Changjiang Shipping je naručio od tvrtke Dajin Heavy Industry, podružnice Shanghai Bestway-a, izgradnju 7.500 dwt bulk carriera.
LNG dual fuel bulker koristit će se za usluge duž rijeke Yangtze.
Isporuka broda predviđena je za 2022. godinu.
Changjiang Shipping najveći je brodarski operater uz rijeku Yangtze.
Kamion “parkiran” u moru Istre, pred vratima Nacionalnog parka Brijuni (Štinjanska vala) pljuska su zdravom razumu zemlji čija himna počinje rječima Lijepa naša domovino.
– Šaka u glavu te iste majčice zemlje je hrvatski pravilnik o zbrinjavanju otpadnih vozila Fonda za zaštitu okoliša u kojem se ni kamioni ni autobusi niti ne spominju, već samo vozila kategorije N (cestovna vozila koje služe za prijevoz tereta i koja imaju najmanje 4 iili 3 kotača i najveću dopuštenu masu veću od 1 tone) kao i kategorija N1 ( gdje ta motorna vozila za prijevoz tereta imaju najveću dopuštenu masu ne veću od 3,5 tone) – kazao je predsjednik Udruge Zelene stope, Romeo Ibrišević; piše Morski.hr.
Andrej Jaklin, doktor znanosti i viši znanstveni suradnik u Centru za istraživanje mora rovinjskog Instituta Ruđer Bošković s prijateljem Mirom Vitasom otkrio je ovaj “krivo” parkirani kamion i prosljedio do zakletog neprijatelja auto olupina (ma gdje bile).
Provjereni podatak za one koji to žele znati – tona otpadnog motornog ulja u moru po svom štetnom djelovanju odgovara količini otpadnog materijala koji stvara grad od 40 000 stanovnika.
– Čim malo more zatopli Andreju Jaklin će se pridružiti i članovi udruge Zelene stope koji su u proteklih 17 godina. uz pomoć tvrtke Renault Nisan Hrvatska i C I O S a iz prirode uklonili više od 16 000 sličnih olupina i odvezli ih na reciklažu. Obećali su da slična sudbina čeka i ovaj kamiončić – kaže Ibrišević.
Štinjanska vala
Rimljani, koliko god su bili nadmoć na kopnu, nisu imali iskustva u pomorskom ratovanju, ali su vrlo dosjetljivo pomorske bitke pretvarali u bitke slične onima na kopnu. Na svoje brodove su ugradili “leteći most”.
Brodom bi se približili neprijatelju i spustili most koji za vrijeme plovidbe stoji uspravno. Most je na kraju imao posebne hvataljke kojima se hvatao za neprijateljski brod i time ga čvrsto povezao, a legionari bi jurišali na palubu neprijatelja i na njoj nametnuli borbu kopnenog tipa, prsa o prsa, u kojoj su bili nadmoćni; piše Gorgonija.com.
Snagu novog oružja prvi je osjetio iskusni kartažanski vojskovođa Hanibal u bitki kod Mila, uz sjeverne obale Sicilije, blizu Liparskih otoka. Primijetivši otprilike istobrojnu rimsku flotu, dojučerašnje “mušterije”, nonšalantno bez uobičajnih priprema za borbu uputio se u još jednu laku pobjedu. Čak je, siguran u ishod borbe, dozvolio da se prethodnica odvoji i rastegne flotu. Međutim, dok je glavnina flote stigla, Rimljani su primjenom novog oružja već porazili prethodnicu i trinaest brodova zarobili.
Novo oružje premašilo je sva očekivanja. Prije nego li su se Kartažani snašli, rimski legionari su već bili na njihovim palubama. Pretrpjeli su težek poraz, izgubili 50 brodova, od čega su 33 pala neoštećena u ruke Rimljana. Ova bitka ima još jedan presedan. Ovakav način ratovanja na moru omogućava napadaču da osvoji neprijateljski brod, a da ga pri tom ne ošteti. Tako se desilo da je rimska flota iz borbe izašla brojnija nego li je u borbu ušla.
“Leteći most”, odnosno abordažni most ili kako su ga Rimljani nazivali corvus (lat. gavran), uz manje preinake ostao je kao sastavni dio ratne opreme sve do posljednje pomorske bitke brodova na vesla – Lepantske bitke 1571. godine.
Nakon što je talijanska Obalna straža iz mora izvukla tijelo jednog od najvećih kitova ikad pronađenih u Mediteranu, izgleda da se u ovom slučaju najvjerojatnije radi o velikom kitu (kitu perajaru), latinskog naziva Balaenoptera physalus; piše Otvoreno more.
Veliki kitovi nisu rijetki gosti ni u Jadranu. Prošle godine redakciji Otvorenog mora obratio se čitatelj koji je na pučini između Šolte i Visa susreo kitove perajare.
Dr. sc. Alen Soldo iz Centra za studije mora Sveučilišta u Splitu tom je prigodom opisao specifičnosti te vrste sisavaca. Prenosimo dio teksta o toj vrsti kitova koji je prošle godine izišao u tiskanom izdanju Otvorenog mora:
Veliki kit je druga najveća životinja na našem planetu, nakon svoga bliskog rođaka – plavetnog kita. Naraste do 25 metara, a odrasli primjerci teže od 40 do 80 tona. Mužjacima treba šest godina da dosegnu spolnu zrelost, dok ženkama godinu više. To je inače dosta rano, posebice u usporedbi s njihovim životnim vijekom, za kojega većina podataka govori da traje oko 100 godina.
Ženka nakon spolne zrelosti rađa svako dvije godine, uglavnom po jedno mladunče, teško oko četiri tone i dugačko više od šest metara. Mladunčad, bez obzira na tu veličinu, stradava od orka ubojica koje ih posebice vrebaju.
Veliki kit je kozmopolitska vrsta koja se nalazi u svim umjerenim i subpolarnim morima, dok su danas vrlo rijetki u tropskim područjima, iako postoje podaci da su se tijekom 20. stoljeća i tamo često kretali.
U Mediteranu se uglavnom zadržavaju u zapadnom i centralnom dijelu, i to tijekom jesensko-zimskog razdoblja, tako da je dosta rijetka pojava kad se nađu u Jadranu, koji je za ovakve morske životinje zapravo usko i maleno more bez dovoljno hrane, te je stoga posljednji poznati podatak o posjetu ovog kita Jadranu iz 2017. godine.
Početkom ljeta, zagrijavanjem Mediterana, izlaze kroz Gibraltar i taj dio godine uglavnom borave u dubljim područjima istočnog Atlantika.
U ustima ima 500 do 900 ploča gusto poredanih kojima filtrira more jer su im glavna hrana račići koji čine zooplankton, ali u nekim područjima, ako im je dostupno, hrane se i malom plavom ribom te glavonošcima.
Od svih velikih kitova ova vrsta je najbrža i može razviti brzine i do 20 čvorova. Najvjerojatnije ta sposobnost nije razvijena radi lova, nego bijega od njihovih najljućih neprijatelja – orka.
Svakako treba napomenuti da su svi morski sisavci u Jadranu strogo zaštićene životinje te je i samo njihovo uznemiravanje kazneno djelo, za koje su određene zatvorske kazne.
Tvrtka Diana Shipping sklopila je ugovor za čarter s tvrtkom Viterra Chartering za 2005. izgrađeni panamax bulker Calipso.
Čarter je započeo prošli tjedan, a traje do vremena između 1. listopada i 15. prosinca, po cijeni od 10,400 dolara dnevno. Stopa je znatno viša od 8,250 dolara dnevno koje je prethodno plaćao Uniper.
Diana Shipping, koja posjeduje flotu od 37 bulkera, kaže da će čarter generirati oko 2,59 milijuna dolara prihoda na temelju minimalnog vremenskog razdoblja čartera.
Tijekom prvog punskog rata, nakon poraza od Kartažana u proljeće 285. godine p.n.e., rimska flota od približno 400 brodova prevozila je poraženu vojsku na Siciliju; piše Gorgonija. Pred samim ciljem, ploveći uz južnu obalu Sicilije, upali su u oluju.
Strahovito nevrijeme orkanske snage divljalo je pučinom. Do tada nitko ništa slično nije vidio. Visoki valovi udarali su o brodove, lomili jarbole, vesla i nadgrađe, kidali jedra i konope, a s paluba odnosili ljude.
Pod silinom valova pucali su trupovi, a brodovi se raspadali i tonuli. U oluji je potonulo 280 brodova, a zauvijek nestalo oko 100.000 ljudi. To je do danas najveći brodolom u povijesti pomorstva.
Koronakriza je posljednjih godinu dana utjecala na sve sfere života, ništa više nije kao prijašnjih godina. Turistička sezona je prošle godine odrađena u skladu s uvjetima u kojima smo živjeli, ne samo mi nego i cijeli svijet.
I sezona pred nama je neizvjesna, svi žive u nadi da će ova godina biti bolja negoli lanjska, kao i da će se sve vratiti u normalu; piše Dalmacija Danas. Ove godine Split bi moglo posjetiti gotovo 350 kruzera, ako je suditi prema planu posjeta brodova na kružnim putovanjima. Toliko ih je, naime, za sada najavljeno.
“Mi smo optimistični što se tiče toga, a očekuju i oni optimistično da se nešto pokrene, dugo to traje – da se ništa ne događa. Najave su rekordne, ali moramo vidjeti cijelu situaciju s Covidom. To je odluka koja će biti donesena na svjetskoj razini, ili na razini Europske unije. Hoće li kruzeri krenuti, mogu li krenuti, kakvi će biti uvjeti ukrcaja, hoće li trebati Covid putovnice prije samog ukrcaja, slijedom toga nešto će se tražiti i u lukama, to još moramo pričekati, to će biti zajednička odluka na cijelom europskom tržištu”, kazao nam je Vicko Vrgoč, voditelj operative Lučke uprave Split.
“Nije sve na kompanijama”
Ukoliko svi ti kruzeri zaista dođu, bio bi to rekordan broj koji je posjetio splitsku luku.
“Prijašnjih godina bilo bi ih preko 280, ovo bi bio nekakav rekord, da se sve ostvari. Brodova je sve više, putovalo se sve više i to je neka nada da će se sve vratiti na staru situaciju, ali evo čekamo kao i svi. Vidjet ćemo kako bude vrijeme odmicalo, onda će se odlučivati da li da se krene ili ne. Nije sve na kompanijama i ljudima nego će države imati zadnju riječ”, pojasnio nam je Vrgoč.
Puno je toga vezano uz turizam.
“Mi čekamo, ima nas puno u tom lancu. O tome ovisi puno toga, ne samo luka. Tu su i agencije, autubusi, kafići, suvenirnice, vodiči, samo sam dio spomenuo. Tu je cijela industrija koja čeka da se pokrene”, zaključio je naš sugovornik, u nadi da će se situacija pokrenuti.
Brodolom norveškog broda ARGO jedna je od najvećih tragedija koja se dogodila na Jadranu. Dugo su godina ronioci znali za tu olupinu u Kvarneriću, ali sve do početka ovog stoljeća nije se znalo o kojem se brodu radi; piše HRT.
Trebalo je proći više od pedeset godina da bi se otkrilo kako se radi o norveškom brodu koji je plovio iz Venecije za Rijeku da bi u našem akvatoriju naletio na minu zaostalu iz Drugog svjetskog rata. Bilo je to u siječnju 1948. godine, a od 12 članova posade spasio se samo Nils Mikalsen koji je tada imao 25 godina i koji je uspio doplivati do plaže Vošćica nedaleko Koromačnog u Istri.
Ribari su olupinu Arga koja se nalazi na pedeset metara dubine dugo godina nazivali brod-bolnica, međutim istraživanja su pokazala kako se radi o norveškom brodu-hladnjači, ali put do njegove identifikacije nije bio nimalo lagan, ispričao je u programu Radio Rijeke istraživač podmorja Danijel Frka. Poslušajte ovdje.
Tijelo ogromnog nasukanog i preminulog kita izvučeno je iz mora u talijanskoj luci Sorrento.
Ovu morsku grdosiju prvi su uočili ronioci obalne straže koji su prvo bili upozoreni na prisutnost manjeg kita koji je u međuvremenu nestao; piše Glas Istre.
Talijanska obalna straža pod koordinacijom Pomorskog ravnateljstva u Napulju vodila je složenu operaciju izvlačenja iz mora – dva patrolna čamca talijanske obalne straže, preminulog kita su premjestili prema luci u Napulju, gdje su stigli u zoru, nakon nekoliko sati “teglenja”.
Obalna straža opisala je nasukanog kita jednim od najvećih primjeraka kita identificiranih na Sredozemlju.
Truplo kita prevezeno je u luku Napulj, gdje će ga analizirati morski biolozi i drugi stručnjaci te odrediti uzrok uginuća.
Sorrento je inače popularna turistička destinacija.
Tihi je ocean najveći i najdublji ocean na Zemlji. Pokriva otprilike jednu trećinu cijele Zemljine površine i veći je od cjelokupnog kopna na zemlji zajedno. To znači da, ako ikada budete dovoljno nesretni da se ovdje izgubite, postoji vrlo velika šansa da vas nitko nikada neće pronaći, što priču o Joséu Salvadoru Alvarengi i njegovom spašavanju čini još fascinantnijom.
José Salvador Alvarenga je ribar koji trenutno drži svjetski rekord najduže izgubljenog čovjeka na moru. Usprkos svim izgledima, preživio je 438 dana u Tihom oceanu.
17. studenoga 2012., Alvarenga, iskusni pomorac i ribar je krenuo odraditi 30-satnu smjenu ribolova iz ribarskog mjesta Costa Azul, blizu Pijijiapana, nedaleko od obale Chiapasa u Meksiku, u pratnji 23-godišnjeg Ezequiela Córdoba, ne baš iskusnog ribara.
Njihov je brodić bio prilično malen, s vrlo malo opreme. U osnovi se radilo o kanuu bez kabine, dugačak samo 7 metara (23 stope) i imao je samo jedan izvanbrodski motor i hladnjak za spremanje riba koje će uloviti.
Znali su da u blizini područja dolazi oluja, ali odlučili su riskirati i putovali su 120 kilometara od obale. U 01:00 ujutro olujno nevrijeme se pogoršalo te je prijetilo potonuće broda. Da bi mogli upravljati tim malim brodom, morali su izbaciti gotovo 500 kilograma svježe ribe koju su ulovili. Bili su udaljeni samo 24 kilometra (15 milja) od obale i mogli su vidjeti planine na horizontu, no onda se motor pokvario, a snažni vjetar počeo je gurati njihov brod natrag prema oceanu.
Alvarenga je uspio nazvati svog šefa i zatražiti pomoć prije nego što se baterija na radiju ispraznila. Njegov šef je organizirao potragu za njima, ali potraga je otkazana nakon dva dana radi loše vidljivosti na oceanu. Nakon pet dana oluja se smirila, a oni su bili udaljeni 450 km (280 milja) od obale. Šanse za preživljavanje bile su minimalne jer nisu imali raketni pištolj, a tako mali brod je teško primijetiti iz zraka.
Da bi preživjeli, Alvarenga je golim rukama lovio ribu, kornjače, meduze i morske ptice. Prikupljali su pitku vodu od kiše kad je to bilo moguće, ali kad nije bilo kiše, bili su prisiljeni piti krv kornjače ili vlastiti urin.
Córdoba je izgubio svaku nadu da će biti spašeni nakon nekih četiri mjeseca na putovanju, razbolio se od jedenja sirove hrane te je naposlijetku umro od gladi jer je odbijao jesti.
Alvarenga tvrdi da ga je Córdoba natjerao da mu obeća da neće jesti njegovo tijelo kad umre, pa je zato zadržao Córdobin leš na brodu, pa čak i razgovarao s njim. Nakon šest dana, Alvarenga je shvatio da psihički nije dobro te je bacio truplo u ocean. Alvarenga je također izjavio da je, dok je bio na moru, često sanjao o svojoj omiljenoj hrani, kao i o svojim roditeljima.
Alvarenga je tvrdio da je vidio mnogo brodova dok je plutao oceanom. Tvrdi da je teretni brod samo prošao pored njega, a četvorica muškaraca na brodu su ga primijetila i mahnula rukom, ali se nisu zaustavila i pomogla mu.
Pratio je vrijeme računajući mjesečeve mijene. Nakon što je prebrojao 15. lunarni ciklus, primijetio je kopno: sićušni, pusti otočić, za koji se ispostavilo da je zabačeni kutak Marshallovih otoka.
Napokon je 30. siječnja 2014. napustio svoj čamac i doplivao do obale, gdje je slučajno naišao na kuću na plaži i uspostavio kontakt s prvim ljudima nakon što je napustio svoje selo u Meksiku prije 438 dana i nakon što je prešao gotovo 11 000 km.
Alvarenga je završio na kopnu na atolu Ebon, koji je južni vrh Marshallovih otoka, jednog od najudaljenijih mjesta na planeti. Odvezen je natrag u svoj dom u El Salvadoru, gdje je objavio knjigu, a obitelj njegovog prijatelja koji je umro na brodu tužila ga je za 1.000.000 dolara jer tvrde da ga je pojeo.
