Ogromna masa od preko 100 tisuće ljudi dočekala je u Genovi, specijalni vlak kojim je iz Rima, u brodogradilište kompanije „Ansaldo”, doputovao talijanski kraljevski par. Taj 1. rujan 1931. godine bio je opće nacionalna fešta u Italiji, a kralj Vitorio Emanuele i njegova supruga, kraljica Jelena Petrović – Savojska bili su na čelu svečanosti kojima je ta država slavila rađanje svoj novog nacionalnog ponosa na moru – spektakularnog velikog putničkog broda – transatlantika „Rex”.
Brod čiji je upravo završeni impozantni trup ležao na navozu brodogradilišta, bio je talijanski adut u međunarodnom natjecanju što je tih godina vladalo na sjevernom Atlantiku, gdje su se sve veći, brži i luksuzniji brodovi kompanija iz nekoliko europskih država, nadmetali za titulu najbržeg i slavu koju donosi osvajanje tzv. „Plave vrpce”. To laskavo priznanje je naime, dobivao putnički brod koji tijekom redovne plovidbe, za najkraće vrijeme pređe Atlantski ocean, odnosno relaciju između svjetionika Bishops rok u Velikoj Britaniji i broda- svjetionika Ambrous pred obalom SAD-a. Pitanje posjedovanja najvećeg, najluksuznijeg i što je najbitnije – najbržeg transatlantika na ovoj najvažnijoj brodskoj putničkoj liniji u svijetu, tada je postalo pitanje nacionalnog prestiža i dokazivanja tehnološke moći bogatih država. Vlade Velike Britanije, Francuske i Njemačke ulagale su značajna sredstva u podršku svojim velikim brodarskim kompanijama da izgrade što brži, veći i ljepši brod. Svoj dio kolača u trci za prestiž ali i veliku zaradu na Atlantiku, željeli su i Talijani.
Tako je prosinac 1929. kompanija „Navigazione Generale Italiana” sklopila ugovor s koncernom „Ansaldo” o projektiranju i izgradnji novog transatlantika, a posla se prihvatio jedan od najboljih talijanskih brodograđevnih inženjera Akile Pjacai. On je u narednih nekoliko mjeseci, vodeći se primjerom tada dva najbrža broda na svijetu, njemačkih transatlantika „Bremen” i „Europa”, stvorio svojevrsno remek-djelo, brod koji je po savršenoj usklađenosti svojih klasičnih linija s nekim od tada potpuno novih postulata hidrodinamičkog oblikovanja plovila poput uvođenja tzv. bulb-pramca, ostao jedan od najljepših što su do danas napravljeni. S ovim brodom koji će ostati zabilježen u povijesti talijanskog, ali i svjetskog pomorstva, neraskidivo je ostalo vezano ime crnogorske princeze i talijanske kraljice Jelene Petrović-Savojske, što je međutim, epizoda iz njenog života koja je gotovo nepoznata javnosti u Crnoj Gori…
Nakon godinu i pol intenzivnih radova, trup novog broda bio je dovršen i 1. kolovoza 1931. Uslijedila je spektakularna ceremonija njegovog porinuća. Nakon svečanih govora, bocu šampanjca o oštri pramac broda slomila je njegova „madrina” – kuma, kraljica Jelena, službenom novom ponosu talijanskog pomorstva nadjenuvši sasvim odgovarajuće ime –„Rex” što na latinskom jeziku znači kralj.
„Plovi dugo i sretno i neka Bog čuva tebe i sve one koji budu plovili na tebi!”- poručila je kraljica Jelena svom „kumčetu” slomivši o pramac „Rexa” prvu ikada napravljenu bocu prestižnog šampanjca „Brut riserva”, čuvene talijanske vinarije „Gancia”. Po drevnom običaju, grlić te boce s čepom je sačuvan, i vlasnici broda kasnije su ga, spremljenog u posebno dizajniranoj, skupoj urni s ugraviranim imenom „Rex” i profilom broda urađenim u dijamantima, poklonili kumi – kraljici Jeleni.
Dok je 15 tisuće tona težak masivan trup „Rexa” klizio sa navoza u more, sve sirene brodova u Genovi pozdravile su ovaj čin, kao i počasna paljba topova jedne eskadre razarača talijanske Ratne mornarice, te grmljavina eksadrile aviona Ratnog vazduhoplovstva koji su nadlijetali brodogradilište.
Nakon porinuća, „Rex” se u Genovi završava i oprema narednih 13 mjeseci – konačno 4. rujna 1932., iz brodogradilišta izlazi impozantno plovilo – 268 metara dug i 29,5 metara širok ultraluksuzni transatlantik sa gazom od 10 metara, a koji na 12 paluba može primiti ukupno 2.022 putnika u četiri klase. Sa svojih 51.068 tona deplasmana „Rex” je najveći putnički brod koji je sagrađen u Italiji i taj epitet zadržat će sve do 1991. godine kada mu je titulu najvećeg preoteo kruzer „Costa Classica”.
Brod koji je krstila nekadašnja crnogorska princeza je do tada neviđeno čudo luksuza – prava ploveća srednjevjekovna talijanska palača s brojnim umjetninama i raskošnom dekoracijom u klasičnom stilu, od plemenitog drveta, mramora, zlatne presvlake i ostalih skupih materijala koja uljepšava njegove potpuno klimatizirane salone, restorane, kafić, kabine i druge prostorije. „Rex” pored ostaloga, nosi i najveći ikada ručno napravljeni perzijski tepih površine čak 170 kvadrata, ima i dva otvorena bazena, niz prodavaonica, kino odnosno kazališnu dvoranu, banku, sportsku salu, wellness centar sa sve ultravioletnim lampama za sunčanje, čak i malu crkvu. Najluksuznije kabine imaju čak i privatne otvorene terase. U tom smislu, „Rex” je svojevrsni rodonačelnik i preteča onoga što su danas luksuzni putnički brodovi za turistička krstarenja – kruzeri. Zbog izuzetnog luksuza i specifičnog stila, brod je odmah popularno prozvan „Ploveća Rivijera” jer javnost podsjeća na plaže i dvorce duž talijanske obale Tirenskog mora. Da bi dodatno dočarali ovaj efekt, dizajneri su čak po dnu „Rexovih” bazena posuli bijeli pijesak s toskanskih i ligurijskih plaža…
Brod ima 870 članova posade, a u njegovoj utrobi krije se ono što je „Rex” tih godina učinilo najbržim transatlantikom na svijetu – masivan strojarski kompleks od četiri parne turbine. Da bi zavarali konkurenciju, Talijani su tijekom gradnje „Rexa” javno priopćavali da je njegov pogon ukupne snage 120.000 konja, ali se nakon probnih vožnji i finih podešavanja, ispostavilo da brod raspolaže sa čak 136.000 konjskih snaga što mu je omogućavalo maksimalnu brzinu od preko 29 čvorova, a krstareću od 26 čvorova.
Po završetku probnih vožnji, „Rex” 27. rujna 1932. s 1.872 putnika kreće na prvo komercijalno putovanje. Ono je međutim, omeo kvar na strojevima, pa se brod zbog popravaka morao neplanirano zadržati u Gibraltaru i tek nakon dva dana, krenuti preko Atlantuka do New Yorka. Tamo je čak 45 tisuća znatiželjnih ljudi došlo da vidi novo talijansko čudo brodogradnje, ali je „samo” 15 tisuća njih uz kupljenu kartu, uspjelo da se ukrca i obiđe „Rex”.
Povijest je ovaj brod ispisao već iduće, 1933. godine. Prvo je u ožujku postao prvi brod na svijetu s koga je na sred Atlantika, istovremeno uspostavljena radiofonska veza sa SAD i sa Europom. Prvi interkontinentalni radijski prijenos obilježila je sopranistica Roza Ponsele koja je s „Rexa” pjevala čuvenu Schubertovu kompoziciju „Ave Maria”.
Uslijedilo je njegovo čuveno rekordno brzo putovanje preko Atlantuka – 10. kolovoza „Rex” pod zapovjedništvom kapetana Francesca Tarabotoa, isplovio je iz Genove na put do New Yorka. Sve je savršeno funkcioniralo i Taraboto je, čim su izašli iz Gibraltarskog tjesnaca, naredio „full ahead flank”, odnosno da se strojevi opterete do maksimuma. Četiri velika četvorokraka propelera promjera po 5 metara, pokretana ogromnom snagom od 136 tisuća konja, masivni brod pogurali su nevjerojatnom silinom i kazaljka brzinomjera podigla se preko magične cifre od 29 čvorova. Punom parom „Rex” je vozio naredna 4 dana 13 sati i 58 minuta koliko mu je trebalo da preplovi Atlantik, prosječnom brzinom od 28,92 čvora, čime je preoteo „Plavu vrpcu” i naziv najbržeg broda na Atlantiku od dotadašnjeg njenog nosioca – njemačkog broda „Bremen”. U New York brod je uplovio trijumfalno dočekan od niza manjih plovila i remorkera koji su uključili svoje vodene topove, a sa „Rexovog” krmenog jarbola vijorio se 29 stopa dugi plamenac – simboličan prikaz 29 čvorova prosječne njegove brzine preko oceana. „Rexov” rekord opstao je skoro dvije godine, do 3. lipnja 1935, kada je 10 sati brže od njega, Atlantik prešao impresivni novi francuski transatlantik „Normandie” od 80.000 tona. U međuvremenu, „Rex” je prvi na svijetu, dobio i 1935.godine uvedeni Hailsov trofej koji je za najbrži prelaz Atlantika, ustanovio britanski brodovlasnik i političar Harold Hails.
Do danas, „Rex” je ostao jedini talijanski brod koji se okitio „Plavom vrpcom” među ukupno 35 velikih parnih transatlantika iz Velike Britanije, Njemačke, Francuske i SAD što su to prestižno priznanje osvajali. Ovaj spektakularno lijep i luksuzan brod na redovnoj liniji za New York plovio je sve do pred ulazak Italije u Drugi svjetski rat svibnja 1940. Nakon toga, povučen je u Genovu, a kraće vrijeme tijekom rata upotrebljavan je kao bolnički brod za transport talijanskih ranjenika iz Sjeverne Afrike do domovine. Pred kapitulaciju Italije 1943., brod je iz Genove prebačen u kako se smatralo, za njega mnogo sigurniju luku Trst na Jadranu. Tu ga preuzimaju Nijemci koji su ga u rujnu 1944., u teglju remorkera, pokušali izmjestiti na sigurno jer su saveznički avioni u međuvremenu počeli stalno da bombardiraju tršćansku luku. Brod se međutim, nasukao u plićaku jugoistočno od slovenačke luke Koper. Jugoslavenski partizani vidjevši tako veliki brod koji je pripadao neprijatelju, pozvali su svoje saveznike Britance i nasukani „Rex” 8. rujna 1944. napada eskadrila od šest britanskih aviona tipa „Bristol Bowfajter”. U ogromni nepokretni brod oni su „sasuli” čak 123 nevođene rakete pa je na „Rexu” izbio veliki požar. Vatra je razarala nekadašnji talijanski pomorski ponos puna četiri dana, nakon čega se „kumče” crnogorske princeze Jelene, nagnulo na lijevi bok i prevrnulo. Jedan od najljepših brodova svih vremena tužno je skončao u plićaku pred istarskom obalom, a narednih desetak godina „Rex” je postao „najveći slovenački rudnik željeza” jer ga je Pomorski sud u Splitu 5. lipnja 1946., formalno proglasio za ratni plijen Jugoslavije i odredio da se njegova olupina preda splitskom „Brodospasu”. Radovi na postepenom komadanju „Rexa” počeli su 1947. i trajali do 1958. kada su iz mora između Kopra i Izole podignuti posljednji komadi od preko 11 tisuća tona sakupljenog metala. Jedan od najpoznatijih brodova u povijest svjetskog pomorstva, nekadašnje „kumče” bivše crnogorske princeze i druge po redu talijanske kraljice Jelene Petrović-Savojske, nestalo je u pećima željezara socijalističke Jugoslavije.
Za Talijane inače, fascinatna priča o „Rexu” neizostavan je dio novijeg nacionalnog nasljeđa jer se taj brod neizbrisivo uvrstio kako u povijesti, tako i u kulturu te zemlje. Svojevrstan omage „Rexu” u jednom od najpoznatijih svojih filmova, legendarnom „Amarcordu”, dao je čuveni Federiko Felini, a talijanska pivara „Peroni”, u čast tog broda i njegovih dostignuća, već desetljećima proizvodi posebno pivo pod brendom „Nastro Azzuro” (Plava vrpca).
