Sv. Augustin u „Ispovijestima“ piše: „Što je to vrijeme? Ako me nitko za to ne pita, znam što to znači, no ako me netko o tome pita, a ja bih mu želio objasniti, tada niti ja više ne znam.“ Slobodno zamijenimo „vrijeme“ s „identitet“. Svi znamo da nas određene karakteristike, posebnosti, značajke definiraju u smislu različitosti ili pripadnosti, svi znamo što je identitet, ali ipak toliko je teško odgovoriti na pitanje „Tko sam ja?“, posebno ako se uz njega zapitamo i „Tko smo mi?“.
Pričala sam sa ženama o identitetu, sa ženama koje su supruge pomoraca. I mnoge novijeg doba su se tužile na strah gubljenja vlastitog identiteta uz onog društveno nametnutog. Mnoge starijeg doba zaključile su kako same nisu imale problem u određivanju vlastitog identiteta, on se jednostavno podrazumijevao. I zaista, danas je mnogo teže pronaći smisao života (a s njim i vlastiti identitet), jer globalna homogenizacija koja se dogodila i događa se i dalje postavlja pitanje gubljenja smjera, izolacije (forsirane kapitalizmom) i samim time osobnosti koja nije usamljenička i strana (jer prirodno nije u ravnoteži), već društvena i prihvatljiva.
Mnoge mlade žene koje se udaju za pomorca, odabiru (svjesno ili pod pritiskom obitelji, društva) ulogu kućanice i majke (kao isključivog identiteta), odričući se vlastitog ostvarenja kroz neku aktivnost nevezanu uz kuću i obitelj i samim time ulaze u prostor društvenog osuđivanja i s vremenom proporcionalno rastućeg samoprijezira, jer danas nije „normalno“ biti homogenim dijelom društva na način koji sami izaberemo. Potrebno je biti izoliran pojedinac koji savršeno funkcionira sam u svojoj vlastitosti, izgrađujući se sam od sebe (kao kakav mutant) i sam prema sebi (kao usamljenik koji sve potrebno ima unutar sebe samoga). Društvo nas usmjerava u tom pravcu, ne dajući nam uputu kako preživjeti kada shvatimo da smo cijelo vrijeme putovali u pogrešnom pravcu. Drugi nam je nužan. Drugost nam je potrebna kako bismo formirali vlastitost. Drugačije ne ide.
Svi zaboravljamo da se identitet ne može svesti na jedan vid života, on nije jednodimenzionalan. Tu jesu dijelovi koje sami biramo (opet u odnosu na druge), ali i oni koje nasljeđujemo. Većina nas se poziva na jedan vid identiteta, onaj koji nam se najviše sviđa, onaj koji nam se čini najvažnijim. Žena: majka, kućanica, doktorica, tajnica, učiteljica, frizerka, kuharica, spisateljica, sestra, prodavačica, čistačica, odgajateljica, njegovateljica, službenica, sutkinja, slikarica, …. Uloga, ne bit, ne i bitnost. Odabiremo najpodnošljiviju. No, istina nije podnošljiva. Ona je samo istina. I jednostavna je.
Nečija čista samosvijest nije jamstvo za njegov identitet. Mi smo mnogo više. I u svim vidovima naše osobnosti oni drugi su od presudne važnosti. Oni nam pomažu ili omogućuju oblikovanje, isto kao i što nam ga mogu otežati. No svaka otežavajuća situacija u kojoj smo prisiljeni biti ono što ne želimo, dovodi u konačnici do ispunjenja vlasitosti, jer nakon određenog vremena shvaćamo da „tako ne možemo“ i da moramo prihvatiti ono što jesmo, bez obzira kakve će posljedice to nama i onima drugima donijeti.
Pitanje identiteta jest društvene naravi i ne može se promatrati drugačije. Onaj drugi neraskidivi je dio mog identiteta, on mi pomaže da zamislim i ostvarim sebe. I pored toga, identitet nije nešto statično. On je dio dinamičke stvarnosti i podrazumijeva promjenu. On zahtjeva transformaciju. Onaj drugi nam je potreban. Ne možemo bez njega.
Supruge imaju svoj identitet, ali u odnosu na okolnosti njihovih života i njihov identitet se mijenja, transformira, putuje. One biraju. Odlučuju. I naposljetku slave (ili preziru) svoje odabire. Nije nimalo jednostavno odabirati u društvu koje zahtijeva od žene da bude individua koja slavi svoju jedinstvenu osobnost na način da joj se potpuno preda i isključivo samostalno radi na njoj kako bi došla do potpune izolacije u kojoj može jedino shvatiti da je potpuno izgubljena poput svih članova ovog modernog društva – sasvim i potpuno izgubljena.
Isto tako, nije nimalo jednostavno prihvatiti dualnost i onog nekog drugog s kojim ćemo razviti identitete kojih se nećemo sramiti, koje nećemo uporno braniti ili pobijati (Ja sam vrijedna, Ja sam marljiva, Ja sam brižna, Ja sam vjerna, Ja sam dobra… ili Ja nisam nesposobna, Ja nisam lijena, Ja nisam rasipnik, Ja nisam samo predmet…).
Upitala me nedavno jedna žena o čemu pišem i kada sam rekla da između ostalog pišem o svom životu sa suprugom, koji je igrom slučaja i trenutno pomorac (kao zanimanje, ne i identitet), ona mi je rekla da prezire žene koje nemaju vlastiti identitet, već preuzimaju isključivo ulogu supruge koja je određena suprugovim zanimanjem, karakteristikama, običajima; kako prezire žene koje nemaju o čemu pisati osim o svojim muževima. I nije mi bilo do objašnjavanja o čemu i gdje i kako pišem, dotakla me isključivost bez da se zaista spoznalo drugoga, ali me je i potaknula da istražim ovu temu i shvatim koliko se različite žene susreću sa sličnim predrasudama, kako je teško izgraditi identitet kojim ćemo biti zadovoljne, mirne, ponosne, ali i društveno (mikro i makro) prihvatljive.
Koliko je teško izdvojiti ono nešto sasvim naše, a da ne poremetimo sve odnose koji nas određuju i čine osobama. Koliko je teško, iako se mnogi neće složiti, u pomoračkom životu balansirati kako bi se sačuvala obitelj. A nije li to cilj – sačuvati svetost obitelji u ovom svijetu koji je ne priznaje ništa osim individualnog razvoja kojeg će kad-tad upravo on osporiti kao nepotrebnog.
Čini mi se da nikad nije bilo teže biti supruga. Bilo čija, a kamoli supruga pomorca. Odabrati ulogu koja će dovesti do vlastitog mira. Čini mi se da mir nikada nije bio dragocjeniji, ali ni udaljeniji.
