O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 278

Kako je spašena ukradena jedrilica: Važnost suvremene opreme

0
Foto: Novi list

Iz marine Bunarina, pokraj Pule, ukradena je jedrilica pod okriljem noći. Kradljivac je ušao u marinu morskim putem. Kasnije se ispostavilo da je bio talijanski državljanin u dobi od 76 godina. Za takvog je teško povjerovati da mu je prvi put. To će otkriti, ili su već otkrili, istražitelji. Krađu je otkrio vlasnik jedrilice, slovenski državljanin. Posredstvom AIS sustava i aplikacije instalirane na mobitelu, otkrio je da njegova jedrilica plovi otvorenim morem, a trebala se nalaziti na vezu u marini.

Brzo reagiranje

Odmah je nazvao policiju, prijavio krađu plovila, dao lokaciju i smjer plovidbe. U akciju su se brzo uključile nadležne službe – Obalna straža, Nacionalni pomorski centar i Pomorska policija. Ukradenu jedrilicu zaustavili su u međunarodnim vodama, otprilike šest i pol milja od granice hrvatskog teritorijalnog mora, u visini Kornata, piše Branko Šuljić za Novi list. Kradljivac je, a što bi drugo, uhićen, a jedrilica dotegljena u luku i vraćena vlasniku. U razgovoru za neke slovenske medije vlasnik, koji je želio ostati anoniman, ispričao je detalje čitava događanja.

Supruga i on zaputili su se na jedrilicu, a vikend su namjeravali provesti u jedrenju. Prvo iznenađenje zateklo ih je dolaskom u marinu – svoju jedrilicu nisu pronašli na vezu. Ništa dramatično još nisu naslućivali, najprije su pomislili da su je premjestili djelatnici marine.

Šok je nastupio kada je na ekranu mobitela otkrio lokaciju jedrilice: “Plovilo je u međunarodnim vodama, zapadno od Suska. Odmah sam nazvao 112 i prijavio krađu plovila. Obavijestio sam ih da pratim plovilo preko aplikacije i naznačio trenutnu poziciju, smjer i brzinu plovidbe. Istražitelji su dojurili u marinu i počeli očevid. Riječ je o krađi predmeta velike vrijednosti. Obalna straža preuzela je praćenje plovila preko VTS sustava, jer je postojala mogućnost da lopov isključi, ili onesposobi AIS sustav. Srećom, imao sam samo četrdesetak litara goriva pa je bio prisiljen smanjiti brzinu plovidbe. Plovilo Obalne straže presrelo ga je u međunarodnim vodama u visini Kornata. Zahvaljujem Obalnoj straži i nadležnim tijelima na brzoj reakciji i uspješnoj akciji. Inače bi se mogao izgubiti trag plovila.”

Krađe su česte

Sve je izvedeno brzo i uspješno, jedrilica je vraćena vlasniku, a kradljivac završio gdje mu je mjesto. Ipak, nije okončano bezazleno. Vlasnik nije prošao posve neokrznut – pričinjeno mu je dosta štete na plovilu. Redom, velika je šteta na palubi. Kradljivac se na plovilo ukrcao u neprikladnoj obući, nekim teškim cipelama. Provalio je u unutrašnjost, gdje je razbijao i uništavao sve što je mogao. Pokušao je isključiti AIS uređaj, ali ga nije prepoznao pa je stradao drugi navigacijski instrument. Razvaljena su vrata kabina, salon – “Nema mjesta gdje nema štete, trebat će nam najmanje tjedan dana za sve popraviti”, zaključio je vlasnik.

Znam, mnogi će sada postavljati pitanja: kako je to moguće, zar u marini nema čuvara, zaštitara, nadzornih kamera? Svega ima, a krađe plovila se stalno događaju. Nadasve su učestale unazad nekoliko godina na području čitavog Sredozemlja. Pročitao sam jedno objašnjenje, dosta je logično. Plovila se kradu i preprodaju krijumčarima za prijevoz migranata u Europi. Dva su načina najčešća: krađa iz marina i luka, te charter. Plovilo se iznajmi na tjedan dana i nikada više ne vrati vlasniku. Najmanji je problem promjena naziva broda i registarske oznake, te dobivanje novih, lažnih dokumenata. “Biznis” cvate, o tome nas mediji svakodnevno informiraju.

Nije baš mala!

Jedrilica ukradena u Puli nije baš skromnih gabarita. Dužina joj je 13,34 metra, istisnina skoro 10 tona, prema želji vlasnika ima 2 do 4 kabine. Instaliran je motor Yanmar od 40 kW, što je pokreće maksimalnom brzinom oko 8,5 čvorova. Nije brzo, ali jedrilicama je glavni pogon vjetar, motor je samo pomoćno sredstvo. Zato bjegunac i nije dospio daleko.

Jedrilica je Jeanneau Sun Odyssey 439. Na internetu se nudi dosta rabljenih, a raspon cijena kreće se od 160 do 260 tisuća američkih dolara, ovisno o godini gradnje, opremljenosti i broju kabina.

Važnost AIS sustava

Krađa jedrilice zorno pokazuje važnost i efikasnost suvremene opreme. Lokacija ukradenog plovila otkrivena je pomoću AIS sustava. I kontinuirano se pratilo njeno kretanje. Kasnije je Obalna straža uključila i drugi sustav.

AIS sustav – automatski identifikacijski sustav, u originalu Automatic Identification System – na brodovima nije novost, u uporabi je od početka devedesetih prošlog stoljeća. Obavezan je za sva plovila čija je brutto tonaža veća od 300 BT i sva plovila koja prevoze putnike, također, za ribarske brodove duljine veće od 16 metara. Značenje mu je danas višestruko, a počeo se razvijati kao tehnologija za izbjegavanje pomorskih nesreća.

AIS transmiter šalje podatke svakih 2 do 10 sekundi za vrijeme plovidbe i svake tri minute kada je plovilo na vezu ili sidru. Šalje sljedeće informacije: MMSI broj plovila, status plovila (na sidru, plovi s motorom…), kutna brzina (lijevo-desno, stupnjevi/min), brzina kretanja u rasponu između 0 i 102 čvora, položaj plovila (zemljopisna dužina i širina), kurs – relativno prema sjeveru, UTC sekunde – vrijeme u kojem su podaci generirani. Točnost odaslanih podataka izuzetno je precizna. Odašiljač prenosi i ostale informacije o plovilu. Primjerice, svakih 6 minuta emitira IMO broj plovila, naziv plovila, dimenziju, gaz, odredište plovidbe, predviđeno vrijeme dolaska i drugo. Cijena AIS uređaja može se smatrati pristupačnom. U prvom trenutku izdatak ne djeluje zanemarivo, ali ga treba usporediti s vrijednošću broda i mogućnostima što ih nudi vlasniku.


Branko Šuljić / Novi list

Sve plovidbe Kostrene koja i dalje plovi: Ovi su brodovi s njezinim imenom “tukli” svjetska mora

0
Foto: Novi list


Nakon 30 godina u floti Jugolinije i nakon prvog takvog prethodnika pod imenom »Kosovo«, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća ponovo je zaplovio brod izgrađen u Japanu. Bilo je to 21. travnja 1989. godine u 11 sati, kada je zaplovila nova »Kostrena« (Messina Shipping Inc. Monrovia) panamax bulker, ujedno i najveći koji je nosio ime Kostrene. Kum broda je, danas pokojni, bio kapetan Milivoj Šodić iz Kostrene, prvi zapovjednik Josip Blokar iz Kostrene, a zastavu na krmi je podigao prvi časnik palube, danas također pokojni, Emil Njegovan iz Kostrene.

Zanimljivo je da je brod porinut te je obavio probne vožnje pod imenom »Channell Alliance«, a druga je zanimljivost da ta »Kostrena« nikada nije ni porinuta. Naime, bila je izgrađena u suhom doku, piše Danilo Prestint za Novi list.

Brodovi blizanci

Brodogradilište Hashihama u Tadotsu nalazi se na otoku Shikoku i u to doba je bilo malo brodogradilište sa samo 800 zaposlenih, a »Kostrena« je bila samo jedan od nekoliko brodova blizanaca koji su se paralelno gradili. Tako je novogradnja 865, »Channell Endeavour«, odmah postao »Antonis L. Angelicoussis«, onda, 2007. godine »Ioanna L«, 2011. »Bulk Discovery«, a 18. kolovoza 2015. nasukan je na pijesku rezališta u Chittagongu. Novogradnja 879, »Channell Navigator« odmah je postala »Scenery Sea«, 2008. godine »Feng Guang Hai«, a plovidbe je završila desetog prosinca 2013. u kineskom rezalištu Jiangyin. Blizanci su bili i bulkeri »Milamores« (866, 1996. »Ceresa«, 1997. »Eastern Power«, 2016. »East Power«), koji još uvijek plovi kao »Inter Stevedoring 8« pod tajlandskom zastavom, »Torm Marina« (869, 2006. »Theareston«, 2013. »Xing Min Da«, 26. ožujka nasukan u Chittagongu) i »Torm Gerd« (880, 2000. »Marina Wave«, 2013. »The Watchful«, 21. ožujka počelo rezanje u Alangu) i »Beauty Sea« (875, 2008. »Jia Li Hai«, izrezan 2013. godine).

I još jedna zanimljivost: direktor brodogradilišta Hashihama bio je naučnik u brodogradilištu Hakodate Dock u Hakodate kada su 1959. godine izgrađeni brodovi »Kosovo« (Jugolinija) i »Piran« (Splošna plovba), odnosno cijela serija brodova blizanaca.

»Kostrena« je plovila u floti Jugolinije do 1999. godine kada je postala »Big Wave« (Teo Shipping, Atena), a 2011. je postala »Long Yuan« (Harmony Growing Shipmanagement, Dalian). Nasukana je u rezalištu Alang 27. veljače 2016. godine.

Ta »Kostrena« je bila posljednja novogradnja Jugolinije koja je uskoro postala Croatia Line, a zanimljivo je da je u deset godina plovidbe samo jednom bila u Jadranu. Bilo je to 1996. godine, ali ne u Rijeci, jer joj je matična luka bila Valletta, nego u Kopru, i to pod zastavom Malte!

A prije toga ? Prolistali smo stare upisnike brodova, davne Lloyd’s Register of Shipping i Annuario marittimo…

»Costregnano«

Od 1848. godine, kada se pojavljuje prvi brod, brigantin »Costregnano«, do naših dana, bila su još tri jedrenjaka duge plovidbe s tim imenom – brigantin, brik i bark, te tri broda – parobrod duge plovidbe, onaj prekršteni nakon oslobođenja i onaj izgrađen 1963. u Rijeci.

Prvi brigantin s imenom »Costregnano« izgrađen je na Sušaku u lipnju 1848. godine u brodogradilištu prote Vinka Zanona. Imao je 326/277 registarskih tona, a naručio ga je Ivan Krst. Randić, brodovlasnik iz Kostrene Svete Barbare koji se iz poslovnih razloga preselio u Rijeku. Udjele (karate) u brodu imao je i njegov brat Grgur Randić Matin te Dasevi i Ravasini koji su uskoro svoje udjele prodali u Trst. Smrću Ivana Krst. Randića njegovim karatima upravljaju njegov sin Ivan Krst. te riječki odvjetnik dr. Anton Randić. Godine 1861. brod je u suvlasništvu kapetana Tome Pezelja, također iz Svete Barbare, i njegove supruge Pauline, a novo ime brigantinu je »Riforma«. Uspješno plovi do 1874. godine, kada je pretrpio brodolom.

Od »Dobre Kostrenjke« do »Cinte«

Već 1852. Ivan Krst. Randić, mlađi gradi u Rijeci novi brik, od 468 tona, kome daje ime »Dobra Kostrenjka«. Osim njega, karatist je i Juraj Franjula iz Trsta. Tijekom godina preuređen je u bark s tri jarbola. Do 1859. godine vlasnici su mu članovi obitelji Randić iz Rijeke, a suvlasnik je bio i Ignacije Stipanović Antonov koji je ujedno bio i njegov zapovjednik. Za taj brod vezana je jedna ratna epizoda iz proljeća 1859. godine: brod je u plovidbi iz Antwerpena za Trst zaustavljen i zaplijenjen od francuske flote u Jadranu. Odvučen je u Toulon i postao ratni plijen, no na kraju je ipak oslobođen. U vlasništvu Kostrenjana ostaje do 1867., kada je prodan u Stoliv braći Xigga i mijenja ime u »Cinta«.

Zadnji jedrenjak duge plovidbe bio je bark »Kostrena«, kupljen na Malti 17. kolovoza 1881. godine. Izgrađen je u brodogradilištu Bussutti kao »St. Francesco«. Suvlasnici su bili kostrenski armaturi i kapetani Petar Pajkurić i Ivan Pezelj. Stradao je kod Brestove, pred uvalom Mazar, 20. veljače 1888. godine u nevremenu. Istog dana na istoj obali stradao je i bakarski bark »Ireneo« (bivši »Drugi dubrovački«) izgrađen u brodogradilištu braće Schiavon u Rijeci (Pul Fortice) u vlasništvu Hijacinta Schnautza i Katarine rođ. Burdacs Schnautz iz Bakra.

Parobrodi nakon jedrenjaka

Kapetan Petar Pajkurić bio je jedan od vrsnih inspektora senjskog Hrvatskog brodarskog društva početkom dvadesetog stoljeća koji je nadzirao gradnju parobroda »Ante Starčević« i »Lika« u Chioggi 1904. godine. Ostalo je zapisano da je stradao na parobrodu »San Spiridione«, tadašnje »Oceanie«, koji je stradao u požaru i eksploziji u Veneciji 1919. godine.

Nakon razdoblja jedrenjaka, već 1902. godine, pojavljuje se novi moderni parobrod »Kostrena«, izgrađen za vlasnike iz Kostrene Svete Lucije i hrvatskih privrednika iz Rijeke, a pod upravom kapetana Ivana Alojzijeva Šodića koji je bio i prvi zapovjednik parobroda. Parobrod je izgrađen u brodogradilištu Napier & Miller Ltd. (Old Kilpatrick) Glasgow kao novogradnja broj 120 formalno za tvrtku Brodarsko G.A. Šodić karatne udruge iz Kostrene, ali luka upisa bila je Rijeka. Najveći karatisti su bili Baldassare Mimbelli iz Orebića (Trst) s dva karata, Ivan Šodić s jednim i jednom četvrtinom karata, Luigi Kozulić iz Rijeke, Sigmund Kopajtić iz Bakra, Juraj Ružić iz Hreljina i Božica Večerina iz Kostrene Svete Barbare s jednim karatom. Ostali karatisti su imali polovicu ili četvrtinu karata, a bili su iz Krasice, Sušačke drage, Trsata, Novoga, Prezida, Labina, Dornbirna (Austrija), Voloskog, Dragozetića, Starigrada, Trenta, Trsta i Lisabona.

»Šavnik« i »Tuzla«

Tijekom Prvog svjetskog rata bio je zaplijenjen od engleske ratne flote u plovidbi za Emden i sproveden u Waymouth. No, ubrzo je vraćen vlasnicima, ali je u kolovozu 1914. interniran u španjolskoj luci Vigo. Nakon rata, 1920. godine ulazi u sastav kompanije SA di Armamento Oceania iz Trsta, a 1924. je u floti Brodarskog akcijskog društva Oceanija čije je sjedište u Sušaku i 1933. mijenja ime u Oceania brodarsko AD, Sušak. Tijekom Drugog svjetskog rata plovio je za potrebe saveznika, Ministry of War Transport, manager je White Shipping Co. Ltd., matična luka London, kao »Radfield«. Vraćen je 1945. godine vlasniku Oceania brodarsko AD iz Beograda sa sjedištem na Sušaku, nacionaliziran je i dobio ime »Šavnik«, što se vrlo rijetko navodi kad se piše o tom brodu. U flotu Jadranske slobodne plovidbe ulazi 1948. godine s imenom »Tuzla«, nakon što je dodijeljen Jugoliniji, ali zbog dotrajalosti dobiva samo svjedodžbu za plovidbu u maloj obalnoj plovidbi. Rashodovan je 1953. godine i razrezan u Splitu.

Ostalo je zabilježeno da je 1912. godine posada »Kostrene« pod zapovjedništvom kapetana Josipa Medanića spasila posadu francuskog parobroda »Gaulois«, za što je zapovjednik odlikovan francuskim odlikovanjem.

Putnička »Kostrena«

Putnički parobrod male obalne plovidbe »Croatia« izgrađen je 1891. godine u njemačkom brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu kao novogradnja broj 241 za Ugarsko-hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo iz Rijeke. Mogao je primiti 528 putnika, a pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije, čiji je kotao bio ložen ugljenom, brzinom od respektabilnih 11 čvorova. Godine 1921. preimenovan je u »Hrvatska« (Hrvatsko doničko pomorsko parobrodarsko društvo, Rijeka), a 1922. je u sastavu Jadranske plovidbe dioničkog parobrodarskog društva, Sušak, koje 1923. postaje Jadranska plovidba d.d., Sušak. Okupacijom 1941. godine mijenja ime u »Sansego« te plovi u talijanskoj službi do rujna 1943. (kapitulacija Italije) kada ga preuzimaju Nijemci. U lipnju 1944. godine potopljen je u Malom Lošinju u savezničkom zračnom napadu, a izvađen je 1946. godine u organizaciji Brodogradilišta Picinich iz Malog Lošinja i otegljen u Kraljevicu na obnovu. Utemeljenjem riječke Jadrolinije, 1947. godine, dodijeljen je toj tvrtki iz Rijeke koja mu mijenja ime u »Kostrena«. Pod tim imenom plovi sve do 1961. godine kada postaje »Kormat«, a tri godine kasnije prodan je splitskom Brodospasu te je u lipnju 1964. godine izrezan u Splitu.

I napokon – linijaš

Linijaš »Kostrena« izgrađen je 1963. u riječkom brodogradilištu »3. maj«, a po tradiciji, prvi zapovjednik broda bio je iz Kostrene Svete Barbare, i to danas pokojni kapetan Juraj Uršičić. Na primopredaji, nakon čega je, po tadašnjem običaju, brod privezan na riječkoj putničkoj obali, među posadom je bilo još šest Kostrenjana: Žarko Šoić kao prvi strojar, Ante Rožmanić kao treći palube, Mate Tićac kao administrator, Vilim Smeraldo kao glavni konobar te Vinko Šikić i Viktor Bubanj kao mehaničari. Brod je bio građen za liniju za Daleki istok, a petog siječnja 1967. godine udario je u podvodni koraljni greben kod Paracelskih otoka oko 240 nautičkih milja od vijetnamske luke Danang, prešavši preko njega. Nastavivši plovidbu smanjenom brzinom zbog jakih vibracija i oštećenja oplate u visini strojarnice, doplovio je na popravak u Hong Kong koji je trajao više od dva mjeseca. A 24. prosinca 1976. nasukao se na sprud otoka Tan-Kan-Shang kod Hong Konga. Popravak je podulje trajao.

No, u rujnu 1987. godine u Rijeci je predan novom vlasniku, Cosmos Shipping Corp iz San Lorenza u Hondurasu, koji su mu skratili ime u »Rena«. U tajvansko rezalište Kaosiung »Rena« je doplovila 11. siječnja 1988. godine, nakon 25 godina plovidbe.

Danas plovi samo mali tegljač imena »Kostrena« u vlasništvu brodogradilišta »Viktor Lenac« iz Kostrene, a zanimljivo je da taj brodić ima poveznicu s parobrodom »Kostrena«, kasnijeg imena »Tuzla«, budući da je izgrađen u brodogradilištu Arya u turskoj Tuzli.

Nekoliko tipova jedrenjaka

Brigantin – jedrenjak s dva jarbola; pramčani ima tri križna jedra, a krmeni, s velikom uzdužnom sošnjačom povrh koje su križna jedra

Brik (brig) – brz jedrenjak s dva jarbola s križnim jedrima i sošnim jedrom na krmenom jarbolu

Bark (brigantino a palo) – jedrenjak s tri jarbola i kosnik s prikosnikom. Prednji i srednji jarbol imaju nad deblom dva nastavka i na njima do pet križnih jedara

FOTO: Pozdrav s Arktika!

0
Foto: Čitatelj

Za ovih srpanjskih vrućina osvježenje tražimo na svakom koraku. Danas su nam podnošenje ovih teških ljetnih temperatura olakšale fotografije koje smo na adresu redakcije zaprimili od jednog pomorca.

“Pozdrav sa sjevernog dijela Svalbardskog otočja, koje se nalazi u Arktičkom oceanu, otprilike na pola puta između Norveške i Sjevernog pola!”

Pomorac nam se javlja s National Geographicovog broda Endurance, ekspedicijskog putničkog broda namijenjenog za putovanja polarnim područjima.

Ohladite se i vi s nama! Pogledajte galeriju u nastavku:

Ordinaciju u malom selu zamijenila je plovećom – na kruzeru: “To mi je najbolja odluka u životu!”

0
Foto: Privatna arhiva

Nakon završenog medicinskog fakulteta u Moskvi i Beogradu, sada šezdesetogodišnja Olivera Đorić Knežević dio karijere provela je radeći kao liječnica u jednom manjem mjestu. No, svoju malu ordinaciju potom je odlučila zamijeniti onom plovećom – na kruzeru. Danas, kako kaže, živi svoj oduvijek sanjani san.

Kako je tekla Vaša karijera?

Deset lijepih i zahtjevnih godina sam kao liječnica provela u seoskoj sredini. Te godine su udarile temelje mojoj, sada shvaćam, budućoj karijeri – radu na kruzeru. Godine su prolazile, stasavala sam kao liječnica, ali i kao osoba, savladavala znanja i vještine te završila specijalizaciju opće medicine, kao i brojne medicinske tečajeve i treninge.  

Zatim su došle veoma teške godine vrelih društveno političkih zbivanja na našim prostorima, što se poklopilo i sa mojom obiteljskom tragedijom. Kroz život sam krenula sama s devetogodišnjom kćeri i podrškom roditelja. I preživjela sam sve.

Rad s ljudima i moj poziv da radim kao liječnica su mi podjednako pomogli da preživim. Dali su mi snage za sanjarenje i nove životne planove, čak i kada je situacija izgledala poprilično tužno za mene.

Kako ste se odlučili ordinaciju na kopnu zamijeniti radom na kruzeru?

Kada se moja kćer osamostalila i krenula svojim životom, tada sam se i ja odlučila okrenuti sebi i svom snu – radu na brodu. Sve što volim i želim u životu tu je bilo na jednom mjestu – more, moja profesija i putovanja. Nisam odoljela i zaposlila sam se kao liječnica na kruzeru. Još uvijek me to raduje.

Kako se razlikuju posao na kopnu i rad u ordinaciji na kruzeru?

Da, potpuno je drugačije. Ne može se to niti usporediti. Počevši od toga da govorite jezike koji vam nisu materinji, susrećete se s ljudima drugih nacionalnosti i kultura, do toliko drugih različitosti.

Na brodu su izazovi i rizici često prisutni na dnevnoj bazi. Sam posao liječnice na brodu je vrlo zahtjevan, odgovoran i traži konstantno usavršavanje kao i svakodnevno učenje od kolega.

Zapravo, posao liječnika na brodu zahtijeva svakodnevno učenje, na svakom mjestu i situaciji. Brod je težak, ali ujedno i prekrasan. Sve je mnogo ljepše kada radite u dobrom timu jer u zatvorenom prostoru, kao što je kruzer, smatram da je od krucijalnog značaja imati dobre i uljudne kolege. Nikad ne možete predvidjeti što sve može donijeti dan ili noć na oceanu.

No, sve se savlada i riješi jer – tko hoće, taj nađe i načina.

Koji su najljepši trenuci koje pamtite s broda?

U sjećanju mi je ostalo puno ljepota. Ali, jedna uspomena mi se najviše usjekla u pamćenje.

Bio je to četverogodišnji dječak iz Španjolske koji je bio na pregledu kod mene. Bio je prestravljen i nije prestakao plakati. Onako krupnook i kovrčave kose baš mi se urezao u sjećanje. Po završetku pregleda, pobjegao je iz ordinacije, a potom se vratio, skočio i zagrlio me. “Gracias”, izustio je.

Tada sam naučila da se na svim jezicima svijeta riječ “hvala” može zamijeniti zagrljajem.

Kako Vam pada odvojenost od najmilijih?

Biti pomorac je teško! Nedostaju mi kuća i obitelj. No, živ čovjek se na sve navikne. Ako volite svoj posao i ako ste kreativni, shvatite što vam je činiti. Slijedila sam svoje snove i presretna sam. Brod me sasvim ispunjava.

Početi ploviti bila mi je najbolja odluka u životu.

Namjeravate li se ikad vratiti raditi u ordinaciju na kopnu?

S obzirom na moja iskustva rada na brodu, voljela bih svoj radni vijek završiti na kruzeru. Tu mi je prekrasno i svaki dan na brodu meni je poseban…

Katarina Mitrović

Izmjene Pravilnika o pomorskim knjižicama i obveznom mirovinskom i zdravstvenom osiguranju: Uključite se u javno savjetovanje!

0
Foto: Ilustracija / MMPI

Pomorci, oglasite se!

Na središnjem državnom portalu za savjetovanja sa zainteresiranom javnošću e-Savjetovanja otvoreno je Savjetovanje s javnošću o Nacrtu prijedloga Pravilnika o pomorskim i brodarskim knjižicama te postupcima i načinu prijave i odjave na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje.

Savjetovanje je otvoreno do 29. srpnja, a uključiti se može zainteresirana javnost.

Na državnom portalu e-Savjetovanja također je otvoreno Savjetovanje s javnošću o Nacrtu prijedloga Pravilnika o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca i/ili brodaraca.

Ovo savjetovanje s javnošću otvoreno je do 28. srpnja.

Pomorci, ako imate prijedloga ili komentara vezanih uz Pravilnik o pomorskim knjižicama i načinima prijave i odjave na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje ili Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca, sudjelujte u javnom savjetovanju.

Donosimo poveznice:

SAVJETOVANJE S JAVNOŠĆU O NACRTU PRIJEDLOGA PRAVILNIKA O POMORSKIM I BRODARSKIM KNJIŽICAMA TE POSTUPCIMA I NAČINU PRIJAVE I ODJAVE NA OBVEZNO MIROVINSKO I OBVEZNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

SAVJETOVANJE S JAVNOŠĆU O NACRTU PRIJEDLOGA PRAVILNIKA O POREDOVANJU PRI ZAPOŠLJAVANJU POMORACA I/ILI BRODARACA

Kapetan Aron Baretić – ABe: Crtica iz života sa zapovjedničkog mosta (Daj šta daš)

0
Foto: MarineTraffic

Lokacija: Weifang, Kina
Vrijeme: 14. i 17. srpanj 2022. godine
Ime broda: „Sloman Hebe“


Vjerujem da smo svi koji smo barem kratko proveli vrijeme po zemljama dalekog Istoka vrlo brzo shvatili da Japanci, Kinezi i Koreanci imaju poteškoća pri izgovaranju pojedinih riječi engleskog jezika. Naročito riječi koje u sebi sadrže grlene glasove poput „r“. Stoga nam često bude teško razumjeti što nam govore.

Utoliko me nije osobito iznenadilo kad mi je agent prije dolaska u Weifang javio kako će nam on biti osnovni kontakt jer nitko (njegove riječi) u portu ne govori engleski jezik. Pokazalo se da i „Cargo Surveyor“ (inspektor tereta) i govori i piše sasvim solidan engleski. Dok ostale nismo niti vidjeli niti čuli.

Razmišljao sam kako će barem piloti (peljari) morati znati komunicirati na engleskom. No, znaj ti u Kini što očekivati. Bez trunke negativnog prizvuka!

Prije samog dolaska smo bezuspješno zvali pilote ili kontrolu prometa, bilo koga tko bi nam mogao reći što smijemo, a što ne. Pošto nitko nije odgovarao, uplovili smo u bovama (plutačama) označen plovni put i produžili prema jednoj od pilotskih stanica. Nakon kraćeg vremena je nazvao agent na telefon kako odmah moramo izaći van iz označenog kanala i produžiti do bove broj 47.

Promptno smo okrenuli brod i „sišli“ s plovnog puta, razmišljajući zašto je označen i čemu isti služi ako njime ne smijemo prolaziti. Odgovor sam dobio kasnije, od krajnje antipatičnog pilota koji me prosvijetlio svojom mudrošću ukazavši mi na to da je kanal isključivo jednosmjeran. Istovremeno me gledao kao da sam totalni idiot kojem osnovne stvari nisu poznate ili jasne. A ja se i dalje pitam zašto je tome tako obzirom da do tada nisam nikada i nigdje čuo da postoje takvi kanali. Da se promet može istovremeno odvijati samo u jednom ili drugom smjeru, zbog širine kanala, je prilično uvriježena praksa. Međutim, isključivo prema van mi je neobično.

Dakle, usporedno s kanalom smo došli i do željene bove gdje se s remorkera ukrcao spomenuti pilot. Nakon što je promumljao nešto što bi trebalo sličiti pozdravu zatražio je, ne zamolio, da mu se donese ručak na most. Odgovorio sam mu da će mu donijeti kad ručak bude spreman. Još dva puta me pitao u razmaku od kakvih petnaest minuta gdje je ručak za njega. Valjda se bojao da neće stići potrpati u sebe dovoljno brzo.

Kasnije se nazovi „razgovor“ odvijao otprilike ovako:

Pilot: “Imaš viskija na brodu?“

Ja: “Nemamo nikakvog alkohola na brodu.“

Pilot: “Zašto?“

Ja: “Zato jer nam je alkohol zabranjen“, a mislim si je li uistinu glup ili samo nekulturan.

Pilot: “Aha, ali imaš cigareta za mene?“

Ja: “Imam ali ne dan“, zaboravljajući na dobar kućni odgoj.

Pilot: “Zašto?“

Ja: “Jer sam prijavio carini.“

Pilot: “Nema veze za carinu. Daj mi cigarete.“

Ja: “Dok carina ne prođe ne smijem dirati cigarete.“

Pilot: “Onda na odlasku. Doći ću ja na brod na odlasku.“

Nisam mu odgovorio nego sam razmišljao kako vjerojatno nije jedini pilot u portu i kolike su zapravo šanse da se vrati na partenci (odlasku). Kao i kako ću onda izbjeći davanje cigareta.

No, prihvatili smo remorkere, dali prve konope na bankinu (obalu) i on se povukao s krila natrag na klimatizirani most.

Pilot: “Kapetane, šta nema kave za mene?“

Ja: “Tu ti je aparat pa si napravi ili čekaj da se vežemo“, već mi ga je bilo dosta i previše.

Napravio si je kavu, popio kavu i valjda su mu počeli crvi raditi u stražnjici.

Pilot: “Reci posadi da otpuste remorkere.“

Ja: “Otpustiti ćemo ih kad budemo vezani sa svim konopima. Ne prije toga:“

Pilot:“Reci posadi da mi pripreme skalu s desne strane.“

Ja: “Čim budemo vezani, otpustiti će remorkere pa pripremiti skalu za tebe.“  

Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“

Ja: “Čim budemo vezani, otpustiti će remorkere i pripremiti skalu za tebe!“  

Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“

Ja: “Koliko metara iznad mora?“

Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“

Ja: “Pitam te, koliko metara iznad mora?“

Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“

Ja: “Ponovo te pitam, koliko metara iznad mora?“

Pilot: “Tri metra, tri metra!“ Iznerviran, pokazujući četiri prsta u zraku.

Ja: “Dobro, tri metra!“, pokazujući tri prsta u zraku.

Za svo to vrijeme objašnjavanja oko skale, Čif je stajao nekoliko metara dalje i smijao se kao magarac.

Pilot, sav revoltiran, živčano me pozdravio i u pratnji Čifa spustio na palubu. Usput ga je pitao zašto je Komandant tako nervozan. Čif kaže da je zamalo pao na palubu od smijanja. Ali je, ipak, čekao dok nismo bili vezani i dok remorkeri nisu bili otpušteni kako bi jedan od dva došao po njega, a naša posada pripremila skalu tri, ne četiri, metra iznad mora.

Nevjerojatno, ali istinito – isti se pilot pojavio i na partenci. I opet je zatražio ručak. A kratko prije iskrcaja se odvijao kraći razgovor:

Pilot: “Imaš cigarete za mene?“

Ja: “Ne.“

Pilot: “Zašto?“

Ja: “Jer mi kompanija ne dozvoljava“, lažem čim usta otvorim.

Pilot: “Aha.“

Tu je nastupio tajac od minute do dvije. Vjerujem da je smišljao kako da me prevari i izvuče nešto. A kako je naš revni konobar uz ručak i flaširanu vodu donio i tetrapak mlijeka i voćnog soka, evo ti prilike.

Pilot: “Kapetane!“, pokazujući rukama na dva tetrapaka. „Uzet ću ovo. Može?“

Ja: “Ma nosi“, samo se više iskrcaj, pomislio sam, odmahnuvši rukom.

Pozdravili smo se i Terco ga je ispratio do palube i remorkera.

A nama na brodu je ostala zafrkancija s tri metra i četiri prsta u zraku.


U navigaciji, Istočno Kinesko more, Weifang (Kina) – Batangas (Filipini), 19. VII. 2022.


Kapetan Aron Baretić – ABe

Aron Baretić - ABe
Foto: Aron Baretić – ABe

VIDEO: Riječanin Sanjin Presečki prvi je časnik palube najvećeg kruzera koji je ikad uplovio u riječku luku

0
Foto: Kanal Ri

Već oko 8 sati i nedjelju počelo je iskrcavanja turista s najvećeg kruzera koji je uplovio u grad. Putnici su na kopnu dočekani glazbom i naravno prigodnim pićem. Goste s kruzera dočekali su i autobusi, njih 15 odvelo je turiste na brojne izlete. Ostali su svoj dan godišnjeg odmora potrošili na razgledavanje Rijeke.

I dok su svi ostali došli u razgledavanje, jedna je osoba s broda nakratko došla doma.

“Stvarno sam ponosan što sam Riječanin i što smo uplovili s najvećim kruzerom u povijesti Rijeke. Stvarno, dojmovi su savršeni. Ponos”, rekao je prvi časnik palube Sanjin Presečki.

Sanjin Presečki na moru je već sedam godina, a u nedjelju je bio jedini Riječanin na brodu – iako ih inače, kako kaže, ima još koji novac zarađuju na Norwegian Getawayu. Trenutno su na zasluženom odmoru, donosi Kanal Ri, a prenosi Ri Portal.

“Kao prvi časnik na brodu sam odgovoran za navigacijsku stražu, osam sati vozimo brod. Kao prvi časnik imam tu odgovornost, uz sebe imam i drugog časnika tako da nisam sam na mostu. Ovo je velika odgovornost jer imamo 5.600 ljudi na brodu”, kaže Sanjin Presečki.

Težak i odgovoran posao ima i svoje sjajne trenutke, poput ovoga kada s komandnog mosta gledaš ulazak broda u svoj grad.

A u gradu su uživali i brojni turisti, inače nedjeljom prazno Korzo, se napunilo. Pred mikrofon su većinom stali turisti iz Sjedinjenih Američkih Država.

Napoli, Palermo, Korfa, Dubrovnik, Split, Rijeka i iskrcavanje u Trstu. To je ruta kojom je prošao kruzer, a svi s kojima su reporteri Kanal Ri pričali naglašavaju da su im najdraži hrvatski gradovi.

I Rijeka je sve zanimljivija kruzerima, u europi je gužva kada je kruzing industrija u pitanju pa se sve više traže mirnije luke.

A koliko su gosti platili putovanje? Cijena sedmodnevnog putovanja je već negdje od 700-tinjak eura. Naravno, to je početna cijena bez dodatnih obaveznih troškova.

Norwegian Getaway u ponedjeljak je iskrcao putnike u Trstu, a stižu novi kojima će prva stanica biti Rijeka. Kruzer se vraća danas, u utorak, donosi Kanal Ri.

Jadrolinija suspektno poništava natječaje i obnavlja flotu protivno smjernicama Vlade i EK?

0
jadrolinija
Foto: Pexels

Nacional otkriva detalje iz postupaka javne nabave zbog kojih iskusni brodarski ekspert, nekoć čelnik više brodarskih tvrtki, proziva Upravu Jadrolinije da izbjegava gradnju novih brodova u hrvatskim brodogradilištima i suspektno poništava natječaje

Budućnost je u elektrifikaciji flote! I mi krećemo u zelenu tranziciju“, gromoglasno je u kolovozu prošle godine u medijima najavio predsjednik Uprave Jadrolinije David Sopta, magistar strojarstva, koji je na toj istaknutoj poziciji u hrvatskom državnom brodaru već šest godina, piše Nacional.

„Davidu Sopti teče drugi mandat na čelu najvećeg hrvatskog linijskog brodara, za koje vrijeme se nije dogodilo ništa od najavljene obnove i elektrifikacije flote u skladu sa smjernicama Vlade RH i EK. Jadrolinija i dalje ima 54 putnička broda, od kojih oko 37 trajekata za lokalnu plovidbu, prosječne starosti više od 30 godina. U mandatu gospodina Sopte Jadrolinija je kupila samo jedan novi brod, katamaran ‘Jelena’. I dalje se spretno izbjegava gradnja novih brodova u hrvatskim brodogradilištima dok se Uprava javno zaklinje da je baš to željeni smjer potpore hrvatskoj brodogradnji i gospodarstvu. Ali je potpuno jasno da je Jadrolinija, kroz ugovore s Agencijom za obalni linijski promet, utrošila vrlo velik iznos državnih poticaja na kupovinu određenog broja starih, gotovo u pravilu isluženih grčkih trajekata“, ističe za Nacional nezavisni ekspert za pomorstvo i brodogradnju, koji ne upozorava samo na loš smjer razvoja i budućnosti flote kompanije kojoj „čelnici, ali i neki ministri vole tepati da nije samo najveći linijski brodar na našoj strani Jadrana, već da je jedan od svjetski priznatih brodara“, nego i na negativne posljedice i za hrvatske brodograditelje i pomorce.

Spomenuti izvor, doktor znanosti, međunarodni i domaći konzultant za pomorstvo i trenutno voditelj dvaju razvojnih projekata, suradnik nekoliko instituta i agencija za pomorstvo, ranije čelni čovjek više hrvatskih brodarskih tvrtki, komentirao je niz po njemu nelogičnih i problematičnih odluka i ishoda natječaja o kupovini, koje je dostavio na uvid redakciji Nacionala. Radi se o odlukama o kupovini i natječajima koje je donijela Uprava Jadrolinije na čelu s Davidom Soptom – bivšim pomoćnikom ministra vanjskih poslova i europskih integracija i diplomata, čovjeka od najvećeg povjerenja premijera Andreja Plenkovića – uz znanje i pristanak vrlo šarolikog Nadzornog odbora kojem je na čelu Damir Zec, profesor Pomorskog fakulteta u Rijeci, i najpozvanijeg člana Skupštine Društva, ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića, nekada najboljeg studenta profesora Zeca.

Zašto spomenuti Nacionalov izvor želi ostati anoniman?

Zbog nekoliko sasvim specifičnih razloga koje taj izvor opisuje ovako: „Pitanje Jadrolinije, njezina (ne)profitabilnog i zakonitog poslovanja, smjera njezina razvoja, već dugi niz godina prvenstveno je političko pitanje. Jadrolinija je sfera izravnog političkog utjecaja, političkih i klanovskih borbi, sfera osiguranja financijskih interesa, područje sasvim osobnog upravljanja ogromnim novcem, prije svega državnim subvencijama, što se javno ne propituje. Jadrolinija je tema o kojoj nijedna istinski stručna i dobronamjerna kritika nije dobrodošla. Jadrolinija je problem RH o kojem se ne govori. Jadrolinija ne posluje po Zakonu o trgovačkim društvima, nego po posebnom Zakonu o Jadroliniji donesenom 1996. godine. Jadrolinija nije ni d.d. ni d.o.o., već Društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta. Jadrolinija je tako država u državi, kojoj je hrvatska država osigurala monopolistički položaj.“

Nacionalov izvor dodaje da je potrebno samo pogledati Jadrolinijin Plan poslovanja za 2023. godinu, usvojen 12. prosinca 2022. godine (izražen u kunama), kako bi se shvatilo da se 40 posto ukupnih Jadrolinijinih prihoda od oko 1,3 milijarde kuna financira izravno iz proračuna Republike Hrvatske. I doista, „ugovorena potpora za brzobrodske linije“, „ugovorena potpora za državne brodske, trajektne i sezonske linije“ i „izvanredna potpora“, ma što to značilo, izravno iz državnog budžeta donose u Jadrolinijin prihod nešto manje od 500 milijuna kuna. Isti izvor upozorava da među rashodima za 2033. godinu nema ni jedne stavke iz koje bi bilo razvidno da će Jadrolinija išta uložiti u obnovu flote, ponajmanje u gradnju novih brodova u hrvatskim brodogradilištima. Na pitanje zašto je prije devet godina Jadroliniji isporučen posljednji novi brod izgrađen u hrvatskom brodogradilištu, nema odgovora.

„Takvo posebno poticanje iz proračuna RH još uvijek prolazi pred europskim tijelima, jer nisu predstavljeni kao verificirano subvencioniranje ili pokrivanje gubitaka nacionalnog brodara, nego kao amortizacija troškova na nerentabilnim linijama koje se moraju održavati zbog povezivanja slabo naseljenih otoka i dijelova Hrvatske s kopnom, što ne podliježe kontroli EU-a. No dokad?“ pita se naš sugovornik. Sve dok je takve prakse, primat u obnovi flote, suprotno deklarativnim istupima, imat će kupovina polovnih trajekata. „Iz zrakoplova je vidljivo da je stalna praksa da se prije dogovori kupnja, a onda tek raspisuje postupak javne nabave“, kazuje taj Nacionalov izvor.

U prosincu 2022. godine Jadrolinija je objavila natječaj za kupnju polovnog trajekta i Dokumentaciju o nabavi RO–RO putničkog broda. Uz brojne upute ponuditeljima data je i procijenjena vrijednost nabave – 55.755.300 kuna odnosno 7,4 milijuna eura, bez PDV-a. Kada se pogleda Tehnička specifikacija predmeta nabave, „vidi se da uvjeti natječaja nisu u skladu s nacionalnim propisima, odnosno propisima hrvatske zastave, kako se kolokvijalno zovu Pravila za statutarnu certifikaciju pomorskih brodova“, ističe naš sugovornik.

U Tehničkim karakteristikama Jadrolinija je kao uvjet zapisala da joj treba „brod građen pod nadzorom priznatog klasifikacijskog društva i klasificiran od klasifikacijskog društva koje je član IACS-a“. Budući da Jadrolinija učestalo kupuje polovne trajekte od grčkih brodovlasnika, a grčki trajekti su pod nadzorom grčkog klasifikacijskog društva koje nije član IACS-a, koji trenutno broji 11 klasifikacijskih društava, situacija se rješava tako da se pronađe neko klasifikacijsko društvo koje preuzme klasu ciljanog broda, pa Hrvatski registar ne može ništa prigovoriti, objasnio je Nacionalov izvor.

Sljedeći uvjet u Tehničkoj specifikaciji je da se treba kupiti brod čiji je „kapacitet putnika minimalno 500 zimi, a 700 ljeti“. No u broju „toaleta za putnike“ Jadrolinija je u tom natječaju pogriješila i stavila minimalno osam toaleta. „Po pravilima hrvatske zastave, na 50 putnika potrebno je na brodu imati jedan toalet, znači da bi ih na traženom brodu Jadrolinija morala imati 14, što očigledno s odabranim ponuditeljem nije bio slučaj“, komentirao je Jadrolinijin dokument Nacionalov izvor.

Ali 16. svibnja 2023. godine Jadrolinija je poništila taj natječaj. U obrazloženju Odluke o poništenju otvorenog postupka javne nabave broda procijenjene vrijednosti 7,4 milijuna eura, na koji je stigla samo jedna ponuda, i to ponuditelja Livadas Shipping Company, iz Perama u Grčkoj, potpisanoj od Davida Sopte, predsjednika, i Vjekoslava Dorića i Gorana Frkovića, članova Uprave, kaže se da je ponuda grčkog ponuditelja „ocijenjena nepravilnom (nije sukladna dokumentaciji o nabavi), neprihvatljivom (cijena ponude prelazi planirana, odnosno, osigurana novčana sredstva Naručitelja za predmetnu nabavu) i neprikladna…“ pa je Naručitelj obvezan odbiti ponudu Livadas Shipping Companyja. „Sasvim je jasno zašto je natječaj poništen, a mi se nećemo baviti spekulacijama o tome zašto je do toga došlo“ komentirao je tu situaciju naš sugovornik. I što je Jadrolinija potom napravila nakon poništenja?

Za nekoliko dana, u svibnju 2023. godine, raspisala je isti natječaj s potpuno istim uvjetima i karakteristikama, ali u Dokumentaciji o nabavi RO–RO putničkog broda procjena vrijednost nabave je naglo narasla i sada umjesto 7,4 milijuna eura iznosi 7,8 milijuna eura, bez PDV-a. U Tehničkoj specifikaciji opet se traži brod kapaciteta putnika 500 zimi + 200 ljeti. „I opet se krše Propisi hrvatske zastave i traži se 8 umjesto 14 toaleta za putnike. Vrlo je čudno da to nikome u Jadroliniji ne smeta. Na ovom trajektu bi redovi za toalet stalno mogli biti dugi“, istaknuo je naš sugovornik. Upravo 27. lipnja 2023., na dan izlaska Nacionala, otvaranje je tog natječaja pa ćemo saznati tko je najbolji ponuditelj za prodaju novog, polovnog Jadrolinijina trajekta.

No 2019. godine, po sličnoj špranci, Jadrolinija je kupila čak tri islužena grčka broda. Dva manja, dobila su imena „Lošinj“ i „Ugljan“, Jadrolinija kupuje za po 2,5 do tri milijuna eura od Rusa, odnosno, preko ruskog registra koji je preuzeo klasu za grčke brodove kad je pušten u promet Krimski most, jer tamo više nisu trebali. Treći, preko javnog natječaja kupljen od grčkog brodovlasnika, dobio je ime „Faros“. Brod je bio star desetak godina, prevozio je 600 putnika i 160 vozila. Jadrolinija ga je platila 63 milijuna kuna ili oko 8,5 milijuna eura. No „Faros“ i „Lošinj“ bili su u jako lošem stanju pa ih je Jadrolinija, prije puštanja u linijski promet, dala temeljito urediti i popraviti u brodogradilištu Dalmont u Kraljevici. Umjesto, kako je dogovoreno, do Uskrsa 2020. godine, obimni radovi na „Farosu“, koji je evidentno bio u lošem stanju, potrajali su sve do sredine kolovoza 2020. godine, kada je pušten zaploviti na liniji Split-Stari Grad. Radovi remonta i rekonstrukcije „Farosa“ koštali su Jadroliniju još oko 1,5 milijuna eura. No Hvarani su ostali ljuti i razočarani još kada su, u veljači 2020. godine, vidjeli što im je Jadrolinija namijenila kao stalnu vezu otoka s kopnom. Hvarani su od Jadrolinije na toj izuzetno frekventnoj i dugoj liniji očekivali potpuno novi trajekt. Kad su vidjeli podrtinu „Farosa“ koja je išla u remont u Kraljevicu, Hvarani su Jadroliniji poručili: “Za ovaj brod neće biti svečanog dočeka!“

Predsjednik Uprave Jadrolinije David Sopta u kolovozu 2022. godine čvrsto je najavio da je budućnost kompanije u elektrifikaciji flote, da Jadrolinija kreće u zelenu tranziciju i da je cilj nabaviti više od 10 brodova s tehnologijama koje će omogućiti zelenu tranziciju. I k tome: „Do kraja ove godine (2022., op.a.) raspisat ćemo natječaj za gradnju triju brodova na električni pogon s korištenjem električne energije pohranjene u baterijama. Time jasno pokazujemo smjer u kojem želimo razvijati flotu Jadrolinije, sve u skladu sa smjernicama Vlade RH i Europske komisije.“ I doista, stvari su se pokrenule. Ali evo što se dogodilo s natječajem za gradnju triju novih brodova na električni pogon, nakon što se Jadrolinija doista javila na natječaj fonda Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026., koji predviđa kupovinu novih brodova koji rade na pogon čistih energija ili su povezani s digitalizacijom.

U siječnju 2023. godine Jadrolinija je raspisala natječaj „Gradnja putničkih brodova na električni pogon, sufinanciranje iz EU fondova“, objavila Dokumentaciju o nabavi i Uputu za podnošenje Zahtjeva za sudjelovanje. „Procijenjena vrijednost nabave za sva tri broda iznosi 45 milijuna eura“, piše u Zahtjevima za izgradnju brodova za 389 putnika, od kojih je 150 u zatvorenim prostorima maksimalne dužine 52 metra, s maksimalnom brzinom od 14 čvorova i doplovom od najmanje 40 nautičkih milja pri brzini od 12 čvorova. Brodovi su planirani za plovidbu na državnim linijama Mali Lošinj-Susak, Šibenik-Vodice i Suđurađ-Dubrovnik.

U točki 11. Zahtjeva stoji: „Osnovni pogon broda treba biti električni s korištenjem električne energije pohranjene u baterijama“, s obzirom na to da se europski novac mora potrošiti na pogon s čistom energijom. Međutim, Jadrolinija bi željela besplatno, europskim novcem, izgraditi tri broda, ali ne isključivo s čistom energijom i na električni pogon. U točki 17. Zahtjeva, bez ikakvih ograda, doslovno stoji: „Za potrebe sigurnosti broda i putnika na brodu će biti ugrađen rezervni izvor energije, dva dizel generatora s emisijom ispušnih plinova u skladu s IMO Trier III standardom … Doplov broda u slučaju rada diesel generatora mora biti najmanje 200 Nm pri brzini od 12 čvorova.“ Opisane su i situacije u kojima će se uključivati dizel generatori: akcije potrage i spašavanja duljeg trajanja, kvarovi na održavanju lučke infrastrukture, kvarovi na održavanju brodskih baterijskih setova i „dužoj plovidbi pri premještanju broda izvan dodijeljenih brodskih linija“.

„To je jako čudno postavljanje Zahtjeva za gradnju brodova na električni pogon. Baš kao da nitko tko prati realizaciju natječaja neće razumjeti i baš kao da nikoga nije briga što će postavljanjem dvaju velikih dizel generatora Jadrolinija kršiti ili izigrati osnovne zahtjeve natječaja iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti – gradnja brodova na električni pogon, a ne hibrida“, ukazao je na ozbiljne posljedice Jadrolinijina propusta Nacionalov izvor.

Na natječaj iz siječnja 2023. godine nije se javio samo stalni suradnik i poslovni partner brodogradilište Dalmont iz Kraljevice, već su se javila dva respektabilna hrvatska brodogradilišta – Brodotrogir i Iskra iz Šibenika, bivši Remontni zavod „Velimir Škorpik“. Međutim, uz tri hrvatska brodogradilišta javila su se još i četiri brodogradilišta s područja EU-a: Astilleros Armon iz Španjolske, Baltic Workboats iz Estonije, Cantiere Navale Vittoria iz Italije i Holland Shipyards Group iz Nizozemske. Među takvom ekipom respektabilnih hrvatskih i europskih brodogradilišta, kraljevički Dalmont, vlasništvo Ivana Ivića iz Splita, dugogodišnjeg uspješnog kooperanta hrvatskih brodogradilišta, čini se da ima najskromnije reference. Dalmont gradi putničke katamarane do 14 metara, male trajekte i ribarske brodove. „Vjerojatno je to razlog zbog kojeg je Uprava Jadrolinije poništila dugo očekivani i dugo najavljivani natječaj za epohalni preokret k zelenoj tranziciji – početak gradnje nove flote i brodova na električni pogon – i sve sudionike proglasila nesposobnima, što zvuči doista neozbiljno“, smatra naš sugovornik.


Cijeli članak pročitajte >>ovdje<<.

Željko Rogošić / Nacional

Hrvat Ivan Sekalec bio je ložač na Titanicu: “Neki su nožem prerezali prste utopljenika koji su se grčevito držali za rub čamca…”

0
Foto: Wiki media Titanicov čamac za spašavanje

Podmornica Titan u kojoj je preminulo petero putnika okupirala je pažnju ljudi diljem svijeta. Ta je podmornica trebala putnike odvesti do olupine Titanica, no priča nije imala sretan kraj. Zbog ove tragične situacije, potonuće Titanica ponovno se našlo u središtu pažnje. U suradnji s Yugopapirom, Index donosi priču iz 1952. godine o Hrvatu Ivanu Sekalecu koji je bio na Titanicu.

Lipanj 1952.: Četrdeset godina je proteklo od one noći kada je u svijet krenula vijest: “Titanic je potonuo!” Među 885 ljudi – posade i službenika Titanica, nalazio se i jedan Hrvat, brodski ložač Ivan Sekalec, koji danas živi u Zagrebu.

Sekalec spada među one malobrojne sudionike najveće mirnodopske pomorske tragedije ovog stoljeća, koji su uspjeli da spase svoj život. Gledao nas je začuđeno kada smo mu pristupili. Očito, iznenadilo ga je da mu netko nakon toliko godina dolazi i da ga pita za onaj događaj, koji je u njemu ostavio toliko tragova.

“Da, točno su vam rekli. Ja sam preživio katastrofu Titanica.”

Starca su godine i nedaće jako nagrizle. Očekivali smo da ćemo vidjeti kršna, stasita pomorca koji polovinom svog sedmog desetljeća još hoda čilo i krepko. Ali – prevarili smo se. Nije to “suncem opaljeni stari morski vuk, koštunjava lika naborana čela i čeličnog pogleda”, kakve poznajemo iz pripovijedaka i romana Jacka Londona.

Ivan Sekalec je klonuo i previše klonuo za svoje 64 godine. Živčano je slomljen i jako iscrpljen. Čak je i obligatno sidro utetovirano na mišici pomorca prije nekih 45 godina sada već prilično izblijedilo.

Sekalec i nije bio pomorac. Šta je to osam godina? Imao je 16 godina kada je – gonjen “trbuhom za kruhom”, a još više vođen nemirnom pustolovnom ćudi – ostavio sirotinjsku zagrebačku krovinjaru i otišao na more.

A onda… uostalom, putevi tih mladića su uvijek približni i veoma slični. Mukotrpan, prenaporan rad na palubi ili u utrobi broda – bučna i burna iživljavanja po lučkim krčmama svih kontinenata.

Tragedija Titanica ga je jako potresla

Nakon osam godina Sekalec se povratio na kopno. Tragedija Titanica živčano ga je potresla u tolikoj mjeri da je rano odlučio napustiti pomorski život, koji je inače jako volio.

Bio je 24-godišnji mladić kada je one travanjske noći, sretno skliznuvši s prekooceanskog gorostasa koji se potapao, čitavu noć drhtao u čamcu za spašavanje s još šezdesetdvojicom supatnika i lutao u čamcu pučinom, neizvjestan hoće li dočekati pomoć i spasenje.

A kada je Carpathia, pritekavši prva u pomoć brodolomcima, među malobrojnim spašenima iz jednog od tridesetak čamaca izvukla i ložača Ivana Sekalca, Zagrepčanin se zarekao da nikad više neće na brodove. Iz New Yorka, gdje su iskrcali spašene, brzo se vratio u Stari svijet. Lutao je za uhljebljenjem kojekuda, dok je još bilo snage, a onda se vratio u rodni grad.

Danas, kada u njegovom dvorištu znatiželjno razgovaramo o Titanicu, rano iznemogli starac se s naporom prisjeća pojedinosti i detalja drame. No, što razgovor dulje traje, sjećanje se budi sve jače i jače. Preko zgrčenih usana u priličnom neredu, tromo i polako se valjaju riječi, koje na mahove bljedunjavo, a na mahove prilično jasno slikaju jezivu noć između 14. i 15. travnja 1912. godine.

“Upravo sam završio putovanje na engleskom parobrodu Everton Grange, kada sam doznao da White Star Line namjerava da sa svojim tek dovršenim Titanicom pođe za Plavu vrpcu. Jedan moj znanac u Londonu, brodski konobar, koji je i sam dobio zaposlenje na Titanicu, dobro se založio da i ja budem primljen među posadu.

Bio sam tada presretan. Koliko zbog dobre zarade, mnogo bolje nego na Everton Grangeu, isto toliko i zbog toga što ću sudjelovati u jednom rekordnom pothvatu – u osvajanju Plave vrpce. Znate, to je velika čast za svakog pomorca.”

“U ranu zoru 8. travnja napustili smo Liverpool…”

Ivan Sekalec nas polako i oprezno vodi na prvo i posljednje putovanje Titanica. Povremeno zastaje. Tu i tamo ne može se sjetiti ovog ili onog detalja. Na mahove mu glas još jače drhti. Očito, sjećanje ga uzbuđuje.

“U ranu zoru 8. travnja napustili smo Liverpool i krenuli prema jugozapadu. U francuskoj luci Cherbourg ukrcali smo neke nove putnike i u noći između 11. i 12. travnja nastavili dalje, najvećom brzinom koju je brod mogao razviti. Ta težnja za rekordom, ta nesretna Plava vrpca sve nas je zaokupila.”

U salonima su se putnici zabavljali. Mnoštvo milijunaša, koji su putovali brodom, davali su ton i raspoloženje svečanim i bučnim soarejama i zabavama. Održavao se ples za plesom. Pilo se i lumpovalo.

Zar je tko u toj razuzdanoj masi mogao ozbiljno komentirati upozorenje francuskog parobroda Touraine, kojeg su susreli 36 sati nakon odlaska iz Cherbourga i koji je upozoravao Titanic na pozornost pred ledenim bregovima koji putuju s juga na sjever. Nekoliko je sati ta novost prepričavana kroz salone više kao kuriozitet nego li kao opomena na opasnost, a brzo se na to i zaboravilo.

Međutim, gore, u Stožeru brodskih oficira, nije se na to gledalo bezazleno. Titanic je sve češće primao radiograme s ostalih parobroda, koji su upozoravali na ledenu opasnost. Radiogrami i signali uporno su objavljivali blisko prisustvo ledenih bregova i na mogućnost da se te ledene gromade susretnu s Titanicom. Brodski časnici nalazili su se u nedoumici. Usporiti?!

“Da”, formalno savjetuje zamjenik zapovjednika broda Lightoller.

Međutim, tome se protive interesi kompanije. Ta čitavom je svijetu najavljeno da će Titanic, brod White Star Linea, krenuti u borbu za Plavu vrpcu. A ako se vožnja sada uspori – od Plave vrpce ništa!? I kao personifikacija kompanije u zapovjedničku kabinu dolazi iz bara polupijani direktor White Star Linea Bruce Ismay, koji naređuje: “Ne smije se usporiti! Bila bi to sramota za kompaniju.”

“Bila je nedjelja, hladna noć…”

Dotad je Titanic plovio prosječnom brzinom od 22 uzla. Bilo je to dovoljno da obilno premaši granicu, koja je potrebna za osvajanje Plave vrpce. Zar da se sada, u toku posljednjih dana putovanja uništi ta prednost?

Postavljen između dva oprečna mišljenja, kapetan Edward J. Smith, jedini u mogućnosti da donese konačnu odluku, dugo oklijeva. Ovo je njegovo posljednje putovanje, pred odlazak u penziju! Njegovo dugogodišnje pomorsko iskustvo nalaže mu opreznost, ali neposredna prisutnost direktora kompanije, čiji je namještenik, potiče ga da radi suprotno od svog uvjerenja.

Bruce Ismay je svjestan toga. Zadržava se u kapetanovoj kabini i neprekidno podbada: “Brže! Treba ploviti još brže! Još malo, pa će Titanic osvojiti Plavu vrpcu i ima sve uvjete da je dugo zadrži.”

Kapetan Smith priklanja se toj neumoljivoj i nepametnoj logici. On daje preko parlafona nalog da se još ubrza. Dolje, u utrobi broda zvone zapovijedi Sekalcu i drugovima…

“Bila je nedjelja. Napolju hladna noć. Kad sam došao na smjenu, među kotlovima je bilo kao u paklu. Ovi gore ne namjeravaju sustati, dočekaše me neki drugovi, koji su se obilno kupali u znoju.

Svi smo već dočuli za opasnost koja nam prijeti od ledenih bregova. Probudio se u nama osjećaj nesigurnosti. Iskreno vam velim, većina od nas vrlo rado bi poslala do đavola i Plavu vrpcu i čitavu tu ludu trku po oceanu, samo da se plovi sigurnije.

Ali, odozgo, iz zapovjedničke kabine stizale su zapovijedi. Nova i nova kolica ugljena dolazila su iz spremišta, pa nije preostalo drugo, nego odbaciti kaput i košulju, prihvatiti lopate i – ložiti… Do jedanaest sati sve je išlo kao i obično…

Te noći bez mjeseca, ali pune zvijezda, u prvom razredu bio je ples i zabava. Blistavo kao i dotad, bučnije nego ikad prije. Vani je svega nekoliko mornara i nekoliko desetaka zaljubljenih parova, koji požudno udišu studeni, ali osvježujući morski zrak.

“Šaputanja je prekinuo oštar krik”

Najednom, njihova povjerljiva šaputanja prekide oštar, zloslutni krik. Rođen negdje u noći, kao da ne dolazi niotkud, ili kao da je gore, na prednjem jarbolu poletio iz kakvog svračjeg gnijezda. Možda nitko u prvi mah nije shvatio smisao tog krika. Imao je neki očajan, tragični, gotovo neljudski prizvuk. Od takvog krika jeza podilazi i tijelo uzdrhti.

“Ledeni brijeg! Na desnoj strani ledeni brijeg!”

“Zaustavite strojeve! Punom parom natrag”, čuli smo dolje bjesomučnu viku kroz parlafon. Bilo je kasno. Nije se više ništa moglo učiniti. U hipu je zatutnjao tresak. Neki od nas su pri sudaru pali, a jedan Nijemac, ložač, pao je na željeznu užarenu ploču pred kotlom i strahovito kriknuo. Nije se više podigao.

Prošlo je nekoliko trenutaka a da nismo mogli shvatiti što se dogodilo. Više instinktom nego razumom, krenula je grupa, nakon časovite nedoumice i oklijevanja, prema vratima. Gotovo istodobno kroz vrata koja vode iz skladišta ugljena uletio je neki vozar s kolicima i povikao: “Spašavajte se! Voda prodire u skladište!”

To je stvorilo još veću zbrku. Desetak ljudi je nagnulo prema vratima od hodnika, u namjeri da pobjegnu napolje. Međutim, nisu uspjeli. Pred njih je iskrsnuo inženjer s revolverom u ruci. Opalio je nekoliko metaka iznad glava i rekao: “Pucat ću u prvoga tko pokuša pobjeći! Natrag svi. Morate ostati na svojim mjestima, šteta nije velika. Opasnosti nema. Samo treba ostati hladnokrvan.”

“Tvrdili su da opasnost nije velika”

Ne mogu reći da je ijedan od nas povjerovao da inženjer toga časa govori istinu. Ipak, udarac je to bio. A i voda je u skladištu. Međutim, valjda zato što smo željeli da to bude istina, primirili smo se donekle i vratili lopatama. Ubrzo zatim došao je dolje i jedan brodski časnik, također s revolverom. I on je tvrdio da opasnost nije velika, ali da su ipak, za svaku sigurnost pozvani u pomoć neki brodovi, koji se nalaze u blizini i koji će uskoro stići.

Kada je voda počela nadirati do strojarnice, više nije bilo što za čekati. Prestalo se s pričanjem da nema više opasnosti i mi smo odozdo u velikoj žurbi izašli na prvu palubu.

Tamo je već bilo dosta putnika trećeg razreda, koji su bili u povoljnijem položaju od ostalih da shvate situaciju, pa su već zaposjeli dobar dio čamaca za spašavanje. U svaki čamac ušlo je i desetak ljudi od posade, kojima je bio zadatak da upravljaju čamcem.

Bilo nas je ukupno 63 u čamcu, u koji sam ja ušao. Ukrcavanje je toga časa teklo u priličnom redu, jer opće panike još nije bilo. Iz salona je dopirala glazba. Tamo se još uvijek plesalo i zabavljalo.

Kada je naš čamac spušten u vodu, većina žena koje su se sa mnom u čamcu nalazile, plakale su i kukale, a ne mogu reći da tog časa ni sam nisam bio u nedoumici, ne bi li bilo bolje da sam ostao na brodu?

Čuo sam još nekoliko časaka prije, kako su neki časnici savršenim mirom uvjeravali putnike, da se neki brodovi nalaze u blizini, da su primili signale našeg radiotelegrafista za pomoć i da će – sasvim sigurno – pomoć svakog trenutka stići…

U salonima prvog razreda je vrilo. Pjevalo se, zabavljalo i plesalo, sve dok brodski časnici i kapetan Smith nisu nakon kraćeg savjetovanja, uvidjevši da je došao čas da se konačno počne buniti za spašavanje, zaključili da se gostima kaže istina. I nastao je temeljit preokret!

Ljudi koji su dotad u smokinzima, frakovima i plesnim haljinama znali samo za kurtoaziju i gentlemanstvo, kojima su na usnama bile riječi o ljubavi, vjernosti i samoprijegoru, postali su u trenutku razularena bezoblična životinjska masa.

“Očajnički vrisak i kuknjava zaplovili su u noć…”

Nastala je strahovita gurnjava. Očajnički vrisak i kuknjava zaplovili su u noć brže, mnogo brže nego što je plovio i sam Titanic. Bilo je slučajeva da su žene, kojima se do maloprije udvaralo, srušene u paničnoj jurnjavi hodnicima i pregažene. Naprijed, na palubu! Što prije van, do čamaca za spašavanje!

Tamo ih je dočekalo tragično razočaranje. Većina čamaca bila je već zaposjednuta. Došao je, dakle, trenutak, da se svatko morao boriti za vlastiti život. I borilo se! Strahovita je bila ta borba. Koliko danteovskih scena, koliko grabežljivosti i egoizma u toj borbi.

U mnogo slučajeva djeca, žene i starci nisu imali nikakve prednosti pri ukrcavanju u čamce. U onoj strašnoj strci i otimanju za preostala spasonosna mjesta, neki su samoživi luđački udarali šakama po djeci i ženama.

Mnogi od putnika, vidjevši da gore na brodu nema više mjesta ni u jednom čamcu, skakali su u hladnu vodu. Nada da će ih netko prihvatiti u čamce, koji su već bili dolje, tinjala je u njima kao posljednja luč spasenja. Neki su umrli već odmah pri padu u vodu, zbog nagle promjene temperature tijela u jednom trenutku. Drugi su se smatrali presretnim ako su se uspjeli dohvatiti ruba kakvog čamca.

Ali… U strahu da bi svaki došljak mogao prevrnuti ionako prepun čamac, nije se prezalo ni pred čim, da se takvog utopljenika ukloni. Bilo je slučajeva da netko od onih u čamcu nožem prereže prste utopljenika, koji se grčevito držao za rub, ili da bjesomučnim udarcem vesla obuzda očajnika, koji se bezgranično jezivo bori za opstanak u životu…

“Titanic je polako gasnuo…”

Titanic je polako gasnuo. Jedno za drugim trnule su mnogobrojne svjetiljke. Krikovi onih koji su ostali na brodu jezivo su parali ledenu noć. Ti nesretnici htjeli bi otići, odlijepiti se od broda i lebdjeti u zraku.

Htjeli bi uteći smrti, koja se strahovitom brzinom približava. Čelični div se sve više i više propinje. Pramac zaranja sve dublje, a krma se uzdiže prema nebu. Onda najednom, kao naglo probuđen, prekooceanski gorostas strmoglavo skliznu pod površinu…

U posljednjem činu ove drame Ivan Sekalec imao je veoma sporednu ulogu. Od časa kad se dokopao spasonosnog čamca, veslao je bez daha s drugovima.

“Dalje, što dalje od sablasnog broda i jezivih prizora na njemu. Pomoći ionako nismo mogli nikome, čamac je mogao primiti najviše do 60 osoba, a već nas je bilo šezdeset i troje u njemu, i to većinom žena. Oko četiri sata lutali smo pučinom. Hladnu sjevernu zoru dočekali smo iscrpljeni, drhteći od hladnoće i iznemoglosti.

U daljini, kad se malo jače razdanilo, vidjeli smo još jedan čamac, također pun – druga grupa ljudi koji su preživjeli brodolom. Mahali smo jedni drugima kaputima i haljinama. Pošli smo jedni drugima ususret, kada se na vidiku izvio trak dima. Stigla je Carpathia.”

Autor: Ratko Zvrko (Vjesnik u srijedu, 1952.)

Znate li tko je izumio brodski vijak?

0
propeler
Foto: Hapag-Lloyd

Josip Ressel, šumarski inženjer, mornarički intendant izumitelj je brodskoga vijka. Dvogodišnju topničku školu završio je 1811. u Češkim Budějovicama, a 1816. dvogodišnji studij šumarstva u Mariabrunnu kraj Beča.

Karijeru je započeo 1817. postavljanjem za kotarskoga šumara u Pleterju, kada su mu povjerene i šume Žumberačke gore. Godine 1821. dobio je mjesto u Provincijalnoj upravi državnih posjeda za Primorje na području austrijskog carskog namjesništva u Trstu te je obnašao dužnost šumarskoga nadzornika za tadašnje pokrajine Istru, Goricu i otok Krk. 1825. godine promaknut je za šumarskog inspektora Kranjske i Slovenskog primorja. Od 1835. u Motovunu je bio upravitelj državnih šuma u Istri, od 1838. agent Mornaričke uprave za Motovun i Istru, od 1843. u intendanturi mornaričkoga skladišta u Veneciji te od 1848. šumarski podintendant u Trstu, gdje je ostao do kraja života.

Aktivno je unapređivao šumarstvo, samoinicijativno izrađivao prijedloge za poboljšanje kraških šuma kako bi pridonio razvoju Istre te opskrbljivao mornaricu drvom za gradnju brodova, piše Gorgonija. Izradio je projekt odvodnje te se brinuo o Motovunskoj šumi hrasta lužnjaka koja je bila od posebne državne važnosti radi proizvodnje posebne, zakrivljene građe potrebne za brodogradnju. Napisao je djela Plan ponovnoga pošumljavanja općinskih zemljišta u Istri, u kojem iznosi problematiku o metodama, razlozima i nadzoru pošumljavanja, šumarske politike i gospodarske opravdanosti i Povijest mornaričkih šuma, osvrt na tadašnje gospodarenje Motovunskom šumom i određivanje smjernica za osiguravanje drvne građe brodogradilištima u Trstu i Veneciji.

Najpoznatiji je kao izumitelj brodskoga vijka (vijčanoga propelera), patentiranoga 1827., danas gotovo isključivoga brodskoga propulzora. Prvi nacrt izradio je 1812. godine, a izvodio je pokuse čamcima na vijak s ručnim pogonom na rijekama Krki i Ljubljanici te na moru u Trstu. Bio je to prilagođeni Arhimedov spiralni vijak “puž”, koji se sastojao iz samo jedne zavojite (vijčane ili helikoidalne) plohe od jednog i pol zavoja na dugom vratilu paralelnom kobilici broda, smješten u posebnom krmenom otvoru ispred kormila. U Trstu je 1829. vijak iskušao u plovidbi parnim brodom Civetta, duljine 18 m, snage 4,4 kW, postigavši brzinu od 6 čv.

Tom prilikom poslije pola milje plovidbe eksplodirala mu je cijev u parnom motoru, a pokus je obustavljen policijskom zabranom. Svoje eksperimente s propelerom Josip Ressel nastavio je u Šibeniku i tako promovirao svoj izum koji će u svjetskoj povijesti navigacije zauzeti izuzetno važno mjesto. Nakon Resselova izuma brodskoga vijka mnogi su iskoristili njegovo znanje. Vijak se u neznatno promijenjenom obliku pojavio kao djelo Engleza Francisa Pettita Smitha, za koji je i dobio patent 1836. godine. Arbitraža Nacionalne akademije u Washingtonu odlučila je u Resselovu korist, a prvo javno priznanje stiglo je od admirala Tegetthoffa koji je izjavio da je austrijska mornarica izvojevala pobjedu u bitci kod Visa 1866. zahvaljujući upravo pogonu s Resselovim vijkom.

Također je izumio ili usavršio stroj za pogon riječnih brodova, pneumatsku poštu, kuglične i valjkaste ležajeve, mlin s valjcima, rotacijsku prešu, bojenje pamučne tkanine, cestovno parno vozilo, različite strojeve i alate za poljodjelstvo i dr. Zbog velikog doprinosa hrvatskom šumarstvu, u Motovunu je po njemu nazvan trg.