Najveća pomorska nesreća u hrvatskoj povijesti i jedna od najvećih tragedija u svijetu dogodila se 14. prosinca 1960. godine.
Srećku Đuranoviću iz Rijeke, jednom od preživjelih pomoraca s Petra Zoranića, želja je bila progovoriti o tragediji, iznijeti činjenice, a nadasve demantirati one koji su taj događaj zaogrnuli određenim misterijem. Na Petru Zoraniću bio je prvi časnik stroja. Gotovo kompletan časnički kadar, ističe Srećko Đuranović, od zapovjednika na niže, bio je iz našeg kraja, iz Rijeke, Kostrene, Bakra, Crikvenice. Izuzetak su samo dva treća časnika. Posada je najvećim dijelom bila iz Zadra i sa zadarskog otočja, ali i s ostalih dijelova obale, Lošinja, Istre, iz kontinentalnog područja, čak iz Crne Gore; ispričao je prije dvije godine za Novi List sve detalje ove tragedije.
Tanker Petar Zoranić građen od čelika imao je istisninu 16.300 bruto-registarskih tona i nosivost od 25.300 tona. Bio je pogonjen s dvije parne turbine De Laval švedske proizvodnje i ukupne porivne snage od 12.500 konjskih snaga. Sa svojih maksimalnih 17,3 čvora, u to je vrijeme bio jedan od bržih, a zbog opreme smatrao se jednim od najsuvremenijih i najsigurnijih tankera u svijetu.
Štoviše, zbog svoje udobnosti i konkurentnosti na svjetskom brodograđevnom tržištu pomorci koji su plovili na njemu smatrali su se povlaštenima. Iako dizajniran da plovi dugo i mirno, M/T Petar Zoranić, kako je glasio službeni naziv broda, nije bio te sreće napisao je Vanja Majetić za tportal.hr
Ovako je jednu od najvećih tragedija zadarskog brodarstva, za Zadarski.hr opisao 10 godina poslije Božo Pekić, ložač na tada najvećem brodu ikad izgrađenom za jadranske brodare, ponosu flote zadarske Jugoslavenske tankerske plovidbe, tankeru “Petar Zoranić”:
“Sjećam se, bilo je to moje prvo putovanje na brodu “Petar Zoranić“, koje se završilo strašnom katastrofom. Putovali smo u pravcu Njemačke 14. prosinca 1960. godine, prolazili smo Bosporom. Toga dana na brodu je bilo sve kao i obično. Posada je ne sluteći ništa odlazila na spavanje ili na vršenje dužnosti. Spavao sam kad me je odjednom probudio zvižduk sirene za uzbunu. Bilo je oko 2 sata ujutro. Potrčao sam prema prozoru kabine i osjetio strašnu eksploziju.
Prizor je bio strašan. Sve što sam mogao vidjeti bio je plamen, i grčki brod, koji je bio zabit u desni bok našeg broda. Istrčao sam iz kabine i potražio drugove u susjednim kabinama. Nikoga nisam našao. Vratio sam se natrag da uzmem sat. Bilo je uzaludno. Kabina je bila u plamenu. Potrčao sam lijevom stranom broda i na stepeništu sreo pokojnog Radana (kojega sam identificirao u institutu). Našao sam ga kako zakopčava košulju. Viknuo sam mu da ne gubi vrijeme, već da se spašava. Ništa mi nije odgovorio. Istrčao sam na palubu, gdje sam našao pokojnog Žunića i malog Leonovića. Žuniću sam pokazao smjer gdje da skače, međutim, nije me poslušao i u onom paničnom strahu skočio je u suprotnom smjeru, gdje ga je stigla vatra. Leonović, prestrašen, nije htio skočiti. Uhvatio sam ga u namjeri da ga bacim, ali mi se istrgnuo iz ruku. Ja sam izgubio orijentaciju, okrećući se da vidim je li skočio.
Moj skok je bio nezgodan i pao sam na trbuh. Osjetio sam strašan bol koji mi je onemogućio plivanje. Malo zatim i Leonović je skočio u more. Vatra je brzo stizala do mene. Često sam morao roniti, jer je na površini bila nesnosna vrućina. Strgao sam pidžamu, jer mi je onemogućavala brzo plivanje. Tada je nastala borba sa strujom vode, koja me je često odvlačila na dno. Prema struji sam bio nemoćan. Toliko je bila snažna da me je odbacila iza vatre. S naporom sam ipak uspio domoći se obale. Našao sam se na cesti gdje su me opazile dvije žene, prišle mi i odvele u svoju kuću, gdje su mi pružile pomoć i na mene ostavile lijep dojam gostoprimstva.
Ujutro u 8 sati odvezli su me u bolnicu, gdje sam ostao jedan dan. Odatle su nas prebacili u hotel. Sve je ovo tako malo, škrto opisano da bi se moglo doživjeti ono što smo proživjeli svi moji drugovi i ja. To je riječima teško izreći.”
Kako piše poznati novinar Marijan Žuvić u svojoj knjizi “Jadranski Dossier X”, i riječki brodograditelji i zadarski Jugotanker i cijela zemlja ponosili su se velebnim brodom, a Zadrani su nestrpljivo očekivali njegovu prvu plovidbu.
“Dan nakon svečane isporuke u “3. maju”, Zoranić je 28. kolovoza 1960. doplovio pred Zadar. Bila je nedjelja i cijeli grad je došao pogledati čudo od broda: tanker od 25.400 tona nosivosti, kojega su dvije švedske parne turbine s lakoćom pokretale brzinom od tada gotovo nevjerojatnih 17,5 čvorova. Bio je najsuvremeniji u tadašnjem tankerskom svijetu i ploviti na Zoraniću bila je posebna čast i sreća.
Dojmovi o tome brodu za ponos nisu se još ni slegli kada je Zadrom, a onda i cijelom zemljom odjeknula nestvarno strašna vijest: Petar Zoranić nestao je u silovitom požaru u Bosporu, mnogo je izgubljenih života. Od radosti prve plovidbe do tuge njezina kraja prošlo je samo 108 dana, a Zoranić je nakon sraza s grčkim tankerom planuo i gorio 55 dana, jer je bio nakrcan strahovito opasnim teretom: 12.065 tona 90 oktanskog benzina i 11.300 tona nafte”, piše Žuvić.
Bila je to doista strašna tragedija koja je bolno odjeknula u Zadru. Zadarski JTP bio je tada u velikom uzletu, a ponos flote Petar Zoranić koji je još mirisao na pituru stradao je u strahovitom sudaru što ga je izazvao grčki tanker World Harmony. Na Petru Zoraniću poginuo je 21 član posade, no tijela samo dvojice od njih pronađena su i poslije dopremljena u domovinu. Iskusni kapetan Anton Sablić iz Kostrene i još 18 pomoraca nestali su u plamenu, a zajedno s njima i turski peljar. Nevjerojatno je bilo da se iz tog plamenog pakla izvuklo čak 29 zadarskih pomoraca i dvije putnice, supruge pomoraca.
Sreća je bila što je posada neposredno prije udesa dobila pisma iz domovine, pa su mnogi ostali budni i na taj način brzo reagirali u nesreći, a presudila je i odlična uvježbanost i prisebnost. Na grčkom tankeru, gdje je većina posade spavala, preživio je tek manji broj pomoraca. Ukupne crne brojke bile su: 21 hrvatski, 29 grčkih brodskih časnika i članova posade, turski peljar te dvojica turskih carinika izgubili su živote, ukupno 53 poginulih ljudi.
Uzrok nesreće bio je taj što je World Harmony plovio pogrešnom stranom Bospora, nije imao peljara i nije se uopće obazirao na upozorenje sa Zoranića. Zadarski se brod, poštujući pravila plovidbe u Bosporu, držao azijske strane tjesnaca. Na pet milja sjeverno od Istanbula na radarskom zaslonu opažen je veliki brod koji je zadarskom tankeru sjekao put. Unatoč upozorenjima, točno u 2.40 sati u desnu pramčanu stranu Petra Zoranića svom se silinom zario pramac velikog crnog broda, i to u najgore mjesto, točno u tank s visokooktanskim benzinom. Zoranić je planuo kao šibica, eksplozija je osvijetlila čitav Istanbul…
Velika tuga, bilježe kroničari, preplavila je tada Jadran. Tek 11 dana nakon sudara preživjeli su stigli u Zadar, a zrakoplovom iz Istanbula dopremljena su i tijela jedinih pronađenih žrtava, mazača Stjepana Viškovića i ložača Marka Radana. U tužnoj povorki nošene su slike 19 zauvijek nestalih pomoraca.
I legendarni direktor JTP-a pok. Ivan Paša prisjetio se 2001. godine velike nesreće:
“To se dogodilo u noći 14. prosinca 1960. Brod je bio u najmu kod Rusa i trebao je voziti benzin na Kubu, ali su Rusi tražili da ima i skladište za suhe terete, što mi nismo htjeli dopustiti jer smo se plašili raznih malverzacija. Bilo je to vrijeme kubanske krize, postojao je strah da Rusi ne prevoze rakete. Došlo je do požara, a ja sada mislim da je bila riječ o diverziji. Bio sam u Hamburgu, lučki agent mi je rekao za tragediju, pa sam istog dana otputovao za Tursku. Bože, to je bilo strašno: Zoranić gori na Bosporu! Ta mi je slika i danas pred očima. Stradao je 21 čovjek, među njima i zapovjednik broda. Bila je to krema Tankerske, elitni dio naše kompanije”, kazao je Paša.
Velika tvrtka pod njegovim vodstvom pokazala je svu svoju veličinu i u tragediji. Odmah nakon nesreće osnovan je Fond “Petar Zoranić” za pomoć obiteljima stradalih pomoraca. Iz tog su se fonda školovala i djeca poginulih pomoraca, tvrtka je brinula o stambenom, zdravstvenom i socijalnom statusu obitelji. Zahvaljujući Fondu, članovima obitelji poginulih pomoraca omogućeno je da posjete mjesto nesreće na Bosporu, kao i zajedničku grobnicu u Istanbulu s podignutom spomen-pločom.
Sjećanje na “Zoranića” nikad nije prestalo, na kobni 14. prosinca, kad je eksplozija zatresla Bospor…
