Najveće svjetske brodarske kompanije na dobrom su putu da u 2022. obore apsolutno sve rekorde. Unatoč brojnim crnim predviđanjima tijekom godine temeljenima na vrlo brzom padu cijena na promptnom tržištu, ugledni analitičari predviđaju da će najveći brodari ove godine ostvariti neto dobit od vrtoglavih 223,4 milijarde dolara, što je čak 50,6% više u odnosu na rekord ostvaren prošle godine.
John McCown, vodeći čovjek američkog Blue Alpha Capital, objavio je svoje najnovije kvartalno izvješće o dobiti u sektoru kontejnerskog transporta. Drugi kvartal ove godine obilježio je vrhunac zarade u ovom sektoru, dok se u trećem kvartalu također bilježi velik profit zahvaljujući činjenici da se velik dio kontejnera transportira na temelju dugoročnih ugovora, a ne na temelju cijena na promptnom tržištu. McCown procjenjuje da se manje od 20% kontejnera isporučuje na temelju promptnih cijena. Dok je spot tržište u padu cijele godine, dugoročni ugovori i dalje održavaju visoke cijene, prenosi Splash247.
“Puno toga je već zaključeno kada su u pitanju financijski rezultati za 2022. godinu. Pretpostavljam da će oni koji se fokusiraju na promptne cijene i predviđaju kratkoročni pad zarade biti iznenađeni stvarnim rezultatima trećeg kvartala. Vjerojatno će biti još više iznenađeni rezultatima četvrtog kvartala jer nisu uzeli u obzir puno važnije podatke. Pad zarade nije eminentan”, tvrdi McCown, analitičar ‘veteran’ koji je karijeru započeo uz bok Malcolma McLeana, Amerikanca koji je 1950.-ih izumio kontejnere.
McCown procjenjuje da su brodari samo u trećem kvartalu ostvarili zajedničku neto dobit od 58,9 milijardi dolara, što je za 22,4% više u odnosu na isto razdoblje prošle godine. U drugom kvartalu, neto dobit bila je 4,1 milijardu dolara (ili 6,6%) manja.
McCown je još jednom ukazao kako je dobit pomorske industrije nadmašila dobit FANG-a (Facebook, Amazon, Netflix i Google). Dobit sektora kontejnerskog transporta bila je 14% veća od ukupne dobiti FANG-a u četvrtom kvartalu prošle godine, 103% veća u prvom kvartalu ove godine i 145% veća u drugom kvartalu. U trećem tromjesečju taj se jaz još više povećao jer je dobit brodara čak 158% veća od ukupne dobiti FANG-a.
Sektor kontejnerskog transporta u trećem kvartalu ostvario je profitnu maržu od 43,9%, što je je 4,2 puta više od FANG-a. U usporedbi s velikanima Appleom i Microsoftom zajedno, ukupna dobit sektora kontejnerskog prijevoza bila je čak 54% veća, s 1,6 puta većom profitnom maržom.
Podaci Container Trades Statistics (CTS) pokazuju da je u trećem kvartalu globalni volumen kontejnera pao za 3,9%, u usporedbi s istim kvartalom prošle godine, čime se nastavio silazni trend, s padom od 1,6% u drugom i padom 0,9% u prvom kvartalu.
Sindikat pomoraca Hrvatske na svojim je službenim stranicama podijelio tko su dobitnici Plave Vrpce Vjesnika 2022. godine. Dobitnici su otkriveni danas na konferenciji za novinare u uredu Sindikata pomoraca Hrvatske u Rijeci.
40 godina ronilačkog iskustva
Dobitnik Plave vrpce Vjesnika 2022. u pojedinačnoj konkurenciji je ronilac Branislav Danevski (64) iz Pule, koji je 7. svibnja 2022. spasio dvije žene iz prevrnute pulske jedrilice ‘Canarino Furiosso‘, 17 milja od Pule. Jedreći iz talijanskog Pesara prema Puli, jedrilica se iznenada prevrnula u 2:30 sati, a pritom su tri muška člana posade koja su se nalazila u kokpitu pala u more, dok su dvije jedriličarke koje su spavale ostale zarobljene u kabini. Trojica jedriličara su se popela na korito prevrnutog plovila, a jedan od njih je uspio sačuvati mobitel te su pozvali pomoć. Jedrilici se odlomio bulb kobilice, a prema tvrdnji skipera, prije prevrtanja „u nešto su udarili”.
„O nesreći me obavijestila kapetanica Lučke kapetanije Pula, Dolores Brenko Škerjanc, u 5:09 sati. Pod prevrnutu jedrilicu zaronio sam u 6:10 sati vjerujući da su te žene još žive. Vidljivost je bila slaba, ručnom podvodnom svjetiljkom osvjetljavao sam kabinu udarajući po njoj, dajući znak da sam tu, da sam došao da ih spasim, ali nitko nije odgovarao. Bilo je oko metar mrtvog mora, sve oko mene se prijeteći gibalo i naginjalo. Na ulaz u kabinu more je naguralo razne stvari, od rezervnih jedara do deka, odjeće … koje sam energično uklanjao kako bih se mogao uvući u brod.”
„Odjednom je iz kabine netko pružio ruku, koju sam zgrabio, a tek na moj treći stisak osjetio sam slab odgovor. Uvukao sam se u kabinu, gdje sam osvijetlio dvije žene kojima je hladno more dopiralo do grudi. Malo je reći da su obje bile u šoku i pothlađene, obzirom da su već oko tri i pol sata bile u mraku i vodi, a disale su zahvaljujući sve tanjem ‘zračnom džepu’, odnosno zraku koji je nakon prevrtanja ostao u potpalublju jedrilice. Vodena masa unutar kabine opasno se gibala s amplitudama od 80 do 120 cm. Održao sam ‘tečaj ronjenja’ u trajanju od dvije sekunde, rekavši iznemoglim ženama da regulator za disanje stisnu zubima, a da sve ostalo prepuste meni. Jednu po jednu sam izvukao iz kabine, a da bi sigurno izašli na površinu morali smo prethodno zaroniti nekoliko metara u dubinu kako bi izbjegli šumu konopa koji su visili s prevrnute jedrilice,” ispričao je Danevski, dodavši kako je u ovoj sretno okončanoj drami upotrijebio sve svoje iskustvo stečeno u 40 godina ronjenja.
Nominacije
U pojedinačnoj konkurenciji za Plavu vrpcu Vjesnika 2022. nominiran je bio i ronilac Mario Orlandini s Mljeta, koji je 10. srpnja ove godine kod otočića Glavat po valovima i vjetru jačine 30 čvorova spasio devetero stranih turista s prevrnute izletničke brodice Kača, među kojima i 6-godišnjeg dječaka. Na žalost, Orlandini nije mogao pomoći i voditelju spomenute brodice, koji se utopio.
Službe traganja i spašavanja na moru nisu se javljale
U momčadskoj konkurenciji Plava vrpca Vjesnika 2022. pripala je posadi grčkog LNG tankera Gaslong Glasgow pod zapovjedništvom zadarskog kapetana Alena Gospića (43) za spašavanje 17 kubanskih migranata u Jukatanskom prolazu, 36 milja od Kube, 20. studenoga 2021.
Na milju od broda posada je primijetila manju brodicu punu ljudi. Mahali su rukama i komadom jedra, tražili pomoć. Kapetan Gospić je tanker usmjerio prema ljudima u nevolji, a nadležne u kompaniji Gaslong je izvjestio o novonastaloj situaciji. Uporno je nastojao stupiti u kontakt sa službama traganja i spašavanja na moru u nekoliko okolnih zemalja, ali nitko nije odgovarao.
„MRCC Jamajka je odbila bilo kakvu suradnju jer je to područje ‘van njihove nadležnosti’. Isti odgovor je ubrzo dao i MRCC Meksiko. S Kajmanskih otoka se nitko nije ni javio.”
„U trošnu brodicu naguralo se 17 kubanskih državljana, 14 muškaraca i tri žene, koji su bolji život odlučili potražiti u Meksiku. Nesretnici su deset dana bez vode i hrane plutali u trošnoj drvenoj brodici iz koje su neprestano morali izbacivati more da ne potonu. Napravili smo zavjetrinu, a brodicu s migrantima privukli uz lijevi bok tankera. Dali smo im vode i hrane. U očima tih ljudi vidio sam strah, ali istodobno i žarku želju za životom. Čovjek u tom trenutku shvati da ljudski život nema cijenu,” rekao je Gospić.
On je bio u stalnoj vezi s kompanijom Gaslong, u kojoj su čekali odgovor predstavnika zastave pod kojom brod plovi (Bermuda), zatim osiguratelja te diplomata i odvjetnika u vezi daljnjeg postupanja s ljudima u čamcu. Naime, agent broda je upozorio da se brod neće moći vezati u SAD-u ako uzme brodolomce, koji nisu imali nikakve osobne isprave. Spuštala se noć, spremalo se nevrijeme, a iz kompanije se nitko nije javljao. Zadarski kapetan više nije mogao čekati, preuzeo je na sebe veliku odgovornost te sam donio odluku o spašavanju 17 brodolomaca. Aktivirao je „overriding authority”, odnosno iskoristio je pravo zapovjednika upisano u SMS (Safety Managment System) priručniku svake kompanije.
Svi ti ispaćeni ljudi su prešli na grčki tanker, a njihova brodica je potonula 15 minuta kasnije. Gospić je usporedo s akcijom spašavanja i dalje nastojao stupiti u kontakt s nekom od službi traganja i spašavanja u okruženju. Upornost se isplatila, na njegov poziv je odgovorio meksički MRCC Isla Mujeres, čiji spasilački brod je 65 milja dalje preuzeo brodolomce. Osim zapovjednika, na Gaslong Glasgowu su bila još trojica hrvatskih pomoraca: drugi časnik palube Miško Žugić iz Dubrovnika, četvrti časnik stroja Martin Kamber iz Splita i električar Dario Host iz Rijeke. Kompanija Gaslong čestitala je kapetanu Gospiću na besprijekorno odrađenoj akciji spašavanja 17 ljudskih života.
Nominacije
U momčadskoj konkurenciji za Plavu vrpcu Vjesnika 2022. nominirani su bili i:
1. Posada grčkog tankera Mitera Marigo pod zapovjedništvom riječkog kapetana Borisa Grubišića je 14. studenoga 2021. na poziv MRCC Almerija pronašla i spasila 24 marokanska migranta kod područja Cabo de Gata u Španjolskoj.
2. Ribar iz Klenovice Denis Cvitković i kapetan Lučke ispostave Novi Vinodolski Želimir Zoričić spasili su u Velebitskom kanalu 23. prosinca 2021. po olujnoj buri dvočlanu posadu s potonule 10-metarske drvene ribarske brodice koju je dan ranije u Crikvenici kupio jedan ribar iz Stona na Pelješcu. Zoričić je obavijest o potonuću ribarice primio u 7:47 sati, a on i Cvitković doplovili su do naznačene pozicije u 8:16 sati.
„Znali smo da što prije moramo pronaći brodolomce, obzirom na buru i temperaturu mora od 12 – 13°C. Na sreću, ugledali smo ih kako se drže za malu splav. Spasili smo ih u posljednjem trenutku, a jedan od brodolomaca je bio pothlađen, izmjerena mu je tjelesna temperatura od 34°C,” ispričao je Cvitković, vlasnik glisera kojim je odrađeno ovo spašavanje.
3. Posada broda za rasuti teret Split, iz flote Jadroplova, pod zapovjedništvom Željka Sušića iz Banjola na Rabu spasila je u noćnoj potrazi zapovjednika talijanskog tegljača Franco P., koji je potonuo 18.svibnja ove godine u južnom Jadranu. Kapetan Sušić je rukovodio potragom za šestoricom nestalih članova posade tog tegljača u kojoj je sudjelovalo sedam brodova, a sve su koordinirali MRCC Rijeka i Roma.
4. Posada Jadrolinijinog trajekta Lošinj pod zapovjedništvom riječkog kapetana Branka Miščaka spasila je dvojicu njemačkih jedriličara, kojima se po olujnoj buri prevrnula jedrilica kod Stare Baške. Dvojica brodolomaca spas su pronašla na koritu prevrnute jedrilice. Miščak se s trajektom pažljivo približio brodolomcima, iako ih pritom nije mogao vidjeti sa zapovjednog mosta, uzdajući se u točne i pravovremene upute upravitelja stroja Dejana Vranića. Posada je spasila dvojicu Nijemaca kroz „barkariž”, otvor na boku trajekta.
5. Posada trajekta Tin Ujević pod zapovjedništvom splitskog kapetana Denisa Duvnjaka spasila je život jednom Bračaninu, koji je doživio srčani udar u garaži ove ploveće grdosije iz flote Jadrolinije. Odmah su krenuli s postupkom oživljavanja pritiskanjem prsnog koša. Nisu dozvolili da im se „čovik ugasi” te su ga nekoliko puta „vraćali odozgo”. Ta prva pomoć bila je presudna do dolaska liječnika.
6. Mornari u ACI marini Vrboska na Hvaru Dinko Damjanić i Mihovil Šešejković spasili su za nevremena sa službenim „gumenjakom” tročlanu posadu brodice kojoj je otkazao motor.
7. Trojica Makarana Goran Vranješ, Marin Puharić i Marijo Prnjak spasili su po olujnoj buri ispred Makarske s gliserom od 7,5 metara dvije strane tinejdžerice, u dobi od 14 i 15 godina, koje su 16. travnja ove godine isplovile na more na dasci za veslanje.
8. Posada tankera Dakota Strength, brodara Atlas Maritime, pod zapovjedništvom zadarskog kapetana Joška Skoblara spasila je dvojicu kubanskih brodolomaca 100 milja od poluotoka Jukatan, 21.studenoga 2021. Oni su tri dana bili u moru, nakon potonuća čamca u kojem su s Kube krenuli prema Meksiku, a pritom su nestala četiri njihova sunarodnjaka.
9. Mladi riječki par Ivana Kocijan i Josip Knežević spasili su u riječkoj luci 37-godišnjeg davljenika kojega su sekunde dijelile od smrti.
10. Posada njemačkog broda za rasuti teret Rostrum pod zapovjedništvom dubrovačkog kapetana Maria Rončevića zaslužna je za spašavanje 36 kubanskih migranata, u noći na 29. srpnja ove godine, 30 milja od Havane. Rasvijetljenu brodicu je primijetio drugi časnik palube Ivan Mrakovčić te poduzeo manevar izbjegavanja sudara na udaljenosti manjoj od 100 metara. Rostrum se vratio po migrante u čamcu, koji se je u jednom trenutku prevrnuo, a ljudi popadali u valove i mrak. Na sreću, ubrzo je doplovio brod Obalne straže SAD-a, koji je spasio svih 35 brodolomaca, a preuzeli su i Kubanca koji se prije prevrtanja čamca popeo po konopu na njemački brod.
Dodjela Plave vrpce Vjesnika održat će se 1. prosinca u Dubrovniku.
Članovi Odbora za dodjelu Plave vrpce Vjesnika su:
predsjednik, kap. Edo Šarunić, ravnatelj Nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru Rijeka; kap. Dragomir Mucić, Sindikat pomoraca Hrvatske; kap. Gordan Papeš; kap. Željko Vuković, dobitnik PVV 2014. ; Branka Malnar, novinarka; prof. dr.sc. Toni Bielić, redoviti profesor Nautičkog odsjeka Sveučilišta u Zadru; kap. Mario Zorović, predsjednik Udruge hrvatskih posrednika pri zapošljavanju pomoraca (CROSMA); Marijan Brubnjak, direktor u Croatia osiguranju; prof. dr.sc. Alen Jugović, redoviti profesor Pomorskog fakulteta u Rijeci te Kristijan Pavić, predsjednik Uprave ACI d.d.
Nedavni slučaj zapljene 430 kilograma kokaina koji je preko Luke Bar dopremljen u Albaniju i ranije zapljene 1,2 tone kokaina u Zeti i 500 kilograma te droge u skladištu kod Podgorice početkom ove godine, ukazuju da je organizirana kriminalna mreža iz Crne Gore sve važniji akter u globalnom krijumčarskom lancu. Crnogorska policija upozorila je ove godine, u Procjeni opasnosti od teškog organiziranog kriminala (SOCTA), da je posljednjih godina, na različitim destinacijama širom svijeta, u aktivnostima u kojima su sudjelovale osobe iz Crne Gore zaplijenjeno preko 30 tona kokaina.
Pritom, policija je upozorila da su slučajevi razotkrivanja krijumčarskih operacija u kojima sudjeluju pomorci iz Crne Gore doprinijeli značajnom padu rejtinga ove profesije i degradaciji standarda, što može uzrokovati brojne prepreke kada je u pitanju zaposlenje pomoraca iz Crne Gore, prenosi RTCG.
Prema mišljenju policije, iako Crna Gora nije interesantna kao krajnja destinacija za krijumčarenje kokaina, zabrinjavajuć je trend uzrokovan posljednjim slučajevima zapljene velikih količina kokaina koje su dopremljene preko Luke Bar.
“To ukazuje da se i preko teritorija Crne Gore povremeno krijumčare značajne količine kokaina, koje se dalje korištenjem vozila za cestovni prijevoz tereta transportiraju do krajnjih destinacija”, navodi se u tekstu SOCTA 2021.
Ipak, pretpostavljaju da će se Luka Bar u narednom periodu u manjoj mjeri koristiti za krijumčarenje kokaina.
“Iako se može zaključiti da su kriminalne skupine oslabljene uslijed značajnih aktivnosti organa za provođenje zakona, koje su rezultirale rekordnim zapljenama kokaina, kao i uslijed međusobnih dugogodišnjih sukoba, analizirajući dosadašnje trendove djelovanja kriminalnih skupina iz Crne Gore i s njima povezanih struktura iz zemalja regije može se očekivati njihovo dalje jačanje”, navedeno je u tekstu SOCTA.
To se ističe zbog činjenice da su ove grupe dostigle značajnu razinu organizacijske i financijske stabilnosti, kao i uspostavljanja čvrstih veza s kriminalnim skupinama u zemljama Južne Amerike.
Policija upozorava da su kriminalne skupine tijekom dugogodišnjeg djelovanja razvile vrlo jaku unutrašnju strukturu, u čijem sastavu se nalazi i značajan broj osoba koje su kriminalnu karijeru započele kao članovi posade prekooceanskih brodova. Navodi se da im je to kasnije i omogućilo da se specijaliziraju za izgradnju i kontrolu mreže vrbovanih pomoraca, koji su se kroz navedeni angažman specijalizirali za provođenje transporta kokaina od početnih do krajnjih destinacija.
“Sve češći slučajevi razotkrivanja krijumčarskih operacija u kojima sudjeluju pomorci iz Crne Gore doprinijeli su značajnom padu rejtinga ove profesije i degradaciji standarda, što može uzrokovati brojne prepreke kada je u pitanju zaposlenje pomoraca iz Crne Gore i ujedno može utjecati na egzistenciju velikog broja karijernih pomoraca”, naveli su iz policije.
Postoji običaj da se na brodu istovremeno ne ukrcavaju bliski rođaci, u miru i u ratu… No, kao i kod svih običaja, postoje izuzeci. Na brodu »Padenna« istovremeno su bila ukrcana dva Lošinjana – zapovjednik i upravitelj stroja…
Posljednjeg dana prosinca 1940. godine zapovjedništvo nad parobrodom preuzima kapetan duge plovidbe Luigi Giuseppe Cerovaz-Cervia (41 godina) iz Malog Lošinja. Bit će posljednji zapovjednik toga parobroda…
Časnik na parobrodima
Luigi Giacomo Giuseppe Cerovaz (kasnije Cervia) rođen je 19. studenog 1899. godine u Malom Lošinju od oca Giuseppe Cerovaz rođenog u Buzetu i Marie Giacomine Picinich rođene u Malom Lošinju, piše Danilo Prestint za Novi list.
Upisuje pomorsku školu u Malom Lošinju, ali je 1. prosinca 1916. unovačen u Austrougarsku ratnu mornaricu. Iskrcan je 5. studenog 1918. s SMS »Monarch« te se nastavio školovati u pomorskoj školi u Malom Lošinju sve do 31. siječnja 1920. kada diplomira.
Zatim plovi kao časnik na parobrodima »Gardenia«, »Corsinia«, »Absirtea« pod zapovjedništvom lošinjskih kapetana America Cosulicha, Umberta i Luigija Premude i Marina Scopinicha. Prvi brod kojim zapovijeda je parobrod »Nirvo« (S.A. di Navigazione Nivose, Napoli).
Parobrod »Padenna« prvih mjeseci 1941. godine plovi uglavnom u konvojima između luke Bari i Drača, a osim ugljena prevozi i gorivo u bačvama te – vodu.
U plovidbi iz luke Bari za Brindisi 24. listopada 1941. godine napada ga britanska podmornica HMS Truant pod zapovjedništvom kapetana korvete Hugha Alfreda Vernona Haggarda.
Podmornica najprije ispaljuje jedan torpedo, koji nije pogodio parobrod, a onda izranja i počinje granatirati parobrod topom. S obzirom na to da je »Padenna« naoružana – otvara vatri svojim topom, pa je podmornica prisiljena zaroniti.
Foto: Novi list
Prema brodskom dnevniku podmornice, ona je zaronila zbog pojave jednog zrakoplova nakon što je granatom zapalila parobrod.
Treća verzija događaja govori da je podmornica morala zaroniti zbog toga što se našla na vatrenoj liniji obalne bitnice koja je bila smještena kod mjesta Mola di Bari…
U kratkom sukobu, ipak, nekoliko granata je pogodilo parobrod uzrokovavši veliki požar. Jedan član posade iz Trsta je preminuo, a drugi su ranjeni, uključujući i zapovjednika Cerovaza-Cerviaju.
On je ranjen u ruku od šrapnela. Posada uspijeva ugasiti požar, ranjenici su iskrcani u Mola di Bari, a ostala posada napušta brod. Remorker »Marittimo« i vodonosac »Meteor«, koji su isplovili iz luke Bari, uspijevaći je otegliti parobrod u Bari.
Konvoj »Sportivo«
»Padenna« nastavlja ploviti nakon popravaka, doduše tek u kolovozu 1942. godine kada doplovljava u Patras u pratnji torpiljarke »Francesco Stocco«.
U osam sati ujutro 2. rujna 1942. godine »Padenna« s teretom od 1.671 tonu goriva, 38 tona razne opreme i artiljerije i četiri vozila isplovljava iz Pireja za Tobruk u sastavu konvoja nazvanog »Sportiva« u kojem su još bili parobrodi »Davide Bianchi« i »Sportivo« (s 1.237 tona goriva) te pratnje – torpiljarke »Lupo«, »Castore«, »Calliope« i »Polluce«.
Na parobrodu »Padenna« bilo su 34 člana posade, zapovjednik je bio Luigi Cerovaz-Cervia, a upravitelj stroja Francesco Giuseppe Rainis, brat njegove supruge, i on iz Malog Lošinja. Francesco Giuseppe Rainis rođen je 10. lipnja 1896. godine u Malom Lošinju.
Britancima nije promaklo isplovljavanje tog konvoja s oko četiri tisuće tona goriva: Ultra je opet dobro odradila svoj posao.
Britanski kriptolozi su 30. kolovoza, pogrešno, dešifrirali da je konvoj već isplovio, a grešku su ispravili tek sutradan uz točne podatke o imenima i veličini brodova, njihovu brzinu (osam čvorova) te satnicu isplovljavanja i dolaska u Tobruk (osam sati, 3. rujna).
No, isplovljavanje je odgođeno za jedan dan, pa je Ultra 1. rujna odgonetnula kada će konvoj isploviti iz Pireja i doći u Tobruk.
Kada je 2. rujna potvrđeno isplovljavanje, iako je konvoj bio dobro zaštićen u zraku, zbio se prvi zračni napad američkih bombardera Consolidated B-24 Liberator.
No, nisu uspjeli pogoditi ni jedan brod, a talijanski zrakoplovi su ih uspjeli omesti i otjerati. Nekoliko sati ranije oboren je američki izviđački zrakoplov, a torpiljarka »Lupo« spasila je posadu.
U 22 sata 3. trećeg rujna slijedeći naredbe izdane prilikom isplovljavanja iz Patrasa, konvoj se podijelio u dvije grupe, što je trebalo omogućiti veću slobodu u manevriranju i manju mogućnost otkrivanja.
U jednoj grupi bili su »Davide Bianchi«, »Sportivo«, »Polluce« i »Calliope«, a u drugoj »Padenna«, »Lupo« i »Castore«. Obje grupe plovile su brzinom od samo pet čvorova, što je bio maksimum koji su mogle dati prastari parobrodi…
Foto: Novi list
Teško bombardiranje
Kad je pala noć, obje grupe su napadali teški bombarderi (britanski Vickers Wellington i američki Liberatori) bombama i zračnim torpedima. Bombarderi su poletjeli iz baze Mariut u Egiptu.
Najprije je stradao »Davide Bianchi«, kojeg je potopio zračni torpedo, zatim je »Polluce« pogođen bombom.
Druga grupa je bez štete prošla u prvom zračnom napadu rano ujutro, ali samo da bi naletila na britansku podmornicu HMS Trasher pod zapovjedništvom Hugha Stirlinga MacKenzieja, koji se uputio prema grupi koju su zrakoplovi osvijetlili bengalkama.
U 2.55 podmornica je ispalila tri torpeda s krmenih cijevi s razdaljine od 1.830 metara… Dvije minute kasnije »Padenna« je pogođena s dva torpeda, buknuo je požar.
Upomoć su pritekli »Lupo« i »Castore« – uzalud. Pola sata nakon pogodaka »Padenna« je potonula, 40 do 50 nautičkih milja sjeverno od Tobruka.
HMS Thrasher otplovio je na sjever, uzalud tražeći torpiljarke koje su se pridružile torpiljarci »Calliope« kako bi pratile parobrod »Sportivo«, jedini koji je bez štete doplovio do cilja. Od 34 člana posade samo je 14 spašeno…
HMS Thrasher (N 37)
Brodogradilište: Cammell Laird, Birkenhead
Naručen: 4. 9. 1939.
Kobilica: 14. 11. 1939.
Porinuće: 28. 11. 1940.
Isporučen 14. 5. 1941.
Izbrisan iz flotne liste: 6. 11. 1945.
Izrezan; 9. 3. 1947. u Briton Ferry (Wales)
– Hugh Stirling MacKenzie zapovjednik od 12. 10. 1941. do 3. 3. 1943.
– 23. 1. 1942. – potopio brod »Sant’Antonio« od 1480 grt, bivši jugoslavenski »Anton« izgrađen 1919.
– 13. 4. 1942. – potopio njemački brod »Atlas«, koji je bio u konvoju zajedno s brodom »Bravo« od 1570 grt, bivši jugoslavenski »Junak« izgrađen 1921.
Popis kapetana duge plovidbe iz naših krajeva stradalih u Drugom svjetskom ratu
-Giovanni Becher (pok. Carlo) iz Malog Lošinja, stradao 10. 11. 1943. na brodu »Marin Sanudo«;
– Giovanni Bonifacich (pok. Nicola), stradao 15. 5. 1944. na brodu »Adriana«;
– Marcello Bulli (pok. Giovanni) iz Rijeke, stradao 2. 12. 1942. na brodu »Puccini«;
– Vladimiro Chersi (pok. Francesco) iz Mošćenica, stradao 11. 12. 1941. na brodu »Calitea«;
– Antonio Chersano (pok. Marco) iz Plomina, stradao 9. 10. 1944. na brodu »Angelina«;
– Wladimiro Cincopan (pok. Matteo) iz Gračišća, stradao 13. 4. 1941. na brodu »San Luigi«;
– Ettore Costantino (pok. Domenico) iz Rijeke, stradao 8. 9. 1941. na brodu »Campania«;
– Francesco Craglietto (pok. Raffaele) iz Velog Lošinja, stradao 24. 5. 1944. na brodu »Marco«;
– Silvio De Simoni (pok. Giovanni) iz Pule, stradao 16. 2. 1942. na brodu »Ariosto«;
– Marcello Faresi (pok. Matteo) iz Malog Lošinja, stradao 8. 2. 1942. na brodu »Duino«;
– Giuseppe Giadrini iz Malog Lošinja, stradao 3. 9. 1941. na brodu »Andrea Gritti«;
– Nicolo Giadrossi (pok. Giuseppe) iz Malog Lošinja, stradao 16. 2. 1943. na brodu »Pasubio«;
– Marco Haggia (pok. Baldo) iz Splita, stradao 5. 10. 1942. na brodu »Eneo«;
– Simeone Lazzarini iz Rovinja, stradao 20. 7. 1944. na remorkeru 144;
– Egidio Letis (pok. Francesco) iz Voloska, stradao 21. 4. 1943. na brodu »Marco Foscarini«;
– Raimondo Malabotta (pok. Giovanni) iz Osora, stradao 5. 1. 1945. na remorkeru »Franco«;
– Marco Martinoli iz Malog Lošinja stradao 15. 4. 1941. na brodu »Luciano«;
– Vincenzo Nardo (pok. Giovanni) iz Pule, stradao 16. 1. 1943. na brodu »D’Annunzio«;
– Alberto Nedoclan (pok. Marco) iz Zadra, stradao 6. 4. 1943. na brodu »Rovereto«;
– Alfredo Osseri iz Rijeke, stradao na brodu »Andrea Gritti« nepoznatog datuma;
– Giuseppe Ostoich (Giorgio) iz Zadra, stradao 31. 3. 1943. na brodu »Nuoro«;
– Angelo Pogliani (pok. Pietro) iz Malog Lošinja, stradao 9. 11. 1941. na brodu »Maria«;
– Giorgio Prosen (pok. Lorenzo) iz Malog Lošinja, stradao na brodu »Andrea Gritti« nepoznatog datuma;
– Pietro Rubignoni (pok. Giovanni) iz Rijeke, stradao 27. 2. 1942. na brodu »Tembien«;
– Mario Stilic (pok. Biagio) iz Rijeke, stradao 31. 12. 1940. na brodu »Quinto«;
– Isidoro Superina (pok. Antonio) iz Rijeke, stradao 13. 12. 1942. na brodu »Foscolo«;
– Rocco Zagabria (pok. Rocco) iz Plomina, stradao 22. 1. 1943. na brodu »Giuditta«;
– Giuseppe Randic (pok. Francesco) iz Kostrene, stradao 21. 10. 1944. na brodu »Isto«.
Stradali iz naših krajeva na parobrodu »Padenna«
– Luigi Giuseppe Cerovaz-Cervia, kapetan duge plovidbe, (Giuseppe) rođen u Malom Lošinju;
– Francesco Giuseppe Rainis, upravitelj stroja, (pok. Zaccaria) rođen u Malom Lošinju;
– Domenico Veggian, vođa palube, (pok. Giacomo) rođen u Rovignu
U veljači 1907. godine parobrod je iznajmljen njemačkom inženjeru Georgu Leueu iz Charlottenburga, koji ga je koristio za eksperiment snabdijevanja ugljenom ratnih brodova na pučini posebnim sustavom koji je sam izumio. Izum se sastojao u tome da se vreće s ugljenom, pomoću konopa razapetog između dva broda, prebacuju s broda na brod.
Prvi eksperiment izvršen je 17. veljače s »Herman Saubera« na oklopljenu krstaricu »Prinz Heinrich« – 56 tona ugljena na sat (pri mirnom moru i brzini od 11 čvorova). Drugi eksperiment obavljen je 22. veljače, pri jače valovitom moru i kiši, snježnoj mećavi (pri brzini brodova od 11 čvorova) – 52,5 tona ugljena na sat. Montaža konopa trajala je – 24 minute.
Podmornica Regent potonula je 18. travnja 1943. godine kad je naletjela na minu u blizini grada Monopolija
Pripadnici talijanske nautičke udruge Lega Navale pronašli su uz obalu u blizini mjesta Villanova di Ostuni na talijanskoj obali Jadrana olupinu za koju se smatra da su ostaci britanske podmornice HMS Regent koja je potonula prije 80 godina, piše Jutarnji list.
– Ova olupina leži na dubini od 75 metara i okrenuta je naglavce. Kada smo stigli do nje, u prvom trenutku bilo je teško shvatiti da je riječ o Regentu. Ali ako proučite trup, sastav čelika, krmu i pramac, uviđa se da je riječ o britanskom dizajnu – izjavio je za Daily Mail Fabio Bisciotti, čiji je ronilački tim pronašao olupinu.
Glasnogovornik britanske Kraljevske mornarice rekao je da još ne mogu potvrditi otkriće jer je olupina okrenuta naopako i zbog činjenice da su ključni dijelovi zakopani u morskom dnu. Međutim, dodao je da bi se moglo potvrditi da je to olupina broda HMS Regent kada se pojave dodatne informacije.
Podmornica Regent porinuta je u more 1930. godine, a potonula je 18. travnja 1943. godine kad je naletjela na minu u blizini grada Monopolija u jugoistočnoj talijanskoj regiji Apulija.
Inače, ta je podmornica postala je poznata u travnju 1941. godine po akciji spašavanja Ronalda Campbella, tadašnjeg britanskog veleposlanika u Kraljevini Jugoslaviji i osoblja veleposlanstva. Nakon bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. godine Campbell i njegovi suradnici pobjegli su u hotel Boku u Herceg Novom gdje su dočekali kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 16. travnja. No, cijela Boka Kotorska pala je u ruke Talijana koji su zatim zarobili Campbella. U dramatičnim okolnostima, izbjegavši postavljene mine, podmornica Regent uplovila je 22. travnja u Boku Kotorsku gdje je provela devet sati, a nakon uzbudljive akcije Campbell je oslobođen te prebačen u Veliku Britaniju.
Regent je nastavio ratovati još dvije godine sve do 18. travnja 1943. godine kada je naletio na mine u moru u blizinu Monopolija i potonuo.
24th January 1942
HMS Regent seen smoking and damaged taken from HMS Hermipne which was providing escort.
— World War II Today … #OTD in #WW2 (@WW2Today) January 24, 2022
Podmornica je u tome trenutku imala 62 člana posade čija tijela nikada nisu identificirana jer olupina nije pronađena. Neki od članova posade desetljećima se nisu pomorili s tom činjenicom. Za obitelj Williama Tricea, šefa strojarnice na Regentu, trauma se proteže kroz generacije. Williamov sin Barry istraživao je nestanak Regenta sve do svoje smrti 2003. godine, a njegov unuk Dick danas nastavlja to istraživanje. Dickova kći Abbie, Williamova praunuka, ima tetovažu Regenta na ruci i sada služi na minolovcu u Kraljevskoj australskoj mornarici. Reagirajući na vijest o otkriću podmornice, Dick Trice je rekao da se lokacija olupine ‘savršeno poklapa‘ s onim što se zna o konačnom kretanju podmornice Regent.
Na brod Ivana Lazarevića ukrcao se 12. rujna 1697. po julijanskom kalendaru
Petar Andrejevič Tolstoj (1645. – 1729.) pripadao je krugu oko Petra Velikoga. U Hrvatskom fokusu već sam pisao o njegovoj diplomatskoj misiji u Carigradu, svezama sa Zmajevićima, Savom Vladislavićem, Lukom Barkom i nadbiskupom dubrovačkim Rajmundom Jelićem Gallanom. Taj čovjek nam je ostavio značajne opise Dubrovnika i Boke i osvjedočenje o (tadašnjem) osjećaju hrvatstva domorodaca tih krajeva, tim vrjednije jer se družio s našim svijetom i na brodovima i privatno, te u Carigradu. Ovdje ću iznijeti samo detalje iz omanjega rada dr. Vinka Foretića (1901. – 1986.), uzornoga hrvatskog domoljuba i velikog i značajnog povjesničara koji još nema svoju ulicu čak ni u Dubrovniku. Rad dr. Foretića glasi: “Praktično školovanje ruskoga boljara Petra Tolstoja u pomorskoj vještini 1697. i 1698. godine na brodovima Ivana Lazarovića i Ivana Krstelja”, izdano u Kotoru 1974. godine (Zbornik više pomorske škole u Kotoru), piše Teo Trostmann za Hrvatski fokus.
Petar Veliki osvaja Azovsko more i upućuje svoje pouzdanike u Nizozemsku i Veneciju da bi učili pomorsko vojno umijeće. U Veneciju je došlo 26 Rusa koje podučava naš Peraštanin Marko Martinović. Među njima je i Boris Kurakin koji je opisao svoje učenje i putovanja. U Veneciji Petar Andrejevič Tolstoj uči kod kapetana kojega naziva Georgij Radži. (je li taj čovjek Albanac, Armenac ili tko je?) Godine 1697. išao je Tolstoj na putovanje s brodom Ivana Lazarovića, a 1698. s Ivanom Krsteljom. Original Tolstojeva rukopisa bio je u gradu Kazanju, Foretić se koristio prijepisom Dimitrija Tolstoja iz 1888. objavljenom u časopisu Ruskij arhiv kao “Putevoj dnevnik”. Petar Veliki traži od pouzdanika da poznaju karte, kompase, nacrte i druge naprave, te upravljanje brodom i sve dijelove broda i brodske alate. Treba nastojati sudjelovati u pomorskoj bitki; pouzdanici moraju dobiti od kapetana pečat i potpis o svladanom pomorskom umijeću. Pouzdanici moraju sa sobom u Moskvu dovesti dva majstora izučena u pomorstvu.
Foretić ističe Tolstojevu široku opću kulturu, pobožnost (opise crkvi i obreda), te radoznalost. Za ono doba imati Tolstojeve godine (54 godine) bila je starost. Na Lazarevićev brod ukrcava se 12. rujna (julijanski kalendar) 1697. nakon tromjesečne teorijske poduke kod Radžija. Ivan Lazarović je Peraštanin koji se preselio na Pelješac.
Brod “Sveta Elizabeta” izgrađen je u Korčuli, bio pod patronom Franom Frankovićem (Pelešanin), dok mu 1691. patron ne postaje Lazarović. Brod koji naziva Tolstoj korablja i sudno je zapravo patač od 127 kara, tj. kola. Prema Josipu Luetiću, dubrovačkom povjesničaru pomorstva srednji brodovi na Mediteranu su bili od 100 do 300 kara. Patač je tipičan mediteranski trgovački brod sa dva jarbola i obično na kosniku i krmi trokutastim jedrom, vrlo raširen u Dubrovniku XVII. stoljeća. Prema Jorju Tadiću kar je između 1.960 i 2.000 l žita.
Putovalo se u Bari, ali zbog vjetrova se mijenjalo pravac – Venecija – Rovinj, Pula, sjeverna Dalmacija – Fažana – Rovinj – pa prema Anconi ali zbog vjetrova – Zadar – Korčula – prema Bariju, ali zbog pojave turskih brodova povratak – Korčula, tj nenastanjena tada Vela Luka koju naziva Tolstoj luka sv Ivana. Povratak je išao linijom Vis – Trogir – Rovinj – Vrsar – Poreč. Ostaje pitanje je li kapetan Lazarović isti Ivan iz Orebića, u maticama pribilježen kao mrtav 1739.
S Tolstojem je bio ruski vojnik Staburin koji je vježbao pomorsko umijeće. Vrlo lijepo pismeni Lazarović u svojoj obilnoj svjedodžbi Tolstoju ističe da je “u vrijeme silnih vjetrova i strašnih oluja prianjao uz svaki brodski posao s marljivošću i neustrašivošću”.
Opis Venecije, put u Milano i kartograf Coronelli nas ovdje ne zanimaju, kao ni to je li Lazarović plovio pod dubrovačkom zastavom, pa to preskačemo. Godine 1698. na 1. lipnja uputio se Tolstoj na fregadonu (venecijanski tip broda) od 54 kara Sveti Ivan, patrona Ivana Krstelja sa Pelješca, koji je nosio dvopek iz Venecije u Kotor. Od 5. do 8. lipnja je na Korčuli, posjećuje samostan Vele Gospe iznad Orebića. Za staru Republiku kaže da je ona dom kapetana, mornara i astronoma. Dana 9. i 10. lipnja je u Dubrovniku, u Kneževom dvoru ga prima knez i oni razgovaraju na slavenskom jeziku. Putem prema Boki u dubrovačkim vodama sreću dvije turske gusarske fuste (u osnovi male galije, uske, brze i na vesla i jedra). Lukavi Turci podvili su rep, tj. istakli venecijansku zastavu sv. Marka (lav) i izbjegli borbu. U Herceg Novom nailazi Tolstoj na ruske pitomce pod paskom Marka Martinovića, te upoznaje osebujnog Peraštanina Vincenca Bujovića.
Tolstoj boravi kod Bujovića u Perastu, spominje borbu, ali i trgovinu Peraštana s Turcima. Bujović se istakao u zauzimanju Herceg Novoga 1687., a 1697. s velikim brodom i 160 mornara ophodi Jadranom štiteći ga od Turaka. Njegovo stradavanje u sukobu s klanom Zmajevića 1700. godine ne ćemo opisivati.
Tolstoja prima mletački providur u Kotoru; Tolstoj spominje da iznad Perasta i Kotora žive slobodni ljudi koji sebe nazivaju Crnogorcima.
Čudi me da ne piše detaljnije kao Slaven pravoslavac o tim pravoslavcima. Krstelj izdaje svjedodžbu Tolstoju, ali potpisuje se Ivan Lazarović, jer se Krstelj ne umije pisati. Nepismeni kapetani nisu bili rijetkost. Tolstoj dolazi u Trani, pa u Bari (Apulija, tj. Puglia, hrv. Pulja), odatle kopnom ide u Napulj, pa na Maltu felukom (jedrenjačić s jednim ili dva jarbola), pa u Rim. Lazarevićevu svjedodžbu potvrđuju notar V. Vincenzi i sam dužd Silvestro Valier. Spomenuti Rusi nisu postali pomorci, ali je zato cijeli niz značajnih Hrvata bilo u ruskoj službi, osobito pomorskoj – npr. admiral Matija Zmajević, general Ivan Simonić, ali i pravoslavnih Bokelja srpskog osjećaja poput Ivelića iz Risna koji su dali čak pet važnih generala.
Preko 80% svjetske trgovine odvija se kroz pomorski promet. Što prijevoz brodovima znači za globalizirani svijet shvatili smo tijekom pandemije, kada su se zbog zastoja u lukama “pokidali” interkontinentalni opskrbni lanci. Uostalom, pomorski promet je kao najstariji oblik prijevoza i povezao svijet u “globalno selo”, a pomorci su oduvijek bili “građani svijeta”. No, nije more za svakoga.
Rimljani, koji su nam u nasljeđe ostavili čuvenu izreku “Ploviti se mora, ne i živjeti”, nisu bili vični moru. Mornaricu kojom su osvojili Sredozemlje izgradili su im drugi, pomorski orijentirani narodi, među njima i Liburni, naši davni preci. Njihove brze, lake i pokretljive veslarke (liburne), dizajnirane za opasne plićine i hirovito vrijeme sjevernog Jadrana, pomogle su Oktavijanu da u čuvenoj bitki kod Akcija 31. g. pr. Kr. pobijedi moćnu flotu Marka Antonija i Kleopatre i ubrzo se proglasi prvim rimskim carem Augustom, piše prof. Ivana Dlaka za portal Otoci.net.
Puno stoljeća kasnije, ljudi s ovih naših otoka sudjelovali su u jednoj drugoj čuvenoj pomorskoj bitki koja je odredila povijest Europe tog vremena – bitki kod Lepanta 1571. U masovnom srazu preko 450 brodova pobijedila je flota Svete Lige i potisnula Turke s mora. Gubici su bili veliki – od osam galija s naše obale Jadrana samo pola ih se vratila doma, među njima i ona cresko-osorska. Stečeno iskustvo ubrzo im je dobro došlo u obrani otoka od uskočkih pustošenja koji su 1614. prerasli u otvoreni rat s Venecijom. Lošinjani su se udružili, naoružali “flotu” od deset brodica i odbili uskočki napad. Bio je to početak prvog uspona lošinjskog pomorstva, koji vrhunac doživljava krajem 18. stoljeća.
Velološinjski pomorci su se mahom ukrcavali na veće mletačke galije, s vremenom napredovali do kapetana (krajem 18. st. u Velom Lošinju ih je bilo čak 24) i postali svojevrsnom “pomorskom aristokracijom” otoka. Poznati po svojoj hrabrosti i izvrsnosti, zapovijedali su mletačkim ratnim galijama u sukobima s Turcima na Levantu, sukobljavali se s gusarima i bili odlikovani. Plovili su kamo se drugi mletački kapetani nisu usudili, kao npr. Petar Petrina Ride oko 1650. kroz Gibraltar do Londona ili Petar Budinić 1779. do Amerike, donoseći u Veneciju dragocjenu kolonijalnu robu (šećer!). Odraz njihovog bogatstva i ukusa najbolje se vidi u raskošno opremljenom enterijeru župne crkve sv. Antuna Opata.
Malološinjski pomorci su krenuli drugim putem. Sva sredstva zarađena na mletačkim galijama ulagali su u gradnju vlastite flote manjih brodova (najčešće marsilijana), koje su potom, zajedno s kompletnom posadom (često članovi brodovlasnikove šire obitelji), iznajmljivali tim istim Mlečanima za opskrbu vojnih posada po utvrdama i gradovima duž Jadrana i dalje, na Levantu. Da se radilo o isplativom poslu govori nam nagli porast broja pomoraca upisanih u bratovštinu sv. Nikole – s 30 članova 1704. na čak 331 članova 1794. (od toga preko 70 paruna i dvanaest kapetana). U to vrijeme braća Stjepan i Ivan Vidulić, malološinjski svećenici, osnivaju prvu (privatnu) pomorsku školu, a Katarinići od popravaka brodova prelaze na gradnju novih u prvom lošinjskom brodogradilištu. Lošinjani su krajem 18. st. imali sve potrebno za sjajan pomorski razvoj – iskusne pomorce, svoju pomorsku školu, brodove i brodogradilište… da bi uskoro zbog Napoleonskih ratova izgubili sve. Nakon uspostave mira 1815., morali su krenuti iz početka.
Kupuju stare brodove, popravljaju ih i (ponovo) iznajmljuju s čitavom posadom tamo gdje je najopasnije ploviti (ali su i vozarine najizdašnije). U vrijeme rusko-turskih ratova (1828.-1854.) prevoze vojnike i municiju, te žito iz crnomorskih luka u Marseille. Dobar posao bio je i prijevoz soli sa Sicilije do sjevernoeuropskih luka. Puno su riskirali, ali i profitirali. I ulagali u gradnju novih, većih jedrenjaka, pogodnih i za prekooceansku plovidbu. U prostranoj malološinjskoj luci otvara se niz novih brodogradilišta, u kojima je tijekom svega tridesetak godina (1853.-1884.) sagrađeno 247 jedrenjaka od ukupno 97.955 registarskih tona. Nikola Martinolić, samouki brodograditeljski “genijalac”, sagradio je 1875. navu “Imperatrice Elisabetta“, tada najveći drveni jedrenjak na Sredozemlju, i to za lošinjskog brodovlanika. Deset godina kasnije otišao je korak dalje i sagradio bark “Gange“, prvi željezni jedrenjak napravljen u jednom privatnom brodogradilištu na Sredozemlju. Od ostataka je “iz vica” sagradio malog “Flinka“, prvi lošinjski parobrod. Njegov sin Marko nastavio je s gradnjom parobroda, a unuk Nikola mlađi se između dva svjetska rata posvetio izradi velikih i luksuzno opremljenih jahti, od kojih “Croce del Sud” iz 1933. plovi i danas (i može se iznajmiti!).
U lošinjskim brodogradilištima je kao rezultat svojevrsnog natjecanja među “znalcima jedrenja” nastala i regatna pasara, pravi mali “jedriličarski bolid” iz kojeg će se kasnije razviti sportska jedrilica L-5. Na tim pasarama stasale su prve generacije lošinjskih sportskih jedriličara. Legendaran je njihov susret na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952., kada su se u klasi Star natjecale dvije ekipe Lošinjana – jedna pod jugoslavenskom (Mario Fafangel i Karlo Bašić), a druga pod talijanskom zastavom (Agostino Straulino i Nicolò Rode). Pobijedili su Lošinjani na boljoj, talijanskoj jedrilici. Plovidba na jedra postala je “čisti gušt”.
Od stare slave ostalo je malo toga. “Lošinjska plovidba” više se ne bavi brodarstvom, dok je lošinjsko brodogradilište preživjelo sve nedaće, ali kao remontno (odavno se tamo ne grade brodovi). Prije no što ga pretvore u (još jednu) marinu, možda bi bilo dobro razmisliti o mogućnosti da se i ovdje počnu graditi električni brodovi na solarni pogon kao što su solarCat ili Solar Ferry. Zelena tranzicija u pomorskom prometu već se događa. No zato se bolji dani smiješe malološinjskoj srednjoj pomorskoj školi, jer svjetska potražnja za kvalitetno obrazovanim pomorskim kadrom (od 18.000 hrvatskih pomoraca, njih 70% su časnici) već dugo nije bila tako velika kao danas. Posebno su traženi zapovjednici na LNG-brodovima, na kojima su naši pomorci svojevremeno bili pioniri (u jednom trenutku su činili 25% ukupnog broja časnika na tim brodovima u svijetu!). No, pomorac ne može biti svatko. Znanje, vještina i osobni integritet nisu dovoljni – treba poznavati, poštovati i voljeti more. Više od novca.
Pod zajedničkim nazivom “Otočko gospodarstvo nekad i danas – između monokultura i održivog razvoja”, portal Otoci.net objavljuje niz članaka koje je pripremila prof. Irena Dlaka.
Otišao je jedan od posljednjih krapanjskih Mohikanaca, teških, dubinskih, ronilaca koji su proslavili ime malog šibenskog otoka Krapnja, čak i u svjetskim razmjerima.
Nikola Milutin Špico umro je u 86. godini života i sahranjen je krajem prošlog tjedna na groblju na Krapnju. A ronio je čak u Siriji, u Rakki, sidrio temelje za mostove na Eufratu, piše Šibenski.
Priča o njegovom životu, priča je o Krapnju, otoku spužvara, ljudi koji su trbuhom za kruhom silazili i šezdeset metara duboku u modru brazdu, da bi tako, u mesingano bakrenom odijelu, teškom 70 kilograma, i s olovnim postolama, od kojih je svaka vagala šest kili, prehodali cijeli Mediteran, u potrazi za spužvama. Koje su njima i njihovoj djeci i familijama, ženama koje su dugo i strpljivo čekale na Krapnju, značile kruh.
Ako je onaj iznad mora imao sedam kora, njihov je imao još koju više. Slanu ne samo od mora i soli, nego i od suza. More nije samo davalo, nego je i uzimalo. I zdravlje i živote.
I otac mu je, kao i on, bio ronilac, spužvar, a pokojni Nikola nije ga ni upamtio – umro je od plaurite, upale pluća, kad mu je sin imao samo 11 mjeseci. I otac od njegove supruge Smiljke bio je ronilac, i to kakav – obučavao je i učio prije sto i više godina životu pod morem vojnike tada najjače svjetske mornarice, one britanske. Engleska je tada bila vladarica mora, ali pod morem vladari su bili Krapljani.
I onda i danas. Jer, pokojni Špico bio je kum i Kristijanu Kiki Curaviću, krapanjaskom dupinu i svjetskom rekorderu u ronjenju na dah, a Nikola i Smiljka bili su vjenčani kumovi njegovim roditeljima. Sve su nam to ispričali novinarima Šibenskog u lipnju 2020. kada su ih posjetili u njihovom domu, na Brodarici.
Gdje su nam ispričali priču o svom životu, priču o Krapnju, jednom teškom, ali i lijepom vremenu, čiji su bili svjedoci, a koje je prohujalo s vihorom.
Počivaj u miru Nikola, i mirno ti bilo plavetnilo iznad nas.
Svoju bogatu povijest Primošten priča i kroz spomenike. Još 2007. godine, na ulazu u stari dio grada, postavljena je skulptura težaka s magarcem, koji zorno svjedoče život ondašnjih poljoprivrednika, vinograde i krš iz kojeg već stoljećima raste nadaleko poznati primoštenski babić.
Nedugo nakon i nešto podalje od težaka, postavljena je i skulptura primoštenskog ribara s mačkom, baš na mjestu gdje su se nekoć privezivale ribarske brodice, piše Šibenski.
Nakon velebnog kipa Gospe od Loreta, zaštitnice mjesta, postavljenog na vrhu brda Gaj, Primošten je dobio novu, podjednako atraktivnu umjetničku instalaciju, koja nastavlja prepričavati živote ljudi koji su stoljećima živjeli od mora i škrte zemlje.
Brončana skulptura posvećena ribarima, brodu i ostima, u Primošten je “uplovila” krajem listopada. Skulptura koja je odmah, na prvu, oduševila Primoštence djelo je Omišanina Tea Baučića, koji nam i sam kaže kako je ugodno iznenađen reakcijama javnosti.
ŠOKIRAN I IZNENAĐEN
– Pratim iz medija reakcije ljudi i mogu reći da sam i više nego zadovoljan. Dapače, rekao bi da sam šokiran, iznenađen – naravno u pozitivnom smislu. Evo, prije nekoliko dana, dobio sam poziv od jedne gospođe koju ne poznajem. Žena me zvala i plačući mi govori kako u toj mojoj skulpturi vidi svog oca i djeda… laska mi to, lijepo je to čuti svakako – kazuje nam Teo Baučić, kojemu ovo nije prva skulptura koju je napravio u Primoštenu. Ribar s mačkom također je nastao u radionici ovog talentiranog Omišanina.
– U cijeloj toj suptilnosti kiparskog izričaja privlači me ta životna nota. Tome težim i to želim postići. Želim da spomenik ima duha, da se čovjek na neki način može poistovjetiti s njim, a ne da je sam sebi svrha. I mislim da sam u konačnici to i postigao, kako sa skulpturom ribara s mačkom, tako i s ovom novom koja je nedavno postavljena – ističe Baučić.
Zanimljivo, nova primoštenska atrakcija, u prvotnoj ideji, trebala je krasiti uvalu jednog drugog dalmatinskoga grada. Međutim, spletom okolnosti, a možemo sada i reći, na sreću svih žitelja Primoštena, to se nije obistinilo.
– Ideja kao takva postoji već nekoliko godina. Istina, trebala je prvotno zaživjeti u jednom drugom gradu, ali ipak – realizirala se u Primoštenu i ovim putem bih zahvalio načelniku Petrini na ukazanom povjerenju. Postavljanje je doduše trebalo biti prije turističke sezone, ali ipak smo se zbog gužve odlučili to prolongirati za listopad – otkriva nam Baučić.
Vrijedi istaknuti da je skulptura izrađena u stvarnoj veličini. Tradicijska brodica, batana, duga je nešto više od tri metra te široka 1,2 metra.
Foto: PrimoštenplusFoto: Primoštenplus
TONA I POL BRONCE
– U skulpturu je utrošeno gotovo tonu i pol bronce. Tu bih posebno istaknuo ljevaonicu umjetnina pri akademiji u Zagrebu i Ivana Mačešića, ljudi su napravili lavovski posao. S tehničke strane, nije ovo bilo nimalo jednostavno odraditi. Postament za skulpturu radila je tvrtka “Stijeg” iz Splita, svi su odradili svoj dio posla, s te strane sam i više nego zadovoljan – naglašava Teo Baučić, iza kojeg su sati i sati rada. Na naše pitanje koliko mu je vremena trebalo da realizira skulpturu – ni sam nije znao odrediti.
– Mislim da je to nemoguće izračunati, tu je nekih četiri mjeseca intenzivna rada. Od same ideje, koja je došla prije par godina, do razvoja, realizacije te promišljanja o nekim tehničkim detaljima… teško je to procijeniti, ali se isplatilo – ističe umjetnik.
Naglasimo i to da je feral koji se nalazi na vrhu prove broda – povezan na javnu rasvjetu, što će izgledati posebno atraktivno u večernjim satima.
– Upravo to, razmišljao sam kako spomeniku udahnuti dodatnu atraktivnost i odlučili smo ga spojiti na javnu rasvjetu. Mislim da će na osnovi tog detalja biti još posebniji, atraktivniji – dodaje naš sugovornik.
Naziv spomenika je “Ribar pod osti”.
– Mislim da nema logičnijeg imena, znate i sami da se kod nas u narodu kaže “Idemo pod osti” – to je još jedna od onih, da tako kažem, životnih crtica koje nastojim ugraditi u svoje skulpture – zaključuje Teo Baučić.
Naravno, riječ je o brodovima. I to ne bilo kakvim.
Za školski brod talijanske ratne mornarice Amerigo Vespucci mnogi će reći da je to danas najljepši jedrenjak. Kako se o ukusima ne raspravlja, u to nećemo ulaziti, ali ćemo se složiti da je to najpoznatiji i najprepoznatljiviji još uvijek aktivni jedrenjak. I dok se o Vespucciu puno toga zna, manje je poznata priča o njegovom starijem bratu imena Cristoforo Columbo, piše Otvoreno more.
Oba su broda izgrađena u Napulju, po uzoru na jedrenjak Monarca, zastavni brod flote Kraljevstva dviju Sicilija. Colombo je porinut 1928., a Vespucci tri godine kasnije.
I dok je mlađi brat sve vrijeme ostao u vlasništvu talijanske ratne mornarice, Cristoforo Columbo je po završetku Drugog svjetskog rata, u okviru programa ratne odštete, 1949. pripao Sovjetskom Savezu.
Pod imenom Dunay plovio je, također kao školski brod, do 1959. da bi potom, nakon požara bio otpisan i par godina kasnije izrezan u brodogradilištu u tadašnjem Lenjingradu.
Foto: Wikimedia Commons
Amerigo Vespucci je posjetio Split 2007. godine te Vam donosimo nekoliko fotografija.
