Iako je sličnih pokušaja da se ljudima omoguće vremenski dulji zaroni bilo i ranije, ronilačko zvono Edmonda Halleya (1656. – 1742.) smatra se prvom takvom uspješno testiranom napravom.
To bi se zvono moglo opisati kao poveća bačva bez dna, napravljena od drva i obložena olovom kojoj je, kako u unutrašnjosti zvona ne bi bilo potpuno mračno, gornja ploča bila od stakla, piše Otvoreno more.
Zvono je utezima bilo pričvršćeno za morsko dno, a komprimirani zrak za ronioca se spuštao u posebnoj, manjoj bačvi. Na vrhu zvona se nalazio ventil (R) namijenjen povremenom ispuštanju izdahnutog zraka. Halley je, osim velikog zvona bio zamislio i mala zvona-kacige koja bi roniocima omogućila i kretanje po morskom dnu
I, dok za veliko zvono još i možemo zamisliti da je funkcioniralo, ne znamo koliko su efikasna i pouzdana bila zvona-kacige.
Foto: ilustracija / Screenshot YouTube (The Pirates Port ) / Povijest.hr
Sa zapadne obale Švedske stiže velika vijest za ljubitelje vojne povijesti i oružja. U blizini grada Marstranda jedan je ronilac sasvim slučajno pronašao top na dubini od oko 20 metara. Zbilo se to sada već davne 2001. godine, a nove su analize ovog topa pokazale da je riječ vjerojatno o najstarijem brodskom topu u Europi, piše Povijest.
Malo pisanih podataka
O topovima je malo pisanih podataka sve do kraja srednjeg vijeka. Kada se spominju topovi onda je to najčešće u službi pukog nabrajanja i tu ne nailazimo na previše korisnih informacija o njihovom izgledu i funkcioniranju. Povremeno se samo spominju odvojene topovske komore za smještaj baruta. Sve do kraja 15. stoljeća brodovi su bili opskrbljeni malim brojem topova, a ujedno su sami brodovi imali više namjena, pa su mogli služiti i kao transportna i vojna plovila. Sukobi na moru bili su česti jer se more tretiralo kao mjesto na kojem ne vrijede uobičajeni zakoni.
Kamene kugle
Ovaj top spadao je u kategoriju ranih topova koji su ispucavali kamene, a ne metalne kugle. Radili su na principu eksplozije baruta koja je izbacivala kuglu, ali nisu imali velik domet, niti su bili previše precizni. Topovi su se punili kuglama s prednje strane koje su bile zamotane u svojevrsnu tekstilnu ambalažu. Kugla se potom nabijala uz pomoć drvenog bata. Možda se pitate zašto je kugla bila u tkanini. Stručnjaci navode da to nije bilo zbog brtvljenja cijevi već zbog lakšeg i sigurnije rukovanja topom. Naime zbog manevriranja topovima znalo se događati da kugla isklizne iz cijevi te se na ovaj način to nastojalo spriječiti, prenosi Povijest.
Cijev nađenog topa. Fotografija: Bo Niklasson/Bohusläns Museum / Povijest.hr
Tekstilna ambalaža i što nam je otkrila
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu The Mariner’s Mirror u ljeto 2023. Kako je top nađen s punjenjem i ostatkom tekstilne ambalaže izvršeno je radiokarbonsko datiranje koje je pokazalo da se tkanina može datirati između druge polovice 13. i kraja 14. stoljeća, a što je dalo neizravnu dataciju samog topa. Očekivalo se da je top izrađen od bronce, no tome nije bilo tako. U pitanju je legura bakra u kojoj je nađen manji postotak olova, i još manji kositra. Kemijska analiza materijala ide u prilog ranoj fazi proizvodnje topova koja se zasnivala na metodi pokušaja i pograšaka. Materijal za izradu topa je najvećim dijelom stigao s istoka Europe. Ovakvi topovi nisu imali dugi vijek trajanja i nakon nekog vremena bi postajali neupotrebljivi zbog pucanja cijevi. Zanimljivo je da je u konkretnom topu nađeno punjenje, što znači da je najvjerojatnije bio spreman za paljbu kada je završio na dnu mora.
U istraživanju su sudjelovali članovi međunarodnog tima predvođeni pomorskim arheologom Staffanom von Arbinom sa Sveučilišta u Göteborgu, koji je zaključio da se u blizini vjerojatno nalazi i olupina broda. Arbin nadodaje da primarna namjera ovog topa nije bila potapanje drugog plovila već onesposobljavanje žive sile i potom zauzimanje broda
Olupina Gilde leži na ravnom, pješčano-muljevitom dnu na dubini od 28 metara. Do nje se može doći isključivo morskim putem, najbolje uz pomoć nekog od obližnjih ronilačkih centara koji dobro poznaju olupinu i njenu poziciju.
Ipak, budući da se radi o uronu „u plavo“ potrebno je određeno iskustvo, jer ronioci svoj zaron do olupine započinju pomoću plutače i konopca za sidrenje. Kao i na svim drugim lokacijama olupina uzduž zapadne obale Istre, bez obzira na trenutne vremenske prilike, vidljivost u ljetnim mjesecima može biti dosta loša i ograničena na 2-3 metra, dok je od kasne jeseni do proljeća uglavnom bitno bolja i može iznositi 10-tak i više metara. Samo u izuzetnim prilikama, koje se događaju nekoliko puta godišnje, vidljivost zna biti odlična pa se tada vidi gotovo cijeli brod.
Veći dio željeznog trupa olupine je integralan, te leži na dnu u okomitom položaju. Na velikoj zaobljenoj krmi ističu se rešetkaste željezne grede koje su bile podupore za drvenu krmenu palubu,no ona je odavno istrunula pa se kroz nju može u unutrašnjosti krme vidjeti ostatak mehanizma kormila. Plivajući od krme prema naprijed, prolazimo iznad krmenog teretnog skladišta čija je lijeva strana djelomice otvorena, jer je trup na tom mjestu popustio i dio oplate se otvorio i naslonio na dno, prenosi Gorgonija.com.
Oba jarbola su pala i nalaze se na dnu pokraj olupine, napola zatrpani pijeskom. Nakon krmenog skladišta nailazimo na ostatke nadgrađa koji izgledaju vrlo niski, a na zadnjem njegovom kraju je veliki otvor gdje je nekada stajao dimnjak, koji je bio spojen sa parnim kotlom. Unutrašnjost nadgrađa je jako zamuljena, a fini mulj podiže se i pri najmanjem pokretu. Osim toga, vrata kao i svi otvori debelo su obrasli morskim spužvama, koraljima i raznim raslinjem što bitno smanjuje slobodni prostor za ulaz i povećava opasnost da se zaglavimo.
Ipak, iz unutrašnjosti rado izviruju veliki ugori kojih na olupini ima desetak, oprezno promatrajući ronioce koji su se usudili ući u njihovo carstvo. I velike škarpine susretali smo svuda po olupini. Na prednjem dijelu nadgrađa bio je nekada drveni zapovjednički most, koji je također odavno istrunuo. Nekoliko metara dalje vidi se ostatak otvora prednjeg teretnog prostora, ali tu je brod prekinut, a željezni limovi izvijeni uslijed eksplozije mine savijeni su kao da su od papira.
Pramac broda posve je otkinut i leži na dnu nagnut na stranu oko 50 m od ostatka olupine. Do njega se može doći jedino ako je sa olupinom povezan spojnim konopcem, ili ako voditelj ronjenja poznaje njegovu točnu lokaciju.
Olupina parobroda Gilda jedna je od manje poznatih atrakcija sjevernog Jadrana. No redovito je posjećuju ronilački centri smješteni na samom sjeveru Istre, jer je kao i druge istarske olupine stanište velikog broja riba, rakova i drugih morskih organizama, a dijelovi olupine prekriveni školjkama i spužvama pružaju prekrasne mogućnosti za fotografiranje.
Povijest Gilde
Brod Gilda (prije Italia) izgrađen je 1881. godine u brodogradilištu Stettiner Vulcan Werft u gradu Stettin u današnjoj Poljskoj za njemačkog naručitelja Pommerische Dampfschiff Gesellschaft. Bio je to željezni parobrod od 872 tone, dužine 70 m i širine 8,4 m. Dva parna kotla Rowan-Glasgow proizvodila su paru za parni stroj trostruke ekspanzije sa jednim vijkom, sa kojim je brod postizao brzinu od pristojnih 10 čv. Narednih godina Gilda je prevozila razne terete između Jadranskih i Sredozemnih luka.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata dolazi do smanjenja, pa i prekida prekooceanskih putovanja, kao i samostalnih putovanja Jadranom, koji postaje ratnom zonom. Brodovi Austro-Americane usidreni u neprijateljskim lukama rekvirirani su. Teretni parobrod Gilda, kao i mnogi drugi teretni brodovi Austro-Ugarskih kompanija, uključeni su u sastav transportnih brodova za prijevoz hrane i raznog drugog materijala za ratne pootrebe Austro-Ugarske vojske. Plovidba se zbog opasnosti od neprijateljskih podmornica odvija u konvojima jer, Iako Italija do polovice 1915. godine još nije ušla u rat premišljajući se kojoj se strani prikloniti, već su od 1914. godine u Jadranu zabilježeni napadi francuskih podmornica. Još je bio svjež primjer francuske podmornice Curie koja je 17. prosinca 1914. pokušala napasti ratnu luku Pula, ali je prilikom ulaska u zaronjenom stanju zapela u protupodmorničku barikadu iz koje se više nije mogla osloboditi, pa je izronila i zatim potopljena. No na Austro-Ugarske brodove nisu vrebale samo neprijateljske podmornice. U to su vrijeme na širem području oko Pule, kao i na prilazima tršćanskoj luci položena brojna minska polja, pa je plovidba tim područjem bila izuzetno opasna. Brodovi su pri isplovljavanju iz Trsta morali slijediti točno propisane koridore slobodne od mina, a svaka pogreška mogla je imati fatalne posljedice. Takva je sudbina zadesila i parobrod Gilda.
Foto: Grega Verč/Gorgonija.com
Slovenski istraživač, entuzijast i ronilac Danijel Germek pronašao je u tršćanskom arhivu izviješće sa kratkim opisom o gubitku parobroda Gilda. U njemu stoji da je dana 23. lipnja 1915. godine iz Trsta nešto poslije 17 sati isplovio konvoj od tri broda. Na čelu je bio parobrod Brunette, slijedio je parobrod Radium, a za njim je plovila Gilda sa teretom magnezita i različite opreme. Kada se konvoj oko 18.30 sati našao na otprilike 3 nm sjeverozapadno od rta Savudrija, iznenada je odjeknula snažna eksplozija, a iza pramca Gilde suknuo je u zrak visok stup vode i dima, izmiješan komadima pokidanog metala, koji su popadali u more. Kada se razišao dim od eksplozije, cijeli pramčani dio Gilde bio je već pod morem, a članovi posade pojurili su do čamaca za spašavanje, od kojih su uspjeli spustiti u more samo jedan. Pa ipak, svih 22 člana posade uspjelo se ukrcati u čamac i budući da ostala dva broda nisu prolazila, vjerojatno iz straha da i oni ne postanu žrtvama mina, zaveslali su prema obali. Za to je vrijeme Gilda brzo nestajala sa površine, ispuštajući ogromne mjehure zraka između kojih su na površinu izbijali drveni komadi broda i brodske opreme. Brodolomci su se nakon upornog veslanja uspjeli dokopati Savudrije. U katastrofi ipak nije bilo žrtava, samo je petero mornara bilo lakše ranjeno komadićima metala koji su se razletjeli od eksplozije. Niti danas nije sigurno zapravo zbog čega je Gilda naletjela na minu. Možda je došlo do pogreške u navigaciji (ali je tada veća vjerojatnost da strana brod na čelu konvoja) no moguće je da se radilo i o plutajućoj mini koju je ranije nevrijeme otrgnulo iz minskog polja.
Zaniljivo je da je tridesetih godina 20. stoljeća olupina Gilde privukla pažnju talijanske tvrtke Societa’ Italiana Recuperi Marini (SoRiMa) iz Genove koja se bavila vađenjem potonulih brodova. Ona je od Lučke kapetanije Trst zatražila i dobila odobrenje za podvodno rezanje i demoliranje olupine uz uporabu eksploziva. U odobrenju datiranom 12. rujna 1938. godine, Kapetanija naložila da se smije koristiti eksplozivna punjenja do 1 kg, te da se prije svakog miniranja mora izdati upozorenje nadležnima za plažu u Savudriji, kao i lokalnim ribarima. No do demoliranja olupine Gilde ipak nije došlo, možda zbog talijanskih vojnih operacija koje su u međuvremenu pokrenute u Africi ili radi drugih prioriteta kompanije. Tako je olupina Gilde ipak ostala ležati zaboravljena na morskom dnu sve do današnjih dana.
Parobrod Isea na svoje posljednje putovanje krenuo je iz Trsta, ali do odredišta nije stigao. Na sam Božić 1911. godine, požar koji je izbio u strojarnici proširio se cijelim brodom. Posada se spasila skokom u hladno more, a kapetan koji je ostao na mostu brod je nasukao na otočić Mala Smokvica kraj Rogoznice.
U zadnji tren spasio se skokom u more jer je uslijedila eksplozija brodskog kotla. Doplivavši do otočića pronašao je promrzlu posadu u stanju beznađa. Nekoliko mornara imalo je opekotine i pomoć je bila prijeko potrebna. Na njihovo iznenađenje ugledali su četiri rogoznička leuta. Ribari su spazivši gusti dim odmah krenuli prema Smokvici. Stigli su u pravi čas, pokupili brodolomce i smjestili ih u Rogoznici po kućama.
Župnik Ivan Katalinić i nadučitelj Ante Bumber istakli su se u prikupljanju pomoći. Iz Šibenika je stigao dr. Julio Kovatz s broda Schwarzenberg i zbrinuo ozlijeđene. Kapetan Ivan Kalačić izvijestio je brodovlasnika, konzorcij Dalmatia o gubitku broda. Ujedno se zahvalio mještanima Rogoznice. Zapaljeni parobrod Isea pod udarcima valova potonuo je za par dana u dubinu.
Obzirom na način potonuća broda, dijelovi olupine su na nekoliko lokacije. Krmeni i pramčani dio udaljeni su stotinjak metara jedan od drugoga.
Krmeni dio je najdublje – na 24.5 metara i na njemu se nalazi kormilo. Pramčani dio je na dubini od 17-18 metara. U unutrašnjosti olupine svoj dom su našli ugori i škarpine, a oko plivaju brojna jata crneja.
Olupina je pogodna za sve ronilačke kategorije, a za odlazak do lokaliteta možemo preporučiti ronilački centar Deep Blue Diving iz Rogoznice. Teret koji je parobrod prevozio na svom posljednjem putovanju bila je čokolada pa se ova olupina još naziva i “Sweet wreck”.
Foto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.comFoto: Luka Kolovrat/Gorgonija.com
Nećemo poreći, riječi “all-inclusive” mogu izazvati uzdah, s vizijama tužnih švedskih stolova, fluorescentnih narukvica i razblaženih koktela, ali kao što najiskusniji putnici znaju, najbolji all-inclusive resorti u Europi sada nude nešto sasvim drugačije. Ovi hoteli su umjesto toga elegantno uređeni, nude luksuzan smještaj, raskošnu hranu i ozbiljno opuštanje – na posljetku, mnogo je lakše opustiti se u putovanju tijekom kojeg vašu kreditnu karticu ne trebate stalno koristiti. Bez obzira tražite li obiteljski odmor ili zabavu za odrasle daleko od gužve, ovo su izbori CN Travellera najboljih all-inclusive resorta u Europi.
Curio Collection by Hilton Domes Aulus Elounda – Kreta, Grčka
Ovo je apsolutno mjesto za bijeg od svih briga svijeta. Smješten na padini iznad Mirabello zaljeva, okružen bujnim vrtom i nježnim pljuskom kristalno čistih valova, Domes Aulus Elounda je kretsko skrovište s pogledom na otočić Spinalonga, koji je pod zaštitom UNESCO-a. Mnogima odgovara što je ovo odmaralište samo za odrasle, bez vriske djece oko sebe (da, volimo mališane, ali ne želimo uvijek provoditi odmor s njima). Ima četiri elegantna restorana, koji nude sve, od grčkih klasika poput suvlakija i gyrosa do meze i svježih pizza, uz tri blistava bara. Kad ne čitate knjigu ili se ne kupate u bazenu, ne propustite posjetiti nagrađivani Soma spa centar, gdje vas čekaju tretmani inspirirani ritualima drevnih Grka.
Hillside Beach Club – Fethiye, Turska
Postoji razlog zašto se obitelji okupljaju u turskom Hillside Beach Clubu. Zapravo, ovaj hotel smješten u borovoj šumi uz obalu ima tako odanu publiku da je nedavno postao studija slučaja na predavanju na Sveučilištu Harvard. Smješten u svojoj privatnoj uvali, Kalemya Bay, ima sobe s terakotnim krovovima prekrivene zelenilom, dizajnirane da se uklope u prirodni pejzaž. Ovdje se događa toliko toga, a dnevni bilten će vas obaviještavati o svim aktivnostima – od tri plaže (od kojih su dvije samo za odrasle), dva spa centra, tri restorana i osam barova, kao i bazena, prirodnih staza i brodskog servisa do različitih plaža, sa satovima fitnessa, ronjenja i jedrenja, kao i malim nogometnim igralištem. Za obitelji s malom djecom tu je sjajan baby park za djecu do tri godine s pješčanikom, vodenim parkom, dječjim bazenom i igralištem, dok dječji klub nudi prepun raspored zabave za one od 4-12 godina (satovi tenisa, radionice klavira, igre na bazenu). Iako bi moglo biti moćno, ovo mjesto još uvijek ima opušteni boemski ugođaj.
Club Med Cefalù – Sicily, Italija
Kakav blago divlji otok s mirisom borovine i tamno plavim morem i uvijek prisutnim morskim povjetarcem. Da, ovo je veliki hotelski kompleks, ali vješto zadržava osjećaj stila i intimnosti – nema mirisa klora, ničega plastičnog ili kičastog. Na slikovitim liticama pored mora, Club Med Cefalù ima bajkovit pogled na Cefalù zaljev, gdje gosti uživaju u prelijepim zalascima sunca, s pogledom na slikovite primorske gradove i Parco delle Madonie, UNESCO-vu svjetsku baštinu i raj za planinare, sve na dohvat ruke. Ovdje su dobrodošla djeca starija od osam godina, a all-inclusive aktivnosti uključuju sve od tenisa, streljaštva i ronjenja do joge, vožnje kajakom i veslanja na dasci. Postoje tri restorana na izbor: skromni La Riva uz plažu, Palazzo iz 18. stoljeća i La Rocca za talijansku kuhinju i pogled na blistavi zaljev.
Ikos Odisia – Krf, Grčka
Potpuno drugačiji od klasičnih all-inclusive hotela na Krfu, drugo i najnovije otvaranje Ikosa na otoku je prava lekcija o tome kako biti elegantan. Smješten u mirisnom šumarku i okružen sjajnim valovima, nisko građeni objekti leže između borovih šuma i mirisnih citrusnih voćnjaka, nudeći elegantne dvokrevetne sobe, privatne apartmane s pratećim bazenima i prostrane bungalove. Svaki obrok ovdje je prava poslastica, a na izbor se nudi šest restorana s jelovnicima pažljivo kreiranim od strane šefova iz restorana sa Michelinovom zvjezdicom, kako bi se proslavili lokalni proizvodi. Hotel također nudi program Dine Out, potičući goste da jedu lokalnu hranu vani uz besplatan najam bicikala te mogućnost posudbe Tesle za cjelodnevnu avanturu, a sve je to dio all-inclusive paketa.
Zafiro Palace Andratx – Mallorca, Španjolska
Nema potrebe da se dvoumite između izbora all-inclusive odmarališta ili hotela sa stilskim dizajnom, jer u Zafiro Palace Andratx nema kompromisa. Okružen bujnim vrtovima s palmama i predivnim pogledima na more i planine, ovaj all-inclusive hotel na Mallorci nalazi se na periferiji blistavog ljetovališta Camp de Mar, samo 30 minuta od aerodroma u Palmi. Glavne zgrade odmarališta su dizajnirane tako da se neprimjetno stapaju s prirodnom stijenom, dok niske zgrade ustupaju mjesto čistim i suvremenim interijerima. Oni koji odaberu all-inclusive paket imaju izbor od pet restorana, privatni prijevoz do zračne luke i korištenje električnog mopeda za izlazak i istraživanje po mjestu. Uz navedeno, tamo se mogu pronaći tri bara, sedam bazena (jedan samo za odrasle), teretana i Zen Spa. Iako su djeca dobrodošla, u usporedbi s drugim objektima Zafira, ovdje je mirno okruženje vjerojatno bolje prilagođeno odraslima.
Elix, MarBella Collection – Parga, Grčka
Dođite do Krfa i uzmite brod da biste stigli ovdje, prolazeći pored brojnih tajnih pješčanih plaža, pećina i uvala na putu, dok se morska sol nagomilava toliko da sjaji u vašoj kosi. Prijem u Elixu je kao neka vrsta nebeskog spa centra, s visokim stropovima i prozorima s beskrajnim pogledom na pješčanu uvalu Karavostasi. Obitelji obožavaju ovo odmaralište koje je pomalo skriveno; predivna plaža s ukrašena pletenim dekorom, ležernih ležaljki u boji kamena, crvenih jastuka i zidnih tapiserija, a sobe s balkonima omogućavaju da maksimalno uživate u pogledu na pažljivo usklađeno cvijeće i travnjake, nizove balkonskih bazena i beskrajno more. Roditelji ovdje imaju mnogo mogućnosti za djecu, poput dječijeg vrtića koji se brine za djecu od četiri mjeseca do tri godine (uz nadoplatu), kao i mnoštvo doživljaja u ponudi za djecu od 4 do 12 godina, te tinejdžere. Valja napomenuti i neograničenu ponudu sladoleda cijeli dan, svaki dan. Hrana i piće u Elixu jednako su lokalni i ukusni – od vrlo popularnog grčkog i mediteranskog švedskog stola u restoranu Saffron do još kreativnije grčke fine dining u restoranu Pearl.
Daios Cove – Kreta, Grčka
Obitelji koje traže umirujuće, prostrano, sveobuhvatno odmaralište s kamenim vilama razasutim oko uvale obrasle maslinama, Daios Cove je pravi izbor. Ovdje je usluga glatka poput lokalnog meda, s mirisnim ručnicima za ruke, ledenom vodom i električnim kolicima koji će vas bešumno odvesti do vaših vrata. Htjet ćete uloviti jednu od vila s pogledom na nevjerojatno lijep zaljev Vathi, s dnevnim boravkom koji vodi do beskrajnog bazena i terase, a glavni apartman i balkon se nalaze na katu ispod. Sa šest restorana i nagrađivanim koktel barom, ovdje možete pronaći toliko toga da i najizbirljiviji gosti budu zadovoljni. Klubovi za djecu namijenjeni su mališanima od četiri mjeseca do 12 godina, a nudi se i mnoštvo aktivnosti za odrasle: dva teniska terena, elegantan spa centar s finskom saunom, vodeni sportovi te privatna plaža.
Zoëtry Mallorca – Balearski otoci, Španjolska
Zoëtry Mallorca, idealan za one koje odbijaju velika, rasprostranjena odmarališta. Okružen je brežuljcima i bujnim vinogradima, a smješten unutar povijesnog seoskog imanja Sa Torre, s vlastitom neogotičkom crkvom i vjetrenjačom. Prvi pogled na ovo seosko imanje iz 14. stoljeća je dovoljan da opusti vaše tijelo i um te uspori puls. No, ne biraju svi all-inclusive paket ovdje jer je hrana, većinom ubrana ili skupljena s imanja hotela ili lokalno nabavljena, svježa i ukusna, a tu je i restoran sa Michelin zvijezdicom, s čuvenim šefom Andreu Genestra na čelu, zaključuje CN Traveller.
Lokacija: Nedaleko pacifičke obale Južne Amerike Vrijeme: druga polovica rujna 2004. godine Ime broda: Stolt Durham
Durham, od milja, bio mi je drugi po redu brod na engleskoj kompaniji, petnaesti i posljednji u svojstvu Čifa. Iako su i brod i ugovor bili donekle lakši od prethodnog, ipak su bili među najtežima i najzahtjevnijima u mojoj karijeri Čifa na „kemiji“. A Durham je bio krasan brodić od cca. 13.000 tona nosivosti sa svim tankovima od nehrđajućeg čelika (Stainless Steel), vlastitim generatorom za proizvodnju dušika (Nitrogen) i još nekim detaljima koji su ga svrstavali u „kemiju“ koja je mogla prevoziti gotovo sve najgore gadosti među teretima. Srećom, u moja četiri mjeseca smo uspjeli izbjeći spomenute gadosti, mada se ne bi moglo reći da smo baš niti „prošli lišo“. Ipak, ništa na što i ja i većina ekipe na brodu nismo navikli. S naglaskom na većinu.
Komandant je bio Englez, kakvih petnaestak godina stariji od mene, iskusni tankeraš s raznih vrsta tankera od produkata, preko sirove nafte do plina. Imao je manire gospodina i bio je, kako bi se reklo kod nas u Primorju „in gamba“. A imao je i manire Komandanta koji je stajao iza „svoga“ čovjeka. To mi je jednom otvoreno dao do znanja, rekavši mi kako nisam sam na brodu nego smo svi skupa tim. Na moju žalost, ili radije sreću, kroz svojih devet godina „čifovanja“ sam, uglavnom, imao suprotna iskustva s Komandantima da sam postepeno evoluirao u samostalnog i neovisnog Čifa. Uz nekoliko časnih iznimaka kojih se rado sjećam dan danas.
No, manjkalo mu je iskustvo na kemiji. I to ga je, očito, opterećivalo više nego što je bilo neophodno. Stoga je teško, iako meni nerazumljivo, prihvaćao da Čif, tj. ja, zna kudikamo više o operacijama, teretima i, prestrašno, o pranju tankova. A bilo mi je narazumljivo jer se nisam nikada prema nikome, a naročito ne prema pretpostavljenima, ponašao bahato. No, svakome njegovo.
Svakako, je li zbog toga, je li zbog moje urođene antipatičnosti, ili pak nečeg sasvim trećeg, nije me osobito „gotivio“. Analogno tome, nisam niti ja njega. Iako je postojalo uzajamno, prešutno poštovanje, moguće i vjerojatno pomalo nevoljko s obje strane. No, isto tako, postojalo je, s njegove strane, određeno rivalstvo po pitanju tereta i operacija. Što se protezalo i na ostale aspekte moga posla. Kao da je samo čekao da negdje pogriješim kako bi to nadoknadilo njegov manjak iskustva oko kemije.
Takvo njegovo djetinjasto ponašanje nas je dovelo do situacije koja je mogla završiti kudikamo gore s kudikamo ozbiljnijim posljedicama za nekolicinu od naših, uključujući, neposredno, njega i mene.
Bila je subota, redoviti dan za vježbe s čamcima za spašavanje, protupožarne, spašavanje osoba iz zatvorenih prostora i ostalih. Imao je svojevrstan fetiš za što detaljnije i što zahtjevnije vježbe. Ne jer je imao loše namjere ili se iživljavao nad nama nego upravo suprotno, želio je da pokušamo, vidimo, osjetimo kako bi to moglo izgledati u stvarnoj situaciji. Jednom smo tako imali vježbu/natjecanje/utrku u brzom hodanju s dišnim aparatima na leđima s maskama preko lica. U dvije grupe smo se trebali što brže, ne trčeći, spustiti s mosta, preko krme, oko prove uspenjati natrag do mosta. Po povratku skinuti aparat i pomoći slijedećem da ga uprti na leđa. Sekondo, koji je bio u mojoj ekipi, inače teški pušač, vratio se do mosta uspuhan, jedva dišući i gotovo ljubičast u licu. Sad tome, uz malo mašte, treba pridodati stvarnu situaciju, požar, dim, vrućinu, slabu vidljivost, paniku i strah. Zastrašujuće.
No, spomenute subote je odlučio da oba čamca, s ljudima unutra, spustimo do iznad mora i dignemo natrag. Vrijeme je bilo lijepo, ali je bilo malo mrtvoga mora i brod je lagano valjao, nekoliko stupnjeva desno/lijevo. Osobno nisam bio oduševljen idejom spuštanja, ni zbog samih čamaca, a naročito zbog ljudi unutra. Pa sam ga pokušao nasamo, diskretno, nagovoriti da odustanemo od spuštanja do sljedeće prilike. Samo što mi se nije nacerio u facu uz pogled koji je izazivao i pitao me šta sam takva kukavica. Nisam zagrizao nego sam mu i dalje pokušavao objasniti kako se bojim za ljude i sam čamac. Kao tvrdoglavi tinejdžer je odmahnuo rukom uz komentar kako se ništa ne može desiti pri tako neznatnom valjanju.
Trojica ili četvorica su se ukrcali u lijevi čamac, spustili smo ih dolje i digli natrag, da se ništa nije dogodilo. Promatrao me trijumfalno i samozadovoljno se smijuljeći. Nitko sretniji od mene što je sve dobro prošlo.
Međutim, prilikom namještanja čamca u izbočene bokobrane sohe, na koje čamac mora naleći kako bi se mogao učvrstiti, brod se zavaljao nešto više nego do tada. Čamac, ovješen na čeličnoj užadi, se pod inercijom zavaljao jače. Kako nije bio još „sjedio“ u „kolijevci“ sohe bokom je bubnuo u bokobran koji mu je probio trup. Nije to bilo ništa teško, bilo je uglavnom površinsko oštećenje veličine muškarčeva dlana. Ali je bilo oštećenje koje se moglo izbjeći. Prvo su se ljudi iskoprcali iz čamca pa smo provjerili kolika je šteta i kako ju sanirati. Komandant je samo komentirao da to nije ništa i pobrao se u kabinu.
Naravno, desni čamac te subote nismo spuštali.
U navigaciji, Južno Kinesko more, Batangas (Filipini) – Bangkok (Tajland), 28. VII. 2022.
Registar brodova Svetog Kristofora i Nevisa (St. Kitts and Nevis) još jednom se našao na udaru teških kritika – ovaj put zbog izbjegavanja odgovornosti prema više od 30 pomoraca. Naime, ovaj registar je, protivno MLC-u i međunarodnom pravu, odjavio tri broda na kojima se nalaze napušteni pomorci. Njihovu “taktiku” oštro je osudila Međunarodna federacija transportnih radnika (ITF).
Pomorci na brodovima Med Sea Eagle i Med Sea Fox od srpnja se nalaze na sidru kod Sharjaha u UAE. Njih je, uključujući i posadu broda Med Sea Lion koji se nalazi u zapadnoj Africi otkako je u travnju na njemu pronađena velika količina kokaina, napustio vlasnik Sea Lion Shipping. Nesretni pomorci na ovim brodovima mjesecima nisu primili plaću, a žive u strašnim uvjetima bez osnovnih potrepština. Svima im ponestaje hrane i vode, a mnogima je hitno potrebna liječnička pomoć. Inspektori ITF-a izvijestili su da je psihičko stanje svih pomoraca na ovim brodovima loše, a situacija je postala toliko ekstremna da je jedan član posade broda Med Sea Eagle pokušao oduzeti vlastiti život.
Registar St. Kittsa i Nevisa potvrdio je ITF-u da je odjavio sva tri broda, navodeći da je riječ o njihovom odgovoru na napuštanje brodova i posade. Međutim, registar nije, ni nakon više od tjedan dana, objasnio zašto su brodovi odjavljeni dok su pomorci još na brodu i u opasnosti, prenosi Splash247.
“St. Kitts i Nevis poigrava se s međunarodnim pravom. Moralno je neprihvatljivo ostaviti pomorce da trunu na brodovima bez države zastave. Sama odjava tih plovila ne bi ih trebala osloboditi obveza. Ako je tako jednostavno izbjeći odgovornost, čemu onda služe naši međunarodni okviri za zaštitu pomoraca”, pita se David Heindel, predsjednik sekcije pomoraca ITF-a i predsjednik Seafarers International Union.
Ova karipska otočna država ratificirala je Konvenciju o radu pomoraca (MLC – 2006.) koja utvrđuje odgovornosti vezane uz dobrobit posade broda, uključujući i slučajeve kada ih brodovlasnici napuste. Konvencija vrlo jasno navodi da u slučaju kada brodovlasnik napusti pomorce, a osiguratelji ne izlaze u susret, država zastave preuzima obvezu za dobrobit pomoraca.
U slučaju ova tri broda, brodovlasnik Sea Lion Shipping tvrdi da je u financijskim poteškoćama, a osiguravatelji nisu reagirali na zahtjeve ITF-a. Prema MLC-u, to znači da su životi pomoraca u rukama države zastave.
“Smatram da je nevjerojatno da zastava uzima pristojbe za registraciju brodova, a na prvi znak nevolje pobjegne”, rekao je Heindel.
“Ovaj slučaj baca svjetlo na ludost sustava zastava pogodnosti. Države poput St. Kittsa i Nevisa vide registraciju plovila kao priliku za zaradu, ali ne pružaju resurse kako bi regulirali brodove u svom registru. Svjetska gospodarstva ovise o brodovima poput ovih, ali nastavljaju tolerirati ovaj manjkavi sustav. Pritom neprestano ugrožavaju živote pomoraca”, rekao je Steve Trowsdale, koordinator inspektorata ITF-a.
Registar St. Kittsa i Nevisa također se našao na udaru kritika zbog velike količine registriranih tankera koji pripadaju tzv. ‘floti u sjeni’ u prvoj godini rata između Rusije i Ukrajine.
Dana 31. listopada 1991. godine uplovljavanjem u grušku luku broda Slavije na čelu Konvoja „Libertas“ donesena je nada u povoljni ishod ratnih događanja i barem trenutni prekid razaranja grada Dubrovnika.
U humanitarnom pohodu, koji je Dubrovniku donio prijeko potrebnu pomoć u hrani, higijenskim potrepštinama i lijekovima bilo je više turističkih brodova, jedrenjaka, ribarskih koća, remorkera i brojnih manjih plovila iz svih krajeva Jadrana, prenosi Dubrovački dnevnik.
Inicijativu za probijanje pomorske blokade i dostave neophodne humanitarne pomoći stanovnicima i prognanicima u Dubrovniku pokrenuli su u Zagrebu Fond za spas Dubrovnika Sveti Vlaho, Društvo hrvatskih književnika i Matica Hrvatska, a grad Rijeka bila je organizacijski i logistički centar za prikupljanje pomoći i početna luka Konvoja „Libertas“.
Jugoslavenska ratna mornarica zaustavila je konvoj kod Mljetskog kanala i zapovjedila da se brodovi vrate. Ipak, nakon dužih pregovora i pretresa brodovi su propušteni u Dubrovnik koje su „dopratili“ brodovi ONB-a.
Konvoju „Libertas“ dobrodošlicu je poželjelo oko tisuću stanovnika Grada, a obratio im se i Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Jugoslavije, porukom da nisu zaboravljeni. Dubrovački dnevnik piše da je konvojem stigao i predsjednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić, te brojni drugi političari, kulturni i javni djelatnici.
Nakon mjesec dana od početka otvorene agresije na dubrovačko područje u Grad je stigla toliko očekivana pomoć koja je stanovništvu vratila vjeru i nadu u konačnu slobodu i deblokadu okupiranog Grada, ali i pored „Prijedloga za normalizaciju života u Dubrovniku“, koje je Komanda VPS Boka uputila 26. listopada Kriznom štabu, i nastavka pregovora uz nazočnost promatračke misije EZ, napadi neprijatelja nastavili su se zauzimanjem Žarkovice.
Izvor: MDRD / Dubrovački dnevnik
Tekst: Varina Jurica Turk, Mišo Đuraš/Muzej Domovinskog rata Dubrovnik
Jugo je ovih dana imalo olujnu snagu na otvorenom moru, tako je presudilo i jednoj brodici iz Komiže. No nije ovo obična brodica, ima ona svoju priču…
Prije četiri godine napustio nas je jedan od najosebujnijih Komižana, Nikola Mardešić. Zvali su ga Živa Vatra i gotovo do zadnjeg dana išao je na ribe u svojoj barci, koja je od tada ostala sama i pusta uz komišku rivu, prenosi Morski.hr.
S dugom bradom i kosom, slamnatim šeširom i žuljavim rukama, bio je pravi predložak starog morskog vuka, pa ga je tako i kamera voljela, a znao je kazati, dok je bio mlađi, i pripadnice ljepšeg spola.
Kao iz filma “Starac iz more”, prepoznali su ga tako i momci iz klape Cambi, koji su s njim u glavnoj ulozi snimili spot za pjesmu Gradovi uz more.
Brod su, kažu nam Komižani, naslijedili njegovi sinovi, no, dodaju, to je jedna tužna priča o kojoj je možda i bolje ne pričati. Vatra od Žive vatre tako je nakon četiri godine odolijevanja svim neverama i valovima, poželjela odletjeti k svome Nikoli…
Video: Morski.hr
I baš kako otočani za Svetog Nikolu svoje stare brode spaljuju na ognju, tako se, nekako simbolično ova Vatra pridružila Živoj Vatri.
Jedrilica Sinbad San sredinom listopada 2023. konačno kreće na put oko svijeta – najavio je u srpnju Leo Lemešić, 53-godišnji moreplovac i pustolov.
Iz Jedriličarskog kluba “Labud” Lemešić je odrišija konope 29. listopada i tako krenuo na put u nepoznato na 21-metarskoj jedrilici imena Sindbad San, prenosi Slobodna Dalmacija.
Društvo će mu praviti skiperi Matko Pavković i Marin Ružić. S njima je krenulo i nekoliko prijatelja koji će se nakon nekog vremena prebaciti na kopno i vratiti kući, a ispratili su ih prijatelji i obitelj.
Kako je najavio u intervjuu za Navigare 2021. godine, plan je ploviti preko Atlantika za Karibe pa kroz Panamski kanal preko Kostarike, Nikaragve, Salvadora i Guatemale do zaljeva Baja California u Meksiku. Tamo će na neko vrijeme odmoriti, a onda 2025. i 2026. jedriti Pacifikom.
S manjim prekidima i povratcima u Hrvatsku njihov put oko svijeta trajat će četiri godine.
Foto: Tonči Vlašić/Dubrovački vjesnikPosada Sinbada uplovila je u Orsan – Foto: Tonči Vlašić/Dubrovački vjesnik
Brod se zvao Sinbad San, ali smo iz imena izbacili San što znači visočanstvo, titula. Učinili smo to budući da su u lukama, u kojima bi pristajali, skoro svaki put napisali drugačije, krivo, pa bi ga tražili u registru brodova, i kad se to dogodi, svaki put problemi. Zbog toga smo odlučili ovaj put ‘skinut’ onaj san, ostaviti samo Sinbad. Naravno, zna se dogoditi i tu greška, i to u jednom slovu, ali oni koji su odrasli na crtanim filmovima o Sinbadu, znaju kako je SiNbad, a ne SiMbad – priča Leo Lemešić, Splićanin, moreplovac, pustolov. Loše vrijeme je učinilo svoje već na početku, i kad se to dogodilo, uplovio je u Dubrovnik, koji će mu tako biti zadnja hrvatska luka iz koje kreće na put oko svijeta, a ne njegov Split, piše Dubrovački vjesnik.
Taj svoj san – otploviti ‘zemaljsku balotu’ Lemešić je već ostvario, ali, vrag mu ne da mira, i kreće opet. Šalimo se, San je izbacio iz imena broda, ali svoj san će ispuniti dva puta. Najmanje…
– Prvi projekt se zvao, prevedeno na hrvatski: ‘podjela snova’. Ostvarili smo ga u brodu Dora, ne samo na zadovoljstvo Marina Bosotine, koji mi je posudio jedrilicu, te mene, već i 150 članova posade, koji su se izmjenjivali tijekom pet i pol godina dugog putovanja. I ovo putovanje bi trebalo potrajati toliko bez obzira na to što je jedrilica, Sinbad, moćnija od Dore. Opremljena je s puno više opreme koja će služiti za istraživanja, koja ćemo provoditi, te tako pomoći u ostvarenju svih naših snova, pretvaranja snova u stvarnost jer, kako kažu, oni koji žive na jedrilicama i na brodovima da ti jedrilica ili brod vrijede koliko pomoćni brod. Ovaj put imamo uistinu odličan brod. Mi ga zovemo Mali div.
Put se zna, preko Atlantika do Kariba, proći će Panamski kanal, zaljev Baja California u Meksiku, Tihi ocean…
– Koliko najviše dana bude da ne stanemo nogom na kopno? Ha, dvadesetak dana jer je manje više slična udaljenost proći Atlantik i Pacifik. Ovaj brod ima velike mogućnosti kretanja bez jedara, ima velike tankove za gorivo, te i Atlantik, i Pacifik možemo svladati bez jedara, ali nam, naravno, to nije cilj. Međutim, to spominjem radi sigurnosti.
Na pitanje zar ne može kraće trajati ovo putovanje, Lemešić odgovara:
– Kad su veliki snovi u pitanju, a u ovom slučaju jesu, za njihovo ostvarivanje trebaju velika odricanja. Kad se već takva odricanja naprave, onda to izbivanje iz Lijepe naše, iz najljepšeg mora na svitu, mora biti toliko dugo. Mi ne idemo rušiti rekorde, proputovati svijet za 80 dana, pokazati kako možemo preploviti svijet, već zato jer to volimo, jer se u pučinskom jedrenju, oceanskom, pronalazimo. Smatramo kako je to vrijedno svih odricanja. Ja sam veliki sretnik jer sam to već jednom ostvario, od 2010. do 2016., a ovo sad je za mene ekstra bonus. Smatram ovo drugo putovanje oko svijeta nagradom, ali i obvezom pokazati drugima, tj. pomoći drugima da i oni dožive ono što ja već jesam. Nas je sad na jedrilici osam, bit će nas tijekom putovanja najviše do deset, nikad manje od sedam. Posada će se mijenjati svako mjesec dana. Put do Meksika od 11.000 milja imat će osam etapa, ravnomjerno vremenski raspoređenih tako da svima budu interesantne, te svatko od njih sebe pronađe u jednoj.
Što je sve Lemešić prošao u svom prvom putovanju oko svijeta. Ostalo je zapisano kako je bio u pedesetak država..
– Užitak je bio upoznati sve te države, njihove stanovnike, običaje, ali je svaki put bilo važno znati najvažnije stvari i prije nego smo došli u neko mjesto, pripremiti se.
Lemešić je sa svog prvog putovanja šest puta za redom poslao svojima u Hrvatskoj čestitku za novu godinu.
– Gdje sam slavio nove godine? 2011. sam dočekao u državi Sveti Vincent i Grenadini, otočnoj državi u Karipskom moru. Jedna je bila u Panami, na izoliranom otočiću na kojem žive Cuna Indijanci, mi pišemo Kuna Indijanci. Jedna nova godina je bila u Meksiku, jedna na Tajlandu, jedna u Južnoafričkoj Republici…
Jedri od kad zna za sebe. Naime, njegova obitelj je imala mali krstaš, Suša 6,5 metara s gumenjakom koji je bio pomoćna brodica.
– Imali smo Tomos 4, izvan brodski motor i za gumenjak, i za jedrilicu.
Hrvatska bandijera se vijori na Sinbadu, ali i Hajduka.
– Dalmacija u mom srcu, međutim, u ovom projektu je cijela Hrvatska. U ovoj prvoj ruti su dva Slavonca, dva Međimurca, dok je nas četvero iz Dalmacije. Tijekom putovanja imat ćemo članove posade i iz drugih dijelova Lijepe naše. Što se tiče Hajduka, otac Marino je bio igrač Hajduka. Svim srcem sam za Hajduka. Tu je i velika zastava Jedriličarskog kluba Labud, čiji sam član.
U Dubrovniku je dobio na poklon i bandjeru Jedriličarskog kluba Orsan, naovdi Dubrovački vjesnik.
– Već dugo, dugo godina, najmanje 45, sam prijatelj s Orsanovcima. Uvažavam jedriličare s dubrovačkog područja, koji su redovni sudionici svih regata u splitskom akvatoriju. I nadam se kako ćemo još dugo dugo biti sportski suparnici, ali također i dalje veliki, veliki prijatelji. Za mene je Jadran Gamulin, član Orsana, pojam pomorca u onom istinskom smislu, pravi zaljubljenik u more i sve oko mora.
Imao je 40 godina kad je krenuo na svoje prvo putovanje…
– Još prije tog prvog putovanja sam pročitao kako treba krenuti na put što mlađi, ne zbog toge jer si tad fizički moćniji, nego da kad se vratiš ostane više života za prenijeti bogatstvo, koje si stekao, na druge i uživati u onome što si prošao. Kad sam se vratio s prvog putovanja, bilo je to 2016. godine, obećao sam sebi kako neće proći deset godina da isplovim ponovno, i u tome sam uspio. I dok sam prvo putovanje sam inicirao, ovaj put sam krenuo na nagovor drugih i uz pomoć drugih – rekao je 53-godišnji Lemešić nakon što je privezao Sinbada u lučici Orsan, koja će biti zadnja hrvatska luka prije novog putovanja oko svijeta…
