U najdubljem dijelu unutrašnjosti Bokokotorskog zaljeva, preko puta Baošića, na dubini od pedeset i nešto više metara, na pješčanom dnu i danas leži dvadesetak jedrilica, potonulih 1977. godine u strašnoj oluji koja je iznenada udarila usred regate Jedriličarskog kluba ,,Jugole Grakalić”. Na svu sreću, nitko tada nije stradao, iako je cijela flota drvenih jedrilica potonula.
Često se piše o potonulim brodovima iz raznih epoha i pričama koje te olupine sa sobom nose. Nerijetko su te priče ogrnute velom tragedije, misterije ili u najmanju ruku raznim nagađanjima o situacijama zbog kojih su završili na dnu mora. Te olupine, ukoliko nije riječ o nekoj nesreći koja može izazvati prirodnu katastrofu, interesantne su i kao ronilačke ,,pošte”, jer se na njima formira umjetna hrid i pretvaraju se u stanište podvodnog života, a one iz starijih epoha su interesantne, prije svega zbog amfora i ostalih antičkih suvenira koji se nerijetko nelegalno vade. U Boki ima dosta takvih ,,pošti” i dosta se o tome pisalo, ali malo tko je ikada spomenuo potonuće cijele jedne flote i to ne u antičkim vremenima, niti u nekim ratnim, nego prije 40 godina.
,,To je bio kolovoz 1977. godine. Potonule su sve drvene jedrilice – balastne koje nisu imale kesone, to je bio kraj flote. Završeno. Poslije toga više nije bilo u klubu tih klasa”, prisjeća se Jovica Rašović situacije s klupske regate koja se održavala u tjesnacu ispred Baošića.
Regata je krenula kao i svaka. Iz kluba na Škveru ka Baošiću je zorom krenuo tegalj u kojem je od najmlađih do odraslih i seniora na stelama i peticama, bilo ukupno oko 30 jedriličara. Regata je startala na vrijeme i sve je protjecalo uobičajeno, priča Antonije Pušić, alias Rambo Amadeus, koji je bio jedan od mlađih sudionika regate. Međutim, vrijeme nije bilo baš uobičajeno za kolovoski dan.
,,Neki mali vjetar, po kome smo se vukli po Baošićkom zaljevu. Usred regate vjetar je potpuno stao. Nebo je od sivo-plavog postalo svjetlo sivo. Djelovalo je kao da se sve zaustavilo. Nekoliko minuta poslije toga crna zavjesa, uz lomljavu koja se čula, vodenu prašinu i jedrilice koje se propinju i posrću po moru, na kraju uz glisiranje uronivši pod vodu i ostavljajući posade da se spašavaju hvatajući se za neke pajule, s obzirom da je starije bilo sramota nositi pojas za spašavanje. Mi mlađi smo morali. Taj vjetar kad je došao do jedrilice, udario nas je kao brzi vlak, kotrljajući nas jedno 2- 3 puta kroz vodu, dok nisam uspio zaustaviti jedrilicu da se ne kotrlja dalje, uhvativši se za ručke od kadeta, na strani privjetrine. Vodena prašina je bila toliko gusta da se nije moglo disati. Spasio sam se jer sam postupio onako kako me je instruktor učio, pokojni Stevo Kovačević za kojim, dok ovo pišem, moram pustiti jednu suzu, jer je on bio naš otac i majka i bog dolje u klubu”, ispričao je Rambo.
I njegov kolega, jedan od najpoznatijih crnogorskih jedriličara, Saša Keković, koji je tada jedrio na ,,Kadetu” s Mišom Ćetkovićem, kaže da se sve dogodilo iznenada, mada se u jednom trenutku moglo pretpostaviti da se sprema neverin, ali nitko nije mogao ni naslutiti kolika je snaga toga vjetra i kakvo nevrijeme slijedi.
,,Vidjeli smo šta se događa, ali bili smo blizu cilja na oko 300 metara i nismo htjeli odustati. Cilj regate, kroz koji smo trebali proći, bila je bova i regatni brod. U jednom trenutku, regatni brod se odsidrao i suci i treneri su počeli vikati da bježimo na obalu, da ide jako nevrijeme. Mi, mu odgovaramo, da želimo proći cilj, pa ćemo nakon ulaska okrenuti jedrilicu nazad i da nas pričekaju da prođemo kroz liniju cilja. Oni odmahuju rukom i viču da se vratimo. Nismo poslušali. Dolazimo na 50 metara od cilja, a vjetar i crni oblaci već su prošli Lanternu i Đenoviće i idu nevjerojatnom brzinom. Brzo skidamo glavno jedro i ostajemo samo na malom prednjem jedru, floku. Nismo uspjeli ni jedro da skroz skinemo, s jarbola, prvi jaki nalet vjetra nas je prevrnuo, pali smo u more i uhvatili se za jedrilicu. Kako jedrilica ima kobilicu, ona je jedino virila kada smo bili izvrnuti. Međutim to nije spriječilo orkanski vjetar da nas opet izvrne za 360 stupnjeva. Valovi su bili kao od juga, visoki, ali i kratki, na moru se digla velika morska prašina, sve se događalo kao u nekom filmu. Imali smo obavezne pojaseve za spašavanje, jer bez njih se nije smjelo jedriti. Bili smo prilično dobro naučeni da znamo šta raditi u takvim trenutcima. Prije svega, staviti nešto preko nosa kako morska prašina ne bi mogla doći do lica, zatim jedrilica kada se prevrne, zaroniti ispod nje gdje ima zraka. Tako smo i napravili, kada smo vidjeli da možemo disati, počeli smo pričati i šaliti se, jer je i to važan dio, da se ostane pribran i s pozitivnom energijom. Taj pakao trajao je 30-40 minuta. Kada se sve stišalo, došao je brod po nas, a mi nismo htjeli napustiti jedrilicu, nego da je onako prevrnutu, odvuku na obalu. Kada smo izašli na brod, rekli su nam da je potonula skoro cijela flota jedrilica klase Zvijezda i L5.
Na obali je tek nastao kaos jer je jedno dijete iz Baošića, Marko Popović, nestao i nisu ga mogli naći. Reakciju roditelja možete i zamisliti, užas. Srećom, neki njemački nautičari pokupili su ga sa svojom jahtom i prebacili na otoko Sveti Marko. Ipak se sve dobro završilo”, prisjeća se Keković dodajući da je vjetar bio jačine preko 11 bofora i nosio je krovove s kuća i lomio velika stabla.
,,Iako sam doživio još mnogo neverina u Jadranskom i Jonskom moru, koji su također bili žestoki, ovaj mi se najviše usadio u sjećanje”, kaže Keković, a Rambo dodaje da se i njemu ta regata urezala duboko u pamćenje još po jednom detalju.
,,Znam da mi je rođak od Veljka Androvića donio original Leviske iz Amerike i ponio sam ih na regatu”, sjeća se Rambo.
Prema riječima Jovice Rašovića, jedine dvije jedrilice koje su ostale netaknute bile su ,,kadet” u kojem je jedrio Miki Pavličević jer je odustao odmah poslije starta regate i ,,stela” Mikija Marića koji je bio i pobjednik regate i koji je u mandrać u Baošiću ušao točno u trenutku kada je naišla oluja.
,,Sve ostalo je završilo na dnu mora. Srećom nitko nije stradao, što je stvarno nevjerojatno. Cijeli dan je bilo olovno vrijeme, nisam nikada vidio tako nešto, bez vjetra i bez sunca, samo oblaci koji se ne miču i bila je ista boja i mora i neba. U jednom trenutku je samo došla zavjesa i vjetar koji je pokidao sve vezove barki”, priča Rašović.
Riječ je o tada popularnim natjecateljskim jedrilicama L5 ili ,,petica”, koja je bila nacionalna klasa u jedrenju iz vremena prije plastike. Uz ,,kadete” i ,,stele” one su predstavljale osnovnu bazu jedriličarskih klubova u Boki. Sjevernije na Jadranu bilo je još i jedrilica ,,finn” i ,,leteći Holandezi”.
,,To su jedrilice koje su se koristile prije nego su stigli ,,laseri”, ,,470″ i ,,optimisti” koji su imali kesone i koji plutaju kad se prevrnu, a kadeti, stele i petice, jer su to bile drvene jedrilice s olovnom kobilicom i nisu imale balastne tankove i sve je pošlo na dno u tjesnacu ispred Baošića, gdje i dan danas leži u mulju”, objasnio je Rašović.
