O plovidbama Mladena Šuteja i njegovoj „Hrvatskoj čigri“ što je dva puta oplovila kuglu zemaljsku u nas se puno zna. Mnogo je pisano, opisivano riječju i slikom, pretočeno u knjige. Manje je, međutim, znano da je na dijelu tih velikih i izazovnih plovidbi član posade bila i njegova supruga Tatjana Tetuš Šutej. Mnogima taj detalj sigurno nije promaknuo, ali nisu svi s jednakom pažnjom pratili informacije što su dolazile s oceanskih prostranstava i iz dalekih nepoznatih luka.
Prošle su godine, događaji se brzo smjenjuju, odvlače pažnju na razne strane. A, ljudi plove, sve je više onih koji na razne načine i u različitim smjerovima kreću na plovidbu oko svijeta. U vremenu kad informacija s mnoštvom detalja u trenu obilazi svijet, Tatjana Tetuš Šutej vraća nas u zaborav potisnutim plovidbama. Ona piše o svojim putovanjima s Mladenom na brodu, na koja su vodili i svoju kćerkicu Anu, čak i kao bebu u pelenama. Tatjana Tetuš Šutej zapisivala je svoje doživljaje i svoja viđenja tih plovidbi, pa je sada odlučila ponuditi ih javnosti na čitanje. Dnevničke zabilješke uokvirila je u knjigu pod naslovom „Slatka patnja jedrenja“, što ju je objavio zagrebački izdavač GEOnaval.
Knjiga s više od 300 stranica A5 formata, s puno teksta i ponegdje ubačenim blokom ilustracija s plovidbe i iz luka u kojima su se zadržavali. Pisana na način što dugo zadržava pažnju čitatelja. Uz opise dalekih putovanja i plovidbe autorica nudi osobna viđenja i doživljaje, opisuje svoj strah od morske bolesti, prenosi razmišljanja što joj prolaze glavom u dugim satima noćnih gvardija, opisuje luke i gradove, ljude koje susreće i upoznaje. Ne samo brod, i ne samo plovidba, odnosno jedrenje. Čitatelj knjige može podosta naučiti jer, ne radi se baš o školskom gradivu. Tatjana Tetuš Šutej po struci je arhitektica, nema sumnje da stručno oko ima drugačija zapažanja, pa su i njeni opisi luka i gradova drugačiji od turističkog viđenja kulturno – povijesnih znamenitosti.
Mnoge je dane i mjesece provela na brodu, preciznije na jedrilici. Prema vlastitim riječima, prejedrila je desetak tisuća milja, ne računajući Jadran i Sredozemlje, preplovila je Sjeverni Atlantik, u dva navrata Labradorsko more, Francusku Polineziju, bila je na Greenlandu i New Foundlandu. Pravi svjetski putnik, moglo bi se reći i „morski vuk“, ali ženama taj epitet ne pripisuju, čak ni onima koje se mogu pohvaliti značajnim podvizima na moru. Žene drugačije doživljavaju more i plovidbu, što se iz „dnevnika s mora i kopna“ lako iščitava. Žene se s morem ne bore, niti ga pokušavaju krotiti, Tatjana Šutej ga doživljava više poetski.
Za kraj citiramo nekoliko rečenica iz predgovora knjige što ga potpisuje Damir Miloš: „Tatjana Tetuš Šutej je ispisala ljubavnu priču. U formi dnevnika svoju je ljubav podarila oceanu, suprugu i kćeri. Ili… priča Tanje Šutej je, osim što opisuje stvarne događaje – i iskrena. Ne želim reći da sve ostale priče o moru i oceanima nisu istinite, ali budimo iskreni – nekako su odveć muške… Ženama je pristup, toj nezamislivoj strahoti, bio zabranjen… Moglo se očekivati da će Tanja Šutej podleći tom u ljude ukorijenjenom strahu, da će, nakon uspješnog putovanja Čigrom ispisati tekst koji će i nju smjestiti među one koji su pobijedili morske i oceanske oluje. Da će se početi osjećati jednaka među njima – muškarcima. Ali, to se nije dogodilo. Ocean je negdje u pozadini, neprestano svjesna njegove prisutnosti, ona mu se prilagođava bez obzira podižu li brod valovi ili se vozi tramvajem u Zagrebu.“
