O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 392

Pobuna brazilskih mornara protiv bičevanja (1910.)

0
brazilski mornari
Foto: Povijest.hr

Početkom 20. stoljeća u Brazilu najteže poslove još su radili tamnoputi stanovnici. Iako je ropstvo ukinuto u Brazilu još 1888. godine, bijelci su držali više položaje, izrabljivali nekadašnje robove i teško ih kažnjavali. Tako je bilo i u mornarici, gdje se fizičko kažnjavanje poput bičevanja zadržalo jer nitko nije cijenio tamnopute mornare.

Među njima su bili kažnjivani mladići iz najnižih slojeva društva i služenje na brodu bilo im je kao kazna u popravnom domu. U dobi od 16 godina morali su u službu; piše Povijest.hr

Zbog bičevanja su mornari planirali ustanak i nakon više od dvije godine pod vodstvom pomorca Joãoa Cândida Felisberta (1880. – 1969.) počeo je ustanak, u povijesti poznat kao Revolta da Chibata (port. chibata – bič).

Felisberto je poveo pobunu na četirima velikim ratnim brodovima. Pobuna je krenula s broda Minas Geraeste zahvatila São Paulo, Deodoro i krstaricu Bahiju. Uključili su se i manji brodovi. U medijima su ga Felisberta nazivali Crni admiral (port. Almirante Negro).

Pobunjenici su ispucali nekoliko salvi na grad Rio de Janeiro kako bi pokazali da imaju oružje. Njihov je poslanik Vladi predao zahtjev za ukidanjem bičevanja, poboljšanja brige za mornare te amnestiju za sve pobunjenike. Sljedećeg dana uperili su topove na grad. Vlada je odlučila slomiti ustanak, no pobunjenici su se dobro organizirali te imali dovoljno oružja. Vlada je zaključila da je lakše potopiti ih torpedima. Međutim, izbila je svađa u parlamentu. Naime, zauzeti brodovi bili su novi, za njih su izdvojena velika financijska sredstva te su trebali osigurati bolji položaj Brazila na moru. Stoga su vlasti ipak pristale na zahtjeve pobunjenika,

Pobunjenici su stupili na kopno 27. studenog 1910. godine, čime je završila Revolta da Chibata. Zbog straha od novih sukoba 1300 pobunjenika otpušteno je iz službe te je izdano preko 1000 dozvola da se pobunjenici smiju vrati u svoja rodna naselja.

Nova pobuna izbila je 9. prosinca. Premda nije imala nikakve veze s prethodnom, državne vlasti iskoristile su priliku kako bi kaznile Felisberta i ostale. Više od 600 pobunjenika iz studenog ubijeno je u jednom danu, a ostali su poslani na prisilni rad na plantaže, daleko na sjever države, gdje je većina umrla od teških uvjeta života. Jedan od rijetkih koji je preživio mučenje bio je João Cândido Felisberto. Nakon dvadesetak godina uključio se u politiku.  

MSC pretekao Maersk i postao najveća brodarska kompanija na svijetu?

0
Foto: Ilustracija / Splash247

U tijeku je ‘smjena straže’ na vrhu ljestvice najvećih brodarskih kompanija. Podaci Alphaliner-a pokazuju da se razlika u kapacitetu između dviju najvećih kompanija na svijetu smanjila na samo 10.817 TEU jedinica. Zapravo, samo jedna kupnja neopanamaxa potrebna je MSC-u da pretekne Maersk i zauzme prvo mjesto na vrhu ljestvice svjetskih prijevoznika kontejnera. To će biti prvi put u više od 25 godina da će Maersk pasti s prvog mjesta, javlja Splash247.

Podaci konkurentskog pružatelja podataka Linerlytica pokazuju da je MSC zapravo upravo prestigao svog danskog konkurenta. Prema Linerlytici, MSC je zauzeo prvo mjesto 24. studenog, kada je kontejnerski brod Susan Maersk postao MSC Fie.

MSC se ubrzano širi od kolovoza 2020. godine, a u posljednjih 16 mjeseci pribavio je čak 125 rabljenih brodova te potpisao ugovore za izgradnju više novih kontejneraša od svih drugih prijevoznika na svijetu. Prema podacima koje je prikupio Alphaliner, obje kompanije sada imaju po 16,9% tržišnog udjela. Ako tu uključimo i MSC-ovu knjigu narudžbi, tada flota MSC-a već znatno nadmašuje flotu Maerska, partnera iz saveza 2M.

Navodno je MSC upravo u procesu pregovora s južnokorejskim brodograditeljem Hyundai Heavy Industries (HHI) za izgradnju šest brodova na LNG pogon od 15.000 TEU vrijednih ukupno milijardu dolara, čime se knjiga narudžbi popela na rekordnih 1 milijun TEU.

Velika razlika u sastavu flote MSC-a i Maerska je u broju brodova koji su u vlasništvu kompanije i onih unajmljenih, pri čemu Maersk posjeduje daleko više plovila, dok se MSC i dalje oslanja na čartere za većinu svoje flote unatoč mijenjanju taktike tijekom pandemije.

Maersk je od sredine 1990-ih najveća kompanija koja se bavi prijevozom kontejnera na svijetu. Posljednjih godina postoje tendencije da integrira sve dijelove logističkog lanca, s flotom ne većom od 4 do 4,4 milijuna teu.

MSC, kompanija koju je osnovao Gianluigi Aponte 1970. godine, postala je druga najveća kompanija za prijevoz kontejnera 2004. godine, a od tada su MSC i Maersk na vrhu svjetske ljestvice.

Analizirajući promjene na ljestvici brodara tijekom pandemije, analitičari Sea-Intelligencea primijetili su da se najveći pomaci bilježe u donjim dijelovima ljestvice.

Najveći skokovi na ljestvici tijekom pandemije zabilježeni su kod kineskih kompanija. China United Lines (CU Lines), na primjer, nije bila ni među prvih 100 na početku pandemije, a sada ima flotu kapaciteta 82.000 TEU i nalazi se na 22. mjestu. Tu mu se pridružuje i BAL Container Line, koji također nije bio među prvih 100, a sada zauzima 37. mjesto s 33.000 TEU.

Oni su jedni od onih koji su najviše profitirali tijekom 2021., naveo je Sea-Intelligence u svom najnovijem tjednom izvješću.

Vjerovalo se da figura u obliku žene golih grudi može smiriti valove i uzburkano more

0
pulena golih grudi
Foto: Gorgonija.com

U davna vremena ratne galije su na pramcu imale specijalna ojačanja i isturene dijelove koji su služili za probijanje trupova drugih brodova u koje bi se galija zaletila i zabila; piše Boka News

Najčešće su ta ojačanja bila ukrašena glavama bogova ili nekim drugim religioznim motivima.

Nakon šta je nestala praktična potreba za takvim dodacima na pramcu, pojavila se estetska potreba za ukrašavanjem broda koja je u sebi sadržavala i neku simboličnu zaštitu broda.

Tako su nastale pulene, ukrasne pramčane figure. Vrlo često su u obliku žene golih grudi, jer se vjerovalo da figura gole žene može smiriti valove i uzburkano more.

Nominacije za Plavu vrpcu Vjesnika 2021.

0
Foto: SPH

Svečanost dodjele priznanja Plava vrpca Vjesnika bit će održana u ponedjeljak, 6. prosinca u hotelu Royal u Opatiji, objavio je na svojim mrežnim stranicama Sindikat pomoraca Hrvatske.

Za Plavu vrpcu Vjesnika 2021. nominirano je osam poduhvata, tri u pojedinačnoj i pet u momčadskoj konkurenciji:

1. Lučki kapetan Nikola Brkuljić iz Milne na Braču prvi je doplovio na mjesto sudara dviju brodica koji se dogodio u noći 7. srpnja ove godine 1,5 milja od Splitskih vrata. Zahvaljujući njegovoj požrtvovnosti, snalažljivosti i iskustvu, sedmero najteže ozlijeđenih u toj nesreći pravodobno je prevezeno do Splita, gdje im je pružena potrebna medicinska pomoć. Brkuljić je u noći 28. kolovoza ove godine u Bračkom kanalu, po buri jačine 15 – 20 čvorova, spasio mladi par iz Češke koji se na more otisnuo na daskama za veslanje.

2. Zapovjednik japanskog tankera St. Katharinen Ivica Brčić iz Kaštel Kambelovca, organizirao je opsežnu potragu, u kojoj je sudjelovalo desetak brodova, za svojim drugim časnikom palube koji je usred noći 7./ 8. svibnja ove godine nestao s broda u Južnom kineskom moru. Nakon devetosatne potrage časnik je pronađen živ i zdrav.

3. Pomorac Marko Rakuljić iz Krila Jesenice je spasio 22. svibnja ove godine od utapanja jednog mladića iz hladne rijeke Nederrijn, pritoke Rajne, u gradu Arnhemu u Nizozemskoj. Rakuljić plovi kao drugi časnik palube na nizozemskom riječnom kruzeru Jules Verne.

4. Zapovjednik broda za prijevoz cementa Glory Tellus Davor Perušina iz Slanog kraj Dubrovnika, te upravitelj stroja na istom brodu Damir Mršić iz Malog Lošinja, su spasili 21. veljače ove godine kod obale Brazila trojicu iznemoglih ribara, koji su nakon potonuća njihove brodica sedam sati bili u moru.

5. Posada m/b Šibenik Lučke kapetanije Šibenik, zapovjednik Saša Jurat, upravitelj stroja Mladen Radovčić i mornar Edi Brkić, je spasila 8. listopada ove godine kod Kornata po orkanskoj buri katamaran sa sedam poljskih državljana, uzevši plovilo u tegalj.

6. Rene Urban iz EmergenSea na Krku i njegov suradnik Dragan Pajić su spasili po orkanskoj buri jedrilicu s osam čeških državljana kod Stare Baške, uzevši je u tegalj. Pritom se Pajić sa spasilačkog „gumenjaka” morao prebaciti na jedrilicu kako bi preuzeo kormilo.

7. Djelatnici Lučke kapetanije Senj Tomislav Zrinski i Davor Šojat su spasili 18. srpnja ove godine po olujnoj buri na moru ispred Senja trojicu njemačkih dječaka, koji su se tog dana uputili u ribolov u malom gumenom čamcu, ne mareći previše za vremensku prognozu.

8. Posada ophodne brodice P111 Postaje pomorske i aerodromske policije iz Pule, zapovjednik Emil Maružin, upravitelj stroja Marko Jakšić i mornar Boris Sabadoš, je spasila 14. listopada ove godine kod Savudrije dvojicu ribara s ribarskog broda na kojemu je izbio požar.

Stižu božićnice: Maersk će podijeliti dio svoje rekordne dobiti sa zaposlenicima

0
Foto: Ilustracija / Marine Traffic

Nakon što je ove godine ostvarila rekordnu dobit, najveća brodarska kompanija na svijetu A.P. Moller-Maersk A/S isplatit će svakom od svojih otprilike 80.000 zaposlenika bonus, odnosno božićnicu, u iznosu od 1.000 dolara, javlja gCaptain.

Bonus će biti isplaćen u prosincu ili siječnju, prema internom dopisu kojeg je pribavio Bloomberg News. No, bonus se ne odnosi na najviše pozicije u kompaniji, pa 400 menadžera kompanije sa sjedištem u Kopenhagenu nisu uključeni u ovaj program.

Prema procjenama analitičara, Maersk bi trebao ostvariti neto dobit od više od 17 milijardi dolara u 2021. godini. Rekordna dobit posljedica je zastoja u opskrbnim lancima diljem svijeta, zbog čega su se vozarine enormno povećale.

Pročitajte i: Maersk bi uskoro mogao premašiti ukupnu dobit posljednjih 9 godina

Naši kolege diljem svijeta mukotrpno su radili kako bi zadovoljili potrebe naših kupaca, rekao je glavni izvršni direktor Søren Skou u dopisu. A to nije bilo lako s obzirom na nepoznanice i poteškoće s kojima smo se morali nositi, poput zastoja u opskrbnim lancima, zagušenja luka i nedostatka kapaciteta.

U 2020. godini, Maersk je također isplatio 1.000 dolara bonusa većini svojih zaposlenika. Te godine je kompanija ostvarila dobit od 2,9 milijardi dolara, nakon što je u tri od prethodne četiri godine negativno poslovala.

Pročitajte i: Kako najveće svjetske brodarske kompanije troše svoju rekordnu zaradu?

Aron Baretić – ABe: “Lako tebi, ti si …”

0
Aron Baretić - ABe
Foto: Aron Baretić - ABe

Dobro, a što se događa s onima koje ostavljamo za sobom, s onima koji ostaju u čekanju i neizvjesnosti?

Jasno, i ovdje bi se dale napisati kojekakve priče, unatoč uvriježenom mišljenju neupućenih ili slabo upućenih u problematiku. Kao što ti isti imaju izgrađeno mišljenje i stav o pomorcima, tako ga imaju i o našim ženama.

Sukladno tome mišljenju, svi mi pomorci smo ljudi niskoga morala i nerijetko prenositelji spolnih ‘boleština’. Uglavnom smo lažljivci puni prenapuhanih priča s ‘egzotičnih’ putovanja po svijetu. Nerijetko smo alkoholičari, ili nam barem nije mrsko potegnuti iz boce. Nemali broj nas se bavi svakojakim švercom na kojem masno zarađujemo preko i ovako golemih plaća. Plaću skupljamo bacanjem kante vezane konopom, pa koliko mora uspijemo zagrabiti. A mora barem ima na bacanje.

Pitala me poznanica jednom, prilično iznenađena: Pa, šta niste svi vi istetovirani? Jer, to je normalno za pomorce! Pokušavam zamisliti taj cirkus s dvadeset išaranih Popaja.

U zakonodavstvima pojedinih država, pomorci, nakon određenog broja godina navigacije, ne smatraju se pouzdanim svjedocima na sudu. Što samo ‘dokazuje’ da nešto definitvno nije u redu s nama.

Ali, ti isti nemaju srama pitati da im platiš pijaču ili posudiš novac, za koji oboje dobro znate da vam nikad nemaju namjeru vratiti. Uz komentar: Pa, šta je to tebi na tvoju plaću!?

Ne jednom sam čuo i onu famoznu: Lako tebi, ti si pomorac! Pun si k’o brod! A na moje pitanje zašto on nije pomorac, odgovaralo se kako nije završio pomorsku školu. Jer mu je, valjda, netko branio.

Ili: Lako tebi, ti si se navikao na to! A na pitanje zašto se on ne ukrca? Pa, kako će kad ima ženu i djecu? Dakle, nebuloza za nebulozom.

Najdraže mi je pozvati ih na brod jednu noć, ne dan, za vrijeme fortunala, kako bi mogli čuti plač broda. Tu prestaju svi i svaki komentari na račun lagodnog života pomoraca.

Možda je to puka slučajnost, možda samo naša obiteljska nesposobnost, tko će ga znati. Svakako, činjenica je da kroz ove četiri generacije pomoraca i otprilike stotinu i deset godina, od kada je moj nono počeo, do danas se niti jedan od nas nije uspio obogatiti.

A žene?

O našim ženama bolje da ni ne počinjem jer me divljački bijes uhvati. Nažalost, i one su, pa i naša djeca, izloženi sličnim komentarima. Poput: Lako tebi, muž ti je pomorac! Ili: Lako tebi, stari ti je pun love pa će ti to srediti.

Ženu pomorca može razumjeti samo žena pomorca. Prije svega zbog svih navedenih predrasuda, ali i zbog nesposobnosti suživljavanja sa ženom pomorca. Što proživljavaju žene pomoraca, dakle naše none, majke, supruge, djevojke, zaručnice, partnerice, sestre, kćeri, ne znamo niti mi sami, a kamoli netko tko nešto slično nije okusio. Više ja znam o ‘generalki’ pomoćnog motora nego ostale o iskustvima naših žena, unatoč tome što o pomoćnim motorima znam vrlo malo.

Što sa ženama koje su i supruge i majke pomoraca, poput moje supruge, moje mame ili moje none? Što sa ženama koje su kćeri, sestre, supruge, majke i none pomoraca, kao što je bila moja teta. Sestra moga oca je imala oca, dvojicu braće, supruga, dvojicu sinova i jednog unuka pomorca. Njih ne pitaju kako su jer znaju da im je lako!

Svakoj, ili barem velikoj većini žena pomoraca, treba podići spomenik. Dok tebe nema, ona je i majka i otac, liječnik i učiteljica, psiholog i psihijatar, i sve ono što oboje roditelja jesu svojoj djeci.

Iako je pomorstvo i dalje uglavnom svijet muškaraca, nije mi bila namjera ovim člankom to isticati.

Sve više je žena među nama. Istina, manje među profesionalnim, a glavninom među pomoćnim osobljem. Isto tako, u golemoj većini je to po putničkim brodovima. No, ne smijemo ignorirati činjenicu da su među nama i da se sve više žena odlučuje i naviga u svojstvu časnica palube ili stroja.

Ja sam imao priliku navigat sa svega pet žena, od čega je jedna bila kolegica, druga pa prva časnica palube, jedna je bila četvrta časnica stroja, a tri su bile bijelo osoblje. Što god poneki mislili ili pričali o ženama koje, kako kažu, donose nesreću na brodu, ili sam ja bio nevjerojatni sretnik pa nam je atmosfera na brodovima bila ljepša s njima i da nam se ništa ružno zbog njih nije desilo, ili su sve te primitivne priče tek dio pomoračkog folklora. Ja mogu samo reći: Dobro nam došle!

I one, sve te žene pomorci, odlaze i ostavljaju za sobom roditelje, partnere, sestre, braću, malobrojne i djecu. Nisu njihovi odlasci ništa manje tužni ili bolni, niti je njihovima išta lakše pustiti ih da, još jednom, odu.


I zato, dokle god budemo odlazili i vraćali se, neka nam uvijek bude dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.


Usidreni na Ensenada de Huelva (Španjolska), 20.-21. srpanj 2021. godine.


Kapetan Aron Baretić – ABe

EMSA: U EU ukupno 216.000 zapovjednika i časnika, Hrvatska na petom mjestu

0
Foto: EMSA

EMSA je izdala statističke podatke o pomorcima u EU (Seafarers’ Statistics in the EU) na temelju podataka o potvrdama koje su dostavile države članice Europske Unije, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, Island i Norvešku, do 31. prosinca 2019. godine.

Statistički pregled uključuje podatke koji su do 31. prosinca 2020. godine učitani i evidentirani u STCW informacijskom sustavu (STCW-IS), a predstavlja pregled europskog tržišta rada u smislu broja pomoraca koji imaju važeće svjedodžbe i potvrde o osposobljenosti u 2019. godini.

Prema EMSA-i, ukupno je u 2019. godini na razini EU bilo 216.000 zapovjednika i časnika koji posjeduju važeće svjedodžbe o osposobljenosti (Certificate of Competency – CoC), dok je još 120.590 zapovjednika i časnika posjedovalo važeće svjedožbe izdane van EU, ali s odobrenjima izdanima od strane članica EU (EaR).

Od ukupnog broja, njih 3,55% posjedovalo je svjedožbe o osposobljenosti za rad i na palubi i u stroju. Vrlo malen broj pomoraca (0,07%) posjedovalo je svjedožbe izdane od strane više država članica EU.

Foto: EMSA

Pet država članica EU koje su imale najviše zapovjednika i časnika u 2019. godini:

Ujedinjeno Kraljevstvo (30.217)

Grčka (21.850)

Poljska (20.829)

Norveška (18.793)

Hrvatska (14.962).

Pet država članica EU koje su izdale najviše EaR odobrenja (broj zapovjednika i časnika) su:

Malta (72.601)

Cipar (29.973)

Norveška (16.074)

Portugal (14.714)

Nizozemska (11.630).

Pet zemalja izvan EU koje su imale najviše zapovjednika i časnika sa CoC priznatim od strane država članica EU su:

Filipini (46.114)

Ukrajina (26.057)

Rusija (17.380)

Indija (10.544)

Turska (5.548).

Iz pregleda razdoblja od 2014. do 2019. godine vidljivo je da je od 2016. došlo do povećanja broja zapovjednika i časnika koji su osposobljeni za rad na plovilima pod zastavom država članica EU za više od 70.000.

Foto: EMSA

Ipak, ukupne brojke ostale su uglavnom stabilne u smislu distribucije po zemljama koje su izdale izvorni CoC. Brojke su ostale stabilne i u pogledu raspodjele zapovjednika i časnika po službi na brodu, kapacitetu, spolu, nacionalnosti i dobi. Ova stabilnost moguće ukazuje ​​na to da je, općenito gledano, europsko pomorsko tržište rada privuklo nove sudionike koji su zamijenili one koji su napustili pomorsku karijeru.

Poznata riječka automobilistica nakon pola stoljeća odvozila svoj posljednji krug. Ovo je njena životna priča

0
Ljiljana Kamenar
Foto: Ljiljana Kamenar / Mateo Levak_Novi List

Nisam se zasitila automobilizma i utrka, nego su posljedice nakon preboljenog koronavirusa ipak prejake. Bila sam još u ožujku 20 dana u bolnici, dva dana na respiratoru, a ostalo na kisiku, priča za Novi List Ljiljana Kamenar.

Dugih 45 godina Ljiljana Kamenar jurila je automobilističkim stazama, dokazivala se među pretežito muškim društvom, i nakon gotovo pola stoljeća odlučila je kako je ipak vrijeme za – kraj.

Posljednju je utrku riječka automobilistica odvozila prije dva tjedna na završnom natjecanju Prvenstva Hrvatske u kronometar vožnjama, održanom na Grobniku. I za kraj, kao šlag na tortu dugačke karijere, Ljiljana je uzela treće mjesto u konkurenciji vozačica, ujedno je proglašena i najuspješnijom veterankom.

Nakon utrke uslijedili su i prigodni darovi njezinih prijatelja i sportskih kolega iz Autokluba Rijeka, a kako i neće kada je Ljiljana u klubu provela svih 45 godina svoje karijere! Upravo je i nas u svojem domu na Kozali dočekala u majici s brojem 45 na leđima, inače poklonom kluba, i s Yugićem ispred kuće koji ju je i odvezao do trećeg mjesta na svojoj posljednjoj utrci.

Zadovoljna i ponosna na svoju bogatu karijeru, Ljiljana priznaje da bi usprkos osmom desetljeću života još uvijek mogla juriti stazama da protekle zime nije bilo koronavirusa.

Nisam se zasitila automobilizma i utrka, nego su posljedice nakon preboljenog koronavirusa ipak prejake. Bila sam još u ožujku 20 dana u bolnici, dva dana na respiratoru, a ostalo na kisiku. Sada sam dobro, ali sam strašno umorna, zato su i ovi pehari prljavi, ha, ha. Eto, zato sam odlučila baš sada prestati voziti. Jako me zamara sve što radim, kada kuham ručak, osjećam se kao da kopam. Osim toga, ima sve više mladih na utrkama, a i financijski je to ipak teško pratiti. Sve to puno košta, a samo suprug od nas dvoje ima mirovinu. Posljednja utrka na Grobniku? Zadovoljna sam, bilo je dosta veterana koji su se vratili. Ima onih koji prestanu voziti pa opet krenu. Ja sam se natjecala s običnim Yugićem 55, a s obzirom na to da ostale djevojke imaju aute i od 180 konja, rezultat je super. Ima vozačica koje voze obične Peugeote pa njih stignem oderat’, ha, ha, govori 73-godišnja Ljiljana Kamenar, koju će mnogi u riječkom, a i širem autosportu znati kao – Nonu.

Foto: Mateo Levak/Novi List

Nadimak je to koji je dobila još devedesetih godina kada je prvi put postala nonom, a danas je ponosna baka četiriju već odraslih djevojaka. Njima, kao i sinu Liviju i kćeri Elizabeti, ipak nije uspjela prenijeti svoju ljubav prema automobilizmu, koju je otkrila sasvim slučajno i to pomoću Novog lista.

– Prvu sam utrku odvozila 1976. godine kada sam imala 28 godina, a tada sam već bila udana i majka dvoje djece. Suprug Slavko je plovio, ja sam bila doma, a imala sam i pomoć svoje mame s čuvanjem sina i kćeri. Nitko se u obitelji nije bavio automobilizmom, nego sam u Novom listu pročitala da se održavaju neke utrke i da se žene jave, pa sam se, eto, odlučila i ja prijaviti. Bio je to ženski autorally sa startom u Lovranu, te sam na kraju u toj svojoj prvoj utrci završila kao druga. Odmah sam odlučila nastaviti voziti te u 45 godina karijere nijednom nisam napravila pauzu, iako mnogi vozači stanu pa se vrate na staze. Ali ja sam konstantno vozila, jedino sam se nakratko makla od utrka 1986. godine kada sam imala moždani udar. Bila sam tri mjeseca u bolnici i nakon manje od mjesec dana ponovo sam sjela za volan i otišla na utrku. Kako sam to uspjela? Ma, ja ozdravim tek dok vozim, za volanom sam najzdravija i ništa me ne boli. Iako se prije mene u obitelji nitko nije ovim sportom bavio, kasnije su rođaci s Grobnika nastavili voziti utrke, a nećak Loris Valjan je poznati motociklist i državni prvak. I sin i kći su od 18 godine imali svoj auto, ali njih to uopće nije interesiralo.

Foto: Mateo Levak/Novi List

I dok su sin i kći obilazili utrke, Ljiljanin suprug nije bio njihov čest gost, a silne pehare bi rado pomaknuo radi – cvijeća.

– Njegova reakcija kada sam počela voziti? Rekao je da nisam normalna, ha, ha. Kada vidi da dođem s peharom doma, bude mu slabo. Gore u kući imamo jedan prostor u kojem bih voljela napraviti jednu prostoriju s mojim peharima i ostalim uspomenama. On uvijek grinta da bi ovdje na prozore htio staviti rožice, a ne stane od mojih pehara. Kada mu dođu prijatelji pa pitaju otkud ovi pehari, on kaže: »Ma to moja žena jako dobro kuha, budala hoda po tim natjecanjima pa stalno nešto osvaja«. A ja i kuhanje smo dva različita pojma, ha, ha. U tih 45 godina karijere je samo dvaput išao sa mnom na utrke, jednom je to bilo u Dubrovniku gdje žive naši vjenčani kumovi, i jednom u Fužine. Jednostavno ga to ne zanima, ali mi nikada nije ni branio da se time bavim.

Kroz 45 godina karijere Ljiljana se okušala u mnogim disciplinama i provozala automobile. Krenulo je ženskim autorallyjem i tzv. tehničkim disciplinama, da bi se devedesetih godina po prvi put okušala i u brzinskom automobilizmu, kao i na brdskim stazama. Upravo je 1993. godine proglašena prvom hrvatskom vozačicom koja je vozila na kružnim i brdskim stazama.

Po cijeloj Hrvatskoj, kao i bivšoj državi, išli smo na utrke, a jednom sam bila pozvana i s Borisom Radaljem i pokojnim Darkom Rafajem u Belluno na utrku Italije. Tamo su nas dočekali kao da je došao predsjednik, dali su nam auto, sjećam se da sam vozila Fiat Cinquecento… Ali najveća titula koja mi je dodijeljena je ta za prvu hrvatsku vozačicu, nakon što sam vozila kružne i brdske utrke. Naravno, i sad mi je posebno drag ovaj zadnji pehar za treće mjesto na kronometru, jer je ipak s oproštajne utrke. Koliko sam automobila vozila? Oho, vozila sam što god mi je došlo pod ruku. S Yugom 55 sam završila karijeru, a počela s Mini Morrisom 76’ godine. Mogla bih reći da mi je Mini Morris i najdraži, ali i Autobianchi koji mi još uvijek stoji ispred kuće. Za njega su mi nudili 2.500 eura, ali nema šanse, rožice će u njemu rasti i on ostaje ovdje, ha, ha. Možda da dobijem na bingu pa da ga sredim i za svoj gušt vozim. Znam li sama popravljati? Znam gumu promijeniti ili očistiti svjećice, ali oko motora ne bih znala. Jedne godine su mi u Zagrebu raskopali sav automobil, da bi na kraju shvatili da mi je samo nedostajalo benzina. Ali eto, meni je dobro sve voziti, glavno mi je bilo tada, a i sada, da se vrti.

Katarina Blažević

Cijeli intervju možete pročitati >>ovdje<<

Ako se ploviti mora, neka plovidbu prati sveti Nikola

0
Foto: Sveti Nikola

Pomorstvo je oduvijek zahtijevalo znanje, vještinu, odvažnost i mrvu volje. Danas zahtijeva iste te kvalitete, uz naglasak na odvažnost i volju, kao i strpljenje, staloženost, snalažljivost i snagu, kako fizičku, tako i mentalnu.

Posao koji uključuje ‘borbu’ s morem i vjetrovima koji na njemu caruju iznimno je teško predočiti nekome tko se nije barem jednom u životu otisnuo, makar i s najmanjom barkom, na uzburkano more. Oni koji se svakodnevno nose s poteškoćama, nevoljama, izazovima dok obavljaju svoj posao kako bi privređivali za život, znaju. Znaju veoma dobro, bez obzira na veličinu i godište broda, bez obzira na njegovu ispravnost i sigurnost, koliko je zahtijevno biti na moru.

More je opasan, nepredvidiv i ćudljiv suputnik. Današnji pomorac zna i koliko je zahtjevno ploviti kada ne može tijekom ugovora napuštati brod i kada je svaki ugovor neizvjesnost u trajanju izolacija i datumu povratka obitelji. Mnogi će se pomorci sjetiti kako se upravo u tim raznoraznim neprilikama šalju misaoni zavjeti onom božanskom zaštitniku: “Ako se iz ovoga izvučem…“, “Ako ovo preživim…“, “Ako ponovno zagrlim svoju obitelj…

Upravo s tim mislima mnogi su pomorci i njihove obitelji ostavljali zavjetne poruke i darove pred slikama svetog Nikole. Zaštitnika. On, kao primjer dobrote i ljubavi za čovjeka, idealan je zaštitnik kada se čini da jedino sreća predstavlja jezičac na vagi preživljavanja.

U našoj obitelji njegujemo tradiciju koja se sastoji od jedne male simbolične posjete prije svakog odlaska mog supruga na more. Nekoliko dana prije njegovog polaska, prošetamo se do građevine sagrađene davne 1219. godine, koja kao sićušni svjetionik nade mirno prima sve one koji joj dođu u posjet s molitvama kao poklonima.

Posjetimo crkvicu svetog Nikole smještenu na jugoistočnom obronku gradskog brda. Uvijek osjetim tjeskobu kada joj prilazim, jer znam da nas uskoro očekuje ponovno razdvajanje, koje je uvijek i nanovo posebno, drugačije, izazovno. Ali, čim joj dotaknem zidove, vrisak u meni utihne umiren velebnim kamenim pločama, naoko praznima, ali prepunima tajnih molitvi koje zazivaju sigurnu i mirnu plovidbu te sretan povratak doma.

Snaga jednostavnosti ponavljanih molitvi, zavjetnih obećanja, vjere u utješnu moć veću od nas samih, nade da ćemo lijepim mislima zazvati ljepotu u naš život izbija iz kamena, stvarajući toplu, zlaćanu auru oko građevine koja je odavno svakodnevnim, prosječnim posjetima nadrasla samu sebe. Nadrasla je čak i religijsku domenu, postavši simbol nade za svakog pojedinačnog čovjeka. Simbol vjere da će biti dobro, kako god da bude, bit će dobro.

Uvijek nanovo zadivljeni snagom tog sivog kamena, stojimo i nas dvoje i svatko u svojim mislima premotava iduće putovanje. Njegovo morsko i naše kopneno. Strahovi i nade izmjenjuju se u suludoj utrci za pobjedu, sudarajući i odbijajući se jedan od drugoga, oboje odlučni i nepokolebljivi. Osnaženi prijašnjim iskustvima, pobjedama, izvlačimo sretne uspomene koje se na vrhuncu oblikuju u sliku nasmijanih lica koja se grčevito grle i ponavljaju: “Kako je dobro što postojiš…” I prihvaćamo strahove, ali uzvisujemo nade. Dišemo. Misaono povezani s nebrojenim hodočasnicima prije nas.

Moji dlanovi prodiru u kamen, spajaju se s dlanovima svih naših predaka, svih onih duša s molitvama istog korijena. Osjećam snagu te zajedničke molitve koja nije ni svjesna njenog stoljetnog postojanja. Koliko je žena mog imena stajalo ovdje. Koliko muškaraca njegovog imena. Svi su oni zauvijek tu, sačuvani u kamenu skromne crkvice, tvore tako sigurnu luku, utočište, svima onima koji se boje. Koji strepe. Koji čekaju. Koji se nadaju.

Iluzornost njihove slabosti i nepostojanja raspada se na mrvice prašine nošenih vjetrom prema dušama koje će ponavljati njihove molitve, s vjerom jačom od straha. Zaštitni kamen svete molitve umiruje najveća strahovanja i pomaže da prihvatimo sve bojazni i strpnje kao sastavni dio puta.

Dok ovo pišem, shvaćam da strepnje oko njegovog odlaska ne dijelim. Ne pričam o tome s roditeljima, s prijateljima.. Ne radi toga jer ih se stidim ili bojim, već kao da se njima branim, računajući da će biti lakše ako ih prihvatim kao nužni, trajni dio sebe, nego kao prolaznu bojažljivost i slabost koja se liječi dijeljenjem s drugima.

Zadivljujuć je trenutak kada sama sebe u tišini ‘utješim’, smirim vatrene misli koje prijete da spale sve pred sobom, zavladam prostranstvima svog unutarnjeg svijeta i dozvolim si vjerovanje i nadu da mogu, da hoću, da jesam. Sama ili nijema u njegovom zagrljaju. Ja, svakodnevna, kao i beskonačne mnoge prije mene.

More predstavlja život. Borbu koju treba izdržati s nadom, vjerovanjem da ćemo se sigurno vratiti doma. Sveti Nikola simbol je i oslonac tog vjerovanja. Svjetionik mira koji nas podsjeća, dok smo na pučini, dok strahujemo, dok gubimo nadu, na postojanje suputnika, na makar i imaginarnu solidarnost zajedništva. Na toplinu i mir sigurne luke.

Svima želim da nas ta toplina i mir prate uvijek, a ne samo danas. Da nas vlastita snaga vjerovanja u naš život vodi samo i uvijek naprijed, prema ostvarenju svega onoga čemu se nadamo.


Enna Kovač

Akutni umor zapovjednika uzrok nesreće ‘teške’ gotovo 73 milijuna dolara

0
Foto: Marine Traffic

Odluka kompanije da naredi smjenu zapovjednika bez roka za predaju gvardije i dovoljnog vremena za odmor dovela je do pomorske nesreće kod obale Louisiane, u kojoj je nastala šteta u vrijednosti od 72,9 milijuna dolara, prema izvješću o pomorskim nesrećama američkog Nacionalnog odbora za sigurnost transporta objavljenog prošli tjedan, javlja gCaptain.

Marine Accident Brief 21/24 opisuje istragu NTSB-a o nesreći koja se dogodila 17. listopada 2020. godine, u kojoj je tanker ATINA udario u platformu SP-57B u blizini Pilottowna u Louisiani.

Kako piše Offshore energy, tanker Atina pod zastavom Malte, s 21 članom posade, pokušavao se usidriti u Southwest Pass Fairway Anchorage u Meksičkom zaljevu kada je udario u platformu SP-57B.

Četiri člana posade platforme i jedan tehničar evakuirani su helikopterom na obližnju platformu nakon što su aktivirali uređaj za zaustavljanje proizvodnje u nuždi na platformi SP-57B.

Srećom, nitko nije ozlijeđen niti je zabilježeno onečišćenje. Ukupna procijenjena šteta iznosila je 72,9 milijuna dolara: na platformi 72,3 milijuna dolara, a na brodu 598.400 dolara.

Tankerom, koji je izgrađen 2015. godine, upravljala je kompanija Koch Shipping LLC sa sjedištem u Teksasu. Plovilo je u vlasništvu i pod upravom Ciner Ship Managementa iz Turske.

Prema NTSB-u, kompanija nije poštivala vlastiti safety management system (SMS). Slijedeći upute koje je kompanija e-poštom uputila agentu, zapovjednik koji je stigao u smjenu ukrcao se na brod tijekom plovidbe prema sidrištu, a zapovjednika kojeg je mijenjao vidio je samo na palubi tankera, piše The Maritime Executive.

Plovilo je nedugo prije smjene prošlo SIRE inspekciju. Prije nego što se novi zapovjednik pridružio brodu, iz kompanije su mu javili da zapovjednik kojeg dolazi mijenjati ima “problema sa [SIRE] inspektorom” te da namjerava otići. Novi zapovjednik rekao je istražiteljima da je dobio upute da se “hitno” pridruži plovilu kako bi što prije zamijenio dotadašnjeg zapovjednika. Zapisi e-pošte pokazuju da je kompanija izričito tražila smjenu posade od agenta prije nego što brod dođe na sidrište.

Prema izvješću, novi zapovjednik putovao je iz Turske kako bi se pridružio brodu i nije spavao više od 50 sati. Htio je što prije usidriti brod jer je bio umoran.

Međutim, mjesto koje je odabrao za sidrenje nije bilo u planu plovidbe. Prema planu putovanja, predviđeno sidrište tankera bilo je oko 3,2 Nm sjeveroistočno od SP-57B. Stvarno mjesto sidrenja koje je odabrao zapovjednik bilo je oko 0,7 Nm udaljeno od platforme SP-57B.

Foto: The Maritime Executive

Kada je zapovjednik naredio posadi da obori sidro na ovom mjestu, peljarska postaja Southwest Pass upozorila je tanker da se premjesti na određeno područje sidrišta, najmanje četiri milje od plutače. Nakon što se požalio koliko je prošlo otkako je zadnji put spavao, zapovjednik je poslušao i naredio posadi da digne sidro.

Kad su krenuli, zapovjednik je od drugog časnika zatražio procjenu udaljenosti mete u svrhu izbjegavanja sudara. Drugi časnik je platformu pogrešno identificirao kao OSV Leader – plovilo koje se nalazilo iza platforme na udaljenosti od oko 2,5 milje.

Platforma je bila mnogo bliže, udaljena oko 0,7 Nm. Kad je zapovjednik ispravno identificirao platformu i procijenio rizik za svoje plovilo, bilo je prekasno. Nošena vjetrom od 24 čvora s lijeve strane, Atina je udarila u SP-57B brzinom od 3,8 čvorova.

Foto: The Maritime Executive

U nesreći je platforma poprilično oštećena, dok je tanker pretrpio tek manja oštećenja.

Prema izjavama zapovjednika, 24 sata prije nesreće nije uopće spavao, a u 4 dana prije nesreće spavao je tek 19 sati. To mu je bio prvi put da zapovijeda tankerom Atina.

Istražitelji su utvrdili vjerojatni uzrok sudara tankera Atina s platformom SP-57B to što kompanija nije osigurala dovoljno vremena za smjenu zapovjednika, što je rezultiralo akutnim umorom zapovjednika i lošom procjenom situacije tijekom noćnog pokušaja sidrenja.

Kompanija je postavila zapovjednika u opasnu situaciju te je bez preklapanja sa zapovjednikom kojeg mijenja morao obavljati plovidbu niz rijeku i sidrenje noću. SMS kompanije zahtijeva minimalno jedan dan preklapanja smjena između viših članova posade ako je osoba koja dolazi već prije radila za kompaniju, i sedam dana ako je osoba nova u kompaniji, navodi se u izvješću.

Kompanija Cox Operating koja upravlja platformom, tužila je Koch Shipping LLC za 225 milijuna dolara odštete. Također je zadržala plovilo, no u međuvremenu je za brod plaćena jamčevina.