Južnokorejsko brodogradilište Samsung Heavy Industries i norveška tvrtka Kongsberg Maritime potpisali su ugovor o suradnji na izgradnji next-gen autonomnih brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina.
Dvije tvrtke planiraju surađivati na izgradnji brodova za prijevoz LNG-a od 174.000 kubičnih metara, koji će za poboljšanje sigurnosti i učinkovitosti koristiti napredne daljinske tehnologije s niskim emisijama štetnih plinova. Projekt je dio strategije Samsung Heavy Industries za proširenje portfelja digitalnih i zelenih proizvoda i uključivanje u rastuće tržište autonomnih brodova.
“Zadovoljstvo nam je objaviti da smo potpirali Ugovor o zajedničkom razvojnom projektu za razvoj next-gen brodova za prijevoz LNG-a s naprednim tehnologijama. Ovo je značajan korak za budućnost pomorskog prijevoza”, rekla je Lisa Edvardsen Haugan, predsjednica Kongsberg Maritimea. “Kroz integraciju autonomnih, daljinskih i ekološki prihvatljivih tehnologija, cilj nam je poboljšati sigurnost i učinkovitost te postaviti nove standarde za industriju.”
“Autonomni brod za prijevoz LNG-a koji razvijamo smanjit će operativni rizik i troškove za flote naših kupaca. Kako se brodogradnja i brodarska industrija sve više digitaliziraju, predani smo nastaviti razvijati vrhunske digitalne tehnologije u pomorskoj industriji”, rekao je Haeki Jang, CTO južnokorejskog SHI.
Kongsberg Maritime je globalni lider u automatizaciji, navigacijskim sustavima i digitalnim rješenjima za brodove. Tvrtka je već sudjelovala u nekoliko projekata povezanih s autonomnim brodovima, kao što je Yara Birkeland, prvi potpuno električni i autonomni kontejnerski brod na svijetu.
Samsung Heavy Industries također radi na automatizaciji plovila. Prošle godine uspješno je izvedena probna plovidba broda od 9.000 tona od Mokpoa do Dokdoa u Istočnom moru Južne Koreje.
Očekuje se da će zajednički razvojni sporazum između Samsung Heavy Industries i Kongsberg Maritime ubrzati inovacije i usvajanje autonomnih brodova u pomorskoj industriji.
Riječ “tata” mnogo je više od slova na papiru. Prva asocijacija na “tata” je oslonac života. Danas slavimo njihov dan – Dan očeva.
Prvo obilježavanje ovog dana održano je 1908. godine u SAD-u nakon velike rudarske katastrofe u kojoj je poginulo više od 250 očeva. Cijeli svijet slavi Dan očeva, ali ne na isti dan.U Hrvatskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Belgiji i Lihtenštajnu slavi se 19. ožujka, a taj je datum odabran zbog blagdana sv. Josipa, Isusova oca.
Očeve treba slaviti svaki dan, a ne samo jedan dan u godini. Tata je sigurna luka, u koju se uvijek vraćamo. Zagrljaj oca pruža mir, ljubav, oslonac i podršku. Tata daje ono što nitko drugi ne može – čvrsti zagrljaj, koji kaže “ne brini, imaš mene za sve u životu”. Što god da napravimo, on će uvijek biti tu za nas.
Kaže se da čovjek postaje muškarac u trenutku kad prvi put primi svoje dijete u naručje. No, nisu svi te sreće da budu prisutni uz svoje supruge ni prilikom trudnoće ni u prvim danima rođenja djeteta. Jedni od njih su upravo pomorci. Oni su očevi koji kao žrtvu za svoje dijete daju čitav svoj život i svoju slobodu, a zauzvrat dobiju dobrobit svog djeteta. To je ono što nitko ne može platiti.
Jako često se od pomoraca može čuti da im tijekom plovidbe najteže pada upravo to što ne vide svoju djecu. Stoga smo ovim povodom, za Dan očeva, uspjeli za nekoliko riječi pridobiti jednog tatu, pomorca…
Ono radi čega idem na brod su moja djeca, da njih nema vjerojatno se nikada ne bih ni otisnuo na more. Oni su sva moja snaga i sva moja radost dok sam na brodu. Beskrajno mi nedostaju kada nisam s njima. No, s druge strane svjestan sam da činim dobro za njih i da im na ovaj način mogu priskrbiti lijep život.
Najviše me pogađalo dok su bili sasvim maleni, a mene ne bi bilo doma po pet, šest mjeseci, što sam propustio njihove prve korake i prve izgovorene riječi. Propustio sam prvo “tata”. Takvi trenuci su mi bili posebno emotivni i tada bih se zapitao radim li dobru stvar i je li pomorski život dobar izbor za obitelj. Da vam iskreno kažem, i danas kada odlazim na brod, dok grlim djecu na rastanku, uvijek se iznova pitamčinim li dobru stvar jer sam svjestan da većinu njihova malenog života nisam bio tu, u najbitnijim trenucima, i da ih više nikada neću imati priliku doživjeti.
Ipak, moja djeca su moja snaga i moja sigurna luka, kojoj se uvijek vraćam. Kad ih ugledam na aerodromu imam dojam da ću se raspuknuti od sreće. To su trenuci koji pune moje srce ljubavlju. Nije lako biti tata pomorac. To je dvostruki život i ponekad je jako teško izdržati odvojenost i gledati odrastanje svoje djece “online”. Uvijek imam grižnju savjest što nisam uz njih. Što nisam tu i u lijepim i u tužnim situacijama i što ih ne mogu poljubiti za dobro jutro niti za laku noć.
Jednom prilikom se moj najstraiji sin na mene naljutio pa mi je u naletu bijesa rekao jednu rečenicu koja mi se zauvijek usjekla u pamćenje. Rekao je “nisi bio tu za mene kad sam te trebao”.
Kako se ono kaže… “Koplje u srce” – eto, tako sam se tada osjećao. Njega je vrlo brzo prošla ljutnja, ali mene ta rečenica i dan danas proganja.
No, na kraju svakog dana na brodu ipak duboko u srcu znam da činim pravu stvar. I istina, nisam otac koji radi od osam do 16 ili 17 sati pa cijelo svoje popodne podredi svojoj djeci, ali kad sam doma imam sve vrijeme svijeta za njih i mogu im se u potpunosti posvetiti, što i radim. To je ono što me istinski zadovoljava kao oca i kao čovjeka. Kad na poslu imam posebno težak dan, dovoljno mi je da na minutu, dvije, preko video poziva vidim svoju obitelj, da mi srce opet bude na mjestu. I tako dan po dan, prođe ugovor i agonija razdvojenosti… Dosta mojih kolega je odustalo od broda jer nisu više mogli podnijeti odvojenost od svoje djece. Ja još nisam došao do tog stadija i vjerujem da ni neću.
Teško je, ali pomisao da znam da sam njihov otac ono je što me drži stabilnim i u poslu i u životu. Zahvalan sam svojoj djeci jer me oni čine boljim čovjekom i boljim pomorcem…
Jedan je tata, stoga ovim povodom svim očevima pomorcima želimo sretan njihov dan. Dragi naši pomorci, i kad jeste i kad niste doma, znajte da su vaša djeca beskrajno ponosna na vas i na sve što za njih radite.
Skiper broda koji je plovio u blizini Valencije nedavno je uočio kita koji je bio zapetljan u ribarsku mrežu. Odmah je pozvao veterinarsku službu i primijetio da je 17 metara dugo i 40 tona teško tijelo životinje – oštro savijeno.
Čim su stigli, biolozi i veterinari su pomoću snimke s drona zaključili da kit ima – skoliozu, piše National Geographic, a prenosi Slobodna Dalmacija.
“Stanje kita izgledalo je toliko ozbiljno da je odmah poslan spasilački tim”, navodi se u Facebook objavi Oceanografske zaklade u Valenciji.
Biolozi su se nadali da će na kita moći pričvrstiti odašiljač, no zbog deformacije njegove kralježnice to je bilo nemoguće. Poslije nekoliko sati, kit je teško plivajući napustio obalu.
Skolioza među kitovima je rijetka, ali kada se pojavi, uvijek se shvaća ozbiljno. Nekoliko godina ranije, 2019. je otkriven jedan kit manji od ovog, s istom deformacijom kralježnice te su istraživači dobili priliku da izbliza prouče anatomski utjecaj skolioze na kitove.
Njihovi nalazi ukazuju na zajedničku mehaničku osnovu za skoliozu i kod ljudi i kitova. Ispostavilo se da ljudi mogu razumjeti koje bolove kitovi prolaze više nego bilo koji drugi sisavci, jer su ljudi jedina vrsta sisavaca kojima se ovaj zdravstveni problem razvija spontano i bez očiglednog uzroka.
S druge strane, anatomija kitova osigurava ovim “morskim divovima” kralježnične stubove koji su manje skloni savijanju pod opterećenjem tijela.
U slučaju kita uočenog kod Valencije, nejasno je kako je došlo do deformacije njegove kralježnice. S porastom globalnog brodskog prometa, susret s velikim prekooceanskim brodom mogla bi, na žalost, biti objašnjenje za njegovo stanje.
Procjene sugeriraju da svake godine do 20.000 kitova ugine zbog sudara s plovilima diljem svijeta svake godine, a većina ovih sudara uključuje kitove perajare, druge najveće sisavce na svijetu – jer provode dosta vremena blizu površine oceana. Sljedeća najčešća žrtva su grbavi kitovi.
“Potresne slike njegovog iskrivljenog tijela sve su nas uznemirile. Vjerojatno je trpio velike bolove, a ipak je plivao tisućama kilometara”, navodi se u priopćenju za medije, koje je tada objavio BC Whales.
“To putovanje učinilo ga je potpuno iscrpljenim i u vidno lošem stanju. To je realni prikaz zdravlja kitova koji se sudare s brodom, i govori o dugotrajnoj patnji koju kitovi trpe nakon toga. To također govori o njihovom instinktu i navikama, odnosno koliko daleko idu samo da bi se uklopili u obrasce ponašanja.”
I 2005. godine je u Britanskoj Kolumbiji pronađena i jedna orka koja je navodno rođena sa skoliozom. To je utjecalo na njenu sposobnost da pliva i lovi. Osnovni razlog za urođenu abnormalnost ovog stvorenja je nepoznat, ali nažalost, orka je umrla relativno mlada.
Slična urođena abnormalnost uočena je i kod dupina. Dupin sa skoliozom snimljen je prije desetak godina, dok je plivao s kitovima.
Ako spasiš jedan život, spasio si cijeli svijet… Zato ni ne čudi slogan davatelja krvi: ”Daruj krv- daruj život!”. Upravo su se tom krilaticom vode u zadarskoj Pomorskoj školi, i to punih 56 godina!
Sad već davne 1967. godine, svega desetak godina manje nego što ima škola, osnovan je aktiv darivatelja krvi Pomorske škole. Zbog toga spadaju u najstarije srednjoškolske aktive., prenosi portal Zadarski.hr.
Osnivač je bio profesor Aleksandar Babić koji je već tada potaknuo svoje učenike na uključivanje u tu plemenitu akciju. Ova tradicija nastavila kroz nekoliko voditelja tijekom godina, unatoč raznim i brojim peripetijama na koje su nailazili kako voditelji Aktiva, tako i škola i njezini učenici.
– Nakon Babića, posao voditelja preuzima Tomislav Pejdo, zatim početkom ‘90-ih na njegovo mjesto dolazi Gorki Kurtin, nažalost, prerano preminuli. On je zapravo najzaslužniji za popularizaciju i masovniji odaziv učenika na darivanje krvi. Imao je jedan poseban pristup učenicima, bio je vrlo plemenita duha i mislim da je svojim postupcima postavio pravi primjer toj djeci. Nakon Kurtina, preuzima njegovu palicu Stipe Marđetko, a nakon njega, Nenad Ninčević koji je aktiv vodio do svoje smrti. Trenutno ga vodi Antonio Zubčić – odmah na početku razgovora uputio nas je u povijest kolektiva mladi ravnatelj Marin Perinić.
Naglasio je također kako spadaju u prvi školski aktiv koji akciju darivanja krvi radi dva puta godišnje.
Do sada su, u tih posljednjih pet desetljeća, prikupili preko 3.000 doza krvi, a od 1997., od kad se vodi statistika, preko 2.000 učenika dalo je krv.
– Želja nam je to podignuti na tri davanja godišnje, tako bi zasigurno postali jedini u Hrvatskoj koji toliko puta daruju krv – ubacio se prof. Zubčić, napomenuvši kako se krv može dati tek s napunjenih 18 godina.
– Oni su punoljetni tek krajem trećeg, početkom četvrtog razreda, pa ih moramo ”uhvatiti” čim prije. Ali, kad se dođe u ovu školu, učenici se odmah upoznaju s ovom akcijom, tako da svi jedva čekaju proslaviti 18. rođendan. Neki znaju doći dan, dva prije, samo da konačno daju krv, no ne smijemo im dozvoliti, pravila su pravila – govori nam Zubčić uz osmijeh, dodaju kako ona sudjeluju simbolično: slažu nosila, stolove, pripremaju prostorije…
– Istina je, nekako je postao statusni simbol u školi kad napuniš 18. godina da ideš dati krvi – slažu se učenici Toni Peranić i Roko Vuksan iz 4.A., smjera tehničar za brodostrojarstvo.
Već su dva puta dali krv, a nakon završetka škole, kao i mnogi njihovi sad već bivši kolege, ne misle stati.
– Kad sam upisivao Pomorsku, već sam znao za ovu akciju od starijih prijatelja koji su pohađali školu. I da, znao sam da ću i ja jedom sudjelovati u darivanju krvi. Uz poticaj prof. Zubčića, više manje iz našeg razreda, kao i ostalih, pristupili smo gotovo svi. Zaista veliki broj nas – govori nam Toni, opisujući kakav mu je bio prvi put.
– Iskreno, osjećaj je nekako opuštajući. Zapravo, oslobađajući! Samim time što znaš da nekome pomažeš, što znaš da će ta krv sigurno nekome spasiti život… Darivanje krvi pomaže i nama, zdravo je za tijelo. Plemenit je čin i sviđa mi se – istaknuo je Toni, dok je Roko naglasio kako se on prvi put osjećao dosta slabo.
Foto: Pomorska škola/Slobodna Dalmacija
– Malaksao si, no ipak nije bilo straha jer je profesionalni tim cijelo vrijeme uz tebe. Ipak, već drugi put je bilo puno lakše, vjerojatno zato što sam znao što očekivati. Dobar je osjećaj nakon toga, osobito zbog vjere da ćeš nekome možda spasiti život. Sve svoje prijatelje potičem da se prijave na darivanje, ne samo iz moje škole, nego i iz drugih, kao i iz moje okolice – rekao je Roko.
A upravo to širenje mreže dobrote i nesebičnosti je ono na što ciljaju u ovom aktivu.
– U našu se školu upisuju učenici iz cijele županije. Zamislite da svaki od njih koji donira krv potakne svoj mali kolektiv, u svom mjestu, ili makar samo u obitelji. Kad se to radi generacijski, dobijete jednu jako, jako raširenu priču…- ubacuje se Zubčić, dodavši da se čak i strah od igle kod nekih ljudi prevlada zbog plemenitosti čina.
– Kad njih postavite u ulogu žrtve, odnosno kad ih pitate što bi bilo da baš njima zatreba krv, ili nekome njima bliskome, onda se zamisle i često ostanu bez argumenata. Mislim da je to prijelomni trenutak… Tad odluče da je ipak cilj važniji od trenutnog straha – naglio je Zubčić, a s njim se složio i ravnatelj perinić koji je i sam upoznat s tim strahom.
– Ja se panično bojim igle, ali evo svaki put se odazovem na akcije, gdje god bile – govori uz osmijeh Perinić te dodajte kako u prosjeku, po akciji, prikupe od 30 pa sve do 50 doza krvi.
I to ne samo od sadašnjih učenika, već i bivših koji studiraju tu u blizini, na Pomorskom fakultetu, te se vrlo često odazovu našim akcijama. Stvarno su nam uvijek tu na raspolaganju… I to je jedan od razloga zašto volimo reći da smo prava, mala obiteljska škola – zaključio je ravnatelj Perinić.
Dvanaest Hrvata vođe ekspedicije nazvali su Quarneroli, označavajući time izuzetno sposobne pomorce.
U sklopu izložbe “Jadranski pomorci na Artiku”, koja se ovih dana može razgledati na Korzu, u Gradskoj vijećnici u Rijeci održana je i promocija pretiska knjige Petra Kuničića “Hrvati na ledenom moru” iz 1893. godine, prenosi portal Novi list.
Pretisak ove knjige objavljen je u proljeće 2021. godine, u nakladi Lions kluba Quarneroli Lovran i Ex Libris Rijeka, kao svojevrsna najava i uvod u obilježavanje trostruke 150. obljetnice austrougarske ekspedicije po Sjevernom moru u kojoj je, među 24 članova posade, bilo i dvanaest Hrvata, mahom s Kvarnera i iz Istre te po jedan mornar s otoka Hvara i Brača.
Riječka promocija bila je u znaku 150. godišnjice od otkrivanja arktičkog otočnog arhipelaga Zemlja Franje Josipa, na kojem otad postoji i Rt Fiume, o čemu je govorio autor izložbe i urednik pretiska Miljenko Smokvina.
Foto: Novi list
Ovaj dotad nepoznati Zemljin kutak otkriven je upravo tijekom Weyprecht-Payerove ekspedicije, u kojoj su sudjelovali i hrvatski pomorci, o kojima govori Kuničićeva knjiga.
Austrougarska znanstveno-istraživačka ekspedicija trajala je dvije godine i tri mjeseca. Put Arktika isplovili su iz Njemačke na brodu “Admiral Tegetthoff” 1872. godine.
Dvanaest Hrvata vođe ekspedicije nazvali su Quarneroli, označavajući time izuzetno sposobne pomorce. Nakon samo dva mjeseca putovanja, brod je ostao zakovan u ledu i tako ostao sljedeće dvije godine dok su članovi ekspedicije nastavili s istraživanjima. Brod su koristili kao sigurno utočište od kojeg su se udaljavali u svojim putovanjima koja su znala trajati od 7 do 28 dana. Nakon dvije godine i tri mjeseca, kad su je već svi otpisali kao izgubljenu, ekspedicija se krajem ljeta 1874., uz pomoć ruskih ribara, iskrcala u Norveškoj, obogaćena mnogim znanstvenim i geografskim otkrićima.
Organizatori riječkih događanja posvećenih ovoj povijesnoj ekspediciji koja zorno svjedoči o doprinosu hrvatskih mornara u istraživanjima, kao i o dugoj i značajnoj tradiciji hrvatskog pomorstva su Lions klub Quarneroli Lovran i riječka podružnica Hrvatske matice iseljenika.
Miljenko Smokvina i Milorad Stanić autori su i izložbe “Jadranski pomorci na Arktiku”, koja se do petka može razgledati u samostojećim vitrinama na Korzu, a nakon toga seli na Sveučilišni kampus na Trsatu gdje će biti postavljena do kraja ožujka.
Sail transport je jedna sasvim nova priča, na prvu biste pomislili potpuno neisplativa, ali s razlogom je veliki marketinški hit u svijetu. Ljudi su počeli plaćati da bi plovili i radili potpuno besplatno kao članovi posade na ovakvim brodovima. Kupili smo još jedan brod, Big Mama 22 metarski schooner s dva jarbola kojeg sređujemo. Tako da će Tartana ploviti po Jadranu, a Big Mama po cijelom Mediteranu, priča Livio.
Full Moon Regatta koja se ovih dana održala u organizaciji Jedriličarskog kluba Delfin Pula, privukla je mnoge znatiželjnike i ljubitelje jedrenja prije samog starta regate, prenosi portal Istra24.
Mnogima od pridošlih pogled je privukao jedan “starac” među cijelom flotom mladih brodova pogonjenih snagom vjetra. Tartana, stari drveni brod izgrađen davne 1927. godine, još malo pa stogodišnjak.
Vidjeti i stati na jedan takav brod poseban je doživljaj. Brod je u Pulu doplovio prije par godina, a nakon remonta prije godinu dana je porinut. Kapetan broda je poznati nautičar Livio Jelčić, čovjek zaljubljen u more, brodove i brodogradnju.
Koliko je Livio tražena osoba na regati, uvjerili smo se jer nije bilo lako obaviti razgovor s ovim starim morskim vukom. Skoro pa svaki nautičar koji je prolazio pokraj broda, želio ga je pozdraviti i bar na kratko izmijeniti par riječi. Ipak, odvojio je kapetan malo vremena u sveopćoj gužvi kako bi nam ispričao kako je ovaj stari ljepotan završio u Puli i kakvi su planovi s ponosnim stogodišnjakom.
– Ovakvi brodovi se ni u čemu ne mogu uspoređivati s modernim karbonskim brodovima, ovo su brodovi za jednu sasvim drugu priču. U potrazi za brodom, javili smo se na jedan od oglasa za prodaju i doznali da postoji brod koji bi nam mogao biti zanimljiv. Brod proizveden u brodogradilištu Viareggio u Italiji, koje slovi kao veoma cijenjeno među nautičarima. Kada kažeš da imaš brod iz Viareggia, radi usporedbe, to je isto kao da za auto kažeš da imaš Bentley. Vlasnik nam je preko telefona kazao da je brod 1927. godište i da je u odličnom stanju, te registriran, priča Livio i nastavlja:
“Naravno, osim godišta i registracije, ništa od rečenog nije bilo točno. Brod je bio isfušaren kako bi se mogao prodati, a bio je registriran za plovidbu do 6 milja od obale. Ipak, kada smo došli na Sardiniju i pregledali brod, sadašnji vlasnik je odmah kazao da mu se brod sviđa. Malo smo se raspitivali i doznali kako je to model “Tartana” koji je praktički nestao s Mediterana. Kažu da ih ima par komada u Francuskoj i to je to, uzeli smo ga,”prisjeća se Livio.
Tartan
Foto: Istra24
Ekološki način transporta je sada hit u svijetu
Za početak je trebalo srediti brod pun rupa kako bi bio ispravan za plovidbu. Trebalo je doći do Pule, te su za svaki slučaj uz jednu koju su imali, kupili još dvije pumpe za izbacivanje vode u slučaju prodora. Avantura je bila pred njima.
– Kada smo preuzeli brod, morali smo ga srediti kako bi mogli s njim doći do Pule. Tek kada smo počeli s radovima, uvidjeli smo pravo stanje stvari. Brod je bio u dosta lošem stanju, imao je dosta rupa. Za prvu ruku smo sve to zakrpali sa silikonima. Imali smo jednu pumpu za pražnjenje vode, ali smo uzeli još dvije pumpe, ako se “nedajbože” za time ukaže potreba tijekom plovidbe. Dobro da jesmo. Kada smo tamošnjim lokalcima kazali da idemo za Pulu, oni su mislili Pula na Sardiniji, a ne našu Pulu u Istri. Nakon što smo im objasnili na koju Pulu mislimo, nisu mogli vjerovati. Mislili su da smo potpuno ludi, kazao je Livio i nastavio:
“Prva postaja na našem putu bila je Sicilija, mjesto Trapani. To je ujedno bilo prvih stotinjak milja plovidbe. Tamo smo imali dogovor za sail transport vina. To je transport robe koja se preuzima od lokalaca koji je proizvode na otocima, a radi se obično o vinu, maslinovom ulju i siru, te se onda s tom robom plovi na kopno. Mi smo u taj dio priče odlučili ubaciti ekološku priču plovidbe na jedra, znači samo snagom vjetra do određene lokacije. I naravno ne pitajte nas kada dolazimo, jer to ovisi samo o vjetrovima, ali da nastavim dalje s pričom o putu.
Kada smo pristali u Trapani na Siciliji, tamošnji mještani mislili su da smo izbjeglicejer tako smo im izgledali nakon sto milja plovidbe. Nakon što smo ukrcali vino, krenuli smo prema Jadranskom moru i prema našoj Puli. Plovidba je ukupno trajala dvanaest dana od Sicilije do Pule i to najvećim djelom vremena s jedrima. Unatoč popravcima, prilikom plovidbe od Sardinije do Visa, brod je skoro potonuo zbog velikih valova. Vodu smo izvlačili s tri pumpe i tako nekako stigli do Visa. Na koncu smo doplovili do Pule, te tako odradili i svoj prvi sail transport s vinom.”
Kapetan Livio Jelčić Foto: Istra24
Ovo je posao koji ima dušu
Grupa entuzijasta koja je to prva počela raditi je ekipa s Kariba, prevozili su rum za Europu. Na prvu biste pomislili kako je to neisplativo. Priča se okrenula i ljudi su počeli plaćati da bi plovili i radili potpuno besplatno na ovakvim brodovima.
– Sail transport je jedna sasvim nova priča, na prvu biste pomislili potpuno neisplativa, ali s razlogom je veliki marketinški hit u svijetu. Prvi koji su krenuli s tim, su neki entuzijasti, Tres Hombres s Kariba, koji su tako prevozili rum u sjevernu Europu. U početku su im se svi smijali, jer tko može s tako malim brodovima konkurirati velikim prekooceanskim brodovima, priupitao se Livio i nastavio priču:
“Međutim priča se okrenula i ljudi su počeli plaćati da bi plovili i radili potpuno besplatno kao članovi posade na ovakvim brodovima. Za njih je to bila avantura i razbijanje učmale svakodnevice, a za vlasnike brodova dodatna zarada i kako rekoh, besplatna radna snaga. I na kraju, se sve to skupa zaokružilo kao jedna lijepa i isplativa priča. Zanimljivo da sve što je tako došlo na kopno, odmah je bilo otkupljeno na samoj rivi, i mada je bilo značajno skuplje, nitko nije pitao za cijenu. Tolika je potražnja za ovakvim ekološkim načinom transporta da su se zahvaljujući tome počeli graditi novi brodovi jer su narudžbe ogromne.”
Zanimaju li vas korijeni pomorstva istočne obale Jadrana, Boka Kotorska i sam Kotor su mjesta gdje trebate doći. S razlogom je ovaj kraj zlatnim slovima upisan u pomorsko-povijesne karte. Nekoliko dana boravili smo u Crnoj Gori da bi doznali odgovore na pitanja o pomorskoj povijesti Jadrana, Hrvatima koji su donedavno bili većinski dio bokokotorskog entiteta, njihov ogroman utjecaj na tamošnje pomorstvo i razvoj primorskih gradova, život u sadašnjosti, kao i trenutnu situaciju koja politički nije nimalo svijetla. No, mi smo se nastojali držati mora i utjecaja koji su vezani upravo na ljude koji uz more žive. U tom duhu, donosimo vam serijal morskih članaka iz susjedne Crne Gore.
Portal Morski.hr priču prenosi ispočetka, odnosno od pomorsko-povijesnog aspekta današnje Crne Gore, koji gotovo sve zahvaljuje hrvatskom življu, čija baština i danas pokriva arhitekturu Boke kotorske, a nevjerojatno je isprepletena s našom Dalmacijom. Pomorski muzej u Kotoru bio nam je sjajan domaćin, pa uz duboku zahvalu na gostoprimstvu, poželjeli smo čuti i od struke nešto više.
Razgovarali su pritom s kustosicom pomorsko-povijesne zbirke Pomorskog muzeja u Kotoru, Radojkom Abramović.
Jedini na crnogorskoj obali koji brine o pomorskim muzejima i zbirkama
Pomorski muzej u Kotoru definitivno treba posjetiti svaki pomorac i ljubitelj mora koji drži do sebe, a Kotor svatko, tko želi doživjeti fantastičan spoj gotovo netaknute povijesti i sadašnjosti.
– Muzej čuva ogromno blago pomorstva. Mogu slobodno reći da smo mi ne samo matični muzej, već jedini na cijeloj crnogorskoj obali koji se brine o svim drugim pomorskim muzejima i zbirkama. Na samom ulazu u muzej, vidjet ćete prostoriju koja se odnosi na jedan vremeplov pomorstva, što su zapravo najstariji modeli brodova s ovog područja.
To je ilirska trijera, grčka ratna galija trirema, bokeljska koka iz 15. st., mletačke karake iz 15. st., tartane iz 18. st. Što se tiče ostalih pomorskih zbirki, cjelokupni muzej koji je vrlo kompleksan, sadrži tri zbirke: povijesno-umjetničku, povijesnu i pomorsko-tehničku, prožet je pomorskom tematikom. Njegov naslov „Pomorski muzej Crne Gore“, obuhvaća sve ono što se na teritoriju crnogorskog primorja nalazi od pamtivijeka do današnjih dana – kazuje nam kustosica Abramović.
Foto: Morski.hr
Bogatstvo Kotorana krenulo iz dobre vojne službe raznim gospodarima
Jedan od najstarijih eksponata u muzeju je pravo, antičko sidro koje stoji u predvorju muzeja, kazuje Abramović, koja potvrđuje da se pomorska povijest Crne Gore naslanja na dobrom dijelu Hrvatske, odnosno onog njenog dalmatinskog dijela.
Bokelji su bili pomorci ili vojnici, trgovci ili zemljoradnici. No u to vrijeme oni su bili najbogatiji ljudi ovog područja?
– U najmanjoj mjeri su bili zemljoradnici i to stanovnici naselja Muo ili Prčanj. Mogli bi reći da je to bilo u prvom dijelu naseljavanja u 9. stoljeću, kad su se ljudi bavili mahom poljoprivredom, vinogradarstvom, stočarstvom, uzgojem svilene bube, itd., ali kasnije sva ta mala mjesta Boke, te Dobrota i Perast zajedno s njima prelaze na more i bave se pomorskom privredom. Dobro ste rekli da su bila četiri osnovna zanimanja, ali znate kako je zauzeće Bara i Ulcinja bio kopneni dio borbi, no borbe na moru su se, kao i u Dalmaciji, odvijale najviše za vrijeme vladavine Venecije od 1420. do 1797. godine, kad su za vrijeme Morejskog i Kandijskog rata naši trgovci i pomorci krvarili za zastavu mletačkog lava i na njihovim brodovima dobivali mletačke privilegije.
I doista u susjednom Perastu postoji mali muzej u kojem su izloženi ordeni, slike i zasluge lokalnih uglednika koji su redom dobro služili mletačkoj, austrijskoj ili ruskoj vojsci. Za svoje zasluge bili su redovno bogato nagrađivani, a Boka se tako gradila. Dokaz tome je i čak 20-ak izgrađenih crkava. A Perast je prema popisu iz 2011. godine imao svega 269 stanovnika.
Foto: Morski.hr
Slavna pobuna koja je ugušena jer su se pobunjenici htjeli povezati s Pulom i Šibenikom
Služili su tako Bokelji i Dalmatinci Austro-ugarskoj dok nije propala. A onda su krenuli i problemi, pa je tako uz sami propast te države vezana i priča o kaosu, gdje su vojnici bili gladni i žedni, pa su se četvorica pobunila, a danas imaju zaslužen spomen u Kotoru.
– To je revolucionarna 1918. godina. Od četvorice mornara, jedan je bio Čeh, ostali Hrvati s dalmatinske obale. To su sve bili ljudi koji su služili u austro-ugarskoj ratnoj mornarici, nezadovoljni uvjetima života i strašno velikim radnim stažem koji gotovo da nije imao godišnjeg odmora. Imali su vrlo male nadnice i jedan ropski rad, a uz sve to imali su jako lošu prehranu. To je bila neka vrsta želje da se ostvari socijalna pravda. Neke su ideje bile da je događaj bio vezan za Oktobarsku revoluciju, no osobno smatram da do takvog odjeka nije moglo doći, jer Rusija je daleko i tada nije bilo interneta niti mogućnosti povezivanja na današnji način. Ljudi su se jednostavno pobunili protiv nehumanih uvjeta na brodovima – kazuje nam kustosica.
– Pobuna je ugušena vrlo brzo jer su se naši mornari htjeli povezati s naprednim jedinicama Pule i Šibenika. U Boku je došao mornarički austro-ugarski odred upravo iz ta dva grada i vrlo brzo u krvi ugušio pobunu, a bilo je tu i kontrašpijunaže. Četvorica mornara: Jerko Šižgorić, Anton Grabar, Mate Brničević i František Raš su strijeljani na groblju u Škaljarima 1. veljače 1918. godine. Pokojni župnik i povjesničar don Vinko Luković svjedočio je posljednjim trenucima tih ljudi i kazao da mu je najteži trenutak u životu bila priprema za njihovu posljednju pomast. To su sve bili mladi ljudi, željni života, no treba reći da je u tamnicama monarhije utamničeno 800 ljudi – prepričava nam dramatičnu priču Radojka Abramović.
Kotor izgradio utvrde zbog Crnogoraca koji su navirali s brda
Kotor je s razlogom izuzetno utvrđen grad. No zanimljivo je ovo što nam pričaju Crnogorci. Nije toliko utvrđen radi Turaka ili nekih drugih napadača, već samih Crnogoraca. O čemu se tu zapravo radilo?
– Kotorani su gradili utvrde iz dva razloga, iz straha od tog kontinentalnog stanovništva, da ne bi stiglo ovdje prema gradovima iz gladi i nevolje, ne iz nekakvih pljačkaških težnji. S druge strane i da se obrani Boka kao prirodna luka iz sigurnosnih razloga – kratko nam pojašnjava.
Olupina broda Ironton pronađena je pomoću tehnike naprednog mapiranja oceana, dok je hladna i slatka voda jezera Huron izvrsno očuvala jedrenjak star više od sto godina.
Istraživači su otkrili netaknutu olupinu broda na dnu jezera Huron koji je, sudarivši se s drugim brodom, potonuo 1894. Za pronalazak je korištena vrhunska oceanografska tehnologija. Naime, otkrilo ga je istraživačko plovilo opremljeno sonarom za mapiranje dna jezera, piše portal Morski.hr.
Ironton je pronađen u nacionalnom morskom rezervatu Thunder Bay na jezeru Huron, zaštićenom području poznatom po opasnim vodama. Olupina broda dužine 58 metara ima tri jarbola, a zahvaljujući ledenoj slatkoj vodi ostao je u izvrsnom stanju više od sto godina.
Njegov pronalazak omogućila je moderna oceanografska tehnologija poput samovozećih površinskih vozila i robota koji rade pod vodom. Naporan rad tima isplatio se.
Ironton je bila teglenica s tri jarbola koja se koristila za prijevoz pšenice, ugljena, kukuruza, drvne građe i željezne rude preko Velikih jezera.
Heraklion je stoljećima bio tek legenda, grad o čijoj se lokaciji dugo nagađalo, a koji je navodno datirao u 12. stoljeće prije naše ere. Bio je jedan od važnijih trgovačkih luka starog Egipta.
Heraklion je izgrađen na otocima u delti Nila, a vjeruje se da mu je ‘presudila’ kombinacija potresa i popratnih tsunamija. Međutim, nije nestao preko noći. Povjesničari vjeruju da je počeo tonuti u 2. stoljeću pr.n.e. te da je u potpunosti nestao do 8. stoljeća, prenosi Morski.hr.
Neki vjeruju da je izgubljeni Heraklion ili Thonis jedan od najvećih otkrivenih potopljenih gradova iz perioda starog Egipta, ali i uopće u povijesti. Njegove tajne tek se sada počinju u potpunosti otkrivati.
Heraklion je stoljećima bio tek puka legenda, grad o čijoj se lokaciji dugo nagađalo, a koji je navodno datirao u 12. stoljeće prije naše ere. O njemu su pisali i starogrčki povjesničari poput čuvenog Herodota, Strabona i Diodora.
Bio je jedan odvažnijih trgovačkih luka starog Egipta, ali i mjesto obožavanja s nekoliko istaknutih hramova, poput legendarnog hrama Amun-Gereba. Pronađen je 30-ak kilometara od Aleksandrije te oko 9 metara ispod razine mora u zaljevu Abukir.
Ruševine je prvi puta spazio pilot Royal Air Forcea 1933. godine dok je nadlijetao ovim područjem. Prva konkretnija istraživanja proveo je francuski arheolog Franck Goddio 2000. godine, piše The Archaeologist.
Među potopljenim blagom nađeni su ostacimasivnog hrama i kipovi visoki oko pet metara. Goddio je pronašao i ostatke 64 broda sa 700 sidara, sićušne sarkofage, riznice zlatnika i vrijedne amajlije.
Podvodna istraživanja nastavljaju se i danas te pomažu stručnjacima stvoriti točnu sliku o ovom trgovačkom gradu iz starog Egipta.
Izložba “Kud plovi ovaj brod? Brodolom iz 4. st. pr. Kr. u podmorju otoka Žirja”, koja se otvara 13. ožujka u Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu, predstavlja rezultate arheoloških istraživanja odlično očuvanog tereta manjeg potonulog trgovačkog broda.
Teret broda, koji se sastojao od amfora i keramičkog posuđa i predmeta iz brodske kuhinje, otkriven je na morskom dnu kod Žirja 2015. godine, piše Otvoreno more.
Pojava amfora u funkciji transportnih posuda na prostoru današnje Dalmacije vezana je uz grčke trgove ili uvoz namirnica iz grčkih proizvodnih centara, a najranije do sada otkrivene u hrvatskom podmorju su iz 4. stoljeća prije Krista i mogu se vezati uz grčke kolonije na otocima Visu i Hvaru.
Kako se podsjeća u najavi, do 2015. jedini primjer pomorskog prijevoza robe u 4. st. pr. Kr. duž hrvatske obale bio je opljačkan lokalitet kod hridi Krave pred ulazom u višku luku, no situacija se promijenila otkrićem potpuno očuvanog tereta potonulog broda u podmorju otoka Žirja.
Arheološka istraživanja vodila je Irena Radić Rossi s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na arheološkim nalazima provedeni su na Odsjeku za konzervaciju restauraciju Umjetničke akademije u Sveučilišta u Splitu pod mentorstvom Mione Miliša i Filipa Rogošića, u okviru nastave iz stručnih predmeta.
Gostujuća izložba Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Arheološkog muzeja u Zagrebu, na kojoj će se predstaviti rezultati njihova rada, ostaje otvorena do 12. travnja 2023. godine. Ulaz je besplatan.
