Na konferenciji COP26 u Glasgowu u srijedu, Ujedinjeno Kraljevstvo je predstavilo inicijativu o stvaranju “koridora nulte emisije štetnih plinova”, osiguravajući poticajne rute za operatere “zelenih plovila”. Inicijativa je namijenjena pokretanju tržišta za “net-zero” pogonsku tehnologiju u pomorskom prijevozu, piše The Maritime Executive.
22 potpisnika deklaracije obvezala su se podržati stvaranje najmanje šest “zelenih” brodskih ruta do 2025., s namjerom da se opseg inicijative poveća i proširi do 2030. godine.
Prema okvirnom sporazumu, potpisnici će se međusobno udruživati i raditi s lukama, operaterima plovila i drugim pomorskim dionicima na dekarbonizaciji zajedničkih, međunarodnih pomorskih ruta. Zemlje potpisnice također se obvezuju da će pronaći načine za uspostavljanje “zelenih koridora” i u obalnom pomorskom prometu.
Deklaracija jasno pokazuje da “zeleni koridori” neće biti isključivi ili obvezni, te da će brodovi s konvencionalnim gorivima i dalje moći ploviti na istim rutama zajedno s brodovima s nultim emisijama.
Potpisnici su dvije velike nacije brodovlasnika, Njemačka i Japan, zajedno s jednom velikom državom zastave, Marshallovim otočjem. Na popisu je i SAD, najveći uvoznik i izvoznik. 11 potpisnika nalazi se u Europi i Skandinaviji, gdje bi se “zeleni koridori” mogli uspostaviti na kraćim pomorskim rutama.
Prvi nacrt inicijative konferencije COP26 objavljen je u utorak, a po prvi put uključuje poziv državama da “ubrzaju postupnu dekarbonizaciju i ukidanje subvencije za fosilna goriva”. Prema Greenpeaceu, to bi mogao biti prvi dokument UN-a bilo koje vrste koji poziva na postupno ukidanje ugljena i popunjava ključnu prazninu u Pariškom sporazumu. Znakoviti sporazum o dekarbonizaciji iz 2015. nije zahtijevao dekarbonizaciju svjetske opskrbe gorivom, što čini dvije trećine globalnih emisija stakleničkih plinova.
Brodice za spašavanje sastavni su dio opreme broda za koji se svaki pomorac nada da mu nikad neće zatrebati. No, u trenutku kada se posada nalazi u opasnosti, brodice za spašavanje sadrže opremu koja omogućuje posadi preživljavanje dok spasilački timovi ne prispiju u pomoć.
Bilo da se radi o djelomično zatvorenim brodicama za spašavanje na kruzerima ili o potpuno zatvorenim brodicama za spašavanje koje se spuštaju slobodnim padom na teretnim brodovima, oprema koja se u njima nalazi je slična.
Oprema koja je obvezna na brodicama za spašavanje propisana je SOLAS-om te Međunarodnim kodeksom o sredstvima za spašavanje (LSA Kodeks). Njima su propisane sve vrste opreme za spašavanje, kao što su prsluci i kolutovi za spašavanje, signalne rakete, pribor za prvu pomoć, priručnici, zalihe hrane i drugo.
Što se još nalazi u brodicama za spašavanje i kako se spuštaju u more u slučaju opasnosti, pogledajte u videu kojeg donosimo.
Za napad su korištene ogromne bombe tipa Tallboy, teške čak 5.443 kilograma. Tirpitz je pogođen izravno s barem dvije takve bombe, a po nekim izvorima čak s tri, prije nego je počeo tonuti.
Dana 12. studenog 1944. godine potopljen je u sjevernim norveškim vodama najveći ratni brod kojim je raspolagala nacistička Njemačka. Bio je to znameniti bojni brod Tirpitz, ponos njemačke flote od 1941. godine, piše Povijest.hr.
Golemi Tirpitz težio je 52.600 tona pod punim opterećenjem i do danas je ostao najveći ratni brod ikada sagrađen u Njemačkoj. Bio je dugačak čak 251 metar, a glavno su mu oružje bili teški topovi kalibra 380 mm. To oružje moglo je ispaljivati granate teške 800 kilograma na maksimalnu udaljenost od preko 36,000 metara.
Tirpitzov snažni pogonski stroj s čak 163.026 konjskih snaga, omogućavao mu je brzine do 30 čvorova. Posadu broda činilo je preko 2.000 ljudi, od čega 103 časnika i 1.962 mornara. Brod je imao tri velika propelera promjera čak 4,7 metara. Svečanom porinuću broda prisustvovao je osobno i sam Adolf Hitler.
Međutim, premda je Tirpitz i samom svojom pojavom bio zastrašujuć, Nijemci su znali da ne smiju riskirati gubitak tako velikog broda, naročito nakon savezničkog potapanja Bismarcka, Tirpitzovog sestrinskog broda (od kojeg je Tirpitz ipak bio veći za oko 2.000 tona). Stoga su Nijemci Tirpitz sakrili između sjevernih norveških fjordova, odakle je mogao u svakom trenutku udariti na savezničke konvoje prema Rusiji. Naime, saveznicima je izvanredno strateški važan bio arktički pomorski put sjeverno od Norveške, jer je to bila jedina ruta kojom se moglo dostavljati pomoć Sovjetskom Savezu.
Tirpitz je Nijemcima služio kao golema zvijer, koju bi se s vremena na vrijeme pustilo s lanca da zaprijeti arktičkim konvojima, a zatim bi ga se povuklo na sigurno među norveške fjordove. Saveznici su organizirali niz mornaričkih i zrakoplovnih napada na Tirpitz da konačno uklone tu prijetnju. Tek je operacija na današnji dan urodila plodom.
Britanska operacija imala je kodno ime Catechism (hrv. Katekizam). Tirpitz je napadnut u blizini norveškog grada Tromsøa i to s nevjerojatnom silom od 31 teškog bombardera Kraljevskog zrakoplovstva (RAF). Za napad su korištene ogromne bombe tipa Tallboy, teške čak 5.443 kilograma. Tirpitz je pogođen izravno s barem dvije takve bombe, a po nekim izvorima čak s tri, prije nego je počeo tonuti.
Kapetan Tirpitza – Robert Weber (s njemačkim činom Kapitän zur See), naredio je evakuaciju broda. Vatra je zahvatila skladište streljiva, pa je eksplodirala jedna od glavnih topovskih bitnica. Komadi te čelikom teško oklopljene bitnice izbačeni su čak 25 metara u zrak i pali su na grupu njemačkih mornara koja je plivala prema obali.
Procjenjuje se da je oko 1,000 Tirpitzovih članova posade poginulo pri uništenju broda, ukljućujući i samog kapetana Webera.
Živimo u svijetu koji nikada neće biti isti – onakav kakvim smo ga prije poznavali. Evo, ima skoro već dvije godine, a kriza u vezi COVID-a ne jenjava. Ne vidi se svjetlo na kraju tunela.
Trećina naših pomoraca debelo je osjetila na svojoj koži što znači biti u krizi: kad niste u mogućnosti ukrcati se na brod uslijed pandemije, koja je u najvećoj mjeri pogodila pomorce koji su bili zaposleni na putničkim brodovima. Teško je zamisliti da niste u mogućnosti raditi, a imate kredit, imate obitelj – i ne vidite izlaz iz svjetske krize. Putnički brodovi plove, ali to se može mjeriti samo u jako malim postocima.
Prošle godine postojao je veliki problem sa smjenom posade jer su luke zabranile smjene uslijed gore navedenog problema. Danas se smjene obavljaju, ali uz strogo pridžavanje epidemioloških mjera.
Velike poznate kompanije počele su uvoditi nove mjere: PCR testovi prije ukrcaja, pa isto tako boravak u karantenama, obavezno cijepljenje prije ukrcaja…
Otkako je korona preuzela glavnu ulogu, nismo imali prilike čuti nešto od strane našeg sindikata vezano uz pomorce koji su ostali bez posla. Ni riječi o tome da im se pruži neka vrste naknade/potpore za vrijeme dok su nezaposleni.
Za vrijeme lockdowna, razni djelatnici primali su novčanu naknadu dok su njihovi objekti bili zatvoreni. Ali nisam imao prilike čuti da je bilo koji pomorac primio neku vrstu naknade. Oni isto imaju obitelj koju je potrebno prehraniti. I oni moraju živjeti.
Zasigurno ste Vi u sindikatu redovito primali osobni dohodak, dok trećina pomoraca nije imala takvu čast.
Živimo u državi kojoj pomorci ne znače puno. Sjete se njih kad je potrebno platiti porez i svakojake nelogične doprinose. U međuvremenu, živimo sami. Nemamo nikoga tko će stati u našu obranu onog trenutka kad nam je potrebna pomoć u bilo kojem pogledu.
Imamo sindikat, ali ne sjećam se da se netko javno pohvalio riječima: Ej, da nije bilo našeg sindikata, ne znam gdje bih bio danas. Hvala im!
Zašto je to tako? Uprava sindikata bira se na dugoročni period. Tko je sjeo u udobnu fotelju, ne želi ustati i dati mjesto onome tko je sposobniji da učini nešto bolje za nas pomorce. Biraju se sami između sebe, a zamislite – Oni nas predstavljaju.
Oni su se lijepo sprijatelji sa vladajućima i postali su jako dobri prijatelji. Čak i braća!
Imao sam jednom na brodu kadeta iz Gibraltara. Njegova država je preko sindikata potpisala ugovor s našom firmom o zaposlenju 10 kadeta, a država će zauzvrat osigurati njihovim brodovima koji dolaze u Gibraltar opskrbu gorivom i osloboditi ih lučkih pristojbi i raznih naknada. Sličan primjer bio je i s kadetom s Malte.
Naš dragi sindikat se mora potruditi puno više da zadobije povjerenje naših pomoraca.
Jedan od najboljih dokaza bit će ako se izbore da svaki pomorac koji je ostao bez posla prima naknadu od države dok se ne vrati na posao. Isto tako i da pokušaju slijediti gore navedene primjere država poput Gibraltara i Malte – pa da mladi pomorci nemaju velikih problema pri ukrcaju nakon godina provedenih u školskim klupama. Zar ne treba nagraditi njihovu volju za učenjem i volju da postanu netko u životu?
Ali kad nešto želiš i doista voliš, kad želiš pomoći, onda za to uvijek napraviš vremena. Ništa od toga ne mora biti izgubljeno vrijeme. U konačnici, svaki trud se isplati. I zato, dragi naši u sindikatu, potrudite se malo više!
Kapetan Ivica Slavica
**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**
Brod Carnival Cruise Linea sudjelovao je u jednoj od najstarijih tradicija i svetoj dužnosti svih pomoraca, te je priskočio u pomoć jedrilici u Meksičkom zaljevu. To je drugi put u godinu dana da je brod Carnival Cruise Linea pozvan u pomoć, piše The Maritime Executive.
Prema Carnival Cruise Lineu, u četvrtak, 4. studenog, oko 1 sat ujutro, Carnival Breeze primio je poziv za pomoć s obližnje jedrilice. Kruzer od 130 000 bruto tona vraćao se u svoju matičnu luku Galveston u Teksasu nakon petonoćnog krstarenja do Meksika.
Američka obalna straža poslala je helikopter u potragu za malom jedrilicom, koja se prema izvješću Obalne straže nalazila otprilike 70 milja od Galvestona. Zapovjednik jedrilice izvijestio je da je ozlijedio leđa te mu je potrebna pomoć. Na jedrilici su bila i dva putnika te dva psa.
Nakon što je locirala brod, posada Carnival Breezea spustila je jedan od svojih čamaca za spašavanje dok su putnici promatrali s palube kruzera. Troje ljudi na brodu zajedno sa svojim psima prebačeni su na kruzer, gdje je liječnik pružio potrebnu medicinsku pomoć ozlijeđenom pomorcu.
Spašeni zapovjednik i putnici jedrilice iskrcali su se u Galvestonu. Američka obalna straža upozorila je da jedrilica i dalje pluta u Meksičkom zaljevu.
Bio je to drugi put u godini da je brod Carnival Cruise Linea sudjelovao u spašavanju na moru. U studenom 2020., Carnival Ecstasy spasio je ozlijeđenog člana posade jahte prilikom odlaska s Bahama.
Foto: Sava i Jolanda na brodu »Hrvatska«/Novi List
Knjiga slovenske autorice Nadje Terčon donosi priču o dvije mlade žene koje su u turbulentnim vremenima poslije Drugog svjetskog rata srušile predrasude o muškom poimanju svijeta pomorstva; piše Novi List
Žene u pomorstvu, posebno u zvanju brodskih časnika i danas su poprilična rijetkost, a prije sedamdesetak godina žena brodskih časnika nije ni bilo, sve do pojave dviju mladih Slovenki – Save Kaluže i Jolande Gruden koje su, u turbulentnim vremenima poslije Drugog svjetskog rata odlučile upisati Slovensku trgovačku pomorsku akademiju, nakon koje su, u kratkom razmaku, prvo Sava Kaluža, a potom i Jolanda, postale prve žene pomorci u tadašnjoj Jugoslaviji.
Sava i Jolanda u ono su vrijeme privlačile poprilično medijske pozornosti, svojim razbijanjem stereotipa o pomorstvu kao isključivo »muškom« zanimanju, a svojim su, za ono vrijeme iznimno hrabrim i neuobičajenim odabirom, uvelike utrle put današnjim, doduše i dalje malobrojnim, ženama na brodovima, poput poznate riječke zapovjednice Vere Zec, Slovenke Urše Kralj i drugih.
Karijere na brodovima su im objema relativno kratko trajale, što zbog ograničenja za plovidbu za žene, što zbog obiteljskih obaveza.
Sava Kaluža kao samohrana majka najveći dio ostatka karijere je, nakon plovidbe, radila u uredima pomorskih kompanija, među ostalim je pet godina radila u Jugoliniji u Rijeci, dok se Jolanda udala za kostrenskog pomorca, kapetana Srećka Mažera, s kojim se, kao domaćica, skrasila u Rijeci, gdje je rodila dvije kćeri, no bez obzira na kratku pomorsku karijeru, ove su dvije žene nesumnjivo obilježile pomorstvo u cjelini na ovim prostorima.
Pionirke
Njihovu pionirsku ulogu u pomorstvu u knjizi jednostavno nazvanoj »Sava i Jolanda« dokumentirala je, uz brojne fotografije, preslike pisama i svjedočenja raznih aktera u pomorstvu onog vremena, Nadja Terčon, kustosica Pomorskega muzeja »Sergej Mašera« iz Pirana.
Ideja za pisanje knjige nastala je, kaže autorica, nakon okruglog stola na temu žena i mora koji je, prije 12 godina, organizirala zajedno s kolegicama Bogdanom Marinac i Snježanom Karinja te bibliotekarom Igorom Preslom.
– Sudjelovalo je pet žena, od kojih je svaka na svoj način dala pečat slovenskom pomorstvu.
Među njima je bila i sada nažalost pokojna Sava Kaluža, prva učenica današnje Srednje pomorske škole Piran, Urša Kralj kao predstavnica mlađih, aktivnih pomorkinja, zatim jedriličarka Savina Gorišek, Milanka Lange Lipovac, autorica brojnih knjiga o plovidbama oko svijeta, a najbrojniju skupinu žena vezanih uz more, onu životnih suputnica pomoraca zastupala je Biserka Zabukovec, supruga i majka pomoraca te dugogodišnja službenica Splošne plovbe.
U desetljeću nakon tog okruglog stola u više se navrata u medijima obrađivala tema žena u pomorstvu, nastavljena je suradnja sa Savom Kaluža i njenom kćeri Tamarom Kaluža Pocecco, a stupile smo u kontakt i s Alidom Mažer, kćeri Jolande Gruden, koja je muzeju dala velik broj fotografija i dokumenata o pomorskim aktivnostima svoje majke koje je kasnije digitalizirao i arhivirao Andrej Lovšin iz Pomorske škole.
Direktor muzeja Franco Juri tada je predložio tiskanje knjige o slovenskim pomorkinjama, i to 2019. godine, koju je Međunarodna pomorska organizacija (IMO) proglasila godinom pomorkinja, no knjiga je ipak izdana tek godinu dana kasnije.
U njenom je nastanku korištena velika količina osobnih fotografija i dokumenata, kao i arhivske i muzejske građe, u čemu je sudjelovao i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja iz Rijeke, kaže autorica knjige.
Foto: Knjiga ”Sava & Jolanda” Nadja Terčon/Novi List
Položaj žena
Sama knjiga bogato je opremljena i ilustrirana mnogobrojnim fotografijama ne samo iz vremena kada su Sava i Jolanda plovile, nego i iz kasnijih životnih razdoblja, kao i fotografijama brodova na kojima su plovile, njihovih kolega, preslikama dokumenata, novinskih isječaka i brojnim drugim fotografijama i dokumentima koji prikazuju stanje u pomorstvu, pomorsko zakonodavstvo i društveno političke prilike u to vrijeme.
Podijeljena je u sedam poglavlja, od kojih svako sadrži nekoliko cjelina u kojima se opisuje životni put obje junakinje, prateći ih na svim brodovima na kojima su plovile, kao i njihov život nakon plovidbe, a velikim dijelom i stanje u pomorstvu Jugoslavije, te razmatra položaj žena i njihov ulazak u tradicionalno muški svijet pomorstva.
Moramo biti svjesni kako je ovdje riječ o ženama koje su se školovale i radile, iako kraće razdoblje, u izrazito muškoj sredini. Njihovo školovanje i službovanje imaju inicijacijski značaj, a kasnije su bile uzor mnogim djevojkama koje su odlučile upisati u pomorsku školu.
Zanimanje pomorca je ženama postalo dostupno tek nakon Drugog svjetskog rata. Stoga ističemo da su slovensku pomorsku poslijeratnu povijest pomogle stvarati i žene koje su morale imati puno hrabrosti i mudrosti.
Bile su svjedoci i sudionici važnih događaja u slovenskoj i jugoslavenskoj pomorskoj povijesti. Upravo zbog svoga spola i posebnosti morale bi dobiti veću pozornost od one koju su imale. Obje su veći dio svog života bile povezane s morem i pomorstvom te brodovima, ali svaka na svoj način.
Obje su se školovale u specifičnim uvjetima u prvoj generaciji prve slovenske pomorske škole. Iako im se pridružilo još nekoliko kolegica, jedino su one u tom razdoblju položile ispit zrelosti te stekle nautičko obrazovanje.
Da bi pomorac uspješno obavljao svoj posao, mora imati temeljito opće teoretsko obrazovanje, produbljeno stručno, odnosno profesionalno znanje i vještine za samostalno i brzo rješavanje zahtjevnih situacija, pa i nepredvidivih zapleta na moru.
Uz znanja i vještine, pomorac mora posjedovati i osobne vrline kao što su čvrstoća karaktera i fleksibilnost duha, hrabrost, razboritost, preciznost i ustrajnost prilikom obavljanja svojih zadaća, kaže Terčon.
Nježne djevojke
Već su prilikom svog upisa u mušku pomorsku školu, dodaje autorica, obje djevojke postale zanimljive društvenoj vlasti i njezinom stavu, da i nježna djevojka može obavljati najteže fizičke poslove koji su se dotad smatrali isključivo muškim.
Stoga su već tijekom školovanja bile magnet za novinare i novinske fotografe, a još više prilikom svog prvog školskog putovanja brodom »Viševica« preko Jadrana.
Foto: Sava i Jolanda/Novi List
– Gdje god da se brod zaustavio, djevojke su bile senzacija za stanovnike tih gradova. Obje su pripovijedale da su ih u različitim svjetskim lukama gledali kao sedmo svjetsko čudo. Njihove su fotografije bile više puta objavljene u brojnim slovenskim, jugoslavenskim i američkim novinama.
Prilikom zajedničke plovidbe na brodu »Hrvatska«, prisustvovale su prvom utovaru američke humanitarne pomoći Jugoslaviji u hrani te su tom prigodom predstavljene u američkim novinama.
Ponekad su bile predstavljene zajedno, a više puta svaka ponaosob. Sava je kasnije, kao prva slovenska – jugoslavenska žena pomorac, bila predstavljana i u drugim inozemnim časopisima i revijama.
Razdoblje u kojem su se Sava i Jolanda školovale i plovile bilo je neposredno nakon rata, kad se država tek osovljavala na noge, a položaj žena bio potpuno drukčiji nego prije, ali i nakon toga. Pomorstvo je, s pozicije žena koje su se spremale na taj put, bilo zanimljivo.
Žene su vjerovale da mogu od toga živjeti, da mogu preživjeti i u tipično muškim zanimanjima. Usprkos takvim uvjerenjima, bile su još uvijek izložene različitim kontrolama koje su se »brinule« za čast djevojaka i žena te priječile njihovo obrazovanje i zapošljavanje.
Stoga je muški pomorski vrh donio odluku – uredbu o zabrani zapošljavanja žena na brodovima. Krajem 1952. godine obje su se iskrcale i prestale ploviti na brodovima Jugolinije, kaže Terčon.
Savinu i Jolandinu biografiju možete pročitati ovdje
More i pivo, mnogima savršena kombinacija, a jednom je studentu spoj tih dviju ljubavi donio i zvanje magistra inženjera ekologije i zaštite mora. Petar Puškarić, bivši student Sveučilišnog odjela za studije mora, za diplomski je rad, naime, zamislio i prvi u svijetu uspio proizvesti pivo od kvasca izoliranog iz mora; piše HRT
– Morski kvasci se u svijetu već iskorištavaju u biotehnologiji, neki se koriste za proizvodnju nekih spojeva u medicini i farmaciji, recimo ovaj kvasac koji smo mi dobili služi za proizvodnju vitamina B, riboflavina koji služi u prehrani kao bojilo i pojačivač okusa, objašnjavaPetar Puškarić.
Okus morskog piva nije, pak, Petar ničim pojačavao. Ječam, hmelj, voda, kad je iz mora uspio dobiti kvasac, dalje se držao najjednostavnijeg recepta.
– Jedina je razlika od klasičnog piva što možda ima malo manje CO2, ali aromom ne biste nikad rekli da je to pivo iz mora, ali da je specifična aroma, je, drugačija je od svih piva koje sam ja probala, opisuje Matea Baranović.
Matea je zapisala i temperaturu, slanost, PH vrijednost, bitne za uzgoj i izolaciju kvasaca. Bakterije, kvasci, virusi, njima jest mjesto u mikrobiološkom laboratoriju, ali pivu se nitko nije nadao – do ovog domišljatog mladića, koji je uspio spojiti studij i hobi.
– U biti ni u najmanju ruku nisam mislio proizvoditi pivo u laboratoriju jer nije baš specifično namijenjen tome, ali ideja nam je pala na predavanjima gdje normalno spominjemo kvasce koji su jedan od stanovnika mora, jedna komponenta tog mikrobnog planktona koji normalno obitava i pala je ideja, eto. Poznavajući da je kolega pivar u slobodno vrijeme, odnosno bavi se pivarstvom, da bi mogli eventualno iskoristiti morski kvasac za tu primjenu, prepričava doc. dr. sc. Marin Ordulj, Sveučilišni odjel za studije mora, Sveučilište u Splitu.
Nije sve išlo brzo i lako, no nisu ni odustajali. Od pronađena četiri kvasca koja mogu fermentirati proizvode potrebne za pivo, jedan je u cijelosti uspio odraditi posao i proizveo Morski kukumar.
– Napravili smo lagano pivo od 4.5 posto alkohola bez puno hmelja, bez puno raznoraznih sladora koji daju boju i okus, tako da smo dobili blago kiselkasto pivo s voćnim aromama, kaže Petar Puškarić.
Pivo se nije kuhalo ovdje u laboratoriju, strogo su, naime, zabranjeni unošenje i konzumacija hrane i pića. Sama se proizvodnja, uostalom, ne razlikuje od one bilo kojeg drugog craft piva – divlji kvasac iz mora ono je što kukumar čini posebnim i jedinstvenim u svijetu!
– To je i mene iznenadilo, prvi put u svijetu, prema bilo kojoj dostupnoj literaturi koju sam ja mogao naći, kako znanstvenoj, tako onoj popularnoj, bilo je nekakvih izolata kvasaca s velikih dubina, ali riječ je o pronađenim fermentiranim proizvodima u zatvorenim posudama, tako da smo mi sad prvi put iskoristili taj potencijal kvasca iz mora koji se inače već dugi niz godina pokušava izvući odnosno pronaći, eventualni nekakav novi potencijal i odredili smo mu sposobnost fermentacije, rekao je doc. dr. sc. Marin Ordulj, Sveučilišni odjel za studije mora, Sveučilište u Splitu.
– Svakako kvasac treba još detaljno istražiti za mogućnosti velike fermentacije, nekoliko stotina ili tisuću litara zbog toga što u tim uvjetima drugačije kvasac reagira, drugačije se ponaša na malim turama, naglašava Petar Puškarić.
No, za ta istraživanja naši morski pivari trebaju i vremena i puno bolji laboratorij od ovog. Sponzori i ulagači su dobrodošli!
– More samo po sebi je jedan ogromni neistraženi potencijal, recimo mi nekako znamo jedan jako mali dio mora, više manje znamo skoro cijelu površinu mjeseca, od najmanjeg kratera do ravnica. U moru još imamo toliko nepoznanica koje upravo ovakva istraživanja nam otkrivaju, zaključio je doc. dr. sc. Marin Ordulj, Sveučilišni odjel za studije mora, Sveučilište u Splitu.
Posljednja od četrdeset boca Morskog kukumara čekala je emisiju More. A taj trp, krastavac, kukumar – samo je dobra baza – ne brinite, nisu mladi znanstvenici pivari za bolju aromu ni taknuli morska bića.
Prošlog mjeseca, vjerojatno najpoznatiji kontejnerski brod na svijetu Ever Given stigao je u brodogradilište u Qingdaou u Kini, na popravak bulba pramca koji je oštećen kada se brod nasukao u Sueskom kanalu u ožujku. Nasukavanje je odgodilo prolazak kanalom na šest dana, što je uzrokovalo zaostatke u pomorskom prometu i prekid opskrbnog lanca, piše The Maritime Executive.
Stručnjak za brodarstvo Sal Mercogliano, izvanredni profesor povijesti na Sveučilištu Campbell, objavio je fotografije iz brodogradilišta koje detaljno prikazuju štetu na plovilu. Na fotografijama je vidljivo da se bulb pramca savio prema unutra.
Plan popravka je temeljiti popravak, izrezivanje i zamjena bulba pramca s novoizgrađenim čeličnim dijelovima – sve do pramčanih thrustera. Sekcije su već unaprijed izgrađene prije dolaska broda.
Ever Given je postao poznat kada se krajem ožujka nasukao u Sueskom kanalu, blokirajući plovni put i prekidajući tok trgovine. Čak i nakon što su bageri i tegljači Uprave Sueskog kanala oslobodili Ever Given, muke nisu bile gotove. Uprava je dobila sudski nalog za zadržavanje Ever Givena, a plovilo, teret i posada bili su mjesecima zaglavljeni na sidru dok su vlasnici pregovarali.
Stranke su se na kraju nagodile. Iznos nije otkriven, no smatra se da je mnogo manji od početne potražnje Uprave od milijardu dolara. Ever Given je isplovio za Nizozemsku 7. srpnja. U Rotterdam je stigao kasnije tog mjeseca kako bi se iskrcao teret, a zatim je krenuo u Qingdao na popravak. Ponovni prolazak kroz Sueski kanal prošao je bez problema.
Offshore kompanije Noble Corporation i Maersk Drilling sklopili su konačan ugovor o spajanju svih dionica, javlja Splash247.
Nakon dovršetka transakcije, dioničari Maersk Drillinga i dioničari Noblea posjedovat će oko 50% dionica kombinirane tvrtke. Kombinirana tvrtka nosit će naziv Noble Corporation, a njezine dionice kotirat će na burzi u New Yorku i Nasdaqu u Kopenhagenu. Transakcija bi trebala biti zatvorena sredinom 2022. godine.
Prema zajedničkom priopćenju objavljenom u srijedu, kombinirana tvrtka će posjedovati i upravljati modernom flotom floater i jackup platformi, piše Offshore energy.
Kombinirana tvrtka imat će sjedište u Houstonu u Teksasu, a održat će značajnu operativnu prisutnost u Stavangeru u Norveškoj. Imat će upravni odbor od 7 članova, u kojemu će podjednako biti zastupljeni Noble i Maersk Drilling. Noble i Maersk Drilling zajednički će imenovati Charlesa M. (Chuck) Sledgea za predsjednika upravnog odbora kombinirane tvrtke.
Dogovoreno je da Robert W. Eifler, predsjednik i izvršni direktor Noblea, postane predsjednik i izvršni direktor kombinirane tvrtke. Eifler će također biti član upravnog odbora.
Ugovor o poslovnom spajanju jednoglasno su odobrili upravni odbori Noblea i Maersk Drillinga, a podržavaju ga i veći dioničari obje tvrtke, uključujući tri najveća dioničara Noblea, koji trenutno zajedno posjeduju otprilike 53% dionica, i APMH Invest, koji trenutno posjeduje oko 42% temeljnog kapitala Maersk Drillinga.
Kombinirana tvrtka imat će flotu koja se sastoji od 20 floater i 19 jackup platformi.
Na ovom svijetu postoje mnoge ljubavi. Ljubav je poput zraka. Kada je zdrava, uživamo u njoj, kada je zagađena nastojimo se iz nje maknuti. Zato mnogi vole reći da su “disali ljubav”.
U rana jutra, dok se čuju zvuci malih brodskih motora i dok se još uvijek rađa dan, mnogi izlaze na obalu, ili pak na pučinu, ne bi li “disali more”. Onaj osjećaj mora u zraku, onaj svježi jadranski vonj nekako je nezamjenjiv. Kao da govori, kao da sluša, kao da grli i kao da ne pušta. Ljubav prema moru nešto je posebno i mogu ju razumjeti samo okorjeli ljubitelji tog beskonačnog plavetnila. Upravo o njima je i riječ ovdje. No, ne o baš običnim ljubiteljima mora, već o onima kojima je more posao, ali i hobi. Može se reći da oni uistinu “žive more“.
U kratkoj anketi portala Pomorac.hr, a na reprezentativnom uzorku, 39% pomoraca nam je otkrilo kako ne posjeduje malo rekreativno plovilo, to jest kaić, barku, gajetu ili nešto tomu nalik. Da se primijetiti kako u kontinentalnom dijelu Hrvatske vlada uvriježeno mišljenje “da svaki Dalmatinac ima kaić”, no eto, izgleda da ipak nema baš svaki. Turisti se toj činjenici toliko i ne čude jer plovila smatraju luksuzom, no kada kažete nekom Slavoncu ili Zagrepčaninu da nemate kaić, pogleda vas u većem čudu nego majka vaše majke kada se vratite s vijađa i kažete joj da niste gladni.
Dakle, utvrdilo se da ipak preko 60% pomoraca ima neku vrstu rekreativnog plovila i da usprkos činjenici da pola godine rade na moru, na more odlaze i po povratku kući.
Graf 1: “Imate li plovilo za rekreaciju na moru?”
Sada se dolazi do zanimljivih podataka. Od 61% ispitanika koji su u svojemu vlasništvu imali rekreativno plovilo, njih 18% odmah po povratku kući odlazi na more. Zvuči malo nevjerojatno, ali vjerujem u to jer osobno poznajem neke pomorce koji čine istu stvar. Slikovito prikazano, od 100 pomoraca koji su se danas vratili sa broda, a imaju svoj mali brod, njih 18 je već isplovilo.
Onih koji se par dana ipak ne vraćaju na more je najviše, a to je 43% ispitanika. Po dolasku doma, nekoliko dana odmore od mora, a onda mu se ponovo vraćaju. Da sedam dana nigdje ne mrdaju kada se vrate doma, potvrdilo je 12% ispitanika. Onih koji imaju rekreativno plovilo, ali rijetko kad isplovljavaju je 27%.
Graf 2: “Nakon koliko vremena, od povratka s broda, odlazite rekreativno na more?“
Čak 58% pomoraca kao glavni razlog odlaska na more po povratku s broda navodi opuštanje. Četvrtina pomoraca na more odlazi zbog ribolova, a 17% je onih koji uživaju u rekreaciji s obiteljima.
Evo što kažu pomorci o odlascima na more:
Plovin da bi moga imat svoj brod i plovit.
More vuče.
Kad more u krv uđe, šta drugo i gdje drugo biti…
Bježe iz kuće, navikli na mir i samoću.
To je uživanje, ono drugo je posa, nema veze jedno s drugim.
Gušt je bit na moru sam sa sobom u tišini.
Graf 3: “Razlog odlaska na more plovilom za rekraciju”
Pomorce smo u kratkoj anketi upitali i o njihovim hobijima. Najdraži izbor većine pomoraca je sport, a 32% pomoraca se bavi nekim od sportova u slobodno vrijeme. Odmah nakon sporta slijedi ribolov, koji je omiljeni hobi nešto više od četvrtine pomoraca, to jest kod 26% ispitanika.
Zanimljiv je treći izbor pomoraca koji su glasali za opciju “Ništa, sjedim na suncu i uživam“, a takvih je 17%. Na četvrtom mjestu omiljenih hobija je planinarenje i njime se aktivno bavi 10% pomoraca, a na petom mjestu se našlo kulinarstvo, koje je omiljeni hobi kod 9% anketiranih. Neki pomorci su se dali u povrtlarstvo, pa je tako, prema anketi, 6% pomoraca koji najviše uživaju u bavljenju poljoprivredom.
Graf 4: “Omiljeni hobi pomoraca”
Pošto se nekim od sportova kao svojim omiljenim hobijem bavi trećina pomoraca, utvrdili smo i što im je omiljeno na tom polju. Pomorci najviše preferiraju fitness, to jest odlazak u teretane i na vježbališta otvorenoga tipa, pa je na “fitness” otpalo 33% pomoraca rekreativnih sportaša.
Gotovo 30% pomoraca navodi vožnju bicikla kao svoj omiljeni sport, a odmah nakon biciklizma našao se nogomet, kojeg obožava 20% anketiranih “sportaša pomoraca”. Na četvrtom mjestu je trčanje, kojim se najradije bavi 9% ispitanih, košarku voli njih 5%, a na tenis ide svega 4% pomoraca.
Graf 5: “Omiljeni sport pomoraca“
Na kraju svega, došlo se do interesantnih podataka koji nam govore da otprilike trećina svih pomoraca boravak na moru smatra najboljim mjestom za opuštanje nakon napornih mjeseci plovidbe na velikim brodovima. Uistinu je fascinantna veza mora i čovjeka, ali sama činjenica da je toliko ljudi odano moru kao blagoslovu, kao nečemu od čega živi i za što živi.
More, iako preplovljeno u svakom djeliću planeta, uvijek ostaje enigma. More nije samo mirno plavetnilo i ogromni valovi koji tjeraju na strahopoštovanje, ono je nešto mnogo veće i sadržajnije. Iz te ljubavi i zahvalnosti spram mora, kod određenog broja ljudi se razvila uska povezanost sa tim najvećim, a najmanje istraženim segmentom svijeta na kojem obitavamo – sa nepreglednim oceanom koji uzima i daje, koji hrani mnoga usta, a neke ipak, uslijed nevera, ostavi gladnima.
Ocean je poput jednog životnog putovanja s jedne na drugu obalu i na sto različitih putovanja pomorce će zateći stotinu različitih događanja, poput sudbina koje vuku živote po pučini divlje egzistencije. Ali usprkos svemu što more čini, možemo mu biti samo zahvalni. Zahvalni za uspomene, za mladost, za pojam prolaznosti i za vječnost. I što reći osim – “i zato ti more hvala“.
