U Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji u petak se otvorila izložba „Hrvati na ledenom moru 1872.-1874.” povodom 150 godina od austrougarske polarne ekspedicije.
U ovoj spektakularnoj ekspediciji od 24 člana posade polovica ih je bilo s našeg područja iz Opatije, Voloskog, Lovrana i ostalih primorskih mjesta, piše HRT Radio Rijeka.
Priča kaže kako je ekspedicijski brod Admiral Tegetthoff nakon dva mjeseca plovidbe ostao zarobljen u ledu. Posada se nakon dvije godine i tri mjeseca bez broda vratila u civilizaciju, a najspektakularnije otkriće ove ekspedicije je do tada nepoznati otočni arhipelag kojeg su nazvali Zemlja Franje Josipa.
Na otvorenju izložbe održat će se i prezentacija knjige (reprint) Petra Kuničića iz 1893. godine koja govori o tom pothvatu.
Izložba ostaje otvorena do nedjelje, 10. ožujka.
Radno vrijeme izložbe je od utorka do petka od 16 do 18 sati, subotom i nedjeljom od 10 do 18 sati.
Grupni posjeti su od ponedjeljka do petka, od 9 do 15 sati, uz prethodnu najavu na mail: info@festivalopatija.hr
Jugolinija je počela uzimati u zakup (time charter) klasične linijske brodove nekoliko mjeseci nakon zatvaranja Sueskog kanala, krajem 1967. godine. Dio tih brodova izgrađen je u domaćim brodogradilištima, u Rijeci i Puli, a kasnije, pojavom kontejnerskih tereta uzimani su u najam i kontejnerski brodovi, piše Novi list.
Prvi brod pod stranom zastavom uzet je u najam u ožujku 1968. godine, ali samo na jedno putovanje. Bio je to jedan od niza od osam brodova (Pirin, Lyulin, Hemus, Osogovo, Ograjden, Plana i Belasitza) građenih u Hakodate Dock Co. Ltd. u japanskom Hakodateu, istom onom brodogradilištu gdje je 1959. izgrađen tramper Kosovo. S obzirom na to da je Kosovo cijeli svoj vijek plovio u slobodnoj plovidbi, postoji vjerojatnost da je tek osmog svibnja 1983. prvi put bio u Zaljevu – rezalište Gadani Beach (namjerno nasukanje kap. Velimira Domijana). Strandja (drugi u seriji) je izgrađen 1965. godine (IMO 6521939), imao je 9.406 tona nosivosti (dimenzije 126,02 x 17,6 metara). Jugolinija ga je unajmila za jedno putovanje u liniji za Indiju i Pakistan te je ticao sljedeće luke: Calcutta – Trincomalee – Catania – Trst – Istanbul (do lipnja 1968.). Zanimljivo je da se radi u bulkeru, a Jugolinija gotovo nikada nije na svojim linijama koristila taj tip brodova.
Polovinom lipnja 1968. godine iz pulskog Uljanika (novogradnja broj 280) isporučen je brod Ivan Vazov za bugarskog nacionalnog brodara Navigation Maritime Bulgare iz Varne, a u listi kretanja Jugolinije objavljeno je da brod Almak krca u jadranskim lukama. Kako se radi o istom brodu, pomalo je neozbiljno da u drugom izvješću piše i Ivan Vazov i Almak. Taj brod imao je 13.259 tona nosivosti (dimenzije 143,6 x 19,7 metara). Da razjasnimo: Almak je ime broda kod porinuća, a prilikom preuzimanja postaje Ivan Vazov i svoje prvo komercijalno putovanje obavio je za Jugoliniju: Venezia – Trst – Rijeka – Dammam – Basrah – Khorramshahr – Bombay – Cochin – Tripoli – Rijeka (lipanj – studeni 1968).
Prvi stranac
Prvi brod uzet u najam kotorske Jugoslavenske oceanske plovidbe za jedno putovanje Chittagong – Chalna – Madras – Mangalore – oko Rta dobre nade za Istanbul – Rijeka – Koper od prosinca 1967. do veljače 1968. godine bio je Durmitor. Brod je izgrađen 1965. godine kao Silverbeck u brodogradilištu Bartram&Sons u South Docku i imao je nosivost od 13.850 tona. Njegovim najmom omogućeno da brod Novi Vinodolski prijeđe u liniju za Južnu Ameriku. Durmitor je prodan 1979. godine kada postaje Aspyr (Aspyr Enterprises Maritime Co. S.A., manager Kopo Shipping S.A., Pirej), a tri godine kasnije plovi kao Ceylan Sailor (Seylan Sailor Shipping Co. Ltd., Colombo). Od 24. srpnja 1982. do 21. siječnja 1984. godine na mrtvom je vezu u cejlonskoj luci Trincomalee, a 26. siječnja 1984. doplovio je u rezalište Chadna Shipbreaking Yard u Karwaru u Indiji, navodi Novi list.
Foto: Novi list
Prvi unajmljeni strani brod u 1969. godini uzet je u najam koncem siječnja. Tada je za potrebe linije za Indiju, Pakistan i Burmu (Madras – Calcutta – Visakhapatnam – Colombo – Rijeka – Koper) zakupljen za jedno putovanje grčki brod Kyvernitis, star točno deset godina. Ono što je zanimljivo je da je izgrađen u riječkom »3. maju« za grčkog brodovlasnika G. C. Lemosa (sjedište u Lausanneu, u Švicarskoj), 1972. postaje Platon, 1974. Agios Fanouris, 1976. Avra, 1981. Mighty Wind, a 1984. Vassilas. Izrezan je u kineskom Huangpuu iste godine. Imao je 12.930 tona nosivosti (152,3 x 18,9 metara). U najmu je bio do polovine svibnja 1969. godine. Brodar Lemos je u »3. maju« naručio još brodova, 1958. tu su izgrađeni Mitera Marigo i Captain M. Lyras, 1959. i blizanac Kyvernitisa – Efploia dok je 1963. seriju zaključio brod Fraternity, koji je nešto kasnije bio zakupljen od Jugolinije u vremenskom najmu.
Brod Fraternity (Fraternity Shipping Corp., Monrovia) uzet je u najam za putovanje Genova – New York – Philadelphia za razdoblje ožujak – travanj 1969. godine. Imao je 14.925 tona nosivosti (162,5 x 20,1 metar), a plovio je brzinom od 16 čvorova. Zanimljivo je da je na njemu 15. ožujka 1980. godine izbio požar u Crvenom moru, da je nasukan da se spriječi potonuće, a da je naknadno otegljen u rezalište Gadani Beach gdje je stigao 19. svibnja. Na tom putovanju zapovjednik je bio kap. Ante Šustar iz Rijeke.
Jedno putovanje
Još jedno pojačanje za potrebe linije za Indiju, Pakistan i Burmu bio je brod Toula Xilas, originalno građen kao Reaveley 1956. u britanskom brodogradilištu Swan Hunter (Low Walker). Kao Toula Xilas plovio je od 1967. do 1973., kada postaje Mary H. Nasukao se 21. studenoga 1974. na poziciji 7.51N/117,15E u Celebeskom moru. Odsukavanje je trajalo poprilično dugo te je brod na koncu završio u rezalištu u Kaohsiungu na Tajvanu, gdje je stigao 23. kolovoza 1975. Imao je okruglo deset tisuća tona nosivosti (142,3 x 18,4 m). Na tom putovanju ticao je Colombo te Beirut, Lattakiju, Rijeku i Trst, gdje je i izišao iz time chartera početkom lipnja 1969. godine.
Švicarski teretnjak izgrađen u splitskom brodogradilištu u rujnu 1958., a Jugolinija je uzela u zakup na jedno putovanje za Sjevernu Ameriku (travanj – svibanj 1969). Imao je 12.958 tona nosivosti (153,5 x 18,0 m). Brod je oko 10. travnja 1969. doplovio u Rijeku, krcao za New York, kamo je stigao 3. svibnja, te Philadelphiju, gdje je bio oko 10. svibnja. Godine 1973. je preimenovan u Molucca Sea, a putovanja je završio u indonezijskom rezalištu Ambon 31. listopada 1984. godine.
Brod Thetis je izgrađen u siječnju 1960. u britanskom brodogradilištu William Gray & Co. Ltd. u West Hartlepoolu kao Pearl Haven. Imao je 12.800 tona nosivosti (137,2 x 19,0 m). Thetis je postao 1968. godine. U zakupu Jugolinije brod je izvršio jedno kružno putovanje iz sjevernoameričkih luka do Jadrana i natrag: krenuo je iz New Yorka početkom svibnja 1969. pa tiče Trst i Rijeku, a u povratku New York i Philadelphiju. Kao Thetis plovi do 1973. kada postaje Evangelismos, 1975. plovi kao Anglia, a sljedeće, 1976. godine ga mijenja u Chios te pod njim završava putovanja u rezalištu tajvanske luke Kaohsiung, 4. rujna 1979. godine.
Iz domaćih brodogradilišta
Brod Despina C. je izgrađen u siječnju 1956. godine u britanskom brodogradilištu Bartram & Sons u South Docku. Imao je 12.052 tona nosivosti (145,1 x 18,9 m). Godine 1960. postaje Riverton, a 1968. mijenja ime u Vroulidia. U charteru Jugolinije se pojavljuje 26. svibnja 1969. u luci Calcutta, zatim Cochin – Colombo te u Sredozemlju – Benghazi i Lattakiju. Slijedili su Rijeka i Koper nakon čega je izišao iz zakupa. Vroulidia je završila svoja putovanja u kineskom rezalištu Tsingtao, 18. svibnja 1974. godine.
Još jedan od brodova koji su tijekom 1969. plovili za račun Jugolinije iz dalekoistočnih luka za Mediteran i Jadran je Ithaki. Izgrađen je u brodogradilištu Bartram & Sons u South Docku tipa SD-14 (liberty ship replacement) za kompaniju Ulysses Shipping Enterprises Special Shipping S.A. iz Ithake (manager N.&J. Vlassopulos), imao je 15.251 tonu nosivosti (141,1 x 20,5 m). Bio je star nepunih godinu dana kada se u zakupu Jugolinije pojavljuje u luci Moji, 27. kolovoza 1969. godine, vjerojatno je posjetio još pokoju japansku luku, a slijede Hong Kong i Penang pa Famagusta Trst te Rijeka i Split. Kasnije, 1981. godine postaje Daniella (Apostolakis & Miral), 1985. Heliopolis (Cargo Carriers Co.), a 1986. Palawan. Nasukan je u Gadani Beachu desetog svibnja 1986. godine.
Foto: Novi list
Machitis je još jedan od brodova u zakupu Jugolinije koji je izgrađen u domaćim brodogradilištima, ovaj put u »3. maju«, u studenome 1957. godine, za vlasnika Phocean Ship Agency Ltd., ustvari grčkog brodovlasnika sa sjedištem u Londonu. U Colombu je bio 7. listopada 1969. godine, slijedio je Madras gdje je krcao teret za Rijeku u koju je stigao 19. studenoga, a slijedili su Koper te Constanta, kamo je doplovio 16. prosinca 1969. Nakon ove epizode plovio je još punih 15 godina te skončao u rezalištu u Kaohsiungu 27. listopada 1984. godine.
Time je završilo razdoblje najma klasičnih linijskih brodova, a započelo za Jugoliniju kontejnersko razdoblje. S obzirom na to da Jugolinija nije imala vlastitih kontejnerskih brodova, a tržište ih je tražilo, uzimani su u najam.
Kontejnerska faza
Kontejnerski brod Ede Sottorf uzet je u vremenski zakup od ožujka 1973. do travnja 1975. godine za liniju za američke luke. Izgrađen je 1969. godine u njemačkom brodogradilištu Unterweser iz Bremerhavena i imao je 7.244 tona nosivosti (124,5 x 17,7 metara), a pogonio ga je motor Deutz snage 6.400 KS brzinom od 17 čvorova. Odmah nakon izlaska iz najma Jugolinije mijenja ime u Wahehe, dvije godine kasnije u Franzisca Drescher, 1978. postaje Cathrin, 1983. Wah Yin G. i Hua Ying, a plovidbe završava pod imenom Ying na nepoznatom mjestu (iz upisnika brodova izbrisan je 16. prosinca 2004. godine). Zanimljivo je da je 15. ožujka 1973. bio prvi kontejnerski brod koji je iskrcao kontejnere u povijesti riječke luke na tadašnjoj Tršćanskoj obali. No, prvi kontejner je iskrcan s nekog broda (Trebinje) u Rijeci već 1962. godine. Nakon isteka najma, zamijenio ga je kontejnerski brod Sun Emerald…
Kontejnerski brod Sun Emerald (432 TEU) je uzet u najam desetog svibnja 1974. i ostao samo šest mjeseci. Izgrađen je 1973. godine u brodogradilištu Shikoku u Takamatsu i imao je 12.396 tona nosivosti. Nakon isteka najma kod Jugolinije, 1982. godine postaje Raya Glory, 1989. plovi kao Fong Yun, 1998. kao Taiping Star i Meghna. Svoje plovidbe završava 14. lipnja 1999. godine u Chittagongu.
Brod Astir bio je u time charteru Jugolinije 1975. godine, a izgrađen je iste u grčkom brodogradilištu Salamis Yard u Salamisu. Bio je to mali brod od samo 5.849 tona nosivosti (120,0 x 20,3 m). Godine 1980. mijenja ime u Condor, 1981. u Ville de Providence, 1982. u European Express, 1985. u Cecilia, a 1986. u Skybridge. Njegova sudbina nije poznata, a iz upisnika brodova izbrisan je 28. svibnja 2012. godine.
U šestomjesečnom vremenskom najmu Jugolinije 1994. bio je i kontejnerski brod Vogtland (884 TEU) na liniji iz Sredozemlja za luke Sjeverne Amerike i Meksika. Izgrađen je 1986. u brodogradilištu Neptun VEB iz Rostocka, imao je 17.088 tona nosivosti (158,1 x 23,1 m), pogonio ga je motor MAN od 5.590 kW brzinom od 16 čv. Kasnije je promijenio podosta imena (Contship Egypt, Damascus, Celia, Seagreen, Sea Space, Bao Rui, Hajura) i bio u najmu renomiranih brodara (DSR, Rickmers …). Pod imenom Ura doplovio je u neimenovano kinesko rezalište 27. svibnja 2013. godine.
Možda najpoznatiji kontejnerski brod u najmu Jugolinije (1986.-87., odnosno do ulaska u flotu Sarajevo Express) bio je kontejnerski brod Carmen Carina. Izgrađen je 1972. godine kao Aristandros u brodogradilištu Mitsui u Osaki, imao je 18.858 tona nosivosti (147,7 x 22,9 m). Dvije godine kasnije mijenja ime u Frankenfels, a sedam godina kasnije produljen je i preuređen u kontejnerski brod (21.876 tona nosivosti) da bi, kao Biscay i Carmen Carina bio u najmu Jugolinije. Godine 1995. postaje Heung A. Grace, 1998. Grace i ZIM Constantza I, 2004. Good Luck i MSC Sharjah. 16. studenoga 2008. godine doplovio je u rezalište u Alangu.
U najmu Jugolinije bilo je i više višenamjenskih brodova pulskog Istraplova: Porer (jedno putovanje Izmir – Richmond, 1987.), Učka (od 1979. do 1980., od 1980. do 1982. na liniji za US Gulf), Istranka (1979.-80. za US Gulf), a pod posebnim aranžmanom (zajedničko iskorištavanje Jugolinije i Uljanik plovidbe) brodovi Gacka i Dragonja.
“Povijest Zaklade Pomorsko trgovačke akademije “Ivo Račić” u Dubrovniku” naslov je knjige Nikše Raspopovića koja je u četvrtak predstavljena u Studentskom centru u Dubrovniku.
Riječ je o dopunjenom izdanju knjige o Zakladi, koja je u samom temelju suvremenog dubrovačkog brodarstva, piše DubrovnikNET.
“Knjiga je dokument vremena, ali i uspomena na jednu izuzetnu ženu koja je, pretrpjevši veliku obiteljsku tragediju i ispunjavajuću želju pokojnog supruga, sve ono što su njen suprug kap. Ivo Račić i ona stvarali desetljećima, ostavila za dobrobit svoga naroda”, stoji u opisu izdanja.
Podsjetimo Ivo Račić, brodovlasnik i pomorac iz Plata osnovao je 1909. u Trstu parobrodarsko društvo Slobodna plovidba Ivo Račić, koje je uoči I. svj. rata posjedovalo deset prekooceanskih brodova. Nakon njegove smrti, sljednik toga društva postala je 1924. Atlantska plovidba Ivo Račić iz Splita, koja se 1929. s parobrodarskim poduzećem Jugoslavensko-amerikanskom plovidbom združila u Jugoslavenski Lloyd, vodeće parobrodarsko društvo Kraljevine Jugoslavije.
Veliki poslovni uspjeh poppratila je nažalost i velika obiteljska tragedija. Račić umire, a gotovo cijelo njegovo bogatstvo nasljeđuje njegova udovica Marija Račić.
U knjizi je autor Nikša Raspopović, među ostalim, dao i pregled njezine oporuke u kojoj je posebno mjesto zauzela pomorska akademija, prethodnica današnje dubrovačke pomorske škole, ali i Zaklada s imenom Ive Račića, koja i danas 104. godine kasnije daje stipendije učenicima pomorske škole.
Pored odredbe da baštinik od imovine sagradi grob s kapelom na groblju u Cavtatu u kojem će počivati njen muž, djeca i ona, Marija udova Račić određuje općim baštinikom: “… POMORSKO TRGOVAČKU AKADEMIJU KOJA ĆE SE USTANOVITI U DUBROVNIKU, I NOSITI ĆE IME MOGA MUŽA, IVA RAČIĆA, NA NJEGOVU USPOMENU“.
Akademiju će moći pohađati i žensko. U pogledu akademije njene ustanove, njenog statuta, početka djelovanja, financiranja, programa i mjesta na komu će biti smještena, čuti će se mišljenje strukovnjaka, a odlučan će biti o svemu izrijek moga oporučnog izvršiteljai administratora i što on odredi. Želim da se akademija smjesti u mojoj kući na Pločama. Ako bi radi prilika moja ustanova, kako je sada zamišljam trebala preinaku, izvršit će se prema izrijeku moga oporučnog izvršitelja i administratora, komu su najbolje poznate moje misli i želje i svrha za koju sve činim...
Škola je izgrađena tek 1954. godine i pored zaključka Upravnog odbora, tih godina nikada joj nije dano ime pok. kap. Iva Račića. Iako je odredba u oporuci Marije Račić izričita, nije škola nikada izgrađena na Pločama nego na Pilama.
A.P. Moller-Maersk, drugi najveći globalni prekooceanski prijevoznik, savjetuje klijentima da se pripreme za krizu na Crvenom moru koja bi se mogla protegnuti do druge polovice ove godine, piše SEEbiz.
“Nažalost, ne vidimo da će se uskoro dogoditi bilo kakva promjena u Crvenom moru”, rekao je za CNBC Charles van der Steene, regionalni predsjednik za Maersk Sjevernu Ameriku. “Mislimo da bi dulje tranzitne rute mogle trajati kroz Q2 i potencijalno Q3. Kupci će se morati pobrinuti da imaju dulje ukupno vrijeme tranzita ugrađeno u njihov opskrbni lanac”.
Dana 5. siječnja, Maersk je objavio da obustavlja putovanja kroz Crveno more i Adenski zaljev do daljnjeg nakon napada na Maersk Hangzhou. Nakon napada na dva Maerskova broda pod američkom zastavom 24. siječnja, Maersk Detroit i Maersk Chesapeake, Maersk Line Limited — američka podružnica Maerska, koja neovisno upravlja brodovima pod američkom zastavom — objavili su da više neće ploviti Crvenim morem.
Oprezno stajalište globalne brodarske i logističke tvrtke o sigurnosnim uvjetima u Crvenom moru dolazi unatoč multinacionalnoj vojnoj operaciji pod vodstvom SAD-a u regiji, Operation Prosperity Guardian. Prema obrambenim podacima SAD-a, Huti pobunjenici su ili napali ili zaprijetili trgovačkim brodovima najmanje 46 puta od studenog. Unatoč višestrukim napadima SAD-a i saveznika na mete pobunjenika, Hutiji su upozorili da će se njihovi napadi “nastaviti dok ne prestane agresija na Gazu”.
Dulji tranziti oko Rta dobre nade odgađaju dolazak praznih brodova koji se vraćaju u Aziju kako bi pokupili više uvoza iz SAD-a. Kašnjenja utječu na dosljednost trgovine što može utjecati na opskrbni lanac. Van der Steene rekao je da potiče američke tvrtke da ostanu oprezne u procjeni situacije u Crvenom moru i da budu spretne u logističkim strategijama opskrbnog lanca, navodi SEEbiz.
Maersk je bio najveći prekooceanski prijevoznik za američki izvoz u 2023. godini, na temelju carinskih podataka. Plovila tvrtke Maersk Line Limited koja plove pod zastavom SAD-a uključena su u Program pomorske sigurnosti i VISA (Voluntary Intermodal Sealift) s vladom SAD-a. Ima najveći broj plovila pod američkom zastavom koja opslužuje zemlju, uz svoju flotu pod stranom zastavom koja prevozi prekooceanski teret za američke tvrtke.
“Govorimo našim klijentima da se neizvjesnost gradi na agilnosti”, rekao je van der Steene. “Kupci moraju imati mogućnost ulaska na tržište Sjeverne Amerike s različitih krajnjih točaka. Bilo da se radi o Zapadnoj obali, Zaljevu ili Istočnoj obali. Naša priprema usluga uvelike ovisi o radu jedan na jedan s našim klijentima kako bismo identificirali što je njihova najbolja alternativa”.
Najveća svjetska tvrtka za krstarenja, Carnival Corporation, potpisala je ugovor s njemačkim brodograditeljem Meyer Werftom za izgradnju novog broda za krstarenje na LNG pogon, piše Offshore Energy.
Ovo je prva narudžba koju je Carnival Corporation dao u posljednjih pet godina. Bit će to deseti brod klase Excel u floti korporacije.
Očekuje se da će se novi brod od 180.000 tona pridružiti floti u proljeće 2027. godine, navodi gCaptain.
Novoizgrađeni kruzer pridružit će se trenutnim brodovima klase Excel tvrtke Carnival Cruise Line, koja uključuje kruzere Mardi Gras, Carnival Celebration i Carnival Jubilee. S kapacitetom za prihvat više od 6.400 gostiju, novi će brod pokretati ukapljeni prirodni plin (LNG).
“Nadovezujući se na našu snažnu izvedbu i rastući zamah diljem svijeta, uzbuđeni smo što nastavljamo s našim programom novogradnje i dodatno poboljšavamo našu globalnu flotu s još jednim najsuvremenijim brodom koji će oduševiti goste Carnival Cruise Linea”, rekao je Josh Weinstein, izvršni direktor Carnival Corporationa.
Carnival Corporation, kao vodeća svjetska tvrtka za putovanja u slobodno vrijeme, upravlja s više od 90 brodova, s dodatnih osam novih brodova koji će se pridružiti floti do 2025. godine. Carnival Cruise Line najveći je brend tvrtke koji uključuje 27 brodova, prenosi gCaptain.
Carnival je prošlog mjeseca izvijestio o snažnom početku rezervacija za sezonu, premašivši sva očekivanja. Od studenog broj rezervacija dosegao je neviđenu razinu. Tvrtka kaže da je na putu postizanja rekordnih rezervacija za 2024. godinu, pri čemu su i cijene i popunjenost značajno premašile razine iz 2023. godine. Prva polovica 2024. godine je gotovo u potpunosti popunjena.
Tvrtka za krstarenja nedavno je izjavila da je na putu postizanja ukupnog smanjenja intenziteta emisije stakleničkih plinova od 18 % na osnovi manjeg kapaciteta vezova u 2024., u usporedbi s 2019. godinom, navodi Offshore Energy.
Ako ste ove godine napravili rezervaciju za Dan zaljubljenih u otmjenom restoranu s Michelinovim zvjezdicama, možda ste se zapitati zašto vodič za ocjenjivanje elitnih ugostiteljskih objekata ima isto ime kao kompanija koja proizvodi gume.
Na kraju krajeva, gume za sve vremenske prilike i fina gastronomija imaju malo toga zajedničkog. Ali, za kuhare i vlasnike restorana, priznanje brenda Michelin guma je životni san.
Korijeni onoga što je evoluiralo u nevjerojatno utjecajan sistem rangiranja nisu započeli s namjerom da se gosti dovode do najkvalitetnijih restorana. Ako ništa drugo, to je bila lukava reklamna kampanja sada legendarna po svom uspjehu, piše Investitor.me.
Obiteljski posao
U kasnijim godinama 19. stoljeća, braća André i Édouard Michelin imali su posao i problem. Osnovali su kompaniju za proizvodnju guma sa sjedištem u ruralnom gradu Clermont-Ferrand, oko četiri sata južno od Pariza. U to vrijeme u njihovoj rodnoj Francuskoj bilo je manje od 3.000 automobila. Vožnja bilo gdje nije jednostavan podvig – nije postojala široka mreža puteva i teško je bilo doći do benzina. Trebalo je ljudima dati razlog da voze više.
Predstavili su crvenu knjigu džepnog formata poznatu kao Michelin vodič. U predgovoru za prvo izdanje vodiča iz 1900. godine, André je objasnio da je njegova svrha bila da pruži vozaču „sve neophodne informacije za put u Francusku – gdje da napuni rezervoar, popravi automobil, kao i gdje da nađe mjesto za spavanje i jelo“.
Ako bi ljudi vozili više, to bi na kraju dovelo do većeg trošenja guma i povećalo kupovinu, mislila su braća.
Vodič se neko vrijeme dijelio besplatno, ali to se promijenilo nakon što je André vidio kopiju koja se koristila za podupiranje klupe u garaži, navodi kompanija.
Odluka da se naplaćuje naknada umjesto da se oslanja na oglašavanje došla je „kako su automobili postajali jeftiniji i bolje radili“, prema knjizi Oliviera Darmona „Prvih sto godina Michelinovog čovjeka“, koja je kasnije prevedena na engleski.
Kao rezultat toga, sve više Francuza je željelo obići zemlju, zbog čega je Michelin vodič bio sve važniji. Da bi dodatno pomogao vozačima, Michelin je otvorio urede u kojima su se turisti mogli konzultirati sa stručnjacima oko planova putovanja i dobiti karte puta za putovanja širom Europe, koncept sličan AAA, koji je pokrenut otprilike u isto vrijeme.
„Većina ovih informacija došla je od putujućih prodavača (guma) kompanije, koji su većinu svog vremena provodili na cestama i stoga su bili veoma pouzdani i informirani izvori“, rekao je Darmon.
Nema dokaza da je vodič povećao prodaju guma. Međutim, osigurao je novi tok prihoda za kompaniju i poslužio kao reklamni alat koji je povećao povjerenje javnosti u vožnju, rekao je Darmon.
Od vodiča za vožnju do počasne značke
Do kasnih 1920-ih, Michelinove preporuke za restorane u vodičima postale su toliko utjecajne da su potakle braću da pokrenu novi pothvat koji uključuje unajmljivanje tajnih gostiju, koji se sada nazivaju inspektorima, kako bi utvrdili je li restoran dobar. Ako jesu, dobili bi jednu zvjezdicu.
Sustav rangiranja je evoluirao, ali do danas, ocjene iz 1930-ih stoje – jedna zvjezdica znači da je restoran “vrijedan zaustavljanja”, dvije znače da je “vrijedan obilaska”, a tri znači da je “vrijedan posebnog putovanja”.
Sustav nije ostao bez brojnih kritičara. Washington Post je u članku iz 2023. naveo: “Ona inhibira inovacije koliko ih podržava, budući da kuhari shvaćaju da bi mogli biti kažnjeni ako zalutaju previše izvan okvira”. Michelinov vodič je također dobio kritiku zbog navodnog favoriziranja francuskih kuhara i kuhinje.
Ali, stjecanje čak i jedne zvjezdice može staviti restoran na mapu svjetskih putnika.
Kako rade tajni inspektori?
Međutim, kako funkcioniraju Michelinove tajne inspekcije? Ljudi nagađaju da je znak Michelinovog inspektora netko tko večera sam u finom restoranu. Na TikToku, neki korisnici su dokumentirali da dobivaju „bolji“ tretman u restoranima s Michelinovim zvjezdicama i finim restoranima ako sjede sami i vode bilješke za stolom.
Međutim, pravi Michelin inspektor vjerojatno nikada ne bi ponio bilježnicu jer bi im to uništilo plan. Oni se jako trude da prikriju svoj identitet i ponašaju se na način da izbjegavaju bilo kakav povlašteni tretman, rekao je za CNN Gwendal Poullennec, međunarodni direktor Michelinovih vodiča.
Osim toga, svaki restoran koji je u razmatranju Michelina poslužit će više različitih inspektora koji odluče dodijeliti zvjezdicu kao tim, dodao je. Ovo također pomaže da se utvrdi pruža li restoran konzistentno iskustvo – što je jedan od pet ključnih kriterija po kojima inspektori procjenjuju restorane.
Drugi kriteriji su: „kvaliteta proizvoda, vladanje okusom i tehnikama kuhanja, osobnost kuhara predstavljena u gastronomskom iskustvu i harmonija okusa“.
Svi inspektori imaju najmanje 10 godina iskustva u ugostiteljskoj industriji, a također prolaze opsežnu obuku o metodologiji Michelin vodiča. Nikada ponovo ne posjećuju restoran koji su prethodno vidjeli.
Inspektori sastavljaju svoje početne liste restorana koji opravdavaju posjet na različite načine, uključujući “lokalne i nacionalne medije, društvene mreže i usmene preporuke”, rekao je Poullennec.
Pritisak da se zadrži zvijezda
Nakon što dobiju zvjezdicu, više inspektora će ponovo posjetiti restoran tijekom cijele godine kako bi utvrdili je li prethodna ocjena i dalje na snazi, ima li opravdano više zvjezdica ili prethodna ocjena više ne vrijedi. Restoran može izgubiti zvjezdice koje je prethodno zaradio.
Na primjer, Carbone, jedan od najpoznatijih talijanskih restorana u New Yorku, u kojem su, među ostalim slavnim osobama, večerali Jay-Z, Kim Kardashian i Barack Obama, izgubio je svoju jedinu zvjezdicu 2022. godine. Međutim, to nije utjecalo na posjećenost – tamo je i dalje jako teško dobiti rezervaciju.
Ali, Carbone bi mogao biti izuzetak u tom pogledu. Za kuhare, gubitak zvjezdice ne samo da se smatra najvećim mogućim šamarom, već može i odvratiti goste. Dublinski restoran chefa Kevina Thorntona, Thornton’s, zatvoren je nakon što je izgubio dvije zvjezdice. Za CNN je kazao da gubitak zvjezdica nije utjecao na prodaju i da nije bio jedini razlog zašto je odlučio zatvoriti restoran. Međutim, u izvještaju Irish Timesa iz 2016. navodi se da je nakon gubitka Michelinove zvjezdice došlo do naglog pada profita restorana.
Ali, Michelin je “poduzeo korake da osobno unaprijed obavijesti kuhare o značajnim pogoršanjima, dajući timu restorana vremena da se vrati na stare staze”, rekao je Poullennec.
Dodao je i da inspektori Michelin vodiča ne daju negativne kritike: „Naši inspektori daju samo pozitivne komentare – navodeći da su restoran i njegova kuhinja dobri ili veoma dobri. Mi nikada ne kritiziramo, a naši inspektori nisu kritičari.”
To, međutim, ne olakšava posao zadržavanja i stjecanja zvjezdica.
Dugo se šuškalo da je nacionalni brodar Jadrolinija u postupku nabavke trajekta koji će biti veći od svih koje do sada posjeduje, piše Dalmacija Danas.
Nedavno su šuškanja postala još i glasnija kada je Jadrolinija na svojim službenim stranicama objavila da će od ljeta nova trajektna linija povezivati Dubrovnik s Barijem u Italiji. Prethodno, navedena je trajektna linija bila privremeno ukinuta, a sada će, na radost brojnih putnika biti ponovo uspostavljena.
Koji bi trajekt mogao voziti tu liniju, pitali su se mnogi, a jedno od mogućih rješenja bilo je i kupnja novoga.
Novi trajekt pravi je div – zove se Oslofjord, a uskoro će dobiti i “naše” dalmatinsko ime
Kako se ne bismo više pitali, Dalmacija danas je poslala upit Jadroliniji na što je uslijedio brz odgovor.
U nastavku ga prenosimo u cijelosti i autentičnosti.
“Jadrolinija je trenutno u procesu priključenja broda Oslofjord svojoj floti prvenstveno radi održavanja međunarodnih linija, a ne isključujući opciju uključenja u lokalne državne linije. Brod očekujemo u Hrvatskoj krajem ovog mjeseca nakon čega odlazi u brodogradilište na osnovne prilagodbe vizualnom identitetu Jadrolinije, te potom i uključenje u putnički pomorski promet.
Riječ je svakako o brodu kojeg s ponosom očekujemo te koji će predstavljati značajno unapređenje usluge, komfora i sadržaja kojeg nudimo našim putnicima, ali i ne manje bitno, jačanje pozicije Jadrolinije u međunarodnom dijelu poslovanja”, napisali su iz Jadrolinije.
Izgrađen 1993., renoviran 2014.
Brod Oslofjord izgrađen je 1993. u švedskom brodogradilištu Bruce Shipyard, opremljen je u Norveškoj, a potpuno renoviran 2014. u Finskoj. Njegov matični brodar do sada je bio Norveški Fjordline, a plovio je iz Sandefjorda u Norveškoj do Stromstada u Švedskoj. Za taj mu je put prosječno trebalo 2 sata i 30 minuta plovidbe.
Ime je dobio po fjordu na jugoistoku Norveške. Fjordovi su inače morska područja koja su okružena kopnom s tri strane, i najčešće se radi o strmim padinama.
No, vratimo se karakteristikama trajekta.
Dugačak je 134,40 metara, prosječna brzina mu je 17, iako može ploviti i brzinom od 19 čvorova, a prima 1.800 osoba i 350 automobila. Brod je to kojeg pokreću dva motora.
Zanimljivo, putničke kabine koje je brod izvorno posjedovao, uklonjene su tijekom renovacije 2014. kako bi se dobilo na prostoru za sjedala i komforu putnika.
Uz navedeno, Oslofjord ima i igraonicu za djecu, kasino aparate, ali i veliki Duty Free shop.
Što će od navedenoga zadržati, a što još dobiti tijekom plovidbe pod Jadrolinijinom zastavom, tek predstoji za vidjeti.
Oproštaj od Norveške
Krajem listopada 2023. odvozio je zadnju vožnju na svojoj standardnoj liniji, pa se postavlja logično pitanje – je li se već tada znalo da uskoro stiže u Hrvatsku?
Posljednja vožnja trajekta Oslofjord iz 24. listopada 2023. zabilježena je i na YouTubeu, gdje je u opisu naglašeno kako je protekla u ‘tužnom raspoloženju’, jer na toj liniji od tada preostaje samo jedan jedini trajekt.
U videima u nastavku pogledajte sve tajne unutrašnjosti nove Jadrolinijine uzdanice.
Nedavno nam je stigla Vela Luka
Podsjetimo, Jadrolinija je nedavno kupila trajekt Vela Luku koji će uskoro zaploviti i zamijeniti trajekt Lastovo. Lastovo je 45 godina plovio na liniji Split – Vela Luka – Ubli.
Grčka obalna straža spasila je u subotu 10. veljače, s tankera u blizini otoka Khíos tri osobe koje su navodno bile otete te uhitile zapovjednika broda.
Prema objavi grčke obalne straže, lučka uprava Khíosa u subotu je u ranim jutarnjim satima obaviještena o otmici grčkog državljanina na tankeru Arina 1 pod zastavom Palaua (IMO: 9246463). Tanker se nalazio 3,7 nautičkih milja zapadno od Khíosa, a plovio je iz turskog İzmira prema Egiptu, s ukupno petnaest ljudi na brodu.
Plovilo su turske vlasti prethodno zaplijenile u luci İzmir zbog nepodmirenog duga od milijun dolara, a navodno je bilo u procesu prodaje. Kako je uobičajeno prilikom prodaje brodova, zainteresirana kompanija poslala je vlastite zaposlenike da pregledaju plovilo. Pošto brod nije mogao napustiti tursku luku, u ovom slučaju, tri osobe – kapetan i dva upravitelja stroja, jedan grčki i dva filipinska državljanina – ukrcali su se na brod u İzmiru kako bi proveli inspekciju.
Unatoč tome, zapovjednik broda se bez suglasnosti inspektora ukrcao na plovilo pod izlikom da će se brod premjestiti na obližnje sidrište. No, brod je potom isplovio prema Egiptu, a obalna straža u posebnoj pomorskoj zoni Khíos primijetila je neovlašteno isplovljavanje.
Zapovjednik tankera, umjesto da oslobodi trojicu inspektora koje je poslao kupac, krivotvorio je dokumente te lažno naveo da otete osobe rade kao mazači i čistači. Inspektori su bili zatvoreni u kabinama, a zapovjednik im je zabranio napuštanje broda.
Patrolni brod grčke obalne straže presreo je tanker i naredio promjenu kursa prema sidrištu Khíos, gdje se na brod ukrcalo sigurnosno osoblje i Jedinica za specijalne misije lučke uprave Khíos. Još dva strana državljanina kazala su da su žrtve otmice.
Zapovjednik tankera je uhićen, dok istragu provodi Središnja lučka uprava Khíosa. Tankeru je također zabranjeno isplovljavanje.
Podsjetimo, tanker Arina 1 21. rujna 2023. godine također je zadržan u njemačkoj luci Kiel.
Ivan Gundulić (Dubrovnik 1589. – Dubrovnik 1638.) bio je hrvatski barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik, pripadnik dubrovačke plemićke obitelji, pa nije ni čudo da su brodovi nerijetko dobivali njegovo ime.
Riječki Ivan Gundulić izgrađen je 1955. godine u Brodogradilištu Vranjic u Vranjicu za riječku Jadroliniju. Drveni putnički motorni brod male obalne plovidbe skromnih dimenzija (27,9 x 6,28 m) bio je registriran za prijevoz 140 putnika, a pogonio ga je dizelski motor od 157 kilovata izgrađen u francuskom Lilleu (Etablissements J. Crepelle & Cie.). U floti Jadrolinije zadržao se do 1982. godine kada je prodan rovinjskom poduzeću Mirna s namjerom da se pregradi u – ribarski brod. U creskom brodogradilištu skinuti su nadgrađe i oprema te su radovi obustavljeni. Trup je prodan na dražbi 1986. godine Mladenu i Anti Rakuljiću iz Krila Jesenica, a tek 1991. dovršena je preinaka u putnički brod s novim dizelskim motorom od 191 kW (Famos, Hrasnica/Sarajevo) i imenom – Aneta. Godine 2004. ugrađen je novi dizelski motor Iveco-Aifo od 331 kW. Negdašnji Ivan Gundulić još uvijek sretno brazda Jadranskim morem na zadovoljstvo vlasnika i turista, piše Novi list.
Dva parobroda
Parobrod Renfrew izgrađen je u brodogradilištu Palmer’s Shipbuilding & Iron Co. Ltd. u Newcastleu 1880. godine za kompaniju Caledonia S.S. Co. Ltd. iz Glasgowa. Deset godina kasnije mijenja vlasnika (Evan Thomas, Radcliffe & Co. Ltd., Cardiff), 1893. je u vlasništvu Herberta, Henryja, Alexandera Benneta i Williama Eustacea Wilsona iz Cardiffa, a 1899. postaje Gundulić vlasnika Mattea Katičića iz Dubrovnika. Devet godina kasnije prodan je u Genovu (Fratelli Davide e Emanuele Bozzo) te postaje Astrea. Stradao je 11. svibnja 1915. kada je bio u teglju za Taranto nakon oštećenja stroja kao posljedica eksplozije mine. Zapovjednik je bio Antonio Ageno iz Camogli. Pri tome su stradala tri člana posade, dok ih je 17 spašeno.
Parobrod Winfried izgrađen je 1911. godine u njemačkom brodogradilištu J. Frerichs & Co. A.G. u Einswardenu za kompaniju Hamburg-Bremer Afrika Line A. G. iz Bremena (dio Woermann Line). Bio je dug 124,6 i širok 16,8 metara, nudio je smještaj ograničenom broju putnika, a pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije brzinom od 11 čvorova. Bio je to prvi njemački brod nakon Prvog svjetskog rata građen za plovidbu prema lukama zapadne Afrike. Odmah na početku Prvog svjetskog rata parobrod je, u kolovozu 1914. godine, rekvirirala njemačka carska Ratna mornarica te ga preuredila u brod radionicu za flotilu torpiljarki. Nakon Prvog svjetskog rata, kao ratna reparacija brod dolazi pod upravu The Shipping Controller iz Londona (menadžer H. Hogarth & Sons, London), a 1921. postaje Siam City (St. Just S.S. Co. Ltd., Bideford, menadžer William Reardon Smith & Co. Ltd., Cardiff).
Foto: Novi list
Šest godina kasnije postaje Gundulić u floti Jugoslavensko-amerikanske plovidbe A.D. iz Splita s matičnom lukom Dubrovnik. Sljedeće godine kompanija mijenja ime u Jugoslavenski Lloyd d.d. Početkom 1934. Gundulić se zatekao u argentinskoj luci Rosario s nalogom otploviti u čileansku pacifičku luku Coronel po teret za Europu. Kako bi se izbjegao zloglasni rt Horn odlučena je plovidba Magellanovim prolazom i to bez angažiranja peljara. Pet i pol godina nakon stradavanja parobroda Nevesinje, istim putem je krenuo i Gundulić. Ušavši 25. veljače u prolaz između rtova Cabo Virgenes i Espirito Santo u plovidbu bez pouzdanih karata i pri smanjenoj vidljivosti tek je 18. ožujka stigao do sidrišta Puerto Bueno, južno od Punta Arenasa. Ujutro 19. ožujka, poslije nekoliko minuta plovidbe, lijevim je bokom udario o hridi. Pokušaji odsukavanja povećali su oštećenje oplate – more je prodiralo i uskoro se Gundulić nagnuo toliko da je odlučeno da ga posada napusti. Cijela posada, predvođena kapetanom Nikolom Župom, izvukla se bez problema s dva čamca, navodi Novi list.
No, nisu poslali SOS, pa je posada punih tjedan dana živjela u improviziranim šatorima na zaleđenoj obali. S broda su donosili potrebito, a tek 26. ožujka doplovio je jedan argentinski brod, doduše premalen da preuzme brodolomce. Dva dana kasnije, veći brod ih je prebacio u Antofagastu. Odsukan je deset godina kasnije, iako su radovi počeli potkraj 1943., i otegljen u Talcahuano. Ulazi u sastav čileanske ratne mornarice kao Magallanes, a 1955. je prodan čileanskoj kompaniji Cia Naviera Santa Barbara iz Valparaisa te mijenja ime u Sanbar. Nakon toga 1956. postaje Springwater (Cia de Navigacion San Agustin S.A., Panama, menadžer Tidewater Commercial Co. Inc., Baltimore), a 1957. je u floti Solmar Cia Naviera S.A. iz Paname (menadžer Fausto Ferrero, Genova). Izrezan je u kolovozu 1958. u talijanskom rezalištu u Cantieri Navali del Golfo S.p.A. u luci La Spezia.
Dubrovački “Gundulići“
Dubrovačka Atlantska plovidba je u svojoj povijesti u floti imala čak četiri broda imena Gundulić. Prvi motorni brod za opći teret tog imena je izgrađen 1960. godine u splitskom brodogradilištu. Imao je 13.704 tone nosivosti, a pogonio ga je dizelski motor FIAT od 4.634 kW brzinom od 15,5 čvorova. Godine 1967. prodan je Slobodnoj plovidbi iz Šibenika te dobio ime Šubićevac te je plovio do 17. lipnja 1985. kada je otplovio u rezalište u Chittagongu u Bangladešu.
Drugi Gundulić u floti Atlantske plovidbe izgrađen je 1931. godine u brodogradilištu Dužević u Makarskoj za naručitelja Mata Gjenera iz Slanog. Bio je to jedrenjak s pomoćnim motorom za opći teret drvene gradnje, dug 17,25 metara i širok 5,1 metar, a pogonio ga je dizelski motor HMG Rohol od 29 kW brzinom od samo pet čvorova. Nakon rata, 1948. godine, nacionaliziran je i dodijeljen Brodarskom poduzeću Split iz Splita, te je promijenio ime u – Daksa.
Četiri godine kasnije postaje Dubac u floti Pomorsko transportnog poduzeća Dubrovnik te u lipnju 1962. ulazi u flotu Atlantske plovidbe gdje ostaje manje od godine dana, jer je u svibnju 1963. prodan Poljoprivredno ribarskoj zadruzi Partizanska veza u Lovištu. Marin Rakuljić iz Krila Jesenice kupuje ga 1967. te mu ugrađuje Gray Marine motor od 165 kW, a 1972. prodan je Draganu Rakuljiću i družini iz Krila. Pet godina kasnije ugrađuje mu se Famos motor od 172 kW. Od 2017. plovi kao »Moj Dragulj« (Kornaj Corp. j.d.o.o., Tribunj).
Sljedeći Gundulić izgrađen je 1969. godine u španjolskom brodogradilištu Astilleros de Cadiz S.A. u Sevilli kao jedan od brodova za opći teret tipa Freedom-Hispania. Imao je 16.158 tona nosivosti, a pogonio ga je motor Sulzer od 5.884 kW. U studenom 1988. prodan je malteškoj kompaniji Amaliada Shipping Co. Ltd. iz Vallette koja mu daje ime Pavlina te plovi pod zastavom Malte. Ista kompanija je 1994. registrirana u Panami, a brod dobiva ime Pavlina One.
Sedmog kolovoza 1994. na brodu izbija požar dok se nalazio na sidrištu luke Mongla u Bangladešu na ukrcaju jute za Abidjan. Prilikom gašenja naplavljena su skladišta i strojarnica te je brod 13. kolovoza nasukan, a jaka struja je okrenula brod prema dubljoj vodi, posada ga je napustila te je brod potonuo petnaest minuta nakon toga.
Nastavak tradicije
Trebalo je počekati podosta godina da se nastavi tradicija davanja tog imena brodovima dubrovačkog brodara: 2005. godine u flotu ulazi Gundulić (Atlant Panamax Corp./Atlantska plovidba, Dubrovnik) izgrađen 1997. godine kao Skaugum (K/S Skavsea, Oslo-NIS, menadžer B. Skaugen Shipping A/S) u kineskom brodogradilištu Jiangnan Shipyard Co. Ltd., u Šangaju. Pogonio ga je motor Sulzer 6RTA52 od 11.584 KS izgrađen u Shanghai Diesel Engine Works brzinom od 14,7 čvorova. Iste godine postaje Luzern (Masshipco S.A., Fribourg/Acomarit Services Maritimes S.A., Basel) te plovi pod švicarskom zastavom.
U dubrovačkoj floti ostaje do 2011. godine kada je prodan kompaniji Navalmar UK Ltd. te mijenja ime u Rochester Castle. Četiri godine kasnije postaje Stony Lake (Riverbed Shipping & Trading Co., menadžer Al Shumookh Construction Dubai, Panama, kasnije Deep Ocean Shipping & Trading/Al Shumookh Costruction Dubai, Dar-es-Salaam te Riverbed Shipping & Trading Co. menadžer Al Shumookh Construction Dubai, Basseterre), a nakon toga postaje Jasmine II. Svoje plovidbe završio je 6. srpnja 2023. godine u rezalištu Chittagong.
To je najstrašniji dio oceana na kugli zemaljskoj, i s dobrim razlogom – pisao je još 1916. Alfred Lansing o putovanju koje je istraživač Ernest Shackleton prošao u malom čamcu za spašavanje. Više od sto godina nakon, jedan prolaz i dalje ledi krv u žilama svim moreplovcima, i to zato što slovi za prolaz s jednim od najtežih uvjeta na svijetu, piše Večernji list.
Radi se o Drakeovom prolazu, tjesnacu koji povezuje južni vrh južnoameričkog kontinenta s najsjevernijom točkom Antarktičkog poluotoka. Širok je oko 1.000 kilometra, a dubina mora doseže i do 6.000 metara, sve zbog čega izaziva veliko zanimanje istraživača, prenosi CNN. Drakeov prolaz za oceanografe je fascinantno mjesto zbog onoga što se događa ispod površine.
“To je jedino mjesto na svijetu gdje ti vjetrovi mogu prolaziti bez da dotaknu tlo, ono inače oslabljuje oluje. U Drakeovom prolazu vjetrovi su možda putovali tisućama kilometara od mjesta gdje se nalazite. Kinetička energija prelazi iz vjetra u valove, što stvara olujne valove koji mogu dosegnuti i do 15 metara”, objasnio je oceanograf Aleksander Brearley iz British Antarctic Surveya.
Iako je prosječna visina vala na Drakeovom prolazu između 4 i 5 metara, što je znatno manje, to ipak ukazuje na težinu uvjeta u kojima moreplovci moraju preživjeti.
Foto: Toby Melville/REUTERS/Večernji list
“Na jugu je i inače puno više oluja, ali na Drakeovom prolazu se doista ”stišće” voda između Antarktike i južne hemisfere. To sve ojačava oluje koje prolaze”, objašnjava oceanograf.
Medij tako objašnjava da je Drakeov prolaz i u prošlosti bio najčešće zadnja opcija za moreplovce. Dok se Panamski kanal nije otvorio 1914. godine, brodovi koji su stizali iz Europe mogli su robu ostaviti ili na istoku Sjeverne Amerike pa bi do zapadne stigli kopnom, ili se prolazilo kroz Drakeov prolaz, navodi Večernji list.
“Rute između juga Južnoafričke republike i Australije, ili pak Australije ili Novog Zelanda do Antarktike nisu popularne rute. No, preko Drakeovog prolaza su brodovi doista morali prolaziti, ostale rute su se mogle izbjeći”, objasnio je oceanograf.
A recept za preživljavanje? Poniznost i zdrava doza straha, mišljenje je kapetana Stanislasa Devorsinea koji ovim tjesnacem prolazi već 20 godina. U sklopu polarnog broda Ponanta koji obavlja avanturistička krstarenja Stanislas s još dva kapetana prolazi ovim tjesnacem oko 8 puta godišnje.
“Izuzetno smo oprezni, ocean je ipak jači od nas. Ne možemo ići po lošem vremenu. Idemo na nemirno more, ali uvijek s dozom sigurnosti. Ne kockamo se”, objašnjava Stanislas. Iako uvijek poduzmu sve korake da bi izbjegli izrazito loše uvjete, neobične situacije svejedno se događaju.
“Moramo odabrati najbolje vrijeme da prijeđemo Drake. Moramo prilagoditi svoj kurs, ponekad ga mijenjamo da bismo imali bolji kut s valovima”, objašnjava.
