Oj koteru, diko od brodova,
u tebe je razbivena prova
Pod zimicom živio si dosti,
pod zimicom sad ostavljaš kosti…
Tako je moja nona Marija pjevala o starome drvenome kuteru koji je početkom 20. stoljeća bio vezan u Milni, pred velikom smokvom zimicom, da bi ga na kraju puta, razbijena pramca, vlasnik na tome istome mjestu potopio u modri grob. Takva dostojanstvena smrt za časnoga starca bila je dio kulture življenja s morem i brodovima na cijelome Jadranu, piše Marijan Žuvić za Otvoreno more.
Bešćutno nasilje
Kakve li razlike od današnjega nasilja nad drvenim brodovima koje se uništava i drobi bagerima, krca u kamione i odvozi na deponije. Ima li boljega primjera od tužne sudbine broda Lipi škoji? Pretvoren u hrpu otpada u Lamjani, nestao bi bez traga da vijest nije objavljena na portalu Slobodne Dalmacije. Povod je to da se stranicama Otvorenog mora prisjetimo nekih od slavnih drvenih brodova kojima su presudili bageri. A nije ih malo. Netko će reći da se Lipi škoji nisu mogli mjeriti s brodovima kao što bijahu Adria, Aspalathos ili Marko Polo. No nasilna smrt svima je ista…
Nešto dalje od Dalmacije, ili točnije samo od Brača, ime Lipi škoji ne kazuje mnogo. Ništa neobično za brod koji je mnogo duže bio na mrtvim vezovima nego u plovidbi. Znalcima je već s fotografije jasno je da se radi o nekadašnjem minolovcu klase M 117 Lastovo. Njih je sedam izgrađeno u Malome Lošinju 1959. godine. Bili su uistinu veliki, dugi 30.7 i široki 5.7 metara, izuzetno čvrsti i pouzdani, a pogonila su ih po dva stroja General Motors od čak 1000 konjskih snaga.
Drugi život
No, i kad ih je vrijeme pregazilo, ostali su zanimljivi za turističku plovidbu. Tako 1985. minolovac M 120 Brgulje kupuje Montenegroturist iz Budve i pretvara ga u izletnički brod Petrovac. Na početku Domovinskoga rata Petrovac se zatekao u Veloj Luci, na remontu u brodogradilištu Greben. Republika Hrvatska ga je, kao imovinu SFR Jugoslavije, zaplijenila 1992. godine. Od mrtvoga veza ga je izbavila tvrtka Arcobaleno Tours iz Povalja, vlasništvo poduzetnice Lucije Vlahović.
Preinaka Lipih škoja u pravi putnički brod započela je u ožujku 1995. u brodogradilištu Lučica u Sumartinu, no radovi su zapeli, pa je brod lijepoga imena otegljen u Povlja, gdje je i dovršen u ljeto 1998. godine. Dobio je i nove motore Volvo, no ostao je prepoznatljiv stari trup minolovca. Od godina koje su slijedile valja podsjetiti tek na 2003. Tada je, uz potporu davno zaboravljenoga Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Arcobaleno Tours održavao sezonsku liniju Povlja – Pučišća – Split. No, radost otočana je kratko trajala, jer već iduće godine ne da nije bilo ni potpore ni pruge, nego ni Ministarstva!
Što su sve radili Lipi škoji, kuda su i koliko plovili, danas ni dobro upućeni ne mogu reći. Kako bilo, u Arcobaleno Toursu su odlučili brod preurediti u luksuznu jahtu i potražiti sreću na svjetskom tržištu. To je učinjeno 2010. godine, ali im se sreća nije osmjehnula. Lipi škoji, tada upisani kao jahta, i danas se mogu pronaći kako plove na internetskoj stranici www.aluxuryyachting.com, no samo zato što su ih tamo zaboravili izbrisati.
Mučne godine
Počele su mučne godine stečaja bračke tvrtke, brod godinama ostaje usidren pred velebnim turističkim kompleksom Kaštil Jela, što ga je u nekim boljim vremenima u Milni izgradila Lucija Vlahović. Kraj se naslućuje već na početku 2016. godine. Trgovački sud u Splitu, u ovršnom postupku kojega je pokrenula Hrvatska banka za obnovu i razvitak, zakazuje prvo dražbeno ročište za 11. veljače.
Vrijednost Lipih škoja procijenjena je tada na 2,3 milijuna kuna, no kupaca nije bilo. Brod nitko ne održava, sve češće se puni i morem i kišnicom, spašavaju ga vatrogasci…
I onda, uvečer 10. kolovoza 2018., stiže vijest da brod tone. Vatrogasci ga ponovno spašavaju, da bi u konačnici dospio u Lamjanu na Ugljanu. Tamo je na suhome čekao neizbježno. Na nekoliko dražbi nitko se ne javlja, da bi u očaju jahta bila ponuđena na Njuškalu za 1 euro! Kad ni to nikoga nije privuklo, Lipim škojima presudili su – bageri.
Simbol stradanja
Jedan drugi preuređeni minolovac plovio je i duže i sretnije, no na kraju će prizori njegova nestajanja postati simbolom stradanja svih naših drvenih brodova. Fotografija koju je 12. listopada 2017. godine na otočiću Katarina u Puli snimio Siniša Jakšić oduzima dah. Samo dan-dva poslije taj će tjeskobni prizor nestati: Moira će biti pretvorena u hrpu otpada i otpremljena na deponij. Pod tim je imenom brod zapamćen u Istri, no u Dalmaciji ga vrlo dobro znaju pod oznakama dubrovačkoga Atlasa i imenom Arka!
Prije Arke predstavimo Sinišu Jakšića, neumornoga pulskoga pomorskoga fotografa. Gotovo da nema broda koji je tamo pristao, a da ga nije snimio. Kažimo da je Siniša jedan od velikih fanova Otvorenog mora, čita ga od prvoga dana, a gotovo 300 brojeva je i sačuvao!
Tako je i brod Moira pratio od prvih pulskih dana do samoga kraja. A početak priče vraća nas u 1953. godinu kada je u Malome Lošinju izgrađeno šest minolovaca klase 111. Bili su vrlo slični svojim nasljednicima iz klase 117, jednake duljine, ali nešto uži. Kad ih je Ratna mornarica, praktički kao još nove, otpisala 1964. godine kreću u turističke vode.
Tako po dva broda kupuju dubrovački Atlas i splitski Dalmacijaturist, te postaju Arka i Aurora, odnosno Dioklecijan i Meje. Arka će u Dubrovniku ostati više od 40 godina, pa nije čudo što je svi dobro pamte. Nažalost, pamte i njezinu bliznakinju Auroru, ali po nesreći iz svibnja 1992. godine. Nakon sudara s feribotom Ilirija, potonula je u Gružu, odnijevši živote desetero putnika.
Bager kao sudbina
Arka je bila dubrovačka sve do 2007. godine kada je preuzima poznati biogradski poduzetnik Miro Šangulin. Plovit će još četiri ljeta pod istim imenom, da bi 2011. godine krenula put Istre. Novi joj gospodar postaje tvrtka slikovita naziva Tigar i lav d.o.o. Pod imenom Moira stari minolovac uspješno lovi turiste, no ne zadugo. Već početkom 2016. slijedi stečaj, o brodu na mrtvome vezu na Katarini više se nitko ne brine i u siječnju 2017. Moira tone.
Tužno i pretužno je bilo u Trogiru 9. srpnja 2018. kada su bageri u moru smrvili najveći jedrenjak na Jadranu, ponosni trojarbolni loger Adria. Već je dva mjeseca ranije bilo jasno da biseru drvene brodogradnje na Jadranu nema spasa, pa smrt broda, ma koliko nasilna bila, nikoga nije iznenadila. Do tada je Adria prošla kroz mnoge poslovne fortunale, činilo se da je čeka nova mladost i plovidbe pune života, a ne brutalna smrt!
Službena povijest toga broda započinje 1953. godine kada je Brodogradilište Cres predalo Jadranskoj slobodnoj plovidbi veliki dvojarbolni drveni teretnjak Volosko. Kažemo službena, jer se nešto zbivalo i mnogo prije toga, ali što? Prema sjećanjima, jer pisanoga traga nema, brod se u, tada talijanskome, Cresu počeo graditi 1941. u brodogradilištu Craglietto pod imenom Attinia. Bio je dug 43.8 i širok 8.4 metra, nosivosti 400 tona. U ratnim danima radovi su obustavljeni, pa su završeni tek desetljeće kasnije.
Zimski vez
Volosko će mijenjati vlasnike sve do 1971. kada ga od Prekookeanske plovidbe iz Bara kupuje nekoć slavni splitski Koteks-Adriatours. U velolučkome Grebenu bit će preuređen u velebni trojarbolni loger za turistička krstarenja i dobit će ime Adria. Zaplovili su tada i Aspalathos i Nirvana i Calypso, Faros, Marko Polo… Slavna splitska flota koja će zajedno proći i mrtve vezove i mučni stečaj Dalmacijaturista.
U tim tjeskobnim danima Adriju 1998. u najam uzima splitski poduzetnik Slobodan Matenda, da bi je 2003. konačno i kupio za svoju tvrtku Pegaz Trade. U srpnju 2015. godine Adria postaje medijska zvijezda: svi javljaju o njezinu dolasku u Zadar, o novoj mladosti pod okriljem pomoračke obitelji Šango iz Privlake. Neposredno prije toga uređena je u Trogiru, a nakon sezone tamo se i vraća na zimski vez u Brodotrogiru. Tko bi mogao i pomisliti da više nikada neće zaploviti?! No nešto je pošlo po zlu! Što točno nije se nikad saznalo.
Iz Upisnika brodova je vidljivo da je već 2015. godine brod ponovno preuzela obitelj Matenda, da bi ga i ona doskora napustila. Adria propada i slijedi najgore: 15. svibnja 2018. se prevrće i tone. Nepuna dva mjeseca poslije na scenu stupa cijeli trogirski demolition team, uklanjaju se jarboli, a bageri trgaju dio po dio drvenoga velikana. Koliko je tuge u dosad neobjavljenoj fotografiji…
Marijan Žuvić / Otvoreno more
