Unatrag dvije, tri godine u nekoliko je navrata novinar Novog lista, Branko Šuljić, pisao o jahtama Jadranka i Podgorka, drvenim ljepoticama svoga vremena, jahtama jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Nije pisao o njemu, njegovim plovidbama na tim brodovima i visokim gostima, svjetskim velikanima koje je na njima ugostio. Usput je tek ponešto spomenuo. Pisao je prvenstveno o brodovima, njihovima karakteristikama i kvalitetama, a najviše o tome da su oni bili “naših ruku djelo”.
Građeni su i opremani u našim, hrvatskim škverovima, gotovo kompletno naši, od idejnog projekta do završnog poteza pinelom na otklanjanju sitnih ogrebotina prije prvog isplovljenja. Gradili su ih naši ljudi, vrhunski majstori drvene brodogradnje i ostalih struka neophodnih da se brod kompletira do najsitnijih detalja. Posebno je pisao o Josipu Paučiću, projektantu obje jahte, inženjeru brodogradnje iz Rijeke, koji je najveći dio radnog vijeka proveo u Brodoprojektu. Nažalost, ta u svijetu poznata i cijenjena tvrtka davno je ugašena. Dobro bi bilo da je jedina u nas s takvom sudbinom.
Projekt strojarskog dijela
I sada slijedi nastavak priče o Jadranki, novijemu od dva broda, čiji je trup napravljen u Puntu, a kompletno opremanje obavljeno je u Kraljevici. Šuljića je nedavno nazvao Gordan Rubeša, čovjek s Kastavštine, rođen u Trinajstićima. Zna ga, godinama je bio tehnički direktor Jadrolinije. Više od toga o njemu nije znao. Odmah iz prve, u telefonskom razgovoru, informirao ga je da je i on radio na projektiranju Jadranke, da je bio jedan od glavnih suradnika Josipa Paučića. Nastavili su u izravnom razgovoru, dugo je trajao.
“Bio sam stipendist Brodoprojekta i desetak godina radio sam kod njih. Tako sam kao mladi inženjer strojarstva dobio izazovan i odgovoran zadatak, projektiranje strojarskog dijela Jadranke. Suradnik Josipa Paučića, poznatog i cijenjenog projektanta brodova, kojemu su povjeravani najvažniji projektantski poslovi.
Praktički od dolaska u Brodoprojekt Gordan Rubeša izravno je surađivao s Josipom Paučićem.
“Upoznao sam ga 1973. godine. Bio je pravi gospodin, opušten u poslu, a volio je raditi s mladima. Prvi zajednički posao imali smo u Tivtu, 1973. i 1974. godine na jednom složenom poslu. Puno sam s njim radio. Zanimljivo je spomenuti, Pepi je uvijek crtao tankom olovkom, po tome je ušao u legendu Brodoprojekta”, kazao je.
Ubrzo je naišao projekt Jadranke. Nije to bio običan brod, pa ni obična jahta. Puno više od toga!
“Uvod u projektiranje bio je susret s posadom jahte Podgorka u Fažani i na Brijunima. Konzultirali smo se s njima, zanimala su nas iskustva iz njihove prakse, posebno detalji vezani uz plovidbu i manevru pristajanja. Potom smo otputovali u Njemačku, u sjedište velikog i poznatog proizvođača motora MTU. Putovali smo vlakom, budući da je Paučić zazirao od letenja avionom, to je prihvaćao kad nije bilo drugog izbora. Važno nam je bilo unaprijed odabrati motore zbog dimenzioniranja prostora strojarnice. Na osnovu tih parametara određen je i broj rebara. Odabrali smo model MTU 538 – 12 V TB 92, dva motora svaki snage oko 2.300 KS. Mogu reći da su Nijemci vrhunski surađivali na tom poslu. U vrijeme rada na projektiranju i gradnji Jadranke imao sam 28 – 29 godina”, priča Rubeša.
Ljudi iz našeg kraja
Gordan Rubeša vodio je strojarski dio projektiranja, a sjeća se i ostalih suradnika na tom važnom poslu. Navodimo njihova imena, bili su to ljudi iz našeg kraja. Iz Brodoprojekta to su bili: Boris Randić koji je vodio poslove trupa, Franjo Kraljić – opremanje, Erika Randić – unutarnje uređenje, Horst Štorli – elektrika i elektronika. Svaki od njih imao je i četiri, pet suradnika. Ključni ljudi u Puntu bili su direktori Vjekoslav Brusić i Vinko Paladin, a potom u Kraljevici direktor Ivica Car, voditelj objekta Krunoslav Valter, Jura Crnković vodio je brodograđevni dio, Vinko Grubišić strojarstvo, Karlo Mikić elektriku, Vinko Lukšić stolariju, a Nikola Barić bio je motorista.
Službeno, naručitelj jahte bila je Jugoslavenska ratna mornarica (JRM), a nadzor gradnje vodila je Mornaričko–tehnička uprava kojoj je sjedište bilo u Beogradu. U ime Mornarice kompletan posao vodio je general Joža Praprotnik, iz Komande JRM-a u Splitu nadzorni je bio Novica Đorđević, dok je stručni voditelj bio Ive Gašpić, diplomirani inženjer brodogradnje. Za strojarstvo je bio zadužen Zdenko Demarki, a za elektriku Dragan Leder.
“Divim se i danas kako smo u ono vrijeme sve izveli u nevjerojatno kratkom roku. Kakvi kompjutori… imali smo samo jedan telefaks! Vrijeme je bilo kratko i za projektiranje i za gradnju. Radionička dokumentacija nije se radila, svaki dan smo dolazili u Kraljevicu i na licu mjesta sve rješavali. Gradnja trupa Jadranke u Brodogradilištu Punat trajala je od srpnja 1976. do 26. veljače 1977. kada je obavljeno porinuće. Dan kasnije otegljena je u Kraljevicu, kompletno je opremljena u hali »specijalne proizvodnje«, a isplovila je iste godine za Dan mornarice, 10. rujna. U stvari, nekoliko dana ranije. Jasno, Tito je s njom doplovio na proslavu Dana mornarice. Na brodu sam bio dan prije isplovljenja. Drugi put Tito je na Jadranki plovio nakon par mjeseci, prilikom posjeta Boki Kotorskoj”.
Bez velikog luksuza
Važno je istaknuti nešto nezamislivo za današnju hrvatsku brodogradnju. Najvećim dijelom Jadranka je bila domaći, slobodno se može reći hrvatski proizvod. Uvezeni su motori, i još ponešto čega u nas nije bilo. Građena je od slavonskog hrasta, Pepi Paučić sam je birao drvo, puno puta odlazio u Slavoniju, piše Novi list.
“Za čitavo vrijeme gradnje stranac nije smio na brod. Bili smo prepušteni sami sebi, za svoje proizvode stranci su nam davali instrukcije, a naši ljudi su radili. Neke stvari radile su se u njihovim pogonima, po našim rješenjima, ali ni to oni nisu smjeli donositi na brod. Većina opreme bila je domaća. Skrokove i staklene cijevi lijevala je Ljevaonica Križanec u Matuljima od aluminijske bronce. Vlasnik ljevaonice bio je Mario Križanec. Inače, obitelj Križanec s Pećina u Rijeci bila je čuveni ljevač crkvenih zvona. Kvalitetne propelere napravio je riječki Rikard Benčić, bili su bolji nego uvozni. Tankovi su od stakloplastike, njih je napravio Greben iz Vela Luke, riječki Electrolux izveo je kompletnu elektriku. U salonima, velikom i malom, bile su slike naših poznatih umjetnika. Sve smo sami napravili”, sjeća se Gordan Rubeša.
Za doživotnog jugoslavenskog predsjednika uvijek se ističe da je bio čovjek luksuza, u svemu i svugdje. Brodovi mu ipak nisu bili na toj razini.
“Jadranka je bila lijepa jahta i lijepo opremljena, ali na njoj nije bilo velikog luksuza. Bila je brod vrhunske kvalitete, pouzdana na moru. U svijetu je tada bilo mnogo luksuznijih jahti, a sve one ne mogu se uspoređivati s današnjim megajahtama i njihovim luksuzom. Prilikom probne plovidbe Jadranka je dostigla brzinu od 27 čvorova”, navodi.
Prodana za sitniš
Početkom rata 1991. godine Jadranka se zatekla u Crnoj Gori, na vezu u Baru. Slučajno! Kao što se isto dogodilo s većim dijelom mornaričke flote, a posebno kvalitetnijim ratnim i reprezentativnim brodovima. Godinama je Jadranka na vezu doslovce trunula, pa je dignuta na kopno, da se ne bi potopila. U nekoliko navrata crnogorska vlada objavljivala je natječaje za prodaju broda, svaki put cijena je bila niža. Konačno je prodana! Kupio ju je poslovni čovjek iz Austrije, Marko Mlakić. Cijena – 51.000 eura. Uistinu, više nego skromno za predsjedničku jahtu što svojim gabaritima danas spada u kategoriju megajahti.
“Žao mi je tužne sudbine tog broda. Cijena za koju je prodana Jadranka uistinu je smiješna”, zaključuje Gordan Rubeša.
Najluksuznija Titova jahta
Jadranka je bila jedna od zadnjih većih drvenih novogradnji što su porinute u Puntu. Duga je 34,45, široka 8,22, visina joj je 3,68, a gaz 1,38 metara. Deplasman 130 tona, a maksimalna brzina 28 čvorova. Pokretala su je dva MTU diesel motora, s dva vijka. Tito je Jadranku koristio uglavnom za plovidbu sjevernim Jadranom, iako su joj kapaciteti bili puno veći. Sa spremnicima goriva od 14,5 tona i putnom brzinom od 18 čvorova mogla je ploviti 485 milja. U spremnike vode moglo se natočiti šest tona, a to su bile zalihe za 12 dana. Svi prostori bili su klimatizirani. Bila je najluksuznija među Titovim jahtama.
Irak je odustao
Jahtu sličnu Titovoj namjeravao je graditi i Irak za svog predsjednika Saddama Husseina.
“Pozvani smo u Irak, 1979. godine Josip Paučić, Krunoslav Valter i ja boravili smo u Bagdadu i Basri, pregovarali s njihovom mornaricom. U konačnici posao nije dogovoren. Kasnije smo saznali da su naručili jahtu od talijanskog Benettija”, kazao je Rubeša.
Fotografija s posvetom
Fotografiju Jadranke s posvetom Gordanu Rubeši poslala je ekipa iz strojarnice, u povodu Dana Armije, 22. prosinca 1979. godine. Posveta glasi: “Autoru »neviđenog« djela od nevidljivih”. Potpisani su električar Drago Čabarkapa, upravitelj stroja Ive Budiša i motorista Joso Gulin. Prethodno su sva trojica istu službu obavljali na Podgorki. Poslije rata Joso Gulin bio je časnik Hrvatske ratne mornarice. Forografija je snimljena prilikom Titova posjeta Rabu, 1979. godine, zaključio je Novi list.
