O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 387

Transformacija Rijeke: Jedna od najvažnijih luka na Mediteranu

0
Foto: Wikimedia Commons

Više od milijardu eura vrijedni su kapitalni projekti koji bi već u idućih nekoliko godina trebali znatno ojačati riječko gospodarstvo. Posebno se to odnosi na riječku luku. Istodobno, izgradnjom nove marine Rijeka bi trebala postati i jedna od vodećih nautičkih luka na Jadranu za velika luksuzna plovila, piše HRT.

Novi riječki kontejnerski terminal na Zagrebačkoj obali i koncesijski ugovor s tvrtkom APM Terminals, jednim od vodećih svjetskih kontejnerskih operatora, donijet će Rijeci nekoliko stotina novih radnih mjesta, a luci omogućiti da ponovno zauzme čelnu poziciju među sjevernojadranskim lukama te prestigne Kopar i Trst. 

To je uz Pelješki most sigurno jedan od najvećih događaja ne samo u pomorskoj infrastrukturi, nego i u cijeloj godini što se tiče gospodarskih događaja, rekao je ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković.

Uz državnu cestu D-403, koja terminal vrijedan 200 milijuna eura povezuje s riječkom obilaznicom, skorom izgradnjom dvokolosiječne pruge kroz Rijeku stvorit će se uvjeti za rasterećenje protoka robe i glavnih prometnica u gradu.

Rijeka je definitivno danas najveće gradilište u Republici Hrvatskoj i realizacijom ovih projekata u narednih nekoliko godina definitivno će promijeniti lice grada, kaže gradonačelnik Rijeke Marko Filipović.

A posebno izgradnjom nove nautičke luke, ACI marine u Porto Barošu, s 260 vezova za plovila prosječno dugih 19 metara. Riječ je o investiciji vrednijoj od 360 milijuna kuna, što je najveće ulaganje u nautički turizam posljednjih desetljeća.

Zadovoljstvo je što ćemo u partnerstvu s Lursenom biti dio cijele te priče. Želimo napraviti od Rijeke destinaciju u koju će nautičari rado dolaziti sa svim tehnologijama budućnosti. Samim time i druga vrsta klijenata, druga vrsta plovila koja će dati dodanu vrijednost, naglašava predsjednik Uprave ACI marina Kristijan Pavić.

Ravnatelj Lučke uprave Rijeka Denis Vukorepa rekao je kako će po završetku projekta, gledano s morske strane u sredini biti prelijepu marinu, a s lijeve i desne strane dva velika kontejnerska terminala i cestovna infrastruktura, te povezanost najbolja od svih mediteranskih gradova, ne samo na sjevernom Jadranu nego i šire.

Time se, uz potporu hrvatske Vlade te korištenje kapitalnih ulagača i europskih fondova, Rijeka vraća na kartu najvećih i najvažnijih luka na Mediteranu.

Pet godina provela je na brodu, a sada je asistentica na Pomorskom odjelu

0
Foto: Nina Kostović / Privatna arhiva

Tek dvadesetak žena iz Hrvatske aktivno plovi na brodovima u međunarodnoj plovidbi, odnosno na brodovima trgovačke mornarice. Pet godina članica posade kontejneraša bila je i Zadranka Nina Kostović, koju je u programu HRT Radija i emisiji Pomorska večer u ugostio Umberto Piasevoli.

Nakon što je završila gimnaziju u Zadru, Nina se odlučila za sasvim drukčiji smjer – Pomorski fakultet Sveučilišta u Splitu. Kaže kako je to za nju bio prirodan nastavak obrazovanja, jer ju je pomorstvo oduvijek zanimalo. Dodaje kako u tom trenutku nije razmišljala o tome hoće li ploviti ili ne, ali je znala da želi završiti taj fakultet. I u obitelji je imala pomoraca. 

Moj pokojni dida je bio pomorac, a i brat mi je pomorske struke, s time da se on kraće vrijeme zadržavao na brodovima trgovačke mornarice, a nešto malo više na jahtama, tako da su i geni odigrali ulogu u cijeloj priči, kaže Nina. 

No njezin put od završetka fakulteta do ukrcaja i kadeture je potrajao dulje nego što je to uobičajeno. Nina objašnjava i zašto. 

Molbe i aplikacije slala sam ubrzo nakon završetka fakulteta, a većina njih je ostala neodgovorena. Doduše, otpočetka sam više ciljala na strane kompanije znajući da je njima činjenica da sam žena manji problem nego domaćima. Tako sam spletom okolnosti dobila informaciju da jedna francuska kompanija koja ima svoju podružnicu u Hrvatskoj traži kadete. Kako su im u tom trenutku izlazili novi brodovi, a već su imali dosta Hrvata i nisu imali nikakvih predrasuda prema ženama na moru, ubrzo je stigao pozitivan odgovor, kaže Nina. 

Njezin prvi ukrcaj kao kadetkinje bio je u Singapuru u prosincu 2014. godine i sve joj je bilo potpuno novo, pa čak i let avionom.

Za taj prvi put nisam imala pojma o ničemu, tako da sam se samo vodila onim napucima koje sam dobila u uredu kompanije. I baš sam imala neku sreću da me na brodu dočekala kolegica koja se ukrcala otprilike dva mjeseca prije mene. I ovaj put joj hvala što mi je taj prvi susret s brodom olakšala, kaže mlada Zadranka. 

Dodaje kako se danas pomorstvo prilično promijenilo u odnosu na neka ranija vremena. Primjerice kratko se ostaje u lukama.

Ja sam bila na brodovima za prijevoz kontejnera, tako da smo u lukama ostajali u prosjeku 24 sata. A u ta 24 sata vas hvataju dvije gvardije, dolazak, polazak. Rijetki su ti porti gdje si možete priuštiti izlazak s broda, a osim toga ste poprilično i umorni. A ako je baš velika želja za izlaskom, onda se to svede na dva-tri sata, kaže Nina.

Brod je jedan vrlo specifičan kolektiv. Bez obzira slažemo li se ili ne, moramo funkcionirati jer brod kao cjelina mora funkcionirati. Upravo zato što jesmo specifičan kolektiv, uvijek se nekako držimo skupa – što je u konačnici najbitnije, naglašava Nina.

Nakon petogodišnje plovidbe i odlaska na Sveučilište u Zadru, gdje je sada asistentica, kaže kako je najviše nedostaju zapovjedni most i navigacija.

Posao na Sveučilištu je jedan veliki preokret u životu i karijeri, ali nije mi žao. Sviđa mi se moj posao i prenošenje znanja te kvalitetna interakcija sa studentima. Studentima savjetujem da svakako pođu na brod jer bolje je da vide kako je to nego da im poslije bude žao. Pogotovo ženama, kaže Nina.

Što je još Nina Kostović ispričala Umbertu Piasevoliju u emisiji Pomorska večer, možete poslušati <<ovdje>>.


Pročitajte i naš intervju s Ninom Kostović:

Nina Kostović: Iskustvo je ono što vas čini pouzdanim časnikom

HMS Challenger – Brod po kojem je nazvan space shuttle

0
Foto: Povijest.hr

Na današnji dan, 21. prosinca 1872. godine britanski brod HMS Challenger isplovio je na prvu globalnu oceanografsku ekspediciju, piše Povijest.hr.

Taj je brod postao toliko poznat da je po njemu mnogo godina kasnije nazvan jedan od američkih space shuttleova – Challenger koji je stradao u strahovitoj nesreći 1986. godine, uz pogibiju sedam astronauta. Po brodu HMS Challenger nazvana je i najdublja podmorska točka na planetu Zemlji – Challenger Deep s otprilike 10.900 metara dubine.

Na globalnu oceanografsku ekspediciju isplovio je HMS Challenger iz engleske luke Portsmoutha. Brodom je zapovijedao kapetan George Nares, kasnije admiral, koji se ranije proslavio kao zapovjednik prvog broda koji je prošao kroz Sueski kanal. Tijekom oceanografske ekspedicije koja je započela na današnji dan, HMS Challenger preplovio je čak oko 130.000 kilometara.

Posada HMS Challengera tijekom ekspedicije registrirala je oko 4.700 novih biljnih i životinjskih vrsta. Izvršili su mnoga mjerenja morskih dubina, od kojih je najpoznatije ono u Marijanskoj brazdi u Tihom oceanu. Tamo su ispustili sondu na dubinu od preko 8.000 metara, a kasnije je njima u čast to područje, najdublje na čitavom svijetu, nazvano Challenger Deep.

Brod HMS Challenger oplovio je Atlantski, Indijski i Tihi ocean, a došao je i u blizinu Antarktike. Ekspedicija je završila u svibnju 1876. godine, nakon 1.250 dana, od čega je 713 dana proveo na moru.

Prevaljena udaljenost od oko 130.000 kilometara osobito je impresivna s obzirom na to da je HMS Challenger bio u načelu drveni brod s jedrima, a parni mu je stroj bio samo pomoćni oblik pogona.

Na brodove u 2021. utrošeno nevjerojatnih 147 milijardi dolara

0
Foto: Ilustracija / Unsplash

Količina novca potrošena na brodove ove godine, uključujući i novogradnje i rabljena plovila, mogla bi biti najveći iznos zabilježen od 2008. godine, kada je nastupila globalna financijska kriza, javlja Splash247.

Ukupan iznos potrošen na novogradnje i rabljene brodove zajedno u 2021. procijenjen je na 147 milijardi dolara, prema podacima koje je prošlog petka objavio Clarkson Research Services. Usporedbe radi, u 2020., prvoj pandemijskoj godini, potrošeno je “samo” 74 milijarde dolara.

S obzirom da su do kraja godine ostala još 2 tjedna, a neka izvješća kasne, ukupni iznos mogao bi biti čak najveći zabilježeni iznos od 2008. godine, piše u najnovijem tjednom izvješću Clarkson Research Services.

Ulaganja u novogradnju ove godine iznosila su 103 milijarde dolara, što je najveća zabilježena razina od 2013. godine.

Što se tiče tržišta rabljenih brodova, zabilježeno je 2.100 prodaja s ukupno 135 milijuna dwt. Procjenjuje se da je na rabljene brodove ove godine potrošeno oko 43 milijarde dolara, a postoji šansa da se obori rekord od 46 milijardi dolara iz 2007. godine.

Ukupno gledajući, od početka godine 7% flote izražene u dwt promijenilo je vlasnika. Grci su bili najaktivniji kupci, a iza njih slijedi Kina.

ISPOVIJEST JEDNE MAME: 7 dana do Božića i 77 pitanja o tati

0
Foto: Pixabay

Trebalo je ovo biti jedno sasvim obično jutro, znate ono kada sve ostavite za sljedeći tjedan jer ste od srijede na godišnjem odmoru kako bi stigli sve napraviti za blagdane… E, pa tako sam i ja odlučila danas spavati do deset jer mi je životna energija poput temperature zraka u Murmansku – ovih dana dosegla je minimume.

Išla sam s tom namjerom jer je on, naš maleni sin od 6 godina, jučer bio na proslavi rođendana kod prijatelja Marka iz vrtićke grupe, pa su se oni tako zabavljali do skoro jedanaest navečer, dok smo mi, mame i poneki tata, sjedili u prizemlju obiteljske kuće i čekali da oni završe sa igrom. Stigli smo u jedanaest kući, a ja sam pala s nogu kao dionice Evergreen-a nakon što je onaj njihov brod blokirao Suez. Naravno, netko je trebao istuširati Marka, osušiti mu kosu, pokriti ga dekicom na Mickey Mouse-a i ispričati mu priču za laku noć koju on već zna napamet, ali po tko zna koji put uživa u njoj i gleda u mene kao da ju prvi put čitam.

I tako je Marko zaspao s osmijehom na licu u ponoć, ali me s tim istim osmijehom i probudio jutros u osam.

„Mama, kad ćemo kititi bor?“ – upitao je Marko dok sam jednom nogom još bila u snu, pa sam mu rekla da ćemo ovih dana. Legao je pored mene i krenuo sa pitanjima. Nakon prvog, uslijedilo ih je još stotinu, valjda.


„Tko će nama ići po mahovinu? Markov tata je išao njima.“

„Hoće se tata ipak vratiti prije Božića?“

„Tko će nama nabaviti bor?“

„Je l’ tata jede bakalar na brodu?“

„Zašto Djed Božićnjak ne bi donio tatu?“

„Hoće mene striko voditi na klizanje?“

„Zašto je tata u kratkim rukavima bio na laptopu?“

„Kolika je kod njega temperatura?“

„A da ti nađeš novog muža?“

„Ja mislim da nas tata laže i da će ipak doći za Božić. Je l’ tako?“

„Htio sam ići na utakmicu. Hoćeš me ti voditi?“

„Ima li tata kolača na brodu?“

„Oni na brodu dobiju velike poklone jer imaju veliki dimnjak. Zašto mi nemamo dimnjak kao oni na brodu?“

„Je li tata bio u Finskoj s brodom? Je li vidio Djeda Božićnjaka?“

„Kako se zove žena od Djeda Božićnjaka?“

„Je li imaju djece Djed Božićnjak i Baka Mraz?“

„Ajme blago njima, njihovog tate nema samo jednu noć.“

„Pa čekaj, oni imaju i unuke jer su Djed i Baka. Kako se unuci zovu?“

„Zašto se Baka Mraz preziva Mraz, a Djed Božićnjak Božićnjak?“

„Ajme samo da dobijem bolji poklon od rođaka Stipe. On svake godine dobije veći poklon. Hoćeš mi kupiti kuću?“

„Želim bager, znaš li gdje se prodaju?“

„Zašto se tata ne ukrca na sanjke od Djeda Božićnjaka i ne dođe?“

„Tata mi je rekao da se idemo grudati kad dođe. Hoćeš s nama?“

„Hoćemo crvene kuglice?“

„Zašto sad šutiš?“

„Zašto si se okrenula?“

„Jesam ti dosadan? Ti si meni dosadna kad moram učiti slova.“

„Gladan sam. Što je za ručak?“

„Hoće za Božić biti ona veeeelika kokoš u pećnici?“

„Mislim da me se djed uželio. Odvezi me u Trogir.“

„Vrati mi olovku što si uzela jučer.“


I tako u nedogled… Dok nije opet zaspao.

Neka su mi pitanja bila smiješna, a neka su me slomila. Poput onoga „A da ti nađeš novoga muža?“. Okrenula sam se i zaplakala.

Volim njegovog oca najviše na svijetu, više od ičega što postoji. Kako mu objasniti što je to ljubav? Shvatit će kada poraste.

Svi se trudimo uložiti svoj maksimum, dati sve od sebe u svakome danu. Znam da će nam Marko biti zahvalan i da se muž trsi da napravi za nas ono najbolje. Nadam se samo da će na vrijeme reći zbogom moru, da ga neće zarobiti taj plavi kavez, da mu se u usne neće zariti udica plavetnila. Iako ovo sve možda i jest za bolje sutra, ništa ne umanjuje bol na rastancima i onaj izliv emocija na dolascima. Kao da sam sve i kao da je on sve sakupljao u sebi ta četiri mjeseca.

Kako su čudni putevi Gospodnji… ili za one koji ne vjeruju u Boga… kako su čudni putevi sudbine… ili za one koji ne vjeruju u sudbinu… kako su čudni naši koraci. Da, naši. Iako ne vjerujemo svi u sve, mislim, odnosno želim vjerovati da svi vjerujemo u ljubav.

Blagdani su nekako doba godine kada ljudi na poseban način iskazuju ljubav, valjda je to nekakva univerzalna komponentna Božića. Svi slave. Svi se zovu i svi su nasmijani. Posjećuju se oni posvađani, pružaju ruku pomirenja zavađeni, opraštaju si oni zaraćeni i svi šire ljubav.

Kako je predivan ovaj svijet. Predivan je jer na njemu još uvijek postoji, evo opet vjerujem, većina dobrih i manjina zlih. Možda sam preoptimistična. Toliko vjerujem u bolje sutra da sam ponekad izvan granica realnosti, ali i sve činim da to sutra stvarno bude bolje.

Teško je spasiti svijet, možda čak i nemoguće, ali evo… pozivam sve pomorce koji su doma, a i sve ostale, da ovaj Božić provedu u miru, slozi, poštovanju i ljubavi. Da ne opsuju ako ima previše papra u bakalaru. Kao kad ja ne posolim ručak za Božić, jednostavno zaboravim, pa me moj muž gleda dok ja njega ne pogledam. Onda klimne glavom par puta, kao „ccc, opet nisi posolila“, ali uz smiješak pokaže mi rukom da ostanem sjediti i ode sam po sol. Meni je to uvijek smiješno.

On je divan čovjek. Dobar, brižan, predan. Poznajemo se od malih nogu i eto, u jednom trenutku, rodila se ljubav. Možda smo se i slutili svo vrijeme, cijeli život, ne znam. Ali znam da smo uvijek tu jedno za drugo i uvijek tu oboje za Marka. I Marko će opet biti tužan je mu otac nije na rođendanu, ali će se potrefit’ da će bit za drugi Božić tu.

I tako… uživajte, volite se, neka čarolija blagdana u potpunosti ispuni vaše domove. Svoj onoj malo većoj djeci pomoraca bih poručila… neka budu jaka i da znaju, ma koliko njihovi očevi bili daleko, da su im oni zasigurno ono prvo i ono posljednje na što pomisle u svojim turbulentnim danima.

A mi mame smo već skoro navikle, pa ćemo nekako izdržati, mada mislim da sve jedva čekamo čuti iz riječi svojih muškaraca – „Još ovaj vijađ i gotovo. Neću više ići.“ Ali da to bude čvrsta odluka, a ne kao ja kad sebi kažem da neću više jesti krempite, krenem uzeti blitvu za ručak, pa slučajno skrenem i do onog frižidera s kolačima. Eto….

Voli vas sve jedna mama, žena pomorca, najponosnija na svog muža kojem šaljem pozdrave na daleki Pacifik <3

VIDEO: Audi TT RS iz Splita je najbrži automobil u Hrvatskoj, znate li bržeg?

0
audi tt rs
Foto: YT Screenshot

Dečki iz Project Car Tuninga s najnovijim videom zapalili su sve ljubitelje oktana na domaćem tlu; piše autoportal

Glavni razlog ove priče je Audi TT RS. Crveni monstrum broji preko 800 KS u Stage 3 postavkama, a ubrzanja i međubrzanja koja ostvaruje su nestvarna. Provjerite u nastavku, kako ovaj automobil ide…

Nevera, pa splitski TT RS…

DANI ULJANIKOVE SLAVE: Pula – brodogradilište podmornica

0
uljanik podmornice
Foto: P-802 podmornica "Sava"

“Brodogradilište podmornica” naslov je poprilično nepoznate knjižice Branka Ryšlavyja (Zagreb, 1927. – Pula 2013.), brodograđevnog inženjera i podmorničkog projektanta u pulskom brodogradilištu ”Uljanik” tijekom ’50-ih i ’60-ih godina. U njoj saznajemo puno, ponajviše tehničkih podataka o podmornicama koje su tijekom tih godina rađene za Jugoslavensku ratnu mornaricu u pulskome Uljaniku, piše Glas Istre.

Nakon Drugog svjetskog rata i priključenja Pule Jugoslaviji 1947., u pulskom zaljevu i okolnome akvatoriju ostala je, kao posljedica anglo-američkih bombardiranja, velika količina otpadnog materijala vezanog za pomorsko naoružanje. Uz otok Uljanik, na dnu mora ostale su ležati i neke njemačke i talijanske podmornice.

Potopljene podmornice

Dvije od njih, međutim, bile su u dovoljno dobrom stanju koji je opravdavao njihovo izvlačenje i remont. Bilo je to doba tadašnjeg glavnog direktora Uljanika Josipa Kopiniča, bliskoga Titu, a brza obnova Uljanika bila je moguća isključivo uz prvotnu vojnu namjenu brodogradilišta.

Naime, na jednom suhom doku ležala je potopljena talijanska podmornica “Nautilo”, istisnine 905 tona, a blizu je zatečena i džepna podmornica CB-20, istisnine 35 tona, obje iz 1943. godine. Podizanje “Nautila” izveo je splitski Brodospas, a radove na njenoj rekonstrukciji radili su uglavnom uljanikovci talijanskog govornog područja, autohtoni Puležani zaposleni u “Scoglio Olivi” na servisiranju podmornica i prije rata, ili novopridošla ekipa iz Monfalconea. Bili su to prvi poslijeratni udisaji života obnovljenog Uljanika.

Rad na podmornici završen je 1953. kada je ušla u službu pod flotnim brojem P-802 i nazivom “Sava”. Korištena je uglavnom za obuku podmorničkih posada, a služba joj je završena 1968., nakon čega je završila u rezalištu.

U nešto boljem stanju bila je džepna podmornica, koja je nakon kraćeg remonta primljena u službu JRM pod flotnim brojem P-901 i imenom “Mališan”. Kao i ova prethodna, korištena je za obuku podmorničara i upoznavanje novih konstruktora na princip uranjanja, podvodne plovidbe i ispaljivanja torpeda. Danas “Mališana” možete obići u Tehničkome muzeju u Zagrebu

“Sutjeska” i “Neretva”

Temeljem arhivske dokumentacije pronađene u riječkom 3. maju koja je sadržavala nacrte nikada izgrađene talijanske podmornice klase “Sirena”, krenulo se u izgradnju prvih domaćih podmornica za JRM u Uljaniku. Voditelj poslova izgradnje podmornica u Uljaniku bio je upravo ranije spomenuti inž. Branko Ryšlavy. Godina 1961. i 1962. puštene su u službu “pulske” podmornice P-811 “Sutjeska” i P-812 “Neretva”. One su bile u službi do 1981. godine, a podmornički kursevi za posade su se izvodili na otoku sv. Katarina.

Međutim, podmorničarstvo bivše države tijekom 1960-ih seli se u Split, te se njenim nestankom konačno i gasi na istočnom Jadranu. Najnovije jugoslavenske podmornice iz 1980-ih, one klase “Una” građene u Splitu, dan-danas su u Crnoj Gori koja je obećala po jednu donirati svakoj državi sljednici. Slovenija je svoj primjerak uzela i izložila u Pivki, a baš lijepo bi bilo vidjeti onu obećanu Hrvatskoj u Puli, kao sjećanje na posljednje slavne podmorničke dane.

Kobne sudbine brodova izgrađenih u brodogradilištu u Kraljevici

0
brodogradilište Kraljevica
Foto: Novi List

Nakon objavljivanja teksta o zloj kobi brodova izgrađenih u riječkom brodogradilištu »3. maj«, Danilo Prestint dao si je truda te istražio kobne sudbine drugih brodova izgrađenih u drugim našim brodogradilištima; piše Novi List.

Brodogradilište je izgradilo više brodova za danskog brodara C. Clausen of Graasten iz Kopenhagena. Brod za generalni teret »Inger Clausen« izgrađen je 1958. godine (novogradnja 356). Sedam godina kasnije produljen je, a 1979. mijenja ime u »Corcovada« (zastava Čile). Plovio je do 9. kolovoza 1983. godine, kada je potonuo u plovidbi San Antonio-Valdivia.

Iste godine izgrađen je brod za prijevoz žive stoke »Irene Clausen« (novogradnja 362). Kasnije je mijenjao imena u »Nafsika II« (1975.), »Tweit« (1979.) i »Tweit 1« (1980.). Nasukao se 8. srpnja 1980. godine osam milja sjeverno od Tripolija s teretom ovaca u plovidbi iz Rumunjske za Tartous.
Godinu dana kasnije izgrađen je brod za prijevoz žive stoke »Iris Clausen« (novogradnja 363) koji je 1965. godine promijenio ime u »Ardea«. Devet godina kasnije preuređen je u brod za prijevoz generalnog tereta imena »Breivaag«. Ponovno mijenja ime 1988. godine u »Coast Trader«, a 4. veljače 1989. nasukao se kod svjetionika Holmengraa u plovidbi Fredervaerka za Ulsteinvik.

Isti brodar je u Kraljevici izgradio još dva broda: 1957. godine brod za prijevoz generalnog tereta »Ida Clausen« (novogradnja 355) koji je imao mirne plovidbe (produljen je 1965.) da bi 1979. bio izrezan u rezalištu u Ouwerkerku. Sljedeće, 1958. godine, izgrađen je brod »Ilse Clausen« (novogradnja 357) koji 1980. postaje »Tynedale One«. Izrezan je 1989. godine u Vigu.

Zaboravljeni škverovi

Zanimljivo je da je isti brodar gradio brodove za prijevoz žive stoke i u našim pomalo zaboravljenim brodogradilištima. Tako je u brodogradilištu »Ivan Cetinić« u Korčuli 1963. naručio brod za prijevoz žive stoke »Dagmar Clausen« (novogradnja 106) koji je pod tim imenom čak i porinut u more. No, isporučen je kao »Al-Kuwait« za kuvajtskog brodara. Brod je 1965. produljen, a 1982. mijenja ime u »Kota Ternak«. Izrezan je u Alangu 1991. godine.

Slijedeće, 1964. godine, u istom brodogradilištu naručen je brod za prijevoz žive stoke »Diana Clausen« (novogradnja 107). I taj brod je produljen 1966. godine, a 1979. godine završio je svoje plovidbe u rezalištu u Pusanu. Treći brod za prijevoz žive stoke naručen je 1964. godine (novogradnja 108) u Korčuli kao »Dona Clausen«. Produljen je 1965. godine, a 1980. mijenja ime u »Shabelle«, da bi sedam godina kasnije bio izrezan u Pireju.

I još jedna zanimljivost: 1963. godine izgrađen je brod za prijevoz žive stoke »Clara Clausen« u brodogradilištu Ladjedelnica Piran u Piranu (novogradnja 37). Sedam godina kasnije preuređen je u istraživački brod imena »Atlantean 1« u Kanadi, da bi 1975. postao »Answer« preuređen u spasilački brod, godinu dana kasnije mijenja ime u »J.F. Charlotte«, da bi svoje plovidbe završio kao »Stecarica« (ime promijenio 1983.) u rezalištu u Mamonalu krajem 1988. godine.

Putnički trajekt

Svakako je najzanimljivija sudbina putničkog trajekta »Lyubov Orlova« koji je izgrađen 1976. godine (novogradnja 413) u seriji brodova istih osobina – ojačan za led za plovidbu Antarktikom za brodara Far Eastern Shipping Co. iz Vladivostoka. No, u početku je taj trajekt korišten u Crnom moru za spajanje Novorossiyska s Istanbulom. Dvadeset godina kasnije mijenja vlasnika: Lyubov Orlova Shipping Co. Ltd., Malta & Novorossiysk. Godine 1999. je moderniziran i pretvoren u brod za krstarenje i unajmljen od operatera Marine Expeditions za krstarenja Antarktikom, a 2002. ponovno je moderniziran te mijenja najmitelja – Quark Expeditions. Brod je mogao primiti 110 putnika uz 70 članova posade.

Krajem studenog 2006. godine brod se nasukao na otok Decemption (Antarktik) te ga je španjolski ledolomac »Las Palmas« oteglio u luku Ushuaia. To je bila samo naznaka budućih događaja…
U rujnu 2010, brod je uhićen u kanadskoj luci St. John’s na Newfoundlandu zbog duga vlasnika od 210 tisuća dolara nastao zbog otkazivanja krstarenja krivnjom broda, ali i posada je potraživala plaće koje nije dobila punih pet mjeseci. U prosincu je brod prodan na sudskoj dražbi tvrtki Neptune International Shipping kao staro željezo za upućivanje u rezalište. No, brod je ostao u luci više od dvije godine prije nego je angažiran tegljač da ga se otegli na rezanje u – Dominikansku Republiku. U tegalj je brod uzeo američki tegljač »Charlene Hunt«, ali samo nakon dana tegljenja pukao je tegalj, a zbog nevremena više ga posada tegljača nije uspjela »uhvatiti«. Krajem siječnja 2013. brod je plutao kraj kanadskog poluotoka Avalon, a zbog prijetnje naftnim i plinskim postrojenjima, kanadska vlada je unajmila offshore tegljač »Atlantic Hawk« da otegli brod daleko od kanadske obale u međunarodne vode gdje je napušten jer više nije predstavljao opasnost.

Početkom veljače uočen je na 250 milja istočno od luke St. John’s, a 23. veljače bio je 1.300 milja od obale Irske. Početkom ožujka irske tiskovine su objavile da je uhvaćen radiosignal s brodskog uređaja EPIRB (Emergency Position Radio Beacon) oko 700 milja od obale Kerryja u međunarodnim vodama. Taj uređaj se aktivira samo kada je u dodiru s vodom… No, nije bilo dokaza o potonuću pa su britanski tabloidi 2014. objavili lažnu vijest da je »Orlova« blizu obale Engleske te da na njoj ima štakora-kanibala, a 2017. da se brod nasukao na plažu Coronado u Kaliforniji. Međutim, tamo se nasukao brod »Monte Carlo«. Vjeruje se da je brod potonuo u međunarodnim vodama sjevernog Atlantika početkom 2013. godine, kada je primljen posljednji signal s brodskog EPIRB-a.

»Lyubov Orlova«

  • IMO 7391434
  • Brodogradilište: Titovo, Kraljevica
  • Vlasnik: Far Eastern Shipping Co., Vladivostok (SSSR)
  • Godina: 1976.
  • GRT: 3941 t
  • DWT: 1435 t
  • Dimenzije: 100,0 (91,0)x16,2 m
  • Brzina: 17.0 čv
  • Brodovi blizanci:
  • – 7391422 »Alla Tarasova« (novogradnja 408 -1975.); 1998. preinačena u cruiser, »Clipper Adventure« (1997.); »Sea Adventurer« (2012.)
  • – 7531852 »Antonina Nezhdanova« (novogradnja 419 – 1975.); 21. 10. 2004. prevrnuo se i potonuo u Fushiki, CTL
  • – 7391410 »Mariya Savina« (novogradnja 407 – 1975.); »Sampaguita Ferry 2« (1997.); CTL (2010.)
  • – 7367524 »Mariya Yermolova« (novogradnja 406 – 1974.); od 2010. mrtvi vez
  • – 7422922 »Klavdiya Yelanskaya« (novogradnja 416 – 1977.)
  • – 7422902 »Olga Androvskaya« (novogradnja 414 – 1976.); 1998. rezalište Alang
  • – 7422910 »Olga Sadovskaya« (novogradnja 415 – 1977.); 2003. rezalište u Indiji

Samo jedna linija

Zanimljiva je i sudbina broda »Frano Supilo« koji je izgrađen za riječku Jugoliniju (novogradnja 365) koji je riječkom brodaru isporučen u svibnju 1961. godine. Cijeli svoj plovidbeni vijek plovio je samo u liniji za koju je i izgrađen: Jadran – sjeverna Europa. Dvadeset godina nakon izgradnje, 1981., prodan je liberijskom brodaru Safina Shipping Corp. iz Monrovije te dobio ime »Cer Alacrity«.

Njegov blizanac »Ivan Mažuranić« (novogradnja 366) prodan je u isto vrijeme istoj kompaniji i postao »Cer Agility«, dok je treći brod iz serije »Matko Laginja« (novogradnja 367) postao »Cer Amity«. »Mažuranić« i »Laginja« su izrezani 1984. godine u splitskom brodogradilištu u Sv. Kajo, dok je »Supilo« 25. lipnja 1982. u plovidbi Puerto Cabello-Norfolk pretrpio požar.

Izgorjeli su strojarnica i nadgrađe pa je otegljen u Norfolk. Početkom svibnja sljedeće godine prodan je na dražbi izvjesnom američkom kapetanu Weneru Atheyu koji brod odmah preprodaje kompaniji Trinity Trident Corp. iz New Iberije. Brod je otegljen u Cape Charles gdje je trebao biti popravljen, no ubrzo je prodan tvrtki Underwater Completation Team iz istog mjesta, ali popravka nema niti na vidiku. Nova preprodaja slijedi 1985. godine – mijenja ime u »Starla Gale« da bi 14. travnja 1985. završio u rezalištu u Brownsvillu.

Upitno postojanje

Izbrisani su iz upisnika brodova zbog upitnog postojanja brodovi »Blimbing«, izgrađen 1962. (novogradnja 396) koji je izbrisan 2005/6. i »Firdousi«, izgrađen 1959. godine (novogradnja 358) koji je izbrisan 2002. godine. Među izbrisanim brodovima (2003.) našao se i putničko-teretni brod »Opatija« izgrađen 1960. godine za riječku Jadroliniju (novogradnja 361). Jadrolinija ga je prodala 1968. godine kada je prodan vladi britanske krunske kolonije Gilbert & Ellice Island u Tarawi te mijenja ime u »Ninikoria«, da bi 1975. godine postao »Teraaka«, ali je ostao kod istog vlasnika. Tri godine kasnije u vlasništvu je vlade Gilbertova otočja iz Tarawe, a sljedeće godine, 1979., pripada vladi Republike Kiribati Betio iz Tarawe. Jedanaest godina kasnije, 1990., kupuje ga Edgar Sebastian Roberts iz San Francisca koji ga 2001. godine preupisuje u – jahtu (brod je dug 64,42 i širok 9,71 metar).

Zanimljivo je da je blizanac broda »Opatija«, »Orebić«, izgrađen za Jadroliniju 1960. godine u – Trogiru. Prodan je 1967. godine tvrtki Naviera de Transporte y Turismo C.A. iz Maracaiba u Venecueli i postaje »Francisco de Miranda«. Deset godina kasnije mijenja ime u »Tacamar V« i vlasnika (Tacarigue Marina C.A, Maracaibo). Tvrtka je 1987. godine bankrotirala, sudbina broda ostala je nepoznata, a iz Llloyd’s Registera of Shipping izbrisan je 1992. godine zbog dvojbenog postojanja.

Riječno-morski brod »Mlava« izgrađen je 1957. godine (novogradnja 349) za Jugoslavensko rečno brodarstvo iz Beograda, 1971. mijenja ime u »Plitvine« (Obalna plovidba, Vela Luka), a 1975. preuređen je za prijevoz kontejnera te mijenja ime u »Marko Milat« (Dalmatinska plovidba, Korčula). Nasukao se 11. studenog 1979. godine, a petog veljače 1980. doplovio je u rezalište Split.

»Mlava«

  • IMO 5237880
  • Godina: 1957.
  • Brodogradilište: Titovo,
  • Kraljevica
  • Novogradnja br.: 349
  • Naručitelj: Jugoslavenska rečna plovidba, Beograd
  • GRT: 1.026 t
  • DWT: 1.118 t
  • Dimenzije: 77,6 (73,0)x9,7 m
  • Pogon: MVM
  • Brzina: 12,0 čv
  • Sudbina:
  • – 1971. – »Plitvine« –
  • Obalna plovidba, Vela Luka
  • – 1975. – »Marko Milat« – Dalmatinska plovidba
  • – 11. 11. 1979.
  • – nasukanje
  • – 5. 2. 1980.
  • – rezalište Split
  • Brodovi blizanci:
  • – 5191957 »Kolubara« (1957.); »Prapatna« (1971.); »Kristo Marinović« (1975.); »Karabacak« (1993); »Karabacak 1« (1997.); od 2006. nema podataka
  • – 5351698 »Tamnava« (1958.); »Privala« (1971.); »Jerko Tomašić« (1978.); 1986. rezalište Tivat

PIĆE ZA MORNARE – Dezinfekcija i vitamini

0
piće za pomorce
Foto: Wikimedia Commons

Grog je drugo ime za rum koje se iz mornarskog žargona prenijelo i udomaćilo i na kopnu. Admiral Edward Vernon iz Britanske kraljevske mornarice je 1740. propisao mornarsko dnevno sljedovanje od pola pinte pića napravljenog od ruma razrijeđenog vodom u omjeru 1:3 i s limunovim sokom; piše Otvoreno more.

Rum je trebao poslužiti kao dnevna dezinfekcija organizma, a vitamini iz limuna kao prevencija skorbuta.

Vernona su zvali Old Grog jer je nosio ogrtač napravljen od grograma, kombinacije vune i svile, pa je i njegov koktel ponio ime grog. Jedna od blažih disciplinskih mjera bio je i six water grog. Mornari kažnjeni tom mjerom dobivali su rum razrijeđen u omjeru 1:6.

Običaj sljedovanja groga u britanskoj mornarici zadržao se do 30. srpnja 1970.

Osim nadimka, Vernonu je od zaborava sačuvano i prezime. Rezidencija američkog prvog predsjednika zove se Mount Vernon, a tako ju je prozvao Washingtonov stariji brat koji je služio u britanskoj mornarici pod Vernonovim zapovjedništvom.

Kako je hrvatska obitelj u Urugvaju izgradila poslovno carstvo od 15 parobroda i tegljača te 70 manjih brodova

0
Filip Lukšić
Foto: Pixabay/Wikipedia/Dijaspora.hr

Davne 1836. godine Filip Lukšić, rođen 1814. u Sutivanu na Braču, kao vođa palube na jednom britanskom jedrenjaku doplovio je u Urugvaj i nastanio se u Montevideu. Tamo se oženio i imao 12 djece, od kojih je četvero rano umrlo. Od njegovih preživjelih petorice sinova nastalo je veliko potomstvo koje nosi prezime Lussich, a najpoznatiji mu je sin bio Antonio.

Filip je u Urugvaju utemeljio uspješnu tvrtku za spašavanje brodova u južnom Atlantiku, a spasilački brodovi tvrtke Felipe Lussich i sinovi postali su najuspješniji i najpoznatiji u tom dijelu svijeta, piše Dijaspora.hr.

Antonio Lussich rođen je 23. lipnja 1848. Pohađao je privatnu njemačku školu, bio je izvanredno dobar učenik i govorio je pet jezika, uključujući i hrvatski. Sudjelovao je i u urugvajskom građanskom ratu početkom 1870-ih godina. Oženio se 1879. i imao devet kćeri i jednoga sina.

U mladim danima Antonio se, onako usput, bavio i pjesništvom. Naime, tijekom građanskog rata u kojem je i on sudjelovao, napisao je pjesmu ”Tri gauča s istoka”, što se odnosi na gauče (kauboje Južne Amerike) iz Urugvaja, to jest istočno od Argentine. Ta je pjesma poznata u latinoameričkoj književnosti. Uskoro nakon rata objavio je također poznatu pjesmu ”Hajdučina Luciano Santos”. Nakon očeve smrti (1889.) Antonio je bio glavni suvlasnik prestižnog obiteljskog pomorskog poduzeća.

Imali su 15 parobroda i tegljača te 70 manjih brodova. Lussichevi brodovi desetljećima su bili posljednja nada mnogim brodovima i ljudima koji su se našli u neprilici ploveći južnim Atlantikom. Samo od 1882. do 1917. spasili su više od 200 brodova, živote mnogobrojnih putnika i na tisuće tona tereta. Za svoje hrabre pothvate Lussichi su dobili priznanja i odličja od mnogih stranih vlada, uključujući englesku, francusku i španjolsku.

Ali u povijesti Urugvaja Antonio je ostao poznat po nečemu drugom. Naime, on je 1896. kupio 1500 hektara zemlje kraj rijeke Rio de la Plata u tada nenaseljenom području stotinjak i nešto kilometara istočno od glavnog grada Montevidea. Zatim se pobrinuo da se na tom zemljištu posade svakojake vrste drveća i drugih biljki iz cijelog svijeta. Tadašnji stručnjaci smatrali su da je nemoguće da sve te sadnice donesene iz raznih krajeva i podneblja svijeta mogu tu zaživjeti. Ali pokazalo se da je to bilo moguće i danas je na tom zemljištu poznati Arboretum Lussich i u njemu muzej te hrvatske obitelji s Brača.

Kada je zemlja bila pošumljavana, Antonio je svom sinu jedincu govorio kako će on biti onaj koji će uživati kad drveće poraste, ali nažalost, sin mu je poginuo u zrakoplovnoj nesreći 1921. Otac Antonio nadživio ga je i preminuo 5. listopada 1928. u lijepom gradiću Punta del Este na obali rijeke La Plate.

Lukšići (Lussichi) su jedna od najstarijih hrvatskih obitelji u Urugvaju. Oni su svojim talentima i teškim radom puno pridonijeli napretku zemlje koja je daleko od Jadrana i njihova rodnog Brača.

Antonio je ostavio svoje pjesme i trajan živući spomenik sebi i svojoj obitelji u Urugvaju, kao i tisućama Hrvata koji su tamo došli nakon Filipa Lukšića.

Lussich Arboretum svjedoči koliko su hrvatski doseljenici svojim radom pridonijeli razvoju zemlje koja ih je primila. Obiteljski muzej koji se također nalazi u Arboretumu mnogim svojim izlošcima svjedoči da nikad nisu zaboravili svoju staru domovinu i rodni kraj svojih predaka.