Kvarner je, kroz veliki dio svoje povijesti, bio važno prometno čvorište, s Rijekom kao strateškom lukom još od vremena Austro-Ugarske Monarhije, ali i cestama i željeznicom koje su je povezivale s unutrašnjošću. U zadnjih nekoliko desetljeća, Rijeka i Kvarner postaju i sve važnije energetsko čvorište, posebno u segmentima proizvodnje i transporta prirodnog plina te nafte i naftnih derivata, ali i s potencijalom za razvoj novih tehnologija korištenja obnovljivih izvora energije, kao i proizvodnje i transporta vodika koji bi u budućnosti dijelom trebao zamijeniti prirodni plin.
Razvoj tržišta i transporta energenata sa sobom nosi i stvaranje specijaliziranih tvrtki u tom području, kao i njihovu suradnju s akademskom zajednicom, posebno riječkim sveučilištem, što je već rezultiralo stvaranjem novih radnih mjesta u brojnim segmentima, od pomorstva i kopnenog transporta, preko projektantskih i razvojnih tvrtki, do sveučilišne zajednice, piše Novi list.
Stabilnost i sigurnost
Jedan od najvažnijih projekata kojim se Kvarner profilirao kao energetsko čvorište je Terminal za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Omišlju, koji je u jeku energetske krize izazvane ratom u Ukrajini, osigurao stabilnost i sigurnost opskrbe prirodnim plinom, ne samo za domaće, nego i za okolna tržišta. O njegovoj važnosti na regionalnom energetskom tržištu možda najbolje svjedoči podatak da su svi postojeći kapaciteti terminala, od 2,9 milijardi kubičnih metara prirodnog plina zakupljeni sve do plinske sezone 2036./2037. godine.
Kapacitet LNG terminala na Krku od iduće će godine biti tehnički povećan na 6,1 milijardu kubičnih metara plina, ugradnjom dodatnog modula za uplinjavanje na brod LNG Croatia, u što će biti uloženo oko 25 milijuna eura. Isporuka prirodnog plina s terminala, međutim, neće odmah dosegnuti te brojke jer je potrebno dograditi sustav plinovoda koji s Krka vodi prema unutrašnjosti Hrvatske i okolnim zemljama. Naime, trenutni kapacitet terminala je više nego dovoljan za pokrivanje svih potreba domaćeg tržišta, a planirano povećanje kapaciteta terminala i plinovoda namijenjeno je u prvom redu izvozu prirodnog plina na okolna tržišta.
Paralelno s ugradnjom dodatnog postrojenja za uplinjavanje na brodu LNG Croatia, Plinacro bi trebao osigurati transportne kapacitete plinovoda za dvostruko veće količine plina s terminala od sadašnjih, na dionici od Zlobina do Bosiljeva. Plinovod od LNG terminala do Zlobina ima dovoljan kapacitet, no potrebno je povećati kapacitet na preostalim dionicama, kao i izgraditi spojne plinovode prema okolnim tržištima.
Krajem prošle godine pokrenuti su radovi na izgradnji dodatnog plinovoda na dionici Zlobin – Bosiljevo, predviđene duljine 58 kilometara, u što će se uložiti 155 milijuna eura, kojima će se kapacitet transporta povećati na 3,5 milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje, a u narednim godinama planirano je povećanje kapaciteta plinovoda do maksimalnog kapaciteta LNG terminala od 6,1 milijarde kubičnih metara prirodnog plina godišnje.
Zahtjevan projekt
Prije nekoliko dana ministar gospodarstva i održivog razvoja Damir Habijan, zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Mirko Budiša i predsjednik Uprave Plinacra Ivica Arar potpisali su i ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za “Jačanje plinske infrastrukture”. Riječ je ugovoru u kojem se Plinacru bespovratno dodjeljuje 533 milijuna eura iz Mehanizma za oporavak i otpornost za izgradnju četiri plinovoda kojima će se plin s terminala na Krku transportirati prema Sloveniji i Mađarskoj i drugim zemljama jugoistočne Europe. Konkretno, riječ je o plinovodima Zlobin – Bosiljevo duljine 58 kilometara, Bosiljevo – Sisak duljine 101 kilometar, Kozarac – Sisak dugom 21 kilometar i plinovodu Zabok – Lučko duljine 36 kilometara, navodi Novi list.
Izgradnjom ovih plinovoda povećat će se tehnički kapacitet plinovoda s 2,9 na 6,1 milijardu kubika godišnje, smanjiti ovisnost o ruskom plinu i povećati sigurnost opskrbe Hrvatske i susjednih zemalja i u najzahtjevnijim okolnostima opskrbe i potrošnje plina. Predsjednik Uprave Plinacra Ivica Arar tom je prilikom istaknuo kako je riječ o jednom od najvećih, ako ne i najvećem pojedinačnom ulaganju u neki od infrastrukturnih objekata u novijoj povijesti Hrvatske. Pritom je istaknuo kako ovo veliko ulaganje, zahvaljujući bespovratnim sredstvima koje je osigurala hrvatska Vlada, neće utjecati na povećanje tarifa za transport plina. Dodao je i kako vjeruje da će se, zahvaljujući velikom iskustvu koje djelatnici Plinacroa imaju u izgradnji i modernizaciji plinskoga transportnog sustava te njihovoj ambiciji da realiziraju i ovaj veliki projekt, dovršetak izgradnje koji je planiran za polovinu 2026. godine uspješno ostvariti u izuzetno kratkim i zahtjevnim rokovima.
Iskustvo i ulaganja
U neposrednoj blizini LNG terminala u Omišlju smješten je i Jadranski naftovod (Janaf), tvrtka koja posluje već pola stoljeća, primarno u poslovanju transporta i skladištenja nafte i naftnih derivata, a u zadnjih desetak godina, zahvaljujući ulaganjima u nove skladišne kapacitete, kojima je proširio svoje poslovanje s osnovnog, transporta nafte naftovodom, na usluge poput skladištenja derivata, značajno je povećao prihode tvrtke.
Tako je lani Janaf ostvario gotovo 52 milijuna eura neto dobiti, što je rast od 27,6 posto u odnosu na godinu ranije. Ukupni prihodi su u prošloj godini dosegnuli 153,3 milijuna eura, što je 29 posto više nego u 2022. godini. Najveći dio prihoda bio je ostvaren iz temeljne djelatnosti, transporta nafte i skladištenja nafte i naftnih derivata, u visini od rekordnih 146,7 milijuna eura, a prošla je godina bila treća za redom u kojoj su ostvareni povijesno najveći prihodi u Janafu. Pri tom valja istaknuti da je poslovanje s inozemnim kupcima donijelo čak 73 posto prihoda od temeljne djelatnosti, što ukazuje na značajan doprinos izvoznoj bilanci Republike Hrvatske, ali i na činjenicu da Kvarner postaje sve važnije ne samo prometno nego i energetsko čvorište u široj regiji.
“Financijski rezultati ostvareni u protekloj godini još su jedan pokazatelj ispravnosti strateških odluka ove Uprave te smjera poslovanja današnjeg Janafa. Unatoč zaprekama još jednom smo potvrdili značaj Jadranskog naftovoda za energetski sektor, ali i cjelokupno hrvatsko gospodarstvo”, komentirao je prošlogodišnje rezultate Stjepan Adanić, predsjednik uprave tvrtke.
Janaf je i s nacionalnom naftnom kompanijom, Inom, prije nekoliko dana sklopio ugovor o transportu dva milijuna tona nafte, od Janafovog terminala u Omišlju, do Rafinerije nafte Rijeka, tijekom ove godine, a s Inom i inače ima sklopljen ugovor o skladištenju sirove nafte do kraja iduće godine, i to na terminalima u Omišlju i u Sisku.
Najveće ulaganje u povijesti
Ina pak, u Rafineriji nafte Rijeka, privodi kraju najveće ulaganje u novijoj povijesti tvrtke – izgradnju postrojenja za preradu teških ostataka nafte (DCU), zajedno s pratećim pogonima, skladišnim i transportnim kapacitetima vrijednog više od pola milijarde eura.
Izgradnja navedenih postrojenja riječkoj bi rafineriji, prema najavama iz Ine, trebala osigurati dugogodišnje profitabilno poslovanje, budući da će se do sad tržišno praktički bezvrijedni teški ostaci nafte iz rafinerijske proizvodnje prerađivati u visokovrijedne rafinerijske proizvode, u prvom redu dizel i petrol koks, za koji je već osiguran plasman na tržištu.
Isplativost prerade sirove nafte u Rijeci time će se značajno povećati pa u Ini planiraju i veliko povećanje kapaciteta, sa sadašnjih oko dva i pol milijuna tona, na oko četiri i pol milijuna tona sirove nafte godišnje. Osim što će znatno povećati proizvodnju, novo postrojenje će eliminirati i potrebu za uvozom vakuumskog plinskog ulja (VGO) iz Rusije, potrebnog za proizvodnju dizela u Rijeci sa sadašnjim postrojenjima, ali i omogućiti preradu »težih« tipova sirove nafte koji su znatno jeftiniji u nabavi od sadašnje lake sirove nafte koja se uvozi i prerađuje u Rijeci. Ujedno će i eliminirati potrebu za uvozom dizela koji riječka rafinerija sada ne proizvodi dovoljno za pokrivanje potreba hrvatskog tržišta, zbog čega Ina uvozi između 150 tisuća i 400 tisuća tona dizela godišnje. S kapacitetom od četiri i pol milijuna tona prerađene sirove nafte, od 2025. godine, kada bi novo postrojenje za obradu teških ostataka trebalo biti pušteno u pogon, riječka će rafinerija pokriti potrebe Ine ne samo na domaćem tržištu, već i opskrbu benzinskih crpki u vlasništvu Ine i MOL-a u Sloveniji, BiH te drugim susjednim zemljama, a dio proizvodnje bit će namijenjen i izvozu na mediteransko tržište morskim putem.
Dolina vodika
Uz fosilna goriva i energente, za Kvarner bi iznimno važnu ulogu u budućnosti mogla imati i proizvodnja te transport vodika. U tome bi veliku ulogu trebao odigrati projekt Dolina vodika Sjevernog Jadrana koji zajednički provode Hrvatska, Slovenija i talijanska regija Furlanija-Julijska krajina, a kojemu je EU već dodijelio prvi bespovratni iznos od 25 milijuna eura. U ovom projektu sudjeluju brojne tvrtke i sveučilišta iz triju država, među njima i ACI koji tehnologije korištenja vodika namjerava primijeniti u svojim marinama. Ina, pak, priprema projekt izgradnje solarne elektrane na području Rafinerije nafte Rijeka, a električna energija proizvedena iz sunčeva zračenja koristit će se za proizvodnju vodika za potrebe same rafinerije. Paralelno, tvrtka Adria Polymers na prostoru nekadašnje Dina Petrokemije priprema projekt izgradnje terminala za uvoz i distribuciju amonijaka, iz brazilske države Piaui, gdje je planirana »zelena« proizvodnja amonijaka za europsko tržište. Projekt je najavila i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, najavivši i njegovo sufinanciranje iz fondova EU-a, pri čemu bi amonijak služio kao transportno sredstvo za vodik, jer ga je daleko lakše skladištiti i transportirati nego čisti vodik. Po dolasku u Europu, iz amonijaka će se ponovo izdvajati vodik, dok će nusproizvod biti čisti dušik koji će se dijelom koristiti u industrijske svrhe i kao inertni plin, dok će se dio ispuštati u atmosferu.
Kada se sve zbroji, Rijeka i Kvarner već su postali značajno energetsko čvorište, a realiziraju li se svi najavljeni projekti, taj će značaj biti još veći.
