Putnički brodovi. Htjeli mi to priznati ili ne, uz sve jednakosti posla, nudi veliku razliku od ostalih plovila. Za razliku od nekolicine članova posade, na putničkim brodovima populacija je manjih gradova. I u tom broju leži sva razlika. Odnosno iz tog broja izviru sve razlike. Dovoljna je i sama pomisao da se nalaziš u kabini/strojarnici/mostu dok si na metalnom brodu koji pluta po beskraju u društvu s nekoliko ljudi ili u društvu s cijelom gomilom njih. Od mladih do starih. Svi na jednom mjestu, gdje se nekoliko dana (neki i nekoliko mjeseci) zajedno pretvaraju da su u nekom luksuznom (pomodarski rečeno) resortu koji nudi zaborav uz raskoš koji mnogi inače ne uživaju. Svi skupa igraju jednu dobro uhodanu (nadamo se) predstavu u kojoj se točno zna tko ima kakvu ulogu i tko što treba raditi/govoriti. Puno je pravila i ograničenja koji se smješkaju s pomno (psihološki) smišljenih plakata ili radosnih klipova koji se vrte na ekranima po hodnicima i kabinama i koji obećavaju (ako se pravila poštuju) raskoš doživljaja, novih emocija, opuštenosti koja graniči s hedonizmom grčkih bogova, bogatstvom izbora hrane/sadržaja/doživljaja. Sve je uređeno. Sve se zna. Svi su veseli.
Imala sam nekoliko prilika da posjetim jedan prosječan kruzer. Ne, naravno, ne kao putnik (vjerovatno se osjeća taj animozitet prema plovećim hotelima), već kao slučajni prolaznik koji dolazi unijeti malo nemira suprugu, izvidjeti situaciju sigurnim pogledom kakvog sokola koji pregledava prostor ispod sebe i na koncu upiti malo te brodske atmosfere u kojoj on boravi pola godine. Da, možda najviše biti dijelom (barem kratko) tog njegovog zamjenskog doma. Da imam pravi dojam kada kaže da je bio na palubi, koliko je stepenica taj dan uradio, kolika je gužva u restoranu, kakva je atmosfera u kontrolnoj ili kada je cijeli dan u motoru. (Da, zaista bismo svi morali doživjeti uvjete u kojima nas ostavljaju ili kojima odlaze – mi žene i oni muškarci ili nebitno koji spol, ali samo da probamo neko vrijeme biti sami u poslu tog našeg partnera. Mislim da je to jedan korak bliskosti koji nam omogućuje da ipak malo bolje shvatimo o čemu taj netko drugi govori kada nešto kaže.) I taj kruzer ima dvije stvarnosti. Po meni, naravno. Možda se nećete složiti sa mnom, ali ja sam ga tako doživjela. Kao paralelan svijet na jednom relativno malenom prostoru. Razina iznad i ispod mora. Dvije razine – dvije stvarnosti. A sve ih veže jedna nepobitna spona – osmijeh. On ih ujedinjuje u jednu masu koja se čini homogena i koja na prvi pogled radi savršeno i precizno kao švicarski sat. Svi se osmjehuju. Ali svi. Od onoga koji nas je dočekao ispred broda, preko gostiju koje smo sretali do posade koja se užurbano prolazila do svojih radnih mjesta. Svi su nam se smješkali. Klimali glavama u znak pozdrava i slatko se smiješili. I bila sam zapanjena. I onako sam nevjernički počela gledati oči svih tih sretnih ljudi koji nam se (iz meni nepoznatih razloga vesele), računajući kako ću ih tako sigurno razotkriti i dokazati svima da nose neiskrene osmijehe. I nisam uspjela dokazati ništa. Oči su im sjajile (mada, može biti i da je dojam popravila rasvjeta, to će ostati vječni misterij) i zaista su izgledali veselo. Prpošno, sretno, iskreno se veseleći što su baš nas u tom trenutku susreli tu. Bila sam zapanjena od glave do pete i zapravo sam tek tada shvatila ono o čemu mi moj suprug svaki puta priča kada dođe kući. Kako se naši ljudi prepoznaju baš po tom nedostatku osmijeha. Da. Hodala sam nakon tog kruzera našim gradom da bih tužno potvrdila da mi se nitko (iako sam imala osmijeh u pokušaju da ga barem svojim iznudim) nije osmjehnuo. Skoro me nitko doduše nije ni pogledao, ali ako to zanemarim, nisam niti vidjela da se jedni drugima osmjehuju. Imaju lica koja su ozbiljna. Zabrinuta. Opterećena. I mislim da je to najveći zločin ovih naših prostora – ubili su nam radost. Ne znam točno kako se nismo za to izborili, ali nadam se da hoćemo.
I da se vratim na kruzer… Osmijeh je ona spona koja spaja taj vidljivi i (nekima) nevidljivi svijet. Gost i posada. Kada hodate palubom tog prilično starog kruzera, primijećujete nedostatke – male nesavršenosti koje ruše dojam apsolutne vladavine raskoši. Ali kada uđete u unutrašnjost, pred vama se otvara jedan sasvim novi svijet. Svijet nekog Luja ili sličnog kralja, mekani tepisi u koje upadate kao da hodate po oblacima. Umjetnička djela gdje god okrenete glavu – slike, skulpture. Raskošne sjedalice, dvosjedi ili fotelje, stolovi izglancani do savršenstva, teatar kojem bi neki naši gradovi pozavidjeli (nisam gledala predstavu, ali sam interijer je kao da je izronio iz neke bajke), restorani svih mogućih vrsta i tema, bazeni otvoreni, zatvoreni, napolazatvoreni. Cijela jedna ulica sa sjajnim izlozima u kojima su do detalja predivno posloženi raznorazni parfemi, suveniri, odjeća… I onda cijeli jedan dio koji vam nudi sve moguće hedonističke užitke – od masaža (tisuću i jedne), preko saune, do pedikura, manikura, frizura i ostalih kura. Dok prolazite tim svijetom u malom imate dojam da ste u nekom paralelnom svemiru u kojem nema briga, nema svakodnevnice, nema besparice, nema bolesti, nema ničega ružnog. I dok ovo pišem shvaćam da to i jest bit kruzera i svih takvih resorta – oni svi nude bijeg od stvarnosti – na nekoliko dana osjećaš se kao kralj. Kao bezbrižni kralj. Svi oko vas se i dalje smiješe, svi se tiho razgovaraju kao da imaju neki prešutni dogovor da bi i malo jači decibeli mogli uništiti iluziju koju su tako pomno stvarali i koju nude. Svi se smiješe i vi plutate tim prostorima kao u snu, razmišljajući se o svim onim glupim detaljima o kojima uopće ne biste trebali razmišljati: Tko ovo sve čisti, tko popravlja ovo, tko dohvaća ono, tko sređuje ono, kako je hodati ovuda kada valja, što ako stane, što kada se pokvari… I onda kao da su vaše misli ispred vašeg tijela, otvore se vrata za drugi svijet (redovito se u takve silazi – ne znam zašto) i ulazite u prostore za posadu. Hodate sada bezbojnim (sivo bezličnim) hodnikom koji podsjeća na granu labirinta iz kojeg nema izlaza i oko vas su samo vrata. Vrata gusto zbijena jedna do drugih. Bez šara, slika, bez umjetnosti. Ovdje nema te uzvišenosti koju nudi dokolica, nema potrebe da se čezne sanjivo za drugim svijetom kroz sliku ili skulpturu – ovdje se preživljava. Samo vrata stanova onih naših drugih polovica. Miriše klor. Dezinfekcija. Miriše nemir. Miriše neka bespomoćnost. Ali kada netko prođe i dalje se smiju. Osmijeh je isti onome koji kat naviše. Ali moj se ledi. Nekako osjećam da će me uhvatiti mučnina ako ostanem dugo ovdje. Nema nekog realnog razloga. Nije to tako loše – sjetim se broda kojeg sam posjetila prije nekih petnaestak godina i koji nije imao niti miris klore, već samo miris neke tugaljive izoliranosti, crvena pomiješana s modrom. Ogledam se u tom prostoru i pokušavam upiti detalje koji se pojavljuju. Ne znam ni zašto to radim, ali nekako memoriram sve to kao da ću nakon par dana izraditi sliku koja će sve to imati na sebi. Nije tako loše – ponavljam u sebi. Nije tako loše. Ali ima gore, nisu svi prostori takvi. Ima lošijih. Ima turobnijih. Ima usamljenijih. Na korak niže brunda velika zvijer. Kao da otvarate kapak nekoj ogromnoj životinji, otvaraju se ulazi kroz koje se zeleni neka čudna nijansa zelene. Jesu li sve strojarnice te boje? Ne znam. Možda zelena smiruje. Da li je itko razmišljao o tome dok ih je izrađivao/ugrađivao.. Zamišljam i osjećam ispod nogu zelenu zvijer koja glasno riče. Sva mirnoća, sva prpošna lakoća koji kat naviše zaboravljena je ovdje. Ovdje se osjeća adrenalin, osjeća se opasnost, osjeća se krhkost granice privida i stvarnosti. Kao život i smrt. Sve je pomiješano u tom prostoru ispod naših nogu koji čini mogućim onaj svijet na površini, a ujedno svojom glasnom rikom podsjeća na prolaznost. Oni krote zvijer, svaki njihov napor je u cilju da omoguće oba svemira da rade bez opasnosti. Osjeća se znoj. Umor i tjeskoba. Probija mi se nekakva čudna misao da ljepote nema bez ružnoće. Nema sjaja bez prljavštine. Nema osmijeha bez osjećaja kraja.
Doduše i ljubav je nekako usko povezana s osjećajem kraja ili naše vlastite prolaznosti, nije li? Da li je onda sasvim logično da se ljudi na takvim mjestima lakše vezuju? Osmijehom koji nudi zaborav od svega onoga što nas muči.
