Cijela posada od 29 članova, od čega je većina bila iz Dubrovnika, se iskrcala s broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro te su plovili četiri dana. O ovom događaju svjedoči i vrijedno umjetničko djelo.

Na slici (ulje na platnu) slikara Johanna Seitsa vidimo potapanje broda “RAD” 3. kolovoza 1940. godine na kojem je kapetan bio Imoćanin, kap. Zane Franceschi. Brod “RAD” je početkom srpnja 1940. godine u Baltimoru u Sjedinjenim Američkim Državama, ukrcao teret fertilizera (umjetno gnojivo) za Južnu Afriku, Durban. Amerika je tada bila još neutralna pa je objavila neutralnost zapadnog dijela Atlantika. Njemačke podmornice su to poštovale i nisu prelazile zapadno od te linije nego su patrolirale i torpedirale brodove na istočnoj polovini Atlantika, jer su bili u ratu protiv Engleske, Poljske i Francuske.

Prije isplovljenja iz Baltimorea, kompanija Rusko & Banac iz Dubrovnika u čijem je vlasništvu bio brod, je instruirala kapetana Franceschia da na boku crne boje ispišu velikim bijelim slovima ime Jugoslavija te da na krmi broda viju dobro vidljivu zastavu kako bi ih njemačke podmornice lakše prepoznale kao brod neutralne zemlje, dakle Jugoslavije, koji plovi iz neutralne zemlje, dakle SAD-a. Brod je nakon dužeg zadržavanja u zapadnoj zoni Atlantika nastavio ploviti prema zapadnoj obali Afrike, prenosi Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.

SAMO SU IH PITALI IMAJU LI VODE

Dana 3. kolovoza u 19:00 sati njemačka podmornica pod zapovjedništvom kap. Hansa Cohausza je izronila i zaustavila brod, a zapovjednik je posadi naredio napuštanje. Inače, kada se podmornica približila, kapetan Franceschi je telegrafijom javio kapetanu podmornice kako je brod iz neutralne Jugoslavije i kako plove iz neutralne američke luke. Nijemci su odgovorili kako je teret engleski jer ide za Južnu Afriku, a u svome izvještaju nisu spomenuli fertilizer (umjetno gnojivo) nego Chemicals and “War Contraband”.

Cijela posada od 29 članova se iskrcala s broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro. Podmornica na površini se još približila i jedino su ih pitali imaju li dovoljno vode. 

Nakon toga je podmornica torpedom pogodila brod koji je počeo gorjeti, da bi potonuo u 20:00 sati. Poslije ovog događaja, njemačke su podmornice torpedirale ostale brodove na Atlantiku bez upozorenja. Sva je posada plakala gledajući svoj brod kako tone, a potonuo je u 15 minuta. Imali su vodu koja se stalno drži i mijenja u čamcima za spašavanje te kekse s koncentriranom hranom, kakva se drži u čamcima. 

Poziciju potapanja su znali pa su nastavili ploviti polako s čamcima prema istoku, prema najbližoj obali Zapadne Afrike, Dakare koja je bila oko 400 nautičkih milja. Pozicija potapanja na karti je zapadno od današnje Guinea Bisao. 

Sva posada je bila jako lagano obučena jer su bili u tropima, nosili su kratke hlače i majice ili košulje, a spasili su vrlo malo osobnih stvari. Kapetan Zane Franceschi je spasio svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je bio kupio za suprugu. Na brodu “RAD” mu je ostalo jako mnogo stvari koje je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila i uvijek ostavljala nadajući se kako će brod doći u neku bližu luku kako bi ih lakše donijela kući. 

NA ČAMCIMA PLOVILI ČETIRI DANA

Poslije potonuća broda, dva su čamca plovila četiri dana polako prema istoku. Vrijeme je bilo promjenjivo u tropskim vodama, naišli bi jaki pljuskovi pa brzo prošli i tako naizmjenično, a najteže im je bilo zadržati se zajedno na vidiku tijekom noći. Više puta su izgubili iz vida jedni druge pa bi sljedeće jutro opazili drugi čamac na horizontu.

Nakon četiri dana, na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova. Oni u čamcima su mislili kako ih brodovi nisu vidjeli te su palili crvene signale i dim. Brodovi su prolazili dok posljednji, šesnaesti, nije stao i približio se. To je unaprijed dogovoreni način kojega su se konvoji držali tako da stane ili skrene samo posljednji brod u koloni kako ne bi došlo do gužve i sudara. Brodovi su držali “radio silence” tj. nisu komunicirali radio telegrafijom radi njemačkih podmornica. Kad je zadnji brod stao za ukrcati brodolomce, pojavio se još jedan brod iza njega koji je bio zaostao zbog kvara stroja i opasno im se približio dok je broj “16” manevrirao za ukrcati brodolomce iz čamaca. To je bilo po večernjoj svjetlosti, a brod koji ih je pokupio zvao se “GRODNO” pod britanskom zastavom.

Brodolomnici s broda “RAD” su dobro primljeni, a komanda konvoja ih je odlučila iskrcati u Lisabonu kao neutralnoj luci gdje su stigli polovicom kolovoza 1940. godine. Posada je, nakon što im je agent pribavio dokumente i kupio odjeću, otišla svojim kućama, većinom u Dubrovnik odakle su bili svi časnici. Ostali su bili iz okoline Dubrovnika, a kapetan Zane Franceschi se vratio u Perinušu u Imotski.

Nakon nekoliko mjeseci, oficiri iz Dubrovnika su dogovorili naručiti jednom slikaru naslikati brod “RAD” u trenutku torpediranja, tj. potapanja. Slika je dimenzija oko 60 cm x 40 cm i potpisana je imenom Seits. Pomorci su je darovali crkvi Gospe od Milosrđa u Lapadu. Ta crkva je tradicionalno bila mjesto za zavjete pomoraca i sličila je na muzej zbog svih izloženih vrijednih srebrenih i pozlaćenih stvari, darova i slika koje su pomorci darivali nakon gubitaka brodova i spašenih života u olujama i ratovima. Na slici iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj”. 

POSADA PRETEŽNO DUBROVAČKA 

Na brodu, koliko mi je poznato, je prvi časnik palube bio Božo Margaretić, drugi časnik palube Ivo Šišević, a jedan od članova posade je bio otac Izidora Arčanina iz Dubrovnika. Svi ostali članovi posade su pretežno bili iz Dubrovnika i okolice. Prvi i drugi časnik palube su nakon potonuća stekli titulu kapetana te su nastavili ploviti tijekom rata kao zapovjednici brodova. Na pisanje ovoga feljtona me potakla kartolina iz osobne kolekcije na kojoj se vidi kak je u četverovezu na predjelu Batale u luci Gruž upravo brod “RAD” što je i rijetkost vidjeti jer tu su se obično vezivali parobrodi Dubrovačke plovidbe A.D. u raspremi.

Za zavjet Gospi od Milosrđa, obavezali su se, ako prežive, doći na hodočašće s grahom u čizmama. Ipak, na hodočašću kapetan Božo Margaretić nije imao problema sa hodom. Kolegama je priznao kako je u čizme stavio grah kojega je prvo skuhao jer ‘nisu rekli kakav grah mora biti’.  

O BRODU 

Parobrod “RAD” je izgrađen 1910. u brodogradilištu Irvine’s shipbuilding & Drydock Co. Ltd. u West Hartelpool u Engleskoj pod imenom “THISTLETOR” za brodarsku kompaniju Albin Line Ltd. iz Sunderlanda, također u Engleskoj. Dana 10. svibnja 1915. parobrod je rekviriran u crnomorsku flotu pod imenom “TRANSPORT NO. 67 THISTLETOR”. U svibnju 1918. godine zarobljen je od strane austro-ugarske u Mariupolju te je u studenom iste godine vraćen vlasniku.                

Dubrovački brodovlasnici Banac & Rusko su ga kupili 1930. godine za svoju brodarsku kompaniju “Rad” te su i brodu dali isto ime. Nakon što im je brod torpediran i potopljen 3. kolovoza 1940. godine, brodovlasnici Banac & Rusko više nisu imali novih brodova jer Drugi svjetski rat je ipak spriječio rast njihove flote. Također su nacionalizacijom 1948. godine izgubili zgradu u luci Gruž pored hotela Petka u kojoj su se bavili agenturom brodova i prodajom karata za emigracijske brodove koji su plovili prema obećanim zemljama Sjeverne i Južne Amerike.

Izvor teksta i slike je kap. Vjeko Franceschi, sin kapetana Zana Franceshija, a podaci o brodu su Danila Prestinta, Miramar ship indeks.