Rabljani ne samo da će prihvatiti već će i sami povesti šalu na svoj račun kako su oni jedini hrvatski otok na kojem se zmije otrovnice nisu uspjele održati. O razlozima za ovakve imputacije Rabljanima nekom drugom zgodom, oni sami vjerojatno najbolje znaju koliko u ovoj šali ima istine. Ipak, barem što se herpetologa tiče, teško da je ovo rapski »unikat« jer, kako kažu ovi stručnjaci za gmizavce, i na nekim drugim jadranskim otocima nisu zabilježene zmije otrovnice. Mogli bi se, doduše, odmah crnohumorski nadovezati na još konotaciju kad se spomene Rab, ali predaleko bi nas to odvuklo od onog po čemu se ovaj otok i njegovi žitelji uistinu mogu hvaliti da su jedini na hrvatskoj obali, piše Novi list.
Jedini je to hrvatski otok koji imaju »svog« linijskog brodara, Rapsku plovidbu. I tako već punih 55 godina, a sasvim sigurno još najmanje deset s obzirom da su lani dobili novu desetogodišnju koncesiju za liniju Mišnjak – Stinica koja se, spomenimo i to, službeno vodi kao državna trajektna linija 337. Riječ je jednoj od najatraktivnijih linija na istočnoj strani Jadrana i u ne tako davnoj prošlosti nije da nije bilo »pikiranja« i pokušaja da se Rabljane istisne iz ovog posla, ali je srećom stalo samo na tome.
Ljeti nema odmora
Značaj kojeg Rapska plovidba ima za otok ogromna je. Prvo, u vlasništvu je samih otočana, njih devedeset upisuju se kao mali dioničari, a mahom je riječ o bivšim i sadašnjim zaposlenicima. Svoj udio ima i lokalna samouprava odnosno Grad Rab. U ovoj otočoj firmi plaću zarađuje između 50 i 57 zaposlenika, a broj varira jer ljeti kao ispomoć radi i nekoliko sezonaca. Za Rabljane je najvažnije da mogu računati na pouzdanu i dobru povezanost s kopnom, pogotovo zimi. Kada Rapska obustavi plovidbu, ne trebaju vam portali i servisne informacije da bi saznali da u Velebitskom kanalu vladaju nemogući vremenski uvjeti.
Na ovom je otoku oduvijek bio pojam dobiti posao u Rapskoj. Istina, pomorački je to kruh sa sedam kora, ali zaposliti se u Rapskoj znači i za hrvatske prilike dobru i sigurnu plaću. Rad se u ovoj firmi, očito, adekvatno vrednuje, pa kad se to još pospaja s činjenicom da su sami zaposlenici i vlasnici firme, ne čudi što u ona četiri mjeseca sezone ispisani plovni red služi samo da se zadovolji forma na papiru, a vozi se sve dok se i zadnji turist toga dana ne prebaci s kopna na otok ili obrnuto.
Ljeti, rapski pomorci praktički ne postoje za svoje obitelji. U mjesec dana, tek su šest dana slobodni. Sistem je slijedeći, kako su nam objasnili oni sami: na svakom su trajektu dvije osmeročlane posade, šest dana rade dnevnu, što znači od šest ujutro do šest navečer, a iduća tri dana odrade još i noćnu šihtu gdje se vozi i iza pola noći dok prva jutarnja ljeti isplovljava u 4 izjutra, sa Mišnjaka. Potom su tri dana slobodni. I tako u krug.
»Pametnjakovići« najteži
– Više vidim njega nego svoju ženu – šali se sa svojim zapovjednikom vođa palube na »Četiri zvonika« Branko Žigo, jedan od najstarijih u Rapskoj plovidbi. Ove je godine puni ravnih 30 godina staža i mogao bi puno toga za ispričati, od ljudske prirode pa do žuljeva, »mihura« koje je zaradio od usijane čelične palube, koje ni najkvalitetnija obuća ne može spriječiti. Na tome se u Rapskoj, kao i na zaštitnoj odjeći, nikad nije štedjelo sudeći po poznatim nautičkim brendovima.
– Nije problem posao kao posao, problem su vam ljudi – kaže nam Žigo koji se, očito, nagledao i naslušao kojekakvih »pametnjakovića«. Od onih koji ne žele razumijeti da Rapska nije i nikada neće biti u mogućnosti »teleportirati« u trenu na otok, do onih koji smatraju da se kolona i čekanje u redu za trajekt ne odnosi na njih. Pitamo Žiga maše li u snu obzirom na to koliko je auta i vozača, pa može se i tako reći, prošlo kroz njegove i ruke njegovih kolega kod ukrcaja i iskrcaja. Samo u jednom danu u sezoni, preračunavamo brzo u glavi, u jednoj smjeni, na »Četiri zvonika« prođe 4.000 automobila.
– Ne samo da sanjam nego se i svađam s njima u snu, znate ono, kad ih navodite na trajektu jer pokušavate da čim više njih stane, a oni bi tamo kamo njima paše, smije se Žigo.
Koštivanje po buri
Nema toga što o novom trajektu »Četiri zvonika« nije već napisano i kuta iz kojeg nije slikan. Ali, očito je da vrijedi svakog eura kojeg su Rabljani za njega izdvojili. Nije malo, gotovo osam milijuna eura. Puno se toga »prelomilo« upravo na ovom trajektu kojim zapovijeda najmlađi od svih rapskih kapetana, 38-godišnji Vinko Jaška iz Supetarske Drage. Plovio je strancima, zapovijedao remorkerom u riječkom Jadranskom pomorskom servisu, a onda mu se otvorila mogućnost da spoji svoj poziv i život na rodnom otoku. Slična je priča i iza prvog časnika palube, 29-godišnjeg Luke Španjola-Pandele, trenutno najmlađem zaposleniku u Rapskoj plovidbi. I on je plovio na strancu, da bi se sada i poslovno i privatno skrasio na svom otoku.
– Baš je dobro pogođen – očito ne može, a da ne hvali Jaška novi trajekt dok je kao iz šale, brzo i lagano koštiva na rampu u Mišnjaku. Za vrijeme našeg posjeta posadi Rapske Velebitskim je kanalom »prašilo« četrdesetak čvorova neugodne tramontane, u jednom trenutku digitalni anemometar na trajektu pokazao je snagu vjetra od 51 čvora. Pa ipak, ova grdosija od gotovo 80 metara dužine i 17,5 metara širine ni u jednom trenutku nije »pokazivala« da joj je to problem. Zapovjednik Jaška i upravitelj stroja Edo Kocijan znaju ovaj trajekt i njegovu »makinu« u dušu. Četiri su mjeseca proveli u kraljevičkom Dalmontu prije nego što su sa »Četiri zvonika« uplovili u rapsku luku.
Nismo mogli, a da od zapovjednika Jaške ne čujemo zašto je ovaj trajekt »čudo«. Kvaka je u – sapnicama, doznajemo. Tri upitnika ponad naših glava, ali Jaška odmah kreće objasniti. Dakle, upravo sapnice u kojima su azimut propulzori, njih četiri od kojih svaki snage 447 kilovata, osigurava trajektu »Četiri zvonika« usmjereniju i jaču porivnu snagu. Dok se ne izgradi nova pristajna rampa u Stinici za koju je – spomenimo usput – ishodovana građevinska dozvola, upravo ovakve sjajne manevarske sposobnosti novog trajekta od velike su pomoći. Nije tajna da položaj sadašnje rampe u Stinici baš i nije, najblaže rečeno, najsretnije rješenje za vrijeme jakih podvelebitskih bura, pogotovo one karlobaške koja Rabljanima zadaje najveće glavobolje.
Nema više kolona
Otkad je zaplovio na svojoj prvoj redovnoj liniji, 5. ožujka ove godine »Četiri zvonika« do sredine srpnja oko 1.500 povratnih linija između Mišnjaka i kopna. Zbog ovog se trajekta, koji u jednom šutu prima 100 automobila odnosno 99, ako ćemo baš cjepidlačiti, napravila prva faza rekonstrukcije pristajne rive na Mišnjaku, koja se morala malo »podignuti«, a sada su, kako čujemo, u pripremi su 2. i 3. faza koja obuhvaća i izgradnju potpuno nove pristajne rampe. Ona će se na Mišnjaku protegnuti na onom dijelu gdje je bio privezan njihov stari trajekt »Rab«, kojeg su u međuvremenu prodali. Ovi radovi, pokazuje nam zapovjednik Jaška, uključivat će i nasipavanje jednog manjeg dijela pristaništa. No, o tome kada bude vrijeme, a po svemu sudeći, sa rapske strane, moglo bi biti prilično brzo. U Stinici, kojim upravlja Županijska lučka uprava Senj, stvari se pomiču puževski sporo premda je ova trajektna luka zamijenila onu u Jablancu još 2011. godine.
Što za turizam Raba znači jedan takav trajekt kao što su »Četiri zvonika«, sada se najbolje osjeti. Pretprošle subote, tog prvog udarnijeg vikenda, u Stinici se nije čekalo duže od pola sata, četrdesetak minuta, veli nam Jaška. Pa se sjetimo godina u kojima su kolone za Rab znale zaustavljati promet na magistrali ili, pak, onog ljeta kad se kolona protezala sve do Živih bunara, a za prijeći na Rab čekalo se i po pola dana. Tri su trajekta »ordinirala« – »Barbat« koji može primiti 60 vozila, »Sveti Marin« kapaciteta 50 vozila i »Četiri zvonika«. Za četvrtim iz flote, »Svetim Kristoforom« nije bilo potrebe. A nije da je manje turista. Lani su u Rapskoj plovidbi prevezli ukupno 850.574 putnika, a vele nam da im u prvih šest mjeseci ove godine promet na ovoj liniji skočio za 6,5 posto. Naravno, treba sačekati još rezultate za srpanj i kolovoz jer su to mjeseci u kojima Rapska plovidba ostvari više od polovice godišnjeg prometa (!). I dok žitelji i gosti ovog otoka mogu samo pozdraviti da je, eto, konačno došao kraj nesnosnim kolonama, ima i onih koji na to drukčije gledaju. Jer, otkad nema koloni i čekanja, promet se u ona tri montažna kafića, novinskom i Pikovom kiosku u Stinici, prilično smanjio, neki kažu i za pola.
