Seadrill će otpustiti 162 radnika koji za njih rade u Meksičkom zaljevu. Iz tvrtke su izjavili da je do otpuštanja došlo jer nisu mogli osigurati nove ugovore za svoj drillship West Neptune.
Otpuštanja su započela ovog mjeseca, a očekuje se da će biti dovršena do kraja svibnja.
West Neptune bi uskoro trebao dovršiti radove prema svom trenutnom ugovoru te se očekuje se da će biti u lay-upu nakon toga.
Britanski ratni brod Challenger otplovio je 7. prosinca 1872. godine na prvu globalnu oceanografsku ekspediciju. Nesumnjivo je čudno izgledao jer su iz otvora za topove, a bilo ih je osamnaest, virila samo dva. Ostali su uklonjeni kako bi se dobio prostor za znanstvenu opremu; piše Gorgonija. Ovoga puta brod nije bio opremljen za borbu s ljudskim neprijateljem već je bio naoružan znanstvenicima i dobro opremljenim laboratorijima. Jedini neprijatelji tijekom putovanja koje je trajalo tri i pol godine bili su zima i ružno vrijeme.
Challenger je najveći dio puta prošao pod jedrom iako je bio opremljen i pomoćnim parnim strojem. Prevalio je udaljenost od 68.890 nautičkih milja kroz sva svjetska mora osim Arktika. Britanski admiralitet ga je posudio londonskom Kraljevskom društvu koje je brodu namijenilo ulogu izazivača nepoznatih predjela oceanskih dubina.
Skladišni prostor ispod palube bio je ispunjen bocama za uzimanje uzoraka vode iz raznih dubina. Tu su se nalazili i kilometri užadi koja su upotrebljavana za mjerenje dubina, a jaružala i mreže potegače bile su spremne za grebanje dna oceana i hvatanje životinja koje još nisu bile viđene. Po današnjim mjerilima, neka je znanstvena oprema bila primitivna: konopci za mjerenje dubine bili su od konoplje, dakle od biljnog vlakna. Kraj svakog užeta bio je čvrsto vezan za olovnu loptu tešku 100 kg, a svako je uže bilo namotano oko bubnja promjera 3 metra.
Challenger je plovio pod parnim pogonom kad se mjerila dubina. Tako bi se bolje održavao na jednom mjestu, boreći se protiv vjetra i morske struje. Uteg bi se bacio preko palube pa je padajući odmotavao uže s bubnja. Uže je bilo posebno označeno na svakih 180 metara. Dok bi uteg povlačio konopac, jedan je znanstvenik bilježio broj oznaka koje su uranjale ispod površine. Međutim, tu se pojavio jedan problem. Konopac bi se odmotavao s bubnja i nakon što bi olovo udarilo o dno. Da bi riješili taj problem, znanstvenici su iskoristili princip koji je u 17. stoljeću razvio Robert Hooke. On je izumio spravu za mjerenje dubine bez užeta. Sprava se sastojala od drvene kugle povezane s olovnom kuglom. Dvije bi kugle bile bačene preko palube i kada bi olovna kugla pala na dno, otvarao bi se zasun koji bi automatski ispuštao drvenu kuglu koja bi se podigla na površinu. Pokušavajući i griješeći, Hook je otkrio koliko je prošlo vremena dok bi kugla udarila o dno. Znanstvenici s Challengera su znali da postoji predvidiv odnos između prosječne brzine spuštanja i dubine, i tako su izračunavali brzinu spuštanja užeta u more. Kad bi se odmotavanje usporilo, zaključili bi da je čelična kugla udarila o dno. Takva mjerenja su znala trajati i po nekoliko sati. Suvremene sonarne tehnike, kod kojih se puls zvuka vraća s dna, takva mjerenja omogućava za nekoliko sekundi.
Troipogodišnja plovidba Challengera je osvijetlila mnoga pitanja koja su postavljali oceanografi-fizičari. Podaci s tog broda su ispunili pedeset knjiga s ukupno 29.500 stranica i otvorili razdoblje moderne oceanografije. Nazvali su ih “oceanografovom biblijom”.
Australske vlasti zaplijenile su preko 200 kilograma kokaina na području luke Sydney. Droga se krijumčarila na MSC-ovom kontejnerašu.
Australska policija je prije gotovo tjedan dana dobila podatke o teretnom brodu koji navodno prevozi veliku količinu kokaina i kreće se prema Australiji. Cilj je bio jednostavan – presresti pošiljku i uhititi osobe uključene u krijumčarsku operaciju.
MSC JOANNA, pod zastavom Paname, je bio praćen tijekom cijelog svog putovanja. AIS podaci sugeriraju da je brod krenuo iz Europe u veljači prolazeći Sueskim kanalom na putu za Australiju.
Zračni nadzor koji su provele australske vlasti je snimio kako mali brod koji je krenuo iz predgrađa Sydneya putuje do kontejneraša, gdje je 11 sanduka (koji su sadržavali 199 blokova kokaina) iskrcano s kontejneraša.
11. ožujka 2021. uhićen je 27-godišnji australski državljanin, član posade. Nakon uhićenja, MSC JOANNA također je temeljito pretražen. Međutim, nije bilo dodatnih uhićenja.
Dužnosnici su odbili otkriti podatke o prirodi njihove istrage i o tome tko je na brodu mogao još biti upleten u krijumčarenje.
Ne tako davno se održala pomorska vježba grupe zemalja-partnera, poznate i kao koalicija QUAD – koju čine Sjedinjene Države, Japan, Australija i Indija. Vježbe su bile održane u indijskim vodama istoimenog oceana, kao i u Arapskom moru, a imale su neskriveni protukineski karakter, što je i izazvalo žurnu osudu Pekinga, piše Geopolitika News. Spomenutoj „četvorci“, uskoro bi se, u smislu održavanja vojnih vježbi, mogla priključiti i još jedna zemlja, ovoga puta iz Europske unije – Francuska.
Tako u nedjelju, 14. ožujka, japanski medij Yomiuri, pozivajući se na svoje izvore, navodi, kako bi se zajedničke vojne vježbe mornarica Japana, Indije, Australije, Sjedinjenih Država i Francuske mogle održati početkom travnja u Bengalskom zaljevu. U njima bi mogli sudjelovati razarači i podmornice koji su u službi tih pet država. Karakter vježbi usmjeren je na suzbijanje kineske aktivnosti u regiji, naglašava japanski medij.
Početkom studenog prošle godine, u Indijskom oceanu održale su se vojne vježbe pod nazivom Malabar 2020 u kojima su sudjelovale vojske SAD-a, Japana, Australije i Indije. Radi se o novom savezništvu kroz tzv. koaliciju QUAD, (ne)formalno uspostavljenu kao protuteža rastu kineskog utjecaja u novoimenovanoj geopolitičkoj – Indo-tihooceanskoj regiji. To je bilo prvi put da je u, inače tradicionalno održavanim vježbama Malabar sudjelovala i Australija.
U pulsku luku jučer je dotegljena nova platforma koja će, čini se, biti gost brodogradilišta Uljanik gdje će neko vrijeme ostati na vezu, a na njoj će se, doznaje Glas Istre, izvršiti određeni radovi. Krajem tjedna očekuje se još jedna platforma pa će tako uz već stalnog stanara, platformu “Labin”, uz Uljanik biti privezane njih tri.
Samopodizna platforma “Labin” u rujnu prošle godine isplovila je iz pulske luke nakon više od šest godina provedenih na vezu, no ubrzo je vraćena na staro mjesto. Iznimno visoke platforme, vidljive već iz Vodnjana, dugo su već prepoznatljiv dio vizure Pule.
Platforma “Labin” na remont u Uljanik dotegljena je 24. travnja 2013. godine, a prije početka remonta nalazila se u Jadranskom moru otprilike na pola puta između Pule i Ravenne u Italiji. Nakon remonta platforma je otplovila, ali je već slijedeće godine vraćena u Uljanik. Moguć je njezin ponovni povratak “na posao”, a o tome će presuditi potrebe vlasnika.
Valja podsjetiti da je samopodizna platforma Labin, odnosno njezin trup, izgrađen u Uljaniku 1983. godine, a cjelokupni projekt izgradnje pulsko je brodogradilište u suradnji s ostalim hrvatskim brodogradilištima udruženim u Jadranbrod realiziralo za naftnu kompaniju INA.
Izgleda da će dolazak dviju novih platforma dodati novi, iako blagi, impuls prema preživljavanju brodogradnje u Puli i jedan korak naprijed prema boljoj budućnosti Uljanika.
U zadnjem razgovoru direktor “novog” Uljanika Samir Hadžić kazao je da usprkos brojnim preprekama na koje nailazi i dalje s puno optimizma gleda na priču o ponovnom pokretanju proizvodnje. Zbog toga se već neko vrijeme na prostoru brodogradilišta vrše predpripremne radnje u kojima sudjeluje 60-ak radnika zaposlenih u novoj tvrtki. Zahvaljujući koncesiji i prihodima koje se ostvaruju po toj osnovi od korisnika prostora i vlasnika brodova privremeno privezanih u Uljaniku, tvrtka za sada pokriva sve svoje troškove, rekao je Hadžić.
Ozbiljnija priprema, dodao je, ipak zahtijeva i više novca, te njezin početak ovisi o uplati već više puta spominjanog novca iz kredita HBOR-a.
U tijeku je sudski proces u belgijskoj luci Antwerpen. Ishod će odrediti hoće li ključna europska luka moći ugostiti neke od najvećih svjetskih brodova.;piše FleetMon
Nakon prve rasprave, stvoren je prostor za potencijalno produbljivanje maksimalne dubine rijeke Western Scheldt sa 15,5 na 16 metara.
„Za našu svjetsku ekonomsku poziciju, opskrbu ove zemlje i Europe u globalu, te prosperitet sadašnjih i budućih generacija, neophodno je da i dalje možemo primati najveće kontejneraše i da oni mogu izabrati Antwerpen kao svoju prvu luku pristajanja”, rekao je Port Alderman Annick De Ridder.
„Ako brodovi s većim gazom mogu uploviti u luku Antwerpen, luka može još više podići svoju konkurentnost na Dalekom istoku gdje plove najveći brodovi. To će pomoći ojačati našu konkurentsku prednost u odnosu na druge luke i održati naš položaj visoko među svjetskim lukama, ”dodao je Annick De Ridder.
Egipatska i francuska mornarice održale su zajedničku vojnu vježbu u nedjelju, u kojoj su sudjelovali egipatska fregata El Fateh i francuski nosač zrakoplova Charles de Gaulle, jedini europski nosač zrakoplova na nuklearni pogon, prenosi egipatska agencija Al Ahram.
Izvedene su vježbe formiranja pomorske obrane, navigacije po noći te slijetanja s helikopterom; piše Geopolitika News.
“Brojne pomorske vježbe koje su izvršile egipatska i francuska mornarica u proteklom periodu, uz sudjelovanje najmoćnijih francuskih pomorskih jedinica, reflektiraju značajan razvoj egipatskih pomorskih snaga i ogroman tehnološki napredak u proteklim godinama”, navodi se u priopćenju.
Dva bulk carriera sudarila su se u subotu rano ujutro 10 nautičkih milja zapadno od grčkog otoka Kithira na jugu Peloponeza.
Kiveli, koji je plovio pod zastavom Liberije, udario je pramcem u brod Afinu I. koji je plovio pod malteškom zastavom.
U oba broda prodrla je voda i nema ozlijeđenih.
Trenutno nema drugih informacija o nesreći.
Oduvijek je more na sebe privlačilo čovjekovu pozornost, koji ga je od najdrevnijih vremena želio što bolje i temeljitije upoznati, njime ovladati i iskorištavati sva bogatstva koja skriva. Preplovljena su sva mora i oceani, otkriveni novi svijetovi, zemlje i kontinenti. Ali, tisućljećima je enigma bila – što krije tajanstvena morska dubina, svijet tišine, ono ispod površine. No, interes i znatiželja rasla je s novim otkrićima, a razvoj tehnike postupno je rješavao silazak u more, naročito od pojave prvih tzv. teških (klasičnih) oprema; piše Morski.hr. Ipak, ronilaštvo najveći uzlet doživljava godine 1944. kada su gospoda Le Prieur, Gagnan i najpoznatiji među njima Cousteau usavršili i počeli razvijati aparate za autonomno ronjenje s komprimiranim zrakom, koji su roniocima omogućili da se riješe teških skafandera, cijevi i pumpi i da se mogu daleko lakše kretati pod morem.
Naravno, interes za podmorska istraživanja pokazali su stručnjaci raznih disciplina; kako oni s poštenim namjerama, tako i oni drugi. Otvorile su se mnoge nove mogućnosti izučavanja svega onoga što se nalazilo u prekrasnom plavetnilu. Naravno, i arheolozi su se među prvima uključili u ronilačke akcije, i tako počeli utirati put novoj grani u struci – onoj podmorskoj. Napokon su mogli pronaći mnoge poznate i nepoznate lokalitete. Mnoge brodolome među kojima je bilo i onih o čijim su havarijama mogli čitati u povijesnim izvorima – od onih najdavnijih, do onih u izvješćima raznih osiguravajućih društava.
Otkrivene su i istražene mnoge luke, ribnjaci, solane; uvelike se pridonijelo poznavanju konstrukcija plovnih objekata; s dosta pouzdanosti utvrdile su se brodske rute i načini brodarenja; i što je najvažnije spašen je niz dragocjenih predmeta koji su ili kao dijelovi brodskog inventara ili kao trgovački teret dospjeli pod more. Kao zanimljivost donosim ovaj primjer koji danas zvuči pomalo nevjerojatno – prije početaka podmorskih arheoloških istraživanja, rijetko je koji muzej na istočnoj Jadranskoj obali imao tek poneku cijelu amforu.
Tako je niz stručnjaka i znanstvenika iz cijele Europe i SAD-a, počevši intenzivno istraživati nakon Drugog svjetskog rata, dao svoj obol struci, spašavajući mnoge spomenike od propadanja, izloživši ih po mnogim Europskim muzejima i objavljujući ih u knjigama i stručnoj periodici. Važno je napomenuti kako se prvi međunarodni kongres za podmorsku arheologiju održao u Cannesu već 1955. godine.
No, u to vrijeme, u bivšoj državi, što znači i u Hrvatskoj, cijeli je taj proces tekao znatno sporije, jer u počecima nije bilo ni školovanih kadrova, ni sredstava, ni interesa za takvo što. Iz tog razloga niz je podmorskih arheoloških lokaliteta opljačkano i devastirano, a mnogo je nalaza završilo i u privatne zbirke u inozemstvu. Treba svakako kazati kako je i ondašnja mornarica JNA “očistila” dobar broj brodoloma. Nesreća je u tome što je veći dio materijala izvađenog u takvom gusarenju završio po kućama raznoraznih kapetana, pukovnika i generala, i to uglavnom na istoku bivše države. Iako su i pioniri podmorske arheologije u Hrvatskoj: Zlatko Gunjača, Zdenko Brusić i Dalibor Martinović, osim što su vodili “rat” s raznim podmorskim pljačkašima, morali kontrolirati (naravno, koliko su mogli) i pripadnike armije, ipak su se šezdesetih godina prošlog stoljeća stvari počele za struku koliko toliko povoljno odvijati.
Kad posložimo sve kockice mozaika, čini se kako je sudbina htjela, kad je u pitanju podmorje, ronjenje, podmorska arheologija i sve što je uz to vezano, da počinje upravo negdje na šibenskom području. Možda ćete se zapitati o čemu se zapravo radi. Naime, počeci ozbiljnog bavljenja podmorjem počinju upravo na Krapnju, i to daleke 1700. godine, kada je fra Antun, rodom s Krete donio nauk o vađenju i preradbi morskih spužava. U početku je taj lov bio primitivan, vadile su se spužve s dubine do 15 metara. Tek 1893. i 1896. iz Trsta su na Krapanj dovezena dva kompleta ronilačke opreme s kojom se tada koristilo 14 ronilaca. Razvitkom ronjenja, kako nalazimo u nekim dokumentima, pred II. svjetski rat ronilo se čak do dubine od 40 – 45 metara. Upravo od ronilaca s Krapnja, od kojih su neki poklanjali, a neki prodavali, niz je amfora, izronjenih duž cijele istočnojadranske obale, dospjelo u muzeje u Zadru, Splitu pa i Šibeniku pa možemo kazati kako su prvi podmorski nalazi izvađeni upravo od ronioca sa šibenskoga područja.
Uz dobro nam znane spužvare s Krapnja, poznati su nam i Zlarinjani koji su se stoljećima bavili vađenjem i obradom koralja. Naravno, u lovu s “ižinjom”, bez ronjenja, ali, znali su ekploatirati podmorsko blago. Iz našeg je kraja i “mali” Kristijan Curavić, rekorder u nekim disciplinama ronjenja na dah; naš šibenski momak iz dubokog plavetnila. Napomenimo i to, što je onima koji se u današnje vrijeme bave ronjenjem malo i poznato, a to je da su upravo Dalibor Martinović, jedan od pionira podmorske arheologije i pokojni Damir Lozić kao članovi tadašnje državne reprezentacije bili drugi na međunarodnom natjecanju u Livornu u brzinskom ronjenju godine 1968. i to kao osamnaestogodišnjaci. Upravo je u Šibeniku, u Muzeju grada, počelo ozbiljno bavljenje podmorskom arheologijom. Bilo je i prije nekih pokušaja u Rijeci, Splitu, a u Velikom Moluntu kod Dubrovnika su pedesetih godina prošlog stoljeća istraženi ostaci srednjovjekovnog brodoloma. I u Ninu je prve podmorske akcije vodio Zdenko Brusić. A onda, krajem šezdesetih godina, zahvaljujući dolasku Zlatka Gunjače i Zdenka Brusića u šibenski Muzej te sretnoj okolnosti što se u Muzeju zaposlio i ronilački instruktor, a kasnije i muzejski konzervator Dalibor Martinović, počela su se vršiti hidroarheološka rekognosciranja, a kasnije i zahtjevna istraživanja šibenskog podmorja. Obuhvaćeno je područje cijelog šibenskog akvatorija – od rta Ploče, preko šibenskog kanala sv. Ante te Prukljana, Zlarina, Žirja, Kaknja i Tijata sve do Kornatskog otočja. Uz to, osim na šibenskom području, sudjelovali su i vodili mnoge akcije duž cijele istočnojadranske obale. U kasnijim akcijama uspostavljena je i izuzetna suradnja s tadašnjim Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture, odnosno s Marijanom Orlićem i Marijom Jurišićem.
Dakle, upravo je Šibenik i šibenski akvatorij mjesto gdje je uglavnom počinjalo sve lijepo u bavljenju ljepotama morskih dubina. Upravo je šibenski kraj područje koje bi moglo biti meka za ronioce iz cijele Europe. Upravo Šibenik zaslužuje centralno mjesto na karti sviju onih koji se zapute u proučavanje i izučavanje, ili pak samo u obično uživanje, ovog, jednog od najljepših akvatorija istočne obale Jadrana. Ali, sve to, upravo oni koji su za to nadležni, nikad nisu shvatili.
Nadamo se kako smo vas ovim napisom upoznali s počecima podmorske arheologije, koju su stvarali upravo Zlatko Gunjača, Zdenko Brusić i Dalibor Martinović.
Željko Krnčević
Turistička zajednica Bola na otoku Braču osvojila je nagradu za video “Windsurfing” na međunarodnom turističkom sajmu ITB Berlin, izvijestili su u nedjelju iz bolskog TZ-a, istaknuvši da je kampanja “Naše bolske priče” dobila brončani sjaj; piše Otvoreno more.
“Koliko su važne autentičnost i inovativnost pri komuniciranju destinacija prepoznao je žiri prestižnog međunarodnog natjecanja turističkog filma i multimedije, The Golden City Gate 2021., koji se po dvadeseti put održao u sklopu najpoznatijega međunarodnog turističkog sajma ITB Berlin. U jakoj konkurenciji turističkih filmova iz mnogih svjetskih zemalja, a po odabiru 45 stručnjaka u žiriju, treću nagradu u kategoriji Cities (gradovi) osvojio je video ‘Windsurfing’, iz kampanje ‘Naše bolske priče'”, priopćili su iz TZ-a Bola.
