Bez svojih ronilaca, legendarne dizalice “Veli Jože“ i barokomore teško da bi “Brodospas“ 1988. godine uspio sa dna kornatskog arhipelaga izvaditi talijanski brod “Brigitta Montanari“. Bila je to, kazuju kronike toga vremena, najveća i najspekatkularnija akcija vađenja jednog broda iz Jadrana. To više što se u njegovim tankovima nalazilo ravno 1300 tona kancerogenog vinil-klorid-monomera. Da bi stvar bila još tragičnija, mjesto potonuća bilo je nedaleko od Nacionalnog parka Kornati.
Jedina sigurna spona između površine i broda koji se nalazio na dubini od 82 metra bilo je jedno ronilačko zvono i jedna barokomora koja se nalazila na “Velom Joži”. Valjalo je, uz izjednačavanje tlakova, sigurno zaroniti do dubine od 82 metra i sigurno se vratiti. Bez zvona i barokomore to nije bilo moguće napraviti. Ta je tehnika također bila jedna od neopjevanih junaka tog pothvata. Dakle, bili su to zvono i mobilna barokomora najstarijeg talijanskog proizvođača ronilačke opreme “Roberto Galeazzi“ iz grada La Spezia.
U tu ronilačku barokomoru kupljenu početkom 70-ih godina prošlog stoljeća može stati 6 ronilaca i danas je najveća na istočnom Jadranu. Do prije nekoliko godina ova je oprema stajala u ratnoj luci Lora. Da nije bilo Ivana Bronzovića, instruktora ronjenja iz splitskog podvodnoistraživačkog kluba “Mornar“, ovi važni artefakti naše pomorske povijesti doslovce bi završili u rezalištu.
– Već su bili urkcani na kamion. U zadnji čas zaustavili smo odvoženje – kazuje Bronzović.
Zvono i barokomoru “Brodospas“ je darovao klubu, a nalaze se u uvali Baluni, pokraj prostorija “Mornara“. U klubu vele da bi opremu rado darovali Pomorskom muzeju.
– Nažalost, mi novca za restauraciju nemamo, pa bismo ih darovali muzeju. Makar da dobijemo nešto novca za težinu željeza, ali, koliko čujemo, ni muzej nema šoldi.
Namjeravamo od Ministarstva kulture zatražiti sredstva kako bismo i komoru i zvono obnovili. Vidite, ovo ronilačko zvono može se spustiti na dubinu od 250 metara. Da nam se danas potopi neki brod na dubini, recimo, od 100 metara, tko će zaroniti? Nitko. Priča o ovoj barokomori i ronilačkom zvonu priča je o nebrizi države – upozorava Bronzović.
Vicko Batinica, direktror “Brodospasa“, kazuje kako je prije još nekoliko godina državi predlagao da se “Veli Jože“ zajedno s barokomorom i zvonom iz akcije vađenja “Brigitte Montanari“ sačuvaju za potrebe pomorskih havarija i potonuća brodova na Jadranu.
– Država uopće nije pokazala sluha. Ni za “Veloga Jožu“ ni za zvono ni komoru. Čujte, dok smo izvlačili “Brigittu Montanari“, ronioci bi prvo ušli u barokomoru, prilagodio bi se tlak, a onda bi prešli u spojeno ronilačko zvono u kojem bi se također prilagodio tlak.
Zvono bi se potom otkačilo i spustilo u dubinu, do broda i istom procedurom natrag nakon završenih radova. Danas takvo nešto nije moguće izvesti. Žalosti da ni Ministarstvo mora, a ni vojska nisu pokazali interes za tom opremom koja bi se za relativno male novce mogla čak dovesti u ispravno stanje. Zlu ne bi trebalo…- kaže čelnik splitskog “Brodospasa“.
Podsjetimo, talijanski brod potonuo je 16. studenoga 1984. godine u Murterskom moru, pokraj otočića Mrtovnjaka, na dubinu od 82 metra, nakon što se prevrnuo prilikom nagle promjene kursa.
U nesreći su poginula trojica pomoraca, a u samoj akciji vađenja broda nesretnim spletom okolnosti poginula su i dva vojna ronioca. Kako se vlasnik broda, talijanska brodarska kompanija, oglušio o zahtjeve za vađenje broda, angažirana je tvrtka “Brodospas”.
Vađenju se pristupilo u kolovozu 1987., tri godine nakon što je brod potonuo. Nakon ispumpavanja, brod je u ožujku 1988. podignut na površinu i s mnogo muke (budući da je zbog teških oštećenja brod i propuštao vodu i naginjao se na jedan bok i zanosio) otegljen u rezalište. Najveća jadranska barokomora i ronilačko zvono zaboravljeni leže u uvali Baluni. Hvala Ministarstvu mora, hvala Ratnoj mornarici.
