O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Nasipavanje mora u Zadru? Da, zašto ne?

Nasipavanje mora u dijelu D-Marine na Puntamici, koje se izvodi radi gradnje novih sadržaja te nautičke luke, uz prethodno dobivenu građevinsku dozvolu, dočekano je kod mjesnog stanovništva, pa i dijela javnosti, svakako, samo ne sa simpatijama.

Iako je riječ o nasipu površine 2350 četvornih metara, dakle o površini nešto većeg građevinskog terena, te o nasipavanju neupotrebljivog plićaka, reakcije su negativne, što je gotovo uobičajeno kad je riječ o nasipavanju mora, ma u kakvom se stanju nasuto priobalje nalazilo. Strah od “otimanja” mora od strane privatnih investitora (u slučaju D-Marine kritičarima je sasvim nevažno što je riječ o turskom investitoru, mogao je biti i bilo tko drugi, reakcije bi bile iste) u razini je modernih fobija s kojima se, prije koji dan, sprdao Ante Tomić u Jutarnjem listu. U ovom slučaju nije riječ o strahu od “opasnih” tehnoloških izuma, o čemu piše Tomić, nego o do karikature izvrnutom pristupu zaštiti okoliša, pogotovo mora i obale kao javnog, zajedničkog dobra.

Taj strah od “intervencije u prirodu” poprima, baš na primjerima sa šireg zadarskog područja, razinu notorne hipokrizije: dok na sve strane niču “divlji” samonikli mulovi i mulići te dok vlasnici apartmana u onom ekskluzivnom prvom redu do mora nekažnjeno godinama prisvajaju dio obale i mora ispred svojih zdanja gradeći sunčališta na nasipima, svako suvislo i zakonitio investiranje i u najmanju površinu pličine na meti je kritika. I zato sad u značajnom dijelu zadarskih obala, umjesto kreativnog reda, imamo blamirajući, pa i opasni nered. Zadnje veliko nasipavanje mora i uređenja obale dogodilo se prije koju godinu pri gradnji luke Gaženica, još prije nasulo se more za gradnju aneksa Istarske obale, a još prije toga uređena je luka Vitrenjak te izgrađena Tankerkomercova marina. Prije toga teško se sjetiti ijedne rive, ijednog dužnog metra kvalitetnouređene obale još od vremena Franje Josipa i Austro-Ugarske i nešto kasnije talijanske vladavine Zadrom.

A da su kroz povijest nasipavanje mora i uređenje obale za potrebe stanovništva i gospodarstva, prvenstveno pomorstva, bili na tako lošem glasu i gotovo zabranjeni, Zadar danas ne bi imao ni pristaništa ni luke, ni komad uređene rive, ni lukobrane, ni Morske orgulje, ni šetnice uz more, pa ni plaže. Ako ovo što danas imamo u Zadru plažama možemo nazvati.Zadar vapi za uređenjem velikih dijelova svoje obale, i to zbog niza razloga.

I to onog opasnog dijela u priobalnom dijelu Dikla, preko Obale kneza Trpimira s dvije fenomenalne gradske zapuštene uvale, Draženica i Maestral, do lukobrana gradske luke, Đige, poteza od Foše do bazena Kolovare, i od Foše do Punte Bajlo, te uvale Bregdetti kao najveće komunalne lučice. Veliki bi to i skupi bili zahvati, ali se već sada nameću kao nužnost. Niz je razloga za takav planerski i projektantski opus kakvog za sada nema u važećim urbanističkim planovima, koji su se, čini se, radili s nedostatkom vizije, a suviškom diskretnih privatnih potreba.

Još je davno zadarski arhitekt Ante Uglešić izradio i danas upotrebljivi projekt uređenja Draženice i Maestrala, ali je njegovu ideju pokrila prašina zaborava. O tome smo pisali prije koji mjesec. I njegov kolega Nikola Bašićizradio je svoj idejni projekt za taj dio, na svoj način artistički, s očitom namjerom da što manje intervenira s nasipavanjem mora, a njegov je projekt, djelomično, uklopljen u Prostorni plan grada Zadra. Uzalud.

Trenutačna zadarska vlast ni na deklarativnoj, političkoj razini, ni u onoj operativnoj, kroz rad ustanova poput Županijske lučke uprave ili one koja nosi ime koje nema veze s onim što uistinu radi, “Obale i lučice”, ne pokazuje interes, ni u naznakama, da se posveti ovoj temi. I to bez obzira na to što su, primjerice, ceste uz te obale opasne i nezaštićene, što Zadru kronično nedostaje stotine i stotine komunalnih vezova, pa ni zato što nam baš za ovakve potrebe pred nosom leže sredstva Europske unije kojoj pripadamo. Taj nedostatak vizije i političke volje za ozbiljnim uređenjem dijelova grada koji je na puno višoj razini nego su trenutačne možda potrebe, a možda i suvišne rekonstrukcije i adaptacije postojećih dijelova uređene obale i gradskih prometnica, događa se paralelno s neviđenom trivijalizacijom zadarske turističke ponude, apartmanizacijom i hostelizacijom bez mjere i bez brige o potrebama domicilnog stanovništva.

Pa su fobije zbog nasipavanja mora i priobalja zato djelomično i opravdane: stalno je prisutan osjećaj da se ozbiljna investicija u zadarske obale i nekorisne plićake neće dogoditi dok za to ne bude zainteresiran privatni kapital koji će se rado upustiti u gradnju kakve nove komercijalne marine. Za što će kakav budući investitor, elegantno, za male novce i na dugi rok, dobiti baš te najatraktivnije dijelove Zadra.

Nasipavanje mora u dijelu D-Marine na Puntamici, koje se izvodi radi gradnje novih sadržaja te nautičke luke, uz prethodno dobivenu građevinsku dozvolu, dočekano je kod mjesnog stanovništva, pa i dijela javnosti, svakako, samo ne sa simpatijama.

Iako je riječ o nasipu površine 2350 četvornih metara, dakle o površini nešto većeg građevinskog terena, te o nasipavanju neupotrebljivog plićaka, reakcije su negativne, što je gotovo uobičajeno kad je riječ o nasipavanju mora, ma u kakvom se stanju nasuto priobalje nalazilo. Strah od “otimanja” mora od strane privatnih investitora (u slučaju D-Marine kritičarima je sasvim nevažno što je riječ o turskom investitoru, mogao je biti i bilo tko drugi, reakcije bi bile iste) u razini je modernih fobija s kojima se, prije koji dan, sprdao Ante Tomić u Jutarnjem listu. U ovom slučaju nije riječ o strahu od “opasnih” tehnoloških izuma, o čemu piše Tomić, nego o do karikature izvrnutom pristupu zaštiti okoliša, pogotovo mora i obale kao javnog, zajedničkog dobra.

Taj strah od “intervencije u prirodu” poprima, baš na primjerima sa šireg zadarskog područja, razinu notorne hipokrizije: dok na sve strane niču “divlji” samonikli mulovi i mulići te dok vlasnici apartmana u onom ekskluzivnom prvom redu do mora nekažnjeno godinama prisvajaju dio obale i mora ispred svojih zdanja gradeći sunčališta na nasipima, svako suvislo i zakonitio investiranje i u najmanju površinu pličine na meti je kritika. I zato sad u značajnom dijelu zadarskih obala, umjesto kreativnog reda, imamo blamirajući, pa i opasni nered. Zadnje veliko nasipavanje mora i uređenja obale dogodilo se prije koju godinu pri gradnji luke Gaženica, još prije nasulo se more za gradnju aneksa Istarske obale, a još prije toga uređena je luka Vitrenjak te izgrađena Tankerkomercova marina. Prije toga teško se sjetiti ijedne rive, ijednog dužnog metra kvalitetnouređene obale još od vremena Franje Josipa i Austro-Ugarske i nešto kasnije talijanske vladavine Zadrom.

A da su kroz povijest nasipavanje mora i uređenje obale za potrebe stanovništva i gospodarstva, prvenstveno pomorstva, bili na tako lošem glasu i gotovo zabranjeni, Zadar danas ne bi imao ni pristaništa ni luke, ni komad uređene rive, ni lukobrane, ni Morske orgulje, ni šetnice uz more, pa ni plaže. Ako ovo što danas imamo u Zadru plažama možemo nazvati.Zadar vapi za uređenjem velikih dijelova svoje obale, i to zbog niza razloga.

I to onog opasnog dijela u priobalnom dijelu Dikla, preko Obale kneza Trpimira s dvije fenomenalne gradske zapuštene uvale, Draženica i Maestral, do lukobrana gradske luke, Đige, poteza od Foše do bazena Kolovare, i od Foše do Punte Bajlo, te uvale Bregdetti kao najveće komunalne lučice. Veliki bi to i skupi bili zahvati, ali se već sada nameću kao nužnost. Niz je razloga za takav planerski i projektantski opus kakvog za sada nema u važećim urbanističkim planovima, koji su se, čini se, radili s nedostatkom vizije, a suviškom diskretnih privatnih potreba.

Još je davno zadarski arhitekt Ante Uglešić izradio i danas upotrebljivi projekt uređenja Draženice i Maestrala, ali je njegovu ideju pokrila prašina zaborava. O tome smo pisali prije koji mjesec. I njegov kolega Nikola Bašićizradio je svoj idejni projekt za taj dio, na svoj način artistički, s očitom namjerom da što manje intervenira s nasipavanjem mora, a njegov je projekt, djelomično, uklopljen u Prostorni plan grada Zadra. Uzalud.

Trenutačna zadarska vlast ni na deklarativnoj, političkoj razini, ni u onoj operativnoj, kroz rad ustanova poput Županijske lučke uprave ili one koja nosi ime koje nema veze s onim što uistinu radi, “Obale i lučice”, ne pokazuje interes, ni u naznakama, da se posveti ovoj temi. I to bez obzira na to što su, primjerice, ceste uz te obale opasne i nezaštićene, što Zadru kronično nedostaje stotine i stotine komunalnih vezova, pa ni zato što nam baš za ovakve potrebe pred nosom leže sredstva Europske unije kojoj pripadamo. Taj nedostatak vizije i političke volje za ozbiljnim uređenjem dijelova grada koji je na puno višoj razini nego su trenutačne možda potrebe, a možda i suvišne rekonstrukcije i adaptacije postojećih dijelova uređene obale i gradskih prometnica, događa se paralelno s neviđenom trivijalizacijom zadarske turističke ponude, apartmanizacijom i hostelizacijom bez mjere i bez brige o potrebama domicilnog stanovništva.

Pa su fobije zbog nasipavanja mora i priobalja zato djelomično i opravdane: stalno je prisutan osjećaj da se ozbiljna investicija u zadarske obale i nekorisne plićake neće dogoditi dok za to ne bude zainteresiran privatni kapital koji će se rado upustiti u gradnju kakve nove komercijalne marine. Za što će kakav budući investitor, elegantno, za male novce i na dugi rok, dobiti baš te najatraktivnije dijelove Zadra.

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video