Podmornica Titan u kojoj je preminulo petero putnika okupirala je pažnju ljudi diljem svijeta. Ta je podmornica trebala putnike odvesti do olupine Titanica, no priča nije imala sretan kraj. Zbog ove tragične situacije, potonuće Titanica ponovno se našlo u središtu pažnje. U suradnji s Yugopapirom, Index donosi priču iz 1952. godine o Hrvatu Ivanu Sekalecu koji je bio na Titanicu.
Lipanj 1952.: Četrdeset godina je proteklo od one noći kada je u svijet krenula vijest: “Titanic je potonuo!” Među 885 ljudi – posade i službenika Titanica, nalazio se i jedan Hrvat, brodski ložač Ivan Sekalec, koji danas živi u Zagrebu.
Sekalec spada među one malobrojne sudionike najveće mirnodopske pomorske tragedije ovog stoljeća, koji su uspjeli da spase svoj život. Gledao nas je začuđeno kada smo mu pristupili. Očito, iznenadilo ga je da mu netko nakon toliko godina dolazi i da ga pita za onaj događaj, koji je u njemu ostavio toliko tragova.
“Da, točno su vam rekli. Ja sam preživio katastrofu Titanica.”
Starca su godine i nedaće jako nagrizle. Očekivali smo da ćemo vidjeti kršna, stasita pomorca koji polovinom svog sedmog desetljeća još hoda čilo i krepko. Ali – prevarili smo se. Nije to “suncem opaljeni stari morski vuk, koštunjava lika naborana čela i čeličnog pogleda”, kakve poznajemo iz pripovijedaka i romana Jacka Londona.
Ivan Sekalec je klonuo i previše klonuo za svoje 64 godine. Živčano je slomljen i jako iscrpljen. Čak je i obligatno sidro utetovirano na mišici pomorca prije nekih 45 godina sada već prilično izblijedilo.
Sekalec i nije bio pomorac. Šta je to osam godina? Imao je 16 godina kada je – gonjen “trbuhom za kruhom”, a još više vođen nemirnom pustolovnom ćudi – ostavio sirotinjsku zagrebačku krovinjaru i otišao na more.
A onda… uostalom, putevi tih mladića su uvijek približni i veoma slični. Mukotrpan, prenaporan rad na palubi ili u utrobi broda – bučna i burna iživljavanja po lučkim krčmama svih kontinenata.
Tragedija Titanica ga je jako potresla
Nakon osam godina Sekalec se povratio na kopno. Tragedija Titanica živčano ga je potresla u tolikoj mjeri da je rano odlučio napustiti pomorski život, koji je inače jako volio.
Bio je 24-godišnji mladić kada je one travanjske noći, sretno skliznuvši s prekooceanskog gorostasa koji se potapao, čitavu noć drhtao u čamcu za spašavanje s još šezdesetdvojicom supatnika i lutao u čamcu pučinom, neizvjestan hoće li dočekati pomoć i spasenje.
A kada je Carpathia, pritekavši prva u pomoć brodolomcima, među malobrojnim spašenima iz jednog od tridesetak čamaca izvukla i ložača Ivana Sekalca, Zagrepčanin se zarekao da nikad više neće na brodove. Iz New Yorka, gdje su iskrcali spašene, brzo se vratio u Stari svijet. Lutao je za uhljebljenjem kojekuda, dok je još bilo snage, a onda se vratio u rodni grad.
Danas, kada u njegovom dvorištu znatiželjno razgovaramo o Titanicu, rano iznemogli starac se s naporom prisjeća pojedinosti i detalja drame. No, što razgovor dulje traje, sjećanje se budi sve jače i jače. Preko zgrčenih usana u priličnom neredu, tromo i polako se valjaju riječi, koje na mahove bljedunjavo, a na mahove prilično jasno slikaju jezivu noć između 14. i 15. travnja 1912. godine.
“Upravo sam završio putovanje na engleskom parobrodu Everton Grange, kada sam doznao da White Star Line namjerava da sa svojim tek dovršenim Titanicom pođe za Plavu vrpcu. Jedan moj znanac u Londonu, brodski konobar, koji je i sam dobio zaposlenje na Titanicu, dobro se založio da i ja budem primljen među posadu.
Bio sam tada presretan. Koliko zbog dobre zarade, mnogo bolje nego na Everton Grangeu, isto toliko i zbog toga što ću sudjelovati u jednom rekordnom pothvatu – u osvajanju Plave vrpce. Znate, to je velika čast za svakog pomorca.”
“U ranu zoru 8. travnja napustili smo Liverpool…”
Ivan Sekalec nas polako i oprezno vodi na prvo i posljednje putovanje Titanica. Povremeno zastaje. Tu i tamo ne može se sjetiti ovog ili onog detalja. Na mahove mu glas još jače drhti. Očito, sjećanje ga uzbuđuje.
“U ranu zoru 8. travnja napustili smo Liverpool i krenuli prema jugozapadu. U francuskoj luci Cherbourg ukrcali smo neke nove putnike i u noći između 11. i 12. travnja nastavili dalje, najvećom brzinom koju je brod mogao razviti. Ta težnja za rekordom, ta nesretna Plava vrpca sve nas je zaokupila.”
U salonima su se putnici zabavljali. Mnoštvo milijunaša, koji su putovali brodom, davali su ton i raspoloženje svečanim i bučnim soarejama i zabavama. Održavao se ples za plesom. Pilo se i lumpovalo.
Zar je tko u toj razuzdanoj masi mogao ozbiljno komentirati upozorenje francuskog parobroda Touraine, kojeg su susreli 36 sati nakon odlaska iz Cherbourga i koji je upozoravao Titanic na pozornost pred ledenim bregovima koji putuju s juga na sjever. Nekoliko je sati ta novost prepričavana kroz salone više kao kuriozitet nego li kao opomena na opasnost, a brzo se na to i zaboravilo.
Međutim, gore, u Stožeru brodskih oficira, nije se na to gledalo bezazleno. Titanic je sve češće primao radiograme s ostalih parobroda, koji su upozoravali na ledenu opasnost. Radiogrami i signali uporno su objavljivali blisko prisustvo ledenih bregova i na mogućnost da se te ledene gromade susretnu s Titanicom. Brodski časnici nalazili su se u nedoumici. Usporiti?!
“Da”, formalno savjetuje zamjenik zapovjednika broda Lightoller.
Međutim, tome se protive interesi kompanije. Ta čitavom je svijetu najavljeno da će Titanic, brod White Star Linea, krenuti u borbu za Plavu vrpcu. A ako se vožnja sada uspori – od Plave vrpce ništa!? I kao personifikacija kompanije u zapovjedničku kabinu dolazi iz bara polupijani direktor White Star Linea Bruce Ismay, koji naređuje: “Ne smije se usporiti! Bila bi to sramota za kompaniju.”
“Bila je nedjelja, hladna noć…”
Dotad je Titanic plovio prosječnom brzinom od 22 uzla. Bilo je to dovoljno da obilno premaši granicu, koja je potrebna za osvajanje Plave vrpce. Zar da se sada, u toku posljednjih dana putovanja uništi ta prednost?
Postavljen između dva oprečna mišljenja, kapetan Edward J. Smith, jedini u mogućnosti da donese konačnu odluku, dugo oklijeva. Ovo je njegovo posljednje putovanje, pred odlazak u penziju! Njegovo dugogodišnje pomorsko iskustvo nalaže mu opreznost, ali neposredna prisutnost direktora kompanije, čiji je namještenik, potiče ga da radi suprotno od svog uvjerenja.
Bruce Ismay je svjestan toga. Zadržava se u kapetanovoj kabini i neprekidno podbada: “Brže! Treba ploviti još brže! Još malo, pa će Titanic osvojiti Plavu vrpcu i ima sve uvjete da je dugo zadrži.”
Kapetan Smith priklanja se toj neumoljivoj i nepametnoj logici. On daje preko parlafona nalog da se još ubrza. Dolje, u utrobi broda zvone zapovijedi Sekalcu i drugovima…
“Bila je nedjelja. Napolju hladna noć. Kad sam došao na smjenu, među kotlovima je bilo kao u paklu. Ovi gore ne namjeravaju sustati, dočekaše me neki drugovi, koji su se obilno kupali u znoju.
Svi smo već dočuli za opasnost koja nam prijeti od ledenih bregova. Probudio se u nama osjećaj nesigurnosti. Iskreno vam velim, većina od nas vrlo rado bi poslala do đavola i Plavu vrpcu i čitavu tu ludu trku po oceanu, samo da se plovi sigurnije.
Ali, odozgo, iz zapovjedničke kabine stizale su zapovijedi. Nova i nova kolica ugljena dolazila su iz spremišta, pa nije preostalo drugo, nego odbaciti kaput i košulju, prihvatiti lopate i – ložiti… Do jedanaest sati sve je išlo kao i obično…
Te noći bez mjeseca, ali pune zvijezda, u prvom razredu bio je ples i zabava. Blistavo kao i dotad, bučnije nego ikad prije. Vani je svega nekoliko mornara i nekoliko desetaka zaljubljenih parova, koji požudno udišu studeni, ali osvježujući morski zrak.
“Šaputanja je prekinuo oštar krik”
Najednom, njihova povjerljiva šaputanja prekide oštar, zloslutni krik. Rođen negdje u noći, kao da ne dolazi niotkud, ili kao da je gore, na prednjem jarbolu poletio iz kakvog svračjeg gnijezda. Možda nitko u prvi mah nije shvatio smisao tog krika. Imao je neki očajan, tragični, gotovo neljudski prizvuk. Od takvog krika jeza podilazi i tijelo uzdrhti.
“Ledeni brijeg! Na desnoj strani ledeni brijeg!”
“Zaustavite strojeve! Punom parom natrag”, čuli smo dolje bjesomučnu viku kroz parlafon. Bilo je kasno. Nije se više ništa moglo učiniti. U hipu je zatutnjao tresak. Neki od nas su pri sudaru pali, a jedan Nijemac, ložač, pao je na željeznu užarenu ploču pred kotlom i strahovito kriknuo. Nije se više podigao.
Prošlo je nekoliko trenutaka a da nismo mogli shvatiti što se dogodilo. Više instinktom nego razumom, krenula je grupa, nakon časovite nedoumice i oklijevanja, prema vratima. Gotovo istodobno kroz vrata koja vode iz skladišta ugljena uletio je neki vozar s kolicima i povikao: “Spašavajte se! Voda prodire u skladište!”
To je stvorilo još veću zbrku. Desetak ljudi je nagnulo prema vratima od hodnika, u namjeri da pobjegnu napolje. Međutim, nisu uspjeli. Pred njih je iskrsnuo inženjer s revolverom u ruci. Opalio je nekoliko metaka iznad glava i rekao: “Pucat ću u prvoga tko pokuša pobjeći! Natrag svi. Morate ostati na svojim mjestima, šteta nije velika. Opasnosti nema. Samo treba ostati hladnokrvan.”
“Tvrdili su da opasnost nije velika”
Ne mogu reći da je ijedan od nas povjerovao da inženjer toga časa govori istinu. Ipak, udarac je to bio. A i voda je u skladištu. Međutim, valjda zato što smo željeli da to bude istina, primirili smo se donekle i vratili lopatama. Ubrzo zatim došao je dolje i jedan brodski časnik, također s revolverom. I on je tvrdio da opasnost nije velika, ali da su ipak, za svaku sigurnost pozvani u pomoć neki brodovi, koji se nalaze u blizini i koji će uskoro stići.
Kada je voda počela nadirati do strojarnice, više nije bilo što za čekati. Prestalo se s pričanjem da nema više opasnosti i mi smo odozdo u velikoj žurbi izašli na prvu palubu.
Tamo je već bilo dosta putnika trećeg razreda, koji su bili u povoljnijem položaju od ostalih da shvate situaciju, pa su već zaposjeli dobar dio čamaca za spašavanje. U svaki čamac ušlo je i desetak ljudi od posade, kojima je bio zadatak da upravljaju čamcem.
Bilo nas je ukupno 63 u čamcu, u koji sam ja ušao. Ukrcavanje je toga časa teklo u priličnom redu, jer opće panike još nije bilo. Iz salona je dopirala glazba. Tamo se još uvijek plesalo i zabavljalo.
Kada je naš čamac spušten u vodu, većina žena koje su se sa mnom u čamcu nalazile, plakale su i kukale, a ne mogu reći da tog časa ni sam nisam bio u nedoumici, ne bi li bilo bolje da sam ostao na brodu?
Čuo sam još nekoliko časaka prije, kako su neki časnici savršenim mirom uvjeravali putnike, da se neki brodovi nalaze u blizini, da su primili signale našeg radiotelegrafista za pomoć i da će – sasvim sigurno – pomoć svakog trenutka stići…
U salonima prvog razreda je vrilo. Pjevalo se, zabavljalo i plesalo, sve dok brodski časnici i kapetan Smith nisu nakon kraćeg savjetovanja, uvidjevši da je došao čas da se konačno počne buniti za spašavanje, zaključili da se gostima kaže istina. I nastao je temeljit preokret!
Ljudi koji su dotad u smokinzima, frakovima i plesnim haljinama znali samo za kurtoaziju i gentlemanstvo, kojima su na usnama bile riječi o ljubavi, vjernosti i samoprijegoru, postali su u trenutku razularena bezoblična životinjska masa.
“Očajnički vrisak i kuknjava zaplovili su u noć…”
Nastala je strahovita gurnjava. Očajnički vrisak i kuknjava zaplovili su u noć brže, mnogo brže nego što je plovio i sam Titanic. Bilo je slučajeva da su žene, kojima se do maloprije udvaralo, srušene u paničnoj jurnjavi hodnicima i pregažene. Naprijed, na palubu! Što prije van, do čamaca za spašavanje!
Tamo ih je dočekalo tragično razočaranje. Većina čamaca bila je već zaposjednuta. Došao je, dakle, trenutak, da se svatko morao boriti za vlastiti život. I borilo se! Strahovita je bila ta borba. Koliko danteovskih scena, koliko grabežljivosti i egoizma u toj borbi.
U mnogo slučajeva djeca, žene i starci nisu imali nikakve prednosti pri ukrcavanju u čamce. U onoj strašnoj strci i otimanju za preostala spasonosna mjesta, neki su samoživi luđački udarali šakama po djeci i ženama.
Mnogi od putnika, vidjevši da gore na brodu nema više mjesta ni u jednom čamcu, skakali su u hladnu vodu. Nada da će ih netko prihvatiti u čamce, koji su već bili dolje, tinjala je u njima kao posljednja luč spasenja. Neki su umrli već odmah pri padu u vodu, zbog nagle promjene temperature tijela u jednom trenutku. Drugi su se smatrali presretnim ako su se uspjeli dohvatiti ruba kakvog čamca.
Ali… U strahu da bi svaki došljak mogao prevrnuti ionako prepun čamac, nije se prezalo ni pred čim, da se takvog utopljenika ukloni. Bilo je slučajeva da netko od onih u čamcu nožem prereže prste utopljenika, koji se grčevito držao za rub, ili da bjesomučnim udarcem vesla obuzda očajnika, koji se bezgranično jezivo bori za opstanak u životu…
“Titanic je polako gasnuo…”
Titanic je polako gasnuo. Jedno za drugim trnule su mnogobrojne svjetiljke. Krikovi onih koji su ostali na brodu jezivo su parali ledenu noć. Ti nesretnici htjeli bi otići, odlijepiti se od broda i lebdjeti u zraku.
Htjeli bi uteći smrti, koja se strahovitom brzinom približava. Čelični div se sve više i više propinje. Pramac zaranja sve dublje, a krma se uzdiže prema nebu. Onda najednom, kao naglo probuđen, prekooceanski gorostas strmoglavo skliznu pod površinu…
U posljednjem činu ove drame Ivan Sekalec imao je veoma sporednu ulogu. Od časa kad se dokopao spasonosnog čamca, veslao je bez daha s drugovima.
“Dalje, što dalje od sablasnog broda i jezivih prizora na njemu. Pomoći ionako nismo mogli nikome, čamac je mogao primiti najviše do 60 osoba, a već nas je bilo šezdeset i troje u njemu, i to većinom žena. Oko četiri sata lutali smo pučinom. Hladnu sjevernu zoru dočekali smo iscrpljeni, drhteći od hladnoće i iznemoglosti.
U daljini, kad se malo jače razdanilo, vidjeli smo još jedan čamac, također pun – druga grupa ljudi koji su preživjeli brodolom. Mahali smo jedni drugima kaputima i haljinama. Pošli smo jedni drugima ususret, kada se na vidiku izvio trak dima. Stigla je Carpathia.”
Autor: Ratko Zvrko (Vjesnik u srijedu, 1952.)
