Što li se događa u pomorčevoj (pod)svjesti kada dođe vrijeme da mora ponovno otići, ostaviti sve za sobom, ne znajući je li mu to posljednji odlazak?
Kažu neki da sa svakim rastankom, djelić nas umire.
Ali, kažu i da gotovo vrijedi otići, samo kako bismo se mogli vratiti.
Grč
U grču stojim, naslonjen na ogradu balkona, tupo buljim pred sebe, potpuno nesvjestan još jednog, iako ne onako posebnog, zalaska koji mi nikako ne uspijevaju dosaditi. Stojim … razmišljam, iznova pitam se, hoću li ikada uspjeti tih nekoliko predugih, prekratkih sati pred odlazak, stopiti u trenutak.
RIJEKA, 21. IX 2010. (zbirka poezije “Ja kaoja“)
Uvjeren sam da bi svatko od nas koji odlazimo imao što za reći na tu temu. Isto tako vjerujem, ma koliko svaka priča bila drugačija, da bi sve u osnovi bile iste. Ali, kako u svega nekoliko rečenica opisati svu tu silinu pomiješanih osjećaja, tuge, boli, čega sve ne, koji pomorca prožimaju prije još jednog odlaska u neizvjesnost? Kako, a da ne zvuči patetično i blijedo?
Svjestan si da si sam odabrao svoje zanimanje, da te nitko nije tjerao da ga odabereš. Dapače, neke među nama, poput mene, mama je preklinjala da ne upisujem srednju pomorsku školu. Naravno da kao balavac od petnaest godina nisam bio sposoban razumjeti što mi je pokušavala reći. Odmahivao sam rukom kao da ona, supruga pomorca, ne zna što priča. Isto tako, čuo sam od raznih pomoraca kako su krenuli u pomorsku jer ih je još nekoliko od ekipe išlo. Tko god, što god, sami smo si “krivi”.
Mislio sam, kako vrijeme bude odmicalo, naviknut ću se na rastanke. Nakon trideset godina navigacije, ponekad mi se čini da postaje samo teže.
Budimo iskreni, kod svih nas, neovisno o poslu koji obavljamo na brodu, jedan od faktora za odabir zanimanja bio je financijske prirode. To je tako u današnje vrijeme, možda još i više nego unatrag više generacija, s bitnom razlikom što se kod starijih generacija radilo više o pukom preživljavanju. Dok se danas radi više o želji za osiguravanjem pristojnog do lagodnog života za nas same i naše obitelji. Zašto ne? Svatko od nas, uključujući naše obitelji, plaća itekako visoku cijenu kako bismo mogli uživati u pristojnom životu. Ili barem onaj dio kad smo kod kuće.
Primjera radi, usporediti ću tri generacije pomoraca u našoj obitelji. Od prve i druge više nitko nije među nama. Zato treća (ja i moji bratići) i četvrta (moj sin i nećaci) nastavljamo obiteljsku tradiciju. A do kad ćemo, kad ćemo shvatiti, tko zna…
Dakle, počelo je s mojim nonićem kojeg je mama, kao dečkića od dvanaest godina, ukrcala na brod jer nisu imali od čega živjeti, pošto je moja bižnona bila kućanica i dvostruka udovica. Nono je počeo kao mladić nečega ili svega, a danas se takve politički ispravno naziva General Purpose – u slobodnom prijevodu “svenamjenski”. Kroz pedesetak godina koliko je navigao, došao je do zvanja Glavnog Konobara, što i nije bila mala stvar u ono vrijeme.
Moj tata i njegov mlađi brat, rođeni u Bakru, sinovi pomorca i kućanice, nisu oskudijevali ni u čemu, ali nisu imali ničega ni previše. Trebalo je imati novca za put i školovanje u Rijeci, a nije ga bilo na bacanje. S pomorskom školom pred nosom i dugogodišnjom tradicijom pomorstva u Bakru, nisu imali nekih osobitih opcija. Svakako, njihov izbor nije bilo golo preživljavanje. Tata je došao do Zapovjednika, a njegov brat do Upravitelja Stroja.
Pa dolazim ja na red. Rođen u Rijeci sa školama na izbor, ja sam odlučio putovati u Bakar, u pomorsku. Kod mene je već bila jako izražena želja za pomoračkim zanimanjem jer sam bio okružen, što obitelji, što susjedima, koji su odlazili i dolazili. I, naravno, spomenuta potreba za lagodnim životom. Zašto ne spojiti ugodno s korisnim?
Je li ta visoka cijena koju plaćamo vrijedna plaćanja, je li previsoka ili taman? Na to bismo trebali odgovoriti svatko od nas ponaosob. Ja i dalje silno volim svoj posao i postoji samo jedan koji bih radio s većom ljubavlju. Na žalost, tu uskače na scenu taj ekonomski faktor.
Teško je otići i ostaviti sve za sobom. Teško je u jednom trenutku biti sin/kćer, brat/sestra, suprug(a), otac/majka, da bi sa sljedećim treptajem oka bio ništa nego tek zaposlenik, broj taj i taj.
Jesam li slučajno spomenuo sve one propuštene rođendane, godišnjice, blagdane, rođenja i smrti naših najbližih?
Foto: Unsplash
Dvojica, poznaju se gotovo od rođenja. Obojica dugogodišnji, očvrsnuli pomorci, prošli brodova i mora. Jedan od njih dvojice ide na ukrcaj. Drugi ga autom vozi do zračne luke. Zimsko je doba, jako rano ujutro, vani mrzlo i vlažno. U autu, naravno, radi grijanje. On sjeda na mjesto suvozača i kreću. Kad ovaj drugi čuje šmrcanje i pita ga šta se prehladio. A on odgovara da ne, nego malo plače. Ovaj drugi mu odgovara neka plače. Barem ga on razumije.
S druge strane, ja ne znam za vrstu posla koja vam pruža toliko slobodnog vremena. Znam, nismo svi iste “sreće” da navigamo šest mjeseci u godini, a doma smo preostalih šest – iako to nema previše veze sa srećom. Ali, svakako imamo godišnje više dopusta od prosječnog zaposlenika na kopnu. Pa kad se podvuče crta, sve ima svoju cijenu, a cijene dolaze u bezbrojnim nijansama sivoga. I svatko od nas ju plaća na svoj način. Pa ako tu cijenu nismo spremni ili sposobni plaćati, moramo se dobro potruditi i promijeniti vrstu posla – analogno tome i vrstu života kojeg ćemo voditi.
Svima nama, uvijek i bez iznimke: Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Usidreni na Ensenada de Huelva (Španjolska), 19.-21. srpanj 2021. godine.
Fondacija Battleship Texas (BTF) godinama se trudila da se obnovi američki muzejski bojni brod USS Texas (BB35) klase New York.
Ovih dana su napokon uspjeli u toj namjeri pa će trup broda porinutog davne 1912. biti restauriran u Gulf Copper & Manufacturing Corporation’s Galveston škveru. Cijena obnove kreće se oko 35 milijuna dolara, piše Otvoreno more.
USS Texas ima povijesni značaj iz više razloga, pa su iz BTF Fondacije uložili silni trud u njegovu obnovu. Naime, to je danas jedini postojeći bojni brod koji je sudjelovao u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Ujedno je posljednji Dreadnought, odnosno vrsta ratnog broda s početka 20. stoljeća.
Prethodnik je bojnih brodova koji su uslijedili, te projektiran prema standardima koje je postavio engleski ratni brod HMS Dreadnought.
Ratni brod dužine 175 m i istisnine 27.000 tona je u svoje vrijeme predstavljao čudo tehnike s obzirom da je među prvima imao radar, te je prvi bojni brod s kojeg je uzletio zrakoplov. Usto je kao prvi bio opremljen s protuzrakoplovnim topovima.
Izgrađen je u Newport News škveru, a stavljen izvan službe 1948. godine.
Izložba “Najduže putovanje. Prva plovidba oko svijeta”, u organizaciji Veleposlanstva Španjolske, Španjolske kulturne akcije zajedno s Ministarstvom kulture i sporta Kraljevine Španjolske i Sveučilišta u Splitu, otvorit će se u četvrtak, 4. studenog u 12 sati, u atriju Sveučilišne knjižnice i Rektorata, R. Boškovića 31, objavljeno je na web stranicama Sveučilišta u Splitu, a prenosi Otvoreno more.
Na 15 panoa predstavit će se putovanje koje je čovječanstvo dugo sanjalo, a započelo je prije 500 godina u Sevilli (Španjolska): trebalo je stići do mitskog istoka i Začinskih otoka do tada neistraženim putem ploveći preko Atlantskog oceana na zapad.
Putovanje je 1519. započeo Ferdinand Magellan, a završili su ga tri godine kasnije, tj. 1522., Juan Sebastián Elcano i posada broda Victoria, čime se ono pretvorilo u najduže putovanje tog doba i prvo oplovljivanje svijeta.
Ova izložba kronološki opisuje kako je tekao cijeli pothvat vezan za organizaciju i realizaciju te nesvakidašnje avanture, no osim datuma, činjenica i brojki, ona publici otkriva i ljudsku stranu pomoraca koji su sanjali o do tada nezamislivom putovanju, krenuli u nepoznato, prošli sva iskušenja i vratili se, izmijenivši time tijek povijesti.
Od 5 brodova koji su 10. kolovoza 1519. isplovili iz Seville, natrag se vratio samo jedan – Nao Victoria. Od 245 članova posade koji su na njima plovili, nazad ih se vratilo samo 18, što vjerno dočarava koliko je teško bilo to putovanje.
Ovaj junački pothvat je ujedno dokazao da je zemlja okrugla, da je njezin promjer mnogo veći nego što se mislilo i da se između američkog kontinenta i Indijskog oceana stere ogromni Tihi ocean, dotada nepoznat Europljanima.
Izložba daje glas protagonistima ekspedicije putem pisanih svjedočanstva onih koji su putovanje planirali, pripremili i realizirali. Objašnjava nam ne samo kako je svijet prvi put oplovljen, već i kakav je uopće bio u to vrijeme te kako su njegove do tada odijeljene stvarnosti po prvi put međusobno povezane u jednu globalnu cjelinu.
Od prvog predstavljanja u Sevilli 2019. g. izložba je obišla razne španjolske i svjetske gradove. Za njezino prvo predstavljanje u Hrvatskoj odabran je Dubrovnik zbog svoje stoljetne povezanosti s morem i pomorstvom. Nakon otvorenja početkom rujna, u dubrovačkom Državnom arhivu pronađeni su prijepisi pisama dvojice članova ove hrabre ekspedicije.
Jedno od njih je do sada bilo slabije poznato javnosti, no iznimno je važno jer je jedini poznati sačuvani primjerak tog pisma u svijetu. Fotografije pisama pridružene su postavu i nastavile su putovanje zajedno s izložbom po ostalim hrvatskim gradovima: Zagreb, Split i Rijeka.
Kustosi izložbe su: Antonio Fernández Torres, Guillermo Morán Dauchez (Archivo General de Indias), Braulio Vázquez Campos (Archivo General de Indias)
Izložba će se moći razgledati do 26. studenog, u radnom vremenu od ponedjeljka do petka od 8 do 21 sat te subotom od 9 do 14 sati.
Napomena: ulaz je besplatan, ali kontroliran u skladu sa epidemiološkim mjerama nadležnih hrvatskih zdravstvenih vlasti.
Sjećate li se hita čiji stihovi idu: “Ja u škveru radim, nije loša plaća…”? Kroz godine su mnogi “nije loša plaća” zamijenili s “nije došla plaća”, slučajno ili ne piše Dalmacija danas
“Radim evo 32 godina u škveru, većina mojih vršnjaka je bila primorana napustiti Hrvatsku, a kako mi se čini, morat ću i ja u petom desetljeću života. Došao sam u situaciju da nisam imao 11 kuna za autobusnu kartu, a auto mi stoji ispred kuće bez goriva. Jel’ sramotno da cijeli svoj radnički vijek provedem u škveru, a sada ne znam ni kada, ni koliko ni hoću li uopće dobiti plaću? Stavljaju nas u neke platne razrede pa ne znaš uopće hoće li te bez razloga staviti na čekanje ili minimalac”, samo je jedna, može se reći, od mnogih anonimnih negodovanja koja pristižu u redakciju Dalmacije danas jednom mjesečno iza prvog u mjesecu od radnika Brodosplita.
U razgovoru s radnicima, doznajli su da su ovisno o firmi u kojoj rade, nekim plaće sjele do danas, a nekima ni danas (srijeda, 3.11.2021.) ništa nije sjelo na račun.
“Razlog može biti samo administrativne prirode”
Unatoč uspostavljenom kontaktu sa glasnogovornikom brodogradilišta Josipom Jurišićem redakcija Dalmacije danas nije dobila konkretni odgovor na pitanje “gdje je zapelo”. Čak niti uobičajene rečenice:
“Svim zaposlenicima grupacije Brodosplit danas je, u zakonskom roku, isplaćena plaća. Ako slučajno netko od radnika još ne vidi uplatu na tekućem račun – razlog može biti samo administrativne prirode i uplata će biti vidljiva sutra. Našim radnicima je poznato kako se uvijek trudimo isplatiti plaću oko 15-og. u mjesecu, a ako to i ne uspijemo zbog povremenih poremećaja, znaju da ćemo to napraviti do kraja mjeseca što je u skladu sa zakonom.”
Na službenim stranicama Brodospita inače sve “frca” od poslova i ponosom na svoje sposobne radnike kojima ni jedan posao nije stran.
“Novi klijenti i tržišta”
“Ono što Brodosplit čini uspješnom tvrtkom su njegovi radnici – njihov stav, odnos prema poslu i način na koji izvršavaju svakodnevne obveze i zadatke. Fokus kompanije je na idejama, multidisciplinarnim projektima, novim klijentima i tržištima. Razvoj grupacije nikako se ne pripisuje samo njenom vodstvu već posebno onima koji svakodnevno stvaraju njene vrijednosti, entuzijazma s pozitivnim stavom tražeći nova rješenja, usmjereni na to kako se nešto može napraviti”, samo je dio samopredstavljanja potencijalnim naručiteljima.
Radnici bez plaće sigurno nisu garancija za dobro ugovoren posao ma koliko se “peglala” slika o nekad prestižnoj firmi u brodogradnji.
Na rijeci Guadalquivir, u srcu španjolske provincije Andaluzije, smjestio se prekrasni, i kulturom i pomorskom tradicijom bogati grad Sevilla, ili kako ga i u samom kraljevskom dvorcu nazivaju „una ciudad abierta al mundo“, grad otvoren svijetu. Kao jedina španjolska riječno-morska luka od velikog je značaja za cijelu Europsku Uniju i šire.
Zahvaljujući Erasmus+ projektu za strukovno obrazovanje i osposobljavanje „Koraci u budućnost“, pomorski nautičari Prometno-tehničke škole u Šibeniku, skupa sa svojim kolegama tehničarima za logistiku i špediciju te poštanske i financijske usluge, proveli su tri nezaboravna tjedna na toplom jugu Španjolske i stekli jako vrijedno radno iskustvo u međunarodnom okruženju.
Pomorci su uz svoju stručnu praksu imali i podosta studijskih posjeta, a jedan od njih je bio i posjet samoj luci u Sevilli te brojnim pomorskim muzejima.
Sa svojim kolegama posjetili su i Cadiz, gradić u kojem se Guadalquivir ulijeva u Atlantski ocean, a otputovali su i do obližnjeg Portugala.
Sve u svemu, iskustvo koje je ove mlade ljude oplemenilo i unaprijedilo kako u osobnom, tako i u profesionalnom životnom okruženju.
Novim raspisanim natječajem, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, odlučilo je dovesti kruzing turizam u Zagreb. Kako je prošlog petka pisao Večernji u svom tiskovnom izdanju, Natječajem Ministarstva vrijedan milijun kuna, planira se proširiti korito rijeke Save i dovesti u Zagreb brod koji bi vozio Savom na relaciji Jarun-Borovje. Zagrebački kruzing turizam, vodio bi se brodovima kakvi su već vidljivi u Ljubljani, prenosi portal Zagreb.info.
Prvi korak je koncept projekta vrijedan milijun kuna, a natječaj za njegovu izradu Ministarstvo je već raspisalo pa dobilo čak i prvu žalbu na dokumentaciju koja će proces odabira tvrtke za izradu potrebnih nacrta malo odgoditi. Ali do početka sljedeće godine, kažu nam, trebalo bi se znati tko će osmisliti koncepcijski, idejni, i glavni projekt plovidbe Savom, pisao je Večernji.
Prema zamisli ministarstva, Sava bi trebala imati pet pristaništa.
“Jarun-istok” (na lijevoj obali rijeke, povezujući istočni dio Jaruna i biti skelski prijelaz prema Laništu), “Lanište” (na desnoj obali), “Hendrixov most” (ujedno i intermodalna točka s tramvajskim i autobusnim prijevozom na okretištu Savski most), “Most slobode” i “Most mladosti” (gdje će se povezivati Savica i Borovje).
Ministarstvo želi da u Savu stanu plovila dužine pet do 15 metara s gazom od 0,7 metara, smatrajući da je krajnje vrijeme da glavni grad svoju rijeku stavi u pogon.
Velika turistička ponuda koju metropola pruža svakako se može oplemeniti novom atrakcijom koja će povezati Zagrepčane i Savu, te uvesti novu, vodnu dimenziju razgledavanja te uspostaviti plovidbu rijekom kroz grad. Pružanjem dodatnih usluga putnicima privlači se veći broj posjetitelja, a pružanjem dodatnih i kvalitetnih usluga brodarima privlači se veći broj brodova za kružna putovanja, rekli su iz Ministarstva Večernjem listu.
Pored produbljivanja riječnog korita i razradbe pristaništa (koja bi trebala biti trapezasta i samopodešavajuća kako se ne bi potopila porastom vodostaja), potrebno je napraviti i zimovnik za brodove preko zime.
Za njega se predviđa podizanje brodova iz rijeke autodizalicom na jednom od mostova preko Save te transport u garažu. Ova opcija predstavlja jednostavno rješenje bez velikih infrastrukturalnih ulaganja te dodatnu sigurnost za zimovanje brodova u čuvanoj garaži, rekli su iz Ministarstva, ostavljajući mogućnost da bi se brodovi čuvali zajedno sa ZET-ovim tramvajima i busevima.
Istraživački brod Okeanos Explorer američke agencije NOAA potencijalno je locirao olupinu izgubljenog tankera iz Drugog svjetskog rata SS Bloody Marsh, jednog od stotina brodova kojeg su njemačke podmornice potopile kraj istočne obale Sjedinjenih Američkih Država tijekom prvih godina Drugog svjetskog rata. Objavila je to agencija NOAA u četvrtak, 28. listopada, javlja The Maritime Executive.
SS Bloody Marsh bio je standardni T2 tanker izgrađen u Sun Shipbuildingu. U lipnju 1943. godine, na svom prvom putovanju, napustio je Houston s teretom od 100 000 barela mazuta i krenuo prema New Yorku.
Dana 2. srpnja, dok je prolazio pored obale Južne Karoline, naišao je na nacističku podmornicu U-66, koja je zatim ispalila torpedo. Torpedo je udario u strojarnicu Bloody Marsha, pri čemu je trup razbijen s lijeve strane. Tri osobe su poginule.
Otprilike 20 minuta kasnije, podmornica je ispalila drugo torpedo, koji je pogodio u sredinu lijeve strane tankera, prelomivši ga na pola. Tanker je ubrzo potonuo.
Preživjela posada uspjela je uspješno napustiti brod, a uočila ih je američka mornarica. Podmornica USS SC-1048 upućena je u pomoć te je posada podmornice spasila preživjele iz njihovih čamaca za spašavanje.
Foto: Član posade USS SC-1048 gleda na sad već prazne čamce za spašavanje sa SS Bloody Marsh / The Maritime Executive
SS Bloody Marsh i deseci drugih olupina tankera iz doba Drugog svjetskog rata predstavljaju opasnost od onečišćenja, s obzirom na teret i sporo propadanje njihovih čeličnih trupova. SS Bloody Marsh nalazi se na NOAA popisu od 87 olupina visokog prioriteta, a Okeanos Explorer dobio je zadatak locirati mjesto olupine.
U ranijoj ekspediciji 2019. godine, istraživački brod posjetio je lokaciju otkrivenu na sonaru približno iste veličine i dimenzija kao T2 tanker. Otkrivena potencijalna olupina je bila dugačka 152,5 metara i nalazila se otprilike u istom području kao i SS Bloody Marsh. Međutim, prilikom pregleda s ROV-om, pokazalo se da je sonar otkrio stijenu, a potraga je ponovno pokrenuta.
Ovog mjeseca, Okeanos Explorer vratio se u vode Južne Karoline kako bi ponovno pretražio područje. U drugom pokušaju, posada je doista pronašla olupinu, a pretpostavlja se da se zaista radi o SS Bloody Marsh-u, kojeg pokušavaju locirati. Video pokazuje velika oštećenja, a morsko dno je zatrpano hrpama razbijenih čeličnih ploča.
Na temelju ispitanih dokaza, znanstvenici koji sudjeluju prilično su sigurni da se radi o SS Bloody Marsh, priopćila je NOAA Ocean Exploration u četvrtak.
Europsko tržište plina u previranju je još od sredine ljeta ove godine, pa se, tako, još početkom kolovoza kratkoročnim terminskim ugovorima (fjučersima) trgovalo po cijeni od 515 dolara za tisuću kubičnih metara, da bi svega za dva mjeseca – 6. listopada, isti skočili na povijesni maksimum od 1937 dolara; piše Geopolitikanews
Nakon toga uslijedio je pad, a poglavito je i intenziviran nakon što je prošloga tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin indirektno naložio Gazpromu da od 8. studenog, nakon završetka punjenja ruskih plinskih skladišta, počne puniti skladišta u Europi.
Ali cijene „plavog energenta“ u Europi su i dalje na visokoj razini, što povećava i cijenu električne energije za građane i industrijske subjekte unutar EU.
Tako su cijene plina, nakon oštrog pada u petak, 29. listopada, jučerporasle za gotovo 11 posto, što potvrđuju podaci londonske burze ICE Futures.
Jučer ujutro su prosinački terminski ugovori na najlikvidnijem europskom plinskom čvorištu – nizozemskom TTF-u, porasli na 864 dolara za tisuću kubika, što je 11 posto više od obračunske cijene prethodnog dana. Treba podsjetiti i da su u večernjim satima 29. listopada, cijene plina bile pale na 793 dolara.
Stanje s opskrbom i cijenama plina na europskom tržištu i dalje je nestabilno, ali je već sada jasno kako je era jeftinoga plina završila. Neovisno o tome, on će i dalje biti najvažniji i najjeftiniji energent u vrijeme tzv. prijelazne faze s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije unutar EU, koja bi, prema zacrtanim strategijama, trebala završiti do 2050. godine.
Rizici te strategije su veliki zbog mnoštva nepoznanica i neizvjesnosti, a jedan od njih upravo se sada i pokazuje kroz potpunu neočekivanu destabilizaciju plinskog tržišta u vrlo kratkom vremenu, i za što definitivno nije moguće optuživati Rusiju, iako njoj, nesumnjivo, ovakav razvoj stanja ide na ruku jer je Moskva ona koja svo vrijeme ukazuje na blagodati potpisivanja dugoročnih plinskih ugovora u odnosu na spot-tržište, i koji jamče povoljnije cijene, ali, što je najvažnije, stabilnosti i sigurnost opskrbe. Moskva europsku plinsku krizu definitivno nije isprovocirala, kao što je nisu mogle isprovocirati niti ne znam kako oštre zime i druge nepredvidljivosti koje se, jednostavno, uvijek moraju uzimati u obzir od strane energetskih stratega i planera. Zašto to nisu učinili briselski stratezi, pitanje je samo za njih.
Čak je i američki predsjednik Joe Biden, inače otvoreni zagovornik tzv. zelene tranzicije, postao oprezniji kada su u pitanju Sjedinjene Države te je sada počeo ići na ruku američkim proizvođačima nafte i plina, svjestan rizika i opasnosti kojima se izložila EU, a što je bilo vidljivo i na sastanku G20 u Rimu.
Osebujan čovjek, vedre naravi te britkoga uma, koji je i nakon toliko uspjeha u životu ostao, reklo bi se u puku, “na zemlji”, uvijek nasmijan i susretljiv. Jedan od omiljenih profesora ako pitate studente pomorskih zvanja, i to ne samo kao profesor, u stilu predavanja i održavanju ispita, već i kao čovjek. Uvijek rado biran mentor na završnim radovima, pošten i pravedan, ali i kritičan te pun životnih priča koje studenti rado slušaju i koje na njih ostavljaju jedan poseban utisak.
Profesor Gržan je nešto više – on je i njihov savjetnik, šaljivdžija i odgajatelj, u neku ruku. Može se reći: poput akademskoga oca. Prema mišljenju studenata koje smo sreli na hodniku, prekasno se počeo baviti ovom profesijom jer, kako oni kažu – uvijek je na usluzi, student mu je na prvome mjestu i odličan je predavač.
Profesora Gržana intervjuirali smo na Pomorskom odjelu Sveučilišta u Zadru, a u nastavku donosimo njegovu životnu priču, ali i zanimljiva viđenja sadašnjosti i budućnosti obrazovanja hrvatskih pomoraca.
Za početak, gdje ste odrasli, kako ste proveli djetinjstvo, gdje ste išli u osnovnu i srednju školu? Koje su najljepši trenuci iz Vaše mladosti?
Rođen sam u Puli, sada već davno, gdje sam završio osnovnu i srednju tehničku školu. Istru i Pulu uvijek krasi otvorenost prema različitim nacionalnostima i vjerama, tako da kroz djetinjstvo nisam upoznao netrpeljivost u nacionalnom i vjerskom pogledu. Koji su najljepši trenutci teško je definirati jer danas se prisjećam samo lijepih.
Ako bih trebao izdvojiti, to su svakako kroz srednju školu radne akcije mladih, zajedništvo koje se tada iskazivalo, rad preko studentskog servisa i svakako – svako ljeto zarađenim novcima odlasci ili u Trst ili na kampiranja diljem cijele države. Šator, ranac, vreća za spavanje, prijenosno kuhalo i, jasno, dobro društvo, bila je kruna završetka svake školske godine. Zajedništvo, drugarstvo i dijeljenje onoga svega što smo imali, a nismo imali puno, bilo nam je dovoljno za dobre provode odlaske na rock koncerte u domovini i inozemstvu.
Gdje ste završili svoje fakultetsko obrazovanje? Kakvi su Vaši dojmovi u vezi obrazovnog sustava u onom, prijeratnom vremenu?
Fakultet sam završio u Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu na koju sam otišao usprkos protivljenju moga oca. Završio sam elektrotehniku u petogodišnjem studiju.
Ono što danas mogu kazati o školovanju na akademiji jest to da bih volio da i moji današnji studenti na Pomorskom fakultetu imaju takve uvjete. Besplatne knjige, internatski život, dobra hrana, usko povezana teorija i praksa koja je omogućavala da na kraju školovanja polaznici imaju već od 6 do 12 mjeseci ukrcanja na brodovima ratne mornarice. Stručne profesore (često puta profesore sa Splitskog FESB-a), male grupe studenata (moja grupa elektroničara imala je 13 polaznika) i mogućnost korištenja bilo kojeg kabineta sa svom tehnikom u bilo koje vrijeme. Jasno je da nije bilo lako, jer smo pored svih predmeta koje su kolege sa FESB-a imali na civilnom studiju, imali i vojne predmete vezane za vojnu tehnologiju. Zbog navedenog velikog broja predmeta, školovanje je trajalo 10 semestara, dok je tada tehnički studij u civilnim strukturama trajali 8 semestara.
Nakon fakultetskog obrazovanja u Splitu završio sam znanstveni magisterij na FER-u u Zagrebu te doktorirao na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Mogu sa ponosom kazati da mi je od većih gradova RH, samo grad Osijek ostao kao grad u kojem nisam završio neko školovanje. Jasno, dio školovanja kroz razne stručne skupove završio sam u Njemačkoj, Rusiji, Austriji… Cijela moja karijera u stručnom i znanstvenom obrazovanju vezana je uz radarsku tehniku tj. ometanje istih namjernim smetnjama i stvaranje lažne slike na radarskom pokazivaču. Shodno tome i doktorski rad vezan je sigurnost plovidbe u Jadranskom moru u uvjetima namjernih radarskih smetnji tj. traženje optimalnih mjera prepoznavanja smetnji i modela plovidbe u tim uvjetima.
Foto: Gržan/privatni album
Kako je tekla Vaša karijera, gdje ste sve radili prije nego ste postali sveučilišni profesor?
Karijera je bila vrlo vjetrovita i turbulentna. Za sve što sam postigao mogu prvenstveno zahvaliti strpljenju svoje obitelji i, jasno, teškom i često puta riskantnom odabiru.
Nakon vojne karijere koja je naprasno prekinuta Domovinskim ratom i ratnim zbivanjima, karijera me vodila od voditelja računskog centra u trgovačkom poduzeću, jednog od prvih zaposlenika SIEMENS-a u Splitu, direktora u privatnim firmama u Splitu. U konačnici odvela me i Zagrebačkom holdingu gdje sam imao zadovoljstvo organizirati i uvesti u život poslovnicu Zagrebački digitalni grad koja se bavi upravljanjem telekomunikacijskom infrastrukturom na području grada Zagreba te od nje stvoriti respektabilnu firmu unutar Zagrebačkog holdinga.
Osim navedenog, kroz svoju privatnu firmu bavio sam se kvalitetom u području normi ISO 9001, 14001, 27001 i 50001 te sam imao zadovoljstvo kao konzultant omogućiti dobivanje certifikata kvalitete u pedesetak firmi. Uz to bio sam i vanjski suradnik DNV-a i SGS-a.
U tri mandata splitskih gradonačelnika bio sam i savjetnik grada u rješavanju problema upravljanja DTK infrastrukturom grada, gdje smo polučili dobre rezultate i definirali plaćanja telekomunikacijskih kompanija te stvorili prihod koji grad dvadesetak godina nije prihodovao, a mogao je.
Kakvo je Vaše viđenje obrazovnog sustava? Što biste uveli, a što izbacili?
Problem obrazovnog sustava danas je opće poznat: veoma slabo predznanje učenika, nedostatna materijalna tehnička opremljenost škola i fakulteta, slab i nedostatan standard/status obrazovnog osoblja, kao i često puta neadekvatni planovi i programi.
Škole i fakulteti često nedostatno/neadekvatno obrazuju studente i učenike za zanimanja koja su u danom trenutku potrebni. Nužno bi bilo uže povezati privredu i obrazovanje te školovati kadar koji društvu i privredi trebaju, pa na taj način dobiti dobrog, školovanog pojedinca koji je obrazovan prema potrebama vremena u kojem se školuje.
Foto: Gržan/privatni album
U anketi portala Pomorac.hr prije nešto više od mjesec dana, većina pomoraca je izrazila nezadovoljstvo visokim pomorskim učilištima u Republici Hrvatskoj. Kao najveći problem istaknuli su premalo prakse i prevelik naglasak na, po njima, relativno nepotrebne predmete. Susrećete li se u vašoj sveučilišnoj svakodnevnici sa nezadovoljstvom studenata spram obrazovnog sustava?
Kao što sam već napomenuo, povezivanje prakse i obrazovanja je nužno potrebno. Ako planovi, odnosno programi, ne odgovaraju vremenu u kojem se nalazimo ili su zastarjeli, onda su kao takvi nepotrebni i treba ih mijenjati – osuvremenjivati novim tehnologijama i pristupima.
Neke zemlje koje su do prije dvadesetak godina gledale u naša leđa sada su nas prestigle. Hrvatski pomorac uvijek je bio poznat kao kvalitetan kadar, a nažalost imam ružan osjećaj da to više nije tako. Postali smo po kvaliteti neprepoznatljivi, a sigurno da u tome veliki udio ima i nedostatno obrazovanje. Primjerice, neke zemlje koje školuju pomorce rade to na način da pomorski fakulteti najprije školuju studente dvije godine (nautičari i strojari), nakon toga vrši se asistentura i kadetura (organizira je fakultet u dogovoru sa brodarskim kompanijama), nakon čega se studenti vraćaju na fakultet i završavaju treću godinu fakulteta. Nakon završetka studija studenti polažu klasu i kao časnici odlaze na brodove.
Osim toga ako pogledamo koliko su se brodovi promijenili u zadnjih dvadesetak godina u smislu tehnologije (električne propulzije, količina elektronskih uređaja na zapovjednom mostu, automatski procesi na brodu), naše školovanje to nedostatno prati. Strojari na brodu suočavaju se sa sve većim brojem elektronskih uređaja, a kroz školovanje nisu za to pripremljeni. Sazrelo je vrijeme da imamo školovanje za brodostrojare sa specifičnim znanjima elektronike/elektrotehnike kako bi mogli pratiti te promjene na brodovima.
Zbog svega toga mislim da su i kolege kroz anketu i dotakli srž samog problema. Ne smijemo zaboraviti da su naši studenti naši klijenti i da ih tako trebamo i tretirati.
Još kao Vaš student slušao sam o Vašoj ideji Pomorske akademije u Hrvatskoj. Hoće li taj projekt ikada zaživjeti? Ima li volje među akademskom elitom da se u Hrvatskoj oformi učilište takvoga tipa?
Po mom viđenju, Pomorska akademija je dio rješenja ovih problema. Ustanova koja bi objedinjavala srednjoškolsko i visoko obrazovanje, točnije učenicima koji pokažu izvrsne rezultate po automatizmu omogućavala visokoškolsko obrazovanje unutar iste strukture, svakako bi bila stimulativna.
Ako promatramo tehničku opremljenost, svela bi se na manji broj tehničkih sredstava (kabineta, simulatora i slično) koje bi koristili i u srednjoškolskom i visokom obrazovanju. Bolja povezanost srednje škole i fakulteta svakako bi omogućila i bolju suradnju na obrazovnom planu. Simulatori ne bi trebali biti dvostruki jer bi iste koristili i srednjoškolsko i visoko obrazovanje. Termini korištenja simulatora za srednju školu bili bi prihvatljivi za dob i uzrast đaka, dok bi te iste simulatore fakulteti koristi u vremenima kada ih ne mogu koristiti učenici (noćni sati i slično, jer studenti su svi punoljetni, a i njihove smjene na brodovima ne poznaju noć i dan).
Jasno je da bi se određene strukture koje danas vode srednje škole i fakultete možda našle ugrožene jer bi se smanjio broj nenastavnog osoblja.
Foto: Gržan/privatni album
Proveli ste određen dio života vezan uz vojsku. Kakvom smatrate današnju Hrvatsku vojsku, posebice Hrvatsku Ratnu Mornaricu? Treba li Hrvatska surađivati i sa drugim državama i savezima osim NATO-a?
Što mogu kazati za Hrvatsku vojsku? Mogu kazati da se divim tim ljudima koji rade dobar posao, u teškim uvjetima gdje su podcijenjeni i potplaćeni, za posao koji je često puta odricanje od određenih sloboda koje ljudi bez uniforme svakako uživaju.
Jasno je da Hrvatska treba surađivati sa svima na jednakopravnom nivou, bez obzira na NATO, procjenjivati svoje mogućnosti i tako se postavljati. Mala smo zemlja, što znači da moramo biti pametni, znati se postaviti i iskoristiti sve mogućnosti koje nam se u tome pružaju. Za takvo postavljanje moramo imati političare koji će prvenstveno u prvi plan stavljati ono nacionalno i domoljubno, na pravi, a ne deklarativni način. Nažalost, prečesto se osobni interes stavlja ispred zajedničkog.
Naglasili ste kako ćete uskoro u mirovinu. Kako planirate provoditi svoje umirovljeničke dane i što biste poručili mladim ljudima?
Mirovina, aha. Nakon svih ovih događaja, nevera, promjena koje sam u za sada 42 godine mirovinskog staža prošao, dobro će biti i malo odmoriti. Ne imati nikakve obveze – to izgleda lijepo, ali tog stanja se malo i bojim. Znate, tko je naučio raditi, teško mu je u jednom trenutku to prestati, što znači da ću morati naći neku zanimaciju koja će me okupirati. U radu je spas, samo ga treba dozirati na neki drugi/pravi način.
Mladima mogu poručiti da žive svoje snove, idu svojim putem i ne dopuste da ih netko u tome ometa. Neka ne gledaju one koji su bez rada došli do nečega jer znate onu: “Što sa vragom dođe, vrag i odnese”. Neka postavljaju svoje ciljeve tako da nisu postavljeni previsoko, jer onda kada ih ne dostignu (jer su visoki) dolazi nezadovoljstvo i razočaranje. Međutim, neka ih ne postavljaju ni previše nisko jer ih onda brzo dostignu i nema napretka. Moraju shvatiti da samo oni mogu/moraju mijenjati društvo na bolje, imati snage i hrabrosti promijeniti ono što mi nismo napravili dobro (toga ima previše), za svoje dobro i dobro svoje djece.
Prvenstveno neka budu ljudi, neka šire pozitivu, neka se okreću oko sebe ne stvarajući zlo i neka pokušaju biti sretni. Život brzo prođe i još brže dođe vrijeme postavljanja pitanja što smo mogli učiniti drukčije.
To je sada moje vrijeme i moja pitanja na koja često puta nemam odgovora.
Foto: Gržan/privatni album
Akademski i poslovni život Marijana Gržana uistinu su impresivni, od doktorske titule, preko svih funkcija koje je obnašao u raznim tvrtkama, pa do sadašnjeg statusa sveučilišnog profesora. Hoće li njegova ideja Pomorske akademije zaživjeti, ostaje za vidjeti, ali zasigurno je da bi se učenicima ona izuzetno dopala. Mnogi muku muče s prvim ukrcajem, a kroz model profesora Gržana taj bi problem bio eliminiran sa liste studentskih briga.
Svojim razmišljanjima, idejama i odgovorima u potpunosti potvrđuje riječi studenata koje smo sreli na hodniku nakon njegovog predavanja – oni su njemu uistinu na prvome mjestu. Nakon, kako profesor Gržan kaže, “svih nevera”, uskoro ga čeka ta luka umirovljenja, a dok on traži svoju novu zanimaciju za dane koji će ubrzo stići, studenti jednoglasnu navijaju da ostane ne bi li još koju godinu uživali u zanimljivim predavanjima omiljenog nastavnika, mentora, primjera i uzora u vremenima kada su mnogi zaboravili biti čovjekom.
