Ovo je priča o trabakulu “Marija”, najstarijemu “živućem” drvenom brodu na Jadranu koji je, po zapisu u hrvatskom registru brodova, izgrađen daleke 1863. godine u Baškoj na otoku Krku. I još plovi… Njegovu storiju zna i s nama ju je podijelio vodički Zagrepčanin Šime Zanze, u čijoj je obitelji stara drvena dama nekoć bila. Šimin djed i otac davnih su dana kormilarili ovim dugovječnim brodom što se iz nekadašnje bracere imena “Sveti Ante Prvić Luka” prometnuo, pod starost, u motorni jedrenjak “Marija” za prijevoz turista, s matičnom lukom u Rovinju. A brod, kao i čovjek, ima svoje “rodoslovlje”…
– Moj djed Šime Zanze, pok. Mate, kupio je trabakul pod imenom “Maria Rocco” potkraj listopada 1907. godine, od Vicka Ljubetića Ivanova iz Sutivana, i platio ga 1100 kruna. Bio je to prekrasan jedrenjak, s dva jedra i dva floka, dug 14,7 metara, nosivosti 20 bruto tona – govori Zanze, čiji je brat Ante, povjerit će nam, sačuvao u Prvić Luci od tog broda rog, zvono i jedan koloturnik za dizanje jedra, dok je drugog zadržao Šime.
Brod je, kaže, imao drvenu glavu žene na pramcu koju do dana današnjeg čuva Špiro Rakuljić iz Krila Jesenica, još od vremena kada je i sam bio vlasnik ovog čudesnog broda. Djed Šime ispit za obalnu plovidbu položio je u Bakru 1922., a deset godina kasnije njegov sin Ivan dodatno je polagao ispit i za motorni brod.
– “Marija”, preimenovana u “Sveti Ante Prvić Luka”, koristila se uglavnom za prijevoz vina, a za to su bile napravljene posebne bačve prilagođene brodu kako bi se mogle smjestiti pod palubu. Otac Ivan je kupovao vino od težaka u Tribunju, a prodavao ga je od Dubrovnika do Sušaka. Godine 1932. kupio je motor s dva cilindra od 24 konjske snage. Platio ga je 60 tisuća dinara, a u to doba se za 10 tisuća mogla izgraditi solidna kuća. E sad, kad je to već bio motorni brod, Ivan Zanze odlučio je postati i prijevoznik na liniji Vodice – Prvić Šepurine – Prvić Luka – Šibenik. Ali na Zlarinu su bila braća Vukov koja su imala čak dva motorna broda, “Lovac” i “Nikola”, a kod takve konkurencije Zanze nije imao šanse. Jedno vrijeme je prevozio sol s Paga u Zadar, čak se bio i nasukao u plićaku, a onda preuzeo prugu od Biograda, Bibinja, Sukošana do Zadra i natrag, na kojoj su uglavnom bile žene koje su nosile povrće i voće na zadarsku tržnicu, a od zarade kupovale kavu i sol u povratku kući – priča Zanze.
– Muka je bila što otac nije mogao vraćati kredit banci za brodski motor pa je zadnji put 1935. ukrcao pun brod vina i krenuo put Dubrovnika. Privezao se u Gružu, ali nije uspio prodati ni litru vina u mjesec dana, pa je pao u depresiju. Mjesec dana nije ništa ni okusio – kazuje sporo, s nekom tugom u glasu, Šime.
– Pušio je – kaže – po 150 cigareta na dan i na kraju dobio slom živaca. Tada je rođak Mate, pomorski kapetan, otišao u Gruž i brod dovezao u Prvić Luku zajedno s ocem i posadom. Otac je završio u bolnici, a mati 1936. prodala brod obitelji Tomaš u Krilo Jesenice. Od njih je otišao na Pašman, familiji Jureško iz Mrljana, koja će ga poslije prodati Rikardu Tosiću i Antunu Črncu iz Rovinja. Pod njihovom komandom “Marija” plovi i danas…
– Mati je novac vratila banci, ali nismo više imali ničega, gola sirotinja. Brala je drva, posadila lozu, masline i smokve i tako smo se prehranjivali. Otac je umro u šibenskoj bolnici 1943., a naš brod je i dandanas u vlasništvu Črnca iz Rovinja, samo sada ima motor od 100 konjskih snaga i ide brzinom od sedam milja. Sređen, dotjeran ko kakva mladica, a evo, ove godine slavi punih 150 i zasigurno je najstariji ploveći brod na Jadranu – nekako će sjetno barba Šime, koji je i sam prešao 85. godinu.
Uvijek mu je bila želja da jednom opet sjedne u taj stari brod i zaplovi njime, a želju mu je ispunio sin Mario s kojim je prije dvije godine pošao u Rovinj, nakon što su doznali da je “Marija” još uvijek aktivna, da vozi turiste i da je svakog petka u 14 sati vezana ispred rovinjskog bazena. Prešli su cijelu rivu uzduž i poprijeko, nigdje broda.
Kad odjednom Mario uzvikne: “Stari, dolazi nam ‘Marija’! Osjetio sam neopisivo uzbuđenje, pred mojim očima stao se vrtjeti film. Vidio sam sebe kao dijete kako plovim s ocem na “Mariji” prije više od 80 godina. Bio je to sada neki drugi brod, ljepši, dotjeraniji, elegantniji, ali ja sam vidio svaki detalj onog našeg trabakula, svako jedro, flok, bačve s vinom koje smo vozili od Gruža do Sušaka – sjeća se s nostalgijom Zanze.
