Nisam se zasitila automobilizma i utrka, nego su posljedice nakon preboljenog koronavirusa ipak prejake. Bila sam još u ožujku 20 dana u bolnici, dva dana na respiratoru, a ostalo na kisiku, priča za Novi List Ljiljana Kamenar.

Dugih 45 godina Ljiljana Kamenar jurila je automobilističkim stazama, dokazivala se među pretežito muškim društvom, i nakon gotovo pola stoljeća odlučila je kako je ipak vrijeme za – kraj.

Posljednju je utrku riječka automobilistica odvozila prije dva tjedna na završnom natjecanju Prvenstva Hrvatske u kronometar vožnjama, održanom na Grobniku. I za kraj, kao šlag na tortu dugačke karijere, Ljiljana je uzela treće mjesto u konkurenciji vozačica, ujedno je proglašena i najuspješnijom veterankom.

Nakon utrke uslijedili su i prigodni darovi njezinih prijatelja i sportskih kolega iz Autokluba Rijeka, a kako i neće kada je Ljiljana u klubu provela svih 45 godina svoje karijere! Upravo je i nas u svojem domu na Kozali dočekala u majici s brojem 45 na leđima, inače poklonom kluba, i s Yugićem ispred kuće koji ju je i odvezao do trećeg mjesta na svojoj posljednjoj utrci.

Zadovoljna i ponosna na svoju bogatu karijeru, Ljiljana priznaje da bi usprkos osmom desetljeću života još uvijek mogla juriti stazama da protekle zime nije bilo koronavirusa.

Nisam se zasitila automobilizma i utrka, nego su posljedice nakon preboljenog koronavirusa ipak prejake. Bila sam još u ožujku 20 dana u bolnici, dva dana na respiratoru, a ostalo na kisiku. Sada sam dobro, ali sam strašno umorna, zato su i ovi pehari prljavi, ha, ha. Eto, zato sam odlučila baš sada prestati voziti. Jako me zamara sve što radim, kada kuham ručak, osjećam se kao da kopam. Osim toga, ima sve više mladih na utrkama, a i financijski je to ipak teško pratiti. Sve to puno košta, a samo suprug od nas dvoje ima mirovinu. Posljednja utrka na Grobniku? Zadovoljna sam, bilo je dosta veterana koji su se vratili. Ima onih koji prestanu voziti pa opet krenu. Ja sam se natjecala s običnim Yugićem 55, a s obzirom na to da ostale djevojke imaju aute i od 180 konja, rezultat je super. Ima vozačica koje voze obične Peugeote pa njih stignem oderat’, ha, ha, govori 73-godišnja Ljiljana Kamenar, koju će mnogi u riječkom, a i širem autosportu znati kao – Nonu.

Nadimak je to koji je dobila još devedesetih godina kada je prvi put postala nonom, a danas je ponosna baka četiriju već odraslih djevojaka. Njima, kao i sinu Liviju i kćeri Elizabeti, ipak nije uspjela prenijeti svoju ljubav prema automobilizmu, koju je otkrila sasvim slučajno i to pomoću Novog lista.

– Prvu sam utrku odvozila 1976. godine kada sam imala 28 godina, a tada sam već bila udana i majka dvoje djece. Suprug Slavko je plovio, ja sam bila doma, a imala sam i pomoć svoje mame s čuvanjem sina i kćeri. Nitko se u obitelji nije bavio automobilizmom, nego sam u Novom listu pročitala da se održavaju neke utrke i da se žene jave, pa sam se, eto, odlučila i ja prijaviti. Bio je to ženski autorally sa startom u Lovranu, te sam na kraju u toj svojoj prvoj utrci završila kao druga. Odmah sam odlučila nastaviti voziti te u 45 godina karijere nijednom nisam napravila pauzu, iako mnogi vozači stanu pa se vrate na staze. Ali ja sam konstantno vozila, jedino sam se nakratko makla od utrka 1986. godine kada sam imala moždani udar. Bila sam tri mjeseca u bolnici i nakon manje od mjesec dana ponovo sam sjela za volan i otišla na utrku. Kako sam to uspjela? Ma, ja ozdravim tek dok vozim, za volanom sam najzdravija i ništa me ne boli. Iako se prije mene u obitelji nitko nije ovim sportom bavio, kasnije su rođaci s Grobnika nastavili voziti utrke, a nećak Loris Valjan je poznati motociklist i državni prvak. I sin i kći su od 18 godine imali svoj auto, ali njih to uopće nije interesiralo.

I dok su sin i kći obilazili utrke, Ljiljanin suprug nije bio njihov čest gost, a silne pehare bi rado pomaknuo radi – cvijeća.

– Njegova reakcija kada sam počela voziti? Rekao je da nisam normalna, ha, ha. Kada vidi da dođem s peharom doma, bude mu slabo. Gore u kući imamo jedan prostor u kojem bih voljela napraviti jednu prostoriju s mojim peharima i ostalim uspomenama. On uvijek grinta da bi ovdje na prozore htio staviti rožice, a ne stane od mojih pehara. Kada mu dođu prijatelji pa pitaju otkud ovi pehari, on kaže: »Ma to moja žena jako dobro kuha, budala hoda po tim natjecanjima pa stalno nešto osvaja«. A ja i kuhanje smo dva različita pojma, ha, ha. U tih 45 godina karijere je samo dvaput išao sa mnom na utrke, jednom je to bilo u Dubrovniku gdje žive naši vjenčani kumovi, i jednom u Fužine. Jednostavno ga to ne zanima, ali mi nikada nije ni branio da se time bavim.

Kroz 45 godina karijere Ljiljana se okušala u mnogim disciplinama i provozala automobile. Krenulo je ženskim autorallyjem i tzv. tehničkim disciplinama, da bi se devedesetih godina po prvi put okušala i u brzinskom automobilizmu, kao i na brdskim stazama. Upravo je 1993. godine proglašena prvom hrvatskom vozačicom koja je vozila na kružnim i brdskim stazama.

– Po cijeloj Hrvatskoj, kao i bivšoj državi, išli smo na utrke, a jednom sam bila pozvana i s Borisom Radaljem i pokojnim Darkom Rafajem u Belluno na utrku Italije. Tamo su nas dočekali kao da je došao predsjednik, dali su nam auto, sjećam se da sam vozila Fiat Cinquecento… Ali najveća titula koja mi je dodijeljena je ta za prvu hrvatsku vozačicu, nakon što sam vozila kružne i brdske utrke. Naravno, i sad mi je posebno drag ovaj zadnji pehar za treće mjesto na kronometru, jer je ipak s oproštajne utrke. Koliko sam automobila vozila? Oho, vozila sam što god mi je došlo pod ruku. S Yugom 55 sam završila karijeru, a počela s Mini Morrisom 76’ godine. Mogla bih reći da mi je Mini Morris i najdraži, ali i Autobianchi koji mi još uvijek stoji ispred kuće. Za njega su mi nudili 2.500 eura, ali nema šanse, rožice će u njemu rasti i on ostaje ovdje, ha, ha. Možda da dobijem na bingu pa da ga sredim i za svoj gušt vozim. Znam li sama popravljati? Znam gumu promijeniti ili očistiti svjećice, ali oko motora ne bih znala. Jedne godine su mi u Zagrebu raskopali sav automobil, da bi na kraju shvatili da mi je samo nedostajalo benzina. Ali eto, meni je dobro sve voziti, glavno mi je bilo tada, a i sada, da se vrti.

Katarina Blažević

Cijeli intervju možete pročitati >>ovdje<<