Čak stotinu godina djelovanja obilježit će Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića iz Dola sljedeće godine. Miho se možda, one godine kada ju je osnovao, nije nadao da će stoljeće kasnije zaklada još uvijek pomagati njegovu rodnom kraju, ali zahvaljujući angažmanu raznih upravitelja, od kojih je današnji na tom mjestu već 30 godina, ona je opstala.

O povijesti Zaklade, njezinu opstanku i što oni danas rade pričao je Pero Brbora u njegovu uredu u zgradi koju su izgradila braća Mihanović i njihova sestra Anita u Dolima 1939. godine. Doli su nekada bili najrazvijenije selo ovog dijela svijeta, a danas su mještani uglavnom raseljeni, piše Dubrovački vjesnik.

Zgrada stoji kao spomenik nekadašnjem zalogu razvoja, koji je negdje stao i više se nije pokrenuo. Na žalost, jer ovo lijepo selo nadomak skretanju za Pelješac caruje u netaknutoj prirodi, s pogledom na more i otoke, mirno, tiho i idealno za život.

IMALI SVE OSIM SREĆE

Od roda Mihanovića koji potječe iz Dola u selu danas više nema nikoga. Svo njihovo potomstvo ostalo je u Argentini, a imali su i previše obiteljskih tragedija.

– Nikolini su svi sinovi umrli prije njega – govori o teškoj sudbini ove obitelji Pero Brbora. – I Miho je doživio tragedije. Po ženskoj lozi još ima potomaka u Argentini, Urugvaju i Brazilu. Imate tamo sela koja se zovu Puerto Mihanovichi. S jedne strane su imali sve, a s druge su bili nesretni. I usud zaklade su pratili mnogobrojni problemi. Sve je počelo 1923., kada je prvo Miho osnovao svoju zakladu, pa je 1931. svoju osnovao Nikola, a one su se objedinile 1932. u jednu. Braća Mihanović kupila su svojevremeno obveznice od državnog zajma u Kraljevini Jugoslaviji i u Americi i s prihodom od 6-7 posto financirali poslove Zaklade. U današnje vrijeme od sredstava nema nikakvih dobitaka, jer na oročenu štednju se dobiva vrlo malo. U vremenu Kraljevine Jugoslavije došlo je do pada vrijednosti dolara, pa je pao prihod i nastao je problem oko tih obveznica.

– Nikola je 1928. kupio jednu zgradu u Buenos Airesu za potrebe veleposlanstva tadašnje Kraljevine SHS-a, koju im je i besplatno dao u vlasništvo, te je ta zgrada prošle godine predana Republici Hrvatskoj na korištenje u postupku sukcesije bivše SFRJ. Bio je u svoje vrijeme najbogatiji Hrvat u dijaspori, praktički je osnovao argentinsku trgovačku mornaricu – govori Brbora. – Znaju reći ‘a kako se obogatio‘, a evo kako se obogatio: rođen je 1846. i kad je s dvadesetak godina došao u Južnu Ameriku, zatekao ga je rat. Uključio se u trgovinu. Imao je partnera Talijana s kojim je sklopio pakt oko prijevoza roba. Taj je Talijan poginuo u nekoj eksploziji, a Nikola je oženio njegovu udovicu i preuzeo njegove brodove. Bio je poduzetan i uzeo još brodova, kojih je na kraju imao 300. Bio je nadaren za biznis. Čak je bio imenovan barunom i dobio je nekoliko odlikovanja od kraljeva, a iz Dola je otišao ‘bez gaća‘ – prepričava bogatu, gotovo filmsku povijest obitelji Mihanović.

Posjedovao tri brodogradilišta sa dokovima u Buenos Airesu, u El Saltu i u Carmelu.

Prije nego što je prodao kompaniju, zapošljavao je po nekoliko stotina radnika i mornara Hrvata, poglavito s područja Dubrovnika i Dalmacije, a svoje brodove je častio imenima kao što je «Doli», «Ston», «Korčula», «Zadar», «Hrvatska» «Dalmacija» , «Bosna», «Dubrovnik» itd.

Skupa sa svojim bratom Mihom, te Paskom Baburicom i Franom Petrinovićem 1924. osnovao je Jug.amerikansku plovidbu koja se integrirala s Atlantskom plovidbom 1929. u Jugoslavenski Loyd, kao najveće pomorsko poduzeće u Kraljevini Jugoslaviji, objavljeno je na stanci Zaklade Braće Mihanović.

USPOSTAVILI PAROBRODSKU VEZU

– Pred Drugi svjetski rat, 1939., odlučili su za 180.000 dinara kupiti ono zemljište u Gradu ispod Vila Palme. Čak su i Dom Domus Christi oni obnavljali. Toliko su novaca dali udrugama i nahodištima, teško je sve i nabrojati. Kupljene su i dvije stambeno-poslovne zgrade u Zagrebu, koje su poslije nacionalizirane. Došao je rat i poraće i ti prihodi nisu bili naročito veliki, a bili su namijenjeni obrazovanju djece, liječenju ljudi, opskrbi vode i higijeni u Dolima. Kupovale su se knjige i osnovna školska pomagala, jer su bili mišljenja da je nedostatak obrazovanja, odnosno nepismenost, glavni uzrok nerazvijenosti. Zato su inzistirali da se većina sredstava uloži u obrazovanje djece i higijenu, pa su se dijelili sapuni. Dijelile su se i nagrade djeci, a dijelila su se i odijela boljim đacima kao nagrade. To sad smiješno izgleda, ali su bila takva vremena – kazuje.

– Zaklade su, po važećem zakonu, neprofitne pravne osobe koje služe za opće korisne i dobrotvorne svrhe, u smislu da se poštuje volja zakladnika koji ju je osnovao i ostavio određenu imovinu za financiranje svrhe koju je predvidio. To su najčešće gospodarski, socijalni ili zdravstveni razlozi kojima upravlja određeno tijelo kroz razdoblje koje nije definirano zakonski, ali se pretpostavlja da bi prihodi od te imovine bili dostatni da zaklada permanentno djeluje – opisuje Brbora.

Zahvaljujući Zakladi, u Dolima je uspostavljena i parobrodska veza jer onda nije bilo magistrale. Doli su dobili i poštanski ured 1933. Napravljeno je i 12 novih gustijerni, a Zaklada je čak imala i svog liječnika. Živio je u domu i liječio ljude, a ljudi su imali besplatne preglede i lijekove. Čak su i svi iz Općine Ston dobivali te usluge, kao i pomoć u obnovi škola.

– Pomagalo se starim i bolesnim ljudima, davalo im se pomoći za Božić, pa krediti ljudima koji su željeli otvoriti razne djelatnosti. Osnivale su se razne ribarske i pčelarske zadruge i kulturna društva. Oni nikad nisu zaboravili na svoj rodni kraj i vraćali su mu se, ne svaku godinu, ali su često dolazili. Kad su otišli u Argentinu, htjeli su povući roditelje, ali otac Petar nije htio. Umro je i sahranjen ovdje u Dolima. Niko i Miho imali su još trojicu braće, Bartula, Ivana i Petra, koji je živio, oženio se i umro na Lastovu. Tamo im je umrla i majka.

– Uvijek su imali neke tragedije, njihov djed, otac od Petra, imao je trabakulu i potopio se. Prikupio sam manje-više sve podatke za jednu obimnu monografiju – kazuje Pero Brbora na našu opasku da bi se o toj obitelji mogao napisati zanimljiv roman.

– Usud ove Zaklade je isto takav, stalno su ih problemi pratili. Od obveznica, obezvrijeđivanja dolara, nacionaliziranja imovine 1959., pa povrat i tužbe… Tužili su nas u Zagrebu iako imamo sve ugovore. Država je donijela zakon o povratu, ali da istovremeno ne vrati ništa, što je apsurdno samo po sebi – sumira Brbora, koji o Zakladi zna svaki detalj.