U svjetskom vrhu
A već je početak nadasve zanimljiv. Desmond Beale-Browne, umirovljeni britanski brigadni general, poznat po sudjelovanju u Drugom burskome i Prvom svjetskome ratu, odlučio je 1929. godine naručiti jahtu-jedrilicu. Ali ne bilo kakvu i ne bilo gdje. Izbor je pao na nizozemsko brodogradilište Amsterdamsche Scheepswerf de Vries Lentsch u gradiću Nieuwendamu. Nacrte je izradio Gerardus de Vries Lentsch Jr., ne samo vlasnik brodogradilišta nego i jedriličar sa srebrnom medaljom osvojenom na Olimpijskim igrama 1928. godine! Jahta nazvana Cluan bila je tada u samome svjetskome vrhu. Dug 22 i širok pet metara brod kliperskoga trupa odisao je nizozemskim duhom.
Osobito to vrijedi za bočne kobilice koje su mu povećavale stabilitet pri jedrenju, što je za Cluan bilo presudno, s obzirom na gaz od samo 1,2 metra, a dva visoka jarbola s ukupno 172 četvorna metra jedara. Uz to je jahta imala i prvoklasni dizelski motor od 60 konja proizveden u tvornici Gleniffer Motors Ltd. u škotskome gradiću Annieslandu. Nakon primopredaje početkom ljeta 1930. godine Cluan je otplovio u Dover. Put je trajao 27 sati, a svaki dio jahte pokazao se odličnim.
Put u Kraljevicu
U broju od 26. rujna 1930. godine časopis Yachting World & Motor Boating Journal naširoko je opisao jahtu, a sve pohvale teško je i nabrojiti. Upravo zato nije lako naslutiti zašto se samo tri godine poslije general Desmond Beale-Browne odlučio na prodaju tako prestižnoga broda. Jahta je ostala u britanskome časničkome krugu, jer je novi gospodar bio pukovnik David van den Bergh, koji joj je odabrao ime Duanne. Ali, i kod njega će toliko hvaljena jahta ostati samo tri godine, jer je već 1936. otplovila put – Jadrana.
Pukovnik van den Bergh poželio je posve novu jahtu, pa ju je naručio u britanskome brodogradilištu u – Kraljevici! Valja podsjetiti da je poznata brodograđevna grupacija Yarrow 1930. preuzela tamošnji škver, zatvoren još od propasti Austro-Ugarske. Posao je dobro krenuo, pa je Yarrow 1936. od Francuza otkupio i splitski škver, stvorivši novu tvrtku Jadranska brodogradilišta a.d. Za štoriju o Miri ključno je što je van den Bergh pod račun dao jahtu Duenna, s koje je skinuta praktička sva oprema koja je mogla poslužiti na novome brodu. Kad je u srpnju 1937. isporučena nova jahta, koja se također zvala Duenna, u Kraljevici je ostao ogoljeni trup. Jadranska brodogradilišta su ga stavila na prodaju i kao kupac se pojavio Božo Vela iz Podgore. Ugovor je sklopljen 19. listopada 1937., uslijedili su nužni popravci, bojenje i opremanje, te je brod 18. ožujka 1938. godine konačno upisan pod imenom Mira. Slijedile su samo tri godine mirnih plovidbi, a onda je došla 1941. i Travanjski rat.
Šimin ratni pothvat
Još novi brod sa snažnim motorom odmah počinje za Talijane ploviti na dalmatinskim rutama. Uz Božu Velu na brodu je cijelo vrijeme bio i njegov sin Šime, tada 13-godišnji dječak. U jednoj od prvih akcija na Jadranu, u svibnju 1942. godine, partizani su pred Podgorom zarobili Miru koja je puna tereta plovila iz Metkovića u Split. No, nakon iskrcaja brod je nastavio put. Sredinom rujna 1942. godine talijanska Ratna mornarica ga je službeno rekvirirala. Godinu dana poslije, u rujnu 1943., kapitulacija Italije zatekla je Miru u luci Drače na Pelješcu. Na brodu je bio samo mali Šime kad su nahrupili talijanski vojnici i financi, te ga pod prijetnjom oružjem prisili da ih prebaci u Italiju. I tako je 15-godišnji Šime sam isplovio preko Jadrana. Kao pravi morski vuk brod je doveo u luku Vieste, a onda se, opet sam i po mrklome mraku, uputio preko mora i uspio dokopati partizana na Lastovu.
Bio je to jedinstveni pothvat u Drugom svjetskome ratu na Jadranu. Mira je s Lastova zaplovila kao transportni brod Mornarice NOVJ, sudjelujući u mnogim dramatičnim događajima, poput bitke za Korčulu u prosincu 1943. godine. Tek u lipnju 2008. godine Šime Vela dobio je priznanje za svoje ratne dane: predsjednik Republike Stipe Mesić odlikovao ga je Redom hrvatskoga pletera za osobite zasluge u antifašističkoj borbi. Poratno razdoblje mira za Miru je prekratko trajalo, jedva tri godine. Prezidij Narodne skupštine FNR Jugoslavije donosi 28. travnja 1948. zakon koji su nacionalizirani svi teretni i ribarski brodovi nosivosti 50 i više tona, te svi putnički brodovi s više od 50 mjesta. Predsjedništvo vlade NR Hrvatske donosi istoga dana dekret o preuzimanju i istoga dana počinje otimačina brodova.
Linija za Goli otok
Šok i nevjerica bili su strašni. Posebice u Dalmaciji, jer su gotovo svi ti brodovi plovili u sastavu Mornarice NOVJ! I tako su u jednome dani partizanski mornari proglašeni neprijateljima radnoga naroda i kulacima, premda su samo vlastitim trudom i mukom gradili i obnavljali brodove. Dakako da se Mira potpuno uklapala u tu mučnu priču. Štoviše, ona je obitelji Vela oduzeta iako za to nije bilo uporišta u zakonu: i zato što je bila upisana kao jahta, i zato što joj je tonaža bila 39.44 tone. To će biti presudno za njezin povratak obitelji Vela, ali gotovo pola stoljeća poslije.
Bitka za povrat
Mira je dodijeljena Brodarskome poduzeću Split, jednome od novih brodara stvorenih za upravljanje nacionaliziranim brodovima.
Odmah joj je promijenjeno ime, postala je Proizd, a svakako je bila najmlađi i najbolji brod novoga poduzeća. Čini se da je upravo zato zapela za oko nekome u Beogradu, jer je 1951. godine stiglo rješenje o dodjeli broda Vojnoj pošti 3234. Tek su vrlo rijetki znali da se iza te adrese krije zloglasna kaznionica na Golome otoku. Kad je brod upisan u Lučkoj kapetaniji u Rijeci, vraćeno mu je staro ime Mira. Godine 1955. godine u brodske je knjige upisan novi vlasnik, Kazneno-popravni dom Rab, no sve je ostalo isto: svakodnevne plovidbe do Golog otoka. Mira se šezdesetih godina vraća kući, u Podgoru, ali ne obitelji Vela, nego tamošnjem Komunalnom poduzeću. U ljeto 1967. nekadašnja je elegantna jahta pretvorena u Vranjicu, u Brodoremontu Jadran, u nimalo elegantni – tanker. Služila je za opskrbu brodova i benzinskih postaja na dalmatinskim otocima.
Nakon što su Podgorani 1973. godine stari teretnjak Slaven pretvorili u tanker, Mira je bila stacionirana u splitskoj Gradskoj luci. U međuvremenu je Šime Vela vodio tešku pravnu bitku za povrat Mire. Konačno je 1995. godine Visoki trgovački sud u Zagrebu presudio da se brod mora vratiti, ali je prošla još jedna godina i ovršni postupak prije nego se to uistinu i dogodilo. Brod je još neko vrijeme prevozio gorivo, ali sada pod novim, obiteljskim imenom – Vela. Uz velika je ulaganja 1998. preuređen za turističke izlete, već iduće godine prodan u Neviđane, pa vraćen u ovršnom postupku, pa ponovno prodan, pa ponovno pregrađen, toga puta u teretnjak Sveta Brigita.
Službena istina
No, kao da sve to starcu iz Nieuwendamu nije bilo dosta, pa je 2011. godine prodan na Cres, turističkoj agenciji Pojada, koja ga pretvara u gusarski brod i daje mu prikladno ime – Korsaro. Turisti željni čistoga mora hrle Korsarom do atraktivne uvale Plave Grote. Neće biti iznenađenje ako nekadašnja Mira na ljetnim rutama proslavi i stoti rođendan… E, sad, poštovani čitatelji, na kraju štorije, sve napisano možete baciti u more! Jer na službenoj internetskoj stranici broda Korsaro možete doznati pravu istinu o tome brodu: Jedrenjak Korsaro izrađen je u Nizozemskoj 1930. godine kao jahta nizozemske kraljice. Tijekom 80-godišnje povijesti mijenjao je vlasnike i namjene. Na njemu su boravile mnoge poznate ličnosti, između ostalih i Josip Broz Tito…
