1.U Vijentamu možete vidjeti najveću špilju na svijetu – otkrivena je 1991, a svijetu je predstavljena tek 2009. godine. Špilja se naziva Sơn Đoòng, a posebna je zato jer ima vlastiti ekosustav, prašumu, rijeku i plažu – čitav jedan novi svijet. Duga je 5 kilometara, široka 150 i visoka 200 metara.
2. U Vijetnamu su učitelji vrlo cijenjeni – U nekim zapadnim zemljama, nastavničkoj karijeri se pridaje manje pažnje i ovo zanimanje postaje podcijenjeno, pa je lijepo vidjeti kako učitelji dobivaju poštovanje u Vijetnamu. Postoji čak i nacionalni dan u čast učitelja, to je Dan vijetnamskih učitelja koji se održava 20. studenog svake godine. Na ovaj poseban dan učenici izražavaju zahvalnost i poštovanje svojim učiteljima. Obično se obilježava u školama zabavnim aktivnostima poput pjevanja, plesa, recitala, sporta i izložbi.
3. Lotus je nacionalni cvijet Vijetnama – proglašen je nacionalnim cvijetom Vijetnama 2010. godine.
Foto: Halong Bay – Vijetnam/Putoholičari
4. Drugi je najveći izvoznik kave nakon Brazila – Kavu su prvi u Vijetnam uveli Francuzi, a posađena je u planinskim područjima 1800-ih s godišnjim proizvodnim kapacitetom koji je u to vrijeme dosegao samo oko 80 tona.
5. Kraljevstvo motora – Prema podacima vijetnamskog ministarstva prometa, u zemlji od skoro 100 milijuna stanovnika postoji 60 milijuna motora i samo 2 milijuna automobila.
6. Vijetnamski jezik sastoji se od šest tonova – Ovisno o tome kojim tonom izgovorite, promijenit ćete značenje i najmanjoj riječi.
7. Čak 40 posto Vijetnamaca preziva se Nguyen.
Foto: Unicorn Island – Vijetnam/ Putoholičari
8. Najjeftinije pivo na svijetu kupit ćete u Vijetnamu – Bia Hoi, tzv. fresh beer može se kupiti ispod jedne kune, a posebna je kao što i samo ime govori, svježa je. U jutro svježu pivu dostavljaju u “kafiće” i ako se ne popije isti dan se mora baciti jer se inače pokvari. 2013. godine kad smo posjetili Vijetnamu kriglu ove pive smo plačali 25 lipa.
9. Vijetnam nazivaju i “kraljem indijskih oraščića” – Šanse da oraščić koji jedete potječe upravo iz Vijetnama su čak 55 posto.
10. U Vijetnamu se pije kava s jajetom – „ca phe trung“ nastala jepočetku Drugog svjetskog rata kada je zavladala nestašica mlijeka. Mladi konobar u jednom hotelu u Hanoiju odlučio je isprobati nešto novo i ubacio žumanjke jaja u kavu. Ubrzo je shvatio da sasvim dobro mijenjaju mlijeko, a kava je postala hit.
11. Vijetnam ima 3.444 km obale – vijetnamska obala je 33. najduža na svijetu.
12. Balzamirano tijelo Ho Chi Minha, prvog predsjednika i premijera Vijetnama može se vidjeti u mauzoleju Ho Chi Minha – Balzamirano tijelo ujaka Hoa (kako ga s ljubavlju nazivaju u Vijetnamu) izloženo je u Hanoiju od siječnja do rujna i pod budnim je okom naoružanih stražara 24 sata dnevno. Ho Chi Minh se svakog listopada premješta iz Hanoija u Moskvu gdje provodi nekoliko mjeseci na održavanju prije nego što bude ponovno izložen u siječnju.
13. Sepak Takraw je tradicionalni sport koji se igra u Vijetnamu – Sudionici moraju lopticu prebaciti preko mreže, nešto manje od mreže za badminton, koristeći samo noge i glavu. Igra se i na Tajlandu, Laosu, Mjanmaru i Kambodži.
14. Najveći vijetnamski otok, Phu Quoc, zapravo je bliži Kambodži nego Vijetnamu – Samo sat vremena leta od Ho Chi Minha, Phu Quoc je popularan kod backpeckera. Čisto more, ljubazno stanovništvo i prekrasne plaže privlače vijetnamske i strane turiste tijekom cijele godine.
15. Zastava Vijetnama sastoji se od žute zvijezde s pet krakova – Simbolizira farmere, intelektualce, radnike, mladost i vojnike. Crvena boja označava krv prolivenu u svim ratovima.
Corolla ima veliko nasljeđe koje se deklarira s brojkom od 50 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta.
Čak i pored tolikih brojki, Toyota se nikada ne oslanja na prošla postignuća da bi uspjela. Umjesto toga, Toyotin princip stalnog poboljšanja osigurava da kroz privlačne nadogradnje Corolla može nastaviti ispunjavati svoju ulogu savršenog partnera za svakodnevne živote mnogih kupaca.
Ovaj pristup se ogleda u poboljšanjima u liniji Corolla Hatchback, Touring Sports i Sedan koja će donijeti osvježeni izgled i nove tehnološke značajke za 2022. godinu.
Corolla dobiva najnoviji Toyotin multimedijski sustav za 2022., značajno poboljšavajući povezanost, funkcionalnost i jednostavnost korištenja. Nudit će se kao standard na Mid+, GR SPORT, TREK i High razredima te kao opcija na modelima srednje klase.
Foto: Auto portal
Novi sustav ima moćniji CPU koji radi 2,4 puta brže od trenutne jedinice, dajući mnogo brži odgovor na korisničke naredbe. Upravlja se putem središnjeg zaslona osjetljivog na dodir visoke razlučivosti od osam inča, pruža trenutni pristup nizu pametnih povezanih usluga, uključujući navigaciju temeljenu na oblaku s kontinuiranim “uvijek uključenim” prometnim informacijama.
Svi podaci i informacije isporučuju se putem Corollinog modula za podatkovnu komunikaciju (DCM), tako da nije potrebno uparivanje telefona i ne nastaju dodatni troškovi podataka.
Vozač također može koristiti novi glasovni agent u vozilu koji prepoznaje prirodne, razgovorne zahtjeve za upravljanje multimedijom ili funkcijama vozila kao što su otvaranje ili zatvaranje prozora.
Četverogodišnji paket Toyota Smart Connect, uključujući navigaciju u oblaku, informacije o lokalnom parkiranju i događajima na cesti, ažuriranja putem zraka i govornog agenta, uključen je u kupovnu cijenu vozila.
Nove boje se uvode uz dodatak Platinum White Pearl i Silver Metallic – koji će također biti dostupni u dvobojnoj kombinaciji za Hatchback i Touring Sports karoserije.
Za limuzinu, vanjski izgled modela dobiva dodatnu profinjenost s novim dizajnom 17-inčnih aluminijskih naplataka s 10 krakova. Ovo će biti standardno ugrađeno za srednje+ razrede i dostupno kao opcija za model High grade.
Foto: Auto portal
Novo TREK posebno izdanje
Toyota proširuje svoje partnerstvo s vodećim proizvođačem bicikala TREK Bikes, partnerstvom u kojem je hibridna električna Corolla Touring Sports radila redoviti servis kao timski automobili za profesionalni biciklistički tim Trek-Segafredo.
S obzirom na to da će se odnos nastaviti do prosinca 2022., Toyota predstavlja novi model Corolla TREK Special Edition, nadovezujući se na uspostavljeni TREK Touring Sports. Nudi više specifikacije uz zadržavanje svrhovitog dizajna koji odražava Corollinu sposobnost da ispuni zahtjeve podrške elitnim sportašima koji se natječu na nekim od najizazovnijih svjetskih cesta.
Corolla TREK Special Edition pokretat će se isključivo 2,0-litrenim hibridnim električnim sustavom, a biti će od tla odmaknuta dodatnih 20 mm.
TREK Special Edition predstavit će 18-inčne aluminijske naplatke novog dizajna, kromirane prozorske okvire na vratima, dok će kabina sadržavati piano crne kvake na vratima, crne kožne presvlake i satensko kromiranu dekorativnu liniju na ploči s instrumentima i prednjim vratima.
Predprodaja nove Corolle počet će već krajem studenog, a prve isporuke kupcima počet će od kraja siječnja 2022., ovisno o tržištima.
Jedno od najneobičnijih potapanja brodova u povijesti, kad su Francuzi sami potopili svoju flotu usidrenu u Toulonu kako ona ne bi pala Nijemcima u ruke, dogodilo se 27. studenog 1942. godine, piše Povijest.hr.
Naime, tijekom Drugog svjetskog rata Njemačka je okupirala Francusku. Isprva je Francuzima ostavljena tzv. Vichyevska Francuska, kao svojevrsna vazalna država Trećeg Reicha. Međutim, 1942. godine Nijemci su odlučili okupirati cijelu Francusku da bi izbjegli moguće rizike. Admirali Vichyjevske Francuske odlučili su ne dopustiti da njihovi ratni brodovi padnu Nijemcima u ruke, pa su naredili potapanje vlastite flote.
Toulon je odavno bio glavno središte francuske flote na Sredozemlju. I danas u Toulonu bazu ima više od 60 % tonaže francuske ratne mornarice, uključujući jedini francuski nosač zrakoplova Charles de Gaulle, te nuklearne podmornice. I u vrijeme Drugog svjetskog rata Toulon je bio glavna francuska ratna luka na Sredozemlju.
Dok su se njemačke i talijanske snage približavale Toulonu, francuski admirali naredili su potapanje flote. Potopljeno je oko 115 plovila, uključujući najmodernije ratne brodove.
Od najvećih brodova potopljena su tri velika bojna broda – Strasbourg, Dunkerque i Provence. Pri tome treba naglasiti da je Strasbourg bio admiralski brod vrhovnog zapovjednika Snaga otvorenog mora – admirala Labordea.
Potopljeno je i sedam krstarica, 15 razarača, 12 podmornica te niz torpednih čamaca.
Prije 215 godina rođen je prvi južni Slaven koji je kao kapetan na vlastitom brodu, oplovio svijet, piše Boka News.
Iz belgijske luke Antwerpen 11. veljače 1852. godine, isplovio je jedan mali jedrenjak na čijem se krmenom jarbolu vijorila austrijska zastava – bokeljski „Splendido“.
Dvojarbolnim jedrenjakom od samo 311 tona nosivosti i sa 11 članova posade na njemu, zapovijedao je „Splendidov“ vlasnik, kapetan Ivo Visin iz Prčanja. On se tada iz Belgije uputio do Valpariosa u Čileu. Ni ne sluteći, Visin je na ovaj način započeo prvu etapu svog epskog putovanja oko Zemljine kugle koje je potrajalo punih sedam godina.
Ivo Visin rodio se prije 215 godina – 3. studenog 1806. godine u Prčanju. U poznatoj pomorskoj, kapetanskoj i brodovlasničkoj obitelji. Obitelj Visin porijeklom je iz sjeverne Italije, odakle je iz regije Friuli, krajem 17. vijeka doselila na Prčanj. Prvi pomorci iz porodice Visin spominju se već polovinom 18.stoljeća, a u narednih stotinjak godina njezini članovi izgradili su zavidan ugled kao pomorski kapetani, brodovlasnici i pomorski trgovci.
Iz takvog okruženja potekao je i mali Ivo Visin koji se početkom 19. stoljeća, kao i mnogi njegovi preci prije njega, već kao dvanaestogodišnji dječak, otisnuo na more. Plovio je na prčanjskim jedrenjacima prvo kao tzv. ”mali”, odnosno kasnije kao ”mladić palube”. Potom je završio Pomorsku školu u Prčanju koju su držali tamošnji čuveni pomorski kapetani i redovnici-franjevci u samostanu Svetog Nikole.
Obrazovanje je potom završio na Nautičkom institutu u Trstu. Ispit za kapetana duge plovidbe položio je u Lučkom uredu Rose u Boki Kotorskoj 1824. godine već kao osamnaestogodišnjak. Nakon toga je narednih šest godina nastavio ploviti na raznim jedrenjacima u svojstvu časnika. Godine 1832. prvi put preuzima dužnost kapetana i zapovijeda jedrenjakom „Alkibiad“. Od 1836. do 1840. godine Visin je zapovjednik broda „Amelia“ s kojim tijekom tog perioda najmanje dva puta prelazi Atlantik ploveći između zapadne Europe i istočne obale SAD-a.
Godinu dana kasnije Visin zapovijeda brodom „Fenice“ čiji je bio suvlasnik s 8 karata. Zapovijeda i Brigatninom „Corrier Triestino“ kojeg je bio isključivi vlasnik s 24 karata. Višegodišnjom plovidbom, Visin je stekao izvjestan kapital i tim je novcem u Rijeci, kod znamenitog brodograditelja Andree Zanona, krajem 1849. godine naručio gradnju vlastitog novog broda – „Splendido“.
Ime svom novom brodu koje na talijanskom jeziku znači „Sjajni“, kapetan Visin je dao kada je prvi put na navozu riječkog škvera, vidio još nezavršeni trup novog jedrenjaka. Oduševljen njegovim lijepim i čistim linijama, Visin je uzviknuo: „Splendido!“ (sjajno, izvanredno), a što je onda i prihvaćeno kao službeno ime broda koji će koju godinu kasnije proslaviti svog vlasnika i kapetana Iva Visina, te ispisati najslavnije stranice bokeljske pomorske povijesti.
Poslije učinjenih nekoliko putovanja svojim novim brodom na relaciji Crno more- zapadna Europa, Ivo Visin se početkom 1852. godine odlučio na riskantan poslovni i još rizičniji pomorski pothvat – da se s teretom tekstila iz Belgije uputi prvo za daleki Čile. Potom i za Kaliforniju gdje je nedugo prije toga pronađeno zlato i lokalna ekonomija pod utjecajem „zlatne groznice“ bujala, a s njom i šanse brodovlasnicima za dobru zaradu u prijevozu tereta u tom dijelu svijeta. Odlazeći iz Antwerpena, Ivo se tamo oprostio sa svojim dobrostojećim rođakom, također brodovlasnikom Špirom Visinom koji je u to vrijeme imao čak šest svojih jedrenjaka, dobacivši Špiru: „Ili bogatiji i slavniji od tebe, ili mrtav!“
Foto: Splendido / Boka News
Nakon četiri mjeseca jedrenja po Atlantiku, „Splendido“ je doplovio do čuvenog Rta Horn na krajnjem jugu Južne Amerike. Ove vode poznate su po strašnim olujama i u to vrijeme važile su za jedno od najtežih mjesta na svijetu za plovidbu brodova s pogonom na jedra. Maleni „Splendido“ srčano se nosio s pobješnjelim morem i vjetrovima uraganske snage koji su mu slomili jedan jarbol. Zbog toga je Visin, nakratko, radi popravka broda morao prekinuti putovanje i svratiti u urugvajsku luku Montevideo.
Uslijedio je još jedan pokušaj obilaska Rta Horn, mjesta koje postalo grob mnogih brodova i mornara. „Splendido“ se spustio još južnije nego pri prethodnom pokušaju, došavši gotovo do granice gdje su se mogle sresti ledene sante s Južnog pola. Boreći se s nepovoljnom strujom i vjetrovima, ali i nezadovoljstvom posade koja je bila na ivici pobune, bokeljski je kapetan uspio svoj maleni brod uvesti iz Atlantika u Pacifik i zaobići Rt Horn, pa je „Splendido“ 14. studenog 1852. godine uplovio u Valparaiso.
Budući da je u Kaliforniji gdje je nedugo ranije pronađeno zlato, vladala velika potreba za raznim materijalom, Visin je brzo našao novi teret pa je uslijedila plovidba do San Francisca. Tu je međutim, Iva Visina zadesila nova nevolja. Iste noći pošto je „Splendido“ uplovio u luku ovog kalifornijskog grada, brod je napustila gotovo sva posada izuzev prvog časnika Fridriha Belavite s Prčanja, maloga od palube i noštroma. Kapetanu Visinu mornari su na listu papira ostavili sljedeću poruku: „Već nam je dosadio ovaj pasji život. Smrt Rtu Horn! Živjelo zlato Kalifornije!“
Ovo međutim, nije pokolebalo Visina koji je, našavši devet novih mornara, odlučio potražiti posao na drugoj strani Pacifika pa je „Splendido“ iz San Francisca isplovio prvo za Havaje, a odatle za Kinu. Budući da je „Splendido“ bio prvi brod pod austrijskom zastavom koji je došao na Havaje, kapetan Ivo Visin je ovdje primljen u službenu audijenciju kod havajskog kralja.
Ploveći potom za Kinu, Visin se izložio brojnim rizicima jer taj dio Pacifika u to vrijeme još nije bio dovoljno istražen, niti su pomorske karte zabilježile sve tamošnje grebene i sprudove. U Južnokineskom moru prijetili su tajfuni, kao i gusari. U blizini obala Kine „Splendido“ su čak napala četiri manja gusarska broda, ali je posada predvođena Visinom u hrabroj borbi, koristeći se s dva topa kojima je „Splendido“ bio naoružan, izvojevala pobjedu i obranila svoj brod.
Po dolasku u Kinu, Visin se odlučio prepustiti pomorskoj trgovini između te mnogoljudne države, Filipina, Indonezije, Tajlanda, Singapura i Australije. „Splendido“ je tako narednih skoro šest godina proveo ploveći u ovom dijelu svijeta, pri čemu je doživljavao razne avanture i opasnosti. Brod je tako jedva preživio dva jaka tajfuna koji su ga 1854. tijekom putovanja iz Hong Konga za Sidney, u razmaku od samo nekoliko dana, zahvatili između Tajvana i filipinskog ostrva Luzon. Zahvaljujući sposobnosti kapetana Visina i njegovoj dobroj stručnoj potkovanosti, maleni bokeljski jedrenjak je iz strahovitog višednevnog nevremena koje je progutalo nekoliko brodova većih od „Splendida“, izašao bez ljudskih žrtava i s minimalnom pretrpljenom štetom.
Ukupno je u ovih skoro šest godina „Splendido“ u ovom opasnom i još nedovoljno istraženom dijelu svijeta, sretno napravio čak 26 putovanja.
Početkom 1859. godine Visin se odlučio za povratak u domovinu pa je, nakrcavši „Splendido“ raznim japanskim i kineskim proizvodima i orijentalnim začinima, 8. veljače zaplovio iz Singapura za Trst, preko Indijskog oceana i oko Rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike. Plovidba je tekla bez problema sve dok „Splendido“ nije stigao nadomak Gibraltara, gdje je sreo jedan američki trgovački brod koji je kapetana Visina obavijestio da je u međuvremenu država pod čijom je zastavom plovio – Austrija, stupila u rat s Francuskom. U strepnji da francuski ratni brodovi u Mediteranu ne zarobe njegov mali jedrenjak, a on izgubi teret i svu svoju teško stečenu imovinu, Visin se odlučio skloniti u Englesku pa je 9. srpnja stigao u Plimut gdje je zapravo i „zatvorio“ krug što ga je oko svijeta počeo „opisivati“ još prije sedam godina, polazeći iz Antwerpena.
Nakon što je primio vijesti o sklapanju mira između Austrije i Francuske, Visin je odmah isplovio prema Trstu gdje je „Splendido“ stigao 30. kolovoza 1852. godine prešavši ukupno 101.297 nautičkih milja od polaska sedam godina ranije, iz Antwerpena. To je skoro pet puta više nego što je obim Zemljine kugle na njenom najširem mjestu – Ekvatoru, gdje on mjeri 21.600 milja. Međutim, imajući u vidu da je zbog nepovoljnih vjetrova Visin često morao ići cik-cak u odnosu na generalni smjer svog putovanja, kako bi se ipak kretao ka cilju usprkos nepovoljnom vjetru, put koji je od 1852. do 1859. prešao „Splendido“ zapravo je mnogo veći od službenih 101.297 milja koliko, „na papiru“ iznosi udaljenost između luka u koje je taj brod uplovio tijekom tih godina.
U Trstu, glavnoj luci Austrije, „Splendidu“ i njegovom kapetanu Ivu Visinu krajem kolovoza 1859. godine priređen je veličanstveni doček, a sve austrijske novine danima su pisale o podvigu bokeljskog pomorca, ističući da se Visin „izvanredno pokazao u svakom pogledu, kao neustrašiv pomorac, odličan navigator i pronicljiv trgovac“.
Najveće priznanje za Visinovu plovidbu stiglo je 16. lipnja 1860. godine kada ga je austrijski car Franjo Josip I odlikovao „Viteškim križem reda Franje Josipa“ i dodijelio mu Bijelu počasnu zastavu „Merito Navale“.
Ova zastava koju je austrijska Vlada ustanovila za posebne poduhvate i za izuzetne zasluge u trgovačkoj mornarici, u povijesti je dodijeljena samo jednom i to kapetanu Ivu Visinu. Njemu je počasna Bijela zastava predana na svečanoj ceremoniji koja je 31. srpnja 1860. godine upriličena na palubi fregate „Bellona“ u tršćanskoj luci. Tršćanska općina kapetana Ivu Visina tada je proglasila svojim počasnim građaninom.
Niko drugi, osim bokeljskog kapetana Iva Visina, nije u Austriji dobio ovu zastavu od 16. travnja 1850. godine kada je „Merito Navale“ ustanovljena kao priznanje, do pada Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.
Centralna pomorska vlada Austrije u Trstu, ubrzo nakon njegovog povratka u domovinu 1859. godine formirala je posebnu, dvanestočlanu stručnu komisiju koja je saslušala kapetana Visina i postavila mu nekoliko desetaka pitanja iz čak 13 različitih oblasti o svim aspektima njegove epohalne plovidbe.
Bokeljski kapetan komisiji je dao iscrpne odgovore, čak i neka vlastita opažanja koja se mogu smatrati naučnim tezama, iz oblasti pomorske meteorologije, oceanografije i hidrografije. Pored toga, Visin je austrijskim pomorskim vlastima dao brojne podatke o vlastitim iskustvima u vezi s brodskom posadom, opskrbi i popravcima broda, opasnostima i preprekama na putovanju, najmu broda, pakiranju, krcanju i slaganju tereta, havarijama, pilotima i lučkim taksama, higijeni, poštanskim uslugama, novčanim tokovima, pomorskom osiguranju, konzulatima i trgovačkim operacijama.
Iskustva bokeljskog kapetana s njegove plovidbe predstavljala su pravo otkrivenje za austrijske pomorske vlasti i bila izuzetno korisna za unapređenje pomorske trgovine te države. Visin je tako značajno unaprijedio znanja u Austriji o meteorologiji, oceanografiji, hidrografiji i pomorskoj trgovini na prekooceanskim plovidbama.
Stručna komisija koja ga je ispitivala, nakon svega, kako su naveli u svom izvještaju carskom dvoru u Beču, našla je da je kapetan Ivo Visin „dostojan da mu se dodijeli Bijela počasna pomorska zastava „Merito Navale“ – jedina koja je ikada dodijeljena za vrijeme trajanja države kojoj je ova zastava bila najveće priznanje u pomorstvu.
Visinova Bijela počasna zastava danas se inače, čuva u zbirci katedrale Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju, dok se originalna kutija u kojoj je zastava bila zapakirana, čuva u zbirci Pomorskog muzeja u Kotoru.
Kapetan Ivo Visin je, prema nekim podacima, šesti po redu zapovjednik na svijetu koji je na vlastitom brodu oplovio zemaljsku kuglu.
Kao prvi brod nakon Prvog svjetskog rata je došao pod imenom ”PRESIDENTE WILSON”, a od 1937. dolazi pod imenom ”MARCO POLO”. Dubrovčani su imali popriličnu koristi od putnika koje je dovozio.
Na navozima brodogradilišta Cantiere Navale Triestino u Monfalconeu (Tržić) sagrađen je 1912. za brodara Unione Austriaca di Navigazione putnički brod KAISER FRANZ JOSEF I. Na porinuću su nazočni bili nadvojvotkinja Maria Josepha, zapovjednik mornarice admiral Graf Rudolf Montecuccoli, brojni visoki dostojanstvenici, industrijalci, trgovci i radnici; piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.hr
Imao je 12567 GT, bio je dug 152, širok 18,9 metara, mogao je prihvatiti 125 putnika u prvom, 550 u drugom i 1230 putnika u trećem razredu. Glavni pogonski stapni parni stroj snage 12 800 KS proizveden u škotskom D. Rowan & Co u Glasgowu mu je omogućavao plovidbu brzinom od 17 čvorova. Do 1925. godine za pogon parnog stroja je koristio garbun, a kasnije dizel gorivo.
KAISER FRANZ JOSEF I je bio namijenjen plovidbama iz Trsta za New York usput tičući luke Dubrovnik ili Split, Patras, Palermo i Alžir. Ipak, prvu je komercijalnu plovidbu obavio na turističkom kružnom putovanju s polaskom iz Trsta 8. svibnja 1912. s itinererom: Pula – Dubrovnik – Krf – Malta – Tunis – Ajaccio – Nica – Taormina – Katakolon – Kotor – Split – Zadar – Trst. Ali kako je nakon dvije godine buknuo Prvi svjetski rat, brod se našao u Trstu gdje je raspremljen i gotovo neoštećen tamo dočekao kraj rata.
Dobro očuvani lajner je završio u talijanskim rukama pod imenom GENERAL DIAZ u floti brodara Cosulich. U svibnju 1919. za istog brodara s novim imenom PRESIDENTE WILSON poduzima prvo prekooceansko putovanje iz Genove preko Marseillea do New Yorka. Međutim već na sljedeću plovidbu polazi iz Trsta preko Mesine i Napulja do New Yorka. U početku uglavnom prevozi vojnike na povratku kućama, a kasnije poduzima i prva komercijalna putovanja.
Foto: Dubrovački list.hr
PRESIDENTE WILSON je prvi put uplovio u grušku luku 27. veljače 1921. na redovnoj liniji iz New Yorka preko Alžira, Napulja i Patrasa. Prilažem fotografiju gdje se parobrod vidi vezan u Gružu u trovez tj. po provi sidro, a dvije lancane po krmi na obalu. Ovako redovno plovi sve do 9. travnja 1927. kada dubrovačku luku zaobilazi i počinje pristajati u Splitu. Dubrovačka javnost je tada bila ogorčena na ravnodušnost gradske uprave koja je dozvolila Splitu da otrgne Gružu ovako prestižni posao. Jer osim unosnog posla s emigrantima, većina bi putnika iskoristila prigodu i razgledala Grad, što je domaćim trgovcima i prijevoznicima donosilo velike koristi.
Putnici razgledali Grad
Lokalni tjednik “Narodna svijest” je prigodom njegova dolaska u studenom 1923. zabilježila da su se ”s broda iskrcala 24 putnika i 400 vreća pošte. Mnogi su se putnici iskrcali na kraj, razgledali naš Grad, te ostali začarani romantičnim prirodnim krasotama našega kraja”. Tako je PRESIDENTE WILSON, iako uposlen u redovnoj putničkoj plovidbi, postao začetnikom prvih organiziranih turističkih posjeta Dubrovniku nakon Prvog svjetskog rata. Zato je tuga za njegovim odlaskom 1927. u Split, u našem Gradu i bila tako velika.
Međutim, nisu ni Splićani dugo uživali u njegovim posjetama. PRESIDENTE WILSON je već sredinom 1929. prekinuo svoja putovanja da bi 1930. prešao u flotu Lloyd Triestina za kojeg prema Dalekom Istoku plovi pod imenom GANGE. Već 1936. ponovo mijenja vlasnika i ime. U floti tršćanske brodarske kompanije Societa Adriatica di Navigazione je preuređen i moderniziran, pod imenom MARCO POLO.
Ponovo se vraća u Dubrovnik 18. kolovoza 1937. s 208 putnika i 229 članova posade. Posljednji put nam je doplovio 17. srpnja 1939. sa 130 putnika i više se nikada nije vratio. Prilažem njegovu fotografiju na sidrištu pred Lokrumom. Uskoro je i raspremljen u luci La Spezia. Kapitulacijom Italije, brod prelazi u njemačke ruke. Zbog opasnosti od savezničkih napada s mora, Nijemci su 12. svibnja 1944. minirali i potopili MARCA POLA kako bi blokirali ulaz u La Speziju. Na morskom dnu je ostao ležati sve do 1949. kada je izvučen na površinu i do kraja sljedeće godine u La Speziji izrezan u staro željezo.
Kaiser Franz Jozef I (kartolina)
Presidente Wilson
(rezervna) Presidente Wilson u Veneciji (kartolina)
Moderni brodovi imaju životni vijek do 30 godina, a brodovlasnici se trude na sve načine kako bi produljili životni vijek svojih plovila.
No, ponekad se dogode nepredvidljive situacije, koje skraćuju vijek plovila. Čak i najmanja oštećenja koja pretrpi trup broda mogu dovesti do katastrofalnih posljedica, stoga je popravak nužan čim se takvo oštećenje uoči.
Zahvaljujući vrijednim roniocima osposobljenima za podvodno zavarivanje, popravak broda može se provesti i dok je brod još uvijek na moru.
Kako izgleda opasan proces podvodnog zavarivanja oštećenih brodova pogledajte u videu kojeg donosimo.
U postav Hrvatskog pomorskog muzeja Split stigla je maketa broda sagrađenog u Splitu 1955. godine. To samo po sebi i ne bi bila osobita vijest s obzirom da muzejska zbirka maketa broji preko 200 eksponata, ali je materijal ono što ovu maketu čini posebnom, piše Morski.hr.
U dužini od gotovo 1 metra, maketu legendarnog broda „Tijat“ izradio je Domagoj Trlaja (28) iz Šibenika i to od najomiljenijih komadića plastike na svijetu: LEGO kocaka. Ovo pravo malo remek djelo dugo 95 cm, široko 17.5 cm, izrađeno je u mjerilu 1:40 od oko 9200 dijelova. Domagoj je član kluba “KOCKICE” koji okuplja ljubitelje Lego kockica.
Foto: HPMS / Morski.hr
Lego kockice iz razloga što sam oduvijek se igrao sa njima, od malena uvijek mi je bilo zanimljivo rastaviti neki lego set koji bi dobio i složiti nešto iz svoje glave, naravno to je prestalo u tinejdžerskim danima. Onda sam prije par godina slučajno na internetu vidio da postoji klub “KOCKICE” i tako malo po malo doznavao sam različite stvari vezane za lego zajednicu točnijeg naziva “AFOL – Adult Fan of Lego”, kaže Trlaja.
I kada sam odlučio da želim raditi maketu broda od kockica izabrao sam kao logični izbor za prvu maketu upravo starog dobrog „Tijata“ kojim sam kao i brojni Šibenčani plovio do obližnjih otoka.
I tada je počelo pronalaženje nacrta broda, nakon toga je išla digitalna izrada na računalu i narudžba kockica, a potom slaganje i spajanje naposlijetku ukupno dvije godine posla. Nakon što je neko vrijeme stajala kod mene odlučio sam kako bi bilo lijepo omogućiti da je vidi šira publika. U dogovoru s Ljubomirom Radićem, ravnateljem Hrvatskog pomorskog muzeja Split to smo sada i realizirali, pojašnjava Domagoj.
Maketa je stigla u pravo vrijeme, kada djeca i učenici često dolaze u muzej sudjelovati u aktivnostima vezanima za blagdan sv. Nikole i nadolazeće adventske radionice. Sigurno će izazvati mnogo interesa i pažnje. Muzej planira i daljnje aktivnosti vezane uz ovu nesvakidašnju prinovu u fundusu, a kako bi inspirirali publiku svih uzrasta na kreativnost, traženje novih vrsta doživaljaja svega vezanog uz more i pomorstvo.
Od 24 člana posade tankera »Zeila«, deset je potonulo zajedno s brodom, šest je ranjeno, od kojih dva teško.
Tanker »Zeila« isplovio je 23. ožujka 1943. godine iz luke Taranto u konvoju s parobrodom za spašavanje »Artiglio«, kako bi otplovio u luku Messina u pratnji dvije poprilično stare torpiljarke, bivših razarača »Antonio Mosto« i »Angelo Bassini«, njemačkih lovaca na podmornice UJ-2201 i UJ-2204, koji su isplovili iz luke Crotone prethodne večeri, te nekoliko talijanskih protupodmorničkih brodova tipa VAS; piše Novi List
Svrha plovidbe bila je, barem za stari parni tanker, priprema za sudjelovanje u opskrbi talijanskih trupa u Tunisu. Naime, moderniji tankeri su već bili potopljeni ili oštećeni. Angažiranje starih brodova bio je posljednji pokušaj da se trupama dostavi prijeko potrebno gorivo.
Kriv je dim
No, stari tanker nije uspio doći niti do polaznih luka na Siciliji. Tijekom plovidbe iz Taranta za Messinu, u 12.45 sati u danu isplovljavanja, dim iz njihovih dimnjaka privukao je pažnju britanske podmornice HMS Unison pod zapovjedništvom Anthonyja Roberta Daniella, koja je odmah poduzela manevar da se dovede u položaj za napad. Do 13.22 sati, Britanci su se bavili identificiranjem brodova u konvoju. Zapisali su: »Dva trgovačka broda u pratnji razarača starijeg tipa, dvije velike ribarice i dva MAS-a«. U operativnom dnevniku ostalo je zapisano i da »nebom leti više zrakoplova u ophodnji«. Daniell je ispalio četiri torpeda u 14.09 sati s udaljenosti od 1.830 metara. Pogođeni tanker potonuo je za manje od minute (prema talijanskim podacima u 14.20, vrijeme koje se unekoliko razlikuje od vremena zapisanog od Britanaca) na položaju 37°57’ N/16°10 E, četiri milje od rta Spartivento Calabro.
Stradali iz naših krajeva
Stradali iz naših krajeva među civilnom posadom: Nicola Decovich, ložač, iz Istre Giovanni Dravich, vježbenik, Zirola* *Vjerojatno Zirona (Drvenik)
Britanska podmornica je nakon ispaljivanja torpeda, očekujući reakciju brodova u pratnji, zaronila na dubinu od 27 metara. No, zbog iznenadne deaktivacije dubinomjera, podmornica je nekontrolirano zaronila do dna na 105 metara dubine. Posada nije uspostavila na vrijeme kontrolu nad njenim kretanjem, te se podmornica »odbila« od dna i vratila na 30 metara dubine. U tom trenutku je posada uspjela uspostaviti kontrolu, ali dočekala ju je žestoka reakcija ratnih brodova: od 14.17 do 17.45 bačene su ukupno 133 dubinske bombe od strane njemačkih brodova. Oni su nakon toga zaključili da je podmornica uništena, ali prava je istina bila da niti jedna bomba nije eksplodirala niti blizu britanske podmornice! Jedina šteta na podmornici, barem prema dnevniku, je bila – prsnuće nekoliko žarulja.
Ratni dug
Zapovjednik podmornice zbog naglog zaronjavanja nije znao rezultat napada njegovih torpeda, iako je čuo njihovu eksploziju. Na povratku u bazu, na Maltu, saznao je ime potopljenog broda te je dobio potvrdu njegova potapanja.
Tanker »Zeila« je 30. travnja 1943. izbrisan iz upisnika trgovačkih brodova. Gotovo deset godina kasnije, 16. veljače 1952., AGIP ga je formalno vratio kompaniji Shell Italiana, koja je u međuvremenu promijenila ime u Nafta. To je, vjerojatno, učinjeno da bi se formalno platio ratni dug. Podrtina tankera »Zeila« danas leži na dubini između 95 i 105 metara oko 1,9 milja od obalnog mjesta Brancaleone (Calabria).
»Haliotis«
Porinuće: 22. 2. 1898. Brodogradilište: Armstrong W.G. & Whitworth Co. Ltd., Low Walker (Newcastle-upon-Tyne). Novogradnja br.678 Vlasnik: Shell Transport & Trading Co Ltd., London Menadžer: M. Samuel & Co, London GRT: 1.659 t NRT: 1.046 t Dimenzije: 75,79×12,23 m Gaz: 5,90 m Pogon: parni stroj dvostruke ekspanzije (Wallsend Slipway& Engineerinf Co Ltd, Wallsend) Snaga: 217 iKS Brzina: 9,0 čv Sudbina: – 1901. – Nederlandisch-Indische Industrie & Handels Maatschappij, Balikpapan – 1904. – Nederlandisch-Indische Tankstoomboot Maatschippij, Batavia – 1910. – menadžer Anglo-Saxon Petroleum Co Ltd – 1922. – mrtvi vez, predviđen za rezanje, ali prodan za daljnju plovidbu – 7. 11. 1923. – »Nafta« – Nafta Societa Italiana per Petrolio ed Affini, Genova – travanj 1924. – »Aureola« – 1940. – »Zeila« – Azienda Generale Italiana Petroli (AGIP), Genova – 9. 1. 1941. – Regia Marina – 16. 2. 1941. – AGIP – 1. 4. 1941. – Regia Marina – 23. 3. 1943. – torpediran i potopljen od britanske podmornice HMS Unison
I još nekoliko zanimljivosti o ovom tankeru: on i blizanac »Trigonia«, bili su prvi brodovi flote Shella koje su pogonili parni strojevi čiji kotlovi su mogli koristiti ugljen i naftu, umjesto samo ugljen kao do tada. Oba broda je naručio Marcus Samuel, utemeljitelj tvrtke Shell Transport and Trading. Ovo tehničko rješenje privuklo je pažnju britanskog Admiraliteta, a zbog dobrih osobina, svi brodovi Shella su preuređeni za korištenje ugljena i nafte, a nakon nekoliko godina kotlovi su se ložili samo naftom. Ubrzo je i Royal Navy odlučio da napusti loženje kotlova ugljenom.
Razarač »Antonio Mosto«
Nekoliko tjedana nakon ulaska u flotu (izgrađen 1915. u Napulju), u noći od 12 na 13. kolovoza 1915. godine, »Mosto« je dobio zadatak, zajedno s blizancem »Giuseppe Cesare Abba« te francuskim razaračem »Bisson«, da pronađe austro-njemačku podmornicu U-3 koja je neuspješno napala pomoćnu krstaricu »Citta di Catania« istočno od luke Brindisi. Brodovi su se postavili prema ruti od mjesta napada do Kotora (austrougarska baza) te su plovili u smjeru sjevera. »Bisson« je ugledao podmornicu rano ujutro u površinskoj plovidbi (zbog kvara) te ju je potopio granatiranjem. »Antonio Mosto« je 29. prosinca 1915. godine sudjelovao u vatrenom okršaju koji je kasnije postao poznat kao Bitka za Drač. Bitka je završila potonućem, zbog naleta na mine, dva austrougarska razarača – »Like« i »Triglava«. No, u toj bitki »Mosto« nije odigrao značajniju ulogu.
Ovog tjedna Danijel Frka vodi nas na sam jug Hrvatske u blizinu otočića Grebeni koji se nalaze zapadno od ulaza u dubrovačku luku. Tamo nas čeka priča o talijanskom parobrodu Totonu koji je potonuo za vrijeme Drugog svetskog rata, 1943; piše HRTRadioRijeka
Totono je stari brod čeličnog trupa, s dva jarbola i dva teretna skladišta, porinut daleke 1899. u Rotterdamu.
Njegovu izgradnju naručila je kraljevska poštanska zapadnoindijska kompanija koja je održavala vezu na relaciji Europa – Sjedinjene američke države, točnije New York.
Brod mijenja više vlasnika francuskih kompanija, a zatim ga 1926. kupuje talijanska kompanija gdje opet mijenja nekoliko vlasnika. Kako mijenja vlasnike tako mijenja i ime, a ime Totono s kojim je i otišao na podmorsko dno nadjenuto mu je 1930. Zanimljivo je kako je nastajanje i nestajanje kompanija u to vrijeme bilo normalno ali i kako je na brodu izmjenom vlasnika posada ipak ostajala u originalnom postavu.
U vojnu službu stavljen je 1941. kao pomoćno plovilo za prijevoz ratnog materijala na relaciji Bari – Drač.
Na putu iz Šibenika za Split, 10.veljače 1943., Totono je skoro potopljen kad je na njega britanska podmornica Thunderbolt s razdaljine od 2300 metara ispalila dva torpeda, a lošom procjenom veličine i brzine pokretnog cilja ta su torpeda projurila ispred samog pramca broda.
Sporost koja je spasila Totona ipak mu nije mogla pomoći samo pet dana kasnije kad je u Dubrovniku ukrcao ratni materijal uključujući i dva poljoprivredna traktora. Kobnog dana brod je trebao isploviti za Drač no zbog pogreške u navigaciji naletio je na minu. Naredba zapovjednika bila je da se prođe pored otočića Grebeni a brod je to učinio naprosto preblizu. Zapovjednik je skretanjem ulijevo nastojao nasukati brod međutim Totono je tonuo brzo.
Brod je potonuo na mjestu gdje se plitki podvodni prag strmo ruši na veliku dubinu od pedesetak metara. Zbog te se klisurske razmeđe brod prepolovio pa se njegov pramčani dio može pronaći kako okomito leži na klisuri na dubini od dvadesetak metara te ispod kojeg se može i roniti. Bolje očuvani, krmeni dio, leži vodoravno na ravnom dnu i dubini od pedesetak metara.
Potonuće Totona nije odnijelo ljudske žrtve; sva je posada bila spašena.
Potapanje tog broda smatra se najvećim pomorskim gubitkom ljudskih života u čitavoj svjetskoj povijesti.
Dana 25. studenog 1960. godine umro je sovjetski podmornički kapetan Aleksandar Marinesko. On je zapovijedao podmornicom S-13 koja je u Drugom svjetskom ratu potopila njemački brod Wilhelm Gustloff na kojem je bilo oko 10.000 ljudi. Procjenjuje se da je pri potonuću tog broda poginulo do 9.400 ljudi, a samo je mali dio spašen. Zbog toga se potapanje Wilhelma Gustloffa smatra najvećim pomorskim gubitkom ljudskih života u čitavoj svjetskoj povijesti; piše Povijest.hr
Kapetan Aleksandar Marinesko uspio je samo 11 dana nakon potapanja Wilhelma Gustloffa potopiti još jedan nacistički brod – General von Steuben. S tim je brodom otišlo u smrt još vjerojatno preko 4,200 ljudi. Dakle, potapanjem samo tih dvaju brodova kapetan Marinesko pobio je oko 13.600 ljudi. Dapače, potopio je i druge brodove tijekom rata, tako da je nakupio ukupno 42.000 bruto registarskih tona. Time je postao i najuspješniji sovjetski podmornički zapovjednik uopće.
Kapetan Marinesko zapravo je bio rumunjskog podrijetla. Naime, bio je sin rumunjskog mornara Iona Marinescua, koje se doselio u Rusiju i promijenio prezime iz Marinescu u Marinesko. Majka kapetana Marineska bila je Ukrajinka. Mladi je Aleksandar Marinesko postao mornarički časnik, a zatim i podmornički zapovjednik. Dospio je do čina kapetana treće klase. Nakon rata sovjeti ga nisu cijenili unatoč podmorničkim uspjesima. Dapače, čak je i degradiran zbog navodnog pijanstva i zanemarivanja dužnosti. Umro je u Lenjingradu u starosti od 50 godina.
