Neće kruška pod jabuku, uvijek govore stari ljudi i ima nešto u tome. Pradid, did, otac i sin – sve ih vodi ista ljubav – ribarenje. Posao je to nimalo lak, iziskuje fizičku snagu, upornost i nadasve volje da se iz dana u dan ide na more i bori s njegovom ćudi. Unatoč svemu tome osmijeh na licu mladog Ive Turčinova ne silazi s lica niti jedne sekunde našeg razgovora. Dvadesetpetogodišnji Murterin dokaz je to da se, u vremenu kada mladi ljudi napuštaju Hrvatsku radi bolje budućnosti, ne boji nastaviti tradiciju svojih didova i baviti se poslom od kojeg su mnogi davno digli ruke. Odmah nakon završene srednje Pomorske škole u Šibeniku, Ive je čvrstu odlučio krenuti stopama svojih starih. Već sedam godina bavi se ribarstvom i profesionalno zarađuje za sebe i svoju obitelj. Ne boji se ni bure, ni juga, niti razmišlja o problemima koje muče mlađariju njegovih godina. Kafiće i moguće poroke zamijenio je ribarskim mrežama, a ljenčarenje mu nije ni na kraj pameti. Diže se u cik zore i ranije jer, kaže: „Dan je kratak, treba štogod i raditi“. Možda bi nam svima bilo bolje kada bismo se ugledali u njega, a u njegov uspjeh ne sumnjamo jer toliko pozitivne energije ne može biti loše.

-Ribarenje je obiteljski posal i ljubav prema tome traje oduvik. I otac, i did, i pradid na taj su način prehranjivali svoje obitelji, a ja san evo četvrta generacija. Razlika između nekadašnjeg ribarenja je što je nekad bilo puno više ribe nego danas, ali se puno teže prodavala. Uz starija vremena riba se lovila na ruke, danas to sve odrađuje hidraulika i mehanizacija.

Znači otac je zanat naslijedio od svog oca kao i djed od svoga, a vi danas nastavljate njihovim stopama. Je li možda i brod koji danas posjedujete iz njihovog vremena?
Otac je nakon što se vratija iz Australije radija na jednom drugom brodu, a ovaj koji ja danas iman  kupija je 1987. godine. Ta je koća napravljena po narudžbi i on je ribarija s njin, no nije ima mogućnosti za migavicu, za obalni ribolov.

 Priča mi je otac da je u vrime kad su ribarili did i pradi taj posal radilo sedan, osan judi, a danas ga radi troje. Kako se sve radilo na ruke tribalo je više judi i tako je taj posal obavljalo njih sedan, osan. Riba koja se ulovila minjala se za stvari koje mi tu u Murteru nismo imali. Tako se brašno minjalo za ribu.

Zanimljiva je priča o imenima vaših predaka i nazivima brodova.
Da, ja san dobija ime po pradidu, a brod nosi ime dida – „Tome“. Otac je Pere i njegovo ime nosi jedan mali ribarski brod kojeg iman. Naša imena pišu povijest zajedno s našim brodovima, recimo to tako.

Mladi ste i djetinjstvo nije bilo tako davno. Sjećate li se tog vremena?
Otkad pamtin uvik kad san bija slobodan za praznike iša san s ocen na ribe. Prije toga, odnosno prije škole nije me tija voditi jer ga je bilo strah da ne upadnen u more. Kako san rastao tako je bija sigurniji i uvik san provodija vrime s njin na ribama. Otac me svemu naučija iako nije bija za to da se ja time bavim. Govorija je da je to težak posal i da to više nije ka i prije. On je navika na puno više ribe i puno više novaca, a danas je puno teža situacija u ribarstvu. No, bez obzira na to ja to volin i dok god budem moga živit od toga ja ću to raditi!

Koliko dugo se već bavite ovim poslom?
Sedan godina, odnosno odmah kako san završija školu san krenija u ribarenje. Tada je otac iša sa mnom na more nekih godinu dana kako bi bija siguran da san sve naučija, ali ipak me nije tija pustit samoga. Bija je već stariji i radija je puno, a ja malo i tu se nismo slagali. No srićom u nesrići da se otac razbolija i nije moga ić na more. Tada san ja krenija. Nakon što je preživija bolest i ozdravija ja ga nisan tija primit nazad na brod. Sad je u penziji i zadovoljan je jer vidi da san dobar u tome šta radin.

Brod „Tome“ je vaša velika ljubav. Kada je i gdje izgrađen?
Izgrađen je po narudžbi 1987. godine u Riminiju u Italiji. U to se vrime otac raspitiva kod nas za brodove i tribalo je čekati četiri, pet godin da se napravu. Tako je odlučija otić u Italiju i brod je za tri miseca bija cili gotov. Isplatija ga je, a za to vrime ga ovdje još ne bi ni dobija. Nije mora dugo čekat, nego je odmah moga počet raditi. Iako je brod bija skup, današnjih 300 iljada eura, on ga je isplatija u godinu dana jer se dosta lovilo. Danas to ne bi bilo moguće.

Brod mi je trenutno sve u životu. Na brodu ima posla svaki dan i ako nisi na ribi, uvik nešto imaš raditi. Ili mriža, ili piturivanje, ili popravljanje. Nije to samo 15 dana misečno kad loviš ribu, ima tu svaki dan posla i moran bar tri sata dnevno provesti na njemu. To me veseli, a na ribama san svoj na svome!

Profesionalni ste ribar i riba je vaš kruh. Tko otkupljuje vaš ulov?
Ja prodajen i izvozin ribu u Italiju i cila moja obitelj živi od toga. U Murteru je otkupna stanica koja dođe i odvozi ribu priko mora u Italiju. Svaka dva dana imamo predaju ribe, iskrcamo i idemo nazad na more dokle god je dobro vrime. Idemo na mista di se bolje lovi, a Talijani otkupljuju sve šta ulovimo. Uglavnom smo na nekih 30 milja ispod Kornata, na pola Jadrana i lovimo najviše kozice. One čine 70 posto ulova, a lovimo i oslića i škampe. Muzgavci, lignjuni i trlje su u manjini. Na brodu su uz mene još dva ribara, obojica starija od mene. Jednom je 55, a drugom 45 godin. Slušamo jedan drugog jer drugačije ne bi išlo, na moru mora biti sloge.

Kako izgleda vaš radni dan i koji sve alat koristite za ribolov?
Zimi se dižemo kasnije, ali mriža mora biti u moru jedno uru prije izlaska sunca. Sada je mriža u 4 sata već u moru, a zimi u 6 jer sunce izlazi u 7. Liti idemo u 2 ure na ribu i radimo do deset sati navečer. Mriža se diže tri puta, a zadnji poteg je u 10 sati navečer i onda idemo na odmor do tri ure ujutro. Bolje reći da legnemo u ponoć jer dok se sve to pribere triba vrimena. Ujutro u tri smo opet u pogonu. Vežemo se na Kornatima na jednoj rivi i tamo odmorimo tri ure.

Što se tiče mriža one su duge 40 metara, konopi su 100 metara, a isprid njih su dvi širilice koje širu mrižu. Uz to ide i 800 metara sajli. Znači, iza nas, iza broda vučemo 1000 metara. U jednome danu prosječno uvatimo dok 400 kila ribe.

Kažete da izvozite ulov. Kako to da ste odlučili ribu prodavati Talijanima?
Moga bi ja prodavati ribu za Zagreb jer i oni otkupljuju, no radim isključivo za Italiju jer je tako najpogodnije. More se radit svaki dan u tjednu i oni otkupe svu količinu ribe koju ulovimo. Ako loviš za Zagreb za peškariju, onda moraš loviti određenu ribu i ne svaki dan u tjednu nego određene dane kako ti oni kažu. Ako je ta tri dana grubo vrime moraš biti doma vezan. Ovako kad radin za Talijane novac je manji nego za Zagreb, ali su bolji uvjeti i ne moraš misliti šta ćeš loviti. Oni će otkupiti sve šta imaš. Dolaze s hladnjačom na rivu u Murter, pokupe ulov, polede u hladnjaču i voze dalje. To se odvija noću tako da je riba ujutro na peškariji u Italiji i ljudi je mogu kupiti.

Znači Talijani su opskrbljeni svježom ribom, a što ostaje nama?
Mi slabo kupujemo ribu, mislim na Murter. Nekad smo prodavali ribu, mater je to radila, ali vrlo malo je prodala. Maksimalno 5 do 10 kili ribe jer u Murteru većina ljudi ima svoje male brodove i sami love. Možda bi, da prodajemo u Šibeniku ili nekom drugom gradu, bila drugačija situacija, ali ovdje na otoku je to tako. Svi su ribari i nitko neće kupit ribu.

Mi na brodu isto ostavimo nešto ribe koju onda podilimo rođacima, prijateljima i susjedima. To je oko deset obitelji. Kad uzmete u obzir da je na Murteru petnaestak ribara to je već 100, 150 obitelji i to vam je cili otok. Uz još male ribare, ne čudi što ribu nitko ne kupuje. Ona se prodaje uglavnom liti kad dođu turisti i to uglavnom restoranima. Ostali mogu na našoj maloj peškariji kupiti ribu, ali uglavnom zaleđenu iz uvoza. Ima dana kada pošaljem ribu na peškariju za Zagreb. Krene navečer i u sedam ujutro riba je na peškariji. Tamo je ima tko kupiti, ali u mistima na obali to slabo ide.

Ribari vani sigurno imaju bolje uvjete nego kod nas. Jeste li ikad razmišljali da odete živjeti negdje u inozemstvo?
Ja ne bi iša nigdi živit, nego ovdi, za ništa! Moj život je ovdi i ja odavde ne želin. Kornati i Murter su moje sve. Tu su mi brodi, masline, kuće. Kad ideš u novi svit nemaš ništa samo svoj stan koji plaćaš i to je to dok ne stekneš nešto, a dok stekneš… Meni ništa nije teško, sve radin, bavin se maslinama, sada san u gradnji kuće da se divojka i ja maknemo od roditelja, a i planiramo vinčanje krajem godine. Ja iman tu sriću da radim šta volin i još san sam gazda. Meni ne more bolje biti.

Gotovo svaki dan ste na moru. Koliko vas često zadesi loše vrijeme?
S vrimena na vrime nas uvati nevrime, no tada je bitno da nema panike. Zavisi s koje strane puše vitar. Tada stavimo brod u krmu i onda idemo pomalo. Srećom na moru nevrime kratko traje, pola sata, sat i onda je dobro. Reagiramo ovisno o tome di smo. Ako smo blizu obale sklonimo su u luku, a ako smo daleko ostajemo na moru i čekamo da se smiri i nastavljamo raditi. Ako pak dolazi bura ili jugo dižemo mriže i idemo doma jer jugo neće stati.

Ima li u Murteru još koji mladi ribar, entuzijast koji voli svoj posao?
Ima još jedan momak, moj vršnjak, koji ide s ocem na more. Ljudi koji su naučili ribariti neće tako lako napustiti brod, osim ako ih ne spriječi bolest. Kako mu je otac još u snazi ne želi mu još prepustiti posao. Imamo isti brod, ali nismo si konkurencija jer ribara je, nažalost, sve manje. Dobro je dok nas još ima za uskočiti za pomoć na moru ili bilo što drugo. U Murteru je nekad bilo trideset brodova, a sad ih ima deset. Pitan se šta će biti za pet godin, možda samo ja i on i nitko više. Svi ti judi koji imaju brodove imaju 60 godina, a njihovi nasljednici ili neće u ribare ili ih nemaju pa neće imati tko preuzeti posal. A neki brodovi se i prodaju.

Brod je kao i čovjek i s vremena na vrijeme treba popravak. Gdje to rješavate?
Većinom otac i ja popravljamo sami jer je on mehaničar i sve zna oko broda. Ako se radi o mrižama onda u Jerezima ima servis i čovik to sve obavi. Piturajemo također sami jednom godišnje. Kako je brod uvik u poslu ne stigne obrasti pa nam je lakše.

S kakvim se problemima kao ribar najčešće susrećete?
Najveći problem je cijena goriva i ucjenjivanje Talijana kod otkupa. Njima je određeno da rade četiri dana u tjednu, od ponedjeljka do četvrtka, a mi moramo cili tjedan raditi te petak, i subotu, i nedilju. Naša riba dođe k njima u ponedjeljak, utorak pa ne mogu svoju toliko prodavati koliko i našu jer je naša riba bolja. Zbog toga nam žele zabraniti da radimo ta tri dana. Kako nismo veliki možemo raditi. Znači ako je njima tri dana bura neće raditi, a nama ako je četiri dana bura i tri dana su lipa mi uopće nećemo raditi cili tjedan.

Cijena goriva uvik varira i nije stabilna, a što je skupje to je nama neisplativije raditi. Koliko god voliš taj posal ne moreš nešto voliti ako ne ide naprid. Ako nemaš zaradu ne moreš hraniti obitelj.

Kakva je situacija s cijenom ribe?
Cijena je različita ovisno o kvaliteti i veličini ribe, ali uglavnom je naša riba skuplja na peškariji u Italiji, nego što nam oni platu. Talijanima je gorivo subvencionirano i košta 3 kune, a cijena ribe im je triput skuplja nego naša i zato im je puno isplativije raditi nego nama. Njima je more toliko istrošeno da mi lovimo toliku količinu ribe koju ne bi mogli jedan dan raditi. Dani koji ne rade su im plaćeni, gorivo se subvencionira, a riba je skuplja i eto dobre zarade. Talijanska vlada poštiva ribare. Dobro, ni kod nas nije još tako loše, bitno je samo poštivati propisane uvjete i ne ići u zabranu. Bitno je praćenje trakera i očevidnika i redovno slanje. Važno je da se lovi riba određene veličine, no uglavnom je već dosegla veličinu i onda nema problema.

Za koćarice je lovostaj u devetom mjesecu i traje mjesec dana. Što tada radite?
Kad je lovostaj zabranjene su određene zone za ribariti, a ljudi koji imaju brodove mogu raditi u drugim zonama ili će potpisati misec dana mirovanja i bit će plaćeni za taj period. Potpisati to i nije baš toliko isplativo, ali čovik odmori misec dana. U ovom poslu ne možete ništa planirati pet dana unaprid jer ne znate kakvo će biti vrime. Ovako čovik bar po kući može nešto napraviti ili otići u posjet rodbini. Potpisao si i znaš da imaš odmor, a možeš i obaviti škver. Ja redovno svake godine iskoristim tu mogućnost. Oden malo u porate ili na putovanje. Važno je psihički se odmoriti jer u ribarstvu je svaki dan bitan. Ne možeš reći da ćeš pet dana ići kod prijatelja jer tih pet dana može biti lipo vrime, a tko zna kakvo će biti kad ti planiraš da ćeš se vratiti i početi raditi. U Murteru sam najuporniji šta iden na ribu pa iako izgubin tih misec dana još uvik iman najviše radnih dana.

Pronaći dobrog člana posade nije lako. Kako se snalazite s posadom za ribaricu?
Sve teže. Kad je moj otac napravija brod svi su se tukli za na ribu ić jer se puno lovilo i puno se zarađivalo. Ribar bi dobija u dva dana ono šta bi čovik u tvornici dobija za misec dana. Otac je za dva dana dobija sadašnjih tri ijade eura čistoga u džep i platija bi tri ribara i sve troškove. Računajte to je bilo 1987. ili 1988. godine. Osamdesetih godina su se brodovi masovno radili u Murteru. Izgradilo ih se četrdesetak novih tih godina. Dok su drugi većinom u Italiji kupovali starije i polovne brodove,  Murter je misto koje je napravija sve nove brodove, a izrađivali su se u Murteru, Betini i Italiji.

Nekome se svidi posa, ali se meni ne svidi jer je spor i ne shvaća posa dobro, a ne mogu ja sve sam raditi. U ovih sedam godina prominilo se dosta ljudi, a sad iman jednog stalnog čovika, a ovaj drugi je bio sa mnom par godina pa se sad opet vratija. Dosta često su to bile zamjene. Ljudi koji me znaju su mi došli pomoći dok san bija mlađi i da me štogod nauče. Neki sad imaju svoje brodove ili su odustali od ribarstva. Ne volim da mi ljudi na brodu piju i drogiraju se i to san zabranija pa ljudima ne odgovara tako raditi. Ja samo kažen da ne možeš ovaj posal ni trizan raditi, a kamoli pijan. Posal je težak, uvijek ljulja i samo treba da mi još čovik padne u more.

Šta je potrebno za biti ribar te što je najteže u tom poslu?
Nužna je samo volja i da čovik nema mučnine na moru. Nekome smeta more i ne more ići. Neki moji prijatelji su imali volje, ali jednostavno su cili dan imali mučnine i više nisu mogli ići na ribe.

Najteže je kad radiš više dana zaredom pa si neispavan. Liti je puno više kozica i ribe pa gotovo i nema vrimena za spavanje. Liti ne mogu raditi više od četiri, pet dana zaredom. Jednostavno se iscrpim i smršavim 6, 7 kili i moran doma stat. Kako je vrućina ne možeš ni isti, samo piti. Radi se po cili dan, a krećemo već na uru i po i radimo do ponoći, ure. Legneš po ure, ali to nije ništa, ne moreš se uopće odmoriti. Kako me to još više ubije, izbjegavam uopće leći. Nakon 48 sati jednostavno kloneš i moran ostati doma par dana.

Zimi se naspen i lakše je raditi. A ako me pitate za hladnoću, meni nikad nije hladno jer tamo gdje lovimo more je duboko i ne more se ohladiti. Hladnije je kad dođeš doma u plitko pa je baš zima. Ne moraš gledati na radar, odmah znaš da si blizu Murtera. Odjednom se pojavi studen. Zimi je bolje jer puno manje se radi, a puno bolje se lovi i kvalitetnija je riba. Manje po količini, ali puno više novaca i manje rada. Ne umara te sunce i ne ubija te vrućina. Radiš od 4,5 ujutro do 7 navečer, a od 7 do 5 opet spiš.

Jeste li ikad razmišljali da postanete pomorac?
Razmišlja san o tom i triba san ići na brod, ali san odusta jer me bilo strah da ako se naviknen. Onda bi uvik htija ići na brod, a to je ipak puno izbivanja od doma. To mi nekako nije odgovaralo jer se ne bi ni oženija tako da san odusta od toga. Ovako san doma, brod imam i mogu na njega kad me volja. Bolje na malome gazda, nego na velikome sluga! Mogu na masline kad poželin, obitelj toliko ne trpi. Nisan ja od velikih zahtjeva, imam obično auto i ne triba mi ono od sto ijada eura. A ni njega ne volim, radije san na bicikli i u brodu. Auto služi kad moraš u Šibenik, Zadar, u doktora ili po alat.

Imate 25 godina i tek krećete u život. Koliko radi ovog posla pati vaš privatni život?
Istina, dižen se rano, ali ništa to nije problem. Navika san i to volin. Možda je najgore ujutro prvih deset minuta dok se razbudin i dođen do rive. Isto tako nakon dulje pauze najgori mi je prvi dan jer doma naviknen na drugačiji ritam, ali nakon toga bi iša 20 dana bez da stanen. Tada san već nabrijan i uštelan. Kažen, najgore je prvi dan, još ako je grubo vrime, nema gore.

Što se tiče privatnog života ne mogu reći da pati. Cura je navikla na posal koji radin, a i nisan svaki dan na moru. U kući san svaku drugu večer. Već smo šest godina zajedno i navikla je. Na zimu ćemo se i oženiti, vrime je.

I vaša je majka prošla taj put. Jesu li uvjeti bili teži u doba kada su vaši preci ribarili?
Kad je otac ribarija, on je odlazija i na tri dana. Mater je znala da je to tako i da im je to kruh. Na sve se čovik privikne ako želi. To je život ribara, a možda i nije tako grubo kad san i ja odlučija njihovin stopama. Meni je to gušt.

Imate i braću. Jesu li i oni zainteresirani da se bave tim poslom?
Otkad znan za sebe ja san govorija da ću biti ribar. Iako je par puta bila teška situacija i otac je mislija prodati brod reka je da prvo završin školu pa da ću onda razmisliti šta ću biti. Iman ja i braću, ali nitko nije bija zainteresiran za ribu. Dvojica su u Australiji i jedan u Njemačkoj, a ovaj u Murteru je jednom iša sa mnom na ribu, ali je reka da više neće. Završija je školu i evo sad studira. Nije mu se svidilo, ne voli on more ka ja. Sva braća su probala, ali nikom se nije svidilo ka meni, a svi su imali priliku.

Otac je reka: „Brod će tebi, a njega ću školovati.“ Neće da ide sa mnom niti jedan dan. Ne voli grubo vrime i pristraši se, a ja mogu ići po kakvom vrimenu oću. Pogotovo kad su otvorenja nakon godinu dan. Prvi dan grubo vrime, ali ja moran ići vidjeti kako je to. Ipak se tada najboje lovi kad si sam na terenu. Iako, volin da je netko od kolega sa mnom po grubom vrimenu jer nikad ne znaš šta se može dogoditi. Uglavnom smo u zajednici kad lovimo, murterski brodovi.

Murter je i turističko mjesto i ljeti je dosta stranaca. Koliko često vas zovu lokalni ljudi i restorani da pitaju imate li ribe?
Zovu često, ali moraš imati poštovanje prema otkupu jer oni uzimaju i kvalitetnu i nekvalitetnu ribu pa ne bi bilo fer dati u restoran kvalitetnu ribu, a njima ono šta ostane. Ipak oni uzimaju ribu cilu godinu, a restoran samo dva miseca u sezoni i to samo dobru ribu. Uglavnom to izbjegavam.

Imate već dosta staža u svom poslu. Kako vidite ribarstvo u budućnosti?
Vrlo upitno. Ne bi bilo tako da nije ograničeno cijenom goriva jer možda bi neki ljudi ušli u novi posa. To bi bilo izvedivo kad bi gorivo bilo 3 kune fiksno idućih deset godina. Možda bi ljudi kupili novi brod. Nama je lako kada su brodovi isplaćeni, ali oni koji imaju novi brod to je nemoguće. Ako imaš hipoteku možeš lako izgubiti kuću, brod, sve. Pod ovim uvjetima neće biti ribarstva, a naša riba će se „iznajmiti“ Talijanima. Da se zabrani ZERP za nas bi isto bilo bolje. Talijani većinom rade u našem ZERP-u, u našoj polovici, jer je više ribe. Oni neće da se to zabrani jer se riba većinom tu mrijesti. Oni povataju mlađ i riba ne može naresti. Mi nemamo kvote nego samo zone. Murtersko more je pola zatvoreno, pola otvoreno. Na vanjsko se zimi more na milju od obale, a liti na tri milje. Ja ribarin u zonama C, F i B. Zona C je akvatorij Blitvenice, Jabuka, Vis, Rogoznica. F je murtersko more između Murtera i Kornata, a B su Kornati, Dugi otok i Premuda do Lošinja. Najbogatija ribom je zona C radi škampa i kozica. U B zoni gotovo nitko i ne radi, jedino par brodi kad su lignje. Isto tako bogata ribom je i zona D ispod Dubrovnika.

Koliko brodova radi u tim zonama?
Sada puno manje jer je dosta brodova išlo u scrapping i ispilalo se. U Murteru ima desetak, u Tribunju petnaestak, u Jezerima pet, šest, Rogoznica desetak, splitskih brodova isto ima desetak i šest, sedam riječkih. U Murteru dosad nitko nije iskoristio mogućnost scrappinga jer su novi brodi i šteta ih je uništavati. Ne dobije se mnogo novaca tako da se većina brodova prodala u Istru. Novi su i šteta ih je razbiti. Oni koji se uništavaju uglavnom su stari 60, 70 godina i većinom su to ribari koji su bili prvi vlasnici brodova ili oni koji više nisu mogli na ribu, a nisu imali nasljednika. Stari brodovi na tržištu ništa ne vridu, a ovako su bar dobili dvadeset puta više novaca. Čovik je u penziji i, normalno, ža mu je broda, ali moraš biti pametan, a ne raditi šta srce oće. Je da ti je ža, li moraš biti razuman. Šta će ti brod vezan, za pet godina propadne i nećeš dobiti ni kunu. Ovako čovik dobije 200 ijada eura, more napravit apartman za dicu. Od broda nema ništa ako neće ribariti.

Drugi problem drvenih brodova je što nema kalafata. Iako je Murter poznat po kalafatima, danas ih možeš nabrojiti na prste jedne ruke. Uz to to su sve ljudi preko pedeset godina tako da za deset godina više neće bit tih majstora. Ima u Murteru dva mlada kalafata od trideset godin, Nikola Skračić i Mate Klestić, ali kapacitet murterskih brodova je prevelik da oni to pokriju, a kamoli cijeli Jadran. Dobri su majstori i samo se time bave. Izučili su zanat kod ovdašnjeg meštra i sad rade sami za se. Nikoli je dida bio kalafat, otac se isto time bavija i sad je on to preuzeo. Otac mu je također koćar i sam je sebi napravija brod i ribari s njim.

Problem je što ima puno drvenih brodova, a ne mogu preko zime napraviti jedan cili brod, a di su svi drugi. Tako da će se svi prebaciti na plastiku. Moj „Tome“ je također drveni brod i još je, fala Bogu, zdrav. Razmišljan d,a kad bi bilo novaca, da ga plastificiram tako da ostane isti brod dok je još drvo zdravo. Na taj način sam ja zauvik miran što se broda tiče. Bit će i za nasljednike dobar, ako bude još ribe.

Niste baš nešto optimistični vezano za ribu u našem moru. Zbog čega?
Puno i klima utječe na zagrijavanje mora što se tiče ribe. Uzmimo na primjer kozicu. Mi je svaki dan lovimo, a svaki dan je ima sve više. Njoj paše toplo more i mrijesti se, a škampi nisu toliko izlovljeni koliko ga klima uništi jer njima paše hladnije more. Što se tiče drugih vrsta riba njih ima sve manje što zbog izlova, što zbog klime.

Je li se kad u mrežama našla i neka nepoznata vrsta ribe?
Često se to događa. Nekad sam davao jednom biologu koji radi u Nacionalnom parku da prouči i on bi mi rekao o kojoj se vrsti radi, a sad je slikan pa stavim na Facebook da mi ribari komentiramo. Jednom je tako u mrižu zalutao neki specifični ugor, neka oceanska vrsta, ali ne pamtin kako se zva. Često ulovimo kostoroge, napuhnjače pa to već smatramo „domaćim“ ribama. Te ribe dođu same ili s jajima u balastnim vodama brodova. Nije toga puno, jednom ili dva puta na godinu. Nekad smo masovno lovili bombe po zaljevima, ali sada ih više nema, a i mi manje zalazimo u zaljeve gdje je veliki kamen ili potopljeni brod. Ponekad zna zalutati koji morski pas, ali njih izbjegavan jer ih je zabranjeno loviti.

Najbolji za lov je 11. misec kada se masovno lovu trlje pa se tako jednom dogodilo da smo u tri sata ulovili dvi tone. Bilo je to 2017. godine i taj ulov stvarno pamtim jer je to bio moj osobni rekord. Četiristo kašeta u dvi ure! Bija mi je to najbolji dan na ribi otkad ribarin. Iako ni lani nije bilo loše, nije se još ponovila ta brojka.

Zanima li vas tuna i natjecanje u lovu na veliku ribu?
Nisam baš ljubitelj udičarskih alata, draže su mi mriže. Dosadno mi je jednu po jednu ribu loviti jer možeš čekati cili dan, a ne uloviš ništa. Čak ni za gušt ne volin. Ako ne lovin za deset minuta iden ća. Radije s malim brodom bacim mriže stajačice. Uglavnom tako idem kad nisam dulje vrime na ribama. Odem u Kornate na masline i tamo bacin mriže ili vrše. Inače je zabranjeno loviti, ali mi smo domicilno stanovništvo i more nam je jedini izvor hrane kad smo tamo. Nemamo ni struje ni vode i ne moremo biti par dana sa zalihama hrane pa lovimo samo da se prehranimo. Nekad sam iša i na osti na sviću. To volin, ali nitko neće ići sa mnom. Svima je to dosadno. Mlade u Murteru ne zanima ribolov, niti mali niti veliki. I brata jedva nagovorin da me vozi, zapravo gotovo nikad.

Posljednjih godina dosta govori o plastici u oceanima i njenoj štetnosti na riblji fond. Kakva je situacija u Jadranu?
Ima puno smeća po moru, boca, plastike, konopa, drva… Mi ulovimo otprilike 20-30 kila u dva dana. Većinom su to boce, najloni i drvo. Svaki da radimo iste rute i svaki dan lovimo plastiku. Trideset godina se to čisti i opet svaki dan imaš toga u mriži. Mi u poteg ulovimo 300 kili, ali bacimo pola jer su sitne kozice. Oslići, lignjuni i muzgavci su odrasli pa ne bacamo nazad. Računajte sad koliko ima brodova na moru u koliko oni ulove te plastike. I tako svaki dan. To je na pučini jer u našem moru je uz kraj puno čistije, ovaj murterski dio. Otpad dolazi iz Albanije i Italije, vidimo to po ambalaži. Kad je sezona i kad dođu turisti onda je plastike još više, još više boca od piva pluta Jadranom.

Što biste rekli mladim ljudima poput vas, krenuti u ribarstvo ili se bolje opredijeliti za nešto drugo?
U ribarstvo se više ne more kreniti ko nema svoj brod. Neisplativo je uložiti u novi brod toliko novaca. Ne isplati se nikako jer gradnja bi došla 300 ljada eura, a polovni, ka sad moj, je oko sto ijada eura. Na ovu cijenu ribe i goriva ne moreš to pokriti. Ako se zareda loše vrime zakasniš jednu ratu, dođe ti druga i ne moreš to više plaćati i dođe ti kraj, ako nemaš neko drugo zaleđe. A ako pak imaš drugo zaleđe, na primjer restoran, nećeš se time ni baviti. Mislim da kako je krenilo novih brodova i novih ribara neće biti. U Murteru je problem što mladi imaju svi svoj biznis i nitko neće u ribare. U Murteru i na Kornatima ima 30 restorana. Drugi imaju radione, marine, turističke brodove ili štogod drugo i imaju svoj posa. Kako misto nije veliko svak je svoj gazda.

Piše: Andrea Zovko

Nije neobično da roditelji u Dalmaciji nazovu sina Jadran jer, ipak, svaki dan otvore škure i bace pogled na naše divno plavo more. More, koje nas mami da uskočimo u prvu barku i zaplovimo na njegovim valovima. Ono neobično je činjenica da je baš Jadran Marinković, kojemu je majka nadjenula upravo to ime, odabrao karijeru u kojoj je svakodnevno, čak 42 godine, plovio valovima. Valovima etera. Valovima, na kojima je svakog ponedjeljka iz studija Radio Splita, u emisiji „Pomorska večer“ donosio radost pomorcima i njihovim obiteljima koje su vjerno čekale uru i poznati ugodni glas radijskog novinara. Tih nekoliko sati itekako su mnogo značile ljudima koji tuku more. To su sati kada netko pita za njih, pokušava riješiti njihove probleme i uopće ima sluha za ono što ih tiši, brine i raduje. Jadran Marinković je krajem prošle godine otišao u zasluženu mirovinu, no emisija traje i dalje, već gotovo 66 godina. Jadran je pomorce znao u dušu, osjećao je sol u njihovim žilama jer je i sam brodio svjetskim morima. Možda ipak ne dovoljno dugo da bi postao kapetan, no svakako je bio omiljeni kapetan na valovima emisije „Pomorska večer“. Nema sumnje falit će mnogima, ali neće on daleko jer kao ni more, ni novinarstvo ne izlazi jednostavno iz čovjeka.

More vam je u krvi u to nema sumnje, no kako je ta ljubav prema moru zapravo počela?
U mojoj obitelji nije bilo pomoraca, no prvi rođak moje majke je plovija i ka dite san zna ići k njemu i slušat njegove priče o poslu koji radi. Bila je divota slušat te priče o plovidbi po Japanu i Americi. Možda me već tada to zaokupilo, ko će znat. Kasnije san u rodnom Zadru krenija u Pomorsku školu i, kako san jedno vrime živija kod dida i babe u Ninu, svaki dan san putova autobuson u školu. Sićan se da te 1968. nije bilo ni asfalta pa san se dobro namučija svaki dan. Proša san prvi razred s dobrim, ali mi je vladanje bilo jedan. Onda se otac, inače novinar, prebacija radit u Split tako da san i ja pomorsku školu završija u Splitu.

Vrlo rano ste krenuli na brod. Kako ste se snašli i kako je bilo odrađivati kadeturu u to vrijeme?
Nakon završene srednje Pomorske škole godinu i trinaest miseci san bija kadet na brodu „Luka Botić“. Ima san nepunih 19 godina i bilo nas je 42 na brodu. Plovili smo te 1972./73. dva puta za Australiju, ali je bija zatvoren Sueski kanal pa smo išli naokolo. Prevozili smo generalni teret i dva puta po sedam dana proveja san u svim australskim gradovima Sydney, Brisbane, Melbourne, Hobart, Freemantle, Adelaide i, naravno, Novi Zeland. Ta je zemlja bila ludilo! Povratak je bija gadan, 37 dana bez stajanja, a prošli smo i četiri klime.

Sićan se kad san doša u Rijeku na Žabicu i ukrca se na brod u 7 sati. Odma su mi dali trliš i nakon doručka, sićan se da su bile kranjske i dva jaja u tvrdo, rekli: „Ajmo, kadet, obuci se i nemoj čizme zaboravit!“ Ubacilo me u štivu jer je brod doša iz Australije s teretom kože. Te su palete s kožom i soli u štivi pustile vodu, a na meni je bilo da čistin. Pustilo me doli ka gradskog momka u taj smrad da san jedva doša sebi. Još je bila neka greda s brokvom pa sam zapeja i ravno udrija u nekog goropadnog meštra.  Mislija san da će me ubit, ali samo je reka: “Dobro je, kadet, dobro je.“ Bio je to Žele Maričić i na kraju je ispa skroz simpatičan. Zaljubija se kasnije u Aucklandu, a nije zna ni riči engleskog. Išli mi na ples u Aucklandu u naš neki dom. Na ulazu je bija komad ženske koja isto nije znala ništa hrvatskog. Antonija se zvala i pita ju je jedino šta je zna „What’s your name?“ i „How do you do?“, no na kraju se oženija s njon. A kako? Puklo mu slipo crivo i osta u bolnici pa ga ona došla posjetit. Kako je bila Hrvatica, vratila se amo s njim i dobili su dvoje dice. On je dalje navigava, no nažalost, kasnije je poginija nesretnim slučajem. Šteta čovika, bija je dobar.

Bilo je to vaše prvo putovanje. Kako kreće dalje plovidba?
Kasnije san iša polagat poručnički, danas časnički, i opet san se ukrca i odradio dva krasna putovanja za Velika jezera na brodu „Split“ našeg Jadroplova kao treći oficir. Prvo putovanje bilo je zimsko i moglo se samo do Montreala jer je bilo zaleđeno i nije se moglo u jezera. Drugo je bilo na svih pet jezera i prošli smo ono zanimljivo podizanje. Uđeš u lock, napuni se vodom i digne te na novu razinu. Okreneš se, a iza tebe jezera. Krasan osjećaj. Tako da san proša i vidija svih pet. Kad sam se vratija u šestom misecu upisa san Višu pomorsku u Splitu.

Nekako u to vrijeme ste počeli raditi na radiju i tu kreće vaša novinarska karijera.
Da, na drugoj godini me otac pita bi li ja nešto radija na radiju u sportu. Budući da san volija sport radija san ka honorarac, ka student. U to san vrime radija kod Ede Pezzija, no kasnije san kod starog Vjeke Košte vodija omladinsku emisiju. Ima san sriću jer je momak šta je radija iša u vojsku, a kolegica na porodiljni tako da san ja preuzeja njihove emisije. Kako nisan ima fakultet nego višu, nisan moga bit primljen za stalno. Radija san i u press službi za vrijeme Mediteranskih igara i od tada sam 38 godina na radiju stalno.

Uz navigaciju i trinaest mjeseci rada na Mediteranskim igrama skupilo se tu i 42 godine radnog staža. Je li vam možda žao što ste umjesto navigacije odabrali radio?
Žao mi je jedino šta san moga još plovit koju godinu i dobit titulu kapetana duge plovidbe. Moga san polagat kapetanski ispit. U Italiji je kapetan duge plovidbe visoko poštovan. On je ‘professore’ i ‘dotore’. Moga bi reć da mi je to žaj šta nisan napravija, ali za drugo nije.

Ipak, za sve moraš imat iskustva i školu. Ne možeš imat fakultet pa si navigava dvi godine i sad oćeš bit glavni. Ako si tuntle gazda te neće unaprijedit. Najbitnije su preporuke. S jednog broda na drugi. Kod pomoraca nema, ako si tukac, ako si zajeba, nema više i gotovo.

Što biste rekli kako je izgledala plovidba nekad u odnosu na danas?
To je bila plovidba! Prvi kuvar, drugi kuvar, mali od kužine, prvi konobar, drugi konobar, mali od kamare. Nekad si čak ima pravo i na vino, mislin čak dva deca, za ručak i za večeru. Za ručak je svaki dan obavezno bila juha, poslije večere si moga igrat na karte. Bilo je tada puno mladih ljudi, a danas je to tragedija. Kad san nakon pusto godina iša ponovno na brod jer me posla Split Ship Management s nekin inspektoron u Hong Kong, i vidija razliku između onda i danas, razočara san se i shvatija šta je pomorstvo. Bilo je to 2002. ili 2003. ne pamtin točno. Sićan se samo da je dolar bija 900 jer san  dobija dnevnice. Kad san vidija da je na brodu samo 18 ljudi, a kontejnera 4.000, nisan moga virovat.

Znan da je ručak na brodu od podne do jedan i doša ja ka gost-novinar u podne i kvarat, a ono nigdi nikoga. Nema ni pasa! Pitan šta je, kaže radi se. Donija mi onda friganoga, ladnoga mola i neku blitvu. Nije mi baš bilo milo. Nekad kad čoviku nije bilo po volji dobio bi bar mesni doručak, sira i kruva pa se moga najist. Danas se radi, nema stajanja. Sasvim druga priča. Nekad si se moga opustit. Mi smo imali nogometnu ekipu i znali smo igrat na male branke u štivi. Igrali bi makinja i paluba u gajbu pive. Ej, brod plovi, a ti igraš na male branke. Ludilo! Bilo je i druženja, i šaha, i karata. Danas neki još nemaju pravo na Internet jer ga brodovi moraju platiti. Tragedija, čisti kapitalizam.

Pamtite li možda neki događaj iz vremena kade ste plovili?
U vrime kad san plovija na Velika jezera bila je najvažnija vremenska prognoza, a moga si je na Atlantiku dobit samo na Morseove znakove. Najopasnija je bila zimska plovidba (Winter North Atlantic) i onaj šta je bija zadužen za prognozu valjda je krivo zapisa i zapovjednik je napravija rutu kako je moga. Nekad si se moga ravnat samo po zvizdama. Danas je tu satelit i nije problem, no tada je zapovjednik falija i uletija pravo u ciklonu. Trajalo je to 24 sata – jedna milja naprid, dvi natrag. Nemoš jest, nemoš pušit, nemoš spavat, nemoš ništa! Jedino šta možeš je vezat se.

Drugi put se sićan da nas je zaledilo u St. Lawrence kad smo se vraćali natrag. Bidni tuljani se sunčaju, a mi ne moremo nigdi. Srećom bija je iskusan kapetan Filko Ruić sa Šolte pa se sitija šta triba. Zvat  ledolomce bilo bi preskupo. Ovako je ispraznija tankove s live strane i nagnija brod. Pod tim nagnućem led je pucao i tako smo krenuli dalje. Znalo se tada koji kapetani mogu ići za Velika jezera. Bila je to mala ruta – Rijeka, Civittavechia, Livorno, Genova, Barcelona, Valencia, Cadiz, Lisabon i preko Atlantika Toronto, Chicago i to je trajalo dva i po miseca. Na tu su rutu išli smo vrhunski kapetani.

Vratimo se ponovno na „Pomorsku večer“. Kako je zapravo to sve skupa počelo?
Kako su znali da san plovija i da san pomorac, radija san neke priloge i kolega Boko mi je reka da ja to preuzmem jer je njemu već bilo dosta. Bilo je 1982. godine, dvije godine nakon što san se zaposlija. Od tada san punih 35 godina bija urednik i voditelj. Ima san taj šlif jer san bija s ljudima, znan kako je išlo školovanje jer san završija srednju i višu školu. Sve što si nekad učija u školi nije ti trebalo na brodu jer je sve bilo drugačije. Sad je druga priča. Danas pomorci imaju sto hiljada breveta pari da su doktori, profesori ili docenti. Svatija san da kad radiš Pomorsku večer da je radiš za pomorce, a ne za ministre i brodare. Uvik san bija na njihovoj strani jer su slobodni strijelci i jedino tko ih obožava su banke i porezna uprava. Oni su ih najviše volili tada, a i dalje ih najviše vole.

Pamtite li možda koliko ste emisija odradili?
Otkad san samostalno urednik i voditelj mislin da je san odradija više od 400 emisija jer svaki peti ponedjeljak ide emitiranje iz Splita. Osim toga javlja san se i kolegama u njihove emisije.

Uz Radio Split tu su emisije iz Zadra, Rijeke i Dubrovnika. Jeste li slušali njihove priloge i koji biste  studio možda izdvojili kao najbolji?
Prominilo se dosta urednika u tim studijima, ali Rijeka je bio vodeći centar ’80-ih godina dok neka budala nije uništila Jugoliniju, odnosno Croatia Line. To mi ni danas nije jasno kako je sedamdeset brodova moglo odjedanput propasti. Pomorska Rijeka je tada imala 60-70 brodova, Jadroplov je ima 18-20 brodova i bija je na vrhuncu, Splitska plovidba je imala cimenat, a Brodosplit je skroz druga branša. Rijeka je imala štofa za napravit priču, no mislin da je Splitu i Zadru bilo lakše jer imaju najviše pomoraca. Pula je pak imala brodogradnju, ali to više ide u gospodarstvo, nego u priču za „Pomorsku večer“. Dubrovnik je zbog tradicije imao svoje stare, lipe priče iz prošlosti o čuvenim gosparima i kapetanima. Svaki centar je imao svoj đir i zapravo se svaki drža „svojih“. Split ima Brač, Šoltu, Hvar i svoje otoke, Zadar ima mnogo pomoraca, uglavnom niže posade. Nažalost, ne postoji neka statistika da bi se moglo znati koji je studio bio najslušaniji, i žaj mi je što nikad nije rađena pojedinačna slušanost.

Nisu samo pomorci prepoznali vašu emisiju, za nju ste dobili mnoge nagrade.
Kad je „Pomorska večer“ dobila Večernjakovu ružu za emisiju godine 2017. to mi je bilo najveće moguće iznenađenje i priznanje. To je kao da dobivaš Oscara. Sjediš i znaš da ima nominacija, no  nisan ni računa da će baš „Pomorska večer“ dobiti „Ružu“ jer tko čita Večernji list u Dalmaciji. Do  mene je sjedila moja simpatična kolegica Dorina Tikvici s Radio Zadra i cilo me vrime pitala hoćemo li dobit, a ja san samo govorija da kako ćemo dobit kad su svi iz Zagreba. Tko će se mjerit s njima. Bio je tu Mirko Fodor i prije ljudi znaju za njega nego za nas. Kad san čuja da je reka da je dobila „Pomorska večer“ zviznija san je po ramenu i reka: „Diži se, ludo jedna, dobili smo!“ Zbilja je ko na Oscaru, nemaš pojma tko će dobit. Otvara se kuverta i op, dobiješ!“

Od ostalih priznanja dobili smo Plavu vrpcu Vjesnika za humanost 2016., nagradu Hrvatskog helsinškog odbora za promicanje ljudskih prava 2015. godine te od Ministarstva skupnu nagradu za promicanje pomorstva, a ja san 2017. dobija posebnu nagradu „Joško Kulušić“ od Ministarstva i to za promicanje pomorske kulture. Inače, iman dvi nagrade za životno djelo od HRT-a i od Slobodne Dalmacije, za novinara ih iman dosta, ali da sad ne nabrajam.

Kako vam je vlastito iskustvo na brodu pomoglo u kreiranju emisije?
Pomoglo mi je u svemu jer tamo san shvatija da nemoš iskočit jer postoji hijerarhija i tako mora bit. Zna se ko je glavni, nema suprotstavljanja. Kad dobiješ zadatak moraš to odraditi. Kad si kadet onda si brodski škovacin i radiš sve. Za pituravanje su nam dali piketinu za tuć ruzinu, pa udri preko Indijskog oceana. Kad skineš očale samo ti ostane bilo oko očiju. Sićan se i pituravanja jarbola na „Luki Botiću“, penjat se na vrh, bog zna koliko metara. Strašno! Ali to mi je dalo osnov sveg, sve san naučija. Znaš da moraš sam mislit na sebe, moraš se oprat i ispeglat sam, moraš mislit na svoje zdravlje. To što san iša rano na brod je puno bolje. Mogu oni govorit fakultet i to, ok slažen se, ali nakon pet godina tko zna. Znan dva primjera. Jedan je otiša na brod i vratija se jer mu je škodilo more, a završija je pet godina fakulteta. A drugi se zaljubija i neće da ide. Živa istina. Pet godina je završija u roku, sve odlične ocjene, ali neće. Znači, završiš srednju pa fakultet i onda ništa. Čak te ni u pomorskoj školi kad upišeš ne pitaju znaš li plivat i veslat, a o jedrenju da ne govorim.

S kakvim su se problemima javljali pomorci u vašu emisiju?
Problemi posljednjih godina su kad su uvedena 183 dana. To je standardno i to znaju svi pomorci.  Valjda je sad nešto promijenjeno izmjenom zakona, ne nešto revolucionarno, ali dobro, priznala im se bolest, školovanje i putovanje. Smišno mi je da svi pomorci u Hrvatskoj moraju ispunit poreznu prijavu, a nisu porezni obveznici. Ima 183 dana ili nema on to mora ispuniti. Pomorci su već po tome posebni. Više su vanka nego doma kad zbrojiš, ali oni se vraćaju doma, to se  ne smi zaboravit. Ovi što su otišli u Irsku neće tu plaćati porez, no pomorci dolaze kući, dolaze doznake i tu se troši. Gotovo svaki ima obitelj, ženu i dicu i svi troše te pare. I te gluposti su me uvik ljutile. Ta birokracija. Čovik ode u mirovinu u peti misec i na kraju godine mu dođe porezna prijava da plati porez. Napunija je 65, 66 godina i kako će napunit ta 183 dana kad je otiša u mirovinu? Ili, drugi primjer, čovik umra i familiji doša papir da plati porez. To su te birokratske nebuloze.

Žene pomoraca nekada su revno pratile Pomorsku večer kako bi doznale gdje su im muževi. Pamtite li možda neko emotivno javljanje i nešto slično?
Bilo je toga. Sve dok se nije pojavija satelitski sustav i Internet nije se moglo komunicirat. Brod je zna  po trideset, četrdeset dana biti u trampu od zapadne Europe do Kine i bio je telegrafist na brodu koji je održavao kakvu takvu vezu s Morseovim znakovima. Moglo se po dogovoru spojit s obalnom stanicom, ali to je i koštalo. Tako si se moga čuti s članom obitelji. Sićan se par puta smo jednoj materi uspjeli nać sina na brodu uz iljadu muka. On te naruči u 7 navečer i ako nisi tu, ništa od toga, nema razgovora.

Najgore mi je bio kad je potonija „Dunav“, tad još nisan bija urednik. Nisi moga dobit informaciju, nitko ništa nije zna. Stvarno je bilo teško jer obitelji žele znati, a ti si nemoćan. To mi je bilo najgore, šta’š reć’. Ništa.

Pamtite li možda neko lijepo pismo koje vam je stiglo u redakciju?
Nedavno mi je jedna časna iz Đakova napisala takvo pismo da čovik ne može virovat! Normalno, ženu nisan nikad čuja ni vidija, ali napisala je toliko lipih rečenica da me baš takla. Nitko njezin nije bija  pomorac, nego je, kako kaže, jednostavno slušala emisiju i kad je čula da iden u mirovinu napisala pismo od srca. Bija je to zapravo hvalospjev koji je započinjao s „Velepoštovani, hvala vam za divne sate…“ i tako dalje. Danas je mnogo manje pisama nego nekada, ali ipak dođe koje s vrimena na vrime. Više su to pisma u kojima pišu o problemima.

Što još tišti hrvatske pomorce?
Uglavnom su to problemi s famoznim uplatnicama za zdravstveno osiguranje. Dobro je ako ljudi imaju ženu pa će ona to nekako riješit i platiti taj iznos, ali ako je samac, ako je sa sela ili tko zna otkud, kako će mu baba to riješit? Šta ona jadna zna. Najveći problem pomoraca je birokracija koja će ih ubit. Može se sve riješiti, ali oni samo žele njihove pare. Kad je bio ukinut beneficirani staž tu smo se zbilja izmorili preko „Pomorske večeri“ i zajedno sa Sindikatom pomoraca dok se netko nije sitija i to vratija. Jer ka šta će pomorcu beneficirani staž!? Ali onaj prometnik vlakova ga ima. Totalni apsurd! Kod nas nema strategije jer je Ministarstvo glomazno. Bože sačuvaj! Državna tajnica je bila ok, razumila je pomorce i bila je osoba koja je imala osjećaj za more i pomorstvo jer je bila u tome. Ona je ćutila more i kad bi priča s njome ona je razumila i pokrenula bi stvari. Sad je otišla, razumin ja ženu, ali ovi se opet ne mogu dogovorit jer valjda se čeka neki stranački podoban. Umisto da se nađe neki kapetan ili netko iz branše tko razumi o čemu se radi. Ovdje treba znanje iz struke, a ne stranke, ali kome to išta znači. Triba znat upravit i to je to.

Opišite nam kakav je bio vaš odnos sa slušateljima koji su se javljali direktno u emisiju?
Ako radiš ovakav posao moraš imati na pameti da uvik moraš saslušat onoga tko ti se javlja u emisiju i ako je prava priča, odmah reagirat. Moraš osjetit o čemu se radi i ako možeš pomoći pomogni isti tren. Nažalost, Hrvatska nema ništa vezano uz pomorstvo, govorim o novinama i o tjedniku. Ima Otvoreno more, Nautiku, Burzu nautike, ali to je više za jahte nego za pomorce. Ostala je „Pomorska večer“ koja je tjedna emisija i jedini tjednik u Hrvatskoj koji traje 66 godina. Tema ima koliko hoćeš, ali triba popunit četiri ure. Ja bi napravija tako da je prvi dio obavezno za pomorce, odgovori Ministarstva na postavljena pitanja, teme vezane za domaće tvrtke i njihove probleme i naravno priča nekog pomorca. Pokrijemo tu i teme vezane za ribare, otočane, malo lipih priča iz znanosti, iz instituta… More je neiscrpno.

Što biste savjetovali današnjim mladim ljudima. Ići u pomorstvo ili ne?
Da, ako misli da će dugo ostat u tome, ali ne ako misli da će na brzinu zaradit paru. Nekad i roditelji tu znaju pogrišit jer kažu: „Aj’ ti u pomorsku pa ćeš zaradit pare i neće bit problema. Nećeš ić’ u Irsku nego na brod, vratit ćeš se doma.“

Ako će ustrajno krenut od početka onda neka završi tu školu, ali ako se razočara za vrime kadeture to nije dobro. S druge strane danas je ovo sramota šta rade s tim ispitima. Sramota je da budući pomorac završi srednju školu i fakultet, tamo je sve učija i onda ga ponovno ubiju s pustim brevetima. Bar da mu priznaju da zna gasit požar. Sad čujen da treba sve obnovit nakon pet godina. I, naravno, platit. Možda jedino šta je u zadnje vrime dobro je da se dosta dice upisuje u pomorske škole i da je to na nekoj normalnoj razini. Nekad ako si bija loš učenik onda si iša u VPŠ – Vašu posljednju šansu. Tako su u moje vrime zvali Višu pomorsku školu. Danas pomorstvo upisuju vrlo dobri učenici. Drago mi je zbog toga.

Što biste rekli da li je Hrvatska pomorska zemlja?
Ne, je pomorska zemlja kad biste računali turizam i nautički turizam, ali da smo pomorska zemlja to je vječno pitanje. I prije 40 godina kada san je počeja radit i prije 30 uvik je bilo isto pitanje. Jesmo li pomorska ili primorska zemlja? Mi smo i pomorska i primorska, ali more nismo iskoristili onako kako bi tribalo. Ja san uvik govorija da je more izvor života i svaka moja emisija je počinjala pismom „More ti mi život značiš“. Nismo ga iskoristili, a i nećemo na ovakav način. Mi zapravo ni ne znamo koliko imamo pomoraca. Oni će sad zbrojiti ove porezne prijave pomoraca, ali to nije realno. Želija bih samo da pomorci dobiju status ne slobodnog strijelaca u Hrvatskoj, nego da su priznati ljudi. Oni su sami izabrali život sa sedam, osam, devet kora, ali neka im se to prizna.

Kako vidite budućnost hrvatskog pomorstva?
Što se tiče hrvatskog pomorstva bit će sve gore i gore jer ima više fakulteta i škola, nego brodova. U stvari ima ih više nego brodara. Imamo Tankersku, Atlantsku, Jadroplov u Uljanik plovidbu to je gotovo. Drugo su sve posrednici, njih oko 32 ili više ako se ne varam. A i da nije njih ne znan kako bi se naši pomorci ukrcali. Ne mogu svi ka slobodni strijelci. Svaka čast ovom našen tužnom i nevoljnome Jadroplovu sa šest brodova jer jedino oni drže do toga da ukrcaju kadete. Oni su još uvik u državnom vlasništvu, 70 posto, no nitko ne zna zašto. Nema tu nikakve dobiti, ali ako Split i to izgubi, neće bit dobro. Možeš ti biti pomorski Split, ali ako nemaš svog brodara, nisi ti nikakav pomorski Split. Lako je imat institute i Lučku kapetaniju koju moraš imat. Jadroliniju ni ne računan, oni su sigurni. Kad su nabavili zadnji trajekt? Ljudi se postavljaju po političkoj podobnosti, država je sto posto vlasnik i to je tako, nažalost. Umisto da dođe netko tko zna i ćuti more.

Nakon toliko vremena provedenog u studiju vrijeme je za zasluženi odmor. Kakvi su vam planovi sada kad ste u mirovini?
Iman u Sreseru na Pelješcu barku od četiri metra i pentu od pet konja, a kupija san i rekreacijsku dozvolu. Dvista kuna san da za parangal, dvista za vrše, sto za svitlo za lignje i sto kuna dozvola. Sve san lipo platija i sad ću uživat! Iman dva, tri parangala, dvi, tri vrše, kesu peškafonda svih boja i to je to. Uz to supruga Višnja ima 60 maslina i mislin da će bit dovoljno.

Piše: Andrea Zovko

Zadranin Jere Bilan nakon završetka Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu imao je namjeru raditi kao projektant u SAS-u, no kako kaže, stvari su krenule sasvim drugim tokom i završio je u prosvjeti. Danas je profesor u Pomorskoj školi Zadar, gdje već 20 godina radnog staža predaje brodostrojarsku grupu predmeta. Poželio je prošlog ljeta usavršiti svoje znanje o brodovima i plovidbi, te je dobio priliku ukrcaja na brod Tankerske plovidbe. U tri je tjedna, kao gost na tankeru „Dugi otok“ plovio od Rijeke do Novorossijska, pa natrag u Trst, i stekao iskustvo koje je nedavno i prezentirao na predavanju u Gradskoj knjižnici Zadar u sklopu „Morskog utorka“.

– Iskustvo na brodu je nešto što u mojoj profesorskoj karijeri nikad ne nedostaje. Želja mi je bila da sam sebi približim stvarni život pomoraca. Predavanje koje sam održao u Gradskoj knjižnici u Zadru moje je nastojanje popularizacije pomorske struke široj javnosti. Hrvatska ima školski brod „Kraljicu mora“, no ona ima četverotaktni motor, automatiziranu strojarnicu i ne može dati onaj kvantum znanja koji je nastavniku potreban. U čovjeku uvijek postoji stalna  želja i potreba  za  usavršavanjem i proširivanjem svoga znanja, te sam svoju izrazio želju Tankerskoj plovidbi Zadar da me ukrcaju na jedno studijsko putovanje. Obrazložio sam svoju namjeru  time da bih na taj način iz prve ruke imao prilike naučiti nešto novo što bi mi moglo koristiti u poslu. Cijeli postupak od mog upita, njihovog odgovora i samog ukrcaja odigrao se vrlo brzo što me ugodno iznenadilo. Podsjećam da negdašnji učenici Pomorske škole Zadar čine jezgru te kompanije, a Pomorska škola Zadar osnovana je 1957. godine na inicijativu tadašnjeg direktora Tankerske, genijalnog vizionara Ivana Paše. Suradnja Tankerske plovidbe i Pomorske škole traje desetljećima. Prvi učenik upisan u imenik Pomorske škole bio je Stanko Banić, također kasniji direktor Tankerske. Do osnivanja Pomorske škole, pomorci iz zadarskog kraja bili su niža radna snaga, bassa forza, a osnivanjem pomorske škole dobivali su mogućnost boljeg statusa na brodovima. Danas u Zadru djeluje i Pomorski odjel Zadarskog sveučilišta koji ima i nautički i brodostrojarski smjer, tako da se u Zadru školuju i visokoobrazovani pomorski kadrovi.

Može li taj Vaš primjer postati model edukacije nastavnika pomorskih škola?

Upravo tako! Budući da sam osobno iskusio ovakav primjer edukacije, smatram to odličnim modelom stručnog usavršavanja nastavnika. U razgovoru s kolegama iz pomorskih škola u Šibeniku i Dubrovniku saznao sam da su  i oni zainteresirani za takvo nešto. Neki od njih imaju plovidbena iskustva, te bi ovakvo putovanje iskoristili za refreshment znanja, a nekima bi to bio stvarni kontakt sa strukom, odnosno s mjestom gdje se primjenjuju znanja koja nastavnici prenose na učenike. Taj model bio bi primjenjiv i za nastavnike ostalih predmeta kao što je engleski jezik, informatika, elektrotehnika… To bi bila odlična suradnja između škola i gospodarstva, a to je tema koja se često provlači kroz medije kao smjer u kojem bi se trebao kretati obrazovni sustav RH.  Postupak je sljedeći: kada bi bilo tko od nastavnika poželio otići na brod za stjecanje znanje i uvida u tehnologiju plovidbe morao bi dobiti matrikulu, obaviti liječnički pregled, položiti D2, odnosno izdvojiti 3840 kn za sve potrebne dokumente. To netko mora platiti. Taj bi iznos mogla platiti ili Tankerska plovidba ili škola ili sam nastavnik, u ovom slučaju ja. No, kompanija je riješila taj problem na način da su me ukrcali kao gosta, način kako se inače ukrcavaju žene pomoraca. Time se štedi novac, a kako na gubitku ne bi bila i škola (morala bi zaposliti novog zaposlenika na moje mjesto da je putovanje odrađeno tijekom školske godine), moje je putovanje odrađeno ljeti za vrijeme školskih praznika, za vrijeme moga godišnjeg odmora. Znači, imao sam hranu, kabinu i radnu odjeću bez ikakve novčane naknade i bez ikakvih dnevnica.

Prvi korak ste riješili. Dobili ste odobrenje Tankerske plovidbe za ukrcaj. Što je zatim uslijedilo?

Prije odlaska na brod morao sam potpisati izjavu o odricanju o odgovornosti. Dakle, da neopozivo izjavljujem da se ukrcavam na svoj zahtjev, vlastiti rizik i svoju odgovornost te da se odričem prava na ikakva potraživanja prema vlasniku broda ili trećim osobama. Sljedeći korak bio je preuzimanje zaštitne odjeće. Kako se skladište nalazi u zadarskom predjelu Gaženica, tamo sam preuzeo dva jednodjelna radna odijela (dvije tute), cipele sa čeličnom kapicom, rukavice i šljem. Kad se sve to stavi u putnu torbu, zauzima poprilično mjesta, tako da se mora biti racionalan kod odabira odjeće i obuće koju ćete nositi u vanradno vrijeme.

Kakav je bio vaš prvi susret s brodom na kojem ste trebali provesti tri tjedna?

Došao sam u Kraljevicu jer je brod tamo bio na popravku parnog kotla na ispušne plinove KIP-a. Imao sam nekakvu predodžbu o velični broda, no kada sam došao u njegovu blizinu tek sam tada postao svjestan njegovih pravih dimenzija. „Dugi otok“ je dugačak 246 metara, širok 42 metra i ima 108 000 tona nosivosti. Izgrađen je 2008. u brodogradilištu Split, a njegov blizanac je brod „Olib“, također Aframax tanker za prijevoz sirove nafte.

Kad sam došao do broda primijetio sam skaline kojih sam izbrojao ravno šezdeset. Netko bi pomislio da su na brodu problem dubine, ali nisu. Problem su visine, tj. kontinuirano kretanje po brodskim stepenicama, naročito u brodskoj strojarnici. Onda su mi upale u oko fleke po brodu pa sam pitao kapetana o čemu se radi. Objasnio mi je da je to od leda kada su prošle godine plovili u Baltičkom moru u Estoniju, naime, brod je građen tako da može ploviti u polarnim područjima.

Kažete da vam je bilo drago kad ste saznali da ćete ploviti na brodu „Dugi otok“. Zbog čega?

Da, brod „Dugi otok“ je 2012. godine dobio Plavu vrpcu Vjesnika, nagradu za poduhvat na moru jer su kapetani Oliver Vitlov s Dugog otoka i  i Antonio Eterović s broda New York Star spasili 135 izbjeglica kod libijske obale. Sama ta spoznaja da ću biti na brodu koji je spasio ljude nekako mi je ulijevala sigurnost u predstojeće putovanje. Kao da brod ima „dobru karmu“. Vjesnika, kao novine, više nema, ali je ostala Plava vrpca kao najznačajnija nagrada u spašavanju ljudskih života na moru.

Nakon što se stupili na brod prošli ste familijarizaciju. Kako je ona izgledala i s čime ste se sve  upoznali?

Kao prvo saznao sam gdje se nalazi pojas za spašavanje i pokazano mi je kako ga staviti u slučaju potrebe. Pokazano mi je gdje je muster station. Objašnjeno mi je da je zabranjena upotreba mobitela na palubi broda zbog opasnosti od iskrenja. Zatim sam dobio instrukcije vezano za pušenje na brodu, no to me nije toliko zanimalo jer nisam pušač. Uglavnom, na tankeru se točno zna gdje se može zapaliti cigareta. Dok je brod u luci pušiti se može u kontrolnoj kabini tereta, dnevnoj prostoriji posade i časnika, međutim kad brod plovi onda je to dozvoljeno na malo više mjesta. Isto tako korištenje upaljača s mehanizmom i električnim izvorom paljenja je zabranjeno na tankeru tako da posada koristi šibice. Alkohol je također zabranjen. O opijatima ne treba niti govoriti.

Zanimljiv mi je bio razmještaj namještaja u kabini. S jedne strane je krevet s izdignutom bočnom stranicom kako ne biste pali s njega, okomito na njega smješten je kauč, a radni stol, koji se u većini slučajeva nalazi ispod prozora fineštrina, nije tamo već nasuprot krevetu. Rečeno mi je da je to tako upravo zbog smjera valjanja mora, kako bi se položaj spavanja mogao prilagoditi osi valjanja, tj. poniranja broda. Osim toga na brodu su svi veći upotrebni predmeti od ormara, perilice, frižidera, fotokopirnog stroja, računala pa do registratora i pitara za cvijeće fiksirani, ricani, učvršćeni vijcima kako ne bi klizali uslijed valjanja.

Otkrio sam i da su pojedine skaline prilično uske i strme, a kako sam potpisao da idem na svoju odgovornost upozorili su me da ne hodam previše sigurno kao oni, nego da budem malo oprezniji. Toga sam se i držao, te nije bilo problema.

Također su mi pokazali gdje se nalazi teretana koju posada koristi kad ima slobodno vrijeme, no  nisam je previše koristio za razliku od jednog časnika koji je znao na traci otrčati i desetak kilometara i pritom se dobro oznojiti. Meni je nekako više odgovarala šetnja od prove do krme. Ali, nije ni to lagano. Od prove do krme i nazad je pola kilometra, pa prođeš tako dva puta po unutar obilježene žute linije označene na palubi za siguran hod i evo već jednog prohodanog kilometra, a kad se tome doda i vrućina, nije baš jednostavno.

Vratimo se na početak. Znači došlo je vrijeme vašeg putovanja i isplovljavanja broda 18. srpnja. Kako je započelo samo putovanje?

Interesantno je bilo od samog početka plovidbe. Nakon što sam se upoznao s članovima posade, koju je činilo 23 Hrvata uglavnom iz zaleđa Zadra, pitao sam zapovjednika Ivu Strihića, inače s otoka Ugljana, gdje idemo. Odgovorio mi je da ne zna jer još nisu dobili luku ukrcaja. Pretpostavljao je da ćemo iz Kraljevice ploviti do Cape Matapana u Grčkoj i tu čekati daljnje instrukcije gdje se plovi. Uglavnom u Jadranu sigurno nećemo ploviti nego možda od Matapana dalje prema Libiji ili turskom terminalu u Ceyhanu. Ipak, došlo je do promjene i brod je dobio naredbu da se plovi za Novorossijsk, što se za mene pokazalo dobrim jer sam u kratko vrijeme prošao pet mora – Jadransko more, Jonsko oko Peloponeza, dalje kroz Egejsko more, Mramorno more i na kraju Crno more koje je kolijevka civilizacije. I doživio dvije pilotaže: Bospor i Dardanelle.

Brodostrojar ste po struci. Jeste li imali prilike pomagali posadi u njihovim dnevnim obavezama ili ste bili više kao promatrač?

Želio sam okusiti kako izgleda taj kruh sa sedam kora i nakon doručka odlazio sam s pomorcima na njihove radne zadatke u strojarnicu. Međutim moja znanja su u tom praktičnom dijelu skromna i većinom sam im asistirao dok su oni radili, ili sam bio promatrač. Posada je bila izrazito korektna i odgovarala mi je na sve moje upite, usprkos tome što su bili zauzeti svojim svakodnevnim poslovima. Sve sam to fotografirao i dokumentirao tako da mogu kazati da sam u manjoj mjeri osjetio kako to izgleda. Srećom, nisam iskusio nevremena iako bih volio imati i takvo iskustvo.

Kao brodostrojara zanimala me utroba broda. Brodski MAN-ov šest cilindarski motor od 13.600 kW proizveden je u Splitu gdje je izgrađen i sam brod motor. To je otprilike 180 automobila jakosti 75 Kw. Tri generatora od skoro 3 MW svojom snagom mogli bi napajati jedan grad električnom energijom. U strojarnici mi je bilo interesantno koliko krpa se potroši za vrijeme rada broda. To su gomile i gomile potrošnog materijala. Nekada su se te stupe, končane krpe, prale u nafti kako bi se uštedjelo, a danas to više nije samo financijska stvar već i stvar ekologije, te se nakon uporabe spaljuju u pećima. Iz jedne špine u strojarnici teče nafta koja služi za pranje. Posada je komentirala kako bi bilo dobro imati takvu špinu doma, i ne bi bilo problema oko goriva za traktor ili auto.

U samoj strojarnici sam pomagao prilikom rastavljanja i čišćenja centrifugalog separatora. Pritom sam morao koristiti zaštitne naočale da mi kemikalije za pranje ne prsnu u oko. U strojarnici se obavezno koriste zaštitne slušalice ili čepići za uši protiv buke. Također smo štelali ventile na četverotaktnom motoru, a gledao sam i kako se prvi časnik stroja uvlači u parni kotao i obavlja potrebne zadaće sanacije oštećenja šamotne obloge unutar parnog kotla. Pokušao sam i ja, ali su mi u šali rekli da je bolje da ne pokušavam kako ne bi poslije morali štemati kotao i izvlačiti me iz njega ako se zaglavim. Posada je mijenjala kuglični ležaj centrifugalnog separatora, servisirala vijčanu pumpu, popravljala generator za proizvodnju električne energije. Sve se u strojarnici vrti oko računalnog programa AMOS koji se koristi kod održavanja broda.

Uz svakodnevne obveze stigli ste i do obala Rusije gdje su vas čekali daljnji izazovi.

Po dolasku do ruske obale nestao je GPS i pozicija broda bila je ucrtana kao da se nalazi na obližnjem vrhu brda. Stvar je u tome što se tamo nalazi velika ruska vojna baza i Rusi ometaju GPS kako bi onemogućili upravljanje eventualnim raketama koje bi netko mogao uputiti na njihovu bazu. Tada su alarmi počeli svirati na mostu, no kada smo prošli to područje GPS se vratio.

Zapovjednik mi je tada skrenuo pažnju da moramo pripaziti gdje ćemo se sidriti jer se upravo u podmorju ispod nas gdje plovimo nalazi groblje. U tom je području 1986. godine potonuo putnički brod „Admiral Nakhimov“ i stradalo je 423 ljudi. Na tom mjestu se nalazi grobnica i bilo kakva brodska aktivnost, sidrenje ili slično, je zabranjena. Sidrili smo se na za to dozvoljenom mjestu.

Imali smo i jedan pravni problem u Rusiji jer ja nisam imao vizu budući da smo mislili da idemo u Ceyhan. Došli su predstavnici ruskih vlasti (3 Ruskinje) i morao sam im na engleskom napisati da sam mislio da idem u Ceyhan a ne u Novorossijsk, no budući da sam prekršio imigracijski zakon Ruske Federacije morao sam platiti 2000 rubalja mada nisam stupio na rusko tlo.

Glavni zadatak broda je ukrcaj i prijevoz nafte. Možete li nam nešto reći o samoj operaciji utovara tereta sirove nafte?

Najprije bih nešto rekao o samom naftnom polju Tengiz, odakle dolazi sirova nafta u Novorossijsk. Ono se nalazi u Kazahstanu, proteže se 1500 kilometara kroz azijske stepe i dolazi do terminala u gradu Juzhnaya Ozereyeevka. Kako biste imali predodžbu koliko je to dugačak naftovod zamislite samo udaljenost od Zadra do Danske. Toliko je to dugo.

Vlasnik Tengiza je kompanija Chevron koja ima 50 posto vlasništva, Exxon Mobile 25 posto, a još dvije kompanije imaju ostale dionice. Najzaslužnija žena za to je Condoleezza Rice, američka državna tajnica za vrijeme Georga Busha mlađeg. Kako je bila stručnjak za Sovjetski Savez u vrijeme njegovog raspada, i imala dobre veze u Kazahstanu,  „sredila“ im je da američki kapital dođe u tu zemlju. Znači, Tengiz je američko vlasništvo, naftovod putuje kroz Rusiju gdje Rusi dodaju malo svoje nafte tako da se tu miješa kazahstanska i ruska nafta te nastaje CPC blend. U svakom slučaju, to odlično funkcionira, nema veze što su Rusiji uvedene sankcije jer biznis i dalje ide. Američka nafta ide preko ruskog teritorija, krca se u ruskoj luci i, nema govora, zarada je tu ogromna. Chevron je čak dao ime brodu „Condoleezza Rice“ koliko ih je zadužila.

Što se tiče samog ukrcaja sirove nafte ona se krca putem cijevi položenih u more na terminalu udaljenom 2 milje od obale. Remorker doda dvije cijevi koje se dizalicom podignu do manifolda gdje se spoje s brodskim cjevovodom. Učvršćivanje lancima i spajanje traje dva-tri sata. Vrijednost nafte koju smo ukrcali bila je 30 milijuna dolara. Budući da se radi o ogromnim iznosima tako je i odgovornost zapovjednika i posade vrlo velika i tu dolazi do ogromnog stresa svih na brodu jer, ne daj Bože da se štogod dogodi.

Sirova nafta smrdi po trulim jajima jer se u njoj nalazi plin sumporovodik ili H₂S i to nije nimalo bezopasan plin. Ukoliko je njegova koncentracija 700 ppm smrt je trenutačna. Ova nafta koju smo mi prevozili ima 67 ppm (parts per million) i da ste izloženi toj koncentraciji malo bi vas zamutilo. Međutim niste mu izloženi jer štetni plinovi izlaze preko mast risera koji se nalazi 6 m iznad palube. Međutim zna se dogoditi za vrijeme krcanja nafta, usprkos tome što su sva vrata zatvorena, da taj smrad povuče klima na brodu. Upravo zbog toga pomorci imaju na svojim radnim kombinezonima uređaje za detekciju H₂S plina.

Ima li nešto što vam je bilo posebno zanimljivo na brodu?

Bio sam oduševljen timskim radom. Primjerice, problem koji se javio kod zamjene ležaja centrifugalnog separatora zajedno su rješavali svi časnici stroja zajedno. Čitali su zajedno instrukcione knjige, mjerili komparatorom, demontirali stari ležaj, zagrijavali novi ležaj u uljnoj kupki i montirali ga na zato predviđeno mjesto. Pravi primjer suradnje! Susreo sam se sa striktnim poštivanjem ekoloških standarda i visokim profesionalizmom u odnosu prema radu. Kada bi nadređeni naredio što treba raditi, nije bilo diskusije. Pomorcima s iskustvom čak niti ne treba govoriti što treba napraviti, oni to sami znaju. Mada je bila vrućina, pomorci su nosili propisanu zaštitnu odjeću i obuću i tu nije bilo iznimke. Pomislio sam, kad su na pučini mora, mogu se i opustiti. Ali, tome nema mjesta. Spomenuo bih i satove koji se pomiču prilikom prelaska vremenske zone jer me zanimalo kako ih pomiču kada su svi zavidani. Postoji jedan glavni sat, master sat, i kada pomaknu njega svi ostali se pomaknu istovremeno jer su žicom spojeni s tim glavnim satom. Kako pak ne bi došlo do toga da neki od članova posade u smjeni radi taj sat više ili manje, oni to rasporede taj sat na tri puta po 20 minuta ili po dogovoru. Tu je i slučaj prelazak datumske granice na Pacifiku. Pitao sam kako to rješavaju i u Tankerskoj su mi rekli da se računa da jedan mjesec ima 30 radnih dana.

Što ste radili dok ste čekali na ukrcaj?

Za vrijeme dok smo čekali ukrcaj lovili smo ribu u Crnom moru. Prvo smo ulovili moletu, presjekli je na tri dijela i stavili na udicu. Nismo ni mislili da će ulov biti tako dobar. Kako je s broda do površine mora daleko, posada je imala osmišljenu taktiku za dizanje ulova. Napravili su kao neki obruč promjera jednog metra, s razapetom mrežom uz pomoć kojeg bi podigli ribu s površine mora na palubu. Ovaj puta – raže! Na opće veselje smo je oderali i završila je u pijatima.

Budući da ste navikli držati predavanja svojim učenicima u školi, održali ste jedno i posadi broda „Dugi otok“. O čemu ste im pripovijedali?

Kad sam im najavio predavanje rekli su da u svojoj karijeri nisu doživjeli da im netko na brodu nešto predaje, no ipak su se okupili u velikom broju i na kraju su bili vrlo zadovoljni. Predavanje je bilo iz povijesti brodarstva o  pulenama ili brodskim očima koje su služile kao zaštita od pogibelji na moru, a rekao sam im i nešto o asertivnosti iz područja psihologije. Tumačio sam im što znači biti agresivan, pasivan ili asertivan.

Što vam je bilo najupečatljivije tijekom vašeg studijskog boravka na tankeru?

Definitivno najzanimljiviji detalj s putovanja bio je prolaz Bosporom i Dardanellima i pogled na džamije Aju Sofiju koja ima četiri minareta i Plavu džamiju sa šest minareta. Upravo na tom mjestu moguće je osjetiti dio svjetske i naše hrvatske povijesti koja je bila isprepletena utjecajem Osmanskog carstva. S turskim pilotom na brodu razgovarao sam o Maškovića hanu, koji se nalazi u zaleđu Pakoštana. Ispričao sam mu da Jusuf Mašković bio njihov admiral turske flote u Istanbulu. Pilot je uistinu bio impresioniran tim vrlo zanimljivim povijesnim podatkom. Jusuf Mašković imao je nesreću da je oženio Fatmu, kći turskog sultana Ibrahima, zvanog ludi Ibrahim. Ludi Ibrahim dao je pogubiti svoga zeta Jusufa godinu dana nakon vjenčanja.

Posebno je bio emotivan prolazak pokraj mjesta Khanliehu u Bosporskom tjesnacu gdje je 14. prosinca 1960. brod Petar Zoranić doživio sudar s grčkim tankerom pri čemu je stradao 21 hrvatski pomorac.  Hrvatski je tanker plutao kao golema ognjena buktinja. Doplutao je na plićak na koji se nasukao. Brod je gorio još 55 dana, do 6. veljače 1961. Nitko se nije usudio ugasiti opožareni brod. S vremena na vrijeme potresale su ga eksplozije. Naposljetku je da bi konačno prestao goriti, tursko je ratno zrakoplovstvo danima bombardiralo zapaljeni tanker ne bi li ugušili vatru i spriječili njeno širenje. Gorio je tako od 14. prosinca 1960. godine do 6. veljače 1961. godine. Veliku pomoć obiteljima tada poginulih pomoraca veliku zaslugu imao je Ivan Paša. Predsjedavao je Fondom »Petar Zoranić« koji je osnovan za pomoć nastradalim pomorcima s ovog broda i njihovim obiteljima. Osigurala su se materijalna sredstva za kompletno školovanje djece poginulih članova posade, od prvog razreda osnovne škole pa sve do završetka školovanja.

Prolazak pored mjesta Canakkale bio je zanimljiv. Zapovjednik Strihić dao mi je dalekozor da pogledam Trojanskog konja koji se nalazi smješten u marini Canakkale. Crne je boje, a tamo je smješten jer je u blizini tog grada smještena antička Troja. Na drugoj strani Dardanella nalazi se Galipolje, mjesto teških borbi u Prvom svjetskom ratu. Tu je poginulo puno vojnika iz Australije i Novog Zelanda koji su se borili protiv Turske u sastavu ANSAC vojnih jedinica.

Spomenuo bih i nešto o morskim strujama u tom području. Budući da su tamo struje vrlo jake lučke vlasti Bospora prate koliko je brod brz jer ako je prespor neće moći proći i zakrčit će cijeli promet koji je vrlo gust na tom potezu.

Što vam je bilo najteže dok ste plovili na brodu?

Najteže su definitivno bile vrućine. Temperature su bile preko 40 stupnjeva i trebalo je na tim temperaturama biti u strojarnici i na palubi. Srećom brod je klimatiziran i to je funkcioniralo dobro tako da je to olakšalo boravak na brodu. Posada je dobro podnosila vrućine uz velike količine vode koje su pili cijelo vrijeme. Zanimljivo je da na moju opservaciju o vrućini uvijek dobivao odgovor kako je temperatura znala biti još veća u npr. Emiratima, tako da sam shvatio da od goreg uvijek ima gore, te da ne treba dramatizirati oko mnogih stvari.

Kako je izgledao povratak natrag?

Iz Novorossijska smo zatim krenuli za Trst sa ukrcanih oko 84.000 tona nafte CPC blend (Caspian Petroleum Consortium Blend).

Nazad smo se vraćali istim putem kroz Bospor i na ECDISU sam izbrojao 21 brod koji je čekao na prolaz kroz tjesnac. Nekoć je taj prolaz bio dvosmjeran, no danas je jednosmjeran i Lučka uprava podijeli brodski promet na način da se pola dana promet odvija u jednom smjeru, a drugu polovicu u drugom smjeru. Kad je magla nema prolaska.

Po dolasku 6. kolovoza u Trst pomagala su nam tri remorkera pri manevriranju na automatizirani terminal za iskrcaj nafte Muggia. Nafta je iskrcana s broda i njezin put je dalje kroz Alpe naftovodom TAL (Transalpine Pipeline) do Ingolstadta gdje se grana za Njemačku, Austriju i Češku. Kupac sirove nafte koju smo prevozili je OMV.

Prije par tjedana održali ste predavanje u Gradskoj knjižnici u Zadru o svom boravku na brodu. Koji je bio cilj?

Cilj predavanja je bila popularizacija pomorske struke i približavanje profesije pomorca ljudima koji nemaju prilike upoznati što znači plovidba morem. S jedne strane imam skromno plovidbeno iskustvo, no imam dugogodišnje iskustvo rada u školi i sposobnost zornog prenošenja iskustava i znanja. Napominjem da predavanje nije bilo stručno, nego popularno. Ja bih osobno, sa zadovoljstvom, slušao predavanja pomoraca popraćena fotografijama s dalekih putovanja. Ovim putem upućujem im poziv da, ukoliko žele podijeliti svoja iskustva, to i naprave na način da održe javno predavanje. Gradska knjižnica Zadar otvorila bi im vrata svoje multimedijalne dvorane, a uvjeren sam, i druge slične kulturne institucije takvog tipa. To sam ja iskoristio i ovim sam predavanjem u knjižnici ispunio svoj cilj. Nakon predavanja prišla mi je jedna starija gospođa i kazala da joj je sada jasnije što joj sin radi na brodu. Tendencija ovog predavanja nije bila na stručnosti jer ja ne mogu biti toliko stručan kao neki pomorac koji ima dugogodišnje iskustvo, nego mi je cilj bio popularizirati pomorsku struku među građanima. Vjerujem da sam uspio u tome zato što je samo predavanje bilo koncipirano kao popularno predavanje. Nije se zadiralo dublje u pomorsku struku nego je bilo putopisnog karaktera.

Da li mislite da ste ovim putovanjem dali primjer da i drugi nastavnici odu na slično putovanje kojim će obogatiti svoje znanje?

Nadam se da će netko od kolega učiniti nešto slično, jer je to fenomenalna stvar za napredovanje u stručnom pogledu. Moje je mišljenje da bi i druge škole i druge kompanije mogle uspostaviti jedan takav odnos kako bi omogućili da nastavnici vide na licu mjesta kako funkcionira ono znanje koje prenose drugima.

Vjerujem da ste već ispričali svojim učenicima o svom putovanju. Kakva je bila njihova reakcija?

Postoje učenici čiji su roditelji pomorci ili im je to obiteljska tradicija pogotovo u mjestima smještenim u Podvelebitskom kanalu, u zadarskom zaleđu i otocima i oni su već djelomično upoznati s tim. Međutim kad njihov otac dođe s broda on im ne pokazuje Powerpoint prezentaciju. Najčešće im ispriča neki smiješan događaj ili samo kratko kaže: „More me izvaljalo.“ Dakle oni nemaju neku plastičnu sliku o životu i radu pomoraca. Meni je bila ideja bila da im to približim na neki način. Tako sam im pokazao i ovo što je bilo na predavanju u knjižnici i oni su to sa zanimanjem promatrali i bilo im je jasnije o čemu se radi.

Vaš djed po kojem ste dobili ime bio je ribar u Peruu. Da li je to možda razlog što vas privlači more?

Moje se djed zvao se Jerko, a ja sam po njemu dobio ime Jere ili kako bi Rusi napisali Epe. Prije drugog svjetskog rata plovio je na brodovima Federika Glavića, dubrovačkog brodovlasnika. Rat ga je zatekao u SAD-u, u New Yorku, gdje se iskrcao s broda. Neobičnim životnim putevima došao je u Peru. On je pedesetih godina prošlog stoljeća u glavnom gradu Perua, u Limi imao ribarski brod „Velebit“ i živio od ribarstva. Posada na brodu bila mu je sastavljena od Peruanaca. Lovio je plivaricom sitnu plavu ribu. Kasnije se vratio u Hrvatsku gdje je i umro. Vjerujem da nam je more u genima i ono nam je suđeno jer od njega, na direktan ili indirektan način živimo.

Spomenuli ste na početku vaš drveni brod. Kakva je njegova priča i uspijevate li uživati u njemu koliko biste htjeli?

To je drveni brod kojih, nažalost, ima sve manje. Plastika istiskuje drvo zbog lakšeg održavanja. Brod ima sedam metara i motor Farymann diesel 8 KS, uspravni model s jednim cilindrom. Brod sam naslijedio od svog oca, porijeklom s otoka Žirja, koji je također volio more. Imao sam tu sreću da sam upoznao dva zadarska meštra, brodograditelja Nikolu Čeprnju i mehaničara Nikolu Juravića koji mi održavaju brod i on je zahvaljujući njima u solidnom stanju.

Budući da radim u školi moje je radno vrijeme specifično, tako da koristim slobodno vrijeme za ribarenje. Sad kad su bili zimski praznici išao sam na lignje, mada ih nema ove godine baš mnogo, a ljeti volim loviti kanjce na udicu. To mi je gušt. Lignje volim loviti na panulu Rapalla tiger koja mi se pokazala dobrim izborom.

Da li biste otišli još koji put otišli na brod da vam se ukaže prilika?

Da, volio bih iskusiti brod još koji put jer to je, za razliku od turističkih putovanja, sasvim nešto drugo. U tome ima nešto posebno. Želja mi je brodom obići zemlje Azije. Ja sam u životu turistički boravio u Kanadi, SAD-u i u nekim europskim zemljama. Ovaj boravak na brodu je posebno iskustvo koje se ne može mjeriti ni sa čime zato što je to specifična sredina, okruženi ste malim brojem ljudi na ograničenom prostoru. Da sam mlađi, svakako bi se otisnuo na more. Sada bi, s 51 godinom života, trebalo početi od asistenta stroja.

 Što mislite o portalu Pomorac.net?

Usporedio bih to s Googlom. Pri pretraživanju interneta Google je početna stanica. A pri upoznavanju s problematikom pomorske struke početna stranica je Pomorac.net. Preporučio bih je svima jer ima, pored informativne, poslovne i edukativnu komponentu. Na portalu Pomorac.net ukazuje se na i teškoće s kojima se susreću pomorci u svom poslu. Svakako Hrvatska, kao pomorska zemlja, zaslužuje takav kvalitetan portal.

Piše: Andrea Zovko

Svatko u životu ima neki svoj san koji želi ostvariti. Nekada je to ostvarivo u kraćem vremenskom roku, no nekada su potrebne i godine da se postigne ono što si čovjek zacrta. Do ostvarenja tog sna prođu i godine i tek onda čovjek postane svjestan da je već možda kasno. A možda i nije… Upornost, volja i želja za znanjem bile su vodilja danas 45-godišnjem Krešimiru Aleksiću iz Šibenika koji je postigao ono što je oduvijek želio – biti pomorac. Kao mladić je krenuo tući more, no spletom okolnosti na nekoliko je godina ostavio more i radio raznorazne poslove na kraju da bi sam u sebi odlučio da napreduje i dođe do bolje pozicije na brodu. Danas je Krešo chief officer na standby brodu „VOS Innovator“ i uhvatili smo ga gotovo na samom odlasku u sjeverni Atlantik jer za koji dan leti za Aberdeen, iako mu je inače ukrcaj u Scallowayu na Shetlandu. Kako kaže: „Dosta je odmora, more me zove! Četiri tjedna brzo prođe, bilo na moru, bilo doma.“

-Zapravo san pomorac posta sasvim slučajno. Bija san završija dvi godine strojarstva pa se prebacija u vozače i nakon rata vozija špediciju. Kako san se htija malo smirit i maknit iz grada odlučio san krenuti na brod. Tako san se 1996. ka mornar ukrca na brod Slobodne Plovidbe. Prvi ugovor san odradija na jednom od njihovih najnovijih tzv. multipurpose brodova, „Torm America“, koji je prevozija kontejnere i generalni teret. Kako san uša u to svidija mi se način života i posal ka posal. Na „Tormu“ san plovija zapadnom obalom Afrike i istočnom obalom Amerike i bilo je to iznimno iskustvo za mene kao mladog momka.

Na tom ste prvom brodu odradili sedam i pol mjeseci. Što je uslijedilo dalje?
Da, bila su to tri ugovora u svojstvu mornara na „Tormu“, a kad san se iskrca napravija san pauzu od četiri miseca i onda se ukrca na „Prominu“, također Slobodne Plovidbe. Na njemu san bija dva miseca, isto ka mornar. Poslije toga san bija na „Kninu“ i tamo proveja osam miseci dok nisu zatvorili Slobodnu Plovidbu. S tim san brodom obaša skoro cili svit.

Na „Knin“ san se, u svojstvu v.d. kormilara, ukrca u Norveškoj pa smo išli za sidrište Ko Si Chang isprid Bangkoka, a potom u škver u Singapuru. Naime, u to je vrime trebalo dvi godine biti mornar da bi moga položit ispit za kormilara. Dalje nas je čekao porat Pasir Gudang gdje smo ukrcali mekinje za Liverpool. Sićan se da smo u toj luci imali veliku smjenu posade i 18,19 ljudi je išlo kući, a na njihovo misto je došla nova ekipa.

Kad smo to odradili plovili smo za Švedsku i posjetili tri porta – Uddevalla, Oskarshamn, Norrköping i utovarili drvo za Alexandriju. S teretom smo nastavili prema izraelskoj luci Ashdod gdje smo pak ukrcali tri, četiri vrste fosfora i išli dalje za Brazil. Od tamo smo u  Argentini krcali soju za Abukir, luku u istoimenom zaljevu Sredozemnog mora, sjeveroistočno od Alexandrije. To mi je bija posljednji porat i letija san kući. Kako san reka na tom san brodu proša dosta mora i destinacija, no da me pitate koja mi se luka najviše svidjela ne bih zna odabrati. Svaki je porat novo iskustvo, nova kultura, novi ljudi i novo viđenje svijeta.

Kad san završija ugovore za Slobodnu plovidbu preko pok. kapetana Barake san se ukrca na Talijana i dvaput zaredom ukrca na isti brod koji se zva „Kestrel“. Prvi ugovor na tom brodu bija sam na poziciji kormilara i noštroma, a na drugom putovanju san bija kormilar. Kako san ima neku ozljedu to je utjecalo na moju daljnju plovidbu.

Uslijedila je stanka od sedam godina koliko niste plovili, no to vas je samo dodatno potaknulo da razmislite o svojoj karijeri.
Da, na brod san ponovno krenija 2012. godine i to na kompaniju Vroon Offshore Services. U to vrijeme sam bija timunjer jer su kod njih uvjeti malo drugačiji. U isto san vrime završija i prekvalifikaciju za nautičara iako mi je i brodostrojarstvo bilo drago. To je bila kao večernja škola. Kako san vidija da mi to stvarno dobro ide upisa san studij nautike na Pomorskom fakultetu u Splitu kao izvanredni student i završija sve u roku.

Imali ste dakle iskustvo u plovidbi i odlučili se unaprijediti svoje znanje. Koliko ste imali godina kada ste upisali fakultet?
U vrijeme dok san bija mornar i timunjer svašta san naučija i to mi je masu pomoglo u poslu. Slobodno mogu reći da znan mnogo više od nekih drugih ljudi i upravo to mi je bio okidač da iden dalje i nastavim svoje obrazovanje. Jednostavno san htija više. Kad san upisa fakultet 2013. godine ima san 39 godina. Možda je to kasno zbog godina, no što se tiče predanosti dovoljno je da kažem da san bija jedan od najboljih studenata. Upravo zbog godina san bija ozbiljno shvatija šta želim. Zato uvijek kažen da nikad nije kasno. Bitna je samo volja i ljubav prema onome što te zanima i nije teško postići zadani cilj. Samo snagom volje i ustrajnošću čovjek može postići mnogo u životu i tada ni godine nisu prepreka.

Jeste li ikada osjetili neku vrstu diskriminacije zbog godina od strane poslodavca ili u vrijeme kad ste tražili posao?
Dok sam još bija na studiju uspija san riješiti kadeturu i položit poručnički ispit. Godine 2016. završija san fakultet i htija početi raditi kao časnik. Bilo je vrlo teško, ali ja san unatoč svemu odlučija dati otkaz na staroj firmi i više ne ići raditi kao kormilar jer su mi samo to ponudili bez obzira što san ima veći rank. Ima san sad svoje zvanje časnika i čeka san svojih pet minuta. Zna san da to jednom mora doći. Bija san strpljiv. Nedugo zatim preko agencije Kvarner Shipping Agency iz Rijeke naša sam posa časnika i ukrcavam se 28. siječnja 2016. na Handysize bulker kompanije SeaQuest Ship Management kao treći časnik palube.

Danas ste ponovno na kompaniji Vroon. Da li ste zadovoljni svojom pozicijom i poslom koji obavljate?
Na „VOS Innovatoru“ san danas prvi časnik palube i dosad me to zadovoljavalo, no isto mi je želja pronaći nešto novo. Nešto dinamičnije jer me ovo više ne zadovoljava. Nadan se samo da ću se uspjeti prebaciti na nešto drugo. Sada na svoj posal gledan drugim očima. Doka san bija kormilar to je bilo jedno, ali kao chief officer uopće ne radim svoj posao, ono šta bi ja tija radit. Nema tu nikakve dinamike. Sve se uglavnom svodi na papirologiju i osjećam se kao tajnica.

Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Ujutro se dižem u četiri sata, a operacije koje obavljamo na brodu uglavnom su vezane uz platforme. Moj se posao svodi na jednu platformu. Svaki dan treba provjeriti da li imaju kakve close standby operacije ili letove helikoptera pa mi moramo biti u blizini. To je prva smjena. U drugoj smjeni obično radim narudžbe preko programa Amos u kojem ima dosta grešaka i katkad se zna malo zakomplicirati. Uglavnom ujutro kad završim svoju gvardiju napravim đir po brodu i pogledam di šta triba. Iman dobrog noštroma, porijeklom iz Škotske, kojem virujem i odmah je nekako lakše raditi, no sve u svemu to nije ono što bi tija raditi.

Uz Škota, ima li možda i Hrvata na brodu te za koje polje su vezane operacije „VOS Innovatora“?
Trenutno je na brodu momak iz Trogira koji je kormilar i kapo iz Rijeke, a ukupno nas je petnaest članova posade. Plovimo u sjevernom Atlantiku, najzapadnija pozicija platformi, a polje na kojem radimo se zove Foinaven. Prije je tu bio FPSO „Schiehallion“, no on je odveden u rezalište i na njegovo mjesto je dovedena nova FPSO jedinica „Glen Lyon“. Blizu nas je i DP platforma „Deepsea Aberdeen“.

Offshore u posljednjih nekoliko godina stoji relativno loše. Mislite li da postoji mogućnost oporavka ili će u budućnosti obnovljivi izvori energije imati važniju ulogu?
Ne znan, ali mislin da je to sve skupa jedna velika politička igra jer rezervi još uvijek ima. Zanimljivo je da je prije nekoliko godina, u vrime kad san ja da otkaz, došlo do jednog izmišljenog posla, a to je rastavljanje fiksnih platformi. Taj će posa, ovisno o samoj platformi, trajati određeni period od dvije, tri do pet ili čak desetak godina. Što se tiče samog offshorea mislim da još ima posla u tome samo što to netko kontrolira. Isto kao i same cijene. Tko zna šta će tu još biti. Energenti se mijenjaju, u Aberdeenu se gradi dosta vjetrogeneratora, a i baterije su budućnost. Kao energent je tu zanimljiv i plin i vjerujem da i on ima potencijal u budućnosti.

Autonomni brodovi. Imaju li i oni potencijala u budućnosti kako se govori i hoće li jednog dana zamijeniti posao pomoraca?
Sve mi je to još nekako predaleko pa i ti brodovi bez posade. Ima sustava koji rade bez ljudi, uzmimo za primjer kad sam 1996. bio na brodu koji je bio full automatic, ali se i dalje držala gvardija. Prije no što san se vratija na Vroon radija san na brodu za kompaniju s Farskih otoka, bija je to reefer izgrađen 1989. godine. Isto je pogon bio automatik, ali su strojari radili do pet sati i u navigaciji. Nije se držala gvardija, ali je bija dežurni od stroja koji bi obaša pogon. Autonomni brodovi bi mogli zaživjeti, no ljudi će uvik morati biti blizu.

Znači tražite nove izazove i novi posao. Kakav posao bi sada zadovoljio vaše apetite?
Trenutno san u potrazi za poslom na LNG brodovima jer mi tu sve odgovara, od rotacije do uvjeta. Čak da postoji mogućnost posla na bulkeru i to bih prihvatija jer mi i to odgovara. Osobno volin dinamičan posa. Volim taj ‘moving’ kad se nešto prekrcaje i iskrcaje, balast, sam način stabiliteta dok na offshoreu toga nema. Tu se ukrca 20,30, 50 tona i kad se to iskrca nema više dinamike koja mi nedostaje.

Možda je i do mora. Može biti da ste se zasitili zahtjevnog sjevernog Atlantika. Postoji li neka destinacija koju biste izdvojili kao najzanimljiviju?
Pa i tu ima istine. Sjeverni Atlantik je definitivno najčudljivije more. Nikad se tu ne zna na čemu si. Usred lita može doći do ogromne nevere. U Pacifiku se pak zbog njegove veličine mogu razviti dosta veliki sustavi nevere.

Ne mogu reći da bi mi neka destinacija ‘sjela’ bolje od druge jer meni je svugdi lipo. Di god sam bija meni je interesantno. Dosta san bija u Africi i istočnoj obali Sjeverne Amerike, a i Malezija i Singapur su me oduševili. Da zaključim cilu priču treba bih još obići Japan i Australiju jer jedino tamo nisan bija.

Pamtite li možda neko iskustvo na moru koje vam je ostalo u sjećanju?
U vrime kad san bija na brodu kompanije Vroon Offshore Services bija je na brodu jedan barba, inače bivši ribar. Naime, kako je engleska ribarska industrija tada bila u kolapsu, njegova bivša kompanija omogućila im je polaganje časničkog ispita da mogu raditi na standby brodovima i on se zaposlija na Vroona. Tog 13. rujna 2013. godine upali smo u neveru i počelo nam je ulaziti more u gorivo i nismo znali šta napraviti. Bija san u „pogonu“ gotovu čitavu noć jer smo bacali ća to gorivo. Moran reći da smo imali sriću da su motori bili nešto stariji pa su to sve skupa uspjeli izdržati. Taj nam je barba svojim savjetima dosta pomoga da sve to odradimo kako treba i preživimo to nevrime. Inače, taj je barba ranije imao svoj vlastiti brod koji je potopio zbog svog iskustva ili neiskustva, ne znam točno, ali u svakom slučaju ima je iskustva u lošim vremenskim uvjetima.

Vi ste rano krenuli u pomorstvo, a u malo kasnijim godinama ste se odlučili nastaviti školovati. Što biste savjetovali mlađim naraštajima koji imaju želju tući more?
Kao prvo svaki mladi čovjek treba biti načisto san sa sobom da li to voli ili ne voli. Dosta njih se gubi zbog materijalnih sredstava pa upišu školu i vide da to nije za njih. Iman dosta kolega, mlađih od mene, koji su se nakon završenog fakulteta ukrcali na brod, probali i iskrcali se. Virujem da se više nikad neće ukrcati. Smatran da ne treba olako donositi odluku o ukrcaju na brod, nije to za svakoga, ali oni koji osjećaju da to nose u sebi neka slobodno krenu.

Imate li savjet za one koji također imaju svoj nedosanjani san da postanu pomorci, a već su u zrelim godinama?
Ako stvarno imaju želju krenuti na more i isprobati pomorački način života, ima danas tih ubrzanih tečajeva, iako san se ja odlučija za fakultet jer san uistinu ima volju i želju za učenjem i stjecanjem znanja u toj struci. Ako čovjek radi i nema vrimena za cijeli studij, a zna da možda neće doći do željene pozicije zbog godina, zašto ne upisati to ubrzano obrazovanje. Mislin da je to sasvim dobro i da se s time može dogurati do određene pozicije.

Jeste li vi osobno danas zadovoljni svojom odlukom da krenete u pomorstvo ili mislite da ste možda pogriješili i da ste trebali izbrati neku drugu profesiju?
Moga san biti bilo što drugo, ali ovo mi je bila velika želja i ima san volje za napredovanjem u toj profesiji. Kad san krenija na more supruga nije vjerovala da će se to ikad ostvariti tako da me nije ni nagovarala, niti odgovarala od toga. Dok san bija kući sedam godina bavija san se pituravanjem, laminatom, pločicama i gips pločama. Takav san, što vidim očima to znam napraviti rukama i virujem da je biti takav od velike koristi, ali je i veliki teret jer te uvik netko vidi u tome, a ne u nečemu što možda sam želiš.

Rotacija vam je četiri tjedna on/off. Kako provodite vrijeme kad ste u rodnom Šibeniku?
Više-manje san sa ženom i dvi kćeri jer njima najviše nedostajem dok san na brodu. I to je jedan od razloga što želin promijeniti kompaniju. Htio bih više biti s njima jer znam da san im potreban dok odrastaju. Vrime dok san kući prođe brzo i nastojimo ga provesti na najbolji mogući način.

Nekad san ima i stari lajbot, ali trenutno neman vrimena za to, a to je, virujte mi, odmor za dušu. Nadan se da ću jednog dana to sebi moći priuštiti, mislin zbog tempa života.

Gdje se vidite za desetak godina? Da li je to more ili nešto na kopnu?
Vidjet ćemo kako će to dalje ići, ali ako će biti neki posao na kopnu zasigurno će biti vezan za more i brodove.

Piše: Andrea Zovko

Iako fizičar po struci, Leonardo Marušić, bio je prvi pročelnik Pomorskog odjela Sveučilišta u Zadru. Naime, studij pomorstva u tom gradu krenuo je najprije kao dislocirani studij riječkog Pomorskog fakulteta. Tri je godine (od 2002. do 2005.) to bio Riječki studij koji se izvodio u Zadru, a Leonardo Marušić, koji je u to vrijeme radio na Prirodoslovno-matematičkom Fakultetu u Zagrebu, je u njemu sudjelovao kao vanjski suradnik. Godine 2005. kada je osnovan Pomorski odjel Sveučilšta u Zadru, odlučio se trajno vratiti u Zadar, svoj rodni grad, i postao pročelnik odjela ipak. Kako je tada bio prvi i jedini zaposlenik Pomorskog odjela njegov je zadatak bio izgraditi odjel na kojem će znanja stjecati budući pomorci. Uz držanje nastave, ustrojio je funkcioniranje odjela kao ustrojbene jedinice sveučilišta, bavio se dobivanjem dopusnica i ishođenjem suglasnosti Ministarstva mora te ISO certifikata. U šest godina, koliko je bio pročelnik, učio je i gradio odjel (do 2011.), a onda je njegovu ulogu preuzeo Toni Bielić, koji je kao iskusni kapetan nastavio sa znanstvenim i stručnim radom na odjelu.

Sada je, nakon šest godina, ponovno došlo vrijeme da se odabere novi pročelnik te je Leonardu Marušiću još jednom pripala ta čast.

Ispričajte nam za početak nešto o vašim počecima na Pomorskom odjelu. Kako ste spojili fiziku i pomorstvo?
Kad sam 2005. došao na odjel kao vanjski suradnik držao sam predavanja iz fizike, tehničke mehanike, elektrotehnike i hidrodinamike. U početku sam imao dosta nastavnih sati, no kako smo s vremenom sve više zapošljavali novih djelatinika, strojari i elektrotehničari su preuzimali nastavu koja je primjerenija njima nego meni. Sada predajem samo fiziku jer imam i drugih obveza na odjelu.

Mjesto pročelnika Pomorskog odjela preuzeli ste 1. listopada, na početku ove akademske godine. Koja je vaša prva zadaća koju planirate napraviti tijekom ovog prvog razdoblja?
Da, ponovno sam dobio tu zadaću, no sada je uz mene i Josip Orović, brodostrojar po struci, koji zahvaljujući svom plovidbenom stažu ima i tu vrst iskustva te zajedničkim snagama možemo nastaviti razvijati Pomorski odjel.

U nekakvom početnom razdoblju neće biti nikakvih posebnih promjena jer je odjel vrlo dobro posložen. Dobro smo se uhodali i nabavili smo novu opremu, a trenutno smo u fazi dobivanja dopusnica od Ministarstva mora za nove tečajeve i to bi trebalo biti zaključeno vrlo brzo.

Ono što dugoročno planiramo napraviti to je diplomski studij, ali to neće biti sutra. Teško je reći kada će startati, no dva su razloga zašto već dosad nije krenuo. Jedan je kadar. Trebamo više ljudi, jer ljudi iz struke su preopterećeni nastavom. Naime, od 2008., kad je nastupila kriza, zaustavljeno je zapošljavanje u javnom sektoru i mi od tada nismo dobili niti jedno novo radno mjesto. Krenuti u još jedan studij, što znači više nastave, s istim brojem ljudi vrlo je teško. Drugi razlog je to što smatramo da nema smisla ići u pokretanje diplomskog studija kakvi već postoje na pomorskim fakultetima u Splitu i Rijeci. Oni imaju standardne studije nautike i brodostrojarstva i čini nam se da je to pokriveno s te strane i da mi tu nemamo prostora. Nema toliko interesa za diplomski studij. Pomorcima je preddiplomski studij sasvim dovoljan za postizanje bilo kakvih zvanja unutar pomorstva, a diplomski studij im treba za neku nadogradnju izvan toga i nevelik broj njih se odlučuje za taj studij. Razmišljamo o nečem drugom što za sada ne postoji na tržištu, nešto što bi bilo zanimljivo pomorskim kompanijama i što bismo mi kao integrirano sveučilište mogli izvoditi. Tu imamo ideje i tražimo prostor, ali to zahtijeva malo vremena.

Što je to što traže strane kompanije, a vi biste im kao fakultet mogli pružiti?
U ovom trenutku to je upravljanje ljudskim resursima, pogotovo upravljanje u kriznim situacijama. To je nešto čime se nekoliko ljudi s odjela i u znanstvenom smislu bavi, a i povezano je s područjima kao što su psihologija, sociologija, etnologija. Što to u stvari znači? Vi na brodovima imate posade koje su multietničke i bilo bi poželjno da onaj koji zapovijeda tom posadom razumije i kulturološku stranu te svoje posade. Mi smo integriranosveučilište, što značo da odjeli, koji su sastavnice sveučilišta, nisu pravne osobe, pa se sve važne odluke donose na razini sveučilišta što olakšava izvođenje programa u kojem sudjeluje nekoliko odjela. Većina naših odjela su u područjima društzvenih i humanističkih znanosti, pa tako imamo odjele za psihologiju, sociologiju i etnologiju, te bismo lako mogli napraviti nešto što je drugim sveučilištima, gdje su fakulteti odvojene pravne osobe, teže realizirati. Čini nam se da baš u tom segmentu trebamo iskoristiti tu našu prednost i ponuditi nešto tog tipa. Isto tako tu je i nadogradnja struke, optimizacija koja bi išla kompanijama u korist kako bi ljudi koji završe studij jednog dana otišli raditi u te kompanije.

Koliko godišnje upisujete novih studenata?
Mi imamo kvote za sto studenata nautike i sto studenata brodostrojarstva godišnje (40 redovitih i 60 izvanrednih), a ove godine smo upisali 80-ak nautičara i skoro 60 strojara. Istaknuo bih da je popunjenost jako dobra jer su sva mjesta za redovite studente popunjena, dok slobonih mjesta ima samo za izvenredne studente (koji sami plaćaju studij). Interes za ovom strukom je dosta velik, a posebno uočavamo porast broja studenata koji nisu završili srednje pomorske škole. Nekad je, naime, većina dolazila upravo iz srednjih pomorskih škola. Kod nas je inače nekakav trend da je interes za studiranje pomorstva manji kad je stanje u gospodarstvu dobro, ali u kriznim vremenima raste jer je zapošljivost je u ovoj branši velika.

Kažete da upisujete dvjesto studenata godišnje na Pomorskom odjelu. Da li mislite da je taj broj prevelik ili premali s obzirom da kasnije mladi nailaze na problem pri odrađivanju kadeture?
Ove godine smo radili statistiku s Ministarstvom mora i vidimo da prosječno završi otprilike 15-20 brodostrojara na godinu, a nautičara oko 35. Imali smo jednu rekordnu godinu i tada je završilo 56 nautičara. Ta je analiza ujedno pokazala da strojari vrlo brzo nađu posao, čak u roku od šest mjeseci, i njima su dovoljne te tri godine studija. Nautičarima je malo veći problem jer ih je više i za njih se traži petogodišnje završeno školovanje. Normalno, čim je veća konkurencija traži se viša razina obtrazovanja, a kompanije traže bolje studente. Međutim, analiza je pokazala da se i nautičari zaposle unutar šest mjeseci do godine dana.

Kao primjer, trenutno imamo upit od jedne strane kompanije koja traži šest nautičara i šest strojara za kadeturu. Na taj nam se natječaj javilo osam nautičara, a od strojara se prijavio jedan student. Trudimo se animirati ih već na prvim predavanjima i kažemo im da imamo sklopljene ugovore o suradnji te da će možda 15-20 studenata imati osiguranu kadeturu. To i jest naš cilj u budućnosti. Nažalost, činjenica je da je naših kompanija koje potražuju kadete vrlo malo.

Koliko ih takva informacija upućena direktno s fakulteta motivira za daljnje ulaganje u sebe?
Nevjerojatno koliko to znači tim mladim ljudima. Uz nas, takva je praksa, naime, započeta zadnjih par godina i na drugim fakultetima i već sada vidimo da dolazi do velike promjene i motivacije kod samih studenata. Budimo realni i pogledajmo koliko na drugim fakultetima u Hrvatskoj studenata završava studij i koliko im treba da nađu posao, osim eventualno elektrotehnike i računalstva koji brže nađu posao. Krasno je kad ljudima koji završe možete reći da ih čeka posao.

I sami kažete da vrlo malo domaćih brodara uzima završene mlade ljude sa studija i omogućava im da odrade kadeturu. Na koji način ih potaknuti da se ta praksa promijeni?
Mi imamo suradnju s Tankerskom plovidbom i oni uzimaju oko pedeset posto završenih strojara i nautičara koji se odluče za karijeru pomorca. Isto tako, neke od završenih studenata uzima i Jadrolinija.

Ministarstvo mora je svojedobno stimuliralo kompanije na način da im daje porezne olakšice ako uzmu kadete, no to je njihova veza s brodarima i to nema veze s visokoškolskim pomorskim ustanovama u Hrvatskoj. U svakom slučaju to je nacionalni problem koji se mora rješavati na nacionalnoj razini. Svi naši pomorci koje želimo zaposliti moraju proći kadeturu i nacionalni brodari bi ih morali uzeti, iako su skloni izbjegavati tu obvezu jer nitko ne želi kadeta, svi bi radije gotove ljude. Ali ako nitko neće uzimati kadete, nikad ni neće biti gotovih ljudi. Nažalost, i vani je slična praksa. Bilo bi dobro da se ulaže u to da se uzimaju mladi ljudi jer tako se stječe odgovornost i mladi su privrženi toj kompaniji. Kad razgovarate s brodarima, oni čak kažu da su voljni uzeti čovjeka na kojeg će potrošiti vrijeme za obuku, no da je problem u tome što je brod tako konstruiran da nema kabinu za kadeta. Ipak, danas ima sve više takvih brodova pa to više ne bi trebao biti razlog da se ne uzme kadet.

Tijekom svog rada sa studentima sigurno su vas mnogo puta pitali za savjet što i kako dalje. Kakav im odgovor dajete?
Svi naši kolege na Pomorskom odjelu trude se prenijeti što više znanja koje će jednog dana uvelike biti od koristi tim mladima ljudima. Oni osjete kad se netko trudi da ih nauči i zahvalni su na tome. I sami su svjesni što se događa, kolika je nezaposlenost u zemlji, koliko ljudi ako i rade ne rade u struci, koliko je onih koji rade, a ne primaju plaću i kakve su plaće onih koji ih dobivaju. Mi ih za tu stvarnost pripremamo već na prvoj godini i želimo ih motivirati jer nam je jasno da će od onih koji su došli velik dio otpasti na prvoj godini. Oni koji uspiju, idu dalje. Uvijek imate ljude koji su zalutali, koji su došli iz tko zna kojeg razloga, no one koji streme dalje mi motiviramo i dajemo im podstrek da nastave i završe studij jer to će im se kad tad isplatiti. Moj zamjenik, Josip Orović, koji je brodostrojar uvijek kaže studentima: „Da moram ponovo birati, ponovno bih izabrao isti put.“

Svjedočimo tome da strane kompanije sve više zapošljavaju Filipince i drugu jeftinu radnu snagu. Zbog čega je to tako i što poduzeti da hrvatski pomorci i dalje budu konkurentni?
Naša je zadaća da postignemo da naši pomorci budu ona viša radna snaga, a ne niža, iz više razloga. Jedan je što je konkurencija puno žešća za pomorce nižeg ranga. Nisu tu samo Filipinci, Kinezi su mnogo brojniji od njih i problem konkurencije je još veći. Drugi je razlog što više pozicionirana radna snaga i više zarađuje. Ti ljudi svoje plaće donose u Hrvatsku a samo mali dio potroše vani jer njihove obitelji žive ovdje, i u nacionalnom je interesu da imaju što veće plaće i što više novaca donesu u Hrvatsku. Apsolutno nam je u interesu da imamo školovane ljude, da budu visokoškolovani i visokopozicionirani na brodovima, a to se postiže time da se u naše obrazovanje vjeruje, da ono ima svoju težinu, da te diplome nešto znače, da brevete koje će izdavati naše Lučke kapetanije nešto znače. Tome teže sva visoka pomorska učilišta – Rijeka, Split, Dubrovnik i naše u Zadru. Itekako se svi trudimo da ta razina ostane visoka i da se to nipošto ne spusti jer znamo da bi to odvelo u rasulo.

Evo samo primjer. Imate teret koji treba prevesti od točke A do točke B i treba naći brod koji je najbliže polazne točke, a ne da mora dolaziti s drugog kraja svijeta. Vlasnik tereta gleda, naravno, cijenu, ali gleda i sigurnost kako broda tako i posade. Hrvatska posada prodaje brodski prostor, odnosno kad vlasnik tereta zna da je posada hrvatska on želi dati teret na taj brod. On ima povjerenje, a to je strašno važno. Mi taj ugled imamo od davnina i to moramo čuvati. Naši pomorci su poznati širom svijeta kao dobri radnici i tome trebamo stremiti i zadržati taj položaj. Bitna je kvaliteta. Mi smo četvrta nacija u Europi po broju pomoraca i cijenjeni smo po kvaliteti, ali treba i dalje raditi na njoj i poboljšati je koliko god je to moguće. Jedino tako ćemo zadržati status i interes brodovlasnika da zadrži hrvatskog pomorca. Ponavljam, većinom naši pomorci jesu jako cijenjeni i na najsofisticiranijim brodovima, ali jedino ako ćemo imati kvalitetu ćemo se s tim u stvari i zadržati.

Pomorski odjel je u travnju ove godine dobio Transas simulator vrijedan tri milijuna kuna. Što on sve sadrži i koliko pomaže studentima da se osposobe za buduće zanimanje?
Vrlo smo ponosni što imamo navigacijski i GMDSS simulator koji smo nedavno nadogradili s load masterom, znači simulacijama ukrcaja/iskrcaja tereta. Također, imamo brodostrojarski simulator s tri vrste brodske strojarnice te simulator ukrcaja/iskrcaja tereta na brodovima za prijevoz ukapljenog prirodnog plina i sirove nafte. Sad smo u nabavi High Voltage simulatora koji će biti integriran u postojeći Transas brodostrojarski simulator i bit ćemo jedini u Hrvatskoj koji to ima integrirano. Imamo dobru cjelinu, lijepo smo se opremili i vidim da studenti pozitivno reagiraju. Krenuli smo s posebnim programom koji se održava u tim prostorijama i ljudi su oduševljeni, prvo ugođajem, a onda i samim simulatorom. Nautičari su s programom počeli već od ove akademske godine, a strojari će krenuti od ljetnog semestra. Svi jedva čekaju doći tamo jer znaju koliko znači imati dobru praksu. Unutar tog simulatora smo, donacijom nekoliko kompanija, dobili i rezervne dijelove tako da studenti imaju uvid u neke stvari, a pripremili smo i prostor za karte. Ono što se ovdje nauči kasnije se lako primjenjuje u praksi. Isto tako, od Ministarstva mora ćemo dobiti i brodski motor kojeg će studenti moći rastaviti i sastaviti te napraviti održavanje.

Sama nabavka simulatora je vrlo skupa. Kako ste nabavili sredstva?
Moram naglasiti da smo ga kupili vlastitim sredstvima i da nismo dobili ni jedne kune od Ministarstva obrazovanja niti Ministarstva mora. Taj novac prikupljen je od školarina izvanrednih studenata i polaznika Posebnog programa. Napominjem to iz razloga što se u više navrata po medijima, a pogotovo plasirano od strane političara navodi da mi novac koji zarađujemo na taj način dijelimo među sobom na honorare i putovanja. Svojevremeno je ministar Linić pokrenuo ideju da se visokim učilištima uzmu vlastiti prihodi, odnosno provuku kroz državnu riznicu. Na taj bi nam način oni raspoređivali za što ćemo trošiti ta sredstva. Upravo zato, još jednom naglašavam da smo mi zarađeni novac potrošili na kupnju simulatora, opreme i sličnog.

Imate li možda još koju investiciju u planu u dogledno vrijeme?
Ovih bi dana trebao izaći natječaj za High Voltage simulator tako da to čekamo, a u svakom slučaju mi ćemo taj simulator osuvremenjivati, nadograđivati jer u našoj struci stvari se stalno mijenjaju i on mora biti aktualan. Ideje su da nabavimo čamac za spašavanje, kojeg trenutno unajmljujemo, te radionicu jer koristimo prostorije Pomorske škole.

Vratimo se još na pitanje ukrcaja pomoraca. Rekli ste da imate ugovore s kompanijama. Možete li nam reći nešto više o tome?
Trenutno imamo četiri kompanije s kojima imamo ugovor o suradnji, a radi se uglavnom o stranim brodarima koji imaju predstavništva u Hrvatskoj. No otkako smo nabavili simulator pregovaramo s još nekoliko tvrtki. Već imamo pozitivna iskustva mladih koji su se zaposlili na Tankerskoj plovidbi, koja nam nekako najviše izlazi ususret. Moram napomenuti da mi ne zapošljavamo, nego nam svake godine kompanije pošalju upit i traže studente, a mi im preporučujemo najbolje kandidate. Neke kompanije traže da pošaljemo kandidate na njihov intervju i testiranje, a onda oni odabiru najbolje. Momci i djevojke koji odu na te kompanije, jave se i prenesu nam iskustva jer nastojimo nekako ostati s njima u kontaktu. Njihov kontakt s nama ne prestaje nakon što se zaposle. Uvijek nađu vremena podijeliti svoja iskustva s mlađim generacijama, ponekad dođu na tečajeve kako bi novim, budućim pomorcima dali savjete. Katkad ih pozovemo na predavanja da sudjeluju u nastavi.

Tečajevi za pomorce. Kad ste počeli s njima i koliko dugo već traju?
Osnovna baza tečajeva postaji već dugo vremena, a otkako smo nabavili simulator i otkad smo se poboljšali s kadrom zatražili smo dopusnicu od Ministarstva za više od polovice tečajeva koje imamo i trebali bismo ih dobiti uskoro. U samom početku rada odjela nismo htjeli ići s tečajevima iz nekoliko razloga. Prvo jer nismo imali opremu, drugo jer nismo imali dovoljno kadra, a treće jer nismo željeli biti konkurencija onima koji su nam u početku pomagali. Tu mislim na srednju Pomorsku školu koja nam je pomogla svojim prostorom, kadrom i opremom i bilo bi nepristojno s naše strane da radimo tečajeve koje oni organiziraju i tako im radimo konkurenciju. S vremenom smo krenuli s tečajevima koje oni ne mogu održavati kao srednja škola, tj. tečajevima na onoj razini koja pripada visokoškolskim institucijama.

Imate li možda u svojoj ponudi tečajeve koje drugi ne nude?
Imali smo za jednu kompaniju Inhouse training za jedan tečaj. To je bila protupožarna zaštita koju je kompanija tražila od nas. Dva puta smo to odradili i ideja nam je da nastavimo u tom pravcu. Razgovarali smo s nekoliko kompanija kad je bilo otvaranje simulatora tako da razmišljamo i pregovaramo o tome da napravimo neke nove tečajeve, one koji su danas aktualni. Inače se radi o standardnim tečajevima po STCW konvenciji, a ovo bi bili specifični tečajevi koje zahtijevaju određene tvrtke.

Koliko godišnje upisujete polaznika na tečajeve i na koji način izvodite nastavu?
Do sada nismo imali puno tečajeva, no otkako smo krenuli s novima, vjerujem da će biti dosta zainteresiranih. Za sada nam najbolje ide Poseban program upravo iz razloga što obrazovanje od šest mjeseci izvodimo mjesec za mjesec. Pomorcima to odgovara s obzirom na njihovo izbivanje od kuće. Poseban program obrazovanja pomoraca započeo je 2011. godine i sva su pomorska učilišta krenula istovremeno s tim, no mi smo se od prvog dana odlučili za varijantu koja je najfleksibilnija. Druga učilišta žele da pomorci to odrade u komadu ili bar dva puta po tri mjeseca, dok smo mi tih šest mjeseci podijelili u šest modula pa ih izvodimo jedan po jedan, kako bi pomorac mogao birati ovisno o svom ritmu. Upravo zato što smo najprilagodljiviji potrebama pomoraca imamo i najveći interes za taj Posebni program.

Kome je namijenjen Posebni program kojeg izvodite na vašem fakultetu?
Posebni program je alternativa preddiplomskom studiju. Kad je krenuo preddiplomski studij po bolonjskom procesu nastala je inicijativa od strane samih pomoraca, udruga pomoraca i sindikata da se napravi nekakav alternativni program za ljude koji već plove. Radi se o pomorcima koji su završili srednje pomorske škole i plove na nižim pozicijama, a nedostaju im kvalifikacije da bi mogli napredovati, pa se tražila mogućnost da odrade program koji bi bio alternativa klasičnom studiju. Takav bi program trajao kraće i uzimao bi u obzir znanja koja su oni u međuvremenu stekli kroz tečajeve i rad. Mi smo se u početku opirali tome jer smo smatrali da bi to išlo na štetu postojećih studija i kvalitete obrazovanja. Brinuli smo se da to ne rade ljudi, koji objektivno nisu kvalificirani za obavljati takav posao i sva su se pomorska učilišta zalagala kod Ministarstva i kod pomorskih udruga da to ostane na visokoj razini. Tako je napravljen program kroz koji pomorci za šest mjeseci mogu napraviti nešto što bi inače trajalo između godinu i dvije u standardnom studiju.

U posljednje vrijeme dosta se piše o autonomnim brodovima. Što mislite hoće li to zaživjeti ili će ipak biti potrebna ljudska ruka?
Koliko nam je poznato iduće godine bi u Norveškoj trebala ući u službu takva dva autonomna trajekta. Moj prethodnik, Toni Bielić, kaže da bi to moglo postati stvarnost, no kolega Josip Orović ipak misli da to neće ići tako brzo. Sve je to dobro dok je sve u redu, no što kad pukne cijev? Možda će to zaživjeti na nekim tipovima brodova i na kraće relacije, no prekooceanska plovidba sigurno neće tako skoro. Vjerujem da je potreban barem jedan čovjek na brodu za slučaj nužde.

Činjenica je da stvari idu u tom smjeru, no pitanje je koliko će vremena proći dok ne postane stvarnost. Nedavno sam gledao dokumentarac u kojem je bilo govora o kamionu koji samostalno vozi, no ipak je tu vozač. On, doduše, ne vozi, ali je tu da pazi da sve bude u redu. To je veliki dobitak za tvrtku čiji teret prevozi jer više nema ograničenja kojih se vozač morao pridržavati u smislu broja sati koliko smije voziti prije no što se mora odmarati. Za to vrijeme kamion stoji, a sada kamion vozi, a vozač može spavati i tu je za slučaj potrebe. On je tu radi utovara i istovara, potpisivanja papira, a i može intervenirati ako bili što krene krivo. Isto tako je i kod brodova, oni će biti automatizirani, no to ne znači da na njemu neće biti nikoga. Bitna je sigurnost i odgovornost. Što ako se dogodi sudar, nesreća ili nešto drugo? Tko će biti odgovoran? Kad se to pravno riješi možda će to onda dobiti neki zamah.

Kako vidite brodarstvo u Hrvatskoj i u svijetu u budućnosti?
Jasno je što se događa. Sve više dolaze Kinezi i Indijci, ali još uvijek se držimo i upravo je obrazovanje temelj toga. Europa upravo zahvaljujući tomu, ne samo u pomorstvu, opstaje. Ima kadar koji je obrazovaniji, kreativniji i tako može ostati korak ispred. Dok god držimo do toga ćemo opstati, no bez obrazovanja vrlo teško. Žao mi je da nema više hrvatskih brodara, da su brodogradilišta tu gdje jesu jer mi u stvari proizvodimo izvoznu radnu snagu. Ljudi većinom odlaze vani, žao mi je zbog toga, no vidimo da se i globalno događa svašta. Mi sami ne možemo utjecati na to jer veliku ulogu igra politika. Prije par godina cijena teškog goriva je bila skoro 600 dolara pa je preko noći pala na sto. Offshore više nije što je bio, a neka se negdje zarati tko zna što sve može biti. Vidite što se s brodogradnjom dogodilo. Ona u onom obimu u kojem je postojala u Europi više ne postoji. Sada u Europi postoji samo brodogradnja za netipične brodove, no ako hoćete graditi klasične tankere, šablonske, to je jednostavno nemoguće jer se sada svi rade u Kini zbog jeftine radne snage. Mi jesmo pomorska zemlja, imamo more, no što će biti kad se raspišu natječaji za linije za povezivanje otoka, to nitko ne zna. Vidjet ćemo što nas čeka.

Ja stalno govorim, ako hoćete prodati neki proizvod on mora biti ili jeftiniji od drugih, ili kvalitetniji od drugih, ili pak morate imati proizvod koji drugi nema. Jeftiniji od Kineza biti nećete, a onda se Europa općenito, mora baviti time da ima kvalitetni i originalni proizvod i tako će opstati.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Znam koliko je portal Pomorac.net čitan, dosta mojih kolega i ja ga pratimo. Ljudi dijele vaše objave, što znači da imate dobre članke i zanimljive čitateljima. Čita se dosta i svakako je koristan. Najveći je problem što svi znaju koji su problemi pomoraca, no nema nitko tko bi ih riješio. Bilo bi potrebno više suradnje, bolja povezanost institucija i više razumijevanja pa da nam svima bude bolje. Informirajte pomorce i dalje da se njihov glas čuje.

Piše: Andrea Zovko

Ona stara „Fali more, drž’ se kraja“ ipak nije utjecala na mladu djevojku iz unutrašnjosti Hrvatske da ostane na kopnu i tamo pronađe budući posao. Već nakon srednje škole Maja Sabolić odlučila je iz Kutine krenuti u Split gdje je upisala Pomorski fakultet. Prve tri godine bila je kadet Hrvatske ratne mornarice, a nakon toga završila dvije godine magisterija na istom fakultetu kao civil. U vrijeme kadeture Maja je 2011. godine plovila na kontejnerskim brodovima kompanije CSM gdje je ostala do listopada 2015. kada dobiva posao na putničkom brodu, namijenjenom plovidbi u polarnim područjima. Da li se na hladna sjeverna područja odlučila zbog toga što je odrasla u unutrašnjosti i navikla na hladne zimske dane, nije sigurno, no od tada do danas Maja plovi na brodu norveške kompanije MV „Fram“ na poziciji navigacijskog časnika. U međuvremenu je položila poručnički ispit u Splitu te kapetanski u Zadru prije dvije godine.

Kako kaže Maja, polarna navigacije za nju predstavlja najzanimljiviju navigaciju, a posljednje tri godine plovi u područjima od Svabalda, Grenlanda, Antarktika. Ove je bila i na kanadskom Arktiku. Navigacija ispod Antarktičkog i Arktičkog kruga, 24 sata dnevnog svjetla i stalno okruženje morskog leda za nju je izuzetan doživljaj i mogli bismo je s pravom nazvati „Ledenom kraljicom“.

Kako to da ste se kao mlada djevojka iz Kutine odlučili za karijeru pomorca i isprobati „Kruh sa sedam kora“?
Svake godine sam s roditeljima išla na more i uvijek me fascinirala ta prostranost i želja da  saznam i vidim što je iza horizonta. Kao dijete uvijek sam govorila da ne bih željela raditi poslove koji su vezani isključivo za ured, tako da je radoznalost imala veliku ulogu u mojoj odluci da počnem ploviti na oceanskim brodovima.

Za daljnje školovanje odabrali ste specifičan studij, odakle želja za tim?
Nakon srednje ekonomske škole, željela sam pristupiti vojci. Već u to vrijeme na snazi je bio projekt Kadet pri MORH-u. Položila sam prijemni ispit na četiri tehnička fakulteta, većinom vezanih za uredski posao, a jedan od tih fakulteta je bio i Pomorski fakultet u Splitu. Nakon puno istraživanja i čitanja dostupnih materijala te činjenice da je MORH u svom projektu imao i Pomorski fakultet, odlučila sam se upravo za njega.

Nakon prvih godina studija i ulaska u svijet pomorstva „kroz mala vrata“, najčešće samo slušajući priče drugih pomoraca, čitanja knjiga i foruma shvatila sam da iako je primarna uloga pomoraca upravljanje i održavanje broda, sam pomorac mora imati puno više znanja i razumijevanja o cijeloj pomorskoj industriji. Pomorstvo pokreće svijet, svjetsku trgovinu i vrlo je važan faktor kako nacionalnog tako i svjetskog gospodarstva. Danas mogu reći da mi je fakultet pomogao da shvatim i povežem značaj svih čimbenika i „aktera“ pomorstva.

Da li je bilo teško pronaći mogućnost za odraditi kadeturu i koji je bio prvi brod na kojem ste plovili?
Što se tiče kadeture tu moram priznati da sam uz upornost imala i sreću. Relativno brzo, u odnosu na neke moje kolege koji su bili u istoj poziciji, uspjela sam pronaći kadeturu pri CSM-u u Rijeci. U prvom krugu bilo je preko 300 prijavljenih kandidata, no većina ih nije ušla u drugi krug upravo zato jer nisu imali završen fakultet. Nakon drugog kruga selekcije, pisanih testova struke i engleskog jezika te nakon intervjua vrlo brzo sam se ukrcala na prvi brod kao kadet.  Prvi brod mi je bio, ne tako veliki 2758 TEU,  kontejnerski brod koji je plovio između Australije, Kine i Amerike.

Iskustva s tog broda su bila pozitivna, uz našeg kapetana i ostatak posade koji su pretežito bili s Filipina nisam imala nikakvih problema. Jedno lijepo iskustvo za prvu plovidbu.

Odmah ste krenuli na stranca. Da li je to zbog toga što na našim kompanijama nije bilo mogućnosti da odradite kadeturu ili ste jednostavno imali sreće da se nađete na strancu?
Iskreno, nisam niti pokušavala sa našim kompanijama, sve aplikacije koje sam slala bile su upućene prema stranim kompanijama.

Jeste li imali nekih želja nakon odrađene kadeture i da li ste ih uspjeli ostvarili?
Nakon kadeture želja je svakog kadeta položiti poručnički, dobiti licencu i okušati se u gvardijama te pokazati znanje koje ste prikupljali kao kadet. A onda nakon određenog vremena položiti ispit za Prvog časnika palube. Želje vezane za tip broda i ostale specifikacije dođu malo kasnije kad već skupite dane u plovidbi. Rekla bih da su se zasad sve želje ostvarile, ali naravno one se mijenjaju i „nadograđuju“.

Danas ste druga časnica palube na brodu MV „Fram“. Koliko je trebalo do dođete na tu poziciju?
Na „Framu“ plovim od listopada 2015. i eto zadnji ugovor unaprijedili su me u Safety officera.

Kadeturu sam odradila na manjim kontejnerskim brodovima, a prve časničke korake započela sam u srpnju  2013. na malo većim, 6492 TEU, kontejnerskim brodovima. CSM je u 2015. godini radio s Hurtigrutenom, kompanijom koja je vlasnik broda, i po povratku s  teretnog broda na kojem sam postala drugi časnik palube CSM je predložio da se okušam u nečem novom i odem na putničke brodove. Iz početka mi se ideja, moram priznati, i nije svidjela ali nakon što su mi rekli da je to manji brod koji plovi po Antartici gdje mi je bio i prvi ugovor, vratila mi se ona znatiželja i želja za pustolovinom.

To je pomalo specifičan brod. Možete li nam malo približiti njegove značajke?
MV „Fram“, na norveškom FRAM znači naprijed ili forward, je brod norveške kompanije Hurtigruten. Izgrađen je 2007. godine u brodogradilištu Fincantieri u Italiji s namjenom plovidbe u polarnim područjima. Ime je dobio po originalnom brodu „Fram“ koji je bio izgrađen za norveškog istraživača Fridtjofa Nansena, a kasnije i Roalda Amundena i kojem je namjena, kao i ovog novijeg broda, bila istraživanje polarnih područja svijeta. Brod je dug 114 metara, širok 20 metara, kapacitet mu je 318 putnika i opremljen je Azipull propulzijskim sistemom što mu daje veliku manevarsku sposobnost. Klasifikacija za ledena područja je 1B na trupu broda, te 1A na propelerima i za razliku od velikih putničkih brodova kojima nije dozvoljeno raditi “landing” aktivnosti u polarnih područjima, nama je to primarna namjena.

Za razliku od kolega, mi radimo „landing“ u tim područjima i u većini slučajeva radimo “manual DP” što samo povećava zanimljivost aktivnosti pogotovo na 30 m/s vjetra i s konstantnim promjenama u vjetru i stanju leda.

Zbog područja kojem plovi brod ima i tzv. ice radar za detaljniju detekciju leda, ima i sonar koji je neophodan jer u polarnim područjima neke od postojećih karata datiraju iz 1930-tih godina, a na nekim mjestima još uvijek nema dubina na karti tako da ako želite sigurno ploviti tim morima morate imati dobro opremljen brod. Za aktivnosti s putnicima koristimo polar circle boat ili male brodice kojima prevozimo putnike do kopna jer na mjestima na kojima mi obično plovimo nema luka.

S obzirom na specifične uvjete plovidbe, što je posebno teško na brodu, odnosno koje operacije su drugačije nego kod uobičajene plovidbe toplim morima?
Održavanje broda i palube je drugačije. Često se dogodi da čistimo snijeg i led s palube, čak i u rujnu.  Kada plovimo Drake passageom može nas uhvatiti loše vrijeme što može prouzročiti štete na palubi koje u većini slučajeva posada može popraviti. Sama navigacija se razlikuje, a naravno i operacije traganja i spašavanja te sva sigurnosna oprema mora biti prilagođena za korištenje u hladnim uvjetima.

Inače ste sportski tip, no da li je fizička sprema potrebnija nego inače kod drugih brodova?
Mislim da ne, no neovisno o vrsti broda lakše ćete obavljati posao ako ste u dobro fizičkoj spremi.

Gdje sve plovite i kako ste se prilagodili tim „ledenim“ krajevima?
Plovim pretežito u polarnim područjima, ušla sam u rotaciju na brodu tako da sam sve ugovore na ovom brodu odradila na  Antarktici, Grenlandu, Svalbardu, Norveškoj, Islandu, fjordovima Čilea i evo ove godine po prvi put i u kanadskom Arktiku.

Moram priznati da nemam problema s ledenim krajevima, čak štoviše, navigacija u ledu mi je puno zanimljivija od svih ostalih područja gdje sam plovila. Jedan od kapetana je rekao „Navigaciju u ledu ili voliš ili ne! Ako to nije za tebe nema potrebe se mučiti, ima puno mora na svijetu gdje leda nema.“

Sve operacije su drugačije od ostalih brodova upravo jer plovimo u područjima gdje temperature nisu baš pogodne za brod, a ni za ljude, pa je i održavanje broda, operacije na brodu i s brodom prilagođene vremenskim uvjetima i ledu.

Odakle su putnici i zbog čega baš odabiru te hladne destinacije za svoja putovanja?
Ova vrsta turizma je u naglom porastu i u nekoliko narednih godina vidjet ćemo nagli porast ovog oblika kružnih putovanja ali i brodova koji plove u ovim područjima što je u direktnoj vezi s potražnjom od strane tržišta.

Putnici su iz cijelog svijeta – iz Europe, Amerike, Australije, Kine. Sve više se putnika opredjeljuje za ovakvu vrstu kružnih putovanja upravo zbog avanture i nepoznatog. Kao što sam i prije rekla ova područja su još uvijek u velikom dijelu neistražena, a nerijetko se nađe i novi otočić koji je prije nekoliko godina još bio zarobljen u ledu.

Kada počnemo putovanje vrlo često moramo mijenjati naše destinacije tijekom putovanja ili zbog leda ili zbog vremenskih uvijeta tako da i to doprinosti ocjećaju pustolovine. S druge strane ta područja imaju dugačku povijest herojskih pokušaja istraživanja. Kada čitate knjige o pustolovinama polarnih istraživača, to budi u ljudima želju za istraživanjem tih opasnih, ali ujedno i krhkih područja koja se svakodnevno mijenjaju i koliko god puta plovili u tim područjima gotovo nikada nećete naići na iste uvjete na istim mjestima.

Jeste li imali prilike susresti se s nekim polarnim životinjama i kakvo je iskustvo ući u njihov prirodni teritorij?
Upravo je to još jedan razlog zašto putnici odabiru destinacije na polarnim područjima. Mi gotovo uvijek, kada nam to vrijeme i raspored dozvoljava, stanemo s brodom i promatramo kitove, tuljanje, morževe, polarne medvjede, razne ptice na klifovima Islanda i Grenlanda.  Zanimljivo je promatrati kako se npr. tuljan, istog prirodnog podrijetla, ponaša drugačije na sjeveru u odnosu na jug. Na Arktiku tuljan čim mu dođete malo bliže s brodicom odmah pobjegne s leda na kojem je ležao dok na jugu tuljani ne bježe nikuda, čak se i naljute na vas što ih uzmeniravate. Sve je to posljedica ljudske aktivnosti. Inuiti još uvijek love i jedu tuljane, to im je glavni izvor hrane u ljetnim mjesecima dok na Antartici i Falklandskim otocima to nije slučaj, tamo ih love samo orke.

Ali definitivno jedna od meni najzanimljivijih životinja su orke i predivno je promatrati način na koji love, žive u skupinama i odgajaju svoje potomke. Kada plovimo u malim brodicama vrlo često naiđemo na grbavog kita. To je kit koji može biti dugačak i do 16 metara i teži oko 30 tona, no  način na koji dođe vrlo blizu brodice i na koji se način ponaša otkriva njegovu dobroćudnu ćud i znatiželju.

Znači stalno ste okruženi snijegom i ledom. Kako ste se priviknuli na dnevno svjetlo i plovite li kada u tami?
Plovimo u polarnim područjima u ljetnim mjesecima. To znači da plovimo Grenlandom, Svalbardom i kanadskim Arktikom kada je na sjevernoj polutci ljeto, a kada je na južnoj polutci ljeto onda smo na Antartici tako da u većini slučajeva kroz cijelu sezonu imamo dnevno svjetlo gotovo cijeli dan. To naravno, ovisi i o vremenskim uvjetima. Tek na kraju sezone, odnosno kada je već kasno ljeto,  plovimo po noći.  Eto, ove godine sam po prvi put vidjela polarnu svjetlost jer smo dosta dugo u sezoni ostali na Grenlandu.

Koje od tih područja su vas se najviše dojmila i zbog čega?
Najdraže područje plovidbe mi je Antarktika. Za sada još uvijek nema puno brodova koji plove tim područjem. To izaziva osjećaj znatiželje i budi istraživački duh, naročito kada uplovimo u područja koja su prije samo nekoliko godina u potpunosti bila prekrivena ledom.

Kakav je to osjećaj biti tako daleko na sjeveru, gotovo na vrhu Zemljine kugle?
Najsjevernije što sam bila je preko 81 stupnja geografske širine iznad Svalbarda. Osjećaj je neobičan i poseban jer nas okružuje samo morski led.  Za razliku od glečerskog leda on je izrazito bijele boje i zbog otvorenog mora brzo se kreće.

Koliko često na svojim putovanjima pristajete u lukama i da li iskoristite priliku upoznati grad?
Ushuaia, grad na jugu Argentine je polazno mjesto u kojem ukrcavamo putnike. Svaka dva do tri tjedna vraćamo se u grad.

U Islandu ili Norveškoj smo skoro svaki dan u luci pa posada iskoristi priliku obići grad i znamenitosti. Na Grenlandu  ponekad dođemo u naseljeno mjesto, ali vrlo rijetko imamo vez. U tom slučaju posada ima puno posla na brodu tako da vrlo rijetko imamo priliku za izlazak. Na Svalbardu jedini vez koji imamo je Longyearbyen pa i tu koristimo priliku za izlazak. Po završetku ljeta brod mijenja destinaciju i tada imamo prilike posjetiti gradove kao što su New York, Miami, Valparaiso ili neki drugi veći grad jer nas zbog naše veličine vrlo često vežu blizu centru grada.

Već ste tri godine na tom brodu. Imate li možda želju promijeniti brod za neki koji plovi nekim tropskim krajevima?
Iskreno, baš i ne. Volim navigaciju u ledu. Prošli ugovor sam plovila po zapadnoj obali Južne Amerike, kroz Panamski kanal pa sve do Miamija i definitivno mi to ne nedostaje, sama plovidba, a bome niti vrućine.

Opišite nam kako izgleda vaš radni dan na brodu i postoji li nešto što vam baš nije drago obavljati.
Kao drugi časnik palube radni dan počinjem doručkom, a kako je ovo mali brod s relativno malim brojem putnika, časnici jedu u restoranu skupa s putnicima. Nakon doručka u 08:00 počinje jutarnja gvardija. Zatim oko podneva ručak, a poslije „posao u uredu“ koji se najčešće sastoji od planiranja putovanja, ispravljanja karata, održavanja vježbi vezanih za napuštanje broda za dio posade koji je dodjeljen mom timu za upravaljnje brodicama za spašavanje i MES sistemu. Oko 15:00 završim s uredskih poslom i slobodna sam do 19:00 kada opet preuzimam gvardiju do ponoći.
Da mogu rado bih se riješila papirologije, ali nažalost to je nemoguće izbjeći.

Imate li slobodnog vremena i kako ga provodite?
Slobodno vrijeme imam od 15:00 do 19:00 i provodim ga na različite načine. Uglavnom  vozim brodice s kojima prevozimo putnike na kopno, pridružim se grupi u kajaku, planinarskoj grupi ili  grupi koja hoda po ledenjacima. Ponekad sudjelujem na predavanjima koje drži naš ekspedicijski tim vezan za povijesna istraživanja polarnih područja ili o nekim životinjama koje nalazimo u polarnim područjima, ekologiji, zaštiti prirode ili jednostavno čitam knjigu ili pogledam film u kabini.

Žena na brodu, koje su po vašem mišljenju prednosti i mane te kako na vas gledaju muški kolege? Ima li još koja žena na brodu na kojem plovite ili ste jedina?
Kada sam radila na kontejnerskom brodu bila sam jedina žena na brodu, no sada nas je više i u ekspedicijskom timu te, naravno, u hotelskom dijelu posade. Isto tako moram priznati da sve više možete čuti ženskih glasova s mosta drugih brodova koje susrećemo u plovidbi.

Ja osobno nisam nikada imala nikakvih problema na brodu niti na teretnom, niti na ovom na kojem sam sada. Ako znate svoj posao i ako ga radite dobro nije bitno da li ste muško ili žensko. Morate se posvetiti svakom detalju svog posla, morate pokazati da vam ljudi mogu vjerovati i da ćete odraditi svoj posao najbolje što znate. Plovila sam s puno hrvatskih, ali i stranih kapetana kojima je najvažnije da im časnik u gvardiji zna posao, ali i zna kada će tražiti pomoć ako zatreba, neovisno o spolu, nacionalnosti ili bilo čemu drugomu. Posada će vas testirati i očekivat će od vas da znate svoj posao. Oni su slabije plaćeni od vas i neće vas poštivati niti slušati ako moraju odrađivati vaš posao. Zato smatram da je dobra kadetura vrlo važan čimbenik u karijeri pomoraca, neovisno o tome jeste li ženska ili muška osoba. Kao kadet imate tu komociju da se od vas očekuje vrlo malo u početku, a kasnije sve više i više. No imate mogućnost slušati i upijati znanje i iskustvo kolega i na taj način ubrzavate proces učenja i skupljanja znanja koji će vam itekako trebati kada postanete časnik. Ja sam imala sreće da sam svoje ugovore kao kadet i kao mladi časnik provela s hrvatskim časnicima i hrvatskim kapetanima koji su uvijek bili tu kada sam imala pitanje.

Kako biste uspjeli na brodu kao žena najvažnije je znanje, upornost, želja za učenjem i strpljenje.

Koliko je članova posade na brodu i koje su nacionalnosti?
Na ovom brodu imamo oko sedamdesetak članova posade. Na mostu su Norvežani, Indijci, u stroju upravitelj stroja je Norvežanin, prvi stroja Hrvat, a ostalo su Filipinci. U hotelskom dijelu posade su pretežito Filipinci uz iznimku upravitelja hotelskog dijela koji je Norvežanin i Kanađanin. Ekspedicijski tip je iz Europe, Kine, Južne i Sjeverne Amerike te Australije.

Tko čini ekspedicijski tim i koja je njihova uloga na brodu?
Ekspedicijski tim se sastoji od desetak ljudi iz različitih zemalja kako bi se pokrilo što veći broj jezika. Oni su najčešće biolozi, geolozi, arheolozi, stručnjaci za morske životinje, stručnjaci za ptice, ekologiju ili povjesničari koji, kada smo u plovidbi, drže predavanja i prezentacije za svoje područje, a kada imamo aktivnosti na obali onda se brinu za putnike – usmjeravaju ih gdje smiju hodati, kako se ponašati u blizini pingvina i tuljana te na arheološkim lokalitetima i nalazištima. A, naravno, imaju i ostala zaduženja ovisno o tome što se događa na brodu. Oni imaju najviše doticaja za putnicima.

Možete li nam ispričati neki događaj koji vam je tijekom ovih godina plovidbe ostao u sjećanju i kojeg ćete dugo pamtiti?
Pa iskreno od svih događaja najviše i najbolje u detalje se sjećam događaja vezanih za traganje i spašavanje. Sudjelovala sam u nekoliko akcija traganja i spašavanja, a budući da bih to htjela raditi onda nekako to uvijek ostane u sjećanju.

Prvi ugovor na ovom brodu u jednoj od večernjih gvardija dobila sam poziv preko VHF-a s drugog broda da trebaju pomoć pri prikupljanju svojih putnika. Taj brod ima gumenjake i oni  su zapeli u ledu te nisu više bili u mogućnosti prebacivati putnike na brod. Kapetan broda nas je zamolio da im pomognemo s našim brodicama (Polar circle boat) budući da su naše napravljene od HDPE plastike koja je puno otpornija na udarce kojima je brodica izložena kad plovi kroz led. Te brodice imaju bolju manevarsku sposobnost u ledu i koriste ih gotovo sve službe traganja i spašavanja koje mogu očekivati poziv u područjima u kojima ima leda.

Okrenuli smo brod prema uvali gdje su putnici bili zarobljeni u ledu i kada smo došli na nekoliko milja od te uvale spustili smo naše brodice u vodu. Nas četvero se ukrcalo u njih te smo pokušali doći do uvale. Ta se uvala često ispuni ledom zbog struja u tom području i zbog ledenjaka u neposrednoj blizini, a sam led jednom kad zapne u uvali ostane tamo jako dugo. Nažalost, bila je takva koncentracija leda da mi s brodicama nismo uspjeli ništa napraviti pa je naš kapetan odlučio probiti led brodom. Naime, drugi brod nije mogao napraviti isto zbog niže klasifikacije.  Na taj način smo napravili put za nas, ali i smanjili koncentraciju leda kako bi se mogao pomicati i kako bi mi mogli proći. Konstantnim radom propelera na brodu i propelera na brodicama koncentracija leda se smanjila i u vrlo kratkom roku uspjeli smo prebaciti sve putnike na naš brod. Kuhar je posluživao toplu čokoladu i novo napravljene kekse, a putnici su imali još jednu pustolovinu za ispripovijedati našim putnicima koji su, vjerovali ili ne, sve to pomno promatrali s palube iako je bilo 3 sata ujutro. Oko 5 sati uspjeli smo prebaciti sve putnike na njihov brod i oba broda nastavili su svoja putovanja kako je bilo predviđeno.

Živite u Kutini. Kako je to kada se nakon mjeseci provedenih na moru vratite na čvrsto tlo? Da li vam fali more ili ste ipak željni kopna?
Nema neke razlike, prvih par dana obično sredim papirologiju i malo se odmorim, a onda nastavim s privatnim radom. Preko vikenda obično ronim s Ronilačkim klubom Geronimo iz Zagreba ili jedrim s jedriličarskim klubom Dobro more tako da, iako ne živim na obali, svako malo sam na moru ili pod morem. Srećom Hrvatska nije velika pa treba samo par sati da dođem do mora. A ako nisam na moru ili pod morem onda obično planinarim ili pomažem doma s poslom.

Nakon svih iskustava o kojima ste sanjali za vrijeme studija da li biste možda sada promijenili svoje zanimanje ili je more u vama probudilo još veću želju za plovidbom?
Kada sam studirala, pomorci bi uvijek pričali kako im se more uvuklo pod kožu i da se teško skinuti s broda. Moram priznati da sve više razumijem na što su mislili. Svoje zanimanje ne bih mijenjala. Volim ono što radim i smatram da mi je to dalo širinu znanja o tome što se događa u svijetu i mogućnost da vidim i upoznam druge nacionalnosti i kulture koje, da sam ostala raditi u Hrvatskoj, ne bih imala priliku upoznati. Iako možda u današnjem svijetu, u kojem su svi uvijek u žurbi, pomorci nemaju puno mogućnosti vidjeti gradove i znamenitosti pojedinih gradova, ponekad je dovoljno da upoznate nekog čovjeka i da porazgovarate s njim.

Gdje se vidite iza desetak godina?
Deset godina je dugačak period tako da ne znam gdje ću završiti. Naravno imam svoje želje i poslove koje bi htjela raditi, ali trenutno skupljam iskustvo koje se nadam upotrijebiti gdje god radila u budućnosti bilo to na kopnu ili na brodu, u ovoj industriji ili u nekoj drugoj.

Dosta mladih djevojaka ima želju jednog dana „tući more“ i okusiti čari mora. Što biste im poručili?
Najvažnija je upornost i znanje. Ako nešto želite, pođite za tim. Moja obitelj je uvijek bila uz mene koju god ja odluku donijela. Posavjetujte se s roditeljima, prijateljima i osobama čije mišljenje cijenite, ali uvijek donesite odluku sami. Svaki čovjek ima svoje mišljenje, no nije dobro živjeti svoj život po tuđim uzancama i mišljenjima. Ako počnete raditi na brodu niste ugravirali to u kamen, industrija se mijenja, svijet se mijenja i ako želite raditi, trebate znanje, iskustvo i upornost. Na svakom poslu gdje god ga radili, znajte što radite, znajte svoj posao, budite pošteni i nemojte se dati zavarati. Ja uvijek razmišljam svojom glavom i uvijek pokušavam sagledati posao i zadatak iz što više kuteva i razmišljati unaprijed. To ponekad nije jednostavno ali sa znanjem i skupljenim iskustvom postajete sve bolji i bolji. Ako radite u timu budite dio tog tima, nemojte „sjediti na kraju klupe“, nemojte čekati da netko odradi posao umjesto vas. Vaše kolege će vas cijeniti neovisno o spolu, nacionalnosti ili bilo čemu drugome.  Najgora stvar koju čovjek može napraviti je da prestane učiti.

Spomenuli se da vam je ovo posljednji ugovor na brodu MV „Fram“, a i nedavno ste bili u pulskom Uljaniku gdje se gradi kruzer za polarna putovanja „Scenic Eclipse“. Znači li to je možda da je novi ugovor na vidiku?
Tako je, prije nekoliko dana sam bila u Uljaniku na brodu „Scenic Eclipse“, upoznala nekoliko članova posade i za sada sljedeći ugovor trebao bi biti na tom brodu.

Još nemate mnogo informacija, no znate li barem gdje će brod biti raspoređen i kada biste trebali stupiti na novu dužnost?
Iskreno, znam samo da je namjena broda polarna kružna putovanja, a kada bih trebala ići na brod stvarno ne znam. Jedino znam da nema nikoga s mog dosadašnjeg broda.

Potpuno novi brod i to još izgrađen u Hrvatskoj. Što za vas znači ova nova prilika?Definitivno jedno novo iskustvo kojem se veselim iako moram priznati od kojeg su me svi kolege odgovarali, ne zato što je brod izgrađen u Hrvatskoj nego zato što je novi brod s puno nove opreme i  puno novih aktivnosti koje još dosad nitko nije koristio i prakticirao u polarnim područjima.

Piše: Andrea Zovko

Kada mladi čovjek završi škole pred njim se otvara mnoštvo mogućnosti, no pronaći pravi put nije uvijek lako. Neki pokazuju talente od malih nogu za određena zanimanja i predodređeno im je da se u tome ostvare. Drugi pak lutaju dok ne pronađu ono što im odgovara ili donekle zadovoljava njihove potrebe. S pomorcima je drugačije. Kod nekih je to obiteljska tradicija pa je revno nastavljaju, drugi poziv za morem oćute u djetinjstvu i to ih vodi prema odabiru svog zanimanja, a neki pak jednostavno odaberu brod i znaju da će on biti njihov drugi dom. Jedan od njih je i mladi Mario Juras iz Šibenika koji je, vođen vizijom da je biti pomorac časno zanimanje, poželio upisati Srednju pomorsku školu. Od te ga namjere nisu odvratile ni materine suze kada joj je priopćio svoje namjere.  Dvadesetšestogodišnji Mario danas je treći časnik palube na Jadroplovu i iza sebe ima godinu i pol dana plovidbe koja ga, kako kaže, sve više privlači.

– Kada san upisiva srednju škola bila je dvojba između Medicinske i Pomorske škole jer je majka imala svoju privatnu zdravstvenu njegu i nadala se da ću njezinim stopama. Međutim jedan moj stariji rođak je upisa Pomorsku školu i vidija san da je to pravo  muško zanimanje pa san sam sebi reka da kad može on, mogu i ja. Jednom mi je prilikom reka da kad dođe stabilitet da će mi biti teško završiti školu. Možda me baš to potaklo da vidim šta ja to ne mogu. Kako je Šibenik mali pomorski grad, pun tradicije, a u Pomorskoj školi je stabilitet predavao profesor o kojem su svi pričali, odlučija san da želim proći to iskustvo.

Reka san to materi kad smo se vozili auton i ona je stala sa strane i počela plakati. Nije mogla virovat da san to odabra u životu. Ćaća je, pak, bija oduševljen jer nitko od naših nije bija pomorac. Majka je sada oduševljena i totalno je prominila priču i sad joj je drago i ponosi se s time da san posta časnik na brodu. Vidjeli su da san se snaša u tome i da mi ide.

Kažeš da nitko iz obitelji u vrijeme tog upisa u srednju školu nije imao veze s pomorstvom, no ipak je u zadnje dvije godine i tvoj stariji brat počeo navigavati kao kuhar.
On je počeja navigat igrom slučaja. Nije mislija ozbiljno, ali je  izvadija brevete i na kraju upa na brod. Ne biste virovali, bili smo skupa na brodu iako nije pravilo da braća idu zajedno na isti brod. Naime, ako se dogodi tragedija onda obitelj ostaje bez obojice. Nismo to ni znali, nego smo slučajno saznali tek na brodu. Nakon pet dana šta san se ukrca, stojin ja na gvardiji i dolazi on. Kako nitko to nije smija znati držali smo to u tajnosti, tek smo kasnije to podilili. Naime, polubraća smo i imamo različito prezime pa nisu odmah povezali. Kad su saznali rekli su neka ostane tako kako je.

Vratimo se tvojim počecima. Nakon srednje škole upisao si i završio nautiku na Pomorskom fakultetu, no prije si upisao neki drugi smjer, zar ne?
Da, prvo san upisa smjer Jahte i marine, ali san se prebacija na Nautiku. Bilo je to zbog jednog profesora koji je reka da san upisa nepostojeći smjer pa san, ne bi tija nikoga uvridit, pomislija da bi možda bilo bolje prebacit se u nautiku. Virujen da san izabra bolje i zadovoljan san svojon odlukon. Mislin da je to bolje za ljude koji hoće navigavat.

Što je uslijedilo nakon što si završio fakultet?
Kad san završija faks počeja san slati mailove ne bi li se ukrca ka kadet. Iako su mi govorili da samo završin škole i da će dalje biti lako, nije sve tako jednostavno. Tržište je postalo drugačije, pogotovo kad je počela kriza. Navodno je 2008. bilo lako za ukrcat se, a poslije sve teže i teže. Ja san se ukrca u prvon misecu 2017. i nisan ni sam moga virovat da me poslužila srića. Bija san pola godine kadeture napravija na domaćoj plovidbi na motornom brodu „Ina“ kod Ante Cukrova iz Vodica koji me zaposlija. Onda san treba pola godine odradit na prekooceanskoj plovidbi i ukrca san se u dva miseca. Nisan moga virovat jer momci i sa fakultetom čekaju po godinu dana.

Naša san na Internetu broj Deana Bilića, nazva čovika i reka mi je da će me brzo ukrcat i da nema problema. Iako me nikad nije vidija, procjenija je da san ozbiljan i, kako iman fakultet, ukrca me na Jadroplova.

Koliko dugo si bio na Jadroplovu?
Bija san šest miseci samo kadet na motornom brodu „Bene“ i poslije toga san se ukrca ka timunjer misec i po dana pa su me uzeli za trećeg časnika. Tako rade neku selekciju jer nas je bilo previše trećih pa ako želiš ići ka timunjer, odradit ćeš to pa ćemo te ostavit ka trećega, a i fali im timunjera.

Kakvo je bilo tvoje iskustvo tih šest mjeseci kao kadet?
Bilo je to jedno odlično iskustvo, upozna san dosta ljudi, a sa mnom je u to vrime bio još jedan kadet, Josip Ćorić. Izvrstan momak koji se sad opet ukrca na MB „Dujam“ ponovno ka kadet. Skupa smo došli i podržavali smo jedan drugoga, gurali smo zajedno jer bilo je tu teških dana, dosta se radilo, a bulk carrier je težak brod sam po sebi. Ima dosta posla i prljavog i šporkog i dok smo povatali posao tih prvih misec dva dana smo se gubili, ništa nismo znali, no poslije je to krenulo. Kasnije smo čak i dobijali pohvale da smo na nekin zavidnim razinama. Borili smo se, ali napredovali smo iz dana u dan i ta želja nas je dovela tu di smo došli.

Završio si fakultet na kojem su vas učili teoriji. Kako se naučeno znanje to pokazalo u praksi?
Sasvim suprotno. Škola mi ništa nije pomogla, dapače ni taj jezik koji san tamo učija. Pada mi napamet santina i kaljuža. Kad san doša na brod ima san bilježnicu u koju san pisa te izraze jer se uopće nisan moga snać. Kad su mi rekli da otvorin manikelu nisam zna šta je to, gleda san oko sebe jer nisan razumija o čemu se radi, no nakon nekoliko dana čovik se uhoda. Doslovno moraš naučiti slušati ljude šta oće reć. Dok se nisan snaša bilo mi je teško, ali kasnije te i ljudi prihvate. U početku su prestrogi prema tebi, ali samo zato da te nauče vojničkom režimu, naravno, ne u lošem smislu.

Koliko vas je u to vrijeme bilo na brodu?
U vrime kad san bija kadet bilo nas je 23 člana posade, a moran reći da je atmosfera bila odlična. Ljudi su bili puni volje da ti pokažu i da te nauče. Noštromo nam je bija dobar i kasnije je reka i za mene i za mog kolegu kadeta dobru rič. Tada je na brodu bija i mladi chieff Josip Radić, jako uspješan u svom poslu i nadan se da će ubrzo za zapovjednika tako da ćemo opet nastaviti dalje navigavat i da će me dalje učiti i usmjeravati u tom poslu.

Nedavno san bija s jednim kapetanom, Stipe se zove, koji slovi za jednog od najboljih na toj kompaniji. Divan čovik kojemu nikad nije bilo teško pokazati nešto, u bilo koje doba dana, ako te zanimalo. Nikada nije pokaza da mu je teško. Dok san radija posa trećega usmjerava me i trudija se i gura me, a i sili smo jedan drugome ka osobe. Moram priznati da mi je ovaj ugovor bija stvarno dobar i što se tiče posade i same plaće.

Gdje ste sve plovili na tom ugovoru?
Brod „Bene“ je malo stariji brod gdje san odradija kadeturu i uvik su govorili da neće taj van Azije, međutim mi smo svi virovali da će ipak otić i da to nije toliki problem. U početku je to bila Indonezija i Kina gdje smo krcali ugljen u rasutom stanju, a na Tajlandu smo ukrcavali cimenat. Jednom prilikom nam je pobilija cili brod jer nas je ulovila kiša. Stisnuo se cimenat, ali uspjeli smo nekako oprat brod.

Na kraju, pred sam kraj ugovora, nakon što sam četiri, pet mjeseci bija na brodu rekli su nam da idemo za Ameriku. Tako smo i tamo završili. Prošli smo s tim brodom sve kontrole – Port State, Coast Guard bez ikakvih problema. Brod je odradija svoje, a mi smo odradili tih misec i po dana navigacije preko Pacifika. Odličan posa te smo i tu puno napredovali. Pituravala se  ruzina i pripremao se brod za Ameriku jer su tamo veliki standardi, no prošli smo bez ikakvog remarka. Tih me misec i po dana dosta unaprijedilo jer sam proša neke stvari koje kadet možda neće imati prilike vidjeti u svojih šest mjeseci.

Kad si odradio šestomjesečni ugovor što je uslijedilo dalje?
Vratio san se kući i ima san dvadesest dana za odradit poručnički s time da san pet dana izlazija vanka, bančija i nadoknađiva izgubljeno. Treba san polagati u Šibeniku, no vidija san da nisan spreman pa san zajedno s kolegom Tomislavom Mršom, inače cimerom na fakultetu, učija i uspija položiti. U svakom slučaju tu mi je škola pomogla za daljnje polaganje ispita, no u navigaciji kao kadetu, kako san reka, nisan ima nikakve koristi niti mi je išta pomogla. Mislim da je srednja škola sasvim dovoljna, ne baš ako hoćeš biti barba ili kapetan, ali dovoljna za navigavat.

Ukrcao san se 19. siječnja 2017. i odradio šest mjeseci i deset dana na bulkeru „Bene“, a onda san se ukrca 27. studenog na motorni brod „Trogir“ i tu san plovija u Indoneziju, Kinu i u Manilu na Filipinima. To je bilo jedno odlično iskustvo. Dobri izlasci i dobar porat. Ukrcavali smo željezo, odnosno coils product od kojeg se kasnije proizvode automobili. Prevozili smo  teret preko rijeke Yangze. Inače, vrlo opasne zbog jakih kurenta, no naši timunjeri su to odlično odvozili. Vozili smo 12 sati kroz tu rijeku, bilo je naporno i kapetan nije spava, ali izdržali smo, nije bilo tako strašno. Jedno par sati prije nego što smo mi prošli na tom way pointu bila je nesreća. Sudarili su se bulk i jedna mala barža koja je prevozila vodu. Poginula su dvojica. Očito je voda bila prehladna i nisu izdržali. To nas je malo trgnulo pa smo bili više na oprezu, ali sve je na kraju dobro prošlo.

Koliko si bio na „Trogiru“?
Na tom sam brodu bija pet i po miseci i iskrcao san se sredinom svibnja, a dogovoreno je da 15. rujna ponovno iden na brod. Pitali su me da li idem za sekonda, ali san odbija. Nisan baš spreman, a i volija bi još jedan ugovor odradit ka treći da stisnem čvrste temelje pa idemo dalje. Još ne znan na kojem ću biti brodu, ali se nadan da ću na nekon novijem. Imaju šest brodova, od toga tri malo starija. Kad bi mora birati na koji ću brod, radije bi tamo di je bolja posada jer to je bitnije od samog broda. Svaki brod je isti, neki malo stariji, neki noviji, ali zapravo posada čini brod. A volija bi neki noviji – „Sv. Dujam“, „Peristil“ ili „Solin“ pa sad koji me dopadne. Međutim, ako me pošalju na „Bene“, „Trogir“ ili „Split“ nema problema. Svi su oni isti. Četiri, pet štiva, četiri dizalice, svoji grabovi. Mislim da samo „Split“ nema svoje grabove.

Prošao si već neka mora, koje ti je bilo najgore?
Da, ali možda mi je bilo najgore na Pacifiku. Tamo nas je valjalo kad san iša za Ameriku, no opet nije ni to tako strašno. Nemam baš nekog prevelikog iskustva, ali ružno je bilo u Južnom kineskom moru kad nas je ulovija monsun ili tajfun, nisam siguran šta je to bilo. Valjalo nas je puna tri dana. Bilo je stvarno za poludit.

Kroz cilu dužinu našeg broda ide jedna pasarela po kojoj se može vidit u štivu šta se događa i kako se odvija ukrcaj. Ispod nje se nalaze kabeli od rasvjete broda, dizalice, malo smišno  osmišljen, ali takav je kakav je. Kad smo upali u to nevrime, iskrivilo je cilu tu pasarelu, počupalo žice i stvorilo veliki problem. Međutim naša podrška električara, cila kuverta, uključujući barbu sa svojom su snagom i porivom sve to sredili i vratili u normalu da sve funkcionira. Izbjega se škver i nije se tribalo ići, ali mi je ostalo u sjećanju to valjanje. Juha se nije jela tri dana, katastrofa je bilo. Nisan ima morsku bolest, no dobija san zadatak ka timunjer da peren neke zidove i kemija mi je naškodila. Mislija san da ću umrit. Došlo mi je loše, lega san tri sata, ali ništa nije pomoglo.

Koje si sve zemlje posjetio u svojih godinu dana koliko navigaš?
Iako ne plovin dugo proša san Indiju, Tajland, Kinu, Indoneziju, Filipine, Koreju. Preko Paname smo prošli za Meksiko, Houston, Tampu, no Filipini su definitivno bili najbolji. Neman nekog iskustva s filipinskom posadom, ali san upozna jednog Filipinca koji je bija s mojim kolegom na brodu pa smo se našli s njim kad smo bili tamo.  Mogu reći da su Filipinci veseli kao narod i zanimljivi, pjevaju karaoke i dosta izlaze vani.

Mlad si, pretpostavljam da se u ovim godinama mnogo čega odričeš kako bi izgradio svoju karijeru pomorca. Koliko ti to nedostaje i koliko to možeš nadomjestiti s nečim drugim?
Već tri i po godine živin s curon i mislim da je njoj teže nego meni zato što ja to živim i radim, a ona uvik misli šta se događa, di san, kako san. Što se tiče izlazaka to mi je najmanji problem. Znan da to sve mogu nadoknaditi kad se vratin kući. Bit će tada i novaca i svega. Bolje mi je biti na brodu s novcima, nego doma bez novaca. Lakše je otić na četiri, pet, šest miseci pa se vratit kući i živit normalnije, međutim da mogu zaradit doma iste novce, sigurno bi osta kući. Ipak, malo pomalo, rađa se sve veća ljubav prema pomorstvu i ne bi sad to moga prikinit.

Što te točno privlači pomoračkom životu?
U stvari ne znan. To su neki osobni izazovi od dana kad uzmen taj kufer i oden ća u avion, pa kad prominin ta tri, četiri aviona do broda, do valjanja, novih porata… Oće li bit ukrcaj navrime ili neće uvik je vječno pitanje. Upoznavanje 23 člana posade, ma, uvik nešto. U svih tih miseci na brodu čovik upozna oko stotinjak novih ljudi, radiš s tim ljudima i sve to ima neku svoju čar. A da ne spominjen slike ujutro kad otvoriš oči pa vidiš kako sunce izlazi nasrid mora pa do zalaska kad legneš zajedno s moren. Sve je to nešto što ti daje snage da guraš dalje.

Kako provodiš slobodno vrijeme na brodu?
Uglavnom provodin vrime igrajući stolni tenis ili igran na karte. Slušan glazbu i plešen san sa sobon u kabini. Ima tu svega. Nađe se uvik tu netko od ljudi ko je spreman na druženje i zabavu. Na brodu nema alkohola i tih supstanci, ali to nije problem jer ne moraš piti da bi ti bilo dobro.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan? Koliko traje?
Kad san bija kadet, radni dan počinje u 8 sati ujutro do podne. Onda je ručak pa se ponovno radi od 13 do 17 sati. Bilo je tu svega šta se tiče posla, od pranja štiva i sličnih zaduženja. Ponekad se posao i oduži, ali uvik se držalo reda i znalo se kad tko radi. Sada kad san treći časnik moje je zaduženje održavanje safety opreme i mogu reći da san jedna vrsta tajnice na brodu. Uvik san u nekoj papirologiji. Prije svakog ulaska u port moraš odraditi papire i više-manje je to copy paste. Prominiš imena i port, ali netko i to mora pripremiti i odraditi. Dižen se negdi oko 7 i doručkujen, oden na most, uzmen gvardiju od chiefa koji je bija od 4 do 8 ujutro. Pokaže mi di ću vozit i kako će izgledati moja navigacija te pogledamo da li je sve u redu na mostu. Po predaji gvardije kasnije ucrtan pozicije, ispunin dnevnik kronometara. Oko podne ispunin report da se vidi di je brod i to barba šalje dalje firmi koja nas unajmljuje da se vide troškovi. U podne san gotov i dolazi sekondo na most i preuzima gvardiju, a ja iden na ručak. U pravilu bi mogao biti slobodan od podne do osan navečer kad ponovno preuziman, ali nekad se mora pregledat safety pa gledan jesu li dobri aparati za disanje, za gašenje požara, kakvi su lajboti, da li istječe rok od hrane i vode, bengalki i slično.

Ima li nešto što ti je najteže u tvom poslu koji obavljaš?
Što se tiče fizičkog napora nema nikakvog. Jedino ako ga san sebi ne zadan. Stvarno ne mogu ništa izdvojiti kao najteže. Nije mi ni problem raditi tako da san stvarno zadovoljan s poslon.

Zasad si bio samo na brodovima za rasuti teret. Da li se možda vidiš na nekoj drugoj vrsti broda?
Trenutno se ne vidin nigdi drugdi, iako san se pri upisu u srednju školu vidija ka časnik na nekon putničkom brodu. Rodila se ta ljubav prema bulkovima. Možda je tu najslabija zarada, vozarine su im nešto niže nego za ostale terete, ali pronaša san se tu i teško mi je sad se prebaciti na nešto drugo jer vidin da san tu dobar. Ima razloga zašto ljudi na drugin brodovima zarađuju bolje novce, ali smatran da je nekad možda bolje radit za manje nego posli sve davat za doktora. Plaćeni su, ne zato jer su pametni i lijepi, nego su plaćeni jer imaju rizik na brodu i troše svoje zdravlje. Ako išta znan, znan da ne bi nikad iša na chemical tanker, ali to je usađen strah, ne od broda, nego od strane drugih ljudi. Dvadeset ljudi mi je počelo pričat istu priču. Znan da ljudi i na tim brodovima navigaju i da postoji veći rizik od malignih oboljenja, tako da ako mogu birat tamo nikako ne bi iša.

Gdje se vidiš za desetak godina? Možda na kakvom kruzeru?
Iskreno, ne mogu baš odgovoriti na to pitanje jer nisan osoba koja planira puno unaprijed. Zasad se vidin na Jadroplovu kako napredujen iz dana u dan. Tko zna dokle ću dogurati, možda i do kapetana na Jadroplovu.

Većina pomoraca smatra da Jadroplov nije baš na najboljem glasu. Kakva su tvoja iskustva?
Ja bih pohvalija Jadroplov na račun ukrcaja mlade posade i novih školovanih ljudi jer krcaju dosta kadeta. Imaju, nažalost, samo šest brodova, a ukrcaju po tri, četiri kadeta, tri, četiri asistenta stroja, a to je vrlo važno za mladi kadar da se odškoluje i nastavi dalje tim smjerom. Mislim da je to jedina državna firma koja radi i krca mlade ljude. Jedino šta bi tija da se promini u cilom tom pomorskom poslu je da svi ti kadeti koji zarade te jadne plaće da ne vrate to sve kasnije nazad jer moraju platit mirovinsko. Ako timunjer ima, recimo, malo manje od 2.000 dolara plaću i onaj kadet koji ima 400 dolara isto mora platiti mirovinsko i zdravstveno. To je ono što me smeta. Što se tiče firme, ne mogu reći ništa loše i zahvalija bih se šta su me ukrcali jer inače ne bi ima di radit.

Prije neki dan san šeta gradom, sretnen poznanika i pitam me: „Di si? Šta si?“ Kad kažen da san na Jadroplovu, odmahuje glavon. Ja ga pitan: „Di si ti?“ pa odgovara da još nigdi ne radi, traži posa i da cilja na malo više nego ja na Jadroplovu. Nisan se tu uvridija nego se samo pitan šta mu je u glavi. Ima godina ka ja, a još nije odradija kadeturu. Vidin drugoga, ista priča, traži posa. Pitan ga oće li na Jadroplova jer ima školu, mogli bi ga ukrcati. Ma neće, jer je čuja svašta, prijateljima nisu isplaćene plaće pa biži ko od vraga.

Ne znan, otkad san tu plaća je uvik sila na vrime. I kad san bija kadet i sad. Ne kažen ja da je to najbolja firma na svitu, svaka firma ima svoje. Ne bi je tija nešto posebno branit, ali dali su mi priliku da odradin kadeturu i svaka im čast na tome. Mislim da nisu zaslužili da se priča tako kad u stvari nije tako. U godinu dana nikad mi nije kasnila plaća i sve je bilo kako smo se dogovorili. Bija bi nepošten kad bi reka nije tako bilo. Nikad nisan bija gladan na brodu. Jednon smo ostali bez vode, ali to je zato jer smo dugo ostajali na sidrištu pa se dogodila izvanredna situacija. Oprali smo se morem, za pet dana smo kupili vodu i sve je bilo ok.

Spomenuo si hranu. Kakva je inače hrana na brodu i jesi li zadovoljan?
Kako mi je brat bija kuvar, mora sam biti zadovoljan, međutim bez obzira na to kuvari su odlični. Dosta često se minjaju, ali to mi je jasno jer liti se u turizmu možda može zaraditi i više pa ljudi traže druge prilike. Bez obzira na to uvik je neki kuvar koji dobro sprema spizu pa i posada kaže da bi mogli godinu dana bit na brodu što se tiče hrane. Imali smo kuvara Tomislava koji je dnevno radija deset vrsta jela, a pašta mu je bila vrhunska. Nisan primijetija da se važe na gram i da nema dovoljno, kako zna biti na nekim brodovima.

Da se ponovno još malo na period kadeture. Znamo da je svaki mladi čovjek željan da što prije odradi taj početak i započne svoju pomoračku karijeru, ali uvijek se nekako zapne na samom startu. Nemogućnost ukrcaja veliki je problem. Vidiš li ti možda neko rješenje koje bi pomoglo momcima, i djevojkama, koji žele u pomorstvo?
Kako je sve manje državnih firmi kao što je Jadroplov, ne samo kod nas nego i u Europi, možda ne bi bilo loše da postoje neki europski poticaji ili fondovi koji bi potakli privatne kompanije da zapošljavaju mlade ljude te da dodatno školuju svoj kadar. U biti Jadroplov radi na tom principu i mislim da bi to moglo pomoći u rješavanju pitanja odrađivanja kadeture. Kadeti možda nekad više vride na brodu nego ljudi koji su puni iskustva i rade za veću plaću, zato što se mladi kadeti trude i rade. Nemaju papir i nisu ovlašteni da mogu raditi neke određene poslove, ali su stvarno možda najbolji ljudi na brodu uz asistente stroja i struje. Oni nikad ne kažu ne. Ne znaju šta je njihov posa tako da im možeš dati šta oćeš. Kadeti koji su vrijedni i uče za par miseci mogu biti jednako dobri ka timunjeri, naravno, ako ih se nauči.

U ovih godinu dana koliko si odradio na brodu ima li neki događaj koji ti je ostao u sjećanju?
Ima nekoliko stvari koje su za mene bile velike, ali možda nekom drugom ne bi značile ništa. Jednom se zapalija bager u štivi od Indonežana ili Tajlanđana, ne znan točno, ali brzo smo to uspjeli ugasiti. Bilo je pred kraj iskrcaja pa nije bilo puno tereta, ali je došlo do eksplozije tanka. Kiler mu nije radija, a kako su palili motor na žice, vidija san to jutro da to ne može nikako biti dobro. Servisirali su taj mali buldožer u japankama. Bože sačuvaj!

Mislim da ću ipak dugo pamtiti to nevrime na Južnom kineskom moru kad san bija treći. Nisan se pripa, ali nije čoviku drago kad ga valja tri, četiri dana. Virujen da će tijekom moje daljnje karijere biti i gorih stvari i spreman san na to. Pomorstvo je jedna luda stvar i častan posa, ne zna bi li gura svoje dite jednog dana u to, ali drugačije te ljudi doživljavaju kad kažeš da si pomorac. Gledaju te s nekin poštivanjem. To san doživija i smatran da je to jedno pravo muško zanimanje.

Kako provodiš vrijeme kad se iskrcaš s broda?
Svaki put kad se iskrcan treba mi četiri, pet dana da dođen sebi, da se aklimatiziran sa +50 na +20 stupnjeva. Nisan baš da previše plačen, ali bude mi teško prvih pet, šest dana. Kad dođen sebi izlazin vanka. Piju se kave s društvon, izlazimo navečer, pijemo u malo većim količinama jer se nadoknađuje sve izgubljeno. Naravno, uz sve to tu je i vrime rezervirano samo za curu i obitelj koji se me se zaželjeli kroz misece koje nisan doma.

Kako je tvoja djevojka prihvatila odluku da budeš pomorac?
Kad su me zvali na drugi ugovor reka san da ću se javiti za par sati jer san tada radija na jednoj ribarici. Htija san u međuvremenu nešto zaraditi jer posli kadeture moraš sve platiti. Zadužija san se da poplaćan brevete i poručničke ispite. Doša san kući i reka san svojoj Matei da me zovu pa nek ona odluči oću li ići ili ne. Da je moja odluka bila stopostotna ona ne bi mogla utjecati ne to, međutin, složila se i rekla da je uz mene kako god ja odlučin. Tako san nazva firmu i reka do dolazin.

Što bi poručio mladim ljudima koji se žele baviti pomorstvom?
Najbitnije je da puno uče i da se trude što više, a kad dođu na brod da shvate da je to jedna specifična sredina u kojoj svi moraju funkcionirati kao jedan. Također, neka ne traže na brodu pravdu i neka ne traže šta je njihov posa nego da rade i da slušaju šta im se govori jer jedino  tako će moći naprid i napredovat u karijeri. Pravde nema u životu tako nema ni na brodu. Na sve to treba gledati pozitivno. Ako ti se kaže da brišeš pod, onda na to gledaj kao da napreduješ. Ne kao da brišeš pod nego kao da si ga naučio brisati. Uvijek triba pokazivat želju i niko neće lošeg radnika bacit i ne ukrcat ako vidi da ima volje i da se trudi. Ja san se toga boja kad san doša na kadeturu. Bija je jedan „opasniji“ barba, nije on loš, dapače, kod njega važi samo red, rad i disciplina, ali san se boja da me ne iskrca. No, neće niko iskrcat kadeta, njemu se sve tolerira jer ništa ne zna i tek uči. To san tek kasnije svatija i opustija se. Proša je i taj strah.

Što misliš o portalu Pomorac.net?
Odličan portal. Ima bogat izbor svega od domaćih vijesti do informacija iz svijeta. Sam rado čitan kolumne. Samo tako nastavite jer ima nas mladih pomoraca kojima tribaju takvi portali, a koliko san vidija nema ih baš puno.

Piše: Andrea Zovko

Razgovarali smo s avanturistom Markom Kovačem, magistrom geografije koji najveći dio svoga vremena posvećuje kajakarenju.

Marko se osim kajakarenja bavi i planinarenjem, turistički je pratitelj i vodič u pustolovnom turizmu.

2010. godine je propješačio i planinario od Zagreba do Splita za 30 dana. Iako od Zagreba do Splita ima otprilike 400 km, prehodao je oko 750 km, zbog toga što je njegova ruta išla preko Sljemena, Samoborskog gorja, Delnica, Čabra, Risnjaka, Velebita, Dinare i Mosora.

2012. godine je odveslao svoju ekspediciju Otočna Odiseja 2012, tokom koje je kajakom obišao sve naseljene otoke Hrvatske – 47 otoka za 47 dana!

Posljednja Markova ekspedicija je bila prošle godine, pod nazivom Otočna Odiseja – Svjetionici u Hrvatskoj, kada je u 57 dana obišao 32 svjetionika na našoj obali. Cilj te ekspedicije je bio promovirati hrvatske svjetionike i morsko kajakarenje.

Pročitajte što nam je Marko rekao:

Marko, reci nam ukratko nešto o sebi – kako si se počeo baviti morskim kajakarenjem i otkud ljubav prema toj vrsti sporta?

Prijatelj Šime Sušić i ja smo išli istražiti Elafite u ljeto 2011. godine, pa smo odlučili iznajmiti kajak za dvije osobe i odveslati oko Koločepa. Prvi put smo sjeli u kajak zbog ljubavi prema istraživanja prirode, u ovom slučaju obale Koločepa. Nakon 4 sata veslanja i kupanja kod Modre špilje na Koločepu, zaljubili smo se u morsko kajakarenje. Nakon tog dana odlučili smo u ljeto 2012. odveslati kajakom do svih naseljenih otoka.

Možeš li nam reći nešto više o svojoj zadnjoj ekspediciji kada si obilazio svjetionike na obali? Koji je bio glavni motiv te ekspedicije, kako si se odlučio na to?

U proljeće 2013. godine, počeo sam raditi kao vodič u pustolovnom turizmu. U agenciji Raftrek Travel sam većinom radio na izletima raftinga, planinarenja, biciklizma i nešto morskog kajakarenja. Dolaskom u Split, te radom za agenciju RED Adventures počeo sam većinom voditi izlete kajaka na moru. Tijekom višednevnog veslanja kajakom po moru u razgovoru s gostima sam se prisjetio avanture iz ljeta 2012. kada smo Šime i ja odveslali do svih 47 naseljenih otoka u Hrvatskoj. Kada sam radio listu i plan veslanja, na pameti su mi bili određeni svjetionici koji tijekom cijele godine imaju prisutnu osobu na otoku. Zbog toga što su ljudi tamo na poslu, svjetionici nemaju status stalno naseljenog otoka. Upravo sam u jesen 2015. godine, veslanjem kroz Splitska vrata, kraj svjetionika Ražanj, došao do ideje kako bi jedne zime mogao odveslati do svih svjetionika iz 19. stoljeća na području današnje Hrvatske. Glavni motiv je bila nostalgija za ekspedicijskim veslanjem kajakom po moru.

Plan te ekspedicije je prvotno bio obići 57 svjetionika, budući da si ih obišao 32 planiraš li jednog dana dovršiti tu ekspediciju?

Prvotni plan je bio odveslati u jednoj zimi do svih 57 svjetionika. Nažalost sam krenuo tek krajem siječnja, što je značilo da bi prema planu završio s veslanjem krajem travnja. Trebalo je odveslati preko 2000 kilometara za obići svih 57 svjetionika. Imao sam obavezu prema poslu biti gotov početkom travnja, tako da sam tijekom ekspedicije odlučio usporiti i kvalitetnije provesti ovaj jedinstveni pothvat. Na otoku Sušac, donio sam odluku da ću podijeliti ekspediciju na tri djela: Dalmacija, Istra i Kvarner, te Palagruža. Ove zime sam u siječnju i veljači odveslao do svih 24 svjetionika na području Istre i Kvarnera, tako da je preostalo još samo do Palagruže odveslati, što planiram napraviti krajem svibnja 2020.

Ispričaj nam neki događaj s mora koji ti je posebno ostao u sjećanju

Prvo sam pomislio na opasne situacije na moru, zatim sam se sjetio kako sam skoro dobio batina u Cavtatu zbog dvije najpopularnije navijačke skupine u Hrvatskoj, ali realno mi je teško izdvojiti jedan događaj jer su mi najljepše uspomene bile od strane gostoprimstva svjetioničara i meni tada nepoznatih ljudi u nekim malim naseljima, gdje sam dobio krov nad glavom i ugodan krevet a nisu tražili zauzvrat ništa.

Jesi li se koji put našao u nekoj opasnoj situaciji tijekom kajakarenja? Ako jesi, ispričaj nam nešto o tome

Najgora situacija je bila veslanje kod Cavtata na buri od 30 s udarima do 60 čvorova. Ja sam tada trebao veslati samo oko rt-a Sustjepan, što je bilo oko 5-10 minuta, nakon čega sam nastavio veslati prema Molunatu u zavjetrini od Konavoskih stijena. Tih 5-10 minuta bilo je izuzetno teško, a nekih 2-3 minute je bilo baš grozno na kajaku tako da sam samo čekao da odem u zavjetrinu i najviše sam se koncentrirao na održavanje ravnoteže da me vjetar ne bi prevrnuo, pošto nemam pojma koliko dugo i komplicirano bi bilo spašavanje na takvim uvjetima. Kada sam vidio snimku, što me HRT-ov novinar snimio, rekao sam da to ne bi napravio. More s kopna uvijek izgleda manje opasno nego što ustvari je. To se nažalost osjeti kada ste na moru, a onda nema brzog povratka nego morate se boriti i biti uporni dok ne uspijete pobjeći u mirnije more. Druga opasna situacija je bila na sjeveru Dugog otoka u blizini uvale Sakarun gdje se stvaraju ogromni valovi dok puše jugo. Iako je bilo samo 10 čvorova juga, strme stijene obale poluotoka Veli rat stvaraju povratne valove, a sudarom povratnog vala i normalnog vala se stvaraju rupe od dva metra što je izuzetno neugodno iskustvo. Taj neugodan osjećaj i borba sa strahom je trajala oko pola sata, dok nisam došao bliže svjetioniku Veli rat gdje se ne stvaraju povratni valovi. Treća situacija je bila prelaskom Virskog mora od Rivnja do otoka Vir. Da ne bih ostao na otočiću Mala Rivanjska sestrica, na 3 dana bure, morao sam preveslati Virski kanal na 15 do 20 čvorova juga. Ta avantura trajala je 2 sata, a najgore je bilo veslati niz vjetar jer su valovi bili malo više od metar visine. Bilo je dosta neugodnih situacija kada se val lomi i udara vas u bočnu stranu trbuha, a morate održavati ravnotežu jer prevrtanje u toj situaciji može ozbiljno ugroziti život.

Kakav je osjećaj veslati kajakom, potpuno sam na moru?

Biti potpuno sam u prirodi, odnosno veslati sam na moru, s mojim iskustvom znači trening i meditacija u jednom. Kvalitetnom tehnikom veslanja imam dojam da mogu veslati cijeli dan a da ne osjetim umor. Zbog toga imam nekakvu vrstu aktivne meditacije jer sam opušten, razmišljam o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pjevam pjesme u glavi ili na glas jer me nitko ne čuje i tako. Ne želim poticati ljude da idu sami u prirodu, ali ja sam krenuo to raditi iz razloga što se ne mogu uvijek dogovoriti s prijateljima da idemo kuda ja želim i kada meni paše. Kada dođem na neko fantastično mjesto ili kada završim neki odličan dan veslanja, često pomislim kako bi bilo super da je netko bio sa mnom tako da imam s kim dijeliti sve te divne uspomene i trenutke koje sam doživio.

Kako možeš procijeniti kada je sigurno izaći kajakom na more, a kada ne? Jesi li se ikada prevario u procjeni ili te iznevjerila vremenska prognoza?

Prije svega pratim vremensku prognozu, što se najviše odnosi na jačinu i smjer vjetra. Kroz iskustvo sam saznao na koju jačinu i smjer vjetra mogu ići veslati a na koju mi nema smisla ili je životno opasno. Vremenska prognoza je samo jedan alat koji nam daje približno stanje atmosfere, odnosno uvjeta na moru, koje možemo očekivati dok veslamo. Uz vremensku prognozu treba znati određene zakone fizike i mikroklimatske uvjete koje možemo očekivati na području kojim idemo veslati. Takve vještine mogu se razviti samo iskustvom boravka na moru. Nekada vremenska prognoza bude netočna, zato uvijek gledam minimalno dva različita izvora vremenskih prognoza da bih znao što bi me moglo zadesiti. Sve ovisi o sposobnostima kajakaša, što se tiče uvjeta u kojima može veslati a da se osjeća sigurno. Nažalost ne postoje propisi sigurnosti za kajakaše u Hrvatskoj, tako da se smije ići veslati u svim uvjetima, ali riskirate svoj život i onih koji će vas možda spašavati. Jedini propis za kajak je da ne smije ići 500 metara dalje od obale. Ako želite veslati izvan zone 500m od obale, treba tražiti dozvolu od nadležnih Lučkih kapetanija ili Ministarstva.

Što bi izdvojio kao pozitivne, a što kao negativne stvari morskog kajakarenja?

Istraživanje skrivenih i kopnom nedostupnih kutaka obale, oblik rekreacije koji nije vezan za dob. Kajak za više osoba nudi mogućnost veslanja s kućnim ljubimcem, djecom, te ljudima s određenim poteškoćama. Kombinacija više aktivnosti, jer osim veslanja možete se kupati, pješačiti, penjati unutar istog izleta. Kajak je kombinacija bicikliranja i planinarenja, iako se generalno koristi samo gornji dio tijela.

Koja je razlika između morskog i „slatkovodnog“ kajakarenja?

Razlika je u vrsti, odnosno tipu kajaka. Morsko kajakarenje je prije svega rekreativna vrsta kajakarenje, iako s kajakom za more može se veslati po jezerima i manje divljim rijekama. Kajak za more ima karakteristike uskog i dugačkog čamca koji probija površinu vode svojim uskim oblikom a zadržava određenu brzinu zbog svoje dužine. Kajak za more se ne koristi za divlje rijeke gdje su plitki brzaci sa stjenovitim preprekama u toku rijeke. Velika je vjerojatnost udaranja i oštećivanja kajaka, pa su zato kajaci za divlje vode upola kraći od kajaka za more. Za divlje vode bitnija je karakteristika okretnosti kajaka nego brzine.

Kako se pripremaš za svoje ekspedicije, što sve nosiš sa sobom u kajaku, reci nam nešto malo više o tome

Za ekspedicijsko kajakarenje nosim skoro sve što mi treba za tjedan dana življenja. S iskustvom shvatite da je to sve što vam treba za život. U kajaku imam „montažnu kućicu“, odnosno šator, zračni madrac, vreću za spavanje, šatorsko krilo, sklopivi stol i stolicu, prijenosno kuhalo i plin, posuđe za kuhanje, te pribor za jelo. Dok veslam imam opremu za zimsko veslanje: neoprenske čarape i cipele, vodonepropusne hlače, funkcionalnu i neoprensku majicu, jaknu s kapuljačom i rukavice. Kada ne veslam imam vodonepropusnu vjetrovku, dva para majice s dugim rukavom, 2-3 pamučne majice, nekoliko čarapa i gaća, dvoje dugih hlača  i osnovni higijenski pribor (četkica i pasta, grickalica za nokte, šampon, dezinfekcijsko sredstvo za ruke, maramice). Uz sve to imam hrane i pića za tjedan ili više dana, a nađem još mjesta za laptop, fotoaparat, dron i sitnu elektroniku. Jedino mi fali veš mašina i struja, ali to nađem na putu.

Čime se trenutno baviš, koji su ti planovi za budućnost? Imaš li u planu neku novu avanturu?

Pa u najbližoj budućnosti planiram odveslati do Palagruže i završiti veslački dio ekspedicije po svjetionicima. Spremam nekoliko meni novih avantura: napisati i objaviti svoju prvu knjigu, osnovati i organizirati morsko kajakarenje na državnoj razini, po uzoru na visoko razvijene zemalje u svijetu. Što se tiče jednostavnijih avantura, postoji nekoliko kajakaških i planinarskih ekspedicija u planu, ali sve u svoje vrijeme i prema prioritetnoj listi će doći na svoje.

Marko Kovač se kroz nekoliko dana sprema na nastavak svoje ekspedicije Otočna Odiseja – Svjetionici u Hrvatskoj, na slici možete vidjeti njegov plan puta:

Pogledajte i prvu fazu njegove Otočne Odiseje po svjetionicima ovdje.

Nastavak Markove avanture možete pratiti na Facebook stranici Marko Kovač – Putnik (Lik)

Foto: Marko Kovač

1 of 7