O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Sugrađanka kosih očiju

Srela sam je u vrijeme kada su sve novine i svi portali najviše pisali o virusu koji se iz njene zemlje širio i izazivao sve veću paniku u cijelom svijetu. U vrijeme kada je njena zemlja navelike proglašavana krivcem i logičnim opravdanjem za širenje straha od virusa (čitaj straha od smrti) i kada su ljudi njene boje kože i njenih očiju posvuda smatrani za prijetnju (skoro pa goru nego terorističku) i kao takvi bili izloženi stalnim vrijeđanjima, prijetnjama i omalovažavanjima, a sve u ime Velikog Straha kojim nas pumpaju sa svih strana, ne bi li se iznova porodili redovi, granice, podjele i sve one divote humaniziranog društva u usponu. Srela sam je i toliko mi se sramežljivo i bojažljivo javila da sam prvo promislila da me nije prepoznala, ali nakon nekoliko pozdravnih riječi gdje sam ja pokušavala složiti nešto smisleno na njenom jeziku da se pokažem makar kao poznavatelj i poštovatelj njenog jezika, toliko drugačijeg od svih koje poznajem, shvatila sam da me prepoznala, ali da mi pristupa s očitom kočnicom. Pozvala sam je na kavu, što ju je naizgled iznenadilo, ali je pristala. Ovo je dio njene priče.

Upoznala ga je u svom gradu, svidio joj se odmah. Nije bio bahat ili osoran, nije bio sramežljiv i nesiguran, bio je savršen. Činilo joj se odmah da se zaljubila, ali shvaćala je da je to iluzoran osjećaj koji će je odvesti samo u sanjarenje, jer kolika je šansa da se ikada više sretnu, a kamoli da se nešto između njih i desi. Prevarila se, jer je on za tjedan dana opet bio pored nje, pa opet za tjedan dana, pa opet, sve dok joj pred jedan odlazak nije priznao da mu se sviđa i bi želio ostati s njom u kontaktu. Naravno da je pristala, to je bila njena najveća želja. Nije u njenom gradu bilo loše, to je veliki grad, a ona je imala veliku obitelj s kojom je bila veoma povezana. Roditelji, braća, nećaci, rođaci, prijatelji. Gomila dragih ljudi s kojima se lijepo slagala i s kojima je lijepo živjela. Kada bi s njim uspoređivala njihove gradove, čudila bi se, jer bi joj se činilo da on stanuje u nekom selu koje je nekoliko stotina godina iza njenog grada, ne samo po uređenosti (prostornoj, ali i društvenoj), već i po svakodnevnici koja je u njenom gradu bila učinkovitija, pouzdanija, preciznija i prilagođenija stanovnicima. U njenom se gradu radilo non-stop, ali se i živjelo non-stop. Činilo joj se da je kod njega situacija drugačija, da nema posla, ali ni volje. Ipak nakon nekog vremena online ljubovanja, povremenih druženja, znali su da ako žele ostati skupa, a oboje su željeli, netko će morati promijeniti adresu. Pristala je da taj netko bude ona.
Nije mi znala ni sada objasniti, ali vidjela sam da žali. Žali za svojima, za gradom kojeg poznaje i u kojem se osjeća doma, jer ovdje taj osjećaj nije nikada zaživio. Nije tome bio razlog on, niti njegova obitelj, koja je prema njenoj velikoj, bila svedena samo na njegove roditelje, koji su bili bolesni i time prilično izlolirani, nedruželjubivi i općenito nemogući za dublji kontakt. Kada je on kući, sve je super, ali kada ga nema, stvari su nepodnošljive.

Ne radi se o tišini koju pokušava zamaskirati video pozivima svojoj obitelji, niti o strahu koji je hvata kada joj dijete dobije vrućicu. Radi se o njegovom gradu, u kojem sada i ona i njihovo dijete zajedno žive. O gradu u kojem se ne osjeća dobrodošlo, ne osjeća se mirno, ne osjeća se njegovim dijelom. Kaže mi kako je situacija prije bila bolja, iako je i prije ovog virusa imala probleme u svakodnevnici – od zajedljivih komentara žena na blagajnama samoposluga, preko osorne netrpeljivosti službenica na šalterima banaka, do nerazumne bahatosti i šturosti dežurnih liječnika hitnih službi. Sada, dok se boji za svoju obitelj, dok strahuje za njihovo zdravlje i općenito za njihov život, strahuje u isto vrijeme i za samu sebe i svoje dijete. Pitam je zašto, ne shvaćajući da i ja s njom dijelim taj grad straha, a ona odgovara s primjerima.

Prije neki dan izašla iz kuće samo do parka, a odjednom mimo nje trče djeca vičući Korona, Korona. Prije neki dan otišla do iste samoposluge u kojoj kupuje svaki tjedan, a blagajnica joj kaže da ne može ući bez maske na licu. Kada je sutradan došla s maskom, samoposluga se ispraznila. Prije neki dan vodi dijete na pregled, a sestra joj predlaže da uradi testove kako bi bila sigurna da nije kliconoša, unatoč njenom objašnjenju da nije nikuda putovala već godinama. Danas, malo prije nego je mene srela, čeka zeleno svjetlo na semaforu, a par iz auta koji prolazi pored nje otvara prozor i viče „Glupačo, masku stavi!“. Nije izdržala pa im je pokazala srednji prst, kao nekakav vlastiti pokušaj otpora, na što je muškarac izašao iz auta i s udaljenosti od pola metra je pljunuo. Plače dok me pita da li je sljedeće kamenovanje. Plače dok govori kako joj je on rekao da je možda najbolje da ne izlazi dok se situacija ne smiri. Plače dok me pita kako je moguće tako živjeti.

Ona plače, a ja se gušim od srama, shvaćajući da ona priča o mom gradu, o mojim sugrađanima, o mom prostoru kojeg dijelim s ljudima koje ne poznajem. Pokušavam nas obje uvjeriti kako se radi o iznimkama, kako ljudskost i dalje stanuje u ljudima i kako se ne smije(mo) predati teroru straha, prijetnjama neznanja i omalovažavanja. Mora(mo) se boriti za suživot u kojem djecu ne učimo mržnji, već ljubavi. Mora(mo) barem pokušati, u protivnom smo uzalud živjeli. Bili mi pomorci ili ne. Bili mi žene ili muškarci. Bili mi bijeli ili šareni. Uzalud nam sve, ako izgubimo onu nit koja nas povezuje kao civilizaciju.

Srela sam je u vrijeme kada su sve novine i svi portali najviše pisali o virusu koji se iz njene zemlje širio i izazivao sve veću paniku u cijelom svijetu. U vrijeme kada je njena zemlja navelike proglašavana krivcem i logičnim opravdanjem za širenje straha od virusa (čitaj straha od smrti) i kada su ljudi njene boje kože i njenih očiju posvuda smatrani za prijetnju (skoro pa goru nego terorističku) i kao takvi bili izloženi stalnim vrijeđanjima, prijetnjama i omalovažavanjima, a sve u ime Velikog Straha kojim nas pumpaju sa svih strana, ne bi li se iznova porodili redovi, granice, podjele i sve one divote humaniziranog društva u usponu. Srela sam je i toliko mi se sramežljivo i bojažljivo javila da sam prvo promislila da me nije prepoznala, ali nakon nekoliko pozdravnih riječi gdje sam ja pokušavala složiti nešto smisleno na njenom jeziku da se pokažem makar kao poznavatelj i poštovatelj njenog jezika, toliko drugačijeg od svih koje poznajem, shvatila sam da me prepoznala, ali da mi pristupa s očitom kočnicom. Pozvala sam je na kavu, što ju je naizgled iznenadilo, ali je pristala. Ovo je dio njene priče.

Upoznala ga je u svom gradu, svidio joj se odmah. Nije bio bahat ili osoran, nije bio sramežljiv i nesiguran, bio je savršen. Činilo joj se odmah da se zaljubila, ali shvaćala je da je to iluzoran osjećaj koji će je odvesti samo u sanjarenje, jer kolika je šansa da se ikada više sretnu, a kamoli da se nešto između njih i desi. Prevarila se, jer je on za tjedan dana opet bio pored nje, pa opet za tjedan dana, pa opet, sve dok joj pred jedan odlazak nije priznao da mu se sviđa i bi želio ostati s njom u kontaktu. Naravno da je pristala, to je bila njena najveća želja. Nije u njenom gradu bilo loše, to je veliki grad, a ona je imala veliku obitelj s kojom je bila veoma povezana. Roditelji, braća, nećaci, rođaci, prijatelji. Gomila dragih ljudi s kojima se lijepo slagala i s kojima je lijepo živjela. Kada bi s njim uspoređivala njihove gradove, čudila bi se, jer bi joj se činilo da on stanuje u nekom selu koje je nekoliko stotina godina iza njenog grada, ne samo po uređenosti (prostornoj, ali i društvenoj), već i po svakodnevnici koja je u njenom gradu bila učinkovitija, pouzdanija, preciznija i prilagođenija stanovnicima. U njenom se gradu radilo non-stop, ali se i živjelo non-stop. Činilo joj se da je kod njega situacija drugačija, da nema posla, ali ni volje. Ipak nakon nekog vremena online ljubovanja, povremenih druženja, znali su da ako žele ostati skupa, a oboje su željeli, netko će morati promijeniti adresu. Pristala je da taj netko bude ona.
Nije mi znala ni sada objasniti, ali vidjela sam da žali. Žali za svojima, za gradom kojeg poznaje i u kojem se osjeća doma, jer ovdje taj osjećaj nije nikada zaživio. Nije tome bio razlog on, niti njegova obitelj, koja je prema njenoj velikoj, bila svedena samo na njegove roditelje, koji su bili bolesni i time prilično izlolirani, nedruželjubivi i općenito nemogući za dublji kontakt. Kada je on kući, sve je super, ali kada ga nema, stvari su nepodnošljive.

Ne radi se o tišini koju pokušava zamaskirati video pozivima svojoj obitelji, niti o strahu koji je hvata kada joj dijete dobije vrućicu. Radi se o njegovom gradu, u kojem sada i ona i njihovo dijete zajedno žive. O gradu u kojem se ne osjeća dobrodošlo, ne osjeća se mirno, ne osjeća se njegovim dijelom. Kaže mi kako je situacija prije bila bolja, iako je i prije ovog virusa imala probleme u svakodnevnici – od zajedljivih komentara žena na blagajnama samoposluga, preko osorne netrpeljivosti službenica na šalterima banaka, do nerazumne bahatosti i šturosti dežurnih liječnika hitnih službi. Sada, dok se boji za svoju obitelj, dok strahuje za njihovo zdravlje i općenito za njihov život, strahuje u isto vrijeme i za samu sebe i svoje dijete. Pitam je zašto, ne shvaćajući da i ja s njom dijelim taj grad straha, a ona odgovara s primjerima.

Prije neki dan izašla iz kuće samo do parka, a odjednom mimo nje trče djeca vičući Korona, Korona. Prije neki dan otišla do iste samoposluge u kojoj kupuje svaki tjedan, a blagajnica joj kaže da ne može ući bez maske na licu. Kada je sutradan došla s maskom, samoposluga se ispraznila. Prije neki dan vodi dijete na pregled, a sestra joj predlaže da uradi testove kako bi bila sigurna da nije kliconoša, unatoč njenom objašnjenju da nije nikuda putovala već godinama. Danas, malo prije nego je mene srela, čeka zeleno svjetlo na semaforu, a par iz auta koji prolazi pored nje otvara prozor i viče „Glupačo, masku stavi!“. Nije izdržala pa im je pokazala srednji prst, kao nekakav vlastiti pokušaj otpora, na što je muškarac izašao iz auta i s udaljenosti od pola metra je pljunuo. Plače dok me pita da li je sljedeće kamenovanje. Plače dok govori kako joj je on rekao da je možda najbolje da ne izlazi dok se situacija ne smiri. Plače dok me pita kako je moguće tako živjeti.

Ona plače, a ja se gušim od srama, shvaćajući da ona priča o mom gradu, o mojim sugrađanima, o mom prostoru kojeg dijelim s ljudima koje ne poznajem. Pokušavam nas obje uvjeriti kako se radi o iznimkama, kako ljudskost i dalje stanuje u ljudima i kako se ne smije(mo) predati teroru straha, prijetnjama neznanja i omalovažavanja. Mora(mo) se boriti za suživot u kojem djecu ne učimo mržnji, već ljubavi. Mora(mo) barem pokušati, u protivnom smo uzalud živjeli. Bili mi pomorci ili ne. Bili mi žene ili muškarci. Bili mi bijeli ili šareni. Uzalud nam sve, ako izgubimo onu nit koja nas povezuje kao civilizaciju.

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video