Dana 30. siječnja 1945. godine, devet sati nakon što je napustio luku i sedamdeset minuta nakon što je u njega udarila sovjetska podmornica, ogromni brod Wilhelm Gustloff nestao je među valovima. U toj je katastrofi poginulo oko 9.000 osoba te se smatra jednom od najvećih pomorskih katastrofa u povijesti.
Mala flota brodova i čamaca stigla je na mjesto događaja i uspjela prihvatiti nekoliko preživjelih iz ledenog mora i spasiti one u čamcima za spašavanje. Više od tisuću je spašeno, no procjenjuje se da je poginulo 9.343 ljudi, od kojih su pola bila djeca – šest puta više nego što ih je poginulo na „Titanicu“ 1912. godine.
MV Wilhelm Gustloff bio je prvi brod izgrađen posebno za njemačku državnu ustanovu za pružanje turističkih i zabavnih usluga radnicima Kraft durch Freude (“Snaga kroz radost”) program koji je subvencionirao slobodno vrijeme za njemačke radnike. Izgrađen u hamburškom brodogradilištu brod je imao duljinu od 208,5 metara i težio je više od 25.000 tona. Ime je dobio po čelniku švicarske nacističke stranke, koji je bio ubijen 4. veljače 1936., a porinut je u nazočnosti Adolfa Hitlera 5. svibnja 1937. godine. Gustloff je započeo svoje prvo putovanje 24. ožujka 1938., a tijekom 17 mjeseci, do izbijanja Drugog svjetskog rata, isplovio je na oko 50 krstarenja, a na njemu je u svom slobodnom vremenu dane provelo oko 65.000 turista.
Brod je imao dovoljno mjesta za smještaj oko 1.900 ljudi, uključujući oko 400 članova posade. Radi propagande sve kabine na Gustloffu bile su iste veličine i podijeljene na isti način, što ga je činilo „brodom bez društvenih klasa”. Jedina iznimka bila je jedna veća kabina rezervirana za Adolfa Hitlera.
Unutrašnjost broda opremljena je u skladu sa svojom namjerom tako da se brod ponosio bazenom, barovima i koncartnom dvoranom. Međutim, nije bilo moguće rezervirati putovanje na Gustloff. Ljudi kojima je bilo dopušteno putovanje na admiralskom brodu organizacije Kraft durch Freude bili su odabrani od strane nacističke partije.
Osim kao brod za krstarenje Wilhelm Gustloff je služio za misije. Dana 10. travnja 1938. godine brod je isplovio ka Engleskoj, gdje je predstavljao glasačko mjesto za Nijemce i Austrijance koji su živjeli u Velikoj Britaniji. Brod je, naime, sidrio u međunarodnim vodama, a uspostavljen je promet ka obali kako bi glasači izašli na „biračko mjesto“ i glasali o pripojenju Austrije.
U svibnju 1939. Gustloffu je, zajedno s drugim brodovima iz flote Kraft durch Freude, naređeno da dovedu vojnike Legije Kondor natrag u Njemačku nakon što je završio španjolski građanski rat. Početkom Drugog svjetskog rata njemačka je mornarica zatražila da Wilhelm Gustloff služi kao bolnički brod u Baltičkom moru i Norveškoj. Od studenog 1940. nadalje ležao je na sidrištu u Gdyniji u Poljskoj kako bi služio kao vojarna za 2. podmorničku trening diviziju. Tijekom američkog zračnog napada na luku 9. listopada 1943., brod je pretrpio manju štetu.
Dok je Crvena vojska napredovala prema Istočnoj Pruskoj, admiral Karl Dönitz započeo je pripreme za operaciju Hannibal, masovnu evakuaciju njemačkih vojnika i civila s tog područja. Počevši od 21. siječnja 1945., oko dva milijuna Nijemaca dovedeno je na zapad u operaciji koja je daleko nadmašila britansku evakuaciju u Dunkirku. Gustloffu je naređeno da dovede vojnike 2. podmorničke trening divizije u zapadnu Njemačku. Brod je 25. siječnja započeo uzimati i druge izbjeglice, a poslijepodne 29. siječnja broj je dosegao 7.956 kada je zaustavljena registracija. Svjedoci su procijenili da se nakon te brojke ukrcalo još oko 2.000 ljudi.
Nedugo nakon podneva 30. siječnja Wilhelm Gustloff je napustio luku. Iako je prvotno planirano da će biti samo jedan element u većem konvoju, mehanički problemi prisilila su dva broda da se okrenu, te je Gustloffa pratio samo torpedni čamac „Löwe“. Budući da je bio zabrinut zbog brodskih motora koji su propali nakon godina bez plovidbe, kapetan Friedrich Petersen odlučio je da brod neće putovati brže od 12 čvorova. Pritom je ignorirao savjete Wilhelma Zahna, zapovjednika 2. podmorničke trening divizije, koji je tvrdio kako bi povećanje brzine do 15 čvorova smanjila vjerojatnost napada, jer ih sovjetske podmornice ne bi mogle pratiti. Petersen je također odbacio preporuku prvog časnika Louisa Reesea, koji je savjetovao kurs uz obalu. U konačnici Gustloff je krenuo rutom u dubokom moru za koju je bilo poznato da je bez mina.
Oko 18.00 sati kapetan je upozoren da mu u susret dolazi plovni sastav minolovaca te je aktivirao brodska navigacijska svjetla kako bi spriječio sudar. Podrijetlo te poruke nije bilo poznato; niti jedan od radijskih operatera na Gustloffu ili „Löweu“ nije primio poruku i nije bilo jasno da li se radi o nesporazumu ili eventualnoj sabotaži. Gustloff na svom putu nije susreo konvoj minolovaca. Međutim, sovjetska podmornica S-13 uočila ga je oko 19.00 sati. Sovjetski zapovjednik, kapetan Aleksandr Marinesko, manevrirao je podmornicom između Gustloffa i obale, jer su se napadi iz tog pravca najmanje očekivali.
U 19.15 sati Gustloff je pogođen s tri torpeda i počeo tonuti u roku od sat vremena. Brod je imao čamce i splavi za spašavanje za 5.000 ljudi, ali mnoga je oprema za spašavanje bila zamrznuta na palubi uslijed niskih temperatura, a njihovu učinkovitu uporabu dodatno je omela činjenica da je jedan od torpeda udario u odjeljak za smještaj posade pri čemu se poginuli oni najbolje osposobljeni za rješavanje situacije. Tijekom noći devet je brodova preuzelo preživjele. Od 10.000 ljudi na Gustloffu, samo 1.239 bi se moglo registrirati kao preživjele, čime bi se ovo potonuće moglo smatrati jednim s najvećim brojem poginulih u pomorskoj povijesti. Unatoč velikom broju civilnih žrtava, optužbe da je potonuće Wilhelma Gustloffa predstavljalo ratni zločin uglavnom su neutemeljene zbog prisustva oružja i oko 1.000 vojnih osoba na brodu.
