Koliko je obitelj bila sretna što se Mato Goravica odlučio zauvijek vratiti na kopno, toliko su mještani Šipana bili u nevjerici, piše Jutarnji.hr.
“Ovaj mora da je lud… Ostavio je kapetansku plaću da bi uzeo motiku i radio na polju?” u nevjerici su se pitali, a mnogi to čine i danas.
Ipak, za Goravicu nije bilo sumnje. Sjeća se i točnog datuma. Bilo je to 13. kolovoza 2016. godine kad je nogom stupio na tlo Južne Koreje i svojeg indijskog kolegu obavijestio da je ovo zadnji put da se vide na brodu.
Bio je to doista šok, ponajviše zbog činjenice da Goravica dotad ni s čim nije odavao da bi mu dojadilo ploviti i da želi mijenjati karijeru. Eh, i kakva je to bila karijera – s 29 godina postao je najmlađi kapetan tankera na svijetu, obišao doslovno cijeli svijet izuzev Indije, a punih 15 godina upravljao je tankerima za prijevoz sirove nafte dugačkima do 330 metara i s nosivošću od 320 tisuća tona.
Karijeru je počeo kod Britanaca, kasnije se prebacio na arapske brodove, a posao je obožavao.
Inspekcije i stroga pravila
“Nikad mi ništa nije bilo teško, zbilja sam to volio raditi. No, posljednjih godina sam se jako zasitio. Doslovno sam zadnjih sedam godina tijekom putovanja brod napustio tri puta jer se posao, nažalost, pretvorio u papirologiju. Inspekcija je iz godine u godinu bilo sve više, pravila su bivala sve stroža, a u većini zemalja uopće nismo mogli pristajati blizu obale. Kap koja je prelila čašu bila je kad sam dva dana brod vozio do kopna kako bismo pronašli liječnika za člana posade koji se teško ozlijedio. Na nogu mu je pao kalorifer, bila je slomljena, a nastala je i otvorena rana.
Još 2013. godine na natječaju je kupio uljaru za proizvodnju maslinova ulja, potom je uslijedilo vino, a priča je zaokružena preradom ploda rogača, za što je kupio stroj vrijedan 100 tisuća eura, od čega je 46 posto uspio dobiti iz fondova Europske unije.
Danas u Goravičinu pogonu završava sav rogač s otoka Šipana, a prodaje ga dalje proizvođačima koji od njega rade slastice, sladolede, kolačiće za pse ili pak brašno rogača drže u maloprodaji. Između ostaloga, šipanski rogač završava i u kuhinji turističke kompanije Valamar koja od njega radi kolače za svoje goste, a otvaraju se polako i mogućnosti izvoza u inozemstvu, recimo u Maleziju i Švicarsku gdje su oduševljeni rogačem sa Šipana.
On je, govori Goravica, doista poseban. Zabilježen je u knjigama pod nazivom carin rogač, specifičnog je mirisa i okusa, a za razliku od uzgojenog rogača koji je malen, šipanski je konzumni rogač, što znači da njegova mahuna može poprilično narasti te se od njega onda može dobiti i dosta brašna.
Stablo rogača pritom je, za razliku od maslina, jednostavno za uzgoj. “Ma to je čudo. Ne voli kišu, raste u kamenjaru i stijenama, redovno rađa, a jedina mu je mana što mu jako dugo treba da naraste i počne donositi plodove. No, jednom kad se to dogodi, prinos je solidan, a ja na najvećim stablima godišnje uberem do 300 kila rogača, od čega dobijem oko 200 kilograma brašna”, otkriva bivši kapetan.
Brašno s otoka Šipana potom je posebno i iz razloga što ga Goravica ne prži, već suši.
Kupio je za to poseban stroj, suši ga na temperaturi od 40 stupnjeva, a prednost je u tome što brašno onda zadržava većinu svojih dobrih svojstava, slatkoću i aromu te se može prepoznati po nešto svjetlijoj boji.
“Kad je on tamne boje, to onda znači da je pržen, a tu mu često okus postaje gorči jer dođe do karamelizacije i zapravo završiš s brašnom koje ima okus kakaa. A ja neću kakao, nego pravi rogač”, smije se Goravica.
Uvijek ista težina
Sa svojih stabala i kroz otkup od drugih šipanskih obitelji godišnje preradi između 12 i 15 tona rogača, od čega dobije između sedam i osam tona brašna, a sada eksperimentira i s preradom sjemenki. Za klasično brašno, naime, melje se mahuna ovog ploda, no preradom sjemenki dobiva se gusta i vrijedna pasta koja je jedan od najboljih prirodnih zgušnjivača te može odlično poslužiti u pravljenju slastica.
Uz tu se sjemenku veže i zanimljiva priča – sjeme rogača, naime, uvijek ima istu težinu od 0,18 grama, neovisno o uvjetima čuvanja i obliku sjemenke, zbog čega su je u antičko doba koristili kao jedincu za mjerenje zlata koja je po rogaču – grčki keration – dobila naziv “karat”.
“Najveći problem zasad je uspjeti dobro samljeti sjemenku koja je jako tvrda i treba puno truda da bi se od nje dobila sitna pasta. No, radim na tome, napravio sam nekoliko uzoraka, ali pravi posao uslijedit će tek s nešto boljom aparaturom”, kaže Goravica kojem je plan da prerađuje rogač iz cijele županije te proizvodnju proširi do maksimalnih kapaciteta koji u sadašnjem pogonu mogu dosegnuti do 100 tona godišnje.
U proizvodnji je angažirana njegova obitelj – poglavito on, otac i sestra, a obiteljskom se biznisu uskoro namjerava pridružiti i supruga koja se seli na Šipan nakon što je život u Zagrebu odlučila zamijeniti životom na krajnjem hrvatskom jugu.
Obrt Bonita tako danas, pored rogača, proizvede godišnje još i između 300 i 800 litara maslinova ulja i oko devet tisuća litara vina, a biznis ide dovoljno dobro da od njega normalno mogu živjeti svi Goravice.
Cijeli tekst pročitajte >>ovdje<<.
Dora Koretić
