislili smo ići na veće brodove, ali smo odustali. Virujen da bi s brodon od 25 metri moga raditi ovaj posal, ali naša administracija ti ne da. Žalosno, ali istinito. Ipak ne bi tija prominit posal jer radin ono šta volin cili život, ali sve ovo me dosta pogađa. Doveja sam taj ribolov u Hrvatsku, a imamo spasiti i hrvatski rekreacijski sportski ribolov jer po dozvoli šta je prije bilo ljudi su mogli jednu ribu uvatiti, mi smo jedina članica Europske Unije koja ne smije nikako tu ribu loviti, na sportski. Znači dali ste sportašu da uvati ribu, da plati dozvolu, dali ste mu opremu, a da onda uvati tu ribu i pusti. Ko je lud pustiti tu ribu! Uložiti petsto eura, ići uvatiti ribu da bi je pustija. Na kraju ta riba kad se pusti je gotova ako je nije čovjek od struke pustija ili od struke alat koristija. A da se vrati kvota i regulira ta situacija onda bi se to dalo spasiti.

Piše: Andrea Zovko

Život piše različite štorije i kad misliš da sve ide onako kako si posložio u svojoj glavi, ispadne drugačije. Tako ni Zrinka nije znala što je u životu čeka. Rođena Zagrepčanka nije ni slutila kakve joj sve planove sprema sudbina.

Najprije se kao mlada djevojka zaljubila u šibenskog momka i već 2000. godine postala šibenskom nevistom, gospođom Kardum. Iako je odrasla i do svoje 22. godine živjela među betonskim blokovima urbane metropole, sudbina joj je namijenila otočki kamen i more. Sama priznaje da je ljubav prema moru i brodovima postojala od malena, a preseljenjem u Šibenik ta se ljubav samo još više razvila u nešto bez čega danas ne može. Život na relaciji Šibenik – Kaprije samo joj je dao još više vjetra u leđa i odlučila je svoje oduševljenje morskim plavetnilom okrenuti u svoj svakodnevni život.

Danas četrdesetogodišnja Zrinka Kardum plovi na brodu „Viking Star“ kompanije Viking Ocean Cruises u svojstvu Restaurant Managera na kojoj je zaposlena dvije i pol godine, a svoju budućnost jednog dana vidi na otoku Kaprije u mirnoj oazi uz svog supruga koji joj je velika podrška u svakom pogledu.

-Nakon četiri godine života u Šibeniku shvatili smo da tu baš i „nema kruha“ i da ga treba „donijeti“ kako bi ovdje mogli lijepo živjeti. Na suprugovu ideju odlučili smo otići zajedno raditi na brod. Budući da su se tada breveti za bijelo osoblje polagali na brodu trebao mi je samo liječnički od mog nadležnog doktora i karta za Miami. Te 2004. bila sam konobar za osoblje na kruzeru „Carnival Sensation“ i to iskustvo sigurno nikad neću zaboraviti. Tada je počela moja plovidbena karijera.

Na kompaniji Carnival Cruise Line proveli ste četiri godine, no tada se ipak ponovno vraćate na kopno, točnije na otok. Kako to da ste se nakon svakodnevnog „movinga“ na brodu odlučili vratiti na tihi škoj?
To je bilo iskustvo koje sigurno nikad neću zaboraviti, no mislila sam da je to s brodovima sve za ovaj život. Otok je bila ljubav na prvi pogled, moje Kaprije. Odluka za preseljenje na otok je došla zajedno s idejom o kupnji zemlje na Kapriju i tako je iz godine u godinu na kaprijskoj plaži nastao Liberty Lounge Bar koji i danas uspješno posluje i poznata je destinacija u nautičkom turizmu. Usput, ime je dobio po brodu na kojem smo muž i ja zajedno odradili nekoliko ugovora – „Carnival Liberty“. Premalo „movinga“ na otoku… Zapravo, mnogi me to pitaju ali Kaprije je mir, dom, sreća, ljubav… Kad se zaželim „movinga“ sjednemo u brod i za dvadeset minuta smo u Šibeniku.

Idućih ste nekoliko godina proveli u hotelima. Na kojim ste poslovima radili i kako dalje teče vaša karijera?
Nakon nekoliko godina provedenih na Kapriju nenadano sam dobila ponudu za posao u poznatoj vodičkoj hotelskoj kući gdje sam prvo radila godinu dana kao F&B Manager da bi nakon godinu dana  bila promovirana u Direktora hotelskih operacija. Tamo sam ostala nekoliko godina dok opet nije u mojoj glavi došlo vrijeme za povratak na otok. Zahvalivši se na pruženoj prilici i uspješnoj višegodišnjoj suradnji vratila sam se na Kaprije i nastavila raditi tamo sljedeće dvije godine. Tada je  neočekivano došao poziv za Irsku i Dublin je postao naš novi dom na godinu dana. Danas slobodno mogu reći da, uz dužno poštovanje, tamo nikada ne bih provela svoj život! Radila sam kao F&B Manager u renomiranom hotelu u centru Dublina, imala lijep stan, a i muž je dobio odličan posao.  Međutim, iskreno, tamo nikako nisam nalazila sebe. Klima, ljudi, način života – ne, bar ne za mene.

Godine 2015. ponovno vas zove more i vraćate se na kruzer i od tada stalno plovite. Kako ste se ponovno odlučili na taj korak?
Opet, kao i mnogo stvari u mojem životu, to se zapravo dogodilo slučajno. Osobno nezadovoljstvo me  navelo da jednog slobodnog popodneva u Dublinu pošaljem nekoliko mailova agentima za ukrcaj na brodove. Već sljedeći dan imala sam telefonski razgovor nakon kojega je uslijedilo još nekoliko intervjua i u roku nekoliko dana bila sam primljena na Viking Ocean Cruises. Na moje, ali i muževo veliko veselje došlo je vrijeme povratka u Hrvatsku. Trebalo je samo spakirati stvari i istog smo trena „prodisali“.

Danas ste F&B Manager na toj kompaniji. Što sve obuhvaća vaš posao i koliko je zahtjevan?
Moj posao obuhvaća brigu o svemu gdje se na brodu jede i pije što bi otprilike značilo briga o desetak restorana i barova. Što se tiče samog posla, uglavnom  moram hodati  po brodu i brinuti se da je sve u redu. Ima tu, naravno, još mnogo toga što dolazi uz organizaciju i sam tijek svakodnevnih operacija.

Radna atmosfera, ljudi koji vas okružuju ili upravo ta briga o svemu – što je to što vas privlači poslu koji radite?
Ono što stvarno volim u svom poslu su dugi godišnji odmori. Sada sam tri mjeseca slobodna, a onda se vraćam na brod na iduća četiri i tako se rotira godina. Naravno, tu su i primanja koja su takva da nitko u Hrvatskoj ne može konkurirati istima. Prvih par godina je bilo zanimljivo putovati, upoznavati ljude, ali sada je ta znatiželja nestala i nekako postala način života. Isto tako, istinita je i ona stara da je to „kruh sa sedam kora“. Itekako. Toliko je važnih događaja, trenutaka otišlo i prošlo bez moje prisutnosti koje ne može vratiti nikakav novac ni uspjeh. Toliko je ljudi došlo, a nažalost i otišlo s ovog svijeta, a mene opet nije bilo. Samo za primjer je i to da već četiri godine nisam kući niti za rođendan, a niti za Božić… puno je to. Ali opet s druge strane ima i puno lijepih trenutaka, a atmosfera na brodu je pozitivna. To je mali grad koji funkcionira sam na moru i uvijek se nešto događa na njemu. Grad koji nikada ne spava.

Koliko ljudi je pod vašom ingerencijom i na što sve moraju paziti kako bi sve funkcioniralo?
Otprilike 150 osoba direktno i još toliko indirektno je pod mojom direktivom i moraju paziti da su svi standardi kompanije uvijek provedeni te da su svi gosti zadovoljni. To je prvo i zadnje pravilo, uvijek. Mislim da nema nacije ili vjere s kojom nisam radila i, vjerujte mi, koliko smo svi isti, toliko ne biste  vjerovali koliko je npr. osoba rođena isto kada i ja, samo u nekom drugom dijelu svijeta, zapravo drugačija i odgojena u nekom nama nezamislivom svijetu za koji smo mislili da samo postoji u filmovima. Na kraju se s tom šarolikom lepezom raznih ljudi zbližite i postanu vam stvarno kao neka vrsta obitelji. Uostalom, i u svojoj obitelji imate ljude koje volite i one koje manje volite, zar ne?

Vodite brigu o hrani i piću na brodu. Koliko je potrebno naručiti namirnica za jedno krstarenje?
Mnogo, ovisi koliki je brod. Na primjer na mom brodu se svaki dan potroši otprilike 1000 jaja, a probajte sad računati sve ostalo. Na najdonjem decku broda nalazi se mesnica, ribarnica, frižideri s  povrćem i raznim drugim namirnicima koji se pune u raznim portovima ovisno o ponudi i našim potrebama.

Da li ste imali neku narudžbu koju možda u tom trenutku niste imali na brodu. Kako ste riješili taj problem?
Naravno da jesmo, dogovorili smo da sve stigne sljedeći dan u porat gdje smo tada putovali. Imamo u svakoj luci Port Agenta koji se na naš upit brine o takvim stvarima.

Koliko se posao restaurant managera razlikuje od onoga koji ste obavljali u hotelu?
Razlikuje se najviše tim što na brodu živite taj posao od 0 do 24 dok na kopnu odlazite kući i živite dio svog života. Ovdje toga nema. Ljudi s kojima radite su isti oni s kojima jedete, pijete, trčite, veselite se i plačete. Otprilike tako. U usporedbi s Hrvatskom realno ste plaćeni i zaštićeni kao radnik, a da ne spominjem stalne mogućnosti za napredak i obrazovanje.

Imate li doticaja s putnicima na brodu?
Da, naravno. Svaki dan redovito komuniciram s putnicima kako bih bila sigurna da su sretni. Isto tako sam tu kako bih saslušala njihove prohtjeve kojih, vjerujte, ima svakakvih. Kako se ono kaže, koliko ljudi toliko ćudi.

Opišite nam jedan svoj radni dan
Alarm mi zvoni oko pet ujutro, ovisno o danu. Ujutro prvo napravim obilazak cijelog broda, a nakon toga me čeka office te provjera mailova i zadataka za taj dan. Onda slijede redovni jutarnji sastanci i  operativni dio ručka do približno 14 sati. Poslije toga slijedi obavezan popodnevni odmor i tih sat, dva sna je ključno. Budim se u 15.45 i kreće nastavak. Zapravo kao da imate dva dana u jednom. Svaki dan se dva puta budite i spemate za posao i sve počinje iz početka. Gosti se vraćaju iz porta i kao da je opet jutro. Cijela operacija se ubrzava i nastavlja. Tako je to svaki dan do negdje 22 sata i onda – spavanje ili crew bar, sve ovisi o raspoloženju.

Jeste li se možda tijekom svoje karijere na brodu susreli s nekim zadatkom koji vam je bilo teško izvršiti?
Naravno, ne jednom ali uz pomoć tima i svojom upornošću svi su bili izvršeni.

Pamtite li neki doživljaj koji vam je bio izuzetno zanimljiv ili dramatičan?
Bilo je tu svega,  međutim kada sam prvi put uplovila u hrvatsku luku, točnije Dubrovnik, bio je to neki čudan osjećaj. Da li je to bio ponos ili nešto drugo, ne znam, ali mi je svakako ostao u divnom sjećanju. Nešto zbog čega ste u isto vrijeme i dirnuti, i razgaljeni, i sretni, i imate osjećaj da će vam se srce iskočiti iz grudi.

Gdje ste sve plovili i koja vam je destinacija nekako najdraža? Postoji li neko mjesto na koje se nikada ne biste vratili?
Oplovila sam zapravo cijeli svijet osim Australije i Azije, a kao posebna mjesta koja su me se dojmila  su Madeira u Portugalu i Costa Rica. Kao destinaciju na koju se nikad ne bih vratila izdvojila bih  Panamu. Tamo sam se izgubila usred bijela dana. A najdraži grad na svijetu meni je ipak – Šibenik!

Mjesecima ste odsutni od kuće. Kako je vaš suprug prihvatio takav način života?
Prvotni plan je bio da idemo zajedno, međutim posložilo se drugačije. Nino sa mnom provodi najmanje dva mjeseca od četiri koliko sam na brodu, a prema mom ugovoru ima pravo biti sva četiri mjeseca sa svim privilegijama koje imaju i gosti. Što smo stariji to je sve teže tako da je vrijeme koje provodi sa mnom sve dulje, a želja za povratkom na novi ugovor sve manja. Teško nam je, iskreno nitko ne vidi usamljene blagdane i patnju kod svakog rastanka na aerodromu, ali imamo svoj cilj kojem težimo. Uz sve to mogu slobodno reći da se volimo još više nego prije 20 godina. Ljubav i povjerenje olakšavaju nam da preživimo razdvajanje. Ponekad mislim da nas to na neki čudan način još više zbližava. Zapravo tek kad nemaš nešto/nekoga na koga si navikao shvatiš što imaš i koliko ti znači.  Ima nešto u onome – sve ima svoje.

Suprug vam radi u turističkoj agenciji specijaliziranoj za prijevoz putnika brodovima. Da li se jednog dana vidite u tome?
Naravno, on gradi našu budućnost ovdje. Već sada mu pomažem koliko mogu, naravno, moja budućnost je Liberty Kaprije i Dalmatia Boat Tours. Dok ja radim na brodu on stvara temelje za našu budućnost u, najljepšem nam gradu, Šibeniku i, naravno, na našem otoku.

Što biste savjetovali mladim djevojkama koje žele ući u pomorstvo?
Sve je to lijepo gledajući danas iz perspektive Senior Managera, ali kada se sjetim početaka bilo je teško. Bez obzira na sve preporučila bih svakome da ode i odradi jedan ugovor na brodu na bilo kojoj poziciji. Mislim da nakon toga shvatiš život i kako je to zapravo biti sam tamo negdje daleko na pučini… bez mame… bake… susjede… ikoga. Iskustvo je neprocjenjivo, a s druge strane ono najbitnije je da na brodu nije važno tko si niti odakle si. Samo svojim radom stvaraš rezultate i isto tako napreduješ, nekada jako brzo. Što se tiče žensko – muških odnosa, da ima više muškaraca, međutim žene u pomorstvu već dugo vremena nisu rijetka pojava i mogu potvrditi da nikada nisam imala nikakvih neugodnih situacija u tom pogledu.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Cool portal sa zanimljivim člancima, ne samo za pomorce već i za sve nas koji živimo od mora i uz more.

Piše: Andrea Zovko

Brodovi u portu, vezani na rivi, mali ili veliki svakodnevna su pojava u bilo kojem dalmatinskom gradu. Gotovo svaki dječak koji se rodi u gradu na moru odrasta uz pogled na njih i upija njihovu ljepotu i sanja da će se jednog dana naći na njemu i broditi svjetskim morima. Nekima od njih pogled pak zapne na jedrilice i one malo, pomalo postanu sastavni dio njihova života. Takvu priču ima i 36-godišnji Splićanin Zvonko Jelačić. Od malena je dane provodio u jedriličarskom klubu i njegova ljubav prema jedrilicama prerasla je u posao. Nakon što je po završetku studija u Splitu stekao zvanje inženjera brodogradnje odlučio je osnovati tvrtku Sailboat RC, danas u samom svjetskom vrhu dizajna i proizvodnje radio-upravljanih jedrilica, budući da je već ranije postigao zapažene rezultate u radio-upravljanom jedrenju. Naime, Zvonko je 2009. godine na natjecanju na Barbadosu osvojio titulu najmlađeg svjetskog prvaka IOM klase ikad. Bilo je tu mnogo nagrada i priznanja, a sve je to, kako kaže, bila zasluga djeda koji ga je kao školarca uključio u jedrenje.

– Kada sam imao oko 8 godina otvorio se Jedriličarski Klub Zenta i djed je upisao sestru, mene i rođake te smo svi skupa počeli trenirati. Od četvero nas prvoupisanih dvoje i dalje jedri bez prestanka od samih početaka. Vjerujem da je ljubav najviše nastala kao rezultat poniranja sve dublje u jedrenje te kroz pokušaje spajanja raznih tehnika, znanja i kreativnog razmišljanja, da se tako izrazim, kroz jedrenje. Ljubav je rasla kako se pojačavalo znanje i iskustvo, a kada sam već kao dijete vidio da u jedrenju postoji mnogo potencijalnih različitih uspješnih putova te da je jako teško doći do nekog konačnog zaključka, zavolio sam ga još i više. Naime, volio sam dijeliti s drugima radost uz more, vjetar i sunce, a to me prati i danas. Teško je opisati što jedrenje znači za mene.

Kada ste zapravo osjetili onu istinsku povezanost i ljubav prema jedrilicama?
Iako sam bio još dijete prava strast javila se jako brzo, teško je reći kada točno, no vjerojatno nakon nekoliko godina. Vjerujem da je za većinu aktivnosti prava ljubav moguća tek kada se unese određena doza žrtve u nju budući da joj to i daje vrijednost, no to kao osmogodišnjak nisam, naravno, shvaćao na taj način. Bilo je važno samo pratiti ono što me ispunjavalo, a to sam i činio. Zbog toga vjerujem da je itekako važno djeci dopustiti da više slijede svoje iskrene strasti, a manje da ih guramo u nametnute kalupe.

U kojim ste se sve klasama okušali, koja vam je osobno najdraža i zbog čega?Isprobao sam klase Optimist, Laser, Krstaši (keelbot) i jedriličarsko modelarstvo (radio upravljano jedrenje). Generalno volim klase gdje taktika, znanje i strategija imaju veću važnost od same fizičke spreme i zbog toga smatram da je jedriličarsko modelarstvo kao multidisciplinarna aktivnost za mene najinteresantnija, a tu se najviše bavim međunarodno priznatom klasom – “IOM”. Mislim da me najviše vuče šaroliki spektar znanja i iskustva koji je primjenjiv unutar jedriličarskog modelarstva, rad na vlastitoj jedrilici koju “mazite  i pazite”, a posebice i brojne napete regate s vrsnim RU jedriličarima koje dolaze kao šlag na kraju torte.

Danas ste Svjetski i Europski prvak upravo u toj klasi. Možete li nam malo približiti IOM klasu i u čemu se ona razlikuje od nekih drugih klasa? Što je za nju specifično?
Klasa IOM, International One Meter class, je radio upravljana klasa jedrilica. Ona je najrasprostranjenija te najkonkuretnija klasa na svijetu. Za nju je posebno specifično što je “box rule”. To znači da je sve osim samih linija trupa i jedra definirano određenim pravilima klase. Time je onemogućeno da se netko previše izdvoji s ulaganjem pretjerane svote novca ili kupovinom samo najskuplje opreme. Samim time natjecanja su uvijek uzbudljiva, svi jedriličari trude se razvijati vlastite vještine, a nerijetki poput mene grade vlastite modele jednometarskih jedrilica, trup se najprije računalno dizajnira te se radi prvi prototip. Velika pažnja usmjerava se na izrađivanje cjelokupnog jedrilja, jarbola, kolombe, kormila i ostalih dijelova. Budući da tehnika neumorno napreduje, svaki milimetar bitan je u preciznosti izrade, promatraju se kemijska svojstva brojnih različitih korištenih materijala, otpornost, savitljivost, izdržljivost, mjere se sile na trupovima, traži se kako izvući najviše iz elektronike, itd. Dakle, kao što sam već naglasio, iznimno multidisciplinaran pristup je osnova djelovanja unutar IOM klase, ali i drugih klasa jedriličarskog modelarstva.

Gotovo svake godine održavaju se natjecanja na kojima ste osvajali nagrade. Pamtite li gdje ste sve bili?
Prošao sam mnoge zemlje i osvajao visoka mjesta na svjetskim natjecanjima u IOM klasi, a što se tiče zemalja neke od njih su Australija, Tajland, Kina, Barbados, Brazil, USA, GBR, Francuska, Italija i Izrael.  Mnoge od regata održavale su se i diljem Lijepe Naše. Upravo sada dolazi nam veliko regatno natjecanje u Rogoznici, državno prvenstvo koje traje od 18. do 20. siječnja i na kojem će prisustvovati i mnogi jedriličari iz drugih zemalja. Dakle, čeka me napeta borba za koju se trenutno svakodnevno pripremam.

Po struci ste inženjer brodogradnje. Kada je došla ideja da se počnete baviti izrađivanjem?
To je nekako išlo samo po sebi, imao sam ideju kako nešto unaprijediti prije desetak godina i kada sam to napravio shvatio da sam bio u pravu s pravcem razmišljanja što me itekako oduševilo u počecima! Budući da su drugi poželjeli imati hrvatske jedrilice, krenuo je razvoj. Puno naših IOM jedriličara sudjelovalo je kroz brojna druženja i regate u razvitku prve “hrvatske jurilice”, a posebice je važno istaknuti gospodina Roberta Grubišu iz Rijeke koji je od samih početaka s nama “u igri”.

Što je bilo prvo što ste zamislili i sami izradili?
Sastavio sam IOM jedrilicu od različitih dijelova brojnih proizvođača. Kupio sam ono što sam mislio da je najbolje i sastavio jedrilicu baš po svome guštu! Bilo je interesantno testirati je i pomno bilježiti što se sve može unaprijediti.

Iako imaju sve što i ostale jedrilice daljinski upravljane su zanimljive na svoj način. Kakvo iskustvo pruža natjecanje s njima?
Sva događanja tijekom plova, unutar regate, odvijaju se jako brzo, a radio upravljane jedrilice uz to što su mnogostruko manjih dimenzija imaju dodatno i daljinski upravljač kojim ih kontrolirate. Tu je nezaobilazno trimanje, odnosno fino podešavanje jedrilice, a taktika i nadmudrivanje izrazito su bitan faktor. Održavaju se neprestano nova natjecanja, organizacija je sve bolja, sami možete proizvesti vlastitu jedrilicu i vidjeti plod svoga rada, a čak i ako ste je kupili morate dobrano prionuti na rad da biste je sastavili ako ste početnik. Sve to pridodaje draži jedriličarskog modelarstva koje je nepresušno vrelo za ostvarenje poboljšanja, bilo da se fokusirate na izradu i, primjerice kemiju (epoksilna smola i djelovanje pri proizvodnji kroz različite mješavine, temperature i slično), bilo da proučavate fiziku (brojne sile koje djeluju na jedrilicu), elektroniku ili jedrenje.  Mogu reći da zbog natjecanja tjeramo vlastiti um na veliku disciplinu te neupitno razvijamo kognitivne sposobnosti kroz brojne odjedrene regate.

Opišite nam kako izgleda jedna „morska bitka“ jedrilica.
Natječemo se oko oznaka (plutače) isto kao i “velike” jedrilice, imamo start na sredini regatnog polja orcu, krmu, orcu, krmu i orcu do cilja. Dakle, šeta se uz obalu, tj. regatno polje s daljinskim upravljačem u rukama, pogled svih natjecatelja oštro je fokusiran na jedrilice i “bitku”, gleda se smjer vjetra, potezi protivnika, vlastita jedrilica, valovi, potencijalne promjene, taktika… Ukoliko je jači vjetar bude i trčanja da se uhvate brze IOM jedrilice kojima gotovo ni najjači udari bure ili juga ne smetaju – dapače, stavi se tzv. “C” (najmanji) set jedara prije regate i natjecanje se održi u još većoj napetosti. Bude to poludnevno ili višednevno natjecanje, ekipa se naravno druži u pauzama i većina ostaje nakon natjecanja na podjeli nagrada i medalja, a dobar dio vremena odnosi se i na odgovaranje znatiželjnicima koji pitanjima neumorno obasipaju sve IOM jedriličare. No, budući da napravimo atrakciju u svakom gradu koji posjetimo, na to smo s godinama već navikli i postalo nam je dosta drago vidjeti toliki interes, posebice djece i mladih koji vape za novim instruktorima kako bi se uopće mogli započeti baviti jedriličarskim modelarstvom.

Koliko zapravo ljudi u Hrvatskoj pokazuje interes za daljinski upravljane jedrilice?
Oko pedesetak seniora za klasu IOM, ali za klasu DF65, budući da je jeftinija i pristupačnija, brojka je veća i neprestano raste, posebice u svijetu i razvijenim državama. Obje klase su odličnih plovnih karakteristika, no DF65 krase jednostavnije korištenje i lakše putovanje s jedrilicom, kao i sama dostupnost budući da se na IOM jedrilicu čeka i preko 5 mjeseci u prosjeku. Hrvatska iz godine u godinu pokazuje porast u interesu za jedriličarsko modelarstvo, no kao i za većinom stvari zaostajemo još za zapadnom Europom, SAD-om, Australijom, Kanadom, Japanom i drugim razvijenim državama koje su prepoznale benefite jedriličarskog modelarstva te ga snažnije integrirale u društvo.

Jedrilice vam nisu samo hobi i strast nego ste zapravo njima posvetili i svoj radni dio života. Već dvije godine radite u tvrtki koja se bavi multidisciplinarnim poljem jedriličarskog modelarstva. Čime se bavi tvrtka i koliko ima zaposlenika?
Da, Sailboat RC je u biti jedina tvrtka koja se profesionalno bavi proizvodnjom radio upravljanih jedrilica unutar Hrvatske. Zasad smo u orijentirani na dvije klase, no namjera nam je da se svakako proširimo. Brojne zapažene rezultate ostvarili smo diljem svijeta s više različitih jedriličara koji su koristili naše modele, a brand nam je dosta prepoznat na globalnoj razini, no imamo još dosta prostora za širenje čemu se itekako radujemo. Mi spadamo u mikropoduzeća te se držimo ispod 10 zaposlenih, no želja nam je svakako rasti u tom pogledu jer imamo inovacije, znanje, želju i timski rad. Svi zaposlenici shvaćaju da su važan dio priče i da je svatko odgovoran za svoj dio posla. Pokušavamo biti svaki dan 1% bolji nego jučer, neovisno što je poduzetnička klima jako nesigurna u zemlji.

Pretpostavljam da svi moraju biti zaljubljenici u jedrilice da bi mogli obavljati taj posao. Što je to što je bitno za izradu jedrilica?
Svi zaposleni u najmanju ruku moraju biti strpljivi, odgovorni, svjesni šire slike te moraju voljeti precizni posao. Trebaju biti ponosni kada stvore nešto vlastitim rukama, a dakako da je bonus ako vole jedrenje. Bitno je kod poslovanja da imate otvoren i iskren odnos s klijentima koji koriste vaše proizvode, da jedrilica drži visoku kvalitetu i odlične performanse, važno je inovacijom tražiti nova polja za napredovanje te naučiti kako kupcima prenijeti povijest, priču o nastanku i razvoju te vrijednosti koju nudite. Važno je da svi kotači upadnu na svoje mjesto, a tu je dobra suradnja i koordinacija esencijalna. Kada je taj koncept zaokružen, onda se snažnije kreće na tehničku realizaciju; izrada trupa kod kojeg najprije morate napraviti dizajn, odabir metode za izradu trupa, jedrilja i drugih elemenata i opreme za jedrilicu. Potrebno je jako mnogo testiranja, koordinacija svih zaposlenih, ali i 4-6 mjeseci da se proizvede jedan IOM model “K2” – naša perjanica koja je trenutno aktualni svjetski i europski prvak (i viceprvak također!).

Tko su vaši klijenti i koliko se prilagođavate njihovim željama i zahtjevima?
Naši klijenti većinom su unutar IOM klase iz gotovo svih razvijenih zemalja svijeta, vjerujem da je Sailboat RC do sada pokrio više od 30 različitih zemalja svojim proizvodima. To su najviše klijenti od 30+ koji razumiju strast oko izrade jedrilica te regatnu napetost. Oni se većinom pogone na osjećaj i jako duboko vole jedriličarsko modelarstvo. Mnogi od njih prenose svoja znanja i vještine na djecu i unuke zbog čega im nudimo pristupačnije jedrilice klase DF65. Naši klijenti vole sve više izbora u različitim komponentama jedrilice, traže brže vrijeme izrade, lijep dizajn i brzu jedrilicu koja je ‘state-of-the-art’ kvalitete. Prilagođavanje traje postepeno, uvijek se fokusiramo da svatko od nas u firmi napreduje, da sam traži dodatno znanje i da ima interes za inovacijom. Želimo povećati broj zaposlenika, kvalitetu izrade, a namjeravamo se prijaviti i na EU fondove za potporu u poslovanju kako bismo što brže ostvarili sve ideje koje imamo.

Vaša tvrtka je na samom svjetskom vrhu dizajna i proizvodnje radio-upravljanih jedrilica i jedini ste u svijetu koji izrađujete jedro iz jednog komada pomoću 3D modeliranja.
Da, imamo u snažnu kompetitivnu prednost s 3D mf jedrima koja u biti jedini na svijetu znamo napraviti iz jednog komada, dok svim drugim proizvođačima treba proći prvo rezanje i ponovno lijepljenje materijala za jedra.

Koliko ste do sada prodali jedrilica, odakle su klijenti i što najviše traže?
Najviše se prodaje model “K2” koji se koristi unutar IOM klase, ali brojka nije nešto bitna budući da se ne radi o masovnoj proizvodnji, vjerojatno oko pedeset u 2018. godine. Sve veći broj upita primamo iz Hrvatske vezano uz manje jedrilice DF65 te nas posebno veseli rast domaće scene RU jedriličara.

Koliko traje proces izrade jedrilice?
Proces same izrade čistog trupa traje oko 20 dana, ali trebalo je provesti dosta vremena za izradu svih kalupa i za usavršavanje procesa proizvodnje, traženje najboljih zaposlenika, uspostavljanje webshopa na www.sailboatrc.com te za svu pripadajuću opremu koja ide uz IOM jedrilice koje proizvodimo. No, zbog toga smo onima manje strpljivima odlučili ponuditi klasu DF65 koja se pokazala iznimno pristupačna, ali i kao savršen poklon jedriličarima ili modelarima.

Što je najzahtjevnije u samoj izradi?
Rekao bih održavanje visoke razine kvalitete i smišljanja proizvodnih procesa gdje je mogućnost grešaka svedena na minimum. Tehnički, izrada se sastoji od mnogih sitnih dijelova i detalja na koje se mora paziti.

Gdje nabavljate materijale za izradu i koliko su skupi?
Materijale doslovce nabavljamo svugdje po svijetu, ali pokušavamo uglavnom što bliže (EU) radi jednostavnosti i cijene shippinga.

Budući da imate odlične rezultate na tržištu, traženi ste i dobro poslujete jeste li možda razmišljali o tome da zatražite sufinanciranje svojih projekata?
Da, imali smo prijavu na natječaj od HAMG-BICRO-a koji nas je srušio za samo boda ili dva na ulaznom pragu što nam je pokazalo da smo se možda odmah trebali prijaviti na drugačiji natječaj i sredstva EU-a. Za mikropoduzeća ovakve prepreke su iznimno težak udarac na poslovanje. Naime, mnogo se  vremena provede na pisanje projekta, a dovoljna je samo neka rečenica koja vas može srušiti na natječaju. Naravno, nemate mogućnost žalbe niti ispravka. Bez obzira na to usmjereni smo na rast i razvoj, a budući da imamo dosta ideja, vjerujemo da nas najbolji projekti tek očekuju.

Vaša tvrtka je u samom usponu. Vidite li za desetak godina možda neko proširenje ili pak nešto drugo?
Za desetak godina vidimo se kao vodeća sila IOM klase u svijetu, ali i unutar svih drugih klasa jedriličarskog modelarstva. Sailboat RC raste zdravim tempom i samo nastavak dobre poslovne suradnje i svih zaposlenih daje nam nadu u bolje sutra, neovisno o crnim prognozama kojima svjedočimo u našem gospodarstvu i s brojnim iseljavanjima mladih i sposobnih ljudi koji nas itekako pogađaju. Vjerujemo da se možemo mijenjati i rasti kao i do sada, s jednim po jednim klijentom ako treba, no mi ćemo i dalje jedriti samo prema vrhu.

Piše: Andrea Zovko