Život člana posade na podmornici stvarno može biti vrlo težak, obično su pretijesne, nemaju ugodan miris, a mogu proći i tjedni, pa čak i mjeseci, a da niti ne vidite Sunce. Mogu biti iznimno klaustrofobične, no jedina stvar gora od življenja na podmornici je da u njoj potonete na dno oceana.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je puno opasnost. Dvije od pet britanskih podmornica, koje bi ušle u Sredozemlje tijekom rata, bi potonule; a obično kad god podmornica potone, ona postaje ogromni željezni lijes za svu posadu.

Tijekom rata, britanska mornarica izgubila je 79 podmornica, a od njih su samo četiri bile uspješne u spašavanju članova posade. Međutim, najzanimljivija je manje poznata priča o HMS Perseus i jedinom preživjelom članu posade.

HMS Perseus bila je podmornica kojoj je glavni cilj bio tajno transportirati zalihe i potrepštine do otoka Malte, strateške britanske ispostave u središtu Mediterana. 26. studenoga 1941. godine podmornica je napustila Maltu kako bi se vratila u Aleksandriju radi dodatnih zaliha.

Nažalost, u 22:00h u noći 6. prosinca HMS Perseus je naišao na talijansku minu, neposredno uz obalu otoka Kefalonije i počeo tonuti. Na brodu je bio 61 muškarac, od kojih je 59 bilo članova posade i 2 putnika.

Jedan od ta dva putnika bio je čovjek po imenu John Capes koji je nekako čudesno postao jedini preživjeli.

Nakon što je podmornica udarila u minu, Capesa je probudila glasna eksplozija. Sva su se svjetla ugasila, a podmornica je zaronila u mračne dubine hladnog mora. Capes je uspio u mraku naći baterijsku svjetiljku te pronaći put do strojarnice, nakon što je putem prošao pored najmanje desetak mrtvih članova posade. Počeo je brzo tražiti ima li još preživjelih te je uspio pronaći još tri osobe koje je zatim okupio u strojarnici.

Krenuli su prema izlazu, no nažalost nitko osim Capesa nije uspio izroniti na površinu, pa je ostao posve sam. U daljini je spazio bijele litice koje su pripadale grčkom otoku Kefaloniji, pa počeo očajnički plivati ​​prema njima. Obala je bila udaljena nekih 8 km, ali Capes je nekako uspio doći do nje.  Slijedećeg jutra su ga, onesviještenog na plaži, pronašli lokalni grčki ribari, ali u to vrijeme otok je bio pod okupacijom talijanske vojske pa je bio prisiljen sakriti se kod jednog od ribara koji su ga pronašli.

Sljedećih 18 mjeseci svog života Capes je proveo skrivajući se i seleći se iz kuće u kuću na otoku, pokušavajući izbjeći zarobljavanje od strane Talijana. Za to je vrijeme smršavio 70 kilograma, a čak je i kosu obojio u crno kako bi se pokušao više stopiti s mještanima. Napokon, nakon 18 mjeseci, u svibnju 1943. godine, Kraljevska mornarica organizirala je spasilačku akciju.

Capes je „prokrijumčaren“ s Kefalonije na skromnom ribarskom brodu i prebačen u Tursku, odakle je napokon uspio završiti put do Aleksandrije – 18 mjeseci kasnije nego što je očekivao.

Capes je nagrađen Medaljom Britanskog carstva, ali unatoč tome većina je sumnjala da je njegova priča o preživljavanju istinita. Capesovo ime nije bilo na popisu posade Perseusa kad je krenuo s Malte, a nije bilo ni svjedoka koji bi potkrijepili njegovu priču.

John Capes se smatrao lažovom i varalicom do trenutka kada je umro 1985. godine. Tek 12 godina nakon njegove smrti, 1997. godine, njegova nevjerojatna priča o preživljavanju konačno je mogla biti provjerena i dokazana.

Olupina HMS Perseusa konačno je otkrivena na dnu Mediterana – točno gdje je Capes opisao, pronađena je čak i boca ruma za koju je Capes tvrdio da ju je pio netom prije izlaska iz podmornice. Potvrđena je i dubina za koju je Capes tvrdio da je preplivao od olupine do površine.

Sve u svemu, olupina Perseusa pronađena je točno onako kako ju je opisao John Capes, što je zauvijek potvrdilo njegovu priču i njega, kao jedinog preživjelog. Jedino je tragično što nije poživio dovoljno dugo da bi dobio zasluženo priznanje.