Dugo se šuškalo da je nacionalni brodar Jadrolinija u postupku nabavke trajekta koji će biti veći od svih koje do sada posjeduje, piše Dalmacija Danas.
Nedavno su šuškanja postala još i glasnija kada je Jadrolinija na svojim službenim stranicama objavila da će od ljeta nova trajektna linija povezivati Dubrovnik s Barijem u Italiji. Prethodno, navedena je trajektna linija bila privremeno ukinuta, a sada će, na radost brojnih putnika biti ponovo uspostavljena.
Koji bi trajekt mogao voziti tu liniju, pitali su se mnogi, a jedno od mogućih rješenja bilo je i kupnja novoga.
Novi trajekt pravi je div – zove se Oslofjord, a uskoro će dobiti i “naše” dalmatinsko ime
Kako se ne bismo više pitali, Dalmacija danas je poslala upit Jadroliniji na što je uslijedio brz odgovor.
U nastavku ga prenosimo u cijelosti i autentičnosti.
“Jadrolinija je trenutno u procesu priključenja broda Oslofjord svojoj floti prvenstveno radi održavanja međunarodnih linija, a ne isključujući opciju uključenja u lokalne državne linije. Brod očekujemo u Hrvatskoj krajem ovog mjeseca nakon čega odlazi u brodogradilište na osnovne prilagodbe vizualnom identitetu Jadrolinije, te potom i uključenje u putnički pomorski promet.
Riječ je svakako o brodu kojeg s ponosom očekujemo te koji će predstavljati značajno unapređenje usluge, komfora i sadržaja kojeg nudimo našim putnicima, ali i ne manje bitno, jačanje pozicije Jadrolinije u međunarodnom dijelu poslovanja”, napisali su iz Jadrolinije.
Izgrađen 1993., renoviran 2014.
Brod Oslofjord izgrađen je 1993. u švedskom brodogradilištu Bruce Shipyard, opremljen je u Norveškoj, a potpuno renoviran 2014. u Finskoj. Njegov matični brodar do sada je bio Norveški Fjordline, a plovio je iz Sandefjorda u Norveškoj do Stromstada u Švedskoj. Za taj mu je put prosječno trebalo 2 sata i 30 minuta plovidbe.
Ime je dobio po fjordu na jugoistoku Norveške. Fjordovi su inače morska područja koja su okružena kopnom s tri strane, i najčešće se radi o strmim padinama.
No, vratimo se karakteristikama trajekta.
Dugačak je 134,40 metara, prosječna brzina mu je 17, iako može ploviti i brzinom od 19 čvorova, a prima 1.800 osoba i 350 automobila. Brod je to kojeg pokreću dva motora.
Zanimljivo, putničke kabine koje je brod izvorno posjedovao, uklonjene su tijekom renovacije 2014. kako bi se dobilo na prostoru za sjedala i komforu putnika.
Uz navedeno, Oslofjord ima i igraonicu za djecu, kasino aparate, ali i veliki Duty Free shop.
Što će od navedenoga zadržati, a što još dobiti tijekom plovidbe pod Jadrolinijinom zastavom, tek predstoji za vidjeti.
Oproštaj od Norveške
Krajem listopada 2023. odvozio je zadnju vožnju na svojoj standardnoj liniji, pa se postavlja logično pitanje – je li se već tada znalo da uskoro stiže u Hrvatsku?
Posljednja vožnja trajekta Oslofjord iz 24. listopada 2023. zabilježena je i na YouTubeu, gdje je u opisu naglašeno kako je protekla u ‘tužnom raspoloženju’, jer na toj liniji od tada preostaje samo jedan jedini trajekt.
U videima u nastavku pogledajte sve tajne unutrašnjosti nove Jadrolinijine uzdanice.
Nedavno nam je stigla Vela Luka
Podsjetimo, Jadrolinija je nedavno kupila trajekt Vela Luku koji će uskoro zaploviti i zamijeniti trajekt Lastovo. Lastovo je 45 godina plovio na liniji Split – Vela Luka – Ubli.
Grčka obalna straža spasila je u subotu 10. veljače, s tankera u blizini otoka Khíos tri osobe koje su navodno bile otete te uhitile zapovjednika broda.
Prema objavi grčke obalne straže, lučka uprava Khíosa u subotu je u ranim jutarnjim satima obaviještena o otmici grčkog državljanina na tankeru Arina 1 pod zastavom Palaua (IMO: 9246463). Tanker se nalazio 3,7 nautičkih milja zapadno od Khíosa, a plovio je iz turskog İzmira prema Egiptu, s ukupno petnaest ljudi na brodu.
Plovilo su turske vlasti prethodno zaplijenile u luci İzmir zbog nepodmirenog duga od milijun dolara, a navodno je bilo u procesu prodaje. Kako je uobičajeno prilikom prodaje brodova, zainteresirana kompanija poslala je vlastite zaposlenike da pregledaju plovilo. Pošto brod nije mogao napustiti tursku luku, u ovom slučaju, tri osobe – kapetan i dva upravitelja stroja, jedan grčki i dva filipinska državljanina – ukrcali su se na brod u İzmiru kako bi proveli inspekciju.
Unatoč tome, zapovjednik broda se bez suglasnosti inspektora ukrcao na plovilo pod izlikom da će se brod premjestiti na obližnje sidrište. No, brod je potom isplovio prema Egiptu, a obalna straža u posebnoj pomorskoj zoni Khíos primijetila je neovlašteno isplovljavanje.
Zapovjednik tankera, umjesto da oslobodi trojicu inspektora koje je poslao kupac, krivotvorio je dokumente te lažno naveo da otete osobe rade kao mazači i čistači. Inspektori su bili zatvoreni u kabinama, a zapovjednik im je zabranio napuštanje broda.
Patrolni brod grčke obalne straže presreo je tanker i naredio promjenu kursa prema sidrištu Khíos, gdje se na brod ukrcalo sigurnosno osoblje i Jedinica za specijalne misije lučke uprave Khíos. Još dva strana državljanina kazala su da su žrtve otmice.
Zapovjednik tankera je uhićen, dok istragu provodi Središnja lučka uprava Khíosa. Tankeru je također zabranjeno isplovljavanje.
Podsjetimo, tanker Arina 1 21. rujna 2023. godine također je zadržan u njemačkoj luci Kiel.
Ivan Gundulić (Dubrovnik 1589. – Dubrovnik 1638.) bio je hrvatski barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik, pripadnik dubrovačke plemićke obitelji, pa nije ni čudo da su brodovi nerijetko dobivali njegovo ime.
Riječki Ivan Gundulić izgrađen je 1955. godine u Brodogradilištu Vranjic u Vranjicu za riječku Jadroliniju. Drveni putnički motorni brod male obalne plovidbe skromnih dimenzija (27,9 x 6,28 m) bio je registriran za prijevoz 140 putnika, a pogonio ga je dizelski motor od 157 kilovata izgrađen u francuskom Lilleu (Etablissements J. Crepelle & Cie.). U floti Jadrolinije zadržao se do 1982. godine kada je prodan rovinjskom poduzeću Mirna s namjerom da se pregradi u – ribarski brod. U creskom brodogradilištu skinuti su nadgrađe i oprema te su radovi obustavljeni. Trup je prodan na dražbi 1986. godine Mladenu i Anti Rakuljiću iz Krila Jesenica, a tek 1991. dovršena je preinaka u putnički brod s novim dizelskim motorom od 191 kW (Famos, Hrasnica/Sarajevo) i imenom – Aneta. Godine 2004. ugrađen je novi dizelski motor Iveco-Aifo od 331 kW. Negdašnji Ivan Gundulić još uvijek sretno brazda Jadranskim morem na zadovoljstvo vlasnika i turista, piše Novi list.
Dva parobroda
Parobrod Renfrew izgrađen je u brodogradilištu Palmer’s Shipbuilding & Iron Co. Ltd. u Newcastleu 1880. godine za kompaniju Caledonia S.S. Co. Ltd. iz Glasgowa. Deset godina kasnije mijenja vlasnika (Evan Thomas, Radcliffe & Co. Ltd., Cardiff), 1893. je u vlasništvu Herberta, Henryja, Alexandera Benneta i Williama Eustacea Wilsona iz Cardiffa, a 1899. postaje Gundulić vlasnika Mattea Katičića iz Dubrovnika. Devet godina kasnije prodan je u Genovu (Fratelli Davide e Emanuele Bozzo) te postaje Astrea. Stradao je 11. svibnja 1915. kada je bio u teglju za Taranto nakon oštećenja stroja kao posljedica eksplozije mine. Zapovjednik je bio Antonio Ageno iz Camogli. Pri tome su stradala tri člana posade, dok ih je 17 spašeno.
Parobrod Winfried izgrađen je 1911. godine u njemačkom brodogradilištu J. Frerichs & Co. A.G. u Einswardenu za kompaniju Hamburg-Bremer Afrika Line A. G. iz Bremena (dio Woermann Line). Bio je dug 124,6 i širok 16,8 metara, nudio je smještaj ograničenom broju putnika, a pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije brzinom od 11 čvorova. Bio je to prvi njemački brod nakon Prvog svjetskog rata građen za plovidbu prema lukama zapadne Afrike. Odmah na početku Prvog svjetskog rata parobrod je, u kolovozu 1914. godine, rekvirirala njemačka carska Ratna mornarica te ga preuredila u brod radionicu za flotilu torpiljarki. Nakon Prvog svjetskog rata, kao ratna reparacija brod dolazi pod upravu The Shipping Controller iz Londona (menadžer H. Hogarth & Sons, London), a 1921. postaje Siam City (St. Just S.S. Co. Ltd., Bideford, menadžer William Reardon Smith & Co. Ltd., Cardiff).
Foto: Novi list
Šest godina kasnije postaje Gundulić u floti Jugoslavensko-amerikanske plovidbe A.D. iz Splita s matičnom lukom Dubrovnik. Sljedeće godine kompanija mijenja ime u Jugoslavenski Lloyd d.d. Početkom 1934. Gundulić se zatekao u argentinskoj luci Rosario s nalogom otploviti u čileansku pacifičku luku Coronel po teret za Europu. Kako bi se izbjegao zloglasni rt Horn odlučena je plovidba Magellanovim prolazom i to bez angažiranja peljara. Pet i pol godina nakon stradavanja parobroda Nevesinje, istim putem je krenuo i Gundulić. Ušavši 25. veljače u prolaz između rtova Cabo Virgenes i Espirito Santo u plovidbu bez pouzdanih karata i pri smanjenoj vidljivosti tek je 18. ožujka stigao do sidrišta Puerto Bueno, južno od Punta Arenasa. Ujutro 19. ožujka, poslije nekoliko minuta plovidbe, lijevim je bokom udario o hridi. Pokušaji odsukavanja povećali su oštećenje oplate – more je prodiralo i uskoro se Gundulić nagnuo toliko da je odlučeno da ga posada napusti. Cijela posada, predvođena kapetanom Nikolom Župom, izvukla se bez problema s dva čamca, navodi Novi list.
No, nisu poslali SOS, pa je posada punih tjedan dana živjela u improviziranim šatorima na zaleđenoj obali. S broda su donosili potrebito, a tek 26. ožujka doplovio je jedan argentinski brod, doduše premalen da preuzme brodolomce. Dva dana kasnije, veći brod ih je prebacio u Antofagastu. Odsukan je deset godina kasnije, iako su radovi počeli potkraj 1943., i otegljen u Talcahuano. Ulazi u sastav čileanske ratne mornarice kao Magallanes, a 1955. je prodan čileanskoj kompaniji Cia Naviera Santa Barbara iz Valparaisa te mijenja ime u Sanbar. Nakon toga 1956. postaje Springwater (Cia de Navigacion San Agustin S.A., Panama, menadžer Tidewater Commercial Co. Inc., Baltimore), a 1957. je u floti Solmar Cia Naviera S.A. iz Paname (menadžer Fausto Ferrero, Genova). Izrezan je u kolovozu 1958. u talijanskom rezalištu u Cantieri Navali del Golfo S.p.A. u luci La Spezia.
Dubrovački “Gundulići“
Dubrovačka Atlantska plovidba je u svojoj povijesti u floti imala čak četiri broda imena Gundulić. Prvi motorni brod za opći teret tog imena je izgrađen 1960. godine u splitskom brodogradilištu. Imao je 13.704 tone nosivosti, a pogonio ga je dizelski motor FIAT od 4.634 kW brzinom od 15,5 čvorova. Godine 1967. prodan je Slobodnoj plovidbi iz Šibenika te dobio ime Šubićevac te je plovio do 17. lipnja 1985. kada je otplovio u rezalište u Chittagongu u Bangladešu.
Drugi Gundulić u floti Atlantske plovidbe izgrađen je 1931. godine u brodogradilištu Dužević u Makarskoj za naručitelja Mata Gjenera iz Slanog. Bio je to jedrenjak s pomoćnim motorom za opći teret drvene gradnje, dug 17,25 metara i širok 5,1 metar, a pogonio ga je dizelski motor HMG Rohol od 29 kW brzinom od samo pet čvorova. Nakon rata, 1948. godine, nacionaliziran je i dodijeljen Brodarskom poduzeću Split iz Splita, te je promijenio ime u – Daksa.
Četiri godine kasnije postaje Dubac u floti Pomorsko transportnog poduzeća Dubrovnik te u lipnju 1962. ulazi u flotu Atlantske plovidbe gdje ostaje manje od godine dana, jer je u svibnju 1963. prodan Poljoprivredno ribarskoj zadruzi Partizanska veza u Lovištu. Marin Rakuljić iz Krila Jesenice kupuje ga 1967. te mu ugrađuje Gray Marine motor od 165 kW, a 1972. prodan je Draganu Rakuljiću i družini iz Krila. Pet godina kasnije ugrađuje mu se Famos motor od 172 kW. Od 2017. plovi kao »Moj Dragulj« (Kornaj Corp. j.d.o.o., Tribunj).
Sljedeći Gundulić izgrađen je 1969. godine u španjolskom brodogradilištu Astilleros de Cadiz S.A. u Sevilli kao jedan od brodova za opći teret tipa Freedom-Hispania. Imao je 16.158 tona nosivosti, a pogonio ga je motor Sulzer od 5.884 kW. U studenom 1988. prodan je malteškoj kompaniji Amaliada Shipping Co. Ltd. iz Vallette koja mu daje ime Pavlina te plovi pod zastavom Malte. Ista kompanija je 1994. registrirana u Panami, a brod dobiva ime Pavlina One.
Sedmog kolovoza 1994. na brodu izbija požar dok se nalazio na sidrištu luke Mongla u Bangladešu na ukrcaju jute za Abidjan. Prilikom gašenja naplavljena su skladišta i strojarnica te je brod 13. kolovoza nasukan, a jaka struja je okrenula brod prema dubljoj vodi, posada ga je napustila te je brod potonuo petnaest minuta nakon toga.
Nastavak tradicije
Trebalo je počekati podosta godina da se nastavi tradicija davanja tog imena brodovima dubrovačkog brodara: 2005. godine u flotu ulazi Gundulić (Atlant Panamax Corp./Atlantska plovidba, Dubrovnik) izgrađen 1997. godine kao Skaugum (K/S Skavsea, Oslo-NIS, menadžer B. Skaugen Shipping A/S) u kineskom brodogradilištu Jiangnan Shipyard Co. Ltd., u Šangaju. Pogonio ga je motor Sulzer 6RTA52 od 11.584 KS izgrađen u Shanghai Diesel Engine Works brzinom od 14,7 čvorova. Iste godine postaje Luzern (Masshipco S.A., Fribourg/Acomarit Services Maritimes S.A., Basel) te plovi pod švicarskom zastavom.
U dubrovačkoj floti ostaje do 2011. godine kada je prodan kompaniji Navalmar UK Ltd. te mijenja ime u Rochester Castle. Četiri godine kasnije postaje Stony Lake (Riverbed Shipping & Trading Co., menadžer Al Shumookh Construction Dubai, Panama, kasnije Deep Ocean Shipping & Trading/Al Shumookh Costruction Dubai, Dar-es-Salaam te Riverbed Shipping & Trading Co. menadžer Al Shumookh Construction Dubai, Basseterre), a nakon toga postaje Jasmine II. Svoje plovidbe završio je 6. srpnja 2023. godine u rezalištu Chittagong.
To je najstrašniji dio oceana na kugli zemaljskoj, i s dobrim razlogom – pisao je još 1916. Alfred Lansing o putovanju koje je istraživač Ernest Shackleton prošao u malom čamcu za spašavanje. Više od sto godina nakon, jedan prolaz i dalje ledi krv u žilama svim moreplovcima, i to zato što slovi za prolaz s jednim od najtežih uvjeta na svijetu, piše Večernji list.
Radi se o Drakeovom prolazu, tjesnacu koji povezuje južni vrh južnoameričkog kontinenta s najsjevernijom točkom Antarktičkog poluotoka. Širok je oko 1.000 kilometra, a dubina mora doseže i do 6.000 metara, sve zbog čega izaziva veliko zanimanje istraživača, prenosi CNN. Drakeov prolaz za oceanografe je fascinantno mjesto zbog onoga što se događa ispod površine.
“To je jedino mjesto na svijetu gdje ti vjetrovi mogu prolaziti bez da dotaknu tlo, ono inače oslabljuje oluje. U Drakeovom prolazu vjetrovi su možda putovali tisućama kilometara od mjesta gdje se nalazite. Kinetička energija prelazi iz vjetra u valove, što stvara olujne valove koji mogu dosegnuti i do 15 metara”, objasnio je oceanograf Aleksander Brearley iz British Antarctic Surveya.
Iako je prosječna visina vala na Drakeovom prolazu između 4 i 5 metara, što je znatno manje, to ipak ukazuje na težinu uvjeta u kojima moreplovci moraju preživjeti.
Foto: Toby Melville/REUTERS/Večernji list
“Na jugu je i inače puno više oluja, ali na Drakeovom prolazu se doista ”stišće” voda između Antarktike i južne hemisfere. To sve ojačava oluje koje prolaze”, objašnjava oceanograf.
Medij tako objašnjava da je Drakeov prolaz i u prošlosti bio najčešće zadnja opcija za moreplovce. Dok se Panamski kanal nije otvorio 1914. godine, brodovi koji su stizali iz Europe mogli su robu ostaviti ili na istoku Sjeverne Amerike pa bi do zapadne stigli kopnom, ili se prolazilo kroz Drakeov prolaz, navodi Večernji list.
“Rute između juga Južnoafričke republike i Australije, ili pak Australije ili Novog Zelanda do Antarktike nisu popularne rute. No, preko Drakeovog prolaza su brodovi doista morali prolaziti, ostale rute su se mogle izbjeći”, objasnio je oceanograf.
A recept za preživljavanje? Poniznost i zdrava doza straha, mišljenje je kapetana Stanislasa Devorsinea koji ovim tjesnacem prolazi već 20 godina. U sklopu polarnog broda Ponanta koji obavlja avanturistička krstarenja Stanislas s još dva kapetana prolazi ovim tjesnacem oko 8 puta godišnje.
“Izuzetno smo oprezni, ocean je ipak jači od nas. Ne možemo ići po lošem vremenu. Idemo na nemirno more, ali uvijek s dozom sigurnosti. Ne kockamo se”, objašnjava Stanislas. Iako uvijek poduzmu sve korake da bi izbjegli izrazito loše uvjete, neobične situacije svejedno se događaju.
“Moramo odabrati najbolje vrijeme da prijeđemo Drake. Moramo prilagoditi svoj kurs, ponekad ga mijenjamo da bismo imali bolji kut s valovima”, objašnjava.
Oznaka na boku broda koja označava koliko se brod smije natovariti da bi plovidba bila odgovorna i sigurna zove se Plimsollova oznaka.
Za brodove koji plove uvijek u istim vodama sastoji se od kruga i vodoravne crte provučene kroz njegovo središte, dok brodovi koji plove raznim morima i zalaze u slatke vode imaju još dodatnih vodoravnih crta pokraj kruga. Maksimalno dopušten gaz ne ovisi samo o dimenzijama broda, nego i o dobu godine, salinitetu vode, meteouvjetima karakterističnima za pojedinu lokaciju i vrsti tereta. Svaka od tih crta odnosi se na specifično okruženje i uvjete plovidbe i označava koliko trup broda u takvom okruženju smije uroniti ispod površine, piše Otvoreno more.
Oznaka je nazvana po Samuelu Plimsollu, britanskom parlamentarcu i socijalnom reformatoru koji je, zabrinut zbog velikog gubitka brodova i brojnih žrtava kao posljedica njihove prekrcanosti, uspio natjerati Parlament da 1876. godine donese zakon koji bi ograničavao prekrcanost i definirao maksimalni gaz broda.
Samuel Plimsoll bio je vrlo važan u stvaranju sigurnog načina slanja robe u Engleskoj. Kasnih 1800-ih pomorstvo je bilo vrlo opasno, a brodovi su često bili loše ukrcani i s previše robe. Nesreće na vodi i na dokovima tijekom ukrcaja i istovara bile su prečeste. Toliko su bila opasna vremena da su u narodu neke od tih brodova nazivali “brodovi lijesovi”. Ti su brodovi bili toliko preopterećeni i nesposobni za plovidbu da su životi posade bili konstantno ugroženi.
Plimsollov dan posvećen je čovjeku koji je komercijalnu plovidbu učinio sigurnijom, a obilježava se 10. veljače.
Dionice AP Moller-Maersk pale su čak 15 % na burzi u Kopenhagenu nakon što je kompanija jučer objavila svoje financijske rezultate za četvrti kvartal. Danski brodar objavio je EBITDA i dao smjernice za 2024., koje nisu ispunile očekivanja analitičara. Dobit kompanije pala je za čak 90 %, a iako je Maersk ostvario svoje smjernice za 2023., cijena dionica je pala.
Maersk je izvijestio o neto gubitku od 456 milijuna dolara u prošlom kvartalu – što je golemi pad u odnosu na dobit od 4,98 milijardi dolara ostvarenu godinu dana ranije.
„Dok je kriza u Crvenom moru uzrokovala neposredna ograničenja u kapacitetima i privremeni porast vozarina, na kraju će prekomjerna ponuda u brodskom kapacitetu dovesti do pritiska na cijene i utjecati na naše rezultate“, rekao je Vincent Clerc, izvršni direktor tvrtke A.P. Moller–Maersk, navodi The Maritime Executive.
Maersk je ranije spomenuo problem prekomjerne ponude, ali sada naglašava značajan utjecaj koji očekuju da će to imati na kontejnerski transport u ovoj i 2025. godini. Clerc je rekao da će problem viška kapaciteta još potrajati, pritom naglašavajući da će količine kontejnera u 2024. rasti od 2,5 do 4,5 %. Međutim, kazao je da će kapacitet globalne flote ove godine porasti za 12 do 13 posto.
Maersk je tako izvijestio da je tijekom 2023. zaradio 9,8 milijardi dolara (EBITDA), što je značajno manje u odnosu na 36,8 milijardi dolara u 2022. godini. Prihodi su pali za gotovo polovicu u segmentu pomorskog prijevoza, na 33,6 milijardi dolara, a u logističkom odjelu prihodi su također bili neznatno niži nego 2022. godine.
Četvrti kvartal bio je „razočaravajuć, s rezultatima slabijima od očekivanih po odjelima“, rekao je analitičar norveškog DNB-a Jorgen Lian, prenosi TradeWindsNews. Prema DNB-u, sve to uzrokovali su uglavnom loši kvartalni rezultati Ocean odjela, ali i Logistics & Services odjela.
Maersk za 2024. predviđa EBITDA od 1 do 6 milijardi dolara, što je puno niže od 7,1 milijardu dolara, koje su predvidjeli analitičari. Procjene analitičara trebale bi pasti nakon objave ovog izvješća, ali još uvijek ostaje puno neizvjesnosti, navodi DNB-u.
Maerskova predviđanja oslanjaju se na povećanju vozarina zbog krize u Crvenom moru, pa tako kompanija niža financijska predviđanja temelji na trajanju krize od jednog kvartala, dok se viši iznosi temelje na predviđanju da će kriza potrajati tijekom cijele godine. Međutim, čak i najoptimističnija predviđanja su ispod očekivanja analitičara, pa tako Maersk predviđa i gubitak od 5 milijardi dolara ako se sukob u Crvenom moru uskoro završi, navodi se u izvješću.
Handelsbanken je rekla da rezultati za četvrtog kvartala 2023. i predviđanja za 2024. naglašavaju utjecaj prekomjerne ponude. Švedska banka je naglašava da zbog „ogromne količine novih kapaciteta koji dolaze na tržište padaju vozarine“.
“Potražnja raste, ali to nije dovoljno za amortizaciju novih kapaciteta. No naravno, ako se situacija na Crvenom moru ne popravi, vozarine bi mogle ostati na visokoj razini.”
Oplovili su svijet zajedno. U 61 godinu ljubavi, Jakov i Ana Grabovac 33 godine proveli su zajedno na moru. Da ih samo vidite – premda su već zagazili u 77. i 87. godinu, kad su jedno pored drugog izgledaju kao mladi par. Ljubav prema moru i neizmjerna ljubav jednog prema drugom ih pomlađuje. Supružnici su čitav svoj život posvetili moru, a gospođa Ana je ljubavi prema moru i plovidbi posvetila i tri knjige.
Ovo je njihova priča.
Jakova sam upoznala davne 1963. godine na splitskoj plaži Bačvice, kao izuzetno šarmantnog muškarca. Dolazio je sa svojim kolegama, a ja sam se sa svojim prijateljicama kupala. One su mi stalno pričale o tom zgodnom, crnom muškarcu, no meni se nije učinio posebnim. Ali, dogodilo se to da je taj zgodni, šarmantni, crni muškarac jednog dana došao do mene i rekao: “Šinjorina moja, znam da ste išli u gimnaziju, a meni bi trebale bilježnice iz matematike za moju nećakinju, kojoj to ne ide dobro. Biste li vi to meni mogli posuditi?” I tako je počeo naš kontakt.
U početku mi nije bio nešto posebno. Bio je zaista zgodan za ono vrijeme, no ne baš posebne ljepote. Moj Jakov je bio atletske građe i sportaš, imponiralo mi je to što je pokazao interes za tako mladu curu. Ja sam tada imala 16 godina, a Jakov 26, i već je bio pomorac. U vrijeme moje mladosti nije bilo poželjno imati vezu s pomorcem. Govorilo se pomorac dođe i ode i nikad se ne zna hoće li se vratiti tamo di se komodao.
Kako je vrijeme prolazilo, ja sam se zaljubila u tog visokog, zgodnog i atletski građenog muškarca. Hodali smo jako dugo. Točno 13 godina prije nego smo ušli u brak. Oženili smo se tek 1975. godine. Jakov se baš nije htio oženiti – smatrao je da ne treba ozakoniti vezu potpisom. Međutim, meni je to bilo izuzetno važno. Udala sam se kad sam imala 28 godina. Jakov je tada imao 38, stari momak. Već je bio i pomalo sijed. Naučila sam se na način života koji mi se činio kao Bogom dan. Brak je nešto sasvim drugo od veze prije braka – nešto sveto i posebno. Više od ičega htjela sam njegovo prezime koje mi se činilo tako posebnim i divnim.
Foto: Privatna arhiva
Prvo putovanje
Moje prvo putovanje na brodu bilo je 1968. godine, kada sam imala 21 godinu. Od firme, Atlantske plovidbe, dobila sam papire da mogu ići s Jakovom na putovanje. Išla sam autobusom za Zadar, pa sam se ukrcala na trajekt za Anconu, pa iz Ancone za Novorosijsk u Rusiji. Brod se zvao Gundulić, a put je trajao točno tri mjeseca. Čak sam sa sobom nosila neke knjige koje su mi trebale za studij, ali na kraju ništa nisam učila.
To je bilo nevjerojatno iskustvo jer o brodovima do tada ništa nisam znala. Iznenadio me sam brod, ali i to što me Jakov zvao da idem s njim. Međutim, zbog toga sam doma imala velikih neprilika. Rekli su mi: “Možeš ići, ali ne znamo gdje ćeš se vratiti”. Morala sam ostaviti i ključeve od kuće. No, rekla sam sebi: “Bože moj, ja idem, pa ću vidjeti što će biti kad se vratim”.
U Rusiji sam vidjela na veliko siromaštvo. Zatekli smo se tamo u vrijeme proljeća i svi su parkovi bili zeleni i prekrasni. Zaustavljale bi me žene na ulici i pitale da im prodam svoju garderobu.
Prevozili smo rasuti teret, a nakon Rusije smo išli kući. Ponovno sam iz Ancone išla doma. Vratila sam se sama, dok je Jakov nastavio ploviti. Tada su ugovori bili jako dugi.
Način života na brodu me pozitivno iznenadio jer je pružao dojam doma. Posada se prema meni jako lijepo odnosila, ali bilo mi je neugodno jer sam bila upola mlađa od svakog člana posade. Bila sam jedina žena na brodu. U to vrijeme nije bilo dobro biti u nevjenčanom odnosu. No, mene za ništa od toga nije bilo briga. Bilo mi je bitno samo da sam s mojim čovikom, sve ostalo bilo je sporedno.
Foto: Privatna arhiva
Brod te izmijeni. Meni je brod donio veliko strpljenje. Promijenio me kao osobu. Sretna sam što sam upoznala more. More je čudo. More ti se pod kožu zavuče. Nije to floskula. Ja sam dijete s mora i uvijek sam ga voljela, ali more traži sve od vas. Morate mu se prilagoditi i poštivati ga i morate mu dati ljubav i to vam more vrati.
Nikad me nije bilo strah
Najkraće sam na brodu provela tri mjeseca, a najduže skoro godinu dana kada sam imala već oko 30 godina. To me putovanje jako iscrpilo. Išli smo iz Rotterdama u Indiju, Pakistan, Singapur, pa opet u Rotterdam – putovanje oko cijelog svijeta.
Na brodu me nikad nije bilo strah. Koliko god je bilo fortunala, nikad se nisam bojala.
U jednom fortunalu makina je radila tuta forca, a mi smo danima stajali na mjestu. Točno 15 dana sam provela u prostoru od kreveta do ormara. Sjedila sam skutrena, pored zelenog tepiha. Jakov mi je donosio jabuke i tekućinu jer su jabuke najbolje protiv mučnine kada valja.
Začudo, nisam se bojala. Strah se pamti – da sam se tada bojala, vjerojatno više nikad ne bih išla s njim na brod. Straha nisam imala, mada me moj čovik pripremio: stavio mi je u jednu kesicu putovnicu, nešto dolara i to mi zavezao oko vrata. Rekao mi je da se toplo obučem za svaki slučaj. Kazao je i da, ako on do određene ure ne dođe, ne čekam, nego da skočim kroz prozor jer je ispod bio brod za spašavanje. Tada sam bila malo deblja, pa sam uvijek kad bih došla na brod gledala mogu li proći kroz prozor.
No, nisam se bojala ničega. Samo sam pozitivno mislila. Znala sam da mi se neće ništa dogoditi. I točno kad je došla ta ura koju mi je Jakov rekao, odjednom je došla bonaca. Kao da je netko potegnuo ravnu liniju na moru. U tih 15 dana jako sam smršavjela, a posada se začudila kad me vidjela.
Valjanje je teško opisati. To je kao da stavite neki plutajući predmet u lonac koji na sve strane ključa. Brod se valja lijevo-desno, prova-krma, onda se u jednom valu smiri, pa treska, pa opet sve ispočetka – i tako non stop. To je nemoguće opisati ako nisi plovio. Ma, to je jedna muka, jedna kalvarija.
Tada sam bila izuzetno mlada i vjerovala sam da mi se ništa ne može dogoditi kad sam sa svojim Jakovom, jer je Jakov svemoguć. Toliko sam bila infišana u njega. Ništa mi drugo nije bilo važno.
Foto: Privatna arhiva
Velika obitelj i neispunjeni san
Imala sam veliku obitelj – jako dobre roditelje i divna tri brata i dvije sestre koje sam jako voljela. Svi smo bili izuzetno povezani kao familija. Jako su mi falili, pa sam im pisala pisma. U luci bih kupila karticu, pa bi ih zvala iz svakog porta, kad god sam mogla. Ali, doma nisu shvaćali da sam jako daleko i da mi je ta kartica jedina veza s njima. Uglavnom sam zvala sestru, koja mi je bila kao mater jer je bila 20 godina starija od mene.
Roditelji su nam bili Bračani. Mama je čak bila plemićkoga roda, a tata je bio tajnik općine u Sutivanu i veliki domoljub. Imali smo i imanja koja su drugi obrađivali. Uvijek se rado sjećam svog oca. Bio je naprosto savršen roditelj i u njemu sam uvijek imala pravog prijatelja.
No, moja obitelj je jako loše reagirala kad sam se nakon prvog putovanja vratila doma. Morala sam biti pokorna sluga i obećati da neću ići više u te avanture. Rekli su mi da će me se odreći javno, na naslovnici Slobodne Dalmacije, jer živim nečasnim životom, u divljem braku.
U međuvremenu sam diplomirala hrvatski jezik i književnost, ali doma nažalost nikako nisam mogla dobiti posao u struci. Samo sam jedno vrijeme radila kao zamjena u jednoj školi. Nažalost, taj je posao jako kratko trajao. Voljela sam svoj posao. Žao mi je što nisam imala priliku raditi u struci. Bila sam posvećena đacima i nastojala im prenijeti ljubav i emociju prema jeziku. Htjela sam im približiti pisanu riječ, da ju osjete i dožive.
S obzirom na to da sam dok sam bila doma bila nezaposlena, održavala sam kućanstvo i živjela s bratom i sestrom. Tako je bilo sve dok se nisam udala. Tada sam išla na brod u drukčijem izdanju.
Foto: Privatna arhiva
Život s pomorcem me obogatio
Nikada, ali baš nikada nisam na brodu nešto ružno doživjela. Svi su bili korektni prema meni. Ostali smo dobri s ljudima s broda i baš nam jedan kolega dolazi idući mjesec na druženje.
No, da vam budem iskrena – sva ta poznanstva s broda su iz nužde jer vi silom prilika dijelite život s nepoznatim ljudima.
Život s pomorcem me obogatio na način da sam imala priliku vidjeti cijeli svijet. Vidjela sam sve osim Japana i Kine. Kad god sam mogla, išla sam vani. Bilo je puno lijepih mjesta koje sam posjetila, ali oduševio me New Orleans, kojeg bih izdvojila po ljepoti. Predivan je u svakom smislu te riječi.
Jedno ljeto smo tri mjeseca bili u Rotterdamu i svaki dan sam šetala gradom. Bilo mi je prekrasno. Upoznala sam svaki predio tog grada.
I Gibraltar mi je ostao u predivnom sjećanju, dok mi se rumunjski grad Constanta nikako nije svidio. Ostao mi je u lošem sjećanju. Bilo je sivo, stabla su bila bez lišća i na njima su bile ptice koje su vječno kreštale. Sve je bilo tmurno, kao iz horora. I sad kad ga se sjetim, jeza me uhvati.
Jakov i ja nikada nismo u isto vrijeme išli na brod. Prvo bi on otišao, pa bi vidio je li putovanje pogodno, a ja bih se naknadno ukrcala. Isto tako, uvijek bih se iskrcala barem mjesec dana prije njega da spremim stan i kućanstvo.
Jakov je volio uvijek ljeti ploviti, što je meni bilo žao jer sam se jako voljela kupati. Sestre i ja bismo se nekad već od veljače ili ožujka kupale u moru.
Foto: Privatna arhiva
Lijepa i manje lijepa sjećanja
Da me netko pita što mi je nakon svih ovih godina ostalo u sjećanju, rekla bih da je to kad sam se nakon spomenutog najdužeg putovanja od godinu dana vratila doma. Na aerodromu su me dočekali braća i sestre s matrikulom mog nona iz 1880. i tuljkom u kojem je bila povelja, kojom su i odali počast kao dičnom članu obitelji koji je išao morskim putom. Dirnuli su me do suza. Dali su mi i golemi buket. Prihvatili su s vremenom moj način života, što mi je bilo izuzetno važno. Shvatili su moj put i odobrili moj odabir života uz mog čovika.
Izdvojila bih još jedan događaj. Bio je to fortunal. Jedno loše iskustvo, no ohrabrilo me za život. Nosili smo teret koji nije smio doći u doticaj s vodom. U nevremenu su se digli poklopci od štiva i mornari su trebali ići vratiti poklopce da u njih ne uđe more. Sve sam to gledala s prozora. Njih četvero su bili vezani konopom, držali su se za rukohvat uz rub štive i čekali bi da se brod smiri i da na brzinu pokriju to. Njihov napor da spase teret broda trajao je satima. Tada sam shvatila da se sve na brodu događa u svrhu posluživanja broda, da brod bude u dobroj kondiciji. Sav je život pomoraca posvećen brodskom lamarinu.
Foto: Privatna arhiva
Čim ideš s broda – brod zaboraviš. Ja bolje pamtim brodove nego ljude. Pamtim svaki brod na kojima sam bila, kakva mi je bila kabina i gdje smo bili. Ljude zaboravljam.
Da treba, sve bih ispočetka
Rekla bih da sam dane na brodu provodila vrlo mirno i skladno. Na brodu je bio bazen pa bih se kupala kad nikoga nije bilo da nikom ne smetam. Na brodu sam živjela nevidljivo, ali nikad mi nije bilo dosadno. No, bila sam osamljena.
Jakov je puno radio. Kad smo bili skupa, svo vrijeme bismo razgovarali. Znate, razgovor je jako važan. Imala sam potrebu pričati – bila sam osamljena, ali zato sam puno čitala i plela. Na stotine džempera sam isplela. Znala sam na jednom putovanju splesti džempere, pa kako ih ne bih imala gdje staviti, onda bih ih rasplela pa opet nanovo splela. To me opuštalo. Dok sam plela, mislima sam plovila i bila slobodna. Održavala sam domaćinstvo kabine koliko se to moglo, dok je bila bonaca. Nastojala sam od kabine napraviti dom.
Zajedno smo plovili 33 godine, a Jakov sve skupa 44. Plovio je na Atlantskoj plovidbi, a kasnije i na stranca. Kad sam tek počela ploviti, bila sam, kao što sam već i rekla, upola mlađa od svih. Pred kraj plovidbe, bila sam starija od svih na brodu i ponekad mi to nije bilo ugodno. Mislila sam kako me ta mladost promatra i misli se što ova stara žena radi na brodu.
Da moram sve ponoviti, sve bih ispočetka. Prestala sam ploviti 2001. godine, a suprug 2003. godine. Žao mi je što nismo zajedno prestali i bili skupa sve do samoga kraja njegove karijere. No, morala sam kući njegovati bolesnu sestru. Njoj sam bila potrebnija.
Brodski dnevnici
Kao što vjerojatno i sami znate, napisala sam pet knjiga: tri o mojim danima na moru, dok su dvije proizišle iz škole kreativnog pisanja koju sam pohađala. Redom: Moju školu kreativnog pisanja objavila sam 2012. godine, pa potom 2013. Ćićolinu – ove dvije knjige su nastale tijekom pohađanja škole kreativnog pisanja. Knjigu Brodski dnevnik objavila sam 2014., uslijedio je Brodski dnevnik dva objavljen 2015. te Coast Guard objavljen 2017., koji je posvećen ljudima koje sam upoznala tijekom plovidbe.
Sve je krenulo 1970. godine, kad smo jedan dan isplovljavali iz Rostocka. Bilo je ljeto i plaža je bila puna kupača. Zamislite sad jedan ogromni brod od 72.000 tona, kao što je bio Jadran, kako plovi i prate ga labudovi. To me se jako dojmilo i uzela sam bilježnicu sa stola i počela pisati. Bio je to početak mojih Brodskih dnevnika.
Ali, sve što sam tad pisala završilo je u moru. Pisala sam u brodski dnevnik koji je bio težak i nije mogao stati u kofer, pa sam sve morala baciti kad sam išla doma. Puno kasnije, na nagovor svoje nećakinje, objavila sam knjige. Pisala sam samo na brodu jer sam kući bila rastrojena. Jakov mi je strašno nedostajao.
Foto: Privatna arhiva
Uvijek je bilo ljudi koji žive isposnički od porta do porta. Ima ljudi koji nisu izlazili s broda vanka. Samo su radili, pa stvorili zdanja i imanja. Sad su stari i bolesni. Dakle, pogriješili su – trebalo je iskoristiti novac za sebe, a ne za imovinsku korist. Čini mi se da se pomorcima sve svodi na materijalnu sigurnost, ali tome se ne smije dati primat. Treba provoditi vrijeme zajedno, treba njegovati zajedništvo i obitelj.
Brod nikad nisam doživljavala kao kavez
Da vam budem iskrena, sigurna sam da bi neki ljudi ovakav život vjerojatno i doživjeli kao kavez: s Jakovom sam bila 24 sata dnevno. No, ja sam jako voljela taj život. Atlantik sam prošla tridesetak puta, a Pacifik dva.
Nakon svega, rekla bih da brod izgleda kao dom, ali ti znaš da je ispod lamarin i željezo. Usudila bih se reći i da je brodski život površan. Naime, brod je nametnuta sredina. Teško je opsluživati taj lamarin i odraditi jedan brodski dan. Imala sam nekad dojam traje vječno. Kad će pet, kad će večera – po tome smo se ravnali. Po tome smo znali da se bliži jedan dan navigacije manje.
Poslije večere šetala bih gore-dolje po krmi i tako sat vremena. Nakon toga bih se otuširala. Tako bih se osjećala bolje. Oko ponoć bismo išli spavati. Dan je nekad bio predug, osobito kad je bio ružan.
Foto: Privatna arhiva
No, brod nikad nisam doživljavala kao kavez – baš zbog toga mi se svidjelo sudjelovati u snimanju filma Modri kavez. Bilo mi je to jedno prekrasno iskustvo, na koje sam ponosna. Film mi je pomogao da shvatim da je sad taj život iza mene. Modri kavez mi je pokazao da sve to naše vrijeme s broda nije bilo izgubljeno. Ostalo je puno toga. Ostalo je puno priča i uspomena.
Nakon filma prepoznaju me ljudi na ulici i imam jedno jako lijepo iskustvo s jednim mladim momkom. Prošlo ljeto sam bila na promociji jedne knjige u Muzeju grada kada mi je prišao taj mladić. Rekao mi je da je pogledao Modri kavez i pročitao sve moje knjige. Inspirirala sam ga, pa je radi moje priče upisao Pomorski fakultet. Nažalost, nismo ostali u kontaktu.
Nedavno sam gostovala i na HRT-u povodom obilježavanja Svetog Nikole. Odmah sam pristala bez da sam Jakova pitala, ali išli smo zajedno. Jako lijepo iskustvo. Pričali smo o mojoj knjizi Coast Guard i našem pomorskom životu.
Foto: Privatna arhiva
Brod je učvrstio našu ljubav
U mirovini smo do prije zadnje dvije godine putovali po Dalmaciji i našim otocima, a najviše na Visu. Bili smo u Italiji, Albaniji i na Azurnoj obali.
U Monte Carlu smo posjetili kockarnicu. Prije no što sam ušla u kockarnicu, vidjela sam jedne super cipele. A ja vam strašno volim cipele, toliko da Jakov kaže da ćemo uskoro radi kutija mojih cipela morati iseliti iz stana. U kockarnici sam osvojila jedan iznos – točno koliko su te cipele koštale. Nagovarali su me da nastavim, ali rekla sam da je to dovoljno za moje cipele. Kupila sam ih i imam ih i danas.
Našu ljubav učvrstilo je to što smo bili skupa na brodu. Da smo bili po šest mjeseci odvojeni, to bi nas jako udaljilo. Nema tu zajedništva. Dok nismo bili skupa, pisali bismo si pisma. Svaku večer sam mu pisala pa bih onda par pisama zajedno poslala. Ali, potrajalo bi jako dugo dok bih dobila odgovor na njih.
Foto: Privatna arhiva
U ovim godinama često mislim na brod. Te situacije osamljenosti s broda su mi bile manje tegobne od ovih koje danas nas dvoje živimo. Stari smo i sami. Od obitelji nemamo nikoga, osim nećakinja, koje imaju svoje obitelji i nemaju vremena za nas. Odjednom se osjećamo samima. Sve što imamo i posjedujemo dalo nam je more.
Poruka za žene pomoraca
Ima obitelji gdje se uvijek, čak i kad pomorac nije bio doma, njegovala uloga oca. Govorilo bi se: “To ćemo kad pape dođe; tu ćemo ići kad pape dođe; idemo pisati pisma papi.” Nitko ne bi sjedio na mjestu gdje inače pape sjedi – iz poštovanja prema ocu.
Nažalost, bilo je i obitelji gdje se moglo čuti: “Ma, izdrži ove njegove mušice samo dok on ne ode na brod, pa ćemo mi po svoju; samo da ga izdržimo dok je doma.” To su vam neuspješne obitelji.
Ovo su dva suprotna primjera kako se oduvijek u obiteljima odnosilo prema pomorcima. No, uvijek se treba njegovati uloga oca, čak i kad ga nema, i na taj način poštivati pomorca.
Muž i žena počnu imati različite navike. Moglo bi se reći da više jedno drugo praktički i ne poznaju nakon 20 ili 30 i više godina odvojenog života radi plovidbe. Udaljenost otuđi…
Radi se o tome da, ponekad nakon što suprug prestane ploviti, on se otuđi od obitelji. Obitelj ga više ne želi. Oni imaju svoje navike, u koje se on ne uklapa. Ponekad im i predbacuju: “A gdje si bio kad je trebalo” ili “Ti nikad nisi bio doma…”
Ženama pomoraca poručila bih samo jedno, a to je da svaka od njih barem jednom ode sa suprugom na brod. Na tom putovanju vidjele bi da je suprug sve ono što donese doma teško stekao i zaradio. Vidjele bi tada u kojim uvjetima njihovi muževi žive i kako je to teško. Puno njih zna čekat muževe van luke, pa s njim na skijanje i putovanje. Svi pomorci su samo željni kuće, bez obzira na to koliko svojoj ženi htjeli ugoditi.
Hvala Bogu, Jakov i ja imali smo priliku provesti život zajedno i zahvalni smo na tome.
Foto: Privatna arhiva
Životinje ne mogu, a mi idemo dalje
Za kraj ispričala bih vam još jednu priču. Pomorci su, da bi stvorili kućnu atmosferu, poželjeli imati kućne ljubimce na brodu. Moj Jakov imao je kanarinca Ćićolinu. Bila je tu i kujica Linda, koja se nije znala van broda ponašati jer su je kao malo štene odveli na brod. Imali smo i mačka Pepija te maloga majmuna.
Majmun je bio pravo veselje. Bio je kao mali čovik. Svaki dan bi pojeo konobaru ručak. No, jedan dan se uvukao u brodski dimnjak i od plinova se ugušio.
Kujicu Lindu svi su obožavali dok je bila štene, držali su je k'o caricu. Ali, dogodilo se to da je Linda odrasla i dobila bi, kao svaka žena, stvari. Tada su je svi odbacili, nisu je više htjeli. Govorili bi: “Imam ja jednu takvu doma, što će nam takva.” To je bilo tako tužno i tako nehumano. Linda se tada vezala za mene, ja sam joj jedina ostala. Bila je uz mene stalno – gdje ja, tu i Linda. Bila mi je kao prijateljica. Imala je sve osobine osobe. Obožavala sam je.
Ali, došao je trenutak da sam morala ići doma. Taj rastanak s Lindom mi je jako teško pao, jako me to rastužilo. Kasnije, kad sam srela jednog čovjeka s broda, odmah sam ga pitala za Lindu i kako je podnijela moj odlazak. Rekao mi je da ju je, kad je trčala za mačkom u luci, zgazio kamion. Jadna moja Linda, nikad se nije znala ponašati na kopnu. Bila je pravi brodski psić…
Ostao je još mačak Pepi. U luci su se štive ispraznile. Kroz prozor sam gledala Pepija, koji je šetao oko štive. Gledam što je Pepi nervozan, uzvrtio se… Na kraju je skočio, počinio je samoubojstvo.
Životinje ne mogu, a mi idemo dalje. Iscrpljuje ih more, iscrpljuje ih brodski život i lamarin, a mi uporno idemo dalje…
Točno tri godine su prošle otkako je nas je napustio naš pomorac, sveučilišni profesor, doktor znanosti, dugogodišnji koordinator splitskog i dubrovačkog plovnog područja, dobri duh Jadrolinije i zakleti šibenski bodul – sve to bio je Ante Mrvica, čovjek koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Dan danas osjeća se praznina u splitskoj trajektnoj luci, u kojoj je Mrvica proveo 27 godina svog radnog vijeka. U zasluženu mirovinu je otišao krajem kolovoza 2017. godine, ali i dalje Mrvica nije mogao bez luke. Kao priznanje za njegovu cjelokupnu karijeru, 2018. godine uručena mu je nagrada Komunikatora godine, a potom mu je i Splitsko-dalmatinska županija 2019. godine uručila nagradu za životno djelo.
Njegova veličina i karizma bila je nevjerojatna, o čemu svjedoči i činjenica da su se tijekom posljednjeg ispraćaja gospodina Ante s bijelih brodova splitskog i šibenskog plovnog područja oglasile brodske sirene. Brodovi i posade su uputili posljednji pozdrav velikom čovjeku koji je cijelim duhom i bićem bio posvećen brodovima i svojim putnicima.
U međuvremenu je pod redateljskom palicom autora Ivana Marjanovića nastao i dokumentarni film o životu Ante Mrvice, koji je donio dosad neobjavljene priče, tajne iz djetinjstva te svjedočanstva njemu najbližih ljudi, a prikazan je i do sada neobjavljen arhivski materijal. Ovim filmom se odala počast “čovjeku posebnog kova, duši od čovjeka, koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim”, kako ga naziva autor filma.
Ta ideja još uvijek nije zamrla, a podizanjem spomenika obilježilo bi se sjećanje na gospodina Antu i odala počast dobrom duhu splitske trajektne luke, kao i svim ‘malim velikim ljudima’, a ovaj šibenski bodul je uistinu to i bio.
Organizacija Confederation of European ShipsMasters’ Association (CESMA) u petak je uputila pismo Europskoj komisiji za promet, tražeći proširenje definirane ratne zone u Crvenom moru i Adenskom zaljevuzbog konstantne opasnosti po živote pomoraca.
“Kao što znate, stanje plovidbe u Crvenom moru i Adenskom zaljevu vrlo je zabrinjavajuće s trgovačke, ali i s ljudske strane. Nekoliko trgovačkih brodova napadnuto je posljednjih dana dronovima i/ili projektilima. Srećom, do danas nije bilo žrtava među pomorcima na tim brodovima. No, iako žrtava nema, negativan utjecaj na psihičko zdravlje pomoraca je itekako prisutan za sve pomorce koji i dalje plove tim područjem”, istaknuli su predstavnici CESMA-e u pismu kojeg potpisuju predsjednik udruge CESMA Kap. Dimitar Dimitrov i glavni tajnik Kap. Hubert Ardillon.
“Nezadovoljni smo činjenicom da je južno Crveno more podijeljeno u dvije zone: ratna zona koje se proteže do 12 nautičkih milja od jemenske obale (tj. zona teritorijalnog mora) i visokorizično područje koje pokriva ostatak zemljopisnog područja do eritrejske obale i tjesnaca Bab el Mandeb. U Adenskom zaljevu ratna zona se proteže 12 milja od jemenske obale, a vrlo malo visokorizično područje obuhvaća prostor južno od tjesnaca Bab el Mandeb”, poručili su.
“Naravno, uvjeti osiguravajućeg pokrića za brodove i članove posade nisu isti ovisno o tome nalazi li se brod u ratnom području ili području visokog rizika. No, problem je u tome što su u nedavnim napadima targetirani brodovi koji su bili na udaljenosti većoj od 12 milja od jemenske obale, bilo u Crvenom moru ili Adenskom zaljevu”, navode iz CESMA-e.
Podsjetimo, u prosincu smo izvijestili o izmjeni IBF-ovih i ITF-ovih popisa ratnih i visokorizičnih područja koji uključuju tri nove oznake. Prava pomoraca se razlikuju ovisno o području, stoga, ako primjerice brod uđe u ratno operativno područje, vi:
Imate pravo ne ići u takvo područje i imate pravo na repatrijaciju o trošku kompanije.
Imate pravo na dvostruku naknadu za invalidnost i smrt.
Imate pravo na isplatu bonusa u iznosu od 100 % dnevne osnovne plaće za vrijeme boravka na brodu – uz minimalnu plaću od 5 dana.
Imate pravo prihvatiti ili odbiti zadatak u području visokog rizika bez opasnosti od gubitka zaposlenja ili trpljenja bilo kakvih drugih štetnih učinaka.
Razlika u slučaju da brod uđe u visokorizično područje je u tome da imate pravo na bonus jednak osnovnoj plaći, isplativ za stvarno trajanje boravka/tranzita, da nemate pravo odbiti ići u takvo područje i da nema repatrijacije o trošku kompanije..
Članovi CESMA-e stoga su odlučili Europskoj komisiji za promet uputiti pismo zamolbe da se granice ratnih zona prošire, odnosno da se u zonu uključi dio Crvenog mora južno od granice Saudijske Arabije/Jemena, kao i dio u Adenskom zaljevu zapadno od granice Oman/Jemen (isključujući teritorijalna mora Eritreje, Džibutija i Somalije).
CESMA, sa sjedištem u Amsterdamu, osnovana je 1995. godine i predstavlja dvadeset i jednu udrugu brodskih kapetana, kao i nekoliko pojedinačnih članova, u šesnaest zemalja Europske unije i budućih zemalja EU. Svrha udruge je predstavljati kapetane brodova EU-a u Europskoj komisiji i da se njihovo mišljenje čuje u Europskom parlamentu.
U sklopu ovogodišnjeg Sajma Nautike u Zagrebu održava se poseban panel pod nazivom „Žene u nautičkoj industriji – She & Sea“. Ovaj događaj okupit će izuzetne žene iz različitih sektora nautičke industrije.Panel će se održati na Zagrebačkom velesajmu, 16. veljače u 15 sati na pozornici između paviljona 10A i 11A.
Organizator panela, vodeći trening centar za pomorstvo i nautiku u Hrvatskoj Adria Libar otkrio je odakle ideja:
„Žene su itekako prisutne u nautičkoj industriji i sudjeluju u oblikovanju ovog dinamičnog područja. Željeli smo napraviti balans u ponudi sajma i ovom prilikom istaknuti uspješne žene u nautičkoj industriji. Kroz priče sugovornica koje će podijeliti jedinstvena iskustva istražit ćemo raznolikost pozicija u industriji. Očekujte diskusije o izazovima s kojima su se žene suočavale i načinima kojima su stvorile put prema uspjehu. Ove različite perspektive prikazat će mogućnosti edukacije i razvoja u nautičkom svijetu“.
Sudionice panela su:
MAJA BAN – MYS YACHTING, direktorica agencije za luksuzni jahting podijelit će svoje iskustvo od početne do liderske pozicije.
JELENA CVITANIĆ HERAK – BURZA NAUTIKE, direktorica nautičkog medija edukativnog i tehničkog karaktera koji pokriva nautičke vijesti i događaje u Hrvatskoj i inozemstvu govoriti će kako mediji pridonose perspektivi nautike.
ANA KAKIĆ – mlada arhitektica s 8 godina iskustva na poziciji hostese u charteru, podijelit će iskustvo o pružanju usluge na brodu i prenošenju znanja na nove generacije.
MATEA KOBEŠĆAK – VODAN YACHTING, iskusna skiperica i instruktorica govorit će o svojim iskustvima upravljanja brodom, rješavanju izazova na moru, te educiranju posade.
SELMA ČMELIK – ZONA PLUS, edukatorica iz područja nautike, stručnjakinja koja se bavi obrazovanjem u nautičkom sektoru, podijelit će perspektivu o važnosti edukacije za napredak u karijeri.
INA VOJVODIĆ – predstavnica udruženja u nautičkoj industriji CROSCA govorit će o inicijativama i programima podrške kroz udruženo djelovanje.
Žene u nautici prepoznaju važnost međusobne podrške i suradnje. Potvrdit će to i sudjelovanje panelista kao primjer poticanja daljnje inkluzivnosti. Organizator poziva sve zainteresirane da poprate panel i iskoriste priliku za povezivanje sa ženama u nautici, stvaranje mreže s drugim entuzijastima kroz inspiraciju, suradnju i podršku unutar nautičke zajednice.
Sve najnovije informacije i ažuriranja bit će dostupni na stranicama sajma i organizatora, te na društvenim mrežama korištenjem hashtag-a #WomenInNauticalIndustry.
