Sjećate li se, barem neki među vama, kako su se sačekivali agenti po dolascima u porte? Sjećate li se kako smo nestrpljivo pogledavali prema njima nose li sa sobom pisma za posadu? Ogromnog uzbuđenja kada bismo dobili pismo od kuće? Kao i dubokih razočaranja kada ga ne bi bilo?

Agenti su nam u to vrijeme bili “najbolji prijatelji”, što se danas ne bi moglo reći za većinu među njima. Slanje pisama s kraja na kraj svijeta bilo je riskantno i nepouzdano. Ali to je bio gotovo jedini način komunikacije s obitelji. Telefonski razgovori gdje je Telegrafista preko brodske radio stanice nazivao obalnu radio stanicu nisu bili jeftini. Osim toga, uz Telegrafistu, operateri u obalnoj stanici i mnogi drugi brodovi su mogli čuti i slušati vaš razgovor. Od riječi do riječi.

Nerijetko su se pisma gubila ili stizala prekasno jer je brod već bio tko zna gdje. Ako se znalo gdje brod ide dalje, ako se znalo agenta u sljedećem portu i, iznad svega, ako je agent bio od volje pisma proslijediti za brodom, postojala je šansa da će vas i sustići. Pošto su naše obitelji slale ili osobno donosile pisma na kompaniju, otkud je tadašnja služba prosljeđivala pisma, čestitke i ostalo po agencijama za brodove, pisma su nam uglavnom stizala. Nerijetko se događalo da bi pismo stiglo kući tek nakon pomorčeva povratka jer su agenti pisma vraćali na kompaniju koja bi ih potom vraćala na adresu pošiljaoca, ili bi vas vraćena pisma čekala u kompaniji da ih poberete po iskrcaju.

Bile je gotovo nekakve romantike u svemu skupa. Pisma su se pisala satima, ako ne i danima, na etape. Uz duge navigacije i tjedana pred nama do sljedećeg porta, nije bilo nikakve žurbe pismo napisati na brzinu. Još manje je to imalo smisla. Iako se često i nije imalo o mnogočemu pisati jer su dani, naročito u navigaciji, znali biti jednolični. Unatoč tome, pisanju pisama se pristupalo s pažnjom i ozbiljnošću. Pazilo se na rukopis, pa i na pravopis. Pazilo se na velika i mala slova, kao i na pravilno razdvajanje riječi. Kao da su se u najmanju ruku pisali službeni dopisi. Naravno, našlo bi se po rubovima papira, ali i po kovertama, crteža, srca i svakojakih preteča današnjih emotikona.

Ovisno otkud su se pisma slala, najčešće je to bilo u bijelim kovertama avionske pošte, koje su bile obrubljene crvenim i plavim i obično imale otisnute plave kvadratiće sa slovima “PAR AVION”. Ako bismo slučajno ostali bez avionskih koverata sami bismo nadodali taj famozni “PAR AVION”. Isto tako, ovisno kome su pisma bila upućena, koristile su se koverte u boji sa spomenutim nacrtanim cvijećem ili srcima i slično.

No čak i avionskom poštom odaslana, pisma su nekada putovala tjednima i mjesecima. Gubila se ili završavala tko zna gdje, pa i u košu za smeće. Pisma koja su uspjela stići do primatelja, makar sa zakašnjenjem, spremala su se i čuvala s pažnjom i nježnošću. Uvjeren sam da je nemali broj nas koji i dalje imamo dio tih pisama spremljenih u kakvoj kutiji na vrhu ormara.

Čini mi se da smo gotovo naprasno prestali s pisanjem pisama. Kao da nikad nisu niti postojala, nadomjestile su ih instant poruke, sterilne i neosobne, bez potrebe za gramatikom i pravopisom uz obilato korištenje emotikona umjesto riječi i osjećaja.

Svima nam je jasno da je informacija moć te da je što brža razmjena bitna, pa nekad i neophodna. Nekad su minute ili sekunde presudne u odlučivanju, u zaključivanju poslova, postizanja boljih uvjeta ili cijene. No je li krajnje neophodno takvo ponašanje primjenjivati u privatnom životu?

Koliko uistinu dobivamo, a koliko gubimo (sebe) time što ćemo pročitati poruku i odgovoriti na istu momentalno ili nakon što završimo s onim čime smo bili zaokupljeni do maločas? Na primjer, brod se nalazi na sred mora, oko njega na horizontu nigdje nikoga. Dolazak u sljedeći porat se očekuje kroz desetak dana, ovisno o vremenu i morskim strujama, kao i nepredvidivim poteškoćama.

Kakva je razlika je li pomorac otvorio poruku i odgovorio na istu danas ili prekosutra? Što zapravo pomorac može učiniti ili promijeniti u tih desetak dana, čak i nakon dolaska u porat gdje mu neće biti dopušteno izaći na kopno i/ili se iskrcati?

Prije malo više od četiri godine bio sam na dopustu, ne očekujući ukrcaj još kakvih petnaestak dana. U vrlo kratkom vremenu primio sam poruke preko whatsappa od dvojice kolega s brodova. Jedan se nalazio na dalekom istoku, a drugi u Španjolskoj. Obojica su navodno imali informacije od naše kadrovske službe ili su se samo obojica nadala, ne znajući za ovog drugog, da ih ja dolazim mijenjati.

Poruke su letjele s kontinenta na kontinent u sekundama. Konačno smo sva trojica bila uključena u chat kao da sjedimo u istoj prostoriji. Na kraju je ispalo da se nas trojicu po običaju nije pitalo “ništa” jer je ipak kadrovska služba odlučila kako će biti. A bilo je tako da sam se u brzini morao spremati, pozavršavati sitnice prije puta i letjeti na ukrcaj u Maroko, u luku Jorf Lasfar (u prijevodu Žuta stijena).

Rezultat i posljedica su bili ti da sam tih nekoliko dana živio pod neželjenim i bespotrebnim stresom. Kao i to da se kolega u žurbi iskrcao tri sata nakon primopredaje jer se žurio stići kući. Odlično po njega jer je već unaprijed bio isplanirao nešto s obitelji. I da se nije iskrcao tada ne bi uspio sljedećih petnaestak dana, dok brod nije došao u Rotterdam. Ne tako dobro po mene koji sam mogao provesti prvu polovicu srpnja doma. Umjesto toga smo se iz Rotterdama spustili u Livorno i nastavili do četiri porta u Gvinejskom zaljevu. No o Africi jednom drugom zgodom.

Postavljam sebi, kao i vama, jedno pitanje. Koliko je dobro po naše zdravlje izlagati se bespotrebnom stresu kad smo nemoćni išta promijeniti?

I što još da vam kažem, osim: “Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.”

Na putu kroz Balearsko more za luku Fos (Francuska), 28. srpnja 2021. godine.

Kapetan Aron Baretić – ABe