Trebalo je ovo biti jedno sasvim obično jutro, znate ono kada sve ostavite za sljedeći tjedan jer ste od srijede na godišnjem odmoru kako bi stigli sve napraviti za blagdane… E, pa tako sam i ja odlučila danas spavati do deset jer mi je životna energija poput temperature zraka u Murmansku – ovih dana dosegla je minimume.
Išla sam s tom namjerom jer je on, naš maleni sin od 6 godina, jučer bio na proslavi rođendana kod prijatelja Marka iz vrtićke grupe, pa su se oni tako zabavljali do skoro jedanaest navečer, dok smo mi, mame i poneki tata, sjedili u prizemlju obiteljske kuće i čekali da oni završe sa igrom. Stigli smo u jedanaest kući, a ja sam pala s nogu kao dionice Evergreen-a nakon što je onaj njihov brod blokirao Suez. Naravno, netko je trebao istuširati Marka, osušiti mu kosu, pokriti ga dekicom na Mickey Mouse-a i ispričati mu priču za laku noć koju on već zna napamet, ali po tko zna koji put uživa u njoj i gleda u mene kao da ju prvi put čitam.
I tako je Marko zaspao s osmijehom na licu u ponoć, ali me s tim istim osmijehom i probudio jutros u osam.
„Mama, kad ćemo kititi bor?“ – upitao je Marko dok sam jednom nogom još bila u snu, pa sam mu rekla da ćemo ovih dana. Legao je pored mene i krenuo sa pitanjima. Nakon prvog, uslijedilo ih je još stotinu, valjda.
„Tko će nama ići po mahovinu? Markov tata je išao njima.“
„Hoće se tata ipak vratiti prije Božića?“
„Tko će nama nabaviti bor?“
„Je l’ tata jede bakalar na brodu?“
„Zašto Djed Božićnjak ne bi donio tatu?“
„Hoće mene striko voditi na klizanje?“
„Zašto je tata u kratkim rukavima bio na laptopu?“
„Kolika je kod njega temperatura?“
„A da ti nađeš novog muža?“
„Ja mislim da nas tata laže i da će ipak doći za Božić. Je l’ tako?“
„Htio sam ići na utakmicu. Hoćeš me ti voditi?“
„Ima li tata kolača na brodu?“
„Oni na brodu dobiju velike poklone jer imaju veliki dimnjak. Zašto mi nemamo dimnjak kao oni na brodu?“
„Je li tata bio u Finskoj s brodom? Je li vidio Djeda Božićnjaka?“
„Kako se zove žena od Djeda Božićnjaka?“
„Je li imaju djece Djed Božićnjak i Baka Mraz?“
„Ajme blago njima, njihovog tate nema samo jednu noć.“
„Pa čekaj, oni imaju i unuke jer su Djed i Baka. Kako se unuci zovu?“
„Zašto se Baka Mraz preziva Mraz, a Djed Božićnjak Božićnjak?“
„Ajme samo da dobijem bolji poklon od rođaka Stipe. On svake godine dobije veći poklon. Hoćeš mi kupiti kuću?“
„Želim bager, znaš li gdje se prodaju?“
„Zašto se tata ne ukrca na sanjke od Djeda Božićnjaka i ne dođe?“
„Tata mi je rekao da se idemo grudati kad dođe. Hoćeš s nama?“
„Hoćemo crvene kuglice?“
„Zašto sad šutiš?“
„Zašto si se okrenula?“
„Jesam ti dosadan? Ti si meni dosadna kad moram učiti slova.“
„Gladan sam. Što je za ručak?“
„Hoće za Božić biti ona veeeelika kokoš u pećnici?“
„Mislim da me se djed uželio. Odvezi me u Trogir.“
„Vrati mi olovku što si uzela jučer.“
I tako u nedogled… Dok nije opet zaspao.
Neka su mi pitanja bila smiješna, a neka su me slomila. Poput onoga „A da ti nađeš novoga muža?“. Okrenula sam se i zaplakala.
Volim njegovog oca najviše na svijetu, više od ičega što postoji. Kako mu objasniti što je to ljubav? Shvatit će kada poraste.
Svi se trudimo uložiti svoj maksimum, dati sve od sebe u svakome danu. Znam da će nam Marko biti zahvalan i da se muž trsi da napravi za nas ono najbolje. Nadam se samo da će na vrijeme reći zbogom moru, da ga neće zarobiti taj plavi kavez, da mu se u usne neće zariti udica plavetnila. Iako ovo sve možda i jest za bolje sutra, ništa ne umanjuje bol na rastancima i onaj izliv emocija na dolascima. Kao da sam sve i kao da je on sve sakupljao u sebi ta četiri mjeseca.
Kako su čudni putevi Gospodnji… ili za one koji ne vjeruju u Boga… kako su čudni putevi sudbine… ili za one koji ne vjeruju u sudbinu… kako su čudni naši koraci. Da, naši. Iako ne vjerujemo svi u sve, mislim, odnosno želim vjerovati da svi vjerujemo u ljubav.
Blagdani su nekako doba godine kada ljudi na poseban način iskazuju ljubav, valjda je to nekakva univerzalna komponentna Božića. Svi slave. Svi se zovu i svi su nasmijani. Posjećuju se oni posvađani, pružaju ruku pomirenja zavađeni, opraštaju si oni zaraćeni i svi šire ljubav.
Kako je predivan ovaj svijet. Predivan je jer na njemu još uvijek postoji, evo opet vjerujem, većina dobrih i manjina zlih. Možda sam preoptimistična. Toliko vjerujem u bolje sutra da sam ponekad izvan granica realnosti, ali i sve činim da to sutra stvarno bude bolje.
Teško je spasiti svijet, možda čak i nemoguće, ali evo… pozivam sve pomorce koji su doma, a i sve ostale, da ovaj Božić provedu u miru, slozi, poštovanju i ljubavi. Da ne opsuju ako ima previše papra u bakalaru. Kao kad ja ne posolim ručak za Božić, jednostavno zaboravim, pa me moj muž gleda dok ja njega ne pogledam. Onda klimne glavom par puta, kao „ccc, opet nisi posolila“, ali uz smiješak pokaže mi rukom da ostanem sjediti i ode sam po sol. Meni je to uvijek smiješno.
On je divan čovjek. Dobar, brižan, predan. Poznajemo se od malih nogu i eto, u jednom trenutku, rodila se ljubav. Možda smo se i slutili svo vrijeme, cijeli život, ne znam. Ali znam da smo uvijek tu jedno za drugo i uvijek tu oboje za Marka. I Marko će opet biti tužan je mu otac nije na rođendanu, ali će se potrefit’ da će bit za drugi Božić tu.
I tako… uživajte, volite se, neka čarolija blagdana u potpunosti ispuni vaše domove. Svoj onoj malo većoj djeci pomoraca bih poručila… neka budu jaka i da znaju, ma koliko njihovi očevi bili daleko, da su im oni zasigurno ono prvo i ono posljednje na što pomisle u svojim turbulentnim danima.
A mi mame smo već skoro navikle, pa ćemo nekako izdržati, mada mislim da sve jedva čekamo čuti iz riječi svojih muškaraca – „Još ovaj vijađ i gotovo. Neću više ići.“ Ali da to bude čvrsta odluka, a ne kao ja kad sebi kažem da neću više jesti krempite, krenem uzeti blitvu za ručak, pa slučajno skrenem i do onog frižidera s kolačima. Eto….
Voli vas sve jedna mama, žena pomorca, najponosnija na svog muža kojem šaljem pozdrave na daleki Pacifik <3
