Nacionalna služba traganja i spašavanja na moru tek će objaviti službene podatke o broju smrtno stradalih, nestalih, spašenih. Samo prošle godine četrdeset je ljudi na moru izgubilo život u različitim okolnostima, šest ih je nestalo, a 765 spašeno. Ima toga. Jadransko more pamti i nezgode i nesreće i prave tragedije; neke među njima ostale su upamćene kao velike, po različitim kriterijima: broju žrtava, materijalnoj šteti, šteti za okoliš, medijskom odjeku…
Prije malo više od mjesec dana, 17. lipnja, stigao je poziv za pomoć s 85-metarskog broda “Haksa” koji je s 13 članova posade plovio pod turskom zastavom. S obzirom na to da je prevozio 3000 tona magnezita, te u spremnicima imao oko 70 tona pogonskoga goriva, potonuće broda nosilo je opasnost za morski okoliš. Tragedija je spasilačkom akcijom izbjegnuta – pomorci su evakuirani, rupa kroz koju je prodiralo more zatvorena je, tonjenje zaustavljeno, a brod je na koncu otegljen na popravak.
Izlijevanje goriva
No, samo pet dana kasnije, kao da je havarija “Hakse” bila tek uvertira, izlijevanje goriva u more i na obalu nije spriječeno: ovaj put u pitanju je bio 115,3 metra dug brod “Fidelity” koji je plovio pod libanonskom zastavom. Dok je u dubokom istarskom Raškom zaljevu, na vezu u luci Trget, brod “tankan”, u more je iscurilo 3000 litara goriva i onečistilo obalu, plaže, brodice, drugu stranu zaljeva…
Već prve procjene govorile su o milijunskoj šteti. Onečišćenje se dogodilo pred punu sezonu, potjeralo je ljude s plaža, dospjelo i na teže dostupne dijelove obale, a za čišćenje će trebati tjedni koji će zahvatiti dobar dio ljeta i sezone. Deset godina ranije, 6. veljače 2008. godine, dogodila se nesreća turskog teretnog broda “Und Adriyatik” koji se zapalio na moru, 13 nautičkih milja zapadno od Rovinja, na rubu hrvatskih teritorijalnih voda. Požar je buknuo u – opet! – ranim jutarnjim satima. K nebu se dizao golemi crni dim, skrivajući razmjere katastrofe. Požar je gašen danima, no na koncu se pokazalo da nitko, na sreću, nije stradao, brod nije potonuo niti je njegov teret izazvao ekološku katastrofu. Prijetnja je, međutim, bila golema: hrvatski vatrogasni avioni nisu uspijevali ugasiti plamen, s obzirom na to da je buknuo u unutrašnjosti broda, pa su povučeni, no tegljači su i dalje brod zalijevali mlazovima vode kako bi se spustile visoke temperature koje su prijetile deformacijom trupa. Osim toga, morske struje premještale su gorući brod približavajući ga Nacionalnom parku Brijuni, a u kombinaciji s opasnošću da vatra dođe do spremnika za gorivo i izazove eksploziju zaista je bilo razloga za strah. “Und Adriyatik”, dugačak 193 metra, plovio je iz Istanbula u Trst prevozeći teret od 200 kamiona, dvije tone šibica i nekoliko tona maziva. U spremnicima je imao 800 tona pogonskoga goriva. Brod je, kako su tada objavili mediji, na koncu stigao tamo gdje se i zaputio – u Trst, ali ne u luku, nego u rezalište.
Gust promet
Ekološke udruge već godinama s različitim povodima upozoravaju na gust promet teretnih brodova i tankera po Jadranu. Već i samo nekoliko ovdje izdvojenih incidenata ukazuje na to kako je na pomorske nezgode i nesreće ove vrste posebno osjetljiv sjeverni Jadran, s obzirom na to da su tršćanski i riječki bazen ciljane luke odakle se teret dopremljen morem dalje šalje kopnom.
A opet, nikakvo izlijevanje nafte ne može se mjeriti s ljudskim žrtvama, s tragedijom koja se dogodila u travnju prošle godine kraj otoka Šipana, kad je u moru izgubljeno sedam života. U večernjim satima 25. travnja 2017. godine u Koločepskom kanalu sudarili su se motorni brod “Danče” Lučke kapetanije Dubrovnik i gumenjak koji je prevozio devet osoba. Dvije su preživjele i izvučene su iz mora, dvije su odmah nađene mrtve, a pet ih se uzimalo kao nestale. Pomorska nesreća koju se u Hrvatskoj smatra jednom od najvećih u novije vrijeme snažno je odjeknula u javnosti; odjek je jednakom snagom opstajao danima, s obzirom na to da se danima nakon nesreće u velikoj akciji tragalo i pronalazilo tijela nestalih putnika s gumenjaka, te da se postupno otkrivalo identitete stradalih. Bili su to ljudi koji su se vraćali s posla u jednom šipanskom restoranu – kuhari, konobari i suvlasnik koji su ugostiteljski objekt pripremali za sezonu.
Brod Lučke kapetanije Dubrovnik bio je, pak, angažiran na Mljetu u hitnom medicinskom transportu. I jedni i drugi na more su krenuli iako su vremenski uvjeti bili nepovoljni, takvi da je malo tko uopće izlazio na more, utoliko je sraz dvaju plovila na pustim morskim rutama prava igra slučaja. Svjedoci su poslije govorili da su svi u gumenjaku bili pognuti jer su valovi bili visoki; pričalo se da nisu imali svjetla, da posada broda “Danče” nije na vrijeme uočila gumenjak, spominjalo se da takvu vrstu plovila radar i ne registrira…
Priče su planule brzo, u raznim verzijama i u tolikoj mjeri da ih je – u ime regularne istrage, kao i mira obitelji stradalih – “gasilo” resorno ministarstvo upozorenjem medijima da bi trebali prenositi samo službene informacije. Tri dana nakon nesreće koja je svojim razmjerima šokirala zemlju, na dubrovačkom je području proglašen dan žalosti. No tragedija koja se 16. kolovoza dogodila u primoštenskom akvatoriju na neki način, u sudnicama i aferama koje podiže, traje i danas. Toga se dana, naime, Tomislav Horvatinčić, zagrebački poduzetnik uz čije se ime redovito dodaje “kontroverzni”, upravljajući gliserom “Santa Marina” zabio u jedrilicu “Santa Pazienza” na kojoj je plovio talijanski bračni par Franciscoi Marinella Salpietro iz Padove.
Mijenjao iskaze
Od siline udara u stražnji lijevi krmeni dio jedrilice, izvještavali su mediji prije sedam godina, dvoje nautičara palo je u more; na jedrilici je pukao glavni jarbol, kroz oštećenja na lijevom boku plovila počela je ulaziti voda, a tijela nastradalih beživotno su ostala plutati na površini. Horvatinčić je pak svoj gliser, također oštećen, nasukao na hridi obližnjeg otočića Barilac.
Ova nesreća u kojoj su izgubljena dva života – dvoje zaljubljenika u Jadran i stalnih gostiju na našoj obali, usput rečeno – proizvela je i druge štete. One materijalne, vezane uz oštećenja brodova, pritom su manje važne od kasnije nastalih nematerijalnih šteta: Tomo Horvatinčić je, naime, s vremenom mijenjao iskaze o tome što se događalo u vrijeme sudara; svoje reakcije, odnosno njihov izostanak, objašnjavao je na različite načine, da bi – godinama poslije – šibenski sud imao razumijevanja za najnoviju verziju slučaja: navodnu sinkopu koju je Horvatinčić imao dok je glisirao na za to nedopuštenom području. Upravo je iz toga proistekla još jedna velika šteta kao posljedica ove pomorske nesreće: nepovjerenje u hrvatski pravosudni sustav. No to je, ipak, druga priča.
