Muka neizmjerna. Osjećaj je to koji preplavljuje dok gledamo ribare kako u albu izvlače tešku mrežu iz mora. Bili smo s njima na plivarici Levan. Jedna od zadnjih je to prilika prije lovostaja na sitnu plavu ribu koji počinje 1. i djelomično završava 15. svibnja. Djelomično jer preostalih 15 dana u svibnju plivaričari mogu izaći na more svega pet puta, bez obzira koliko pritom ulovili. Znanstveni podaci su egzaktni – pojedine riblje vrste previše se izlovljavaju, prijeti im nestanak iz komercijalne upotrebe, to jest s naših stolova. Sitna plava riba doslovno je postala sitna, presitna. Je li u pitanju prelov? Svi se ribari neće složiti sa znanstvenim podacima, ali pogled u mreže im govori da nešto ne štima.
Izniman napor
“Nemam ništa protiv fermopesce. Ako je znanstveno dokazano da pomaže, onda neka je. Zapravo, svi bismo mi voljeli da pomaže, ali zasad se ne vidi razlika. Možda u budućnosti. Problem je što država kasni s plaćanjem naknada za vrijeme lovostaja. Za to vrijeme kad ne radimo ja moram platiti ljude, a od države još nisam dobio naknadu za siječanj i veljaču kada je bila fermopesca za srdelu”, kaže Siniša Pavlović zvani Čiči, kapetan i vlasnik Levana.
Ribarima se na licima vidi da se na takav napor nikada ne možete do kraja naviknuti. A na Levanu ima onih koji su već desetljećima na moru. Ribarenje iziskuje izniman tjelesni i psihički napor. Jer sve mora biti uigrano, svi moraju znati što im je činiti, u svakom trenutku, ništa ne smije biti prepušteno slučaju. E sad, tu muku valja pomnožiti sa sto kada su zimski uvjeti, kada jutarnji burin nije na plus petnaestak stupnjeva, nego ispod ništice, kada zima ulazi u svaku koščicu. Nema u ribarstvu ničega romantičnog, nema velikog, plavog prostranstva i beskonačnog nebeskog stropa iznad, nema prekrasnog jata dupina, nema bijega iz gradova, od ljudi, buke… Nema. Ma što god tko mislio.
Nas sklanjaju s puta dok se užurbano pripremaju da zapašu mrežu, a zatim je i počnu dizati. Smetamo im. Jer sve je već unaprijed izrežirano – tko će kuda proći, koju će cimu povući, kako brod okrenuti. A do prije sat vremena bila je potpuna tišina. Posada je otišla na počinak iza jedan sat. Buđenje im je zakazano za 4:15. Vojnički režim. Mi smo za to vrijeme pokušali i sami nešto uloviti. Naravno, rekreativno, jer u profesionalce ne bismo, hvala. Nije svaka noć takva. Češće idu ranije u krevet. Nađu poštu s ribom već do 22 sata, a onda nema drugoga nego čekati do pred zoru. Govorimo o proljetnom i ljetnom režimu rada. Zimi je druga priča, isplovljava se puno ranije i vraća kasnije, duge su noći još teže, iako je naizgled više odmora.
Jato ispod broda
Nismo im donijeli sreću. Isplovili smo oko 20 sati s ribarskog mola u Medulinu. Oko 22 sata usidrili smo se na prvoj pošti, na oko milju vanka od Marlere. Sonder je pokazivao jato ispod broda. Prilično duboko, na ispod 40 metara. Siniša sumnja da će to dobro završiti. Pretpostavlja da je riječ o sardonima, ali čini mu se da je riba preplašena pa se neće penjati prema površini. Pali reflektore. Riba se polako diže prema 40 metara. Mača na sonderu je velika, u središtu crvena, što znači da je jato prilično gusto, brojno. No, čuje se pljuskanje oko broda. Dupini su okružili ribu. S njima u srazu ribari nemaju nikakve šanse. Ipak čekamo nešto kraće od sat vremena, možda se situacija promijeni. Ali jato sitne plave ribe se sve više osipa. Moramo se premjestiti.
