O nama  |  Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 299

Jadrolinijin brod star više od pola stoljeća prodan u Crnu Goru: “U odličnom je stanju”

By
redakcija
-
0
Foto: Wikimedia

Prvi od ukupno šest trajekata za čiju je hitnu kupovinu ili iznajmljivanje »Javno preduzeće Morsko dobro« iz Budve dobilo zeleno svjetlo Vlade, brod Prizna trebao bi do kraja sljedećeg tjedna stići u Boku Kotorsku, saznaju Vijesti.me.

Prema neslužbenim informacijama, Morsko dobro je već u Hrvatskoj kupilo ovaj brod koji je državni brodar Jadrolinija nedavno rashodovala zbog starosti i nedovoljnih kapaciteta.

Priznu je Jadrolinija kupila 1991. kao posljednji trajekt kojeg je ta kompanija nabavila u vrijeme bivše SFRJ, a do prije nekoliko godina ovaj trajekt male obalne plovidbe je u floti državnog brodara plovio na liniji između luke Prizna u Podvelebitskom kanalu i luke Žigljen na Pagu, odnosno između Biograda i luke Tkon na Pašmanu.

Obje linije su u jednom pravcu znatno duže i na njima vožnja traje tri, odnosno preko četiri puta duže od sedmominutne plovidbe trajekta na liniji Kamenari-Lepetane u Boki.

Zbog zastarjelosti i nedovoljnih kapaciteta za potrebe prijevoza na linijama na kojima je do sada koristila ovaj trajekt, Jadrolinija je Priznu nedavno prodala kompaniji ABM Tours iz Neviđana na Pašmanu.

Ovaj brod je izgrađen 1970. godine u Švedskoj, u brodogradilištu Kalmar Varv A/B u Kalmaru, kao novogradnja 428 pod imenom “FÄRJA 61/290” za Svenska Staten Vägverk. Godine 1982. brod kupuje Lundby Industri & Handels A/B, pa je trajekt preimenovan u “GODSFÄRJA 61/290” s lukom upisa Geteborg, a devet godina kasnije ovaj trajekt od 354 bruto-tone, dužine 65, širine 11,7 i gaza od 2,2 metra, došao je na Jadran kada ga je kupila Jadrolinija i dala mu novo ime Prizna.

Godine 2016. brod je rekonstruiran dogradnjom nove palube za putnike iznad glavne palube za vozila, a promijenjeni su mu i motori. Iako je star 53 godine, po čemu je stariji od pola brodova iz flote od šest trajekata kompanije Pomorski saobraćaj iz Kamenara, koja je bila donedavni operater linije preko tjesnaca Verige, dobro upućeni krugovi kažu da je Prizna i daje u odličnom tehničkom stanju. Ovaj brod, koji može ukrcati do 60 automobila i 330 putnika, s maksimalnom brzinom od osam čvorova, pogone dva dizel motora Scania ukupne snage 1.000 konja.

Kupnju broda koji je jedno od rijetkih raspoloživih plovila za prodaju ili iznajmljivanje u Hrvatskoj s još uvijek validnim papirima i klasom putničkog RoRo broda (trajekta), Morsko dobro je odradilo pod za sada javnosti nepoznatim uvjetima.


Cijeli članak pročitajte >>ovdje<<.


Siniša Luković / Vijesti.me

Facoli su bila velika želja pomoraca na otoku Rabu

By
redakcija
-
0
Foto: HRT

Facoli na čakavskom marame. Crveni, šareni, svileni i vuneni, oni za maškare i oni za korotu. Loparski na otoku Rabu bili su želja pomoraca koji su ih donosili s putovanja, ali i njihovih majki i mladih djevojaka zaručenih za mornare. I maškaruna koji su se facolima kitili. Sjećaju se i prepričavaju stare dane Loparanke podno oltara sa zavjetnim facolima.

Loparski pomorci pristajali u veliku marsejsku luku. Lutali bi ulicama bogatoga Marseillea tražeći najljepši facol za svoju dragu. Facoli su nakon mnogih oluja, teškoga mora, umornih dana stizali u Lopar, prenosi HRT.

– To se nigdje nije moglo nabaviti nego u Francuskoj, a nije bilo ni novca. To se nije moglo nabaciti, vrijedilo je kao zlato, rekla je Rajka Paparić.

U crkvici zavjetni facoli krase oltar i pričaju pomoračke priče. Sjećaju se ove žene svojih muževa i facola.

– Kada bi pomorci doživjeli nekakvu nesreću na brodu, onda bi se zavjetovali pa bi donijeli te facole. Svaki ima svoju priču, dodala je Paparić. 

I danas u loparskoj crkvici, na brijegu iznad luke, svaka obitelj dotakne i pomiluje svoj obiteljski facol.

– Za svakodnevne životne potrebe, za probleme, putovanja, pomorce koji su bili u toj prilici da donesu facole i iskažu zahvalnost za sigurnu plovidbu, siguran put, čak i za zahvalu da su se mogli sretno vratiti u obitelj i obitelj priskrbiti kruh, kazao je Božidar Volarić, loparski župnik.

Pod facolima se tražila utjeha. Pod daškom vjetra koji ih njiše pjevalo se sjetno pomorcima na morima.

Albina Andreškić čuvarica je loparskih facola. U njezinoj zbirci 110 je tih rapskih marama. Starih i novih, svilenih, vunenih, šarenih i crnih, onih koji su išli u miraz i u maškare i onih koji su se nosili u koroti. Jedan facol vezan je uz njezina oca, zaljubljenog u nedostižni francuski facol.

– Cijelog života mu je bila želja da ima svoj francuski facol, međutim moj tata je umro, tada sam se ja zaputila u Marseille i našla sam veliku količinu francuskih facola, rekla je Albina Andreškić.

Po facolu se moglo vidjeti je li žena u veselju, žalosti ili velikoj tuzi zbog muža nestalog na moru. I danas se facoli brižljivo čuvaju u obiteljskim škrinjama. Majke ih predaju kćerima na čuvanje. Francuske facole, crvene koralje i prastare zlatne naušnice.

Olupina Totonno i njezini traktori omiljena su destinacija za ronioce

By
redakcija
-
0
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

U području oko Dubrovnika ima dosta potonulih brodova, no tema ovog feljtona je možda i najzanimljiviji brod kojega obožavaju domaći i strani ronioci. Priču o tom potonulom parobrodu i sam poznajem od ranije mladosti, a prema njima, brod se nalazi od zapadne ponte otoka Grebeni na nekih 100 metara u smjeru rta Bezdanj na Kalamoti, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.

Osobno sam u ljeto 1986. godine, često s brodićem Orsan vozio ronioce za agenciju Kompas na ronjenje, a glavni instruktor i vodič je bio Vlaho Radonić iz ronilačkog kluba Dubrovnik. Mi smo često išli baš na tu podrtinu parobroda TARANTO i to više puta tjedno jer je to ronjenje bilo najinteresantnije.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

POGREŠNO GA ZOVU OD DAVNINA

Dugi niz godina sam u tekstovima nalazio dvojna imena za parobrod, i to TARANTO i TOTONNO. No, moja istraživanja dovela su do zaključka kako je pravo ime broda TOTONNO. Dakle, ime TARANTO, koje se i danas spominje, nije točno i nema nikakvu poveznicu sa stvarnim imenom. Također nema nikakve poveznice ni s talijanskom lukom Taranto kao niti s prijevodima tog imena na latinskim i ostalim jezicima.

Pogrešno ime za brod proteže se do davnina, a kako je provjereno iz više izvora, prije Drugog svjetskog rata uopće nije ni postojao teretni brod imena TARANTO. Podatke sam provjerio na sajtu Miramar Ship Indeks, kod kolege Danila Prestinta, koji također piše o brodovima na Jadranu, a naš ronilac i podvodni snimatelj povijesnih podrtina na Jadranu Danijel Frka uvijek piše kako je ronio na podrtini TOTONNO. Službeni sajt wrecksite.eu ga je zabilježio kao parobrod TOTONNO te scan s tim podatcima prilažem. Evo točnih podataka i sve o povijesti parobroda.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

ČESTO JE MIJENJAO VLASNIKE

U nizozemskom brodogradilištu Rijkee u Rotterdamu pod brojem 94 u prosincu 1899. godine izgrađen je teretni parobrod CURACAO koji je dobio ime po otoku u nizozemskim Antilima blizu venecuelanske obale na Karibima. Bio je izgrađen za brodarsku kompaniju Koninklijke West- Indische Maildienst (KWIM) sa sjedištem u Amsterdamu. Plovio je u teretno- poštanskoj liniji između Amsterdama i luka Paramaribo, Demerara, Trinidad, Curacao, a kasnije i prema Port au Princeu i New Yorku. Imao je 728 bruto tona, bio je dug 60,7 i širok 10 metara, a mogao je ploviti brzinom od 10 čvorova.

Od prvih plovidbi je vijao nizozemsku zastavu, a kasnije je često mijenjao vlasnike i to 1901., 1916. i 1918. kada mu brodarska kompanija Compagnie des Cargos Francaise daje ime ACHILLE BAYART te vije francusku zastavu. Ponovo mijenja vlasnika 1925. godine i ime u FRANCESCO IMPARATO, a po krmi vije talijansku zastavu. Godine 1930. plovi za novog vlasnika, Michaela Bottiglieria iz Tore del Greco u Italiji koji mu daje novo ime TOTONNO koje i danas nosi, ali nažalost kao podrtina na dnu mora.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

PRESUDILA MU MINA

Još će dva puta promijeniti nove vlasnike i to 1938. i 1940. da bi ga talijanska vlada za potrebe Drugog svjetskog rata rekvirirala 7. lipnja 1940. pod imenom TOTONNO i oznakom V83. Plovi pod komandom talijanske mornarice kao pomoćni transportni brod između talijanske luke Bari i albanskih luka Dures, Vlore, Porto Edda (Saranda). Dana 15. veljače 1943 iz Italije je doplovio pred luku Gruž, ali se navegacijskom greškom previše približio otoku Grebeni te je ušao u talijansko minsko polje. Jedna mina je eksplodirala u visini prvog skladišta koja mu je stvorila veliku rupu u podvodnom dijelu trupa. Kapetan broda je pokušao okrenuti brod prema otoku Grebeni s naumom nasukavanja u plićem dijelu, ali bez uspjeha te je pramčani dio ubrzo potonuo, a krma nešto kasnije tj. čim se ostali dio trupa napunio morem. Brod je potonuo na predjelu dna koji je stepenast i prilikom pada se prepolovio u dva dijela, s time da mu je prova ostala na 25 metara, a krma na 52 metara dubine. Nitko od posade nije stradao jer su svi navrijeme napustili brod i doplivali do otoka Grebeni.

Danas nakon punih 80 godina, parobrod TOTONNO vojne oznake V83 leži na dubini od 25 do 52 metara dubine i nezaobilazna je atrakcija turističkog ronjenja. Nadgrađe je bilo drveno te se ono odavno raspalo, a čelični brod je vidljiv, ali veoma derutan, ruzinav, obrastao algama. Olupina parobroda ima svoje stalne stanare, a to su puno vrsta riba, rakovica i glavonožaca koji tu mirno borave te ih ni ronioci koji često rone ne diraju, a one im zauzvrat daju dodatni čar ronjenja. Na krmi broda, na palubi se nalazi jedan prevrnuti traktor Ansaldo koji je proizveden u Genovi, a još jedan jednak njemu pored samog broda. Oba su u lošem stanju, ali ovaj pored broda izgleda kao da bi i sad mogao voziti.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

Ovaj tekst pišem točno na 80. godišnjicu od potonuća. Također sam želio čitatelje informirati o njegovom pravom imenu, a to je TOTONNO s vojnom oznakom V83. Povijest je to parobroda koji je izgrađen u prosincu daleke 1899. godine, a i dalje nakon 123 godine postojan tu pored nas, ali nažalost kao podrtina. Taj mali teretni brodić duljine 60,7 metara je plovio iz Europe prema Južnoj i Sjevernoj Americi i natrag po svim uvjetima nemirnog Atlantika, što je danas nezamislivo uz današnje teretne brodove duljine do 400 metara.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

Crtice iz pomorske povijesti: Podvodni rat u Jadranu

By
redakcija
-
0
Foto: Glas Istre

Jadranskim morem je početkom prošlog stoljeća zaplovila nova vrsta plovila – podmornice koje su bile ubojite za neprijatelja, ali i za posade. Ubrzo se, početkom Prvog svjetskog rata, popis stradavanja na moru obogatio za nove stranice, piše Danilo Prestint za Novi list.

Francuska podmornica »Curie« (Q87) bila je jedna od 16 podmornica razreda Brumaire naručenih 1906. godine – radilo se o dizelskoj verziji parnog razreda Pluviose. Taj novi razred je djelo francuskog mornaričkog dizajnera Maxima Laubeufa i imala je dvostruki trup. Bila je naoružana jednom pramčanom torpednom cijevi od 450 milimetara (zaliha od osam torpeda) i nije imala palubno naoružanje. Pogonila su je dva vijka pokretana dizelskim strojem MAN (Francuska je imala licencu) te dva električna motora. Izgrađena je 1914. u brodogradilištu Arsenal de Toulon u Toulonu.

Jedan raniji pokušaj francuske podmornice »Cugnot« da uđe u Boku Kotorsku potaknuo je vice-admirala Boue de Lapeyrerea, zapovjednika francuske eskadre u Jonskom moru, da isplanira sličan prepad na Pulu. Pod zapovjedništvom francusko-irskog poručnika bojnog broda Gabriela O’Byrnea isplovila je sa sidrišta Plateali u Jonskom moru 16. prosinca 1914. godine u teglju oklopnog krstaša »Jules Michelet« (oznaka 05, 12.600 t) i u pratnji oklopnog krstaša »Jules Ferry »(oznaka 03). Otpuštena je iz teglja kod Palagruže oko 150 milja od Pule. Pred ulaz u pulsku luku stigla je 20. prosinca. U luci se nalazilo 12 bojnih brodova – od najnovijeg »Viribus Unitis« (izgrađen u Stabilimento Tecnico Triestino San Marco 1912. godine) do zastarjelog »Babenberga« (izgrađenog u istom brodogradilištu 1904. godine, 8.300 t), nekoliko oklopnih krstaša i krstarica i oko četrdesetak razarača i torpiljarki.

Zarobljena u mreži

O’Byrne je čitavu noć pipao prepreke koje su zatvarale ulaz u luku i pronašao rupu – između rtova Kumpar i Proština bile su čelične mreže koje je lučki remorker otvarao kako bi brodovi mogli ući i izaći – ali ostajao je manji otvor za prolaz torpiljarki. No, na tom mjestu je more bilo plitko, samo 20 metara, pa je O’Byrne odustao od korištenja tog prolaza.

Vjerujući da je pronašao način ulaska u luku, 20. prosinca je krenuo pod trupom razarača »Chamaleon«, koji je ulazio u luku, čuo je struganje mreže po trupu, a kad je struganje prestalo, mislio je da je ušao. Podignuo je periskop i ustanovio da je prošao samo vanjsku mrežu, a da je pred njim još jedna u koju se podmornica zaplela. Morao je izroniti po svježi zrak nakon puna četiri sata koprcanja u mreži. U tom trenutku »Curie« se našla pod paljbom austrougarskog razarača »Satelit« (zap. Steinhart) te torpiljarke 63 (zapovjednik Reich). Podmornica je zaronila i paljba je prestala. No, čim bi se na površini pojavio periskop, opet bi počela paljba. U jednom trenutku se činilo da se podmornica oslobodila mreže, ali kad se nekoliko članova posade na palubi podmornice koja je čak upalila pozicijska svjetla, kapetan korvete Lenoch, koji je zapovjedao brodovljem koje je čuvalo prepreke, naredio je prekid vatre. Ali u tom trenutku granata s kopnene bitnice pogađa podmornicu. Počinje tonuti, a posada je počela skakati u more. Potopljena je, 26 članova posade je stradalo, a preživjeli, uključujući i zapovjednika su – zarobljeni! »Curie« je ležala na dubini od 39 metara, vađenje je započelo već 21. prosinca, a na površinu je izronila 2. veljače. Odmah je dobila oznaku U-14, popravljena je i 1. lipnja ušla u austrougarsku flotu pod zapovjedništvom kapetana korvete Otta Zeidlera.

Nakon kraja Prvog svjetskog rata podmornica U-14 vraćena je Francuskoj te se 17. srpnja 1919. pridružila francuskoj mornarici pod imenom – »Curie«. Izbrisana je iz flotne liste 1928. godine, a izrezana je sljedeće godine.

Višesatni lov

Podmornica »Fresnel« (razred Pluviose) je izgrađena 1911. godine u Arsenalu de Rochefort, kao dio programa započetog 1905. Imala je dvostruki trup po dizajnu Maxima Laubeufa. Imala je pogon na paru (dva Du Temple kotla) te električni motor od 169 kW. Bila je naoružana sa šest torpednih cijevi od 450 mm s ukupno osam torpeda.

Početkom Prvog svjetskog rata bila je dio francuske Mediterranean Fleet i boravila je u Jadranu, gdje je 28. travnja 1915. pa opet 2. svibnja napala pomorsku bazu u Kotoru, ali nije pronašla niti jedan cilj. Kasnije te godine, 5. prosinca, dok je provodila blokadu pred Kotorom, otkrili su je austrijskih ratni brodovi i zrakoplovi. Nasukana je na ušću rijeke Bojane i – napuštena. Uništio ju je razarač »Warasdiner« (oznaka 13, 386 t), a posada, njih 25, je zarobljena nakon žestoke borbe puškama protiv topova.

Desetog kolovoza 1915. godine podmornica U-3 (poručnik Karl von Strnad) isplovila je iz Boke Kotorske u misiji podrške akciji koju su trebale izvesti torpiljarke prema talijanskoj obali sjeverozapadno od luke Brindisi. Dva dana kasnije, oko podneva, posada je ugledala pomoćnu krstaricu »Citta di Catania«, koja je krstarila zajedno s dva razarača 20 milja istočno od luke Brindisi. Von Strnad je naredio ispaljivanje torpeda, ali budući da je more bilo mirno, torpedo je otkriven na vrijeme i lako izbjegnut. Istovremeno je krstarica pokušala udariti u podmornicu koja je zaronila te je imala samo savinutu cijev periskopa. Torpiljarke u pratnji krstarice krenule su u lov na podmornicu bacanjem dubinskih bombi. Lov je trajao više sati, a dubinske bombe prouzročile su štete na trupu u visini strojarnice i prostorije s akumulatorima. Admiral Enrico Millo obavješten je o prisutnosti podmornice, naredio je isplovljenje razarača »Abba« i »Mosto« te francuskog »Bissona«.

Kada je pao mrak U-3 je mogla izroniti kako bi pobjegla pomoću motora koji su omogućavali veću brzinu. No, ubrzo su se oni pokvarili, pa je nastavljena plovidba s električnim motorima male autonomije jer se nisu mogle puniti baterije. U zoru je podmornica ponovo otkrivena, napao ju je razarač »Bisson«, pa je morala zaroniti pod kutom od 40 stupnjeva, ali zbog prodora mora voda se prelila prema pramcu. Von Strnad je tada pomoću zraka pokušao izravnati podmornicu, ali je, zbog teškog pramca, krmom izranjao i do pet metara, što je »Bisson« iskoristio da otvori topovsku vatru. Tada je von Strnad naredio napuštanje podmornice, a on je potonuo s podmornicom zajedno s još šest članova posade koji su bez svijesti bili zarobljeni u trupu. Zarobljeno je 11 članova posade.

Borbena zastava

Dvanaestog ožujka njemačka podmornica-minopolagač UC-12 pod austrougarskom zastavom i obilježena kao U-24 isplovljava iz Kotora, pod zapovjedništvom S. Frohnera, kako bi položila mine u zaljevu luke Taranto. Dok je polagala mine, 16. ožujka, na ulazu u Mar Grande, eksplodirao joj je vlastiti torpedo. Talijanski ronioci su pronašli jako oštećenu podmornicu na dnu, pa je podmornica izvađena, a tijela 15 članova posade su fotografirana zbog eventualne kasnije identifikacije. Podmornica je popravljena i ušla u sastav talijanske mornarice kao X-1.

Dvanaestog svibnja navečer podmornica U-6 izlazi iz Boke Kotorske i krstari na liniji Vlora-Santa Maria di Leuca kako bi ometala promet brodovima. Sljedećeg dana kasno navečer na oko 12 milja istok-sjeveroistok od Otranta, drifter »Calistoga«, koji je bio dio eskadre engleskih ribarica opremljenih za ophodnju prepreka na ulazu u Jadran, otkriva da se nešto uhvatilo u mrežu koju je vukao: bila je to podmornica U-6, koja je pokušala proći u podvodnoj plovidbi između »Calistoga« i drugog driftera – »Dulcie Dorry«. Izronili su i pokušali se osloboditi mreža. »Calistoga« je otvorio vatru s pola kilometra razdaljine, vatru su otvorili i »Dulcie Dorry« i treći drifter »Evening Star II«. Zapovjednik podmornice Falkenhausen pokušao je odvući snagom motora mrežu, ali ona se zaplela oko vijka. Kad se »Calistoga« približio na sto metara, na podmornici su otvoreni podvodni ventili, te je – potonula. Posadu, njih 20, spasio je drifter.

Drugog kolovoza podmornica U-5 isplovila je iz Pule, gdje su obavljeni popravci (ugrađen u top od 47 mm) prema Palagruži, gdje se prema obavještajnim podacima uvijek nalazila jedna talijanska podmornica. Nakon kratkog stajanja u Visu oko ponoći 4. kolovoza podmornica je stigla na oko tri milje jugozapadno od otoka i – stala. Rano ujutro je zaronila i proslijedila prema palagruškom zaljevu. Na milju od otoka zapovjednik von Trapp ugledao je talijansku zastavu na podmornici »Nereide«. Talijani su vidjeli periskop neprijatelja i podigli borbenu zastavu. Von Trapp je kasnije izjavio da uopće ne bi mogao otkriti podmornicu da nije vijala zastavu. Iz osmatračke postaje na otoku su vidjeli da »Nereide« pokušava zaroniti i otploviti kako bi napali austrougarsku podmornicu. U-5 je odmah zaronila na 14 metara i zauzela položaj za ispaljivanje torpeda. Zatim je izronio na periskopsku dubinu i vidio dolazak talijanske podmornice s lijeve strane i ispalio torpedo s udaljenosti od 200 metara. I »Nereide« je ispalila torpedo i – promašila, a zatim je pogođena. S obale je na U-5 ispaljena granata jer je podmornica bila na manje od 500 metara od obale. Tada je von Trapp shvatio da je »Nereide« potonula i otplovio prema bazi u Kotoru. »Nereide«, zapovjednik Carlo Del Greco, imala je 19 članova posade. Podrtina je otkrivena tek 1972. godine, pa su tijela posade talijanskim minolovcem »Mogano« prevezena i pokopana u Italiji.

Riječki »Delfinul«

Prva podmornica rumunjske ratne mornarice izgrađena je u Rijeci 1930. godine u brodogradilištu koje se tada zvalo Cantieri del Quarnaro. Zvala se »Delfinul« i izravno je potjecala od projekta razvijenog još u Prvom svjetskom ratu s mnogim tehničkim poboljšanjima. Tako je podmornica imala tzv. snorkel koji se koristio za ispuh dizelskih motora (dva motora Krupp-Sulzer od po 800 KS) tijekom plovidbe ispod vodene površine. Nakon predaje otišla je u Napulj na ukrcaj torpeda. Tvornica torpeda u Baia (dio općine Bacoli/Napoli) je bila između dva rata jedna od tri tvornice za proizvodnju torpeda u Italiji zajedno s Whiteheadom u Rijeci i Moto Fides u Livornu. Tvornicu je 1914. godine na otočiću San Martino kao Societa Anonima Whitehead izgradila riječka tvornica koja je od 1905. godine bila pod kontrolom engleskog društva Vickers-Armstrong.

Nakon ukrcaja torpeda otplovila je u Constantzu, gdje je stigla 27. lipnja i započela operativnu službu. Plovila je vodama Crnog mora, Sredozemlja i Atlantika u svrhu hidrografskih i znanstvenih istraživanja za Oceanografski institut, a u Drugom svjetskom ratu djelovala je samo u Crnom moru protiv ruskih brodova. Od 22. lipnja 1941. (ulazak Rumunjske u rat) do 3. srpnja 1942. podmornica je obavila devet ratnih misija kao jedina podmornica Sila osovine u tom moru. Rijetko je izlazila iz svoje baze, ali je uspjela potopiti dva ruska razarača – »Kharkiv« i »Voroshilov« – koji su trebali bombardirati Constatzu. No, drugi podaci govore da je »Kharkiv« potopljen tek u listopadu 1943. godine od njemačkih Štuka, a da je »Voroshilov« izrezan u ožujku 1973. godine.

Krajem kolovoza 1944. godine ruske snage su zarobile »Delfinul«, koji je kratko vrijeme bio u ruskoj floti, uglavnom su s njega skidani rezervni dijelovi za ruske podmornice. Tek 1957. godine podmornica je vraćena Rumunjskoj, ali nikada nije popravljena niti zaplovila u rumunjskoj mornarici. Izbrisana je ubrzo iz flotne liste, ali je nastavila ploviti sve do 1970. godine, punih 40 godina, kao površinski brod u vlasništvu Istituto Romeno di Ricerca Marina.

Zapovjednici austrougarskih podmornica iz naših krajeva

– Nikolaus (Nikola) Halavanja rođen je 21. travnja 1833. godine u Rijeci, a umro je 10. studenog 1965. godine u Zagrebu. Bio je zapovjednik podmornice SMU-6. Odlikovanja: Militarverdienstkreutz III. kl. i Bronzene Militarverdienstmedaille

– Andreas Korparic rođen je 20. lipnja 1890. godine u Mostaru. Bio je zapovjednik podmornica SMU-10 i SMU-15

– Herman von Rigele rođen je 16. rujna 1891. godine u Sarajevu, a umro je 18. listopada 1982. u Beču. Bio je zapovjednik podmornica SMU-11, SMU-10, SMU-17, SMU-20 i SMU-31. U Drugom svjetskom ratu s činom Korvettenkapitan bio je u njemačkoj Kriegsmarine zapovjednik podmornica UD-1 i UD-3.Oštetio je jedan brod od 5.250 tona. Odlikovan je Ordenom MariJe Terezije

– Leo Prasil rođen je u Puli 25. veljače 1887. godine, a umro u Grazu 29. travnja 1924. Bio je zapovjednik podmornica SMU-10, SMU-29 i SMU-51. potopio je tri trgovačka broda od ukupno 14.784 tone te je oštetio jedan vojni brod od 7.350 tona. Odlikovanja: Silberne Militarverdienst medaille, Bronzene Militarverdienstmedaille, Militarverdienstkreutz III. kl.

– Johann (Janko) Krsnjavi (Kršnjavi) rođen je 31. listopada 1886. godine u Djakovu, a umro 18. srpnja 1935. u Drenje/Djakovo. Bio je zapovjednik podmornica SMU-11 i SMU-40. Potopio je dva broda od ukupno 7.556 tona, te je oštetio dva broda od ukupno 7.423 tone

– Franz Skopinic rođen je u Malom Lošinju 25. veljače 1894. godine, a umro je u Puli 12. lipnja 1938. godine. Zapovjednik podmornice SMU-17

– Gaston Vio rođen je u Rijeci 15. studenog 1886., a umro u rodnom gradu 7. svibnja 1937. godine. Bio je zapovjednik podmornice SMU-32. Oštetio je jedan trgovački brod od 3.060 tona

– Narciss Blessich rođen je 23. srpnja 1883. godine u Budvi, a zanimljivo je da je 2. svibnja 1913. u Puli pokušao samoubojstvo, a umro je od posljedica tek 5. veljače 1914. godine. Zapovijedao je podmornicom SMU-1. Odlikovanja: Militar Jubilaumkreutz, Erinnerungskreutz 1912-1913.

– Rudolf von Singule rođen je u Puli 8. travnja 1993. godine, a umro je 2. svibnja 1945. u Brunnu (strijeljali su ga Rusi). Bio je zapovjednik podmornice SMU-4 i zapovjednik školskog broda podmorničara SMS »Panther«. Potopio je 12 trgovačkih brodova od ukupno 18.264 tone, oštetio je jedan trgovački brod od 3.498 tona te je oštetio jedan vojni brod od 5.400 tona. Odlikovanja: Cavaliere di Maria Teresa, Cavaliere Ordine di San Leopoldo s ratnim odlikovanjem i mačevima, Ordine della Corona di ferro III. Classe, Croce al Merito III. classe, Medaglia d’argento al Valor Militare, medaglia di bronzo al Valor Militare, Karl Truppenkreuz, Croce militare del Giubileo, Croce di Ferro di I. e II. classe

– Edgar Wolf rođen je 3. svibnja 1889. godine u Rijeci, a umro je 14. rujna 1952. godine u Bayernu. Bio je zapovjednik podmornica SMU-4 i SMU-41. Potopio je jedan trgovački brod od 4.604 tone

– Georg Ritter von Trapp rođen je u Zadru 4. travnja 1880. godine, a umro je 30. svibnja 1947. godine u Stoweu (Vermont, SAD). Bio je zapovjednik podmornica SMU-6, SMU-5 i SMU-14 i zapovjednik podmorničarske postaje u Kotoru 1918. godine. Ukupno je potopio 11 trgovačkih brodova od 47.653 tone, 2 vojna broda od 12.641 tone te je zarobio jedan trgovački brod od 1.034 tone. Odlikovanja: Ritterkreuz Militar-Maria Theresien Orden, Bronzene Militarverdienstmedaille Signum Laudis, Rittekreuz Leopold-Orden, Orden der Eisernen Krone 3. Kl., Militarverdienstmedaille 3. kl., Silberne Tapferkeitsmedaille fur Offiziere, Silberne Tapferkeitsmedaille 2. kl., Karl Truppenkreuz Militarverdienjreutz 3.kl, Jubilaums-Erinnerungsmedaille, Militar.Jubilaums Kreuz Deutsches Eisewrnes Kreuz 1. kl., und 2. kl, Russischen Stanislaus-Orden 3.kl, Ottomanische Goldene Liakat Medaille

– Ludwig Eberhardt rođen je u Puli 8. srpnja 1882. godine. Zapovijedao je podmornicama SMU-5, SMU-6 i SMU-11. Bio je ravnatelj Scuola Sommergibili 1918. godine

– Alfons Graf Montecuccoli rođen je 29. rujna 1893. godine u Puli, a umro je 8. svibnja 1952. u Badenu. Zapovijedao je podmornicama SMU-11 i SMU-5

SS ‘Conte Rosso’ posjetio nas je dva puta, a onda ga je zadesila tragična sudbina

By
redakcija
-
0
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

Brod je posjetio Dubrovnik kao kruzer, a u ratnom vihoru je torpediran i potopljen blizu Sicilije.

Talijanska brodarska kompanija Lloyd Sabaudo iz Genove je u škotskom brodogradilištu William Beardmore & Co. u Dalmuiru kod Glasgowa naručila putnički brod od 18500 bruto tona. Novogradnja broj 611 porinuta je u more 10. veljače 1921. godine kao linijski transatlantik imena CONTE ROSSO, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.

Bio je dug 178 i širok 22,4 metara kojemu su četiri parne DRG turbine proizvedene u istom brodogradilištu ukupne snage 18500 KS preko dvije propele omogućavale plovidbu brzinom od 21 čvora. Brod je dobio ime po Amadeu VII, grofu od Savoje, rođenom 1360. godine, poznatijem po nadimku Crveni grof. Mogao je uz 442 člana posade prihvatiti 208 putnika u prvom, 268 u drugom, 1180 u trećem razredu te je mogao ukrcati 1500 tona tereta. Bio je to najveći talijanski transatlantik izgrađen nakon Prvog svjetskog rata s najluksuznijim interijerom za potpuni luksuz putnika u prvoj klasi.      

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

USIDREN IZMEĐU LOKRUMA I GRADA

Na prvu plovidbu CONTE ROSSO polazi 17. svibnja 1922. iz Genove za New York  na kojoj plovi do 1928. godine, kada brod blizanac CONTE VERDE preuzima tu liniju, a CONTE ROSSO plovi prema Buenos Airesu u Argentini. Nakon 1932. plovi za novog brodara Flotte Riunite u liniji iz Trsta prema Bombaju i Šangaju. Godine 1934. ga kupuje Lloyd Triestino, ali već 1935. je rekviriran od strane talijanske vlade za potrebe prijevoza talijanskih vojnika prema Etiopiji u Drugom Italo- Etiopijskom ratu koji je trajao do 1937.godine.                               

Iste godine, CONTE ROSSO vraća se u transatlantske linijske plovidbe i povremeno plovi kao kruzer. Dana 12. kolovoza 1937. godine usidrio je između Lokruma i gradskih mira sa 558 putnika i 379 članova posade, kao još jedan od mnogih velikana svjetskih mora koji u svojim plovidbama nisu propustili posjetiti i Dubrovnik. Zanimljivo je spomenuti program putovanja agencije CIT iz 1938. u kojemu je objavljen polazak broda CONTE ROSSO 16. srpnja u 11 sati iz Trsta s ticanjem luka: Port Said, Rodos, Faliraki (Atena), Bengazi, Tripoli, Catania, Dubrovnik i Venecija te povratkom u polaznu luku Trst 30. srpnja u 9 sati ujutro.     

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

POTOPILA GA BRITANSKA PODMORNICA

Početkom Drugog svjetskog rata, talijanska vlada ponovo rekvirira brod i preuređuje ga u brod za transport vojnika i opreme. Nažalost, CONTE ROSSO nije više dugo plovio. 

Prevozeći preko 2700 vojnika iz Napulja prema libijskom Tripoliju 24. svibnja 1941. godine navečer u vodama oko Siracuse susreće ga britanska podmornica HMS UPHOLDER (P37) koja ga u neravnopravnoj borbi šalje na morsko dno. Tom prigodom život je izgubilo 1212 talijanskih vojnika. Ista podmornica HMS UPHOLDER (P37) je kasnije potopila i talijanske transatlantike NEPTUNIU i OCEANIU, ali je i nju već sljedeće 1942. godine talijanska torpiljarka PEGASO poslala na morsko dno. Tako je u vodama oko Sicilije završio CONTE ROSSO, elegantni talijanski putnički linijski brod i kruzer.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

FOTO: Pogled na Rijeku s kontejneraša – Riječki kapetan pozdravio svoj grad

By
redakcija
-
0
Foto: Ilustracija / BuR

U Rijeci se od 21. veljače u jutarnjim satima do 22. veljače u poslijepodnevnim satima nalazio CMA CGM Tanya, kontejnerski brod u vlasništvu francuske kompanije CMA CGM. Ovo je bio prvi dolazak ovog broda u Rijeku, u sklopu direktnog servisa koji održava OCEAN Alliance između Dalekog istoka i sjevernog Jadrana.

Izgrađen je 2016. godine u Samsungu u Južnoj Koreji. Brod je dugačak 300 metara, a širok 48 metara, nominalnog kapaciteta 9.894 TEU. Zanimljivo, ime je dobio po predsjednici CMA CGM zaklade Tanyi Saadé Zeenny. Zaklada se bavi humanitarnom djelatnošću i edukacijom.

Foto: BuR

No, što je s tim brodom toliko posebno da je zaslužio postati posebna vijest, jer niti je dimenzijama niti je kapacitetom najveći koji je stigao? Odgovor leži u ljudima koji se na njemu nalaze. Posadu čine 24 člana. Uz 14 Filipinaca, ostalu posadu čine većinom ljudi iz Hrvatske te Crne Gore (Rijeka, Grobnik, Rabac, Lipik, Kotor, Bar), prenosi portal Brodovi u Rijeci.

Brodom zapovijeda riječki kapetan Viktor Đurović, koji plovi 20 godina. U karijeri je zapovijedao i većim brodovima od Tanye. Upravo zahvaljujući njemu dobili smo niz fotografija iz njegove perspektive, koje “obični” građani i nemaju baš svaki dan prilike za vidjeti.

CMA CGM Tanya isplovila je iz Rijeke 22. veljače u 15 sati, a tom prigodom je kapetan napravio počasni “đir” pozdravljajući Grad sirenom, a zatim se uputio prema Velim vratima, ostavljajući rodni kraj na dva mjeseca.

Alanu Fordu i njegovoj družini (kako nam je sam rekao zapovjednik za sebe i svoju posadu) želimo sretan put te mirno more.

Foto: BuR

Bivši pomorac postao stolar: Dorijan Čeke izrađuje prekrasne unikatne daske za rezanje

By
redakcija
-
0
Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr

Nakon godina rada kao majstor u staračkim domovima i nekoliko godina plovidbe po svijetu, odlučio je nadu položiti u vlastite ruke te, pomoću državnih poticaja za samozapošljavanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, otvorio paušalni obrt za renoviranje i održavanje.

S novcima koje je dobio kupio je dosta strojeva za izradu i onda jednog dana, igrajući se, izradio sebi prvu dasku. Nju je vidio frend pa je htio istu, onda je na red došla punica, pa prijateljica od žene i tako se priča zakotrljala.

Svoju priču ispričao je portalu Istra24, a kaže kako je sve krenulo gotovo pa i slučajno!

Iza brenda Kacaveeda i daska za rezanje i posluživanje, koje su toliko lijepe da vam je gotovo žao rezati na njima, krije se skromni dečko s Gregovice –  Dorijan Čeke.

Svoja unikatne daske već četiri godine marljivo izrađuje u maloj radioni pored kuće. Po struci nije stolar, samouk je. Sve je, kako nam otkriva, naučio metodom pokušaja i pogrešaka, što mu nije bilo teško jer je od malena volio stvarati svojim rukama.

Odmah na početku razgovara upozorava; ove dekorativne daske nisu ukrasi za na zid, one su uporabne, trajne i čvrste, na njima se po jednoj strani reže, tuče, a na drugoj poslužuje hrana.

Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr
Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr
Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr

Za rezanje salame i izradu njoka

Ima ih u svim veličinama; od onih idealnih za rezanje istarskih kobasica do velikih za izradu njoka, navodi nam Dorijan uz priznanje da je njegova supruga Tanja ovu najveću dobila tek nedavno. Sada nema više izlika – njoki za ručak morat će biti domaći.

– Moju prvu dasku izradio sam prije pet godina. Bila je prelijepa, no nakon nekog vremena se izvitoperila jer je nisam dovoljno osušio prije obrade. Malo po malo učio sam o svemu i sada doista mogu reći da sam se u stolarskom zanatu izvještio, kazuje nam Dorijan, inače elektrostojarski tehničar.

Nakon godina rada kao majstor u staračkim domovima i nekoliko godina plovidbe po svijetu, odlučio je nadu položiti u vlastite ruke te, pomoću državnih poticaja za samozapošljavanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, otvorio paušalni obrt za renoviranje i održavanje.

S novcima koje je dobio kupio je dosta strojeva za izradu i onda jednog dana, igrajući se, izradio sebi prvu dasku. Nju je vidio frend pa je htio istu, onda je na red došla punica, pa prijateljica od žene i tako se priča zakotrljala.

Iako veli kako ne broji koliko ih je izradio, kroz njegove ruke ih je sigurno prošlo više od tisuću.

Daske Kaceveeda, dekorativne i funkcionalne, posebne su po tome što nisu izrađene do jednog komada drva već od više vrsta drva. To im daje unikatne šare. Na ideju kako će ih posložiti dolazi, veli nam, tek kad krene raditi. Dodaje da ne voli planirati prije izrade, ali vrlo često kao svoj znak ostavlja barem jedan dio ruba daske u prirodnom obliku drva.

U njih ponekad ugrađuje i dijelove šarenih skateboarda, koji daskama daju dodatnu boju i razigranost.

Zlatna murva, tamna tikovina, trešnja, akacija… cijela je radiona puna dasaka u različitim bojama,s različitim mirisima.

Na pitanje koju vrstu drva najviše voli Dorijan veli da je to svakako murva radi svoje zlatnožute boje te brijest, pokazujući nam kako se nezavršena daska pretvara u ljepoticu u doticaju s vodom koja na površinu izvlači sve nijanse drva.

Dorijan za izradu koristi i hrast, maslinu, drvo mandarine, afrički orah, iroko, akaciju…. Kako priča, intencija mu je da većina materijala od koje izrađuje daske bude lokalna, iz Istre. No do materijala je jako teško doći. Stoga se snalazi kako može.

– Često me ljudi zovu da im neko drvo smeta, pa ja dođem, ispilim ga, napravim im uslugu i dobijem materijal za izradu. Evo, ovdje su primjerice daske od tikovine s broda starog preko sto godina koje sam nabavio, pokazuje nam.

Sve će te daske, komadi drva u njegovim rukama poprimiti iznenađujuće oblike i dobiti novu svrhu. Jer, ne izrađuje Dorijan, samo daske.

Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr

Police, stalci, originalni stolovi i klupe

Tu su i police u obliku saća, stalci za noževe i pršute, a što je sve sam izradio pokazuje nam uvodeći nas iz radione u kuću. Blagovaonom dominira stol kojeg je sam osmislio i izradio, u kombinaciji drva, željeza i epoksi smole. U kutu klupica sličnog dizajna. S druge strane skulptura od mendule iz Savičente…. 

Iako su stvari s epoksi smolom i trendu i jako dekorativne, Dorijan priznaje da ipak najviše voli prirodno – drvo u svim njegovim nijansama i oblicima. Dorijan najviše uživa stvarajući u drvu i za to ima pregršt ideja, no neke stvari izrađuje i po narudžbi.

– Evo, ovdje je i maketa drvene brodice koju završavam za jednu gospođu, a jedan od većih projekata na kojem radim je i renovacija starog 13-metarskog broda od tikovine za Davida Skoku, navodi Dorijan dodajući da je upravo on, ali i drugi kuhari i blogeri zaslužni da su Kacaveeda daske postale toliko popularne.

Je li hrana koja se priprema na njima doista bolja, ne znamo, ali sigurno da priprema izgleda ljepša, a hrana ukusnija ako se posluži na ovakvim, originalnim tacnama.

Razgovarajući o samom procesu izrade doznajemo da za jednu dasku trebaju tri do četiri dana. Najprije se treba ispiliti sav materijal, pa se razni komadi drva učvršćuju i lijepe. Nakon što se barem 24 sata suše, daska se oblikuje, brusi i moći. Potom se ponovo brusi kako bi bila glatka i završno premazuje uljima, priča nam ovaj majstor pokazujući dio izrade na licu mjesta.

Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr

Otkriva i da mu zapravo manje vremena treba za desetak dasaka, nego za jednu, jer je jednostavnije materijal pripremiti “na veliko”.

Ljepilo koje rabi je, navodi, američko, najbolje koje postoji i nije štetno po zdravlje, a do tajni zanata koje koristi prilikom izrade stigao je metodom pokušaja i pogrešaka. Uz riječi da bi se pravi stolari možda čudili njegovim varijantama, navodi kako su danas njegove daske čvrste i trajne i garantira za njihovu izdržljivost. Jedino ih se ne smije prati u perilicama, predugo držati u vodi i svako toliko potrebno ih je premazati uljem.

Na pitanje kojim dodaje – kako kojim, pa u Istri smo – maslinovim.

Ideja za nove proizvode ima, veli nam, pregršt, samo mu vremena nedostaje; jer do 15 radi popravke, a popodne se igra s drvom.

– Toliko mi je projekata u glavi, svašta se tu rađa, da ne kažem da svatko od mojih prijatelja ima vlastitu ideju što bih mu mogao izraditi. Novi proizvodi padaju nam na pamet non stop i malo po malo svi će doći na red, poručuje Dorijan.

Na nama je samo da čekamo i uživamo u novim proizvodima ovoj samoukog majstora – funkcionalnim, unikatnim, ručno rađenim.


Borka Petrović / Istra24

LNG terminal u Gaženici gotova stvar: Studija dolazi na javnu raspravu

By
redakcija
-
0
Foto: Ilustracija / LNG.hr

Uprava za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom Ministarstva gospodarstva dala je cjelovitu informaciju o izgradnji mjesta za opskrbu ukapljenim prirodnim plinom i stlačenim prirodnim plinom u Luci Gaženica.

Najava LNG Hrvatska d.o.o. u svibnju prošle godine da planira izgradnju skladišta plina u Gaženici uzburkala je duhove u Zadru, pogotovo jer o tome nitko u lokalnoj vlasti, pa ni u Lučkoj upravi Zadar, o tome nije imao pojma. U međuvremenu je rat u Ukrajini ukazao na potrebu gradnje više ovakvih pretovarnih mjesta, te će prema svemu sudeći i ovaj u Zadru u bližoj budućnosti biti sagrađen.

Državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva Mile Horvat kaže kako postupak postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš u ovakvim slučajevima provodi Ministarstvo, a ne lokalna samouprava.

– Zahvat će omogućiti prekrcaj ukapljenog prirodnog plina iz opskrbnih LNG plovila i LNG cisterni u spremnike, punjenje LNG-om plovila i cestovnih vozila pogonjenih LNG-om, punjenje vozila pogonjenih stlačenim prirodnim plinom (SPP-om), prekrcaj LNG-a iz spremnika u autocisterne za daljnji prijevoz LNG-a, odnosno u LNG ISO kontejnere koji se mogu dalje transportirati cestovnim, željezničkim i pomorskim putem, navodi Horvat.

Mjesto za opskrbu plinom sastoji se od pristanište za plovila s opremom za prekrcaj, „bullet” spremnicima volumena 1.000 m3, spremnika s potpunom izolacijom, punilištima cisterni i kontejnera s nadstrešnicom, protupožarnim spremnikom s pumpnom stanicom, trafostanicom, upravljačkom zgradom, prometnicama i ostalim pomoćnim postrojenjima.

Izgradnja mjesta za opskrbu UPP-om planirana je kroz tri etape s postupnim povećanjem kapaciteta skladištenja. Postupno će se kroz pojedine etape povećavati i broj mjesta za utovar vagon cisterni te za kamione i ISO kontejnere.

Foto: Lučka uprava Zadar

– Ministarstvo odlukom imenuje savjetodavno stručno povjerenstvo iz redova stručnjaka, predstavnika tijela određenih posebnim propisom, predstavnika jedinica lokalne i regionalne samouprave te predstavnika ministarstava. Povjerenstvo radi na sjednicama, daje prijedlog za upućivanje studije o utjecaju na okoliš na javnu raspravu i na kraju donosi mišljenje o prihvatljivosti zahvata. Ministarstvo razmatra prijedlog povjerenstva i donosi odluku o upućivanju studije na javnu raspravu te razmatra mišljenje povjerenstva i donosi rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš, kaže Horvat.

Zainteresirana javnost moći će sudjelovati na javnoj raspravi o Studiji o utjecaju na okoliš. Za vrijeme javne rasprave, koja ne može biti kraća od 30 dana, održat će se javni uvid u Studiju i javno izlaganje o zahvatu. Obavijest o vremenu i mjestu održavanja javnog uvida i javnog izlaganja, načinu sudjelovanja javnosti, kao i o nacrtu rješenja i o rješenju donesenom povodom predmetnog zahvata bit će objavljeni na internetskim stranicama Ministarstva.

Više pročitajte ovdje: Odobren novi plinski terminal: Zadar u roku 4 godine na plinskoj karti Europe

Apetit za hrvatsko tržište: Češka tvrtka koja želi Uljanik kupuje i Luku Rijeka

By
redakcija
-
0
Foto: Luka Rijeka

Češka kompanija CE Industries razvila je poprilično velik apetit prema hrvatskom tržištu. Nakon kupovine slavonskobrodskog Đure Đakovića i dvije obvezujuće ponude za Uljanik Brodogradnju 1856, tvrtka Jaroslava Strnada bacila je oko na tvrtku Luka Rijeka, kojoj je najveći pojedinačni vlasnik (25.02 posto) država, odnosno Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), piše češki portal ‘Gospodarske novine’.

“Češki ulagač krenuo je u zahtjevnu transakciju koja bi 23. ožujka mogla završiti tako da postane najveći dioničar tvrtke Luka Rijeka. Tvrtka je ključni operater za utovar i istovar robe u najvećoj hrvatskoj luci, gdje ima koncesiju do 2042. godine”, piše češki medij, a prenosi Istra24.

Od Slavonskog broda, preko Rijeke, a sve do Pule

Gospodarske novine navode da iz CE Industries nisu htjeli odgovoriti na njihov upit o novom poslovnom poduhvatu.

“Nećemo komentirati transakciju u tijeku”, rekao je tom portalu Jaroslav Martinek, glasnogovnornik CE Industries.

Iza kupnje, kako je pisao i Poslovni.hr, stoji tvrtka Port Acquisitions, osnovana prošlog studenog, koja, zapravo, zastupa Češku u trgovini.

Država je većinski vlasnik i Uljanik Brodogradnje 1856 za koji je CE Industries dvaput ponudio 155 milijuna kuna. Oba puta država je ponudu odbila. Nakon raspisanog međunarodnog tendera, početne cijene od 27,6 milijuna eura, 10. veljače istekao je rok za podnošenje ponuda za njegovu kupnju.

Iako je stečajni upravitelj Uljanik Brodogradilišta u stečaju Loris Rak prije desetak dana najavio da bi u nekoliko sljedećih trebalo biti poznato koliko je pisama namjere pristiglo za kupnju 54,77 posto udjela Uljanik Brodogradnje 1856, i čije su, a nakon što je, dakle, prošlog ljeta već bilo najavljeno raspisivanje javnog tendera za cijenu ne manju od 208,3 milijuna kuna, koji na kraju nije raspisan, da bi potom pristigle dvije obvezujuće ponude CE Industries, koje je država kao većinski vlasnik odbacila, da bi se potom ipak raspisao javni natječaj, danas, 11 dana od isteka roka za podnošenje ponuda, sve je i dalje obavijeno velom tajne.

Loris Rak: “Možda su due diligence proveli na temelju javnih podataka”

Neslužbene informacije sugeriraju da je pristiglo više ponuda, a da je jedna od njih upravo od CE Industries.

Loris Rak kaže da će javnost sa svime biti upoznata kada se dovrši proces dubinske analize, kada o ishodu budu upoznati svi stečajni vjerovnici. Prema njegovim riječima, due diligence bi trebao biti okončan 2. ožujka. U tijeku je, veli, jedan postupak „za sve subjekte koji su stekli uvjete da u njemu sudjeluju“.

Oni sada, pojašnjava, vrše uvid u internu dokumentaciju, pa će na temelju toga odlučiti o ponudi.

Upitan nije li CE Industries već ranije obavio analizu, odgovara: „Ne znam. To je vaš zaključak da su napravili due diligence. Nemam tu informaciju. Oni su možda due diligence proveli na temelju nekih javnih podataka koji su dostupni, ali mi smo sada omogućili uvid u sve podatke“.

Država bez pojašnjenja

Međutim, u ponudi češke tvrtke teške 155 milijuna kuna koju je Loris Rak dobio 3. studenog,  među ostalim, piše: „Ponuda je uvjetovana pozitivnim ishodom dubinskog snimanja društva Uljanik Brodogradnja 1856 koji trenutno provodimo“.

Foto: Istra24

Iz svega je nejasno jesu li Česi bili toliko neozbiljni i površni da su bili spremni dati milijunski iznos na osnovi nekoliko javno dostupnih podataka ili im je netko omogućio uvid u poslovanje društva. Potonje je vjerojatnije. No, nejasno je tko je to učinio i na osnovi kojeg zakonskog okvira.

Uz to, ostaje nerazjašnjeno, jer država nikada nije pojasnila, zašto se lani praktički već krenulo u raspisivanje međunarodnog tendera da bi potom sve stalo upravo zbog obvezujuće ponude CE Industries, a da bi ona, a kasnije i ona ponovljena, bile odbijene kako bi se – raspisao međunarodni tender koji je sada u tijeku.

U međuvremenu, Uljanik je prekrdašio rokove za isporuku ribarice norveškog naručitelja, kao i plutajućeg doka za Izraelce. Ribarica je napola izgrađena, dok je dok na otprilike 20 posto izgrađenosti. Neslužbeno doznajemo da je 80-ak kooperanata poduzeća Srem Mont koji su prije deset dana napustili pulsko brodogradilište zato što im puna tri mjeseca Uljanik Brodogradnja 1856 nije isplatila plaće, radili na te dvije narudžbe. Kako saznajemo, također neslužbeno, jedan dio radnika vratio se u škver prošlog petka, a drugi dio na posao bi se trebao vratiti ovaj tjedan.

VRSI – mjesto pomoraca

By
redakcija
-
0
Foto: Zadarski tjednik

Vrsi su dali preko 700 pomoraca pa je kako Vršani kažu, obzirom na omjer stanovnika, to najpomorskije mjesto na svijetu…

Malo ljudi zna da je mjesto Vrsi poluotok koji ima 35 kilometara obale. Za sebe kažu da nisu ni boduli ni otočani, ali da su pomorsko, odnosno primorsko mjesto svakako jesu…

U uvali Jaz nalazi se park Vrških pomoraca u kojemu se nalazi kip Sv.Nikole s kapelicom u obliku jedra, brodsko sidro i ruža vjetrova. Na ulazu u Vrsi se nalazi sidro, a kod župne crkve je kip u bronci posvećen vrškim pomorcima iseljenicima, koji su ostajali u inozemstvu,nakon što bi se ukrcali na brod. Malo koje mjesto ima toliko obilježja posvećenim pomorcima, kao što imaju Vrsi, prenosi Zadarski tjednik.

Pomorstvo datira od 1850. godine…

Neven Predovan predsjednik Udruge pomoraca Sv. Nikola Vrsi nam tako kaže:

-Po našoj evidenciji, koju čak i nemamo kompletnu u pisanom obliku, u Vrsima imamo negdje više od 300 pomorskih knjižica koje su evidentirane, a po sjećanjima starijih mještana i pomoraca Vrsi su dali oko 750 pomoraca. Po našim saznanjima pomorstvo u Vrsima datira još od 1850. godine, jer u našoj župnoj crkvi postoji kip svetog Nikole kojega su donijeli naši pomorci iz Italije. Vrsi je oduvijek bilo pomorsko mjesto i doslovno nema kuće koja nije dala makar jednog pomorca, a u nekim kućama su i djed i sin i unuk, dakle cijela generacija, navigavala.

Sada se na brod ide ciljano i uglavnom idu školovani ljudi, što je dobro i tako treba biti. Prije su ljudi na more išli iz puke potrebe za preživljavanjem i neimaštine. Vrsi su bilo težačko i siromašno mjesto i kako bi se priskrbila, koliko toliko, bolja budućnost za svoju obitelj i sebe, ljudi, odnosno djeca nakon završene osnovne škole su odlazila na more. Dakle nije bilo mogućnosti za školovanjem, a more nam je značilo bolju egzistenciju. Trenutačno u Vrsima ima oko 1800 stanovnika, ako uzmete u obzir da ih je preko 700 bilo na moru, u odnosu na broj stanovnika, mi s ponosom kažemo da smo najpomorskije mjesto na svijetu.

Foto: Zadarski tjednik

Veze i partija

Kako je Vama bilo otići na brod sa 16 godina u ono vrijeme?

-Kada sam završio osnovnu školu u kojoj sam bio vrlo dobar đak, imali smo veliku obitelj i nije bilo druge nego otići na more. Ja u Zadru do tada nisam ni bio nego kada sam došao napraviti pomorsku knjižicu, i to me je otac vodio za ruku da je napravim. Toga se vrlo dobro sjećam i taj dan nikada neću zaboraviti. Teško se tada bilo ukrcati na naše brodove jer si morao imati ili dobru vezu ili biti član partije. Tako da sam sa ja 16 godina otišao na stranca. Otac me je doveo u Zadar, sjeo na vlak i tada sam otišao kao mulac u Bugarsku u grad Burgas na Brod Taras. Na brodu sam, s obzirom da mi je majka bila s Krapnja, upoznao ljude koji su poznavali moju majku i tako su me prihvatili i primili kao svoga. Takvih slučajeva poput moga je bilo puno, s tim da se dosta njih ukrcavalo i u Genovi. Mi smo dobivali poslove koji bi nam davali, a doseg bi nam bio vođa kormilara, palube, kuhara. Vrlo malo je ljudi došlo do titule zapovjednika u ono vrijeme. Na prvom brodu sam proveo 13 mjeseci, tada sam prešao na slobodnu plovidbu u Šibenik. Tamo sam ostao pet godina. Onda sam razmislio, obzirom da se tada na brodu ostajalo i po godinu dana, kako nastavim li tako, neću vidjeti niti djecu, niti ženu, niti obitelj, odlučio sam se za Jadroliniju koja je povezivala naše otoke i bila u našem moru, i 40 godina sam proveo na njoj do mirovine.

Nedostaje li Vam more?

-Pa ne u tom smislu jer ga imamo u mjestu. More ima svojih čari, naročito kad si mlad je upoznaš svijet, a kako sam radio na Jadroliniji, upoznao sam i našu obalu i nema otočića kojega ne poznajem. S druge strane kako smo radili 15 ili 30 dana na moru, a isto toliko bili bismo doma, nije se stvorila, kako mi kažemo, patina da sam toliko ogreza u moru i željezu i da ne možeš bez njega.

Jedini u Hrvatskoj

U Vrsima već 20 godina djeluje Udruga pomoraca Sv. Nikole kojoj ste i predsjednik?

-Da, tada je grupa entuzijsta, pomoraca, koji su već bili u mirovini na proslavi Sv. Nikole, kada imamo i procesiju, na jednom druženju zajedno sa tadašnjim župnikom don Tihom Vulinom odlučila osnovati udrugu obzirom na tradiciju koju održavamo, a i pomorsko smo mjesto. Prvi predsjednik Udruge je bio Josip Perinić-Danin, Josip Perinić-Cjole bio je blagajnik, a tajnik je bio Stojan Milutin. Svrha udruge je da očuva našu pomorsku tradiciju. Tada nas je bilo svega desetak, no 2013. godine upravo zahvaljujući Cjoli, koji je proširio glas po mjestu o nama, udruga danas broji oko 160 članova. Kao takva, naša Udruga pomoraca je jedina u Hrvatskoj, jer mi okupljamo pomorce svih zvanja, počevši od mornara do kapetana. U našoj udruzi je i pet žena koje su plovile. Cilj naše udruge je promicanje istine o Vrsima kao pomorskom mjestu, jer se do sada nije za nas toliko ni čulo. Ja sam kao predsjednik udrugu počeo voditi 2014. godine, imamo po statutu nadzorni odbor i radni odbor.

Foto: Zadarski tjednik

Pomorska manifestacija

Održali ste velik broj sada već prepoznatljivih manifestacija vezanih uz pomorstvo?

-Čuvajući pomorsku tradiciju Vrsi mi čuvamo pomorsku tradiciju Zadarske županije, a samim time i Hrvatske. Mi smo pomorska zemlja, a kruh pomoraca nije baš lagan i ne bi bilo dobro da se to zanimanje, koje je i Vrsima, a i nama svima donijelo i kulturološki i ekonomski napredak, tek tako ugasi. Pomorci su postali vrški brand pa se ispred naše općine tako nalazi pano na kojemu piše- Dobro došli u mjesto Vrsi- mjesto pomoraca. Na našoj proslavi Sv, Nikole dolaze ljudi iz cijele Zadarske županije pa i šire, napravili smo i izložbu fotografija iz pomorskog života Vrsi. Napravili smo i okrugli stol na temu More, brodovi i Vršani, koji je bio jako dobro prihvaćen. Organizirali smo i Pomorsku večer iz Vrsi, snimali su nas i za emisiju More, snimili smo i film pod nazivom Sedma kora itd. Dobili smo i priznanje od Ministarstva, pomorstva što je za nas velika čast.

Organiziramo i manifestaciju povodom svjetskog dana pomoraca, koja je lani trajala četiri dana, Ministarstvo pomorstva je bilo pokrovitelj, kao i Zadarska županija, Općina Vrsi i Turistička zajednica. Nastupila je klapa sv. Juraj i nadamo se kako će sve preći u tradiciju. Moram se zahvaliti našoj lokalnoj samoupravi jer nas podržava u svemu. Cilj nam je napraviti i monografiju o našoj pomorskoj tradiciji, a isto tako u planu nam je napraviti i pomorsku kuću kada dobijemo prostor koji bi bio adekvatan nečemu takvome…

Naša je želja, jer uz cijelu našu tradiciju koju imamo, da se neki brod nazove po našem mjestu. Prvenstveno tu mislim na naše kompanije jer nije bilo kompanije gdje nije bilo Vršana. Nadamo se da ćemo to ostvariti jer bi to, na kraju krajeva, bio i red…

1...298299300...526Page 299 of 526

EDITOR PICKS

POPULAR POSTS

POPULAR CATEGORY

©