O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 310

U Tivtu održana komemoracija za žrtve potonuća parobroda „Cetinje“

0
Foto: Boka News

U Tivtu obilježena 78. godišnjica najveće pomorske tragedije na južnom Jadranu

Komemorativnim skupom na groblju u Donjoj Lastvi gdje je u kolektivnoj grobnici sahranjena većina žrtava, te polaganjem vijenca u more na mjestu potonuća parobroda „Cetinje“ u Tivatskom zaljevu, u prošlu subotu je u Tivtu obilježena 78-godišnjica najveće pomorske tragedije na južnom Jadranu – potonuća parobroda „Cetinje“, 10. prosinca 1944.

Uz zvuke „Tišine“ u izvođenju trubača Glazbeno-prosvjetnog društva Tivat, ispred kolektivne kosturnice žrtava potonulog parobroda „Cetinje“ u Donjoj Lastvi okupilo se kompletno rukovodstvo Općine Tivat s gradonačelnikom Željkom Komnenovićem i predsjednikom Skupštine Miljanom Markovićem na čelu, ambasador Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veseljko Grubišić, hrvatski konzul -savjetnik u Kotoru Zlatko Kožuhar, konzul Republike Srbije u Hereg Novog Mićo Rogovič, komandant Mornarice VCG kapetan fregate Milan Jevtović, čelnici UBNOR-a Tivta Darko Vuković i OBNOR-a Tivta Mato Brguljan, predsjednik Zajednice Talijana Crne Gore Aleksandar Dender, kao i brojni građani i rodbina dijela stradalih. Katolički i pravoslavni vjerski obred spomena žrtvama, služili su lastovski župnik don Nikola Majić ispred Kotorske biskupije i svećenik Mitropolije crnogorsko-primorske, otac Pavle Pajić, piše Boka News.

Na detalje tragedije parobroda „Cetinje“ 10. prosinca 1944. kada je taj mali željezni brod od 100 bruto-tona bio jedino raspoloživo sredstvo transporta između gradova i naselja u ratom razrušenoj i tek oslobođenoj Boki Kotorskoj, podsjetio je predsjednik OBNOR-a Tivta Mato Brguljan.

Dok je tek drugi put za redom, plovio na liniji od Kotora, preko Tivta do Herceg Novog, nakrcan s preko 200 ljudi – mahom civila, ali i pripadnika jugoslovenskih partizanskih jedinica, talijanske partizanske divizije „Garibaldi“, te zarobljenih njemačkih vojnika, „Cetinje“ pod zapovjedništvom kapetana Boža Paparele iz Dubrovnika, je oko 9 sati u sred Tivatskog zalijeva, naišao na magnetnu protubrodsku minu. Jedna od preko 80 takvih mina koje su u najvećoj tajnosti na dnu zalijeva Boke pred svoje povlačenje iz Boke, položili Nijemci, a koja je imala eksplozivno punjenje od čak 350 kilograma, doslovno je razorila maleni parobrod dug tek tridesetak metara. Od siline eksplozije, „Cetinje“ se prepolovilo i potonulo za manje od tri minute, odnoseći sa sobom na dno mora preko 200 žrtava, Točan broj poginulih nikada nije utvrđen jer se u još uvijek izvanrednim prilikama u tek oslobođenoj Boki tada nije vodio precizan popis putnika što su se ukrcavali i iskrcavali na jedini civilni parobrod što je tada plovio na ruti Kotor-Prčanj-Stoliv-Perast-Risan-Kamenari-Tivat-Đenovići-Herceg Novi. Službeni izvještaj nesreće koji su priopćile partizanske vlasti bio je 87 poginulih, iako je zapravo, stradalo više od 200 ljudi. Bilo je samo 11 preživjelih među kojima je bio i teško ranjeni zapovjednik »Cetinja«, kapetan Božo Paparela.

»Umjesto da se ljudi raduju oslobođenju Boke od okupatora u Drugom svjetskom ratu, početkom prosinca 1944. zadesila ih je ogromna tragedija – potapanje parobroda »Cetinje« koju nikada ne trebamo zaboraviti. Koristim ovaj trenutak kako bih predložio da se napravi novi spomenik žrtvama ove nesreće i da se postavi na adekvatno mjesto u Velikom gradskom parku Tivta, da se jedna ulica u gradu nazove Ulicom žrtava parobroda »Cetinja« i da se preko Ministarstva prosvjete Crne Gore pokrene inicijativa  da se ovaj događaj uvrsti u udžbenike povijesti iz kojih naša djeca uče u školama i da se učenicima osnovnih i srednjih škola, barem u Boki, održe predavanja o tragediji parobroda »Cetinje«- istakao je Brguljan.

Na 15 talijanskih partizana – pripadnika čuvene divizije »Garibaldi« koji su izgubili živote u potonuću parobroda »Cetinje«, podsjetio je predsjednik zajednice Talijana Crne Gore, Alekdandar Dender, ističući da su oni bili samo dio od preko 200 žrtava ove tragedije.

»U ovoj spomen kosturnici počivaju žrtve ove strašne nesreće, među njima i 15 talijanskih vojnika – pripadnika divizije »Garibaldi« koji su nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943, prišli jugoslavenskim partizanima i zajedno s njima se  borili protiv Nijemaca, sve do oslobođenja ovih krajeva u studenom1944. Nažalost, sudbina nije  dala da se odmah nakon završetka borbi oni vrate u Italiju. Ostali su  zauvijek ovdje, sjedinjeni  u smrti s ostalim žrtvama različitih vjera, nacionalnosti i ideologija. Smrt je ovdje izjednačila sve njihove razlike za života.« – istakao je Dender podsjećajući na duboke i preko deset vjekova duge povijesne veze Boke s Italijom, još od vremena starog Rima i Venecijanske Republike, a što je učinilo da je talijanska kultura itekako prisutna na ovim prostorima i predstavlja neodvojivi dio ukupnog bokeškog identiteta i nasljeđa.

»Morska plava grobnica s ostacima parobroda »Cetinje« i ova grobnica u kojoj počivaju i talijanski vojnici, ostali su pomalo zaboravljeni u talijanskim analima Drugog svjetskog rata. Zato se u ime Zajednice Talijana Crne Gore zahvaljujem UBNOR-u i OBNOR-u Tivta i Općtini Tivat što svake godine obilježavaju ovaj tužni datum i čuvaju od zaborava uspomenu na žrtve tragedije parobroda »Cetinje«- zaključio je Dender.

Hrvatska polupodmornica zaplovila u prijestolnici Saudijske Arabije uz bok Guinnessovim rekorderima

0
Foto: Agena Marin

BIOGRAD NA MORU – Inovativna turistička brodica semiSUBMARINE biogradskog brodograditelja Agene Marin odnedavno plovi u Saudijskoj pustinji! Naime, tri su polupodmornice našle svoj dom u Rijadu, prijestolnici Saudijske Arabije, gdje se nalazi jedan od najatraktivnijih tematskih parkova na svijetu, Riyadh Boulevard World.

Park je inače dio nacionalnog festivala zabave i sporta, Riyadh Season, koji se svake godine održava od listopada do kraja ožujka, te nudi atrakcije poput sela Marvellovih superjunaka, Monopolija u ljudskoj veličini, zona s ‘virtualno stvarnim’ video igricama i mnogih drugih, piše Morski.hr.

– Bilo je već više upita za tematske parkove, no drago mi je da smo prve polupodmornice prodali baš u Boulevard World u Rijadu. Naime, stajati uz bok svjetskim atrakcijama, franšizama i brandovima koji su ovdje dobili priliku ponuditi svoje sadržaje za nas je velika čast – kazao je direktor Agene Marin, Mladen Peharda.

Foto: Agena Marin

Investitori parka, tvrtka SELA, oduševljeni su novom atrakcijom koja nosi hrvatski potpis, a posebno činjenicom da se izgradnja i isporuka tri plovila izvela u rekordnom roku od samo tri mjeseca. Naime, sve je trebalo biti spremno za spektakularno otvorenje BLVD World-a održano prije nekoliko tjedana uz poznate izvođače, vatromet i dron show.

Pored brojnih sadržaja koje spajaju tehnologiju, inovaciju i zabavu, park od ove godine ugošćuje svježeg rekordera iz Guinnessove knjige – najveću svjetsku LED sferu promjera 35 metara. Upravo oko ove sfere kruže tri hrvatske polupodmornice sa staklenim dnom, omogućujući gostima dvostruku zabavu – ispod i iznad vode. Organizatori su osmislili poseban podvodni show koji uključuje divovske hobotnice, morske pse i kornjače, dok se na palubi promatra atraktivna svjetlosna i video instalacija.

Tematski se park prostire na gotovo 90 hektara oko najveće umjetne lagune na svijetu, koja je nedavno također uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda, a osmišljen je kao ‘svijet u malom’. Posjetitelje se vodi kroz najpoznatije svjetske destinacije, gdje se na jednom mjestu nude arhitektonski, kulinarski i drugi doživljaji Italije, Maroka, Španjolske, Grčke, Kine, Japana, Meksika, Francuske, SAD-a i Indije.

Hrvatsku će polupodmornicu imati priliku doživjeti milijuni svjetskih posjetitelja koji godišnje hrle u Rijadovo popularno ‘igralište’ za obitelji i avanturiste željne nezaboravnih iskustava.

– Investitori svake godine nadopunjuju ponudu parka i grade nove atrakcije. Obzirom na to koliko su bili zadovoljni ovim poslom, već su otvoreni razgovori za nove projekte. U tijeku je idejna faza za nove proizvode koje za njih osmišljavamo – najavio je Peharda.

Inače, SemiSUBMARINE plovila su već 17 godina prisutna na domaćem i stranom tržištu, te su dosada izvezena na četiri kontinenta, u 17 zemalja svijeta. Ova inovativna turistička brodica nudi razgledavanje fascinantnog života ispod površine mora iz svog ostakljenog trupa, te panoramski pogled na obalu s palube. Postoje dvije verzije broda: manja za 12 te veća za 50 putnika.

Pored popularnih crvenih polupodmornica, tvrtka ima još dva inovativna proizvoda: Taxi Cat, prvi katamaran za hop-on-hop-off pomorske vožnje na kraće relacije te Solar Ferry, brodicu na solarni i električni pogon u atraktivnom retro dizajnu.

Foto: Agena Marin

Izvješće Napoleonova specijalnog agenta na Jadranu: “Dalmatinci su ljudi sa kojima ćete još dugo morati biti na oprezu”

0
Foto: Wikimedia Commons

Dva stoljeća od smrti Napoleonove: jedan vrlo specijalni agent na Jadranu (autor Olivier Chapuis u časopisu “Voiles” (jedra)

Mornarica nikada nije Napoleonu, čiju dvjestogodišnjicu smrti 5. svibnja 2021. obilježavamo, predstavljala kapitalnu stvar. Moguće jer je on podređivao ljude i elemente svojoj volji, što je na moru teško ostavarivo; Imperator nije umijeće plovidbe smatrao značajnim. Međutim kartografija kao strateška dokumentacija ga je oduvijek fascinirala i on je u Beautemps-Beaupréu pronašao  hidrografa koji je zadovoljio njegove visoke zahtjeve, piše Teo Trostmann za Hrvatski fokus.

Za Francuze je narasla važnost Jadranskoga mora kada je njihova Velika armija pobjedom kod Austerlitza ( 2. 12. 1805.) napredovala u “srce” Europe i time podgrijala nade za prodor na sunčani Jadran.

Kada su Pressburškim ugovorom (27. 12 1805.) austrijske pokrajine Venecija, Istra i Dalmacija pripale Kraljevini Italiji, imperator je želio napraviti veliki arsenal u Dubrovniku za francusku flotu. Napoleon je priupitao svoga ministra mornarice Decrèsa da mu pošalje svog najboljeg kartografa, inženjera hidrografskoga Charles-François Beautemps-Beaupréa iz Općeg depozita karata i planova mornarice i kolonija, kasnije postao Service hydrographice et oceanographique se la Marine, kojemu slavimo 300 godišnjicu 2020. godine.

Od 1806. do 1809. Beautemps-Beaupré kao pravi imperatorov obavještajac pretražuje istočnu obalu Jadrana, koji se tad naziva Venecijanskim zaljevom.

Evo i nekoliko izvadaka iz onoga što prepričavam (autor, op., T.T.) u mojim knjigama “Na moru kao i na nebu”, te u koautorstvu s G.Besserom i P. Souquièreom o 300 godina pomorskih karata širom svijeta, objavljeno u Gallimardu 6. svibnja 2021. Već 1806. godine Beautemps-Beaupré je otkrio mnoštvo šprorodnih skloništa skrivenih iza visokih otoka, koja bi neprijatelj mogao koristiti, kako je povjerio Decrèsu u pismu od 7. listopada. “Kad (…)Vaša Preuzvišenost bude doznala što je obala Dalmacije,(…) moći ćete prosuditi koliko godina i koja sredstva treba rabiti na ovoj obali prije nego što se usudite reći da smo izvršili hidrografsko izviđanje.(…)

Više bih bio siguran da ću za 10 godina izvršiti uz pomoć šest inženjera, dva crtača i dva dobra mornarička časnika najdetaljniji pregled svih dijelova francuske obale (u stvarnosti posvetit će Beautemps-Beaupré 25 godina crtanju zapadne obale Francuske, op. autora), nego li dovršiti u istom vremenu i sa deset puta više sredstava (kartografsku, T.T) sliku Venecijanskoga zaljeva. (Jadrana, op., T.T.)

Na obalama Francuske može se raditi čak i za vrijeme rata (ovo nije posve točno, zbog engleskih brodova koji svugdje patroliraju, op.autora).

Na obalama Dalmacije bilo bi mnogo teškoća koje treba svladati, čak i za vrijeme mira. Dalmatinci su ljudi sa kojima ćete još dugo morati biti na oprezu. Ovo nepovjerenje dodatno je pojačano kada je neprijatelj prošao kroz to područje: “Napustio sam Pulu u subotu 27. rujna(…) i nakon što sam prošao Brijune našao sam na fregatu koja se kretala prema SZ duž obale na udaljenosti od oko 6 milja.

Tijekom dana (27. 9.) ovo je plovilo nastavilo sa istim smjerom. Zatišje koje je zavladalo navečer natjeralo me da se usidrim u Poreču kako bih izbjegao fregatu koja se približila obali.

Dana 28. 9. napustio sam Poreč u zoru, a prvi objekt koji mi se ukazao očima bila je fregata s kojom sam se “upoznao” dan ranije. Držala se pod malim jedrima, ali je ipak nastavila svoj smjer prema SZ. Ja sam se čvrsto držao obale, da bih tamo umakao ako zatreba.

Ali pošto sam stigao poprijeko Cape Salvore (Savudrijski svjetionik) imao sam zadovoljstvo vidjeti kako neprijatelj mijenja smjer i susreće se s vojnim brikom (tip jedrenjaka, op., T.T.), kojega prije nisam viđao. Taj mi je manevar dao prednost da zaobiđem Savudrijski rt i uđem u Piran, luku iz koje sam se nadao stići lakše do Venecije, nego iz bilo koje druge točke na Istri. Ostao sam u Piranu dva dana uzalud čekajući da povoljni vjetar udari prema obali Furlanije. Zatišje je prestalo 1. listopada, vrijeme je postalo olujno i odlučio sam napustiti Piran, gdje sam se bojao da ću zaglaviti. Namjera mi je bila iskoristiti nevrijeme da isplovim iz ove luke, bilo da prijeđem zaljev, bilo da odem u Trst.

Vjetar je zapuhao jako i skrenuo na zapad, što sam iskoristio da se usidrim u Trstu odlučan da moji papiri ne padnu u neprijateljske ruke.

Dan nakon mog dolaska u tršćansku luku ruski brod sa 74 topa došao je usidriti se. Ova me okolnost, zajedno sa raznim izviješćima koje sam primao o položaju Engleza natjerala donijeti odluku o otpuštanju broda koji me pratio, te ukrcam na lokalnu barku i svoje kanue naoružanje koje mi je dato da ga prenesem u Veneciju, te konačno da povedem sa sobom prateće inženjere i časnike, te ih otpremim kopnom nazad.

Zahvaljujući ovim mjerama opreza imao sam zadovoljstvo spasiti papire koji sadrže rezultat moje kampanje. Moje lađice i barka natovarena oružjem stigli su nekoliko sati poslije mene u Veneciju. Prenoćili su kako sam naredio.                     

Jedinstveno remek djelo

Povratkom u Pariz, početkom siječnja 1804. godine Beautemps – Beaupré je pročistio ogromnu dokumentaciju koju je donio nakon tri godišnja doba na Jadranu. (1807. Beautemps-Beaupré je ostao u Parizu kako bi nadgledao graviranje karata d’Entrecasteaux) Njegov rukopisni tekst zauzima dva sveska uvezana u crveni maroken (kozju kožu) sa carskim grbom. Točka na i (završetak) je stavljena 1. svibnja 1810. kad su karte sakupljene u arak atlasa, objavljene doduše tek sredinom studenoga.

Komplet, popraćen ogromnim rukom crtanim zidnim kartama (više od 2 metra visine i skoro 4 metra širine!) odmah je Beautemps -Beaupré poklonio Napoleonu, koji je sačuvao jedini primjerak.

Ono što je imperator je “otkrio” jest izvanredna estetska finoća, kvaliteta izradbe, i kolorit posve jedinstveni za jedan hidrografski dokument.

Neke ploče su umjetnička djela koja se čak približavaju likovnom remek djelu, ili spomeniku, poput karte Kotorskoga zaljeva. Ova gigantska karta praćena je znatnim brojem panorama. Naslikane akvarelom nisu samo prikazi obale, već i stvarne slike koje prikazuju prizore svakodnevnoga života na dalmatinskoj obali. Djelo su hidrografa Portiera.

Ovi crteži uz ilustracije sadrže i izvješća hidrografskog inženjera :”Vino koje se skuplja u ovoj istoj zemlji (Dalmaciji, op., T.T.) bilo bi dobro kad bi se s njim pažljivo radilo; ali tamo se kao i u svim krajevima Dalmacije, radi vrlo loše” primijetio je jednog dana.

Međutim Beautemps-Beaupré ne ustupa ni milimetra u strogosti i sigurnosti svoje hidrografske metode, u smislu preciznosti. Što se tiče stupnja informiranosti on doseže iste visine. Između lijepoga umivenoga plavetnila mora gdje je gustoća sondiranja uz obalu impresivna i bijeloga zaleđa, punog šupljina koje navigator s mora ne vidi s palube svoga broda, isprugana obala nudi savršen prikaz zemljišta  i gradbi vanredne obojenosti. Klimatološke (režim vjetra) i oceanografske (plima i struja) informacije upotpunjuju podatke. Velika umjetnost!

Olivier Chapuis

Francuski stručnjak za povijest nautičke kartografije i navigacije Olivier Chapuis ima doktorat iz povijesti. Ovaj navigator, bivši pučinski regatni skiper, također je novinar i 1999. objavio je Na moru kao na nebu: Beautemps-Beaupré & rođenje moderne hidrografije ili Pojava preciznosti u navigaciji i pomorskoj kartografiji (1700.-1850.), Pariz – Sorbonne University Press (1060 stranica). Ovo djelo, koje je 2000. godine dodijelila Académie de marine, ovjenčano je Grand Prix de la Mer od Udruženja pisaca francuskog jezika.

Teo Trostmann

Crtice iz pomorske prošlosti: Kako je “Pietro Orseolo” vješto probijao blokade

0
Foto: Danilo Prestint / Novi list

Priča o pomorcima iz naših krajeva koji su plovili na talijanskom brodu koji je plovio između europskih i japanskih luka

Ploviti se mora. U ratu i u miru. Ovo je priča o pomorcima iz naših krajeva koji su plovili na talijanskom brodu »Pietro Orseolo« koji je više puta probijao savezničke blokade i plovio između europskih i japanskih luka, donoseći Italiji i Njemačkoj vitalne terete za vojnu industriju.

»Pietro Orseolo« bio je prvi iz serije šest modernih motornih brodova koji su nosili imena venecijanskih duždeva – »Vettor Pisani«, »Andrea Gritti«, »Marco Foscarini«, »Sebastiano Venier«, »Francesco Barbaro«. Odmah po isporuci, zbog svoje brzine, unajmljuje ga Lloyd Triestino koji ga koristi na liniji za Japan i luke Dalekog istoka.

Ulaskom Italije u rat, 10. lipnja 1940. godine, brod se nalazio u japanskoj luci Kobe gdje je bio neaktivan godinu i pol. Kao i druge talijanske trgovačke brodove koji su se našli u lukama Kine i Japana – motorni brodovi »Cortelazzo«, »Calitea II« i »Fusijama«, parobrodi »Carignano«, »Venezia Giulia« i »Ada Treves«, te prekoceanski liner »Conte Verde« – brod je ujesen 1941. godine posjetio admiral Carlo Balsamo, zadužen za pomorstvo u talijanskom veleposlanstvu u Tokiju.

Njegova je zadaća bila pronaći brodove pogodne za prijevoz prirodne gume i drugih materijala potrebnih za vojnu industriju, od luka Dalekog istoka do luka okupirane Francuske, probijajući savezničku blokadu kroz dva oceana.

Samo tri broda su smatrana pogodnima za taj zadatak, a među njima je bio »Pietro Orseolo«. Druga dva su bila »Cortelazzo« i »Fusijama«.

Kamuflaža

S obzirom da je »Cortelazzo« već bio otplovio i stigao bez problema u Bordeaux, odlučeno je da se »Pietro Orseolo« i »Fusijama« pripreme za Francusku.

Dok su se ta dva broda pripremala, iz dalekoistočnih luka je prema Francuskoj otplovilo devet njemačkih trgovačkih brodova – pet je stiglo na odredište, dva su zarobljena, jedan potopljen, a jedan je prisiljen na povratak u luku.

Komanda Supermarine je odredila da polasci budu tako raspoređeni da kršitelji blokade stignu u južni Atlantik, a pogotovo u Biskajski zaljev, zimi, u najgorim meteorološkim uvjetima, jer se pokazalo da takvo vrijeme pogoduje izbjegavanju savezničkih brodova.

Nakon pripremnih radova, da bi brod dugačku plovidbu mogao proći bez ticanja luka i dodatne opskrbe gorivom, uključujući radove kamufliranja i ugradnje eksploziva za samopotapanje u skladištima, »Pietro Orseolo« je ukrcao 6.646 tona sirove gume i drugog ratnog materijala uključujući posebnu boju za zrakoplove agar agar.

Brod je kamufliran kako bi izgledao kao norveški trgovački brod s matičnom lukom u Oslu, te je isplovio iz Kobea navečer 24. prosinca 1941. pod zapovjedništvom kapetana Marija Zustovicha (tipično istrorumunjsko prezime iz okolice današnje Šušnjevice u Istri) i s posadom od 48 članova, među kojima je bio i velik broj Primoraca i Istrana.

Najsigurnija ruta, s obzirom na to da je SAD već bio u ratu, trebala je biti prolaz Indijskim oceanom, prolaz uz rt Dobre nade i ulazak u Atlantik, ali s obzirom da nije bilo nikakvih naredbi Supermarine, brod je prešao Tihi ocean i prošao rt Horn.

Nacrtana ruta na pomorskim kartama predviđala je prolaz kroz 17 točaka, sve odreda nazvane imenima s početnim slovom »O« (Orseolo): Omero, Ovidio (predviđen prolaz 13. siječnja 1942.), Osvaldo, Otto, Ottorino (24. siječanja), Ottavio, Onorato, Onofrio, Orazio, Onorio (4. veljače), Oreste, Orlando (9. veljače), Orsola (15. veljače), Oscar, Otello, Oliviero i Olindo (17. veljače). Brod je trebao stići u Irun, na granici između Francuske i Španjolske. 21. veljače 1942.

Oprostite, greška

Dva dana nakon isplovljavanja, dva japanska zrakoplova, leteći iz pravca sunca i skriveni iza oblaka, bombardiraju i mitraljiraju nekoliko puta brod. Japanski piloti su ga zamijenili za neprijateljski, norveški brod unatoč tome što je posada otvorila poklopce skladišta da se vidi nacrtana talijanska zastava i podigla talijansku zastavu na jarbol. Oštećeni su dimnjak i glavni jarbol.

Dok je brod pokušavao izbjeći zrakoplove, prvi časnik je pokušao pucati na njih svojim pištoljem, ali ga je u posljednji trenutak zaustavio zapovjednik Zustovich. No, zrakoplovi su ubrzo obustavili napad, pozdravili posadu i zatražili oprost zbog greške.

Na Novu godinu, pri visokoj temperaturi i velikoj vlažnosti zraka, pripremljena je zakuska za posadu, ali u 11 sati, kada je prva skupina sjela za stol, promatrači su ugledali dim u daljini.

Posada se vratila na mjesta, zapovjednik Zustovich je korigirao rutu, pa se uskoro brod mimoišao s nepoznatim brodom koji je uskoro nestao s vidika.

Opet je prva grupa sjela za stol i – oglašena je zračna opasnost: japanski zrakoplov se približavao. Spustio se gotovo do visine brodskih jarbola, prepoznao znakove raspoznavanja i – nestao. Nakon toga, posada je mogla mirno pojesti pripremljenu zakusku.

Sljedeća dva tjedna prošla su mirno, viđeni su dimovi u daljini, zrakoplovi na velikim visinama, a kad su prešli preko 160. meridijana ustanovili su da kasne cijeli dan u odnosu na zacrtani plan.

Uzrok su bile suprotne morske struje. Zapovjednik je odlučio korigirati rutu, proći još dalje od planiranog Tahitija gdje je prema dobivenim informacijama bila francuska pomorska baza.

More puno santi

Dana 15. siječnja uočena su po pramcu tri, po svemu sudeći, ratna broda koja su plovila velikom brzinom. Zapovjednik Zustovich je zapovjedio oštro skretanje ulijevo i tim je manevrom izbjegao da ga ugledaju nepoznati brodovi.

Tri dana kasnije, uhvaćena je radiovijest da su Japanci osvojili nizozemsku Indiju. Nekoliko dana kasnije, brod je plovio prema rtu Horn i istočnim obalama južne Amerike – tropska klima pretvorila se u veliku zimu.

Tek 25. siječnja brod je prošao rt Horn i ušao u Atlantik pri gustoj magli i moru punom ledenih santi. Plovili su na pola puta između Falklanda i otočja Južna Georgija koje su kontrolirali Englezi, brod je krenuo put sjevera.

Zbog nevremena i suprotnih morskih struja te devijacija brod je već kasnio puna dva dana, a to je značilo da može biti meta napada njemačkih podmornica i drugih prijateljskih brodova.

To se dogodilo njemačkom motornom brodu »Spreewald« koji je plovio iz Japana za Bordeaux kamufliran kao engleski brod. Nisu željeli prekinuti radiošutnju kako se ne bi otkrili saveznicima, pa nisu mogli javiti kašnjenje.

Nekoliko dana kasnije, 4. veljače, Spermarina je javila brodu: »Žurno.. Via Coltanoradio… prođite 200 milja istočno od otoka San Paolo na pola puta između Onorio i Orlando… pokušajte održati predviđene datume prolaza Orsola i Olindo«.

Zapovjednik, da bi ostao unutar postavljenih datuma, maksimalno je povećao brzinu i promijenio rutu, te dobio gotovo jedan dan plovidbe (drugi izvori govore o samo deset sati uštede).

Na točku Olindo stigao je s minimalnim zakašnjenjem, a u Irun je stigao navečer 22. veljače (ili 21. po drugim izvorima), nakon 72 dana plovidbe (prema drugim izvorima 58 dana).

»Pietro Orseolo« je prepraćen u Bordeaux s tri njemačka ratna broda te je u francusku luku stigao 23. travnja, prešavši ukupno 19.372 milje bez pristajanja.

Posada je pohvaljena od Supermarine, njemačkog admirala Ericha Johanna Alberta Raedera i osobno Hitlera (četiri od šest tisuća tona tereta bilo je za Njemačku).

Posada je dobila odlikovanja, a zapovjednik i upravitelj stroja dobili su Srebrne medalje za vojne zasluge (Medaglia d’argento al valor militare), dok su časnici i posada dobili brončane medalje (Medaglia di bronzo) i Ratni križ za vojne zasluge (Croce di guerra al valor militare).

Uređaj za maglu

S obzirom da se radilo o jednom od najvećih i najmodernijih trgovačkih brodova, nakon dolaska u Bordeaux odlučeno je da brod opet probije savezničku blokadu i isplovi za luke Dalekog istoka ukrcati prijeko potrebne sirovine za vojnu industriju Njemačke i Italije, prvenstveno sirovu gumu.

Zbog toga je u Bordeaux 7. srpnja 1942. iz La Spezie stigla grupa tehničara i specijalista talijanske ratne mornarice (Regia Marina) sa zadatkom naoružati i adaptirati brod za namijenjenu zadaću prema zapovijedima njemačke komande u Bordeauxu.

»Pietro Orseolo« je 18. svibnja 1942. rekviriran od strane talijanske ratne mornarice uz ostale moderne motorne brodove (»Cortelazzo«, »Himalaya« i »Fusijama« – i na tim brodovima je bilo pomoraca iz naših krajeva).

Brod je dobio top od 105 mm (protubrodski i protuavionski) i četiri mitraljeza (dva protuavionska od 20 mm njemačke proizvodnje i dva od 9 mm francuske proizvodnje).

Uz to, ugrađen je uređaj za puštanje umjetne magle. Zbog nedostatka vremena i sredstava, »Orseolo« je ostao jedini brod na kome su svi radovi dovršeni. Istovremeno su izvršeni popravci glavnog motora.

Čim su radovi dovršeni, 1. listopada 1942. brod je pod zapovjedništvom novog kapetana Tarchionia i sa 67 članova posade (42 talijanska pomorca, 21 mornar talijanske ratne mornarice i 4 mornara Kiegsmarine) isplovio s teretom od 3.000 tona prema Japanu, ovoga puta preko Indijskog oceana.

Ubrzo ga je napustila pratnja, brod koji su već u četiri sata popodne 2. listopada otkrili britanski izviđački zrakoplovi na položaju 44°08’N/6°39’W u smjeru 250° kako plovi brzinom od 10,0 čv, počeli su sljedećeg dana tražiti britanska podmornica P-552 i krstarica H.M.S. »Charybdis«, ali bez uspjeha.

Prošao je sjeverno od Azora i 5. listopada skrenuo je prema jugu presjekavši Ekvator 15. listopada.

Za vrijeme plovidbe, brod je u visini Gibraltara susreo saveznički konvoj od devedesetak brodova koji je izbjegao skrenuvši za 120 stupnjeva, da bi se nakon nekoliko sati vratio na predviđenu rutu.

Nakon prolaza uz otok Sveta Helena ponovo mijenja rutu i prolazi oko 550 nautičkih milja južno od Rta dobre nade koji prolazi 25. listopada.

»Pietro Orseolo« stiže na područje između otoka Jave i Sumatre prepuno britanskih i američkih podmornica gdje mu se pridružuje japanska korveta koga ga vodi kroz minska polja, a 12. studenog stiže u Džakartu gdje se vezuje uz pomoć pilota nakon 43 dana plovidbe.

Dobrodošao odmor

Odmor od nekoliko dana je dobrodošao, a zapovjednik dobiva nove naredbe, ovoga puta od Japanaca, za nastavak putovanja prema Singapuru kamo stiže 15. studenog.

Tu ukrcava staro željezo, naftu i bale vune, te isplovljava 22. studenog i nakon 62 dana plovidbe i prevaljenih 17.000 milja, 2. prosinca stiže u Kobe.

Tu je ukrcao 6.800 tona tereta (guma i druge sirovine). Za vrijeme boravka na brodu su napravljene preinake što je omogućilo ukrcaj devedesetak putnika, uglavnom njemačkih vojnika koji su se vraćali kući.

Iz Kobea je brod isplovio navečer 15. siječnja 1943. put Indijskog oceana prema Bordeauxu istom rutom koju je koristio pri dolasku, 18. siječnja »Pietro Orseolo« je ugledao parobrod, promijenio rutu i izbjegao susret.

Sljedećeg dana viđena je podmornica na površini, više-manje na istoj poziciji kao i 26. prosinca: napad je izbjegnut promjenom kursa i plovidbom punom brzinom.

Dana 3. veljače brod je ponovno u Singapuru, gdje dopunjuje teret s balama gume, isplovivši 9. veljače za Džakartu. Nakon opskrbe vodom i gorivom, 16. veljače brod plovi sundskim tjesnacem i ulazi u Indijski ocean.

Između 24. i 25. veljače, »Orseolo« je znatno izmijenio rutu kako bi eskivirao saveznički konvoj u plovidbi prema Australiji. Plovidba je nastavljena bez problema, prošao je uz otok New Amsterdam i Prince Edward, te daleko na jugu ispod Rta dobre nade (46 stupnjeva S) 5. ožujka ušao u Atlantski ocean.

Plovidba na sjever bila je bez problema, osim što je 25. ožujka radiogoniometar otkrio nepoznati brod jugoistočno od Azora. Sutradan, kako je bilo predviđeno, »Orseolo« se susreo s njemačkom podmornicom U-161.

U međuvremenu, angloameričke zračne snage koje su došle do informacije da je više brodova krenulo iz Japana, dislocirale su brojne brodove u zonama prolaza (posebno u sjevernom Atlantiku i Biskajskom zaljevu) kako bi spriječile prolaz.

U napadima je izgubljeno više njemačkih brodova (»Hohenfriedberg«, »Doggerbank« koji je greškom potopila njemačka podmornica, »Rossbach«, »Weserland«, »Regensburg«, »Rio Grande«, »Burgenland«, »Karin« i »Irene«).

Prema zapovijedi admirala Karla Donitza u međuvremenu su u estuarij rijeke Gironde premješteni veliki njemački razarači Z-23, Z-24, Z-25, Z-32 i Z-37 pod komandom kapetana Edmergera: krajem ožujka 1943. ti brodovi su trebali pratiti »Pietro Orseolo«, jedini preostali brod koji je krenuo iz Japana do Bordeauxa.

Dana 30. ožujka 1943. talijanski brod se nalazio na 41°N/15°E, kod obale Portugala, nedaleko od rta Finisterre i ugledao je četiri ratna broda na poziciji do koje nikada njemački brodovi nisu plovili, zapovjednik Tarchioni je posumnjao da se radi o britanskim brodovima.

»Pietro Orseolo« je pokušao pobjeći punom brzinom, ali nepoznati brodovi su ga sustigli i poslali poruke – radilo se o četiri velika njemačka razarača koji su poslani ususret brodu (Z-23, Z-24, Z-32 i Z-37).

Spuštala se magla, a talijanski brod u pratnji njemačkih brodova se uputio prema Bordeauxu, prešavši zaštitni pojas koju su činile talijanske i njemačke podmornice.

Ipak, brodovi su otkriveni s izviđačkih i torpednih zrakoplova Bristol Beaufort i Bristol Beaufighter (Coastal Command Royal Air Force), koji je iz niskih oblaka krenuo u napad u više valova – cilj je bio »Orseolo«.

Ovaj se branio topom i mitraljezima, a oglasili su se i razarači, dezorijentiravši napadače (oboreno ih je čak pet) koji su ispustili više torpeda pa su ih brodovi morali izbjegavati u vožnji.

Kad je napad završio, konvoj je nastavio plovidbu po mraku, bez mjesečine na položaju 44°37’N/2°18’E na ulazu u Biskaj na udaljenosti od oko 60-70 nautičkih milja od Bordeauxa.

Tu je bila američka podmornica Shad koja je površinskom akcijom brzinom od 19,5 čv napala konvoj i ispucala osam torpeda iz daljine između 1.550 i 2.750 metara.

»Orseolo« je izbjegao dva torpeda, a treći ga je pogodio u visini skladišta br. 3. Još od 31. ožujka podmornica je tražila talijansko-njemački konvoj o kome je dobila informaciju i naredbu za presretanje od zrakoplova.

Konvoj je uočen na radaru u 00.30 na daljini od 10.000 metara. Od 00.30 do 01.50 podmornica je manevrirala da bi se što više približila, mijenjajući rutu uvijek brzinom od 18-19,5 čv (brzina konvoja je bila 15 čv), manevar se oduljio s obzirom na promjenu rute i relativno velike brzine konvoja.

Podrtina broda

U 3.42 ne mogavši više odgađati napad zbog velike mogućnosti da bude otkrivena i rute sudara koju je zauzeo jedan od razarača, Shad je ispalila šest torpeda iz pramčanih cijevi. Između 3.43 i 3.45 američka podmornica je čula pet eksplozija torpeda te je smatrala da je potopila najmanje dva broda pa je u 3.46 ispalila još dva torpeda prema »Orselou« i udaljila se kako bi spriječila kontranapad.

Prema izvješću američke podmornice čule su se još četiri eksplozije – u 3.50, 3.51, 3.54 i 3.57. U stvarnosti samo je jedan torpedo pogodio »Orseolo« u visini skladišta br. 2: talijanski motorni brod bio je moderan i dobro izgrađen, pa je zahvaljujući pregradama ostao na površini i nastavio plovidbu malo smanjenom brzinom (drugi izvori kažu: znatno smanjenom brzinom, a kasnije je tegljen).

Iz otvora u trupu u moru je završilo 11.000 bala prirodne gume, materijal koji je bio izuzetno važan za sile osovine u tom trenutku. Njemački razarači, unatoč riziku od novog napada, zaustavili su se i počeli skupljati gumu dok zapovjednik nije naredio nastavak plovidbe maksimalnom brzinom oštećenog »Orseola«. Brodovi su stigli u Le Verdon u 11.45.

Da bi spasili barem dio plutajućih bala gume, Nijemci su 6. ožujka u novinama objavili oglas kojim su obećavali visoke naknade onome tko bi predao bale gume. Dana 3. travnja 1943. »Pietro Orseolo« se vezao u Bordeauxu, završivši time treće probijanje blokade.

Benito Mussolini, koji je dobio detaljno izvješće o putovanju, pohvalio je zapovjednika, časnike i posadu te je podijelio nova odličja: kapetan Tarchioni je dobio odlikovanje Adolfa Hitlera (Željezni križ prvog reda) – jedini slučaj da je odlikovanje dobio jedan zapovjednik trgovačke mornarice.

Tijekom tri oceanska putovanja »Orseolo« je boravio 164 dana na moru, prešao 54.000 milja, u drugom i trećem putovanju brod je prevalio 34.400 milja prosječnom brzinom od 14 čv u 103 dana.

U rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, »Pietro Orseolo« su zarobili Nijemci i dali ga 15. listopada 1943. njemačkoj tvrtki A.G. fur Seeschiffahrt iz Hamburga s novim imenom »Arno«.

Nakon toga razmišljalo se o njegovom korištenju za probijanje blokade: 10. prosinca 1943. brod je dobio znakove raspoznavanja za zrakoplove, a tjedan dana kasnije je opskrbljen za novo putovanje.

Dana 18. prosinca 1943. godine, »Arno« je pogodio torpedo te je oštećen prilikom zračnog napada koji su izvršili 12 torpednih zrakoplova Bristol Beaufighter te lovaca Spitfire i Thypoon u zaljevu Concarneau, a popodne (drugi izvori govore: drugi dan) potonuo je kod otoka Glenan nedaleko Bresta, dok je bio u teglju prema otočju kako bi se nasukao.

Godine 1944. njemački ronioci su ronili u podrtinu kako bi spasili dio tereta. Podrtina broda »Pietro Orseolo« leži između 25 i 30 metara dubine na 47°41’77’’N/3°56’77’’E, pola milje od otoka Penfret.

»Pietro Orseolo«

IMO 5613999

Polaganje kobilice: 14. 1. 1939.

Porinuće: 15. 7. 1939.

Isporuka: 31. 10. 1939.

Brodogradilište: Cantieri Riuniti dell’Adriatico, Monfalcone

Novogradnja br.: 1229

Vlasnik: Societa Italiana di Armamento Sidarma, Fiume (Rijeka)

Matična luka: Fiume (Rijeka)

GRT: 6.344,37

DWT:10.307 t

Dimenzije: 134,11 (143,6) x 18,44 (18,47) x 11,34 (11,84) m

Gaz: 7,20 m

Pogon: FIAT 646

KS: 4.600/4.800/5.000

Brzina: 15,0 (max 16,29) čv

– 1942. – rekviriran od talijanske ratne mornarice (Regia Marina), dobio naoružanje: 1 top od 105 mm, 2 mitraljeza od 20 mm, 2 mitraljeza od 9 mm

– rujan 1943. – zarobljen od Nijemaca (A.G. fur Seeschiffahrt)

– 21. 12. 1943. – potopljen

Odlikovanja

Odlikovani članovi posade broda »Pietro Orseolo« prema službenim podacima talijanske ratne mornarice.

Ratni križ za vojne zasluge:

1. Jedrich Francesco (otac Francesco), mornar iz Rijeke

2. Finderle Rodolfo (Matteo), električar iz Rijeke

3. Mohorovicich Spiridone (Andrea), mehaničar iz Rijeke

4. Spano Antonio (Andrea), mazač iz Rijeke

5. Spicchio Bruno, (Rodolfo) pomorac iz Rijeke

6. Vlacich Giuseppe (Casimiro), mornar iz Pule

7. Cemelich Fortunato (Andrea), mazač iz Pule

8. D’Andrea Oliviero (Francesco), iz Rijeke

9. Flacich Giuseppe, mladić palube iz Labina

10. Fredeicich Francesco, mornar iz Cresa

11. Furcich Giuseppe, tesar iz Cresa

12. Janco Giorgio (Natale), mali od sobe iz Rijeke

13. Massa Pietro, noštromo iz Pule

Srebrna medalja za vojne zasluge​:

1. Zustovich Mario, kapetan duge plovidbe iz Rijeke

2. De Segner Antonio, treći časnik iz Rijeke

Brončana medalja za vojne zasluge:

1. Justich Giovanni (Guseppe), drugi časnik stroja iz Rijeke

2. Scaglione Nicolo (Antonio), kapetan duge plovidbe iz Rijeke

3.Sumberac Giuseppe, drugi časnik palube iz Rijeke

4. Trevisan Romeo, upravitelj stroja iz Dubrovnika

Brončana medalja za vojne zasluge​ i Željezni križ II. reda

1. Pressich Silvio (Giorgio), prvi časnik stroja iz Rijeke

Danilo Prestint

Nenadjedrive priče 8. dio: Strahovito mnoštvo mletačkih izraza u našoj pomorskoj terminologiji na Jadranu

0
Foto: Regate.com.hr

Donosimo osmi nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.

Znanstveno neutemeljenu priču o postojanju dviju struja pokrenuo je Radovan Vidović 1982. godine: „U povijesti sakupljanja naše pomorske terminologije od Bože Babića do Petra Skoka i nastojanja da se ona normira uočavamo dvije struje: jednu koju bismo mogli nazvati… radikalno purističkom, neologističkom, a drugu… tradicionalističkom, skeptičnoj prema novotarijama… U prvu bismo mogli ubrojiti Antuna Mikoča, Božu Babića, Luku Dobrilovića (iz Jedra), Crnića i „bakarsku grupu“, Suzanića i Skoka, a u drugu Zoru, Budmanija i Carića“ (Vidović 1982: 796), prenosi portal Regate.com.hr.

Na prvi pogled sve je jasno, no ima tu nekoliko površnih podataka. Već samo razdoblje koje Vidović spominje prilično je nejasno i neprecizno: od Babića do Skoka. Za pretpostaviti je da je Vidović mislio na okvirno razdoblje od Babićeva prva rječnika iz 1870. godine pa do 1932/33. godine kada Skok objavljuje „prvu našu studiju o pomorskoj terminologiji“. Nakon završetka toga razdoblja, odnosno nakon Skoka, izgleda kao da su obje struje propale u zemlju, kao da su isparile.

Zapravo, za vrijeme Austro-Ugarske monarhije nije se ni znalo za puriste, a konzervativnih tradicionalista, koji bi se bavili pomorskim nazivljem, tada još nije ni bilo. Naime, svi su se naši mornari služili talijanskom nomenklaturom. I tu nema spora. Ne samo da je talijanski bio uvriježen, već i služben, što će reći neprikosnoven i nedodirljiv u našem trgovačkom pomorstvu sve do propasti Monarhije 1918. godine.

Naime, tada uopće nije imalo smisla „tražiti protivnike“ šačici hrabrih bakarskih purista jer su bili malobrojni i izolirani i bez ikakva utjecaja. No, propašću Monarhije sve se stubokom mijenja. Tek tada je sazrjelo vrijeme za novinske polemike, ali još ne i za pojavu tracionalističke struje. 

Na purističkoj strani svi odreda bili su pomorci,15 a među njih je Vidović nepotrebno ugurao samo jednog filologa, Petra Skoka za kojeg se nikako ne može reći da je bio tvrdi purist, pogotovo što nije kovao nove pomorske izraze, a i vremenski nije pripadao bakarskome krugu. On je, zapravo, tridesetih godina prošlog stoljeća, između dva svjetska rata, samo zapisivao i pojašnjavao odakle su nam došli nazivi kojima su se koristili naši ljudi na moru.

U predgovoru Skokove knjige, tiskanoj u pomorskoj biblioteci Jadranska straža,16 uredništvo piše da je Skok „definitivno pobio kriva mišljenja Italijana dokazavši da su jadranski Jugosloveni najvažnije stare izraze za pomorstvo i ribarstvo… posudili od Romana naših obala koje su tu našli, a nipošto od Italijana“ (Skok 1933: 4).

Uredništvo je spomenulo samo odakle su došli najstariji izrazi („od Romana“), ali prešutjelo je da je u kasnijem razdoblju, u vrijeme jedrenjaka, najveći broj pomorskih izraza došao od Mlečana.

Ta politički motivirana tvrdnja uredništva nije bila i Skokova, što se jasno vidi iz njegova stava koji je iznio u knjizi: „Na osnovi bilingviteta dade se lako objasniti ono zaista strahovito mnoštvo mletačkih izraza u našoj pomorskoj terminologiji na Jadranu“ (Skok 1933: 131).

Nekoliko stranica prije gore spomenute rečenice Skok piše: „Mletački su pomorski termini mjerodavni i za jedno i za drugo naše pomorstvo, i za ono u Dubrovniku, kao i za ono u mletačkoj Dalmaciji (…) To znači da su naši pomorci mletačku terminologiju smatrali kao jedinu moguću, kao jedinu ispravnu i kao jedinu kulturnu“ (Skok 1933: 128).17

S druge strane znakovit je bio sastav konzervativnih tradicionalista koji je ponudio Vidović. On je naveo samo jednog pomorca, Juraja Carića, te dva filologa: Luku Zoru i Peru Budmanija, Srbe katolike iz Dubrovnika, obojica tvrda vukovca.18

Tako ispada da su uz jedinog pomorca Carića boje tada nepostojeće tradicionalističke struje gotovo isključivo branili samozvani Srbi katolici, a svi odreda bili su tvrdi vukovci.

Inače, toj struji više bi pristajao naziv folklorna ili pučka. Naime, Zore je zapisivao samo ribarske izraze u svome dubrovačkome kraju, ali se nije bavio pomorskim nazivljem, uostalom kao ni Budmani.19

Važno je spomenuti da su obojica umrla prije kraja Prvog svjetskog rata, a vidljive i značajne promjene počele su se događati tek u Kraljevini SHS, tj. nakon završetka svjetskog rata.

Carić se u svojim člancima, piše Vidović, „rugao“ i „ironično obarao“ na nove izraze pa je tako Crnićev pomorski rječnik nazvao „tobožnjim pomorskim rječnikom“ i proglasio ga „neozbiljnim“. Nadalje, Carić je žestoko kritizirao svoje protivnike kojima je „odricao i tehničku i jezičnu stručnost“. Stil mu nije bio nimalo uglađen i odmjeren.

Takvog je bukača Vidović prometnuo u „zvijezdu“ tada nepostojeće tradicionalističke struje opisavši ga kao pomorskog stručnjaka i rodoljuba „koji je branio našu pomorsku terminologiju, iako dobrano strana porijekla, s pravom i s vidovitim realizmom protiv onih koji su se naivno zanosili željama o radikalnom čišćenju te kovanju i izmišljanju „naših“ termina“ (Vidović 1982).

No, bez obzira na veliku buku koju je Carić dizao u tisku, naša pomorska leksikografija razvijala se u suprotnome smjeru od njegovih, a poslije i od Vidovićevih želja i očekivanja. Toliko o njihovom vidovitom realizmu.

A ta nepostojeća tradicionalistička struja trebala je Vidoviću zbog pripreme terena za njegov Pomorski rječnik. Vidović piše da ondašnja „suvremena praksa potvrđuje upravo ono što je zagovarao Carić“.

Međutim, da je ta njegova tvrdnja točna danas bi naši pomorski rječnici bili najobičnije lagano kroatizirane copy-paste inačice talijanskih rječnika. S druge strane, Jurišić, koji piše o toj problematici dvadesetak godina prije Vidovića, uopće ne spominje nikakvu tradicionalističku struju u našoj pomorskoj leksikografiji jednostavno zato što je tada nije ni bilo.

Sam Carić vrlo malo je doprinio našoj pomorskoj leksikografiji,20 iako se „u svojim stručnim djelima služio novom terminologijom“. Naime, ti novostvoreni izrazi kojima se koristio dolazili su iz drugih područja poput matematike, astronomije i geografije, a ne iz pomorstva te je tako njih afirmirao, a ne novostvorene pomorske izraze.

No, da se ne stvori pogrešna slika, on je vrlo važan za naše pomorstvo, ali zbog sasvim drugog razloga: Carić je bio u razdoblju prije Prvog svjetskog rata „osobito zaslužan za popularizaciju pomorstva“ (usp. Jurišić 1962: 461).

Carić je svojoj knjizi Nautika (geodetički dio), objavljenoj 1890. godine, a koja se uzima kao „prvi pravi hrvatski nautički udžbenik“ (usp. Franušić 1994), u predgovoru napisao:

„Red mi je priznati da sam naišao na dosta poteškoća a recimo slobodno i neprilikâ poradi terminologije. A kako i ne bih, kad na hrvatskom jeziku još nije bilo ma koje knjige, koja bi se bavila nautikom… Nijesam se nikako mogao odvažiti da prevodim ili bolje da kujem novo tehničko nazivlje“ (Carić 1890: V). Tridesetak godina poslije Carić je zapisao da u njegovim „stručnim i nautičkim radnjama nema kovanica“.21

No, zanimljivo je primijetiti da u njegovim stručnim radovima, ne u beletrističkim, nema ni noštromizama iako ih je zdušno zagovarao.

Pogledajmo još dva zanimljiva autora iz tog doba koji su promakli Vidoviću. Jedan je već ranije spomenuti Aleksandar Lochmer, rođen u Senju, koji je krajem devetnaestoga stoljeća predavao engleski jezik na bakarskoj nautici i koji se služio Babićevim pomorskim nazivljem kad god je za to imao priliku.

Drugi je Božo Đaja, dubrovački Srbin katolik, kapetan duge plovidbe koji nikada nije čuo za to novo hrvatsko nazivlje, a kamo li da se njime služio. Uzgred, Đaja se poslije preselio u Beograd i svoja je djela pisao na ekavici i ćirilici o, nećete vjerovati, srpskom pomorskom nazivlju.

Vratimo se opet Lochmeru. On piše: „kako nespretno i upravo ružno je današnje nazivlje na našoj trg. mornarici, kojega ne rabi niti veći dio talijanske mornarice, a u ustima naših ljudi postalo je prava barbarština, te kako je potrebno da mladež dobije s riječju i neku ideju o stvari, da nazivlje bude što no Englez kaže self-explaining, taj će priznati da su mnogo ljepše i razumljivije riječi ‘krmeno, veliko i prveno jedrilo’, nego li ‘jarbol od mezane, od maištre i od trinketa… ili ‘pobočno jedro’, nego li ‘kurtelaci’ (Lochmer 1899: VII-VIII).

U svom općem Englesko-hrvatskom rječniku iz 1906. godine Lochmer je uvrstio novostvorene hrvatske pomorske nazive, ali ne i noštromizme, za razliku od pomorca Đaje kojem su potonji bili svakodnevnica te je samo njih zapisao u svojim morskim putopisima, a pojasnio ih je ovako:

„Duž obala dalmatinskih upotrebljavaju se mnoge osakaćene reči talijanske, a naročito na brodovima. To dolazi otuda što za vreme gospodarenja Mlečića nad Dalmacijom, mrnarica njihova beše mahom sastavljena od naših primoraca koji primiše neke njihove izraze, samo što ih navrnuše na srpski izgovor“ (Đaja 1903: 6-7). Eto, čovjeka je malo puno uzelo.

Drugi autori općih rječnika iz onoga doba, osim Lochmera, nisu se koristili Babićevim pomorskim nazivljem, a nisu dobro poznavali ni pomorstvo, posebno Bogoslav Šulek, rodom Slovak, u Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja iz 1874/75. godine te Dragutin Antun Parčić, rođen u Vrbniku na Krku, u Rječniku talijansko-slovinskom (hrvatskom) iz 1868. godine (pretisak 1887. godine) te Rječniku hrvatsko-talijanskom iz 1901. godine.

Parčić se nije koristio Babićevim pomorskim izrazima jer ih nije poznavao, ali s druge strane, nije zagovarao ni noštromizme, za razliku od tvrdih dubrovačkih vukovaca, pa tako zapravo nema ni jednih ni drugih naziva u ono malo zapisanih pomorskih izraza u njegovu rječniku (usp. Stepanić 2011a: 72-83).

Dragutin Antun Parčić se na ovaj način, „ne robujući novouspostavljenome štokavskom standardu, opirao nadolazećemu prodoru vukovaca u hrvatsko jezikoslovlje, boreći se za nevukovski tip jezika“ (Gostl 1998: 109).


15 Spomenuta „bakarska grupa“ brojila je najmanje desetak nastavnika koji su bilježili pomorske nazive.

16 Jadranska straža bila je pomorsko-promidžbena udruga utemeljena 1922. godine u Splitu radi kulturnog, gospodarskog i općeg unaprjeđivanja Jadranskoga mora i primorja. Nastala je za talijanske okupacije Dalmacije, a glavna joj je zadaća bila očuvanje nacionalnih obilježja i pomorske tradicije zemlje, širenje narodne svijesti o važnosti Jadranskoga mora, unaprjeđenje njegova iskorištavanja te razvoj jadranske orijentacije. Djelovala je do 1941. godine (Hrvatska enciklopedija LZ Miroslav Krleža – on-line izdanje).

17 Zanimljivo je spomenuti i ovo Skokovo zapažanje: „Značajno je, na primjer, što je Dalmacija plakala za propašću mletačke republike, za ‘privedrim duždom od Mletaka’ onda kad za tom propašću u samim Mlecima nije niko žalio“ (Skok 1933: 91).

18 Dubrovčani Pero Budmani i Luko Zore izjašnjavali su se kao Srbi katolici, a tako se izjašnjavao i treći Dubrovčanin Milan Rešetar, kojem se Carić obratio za mišljenje nekoliko godina poslije. Sva trojica bili su tvrdi vukovci, a prema Vidoviću, pripadali su tradicionalističkoj struji, dok Božanić proizvoljno i površno proziva naše vukovce kao da su bili protiv noštromizama. Upravo suprotno, najtvrđi vukovci bili su za noštromizme. Inače, sva trojica bili su među vodećima „srbokatoličkim ideolozima“, a zastupali su tezu, u duhu tada prevladavajuće Vukove etnojezične teorije, da je Dubrovnik po jeziku „oduvijek bio srpski“ (usp. Ćosić 2018: 16 i 24). „Manje skupine Srba katolika pojavile su se i u drugim urbanim dijelovima Dalmacije (Zadar, Split, Makarska), ali se nigdje nisu uspjele organizirati i politički djelovati tako dugo i uspješno kao u Dubrovniku pa je dubrovačka skupina postala svojevrsni stožer pokreta“ (Ćosić 2018: 17). Pokret Srba katolika pojavio se u Dubrovniku polovinom 19. stoljeća, nagli uspon doživio je u osamdesetim te vrhunac u devedesetim godinama istoga stoljeća. Do pada dolazi već prvih godina 20. stoljeća, a do zamiranja stvaranjem Kraljevine SHS. Riječ je o identitetskom, političkom i kulturnom pokretu manjeg, ali vrlo obrazovanog dijela Dubrovčana koji su u doba formiranja suvremenih nacija pokušali izgraditi srpski etnički i nacionalni identitet. Najprije je u dijelu dubrovačkih intelektualaca početkom druge polovine 19. stoljeća sazrela slovinska tj. jugoslavenska misao. Oni su 1878. godine pokrenuli časopis Slovinac. Gašenjem časopisa 1884. godine „na dubrovačku političku scenu snažno i bespovratno stupila (je) nacionalna i politička diferencijacija, došlo je do raslojavanja među dotadašnjim slovincima rimokatoličke vjeroispovijesti. Jedni su prigrlili hrvatsku, a drugi (u još većem broju) srpsku nacionalnu i političku misao“ (Tolja 2011: 271-272). Srbi katolici bili su obrazovani pa stoga i vrlo utjecajni u svojoj okolini. Tako su spomenuti Budmani i Zore, uz još neke viđenije Dubrovčane, „prenijeli ‘štafetnu palicu’ iz slovinstva u srbokatolicizam“ (Tolja 2011: 270). Štoviše, „u Dubrovniku se u ono vrijeme biti Srbinom katolikom smatralo znakom učenosti i dobrog ukusa“ (Banac 1991: 209).

19 Vidović je spomenuo Budmanija jamačno samo zato što je jednom davno odgovorio Cariću, kad ga je ovaj zamolio za savjet, da je „svakako manji barbarizam primiti tuđu riječ, nego našu udesiti po tuđem jeziku“.

20 Lingvist Milan Moguš napisao je o Cariću ovo: „Upravo je generacija kojoj su pripadali i Budmani i Carić učinila korak natrag u razvoju hrvatskoga standardnog jezika, i to neprihvaćanjem hrvatske književnojezične baštine isto kao i zanemarivanjem trodijalekatske osnove hrvatskoga jezika“ (usp. Stolac 1998a: 119).

21 Usp. Juraj Carić, Pomorski rječnik – jedan filološki rekord, Novo doba, Split, 30. i 31. kolovoza 1922.

iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”

Dr. sc. Željko Stepanić

mail: stepaniczeljko@gmail.com

mob: +385 99 660 0709

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Pomorac.hr

Mariners Medico Guide: “Korak po korak” do pružanja adekvatne prve pomoći na moru

0
Foto: Mariners Medico Guide

Praćenjem uputa „korak po korak” do adekvatne medicinske obrade i pružanja prve pomoći na moru

Razvijen kao jedinstveni međunarodni digitalni medicinski vodič za poboljšanje medicinskog liječenja na brodu i spašavanje života pomoraca Mariners Medico Guide bi trebao pomoći svim onima koji plove, a nađu se u situaciji da im je potreban savjet oko pružanja prve pomoći unesrećenoj osobi ili pak spašavanju nečijeg života, piše Burza nautike.

Ova aplikacija koja podržava i iOS i Android operativne sustave, a moguće ju je koristiti i na osobnom ili prijenosnom računalu dizajnirana je i napravljena posebno za pomorce, a vjerujemo i za sve druge koji plove. Ona funkcionira tako da osobi koja se njome služi daje upute „korak po korak” u medicinskoj obradi i prvoj pomoći unesrećenim članovima posade.

Mariners Medico Guide je jedinstven po tome da osobu vodi kroz postupak a koji je temeljen na zdravstvenim simptomima. Za zdravstveni sadržaj je odgovoran norveški centar za pomorsku i ronilačku medicinu (GARD).

Potreba za medicinskom pomoći na moru eksponencijalno je porasla posljednjih godina, a kroz pandemiju COVID-19 povećala se potreba za angažmanom vezanim uz brigu o mentalnom zdravlju. Rad na razvoju ovakve digitalne zdravstvene usluge započeo je još 2019. godine. Obavljen je niz intervjua s pomorcima koji su imali iskustva pružanja medicinske pomoći i na temelju toga su razvijeni prototipski slučajevi, provedena korisnička testiranja, a nakon čega je aplikacija ponuđena pomorcima.

VIDEO: Uskoro će zaploviti novi najveći kruzer na svijetu – Icon of the Seas

0
Foto: Royal Caribbean

U Finskoj se gradi do sada najveći brod za krstarenja na svijetu – Icon of the Seas

Ovaj gigant je porinut u subotu, 10. prosinca, nakon dovršetka izgradnje vanjske strukture te premješten sa suhog doka na opremanje. Gradnja ovog broda od 250.800 bruto tona je počela prije više od osam mjeseci, a finski Meyer Turku očekuje da će izgradnja trajati još godinu dana, kada bi najveći kruzer na svijetu trebao konačno postati dio flote Royal Caribbeana, piše The Maritime Executive.

Divovski kruzer imat će oko šest posto veći volumen od trenutačno najvećeg broda za krstarenje na svijetu, Wonder of the Seas, koji je ove godine zaplovio u floti Royal Caribbeana. Wonder of the Seas ima kapacitet za 5.610 putnika, a Icon of the Seas osmišljen je za obiteljska krstarenja, pa će tako imati kapacitet za 7.600 putnika i 2.350 članova posade.

Kruzeru dug 365 metara bit će svečano predan Royal Caribbeanu krajem 2023., a na prvo putovanje zaplovit će u siječnju 2024. iz Miamija.

Icon of the Seas vrhunski je brod koji dovodi nove izazove u naše brodogradilište i podiže cjelokupnu finsku brodograđevnu industriju na novu razinu”, rekao je Tim Meyer, izvršni direktor tvrtke Meyer Turku. “Ponosni smo na ovaj projekt te suradnju s kupcem i svim našim partnerskim tvrtkama. Ovo je također značajan korak za održivi razvoj brodograđevne industrije.”

Foto: Royal Caribbean

Među sadržajima koje brodogradilište još treba završiti je 2.805 kabina, kao i javni prostori koji će biti raspoređeni u osam zona, od područja za zabavu do dječjih zona, te zona za luksuzni smještaj. Zabava za putnike uključivat će novi jedinstveni kupolasti prostor na prednjem dijelu broda, kao i šest vodenih tobogana, sedam bazena i devet whirlpoola. Kruzer će imati najveći vodeni park na moru te ukupno 40 barova i restorana.

Uz to što će postati najveći brod za kružna putovanja na svijetu, Icon of the Seas bit će prvi kruzer Royal Caribbeana na LNG pogon sa šest motora ukupne snage od 67.500 KW. Trup je također opremljen air lubrication sustavom kako bi se smanjilo trenje, a imat će i sustave hvatanja topline te napredne sustave za pročišćavanje otpadnih voda i ostalog otpada. Machine learning tehnologija koristit će se za optimizaciju ruta za maksimalnu učinkovitost.

Icon of the Seas će imati još dva sestrinska broda, koji će se također graditi u brodogradilištu Meyer Turku. Drugi u klasi trebao bi biti isporučen u drugom kvartalu 2025., a treći u drugom kvartalu 2026. godine. Uz to, u Chantiers de l’Atlantique gradi se šesti i posljednji brod trenutno najveće klase Royal Caribbeana – Oasis Class. Brod nazvan Utopia of the Seas trebao bi biti isporučen u drugom kvartalu 2024., a također će za pogon koristiti LNG.

Foto: Royal Caribbean

Posada kontejnerskog broda strahovala za život prilikom plovidbe Pacifikom: “Brod je nesposoban za plovidbu!”

0
Foto: MarineTraffic

Posada kontejnerskog broda Zim Iberia tražila je od svojih crewing agenata premještaj na drugo plovilo, tvrdeći da je brod nesposoban za plovidbu te da su strahovali za svoje živote prilikom plovidbe Tihim oceanom.

Kontejnerski brod od 4.256 TEU u vlasništvu je ZIMa, a njime upravljanja Hammonia Reederei sa sjedištem u Hamburgu. Prema izvješću koje prenosi The Loadstar, kada je brod 3. studenog isplovio iz Busana za Vancouver, dva od četiri pomoćna stroja bila su u kvaru, dok je treći “radio s pola snage”, prenosi gCaptain.

Izvješće sugerira da problem nije bio samo u pomoćnim motorima, već je bilo problema i s drugim sustavima neophodnima za sigurnu plovidbu preko Pacifika, uključujući sustave za hlađenje morskom vodom i opskrbu gorivom, a bilo je problema i s glavnim strojem. Uz to, voda je curila iz cijevi u strojarnicu, navodi se u izvješću.

Posada kontaktirala ITF

Vlasnik ZIM navodno je inzistirao da brod u takvom stanju isplovi na povratno putovanje iz Vancouvera do Busana, stoga je posada kontaktirala Međunarodnu federaciju transportnih radnika (ITF). Kanadski ITF zatražio je Port State Control, a brod je po dolasku u kanadsku luku zadržan devet dana.

U pismu upravitelju Hammonia Reederei, ITF je ukazao na opasnu situaciju na brodu Zim Iberia.

“Brod je plovio iz Azije u Vancouver s velikim problemima koji su onemogućili sigurnu plovidbu. Srećom, more je bilo mirno i brod je sigurno stigao na odredište. Međutim, posada je zbog stanja broda strahovala za svoje živote, a sada su ponovno iznevjereni. Čini se da tvrtka želi natjerati DNV i državu zastave da dopuste još jedan opasan povratak u Aziju s oslabljenim AE1 (Auxiliary Engine), AE2 van pogona, ispravnim AE3 i AE4 van pogona. Potreban je potpuni remont AE1 jer radi na samo oko 56-60% snage.”

Brodu je trebalo više od dva tjedna da stigne do Vancouvera, a vlasti su ga zadržale devet dana. Isplovio je 29. studenog.

Očitovanje ZIMa

Na pitanje o opasnoj situaciji na Zim Iberiji, iz ZIMa su odgovorili da su sigurnost i dobrobit posade glavni prioritet.

Zim Iberijom upravlja ugledna treća strana. Putovanje o kojem je riječ prije polaska je odobreno od strane relevantnih vlasti i ugledne pomorske kompanije za potvrđivanje i upravljanje rizicima [DNV], u skladu s najboljom praksom. Međutim, plovilo je naišlo na određene operativne probleme. S obzirom na tehničku prirodu situacije, ZIM je društvo koje upravlja brodom uputio da plovilo mora biti poslano na popravak, koji će se obaviti u brodogradilištu u Koreji počevši od 16. prosinca.”

Narušena reputacija

Kada je u listopadu 2021. brod Zim Kingston zahvatila oluja kod obale otoka Vancouver, u moru je izgubljeno čak 110 kontejnera, neki s opasnim teretom, što je uzrokovalo zagađenje okoliša.

Reputacija ZIMa ozbiljno je narušena gubitkom i nastalom ekološkom štetom, a nedavno je doživjela još jedan udarac kada se pojavio stari video urušavanja hrpe kontejnera u koji je jedan zaposlenik stavio glazbu. Iz ZIMa su kratko priopćili da je video uvredljiv te da nije trebao biti napravljen.

Brodar nije zadovoljan povezivanjem incidenata na svojim brodovima: “Smatramo da povezivanje ovih odvojenih i nepovezanih incidenata od tisuća sigurnih i uspješnih plovidbi daje iskrivljenu sliku. ZIM brine o sigurnosti i dobrobiti pomoraca. Pitanja poput sigurnog i zaštićenog radnog mjesta, poštenih uvjeta zapošljavanja, pristupa medicinskoj skrbi i pristojnih radnih uvjeta uključena su u Konvenciju o radu u pomorstvu iz 2006. (MLC), prema kojoj se vode sva naša plovila.”

Zim Iberia trenutno se nalazi u Japanskom moru, a kroz današnji dan bi trebao stići u Busan, gdje će se iskrcati teret, nakon čega ide na remont. Izvor iz Vancouvera rekao je da smjena posade nije odrađena u Kanadi.

Kontejnerski brodovi idu na rezališta, gase se manje kompanije, a stiže ogroman broj novogradnji: Čeka li nas kolaps tržišta?

0
Foto: Ilustracija / Pixabay

Neminovni kolaps tržišta kontejnerskog pomorskog prometa postaje sve očitiji. Sve više kontejnerskih brodova prodaju se u rezališta, što je prije samo nekoliko mjeseci bilo je gotovo nezamislivo.

Clarksons i Braemar izvijestili su da je samo tijekom ovog tjedna desetak manjih kontejnerskih brodova prodano u rezališta. “Broj brodova koji se prodaju u rezališta počinje rasti”, kažu iz Braemara, navodeći da je od ponedjeljka na prodaju stavljeno 14 kontejnerskih brodova, prenosi Splash247.

Iako se u ovoj fazi ne očekuje da će se reciklirati veći broj kontejnerskih brodova, osobito onih većeg kapaciteta, Clarksons Research sugerira da su ove prodaje “znak da tržište kontejnerskog pomorskog prometa počinje padati”.

“Novi podaci o potražnji pokazuju da je tržište pred potpunim kolapsom”, stoji u najnovijem tjednom izvješću Sea-Intelligencea, objavljenom jučer. Kao znak tog kolapsa, Sea-intelligence navodi i zanimljiv podatak da je čak 13 kontejnerskih brodova na povratku iz Sjeverne Europe u Aziju plove dužom rutom oko Rta dobre nade, umjesto kroz Sueski kanal, kako bi umjetno popunili kapacitete.

Dramatični pad profita, u kombinaciji s visokim troškovima najma, doveo je i do gašenja brojnih manjih kompanija. Zabilježen je i prvi takav slučaj u Ujedinjenom Kraljevstvu – stečaj kompanije Allseas Global Project Logistics, koja je na tržište ušla sredinom prošle godine, spajajući Aziju i Europu.

Shanghai Containerized Freight indeks (SCFI) na najnižoj je točki od kolovoza 2020. godine. “Trenutačne promptne vozarine na glavnim rutama između Azije i zapadne obale SAD-a te Azije i Europe pale su ispod razina operativnih troškova brodara, što znači da će se sve više tvrtki odlučivati na tzv. ‘blank sailings’ ili čak stavljanje potpune flote na čekanje”, kažu analitičari tvrtke Jefferies.

S druge strane, brodari se spremaju na preuzimanja rekordnog broja novogradnji u sljedećih nekoliko godina usred slabe potražnje.

“Potražnja opada, budući da inflacija utječe na prioritete potrošača, a troškovi rastu na globalnoj razini”, piše Danish Ship Finance u nedavnom izvješću, predviđajući sumornu kratkoročnu budućnost za brodarstvo, pošto je za 2023. i 2024. godinu predviđeno veliko proširenje flote od 2,4 do 2,8 milijuna TEU – što je ekvivalento 10% do 11% postojeće flote.

“Pitanje je kako će brodari riješiti ovaj problem pošto nema očitih ‘kandidata’ za reciklažu, a starija plovila znatno su manja novih. Čini se da je neizbježno da će se i neka novija plovila naći u rezalištima”, upozorio je Danish Ship Finance.

Kapetan Leon Bjelokosić: Ovaj posao zahtijeva čovjeka čvrstog kao granit

0
Foto: Leon Bjelokosić / Privatna arhiva / Dubrovnik.net.hr

Ploviti se mora, živjeti se ne mora, stara je pomorska izreka koja vrijedi i u slučaju kapetana Leona Bjelokosića. Tijekom 35 godina duge karijere na moru, navegavati je prestajao dva puta i oba puta je taj posao na kopnu potrajao svega dva dana. Tijekom cijele karijere ostao je vjeran jednom brodaru, dubrovačkoj Atlantskoj plovidbi, a pripala mu je čast da sa samo 42 godine preuzme novogradnju Libertasa. Bjelokosića smo pitali što čini dobrog kapetana, kako izlazi na kraju s izazovnim situacijama i problemima, koliko se pomorstvo tijekom desetljeća promijenilo i što bi savjetovao mladim pomorcima.

Navegavati je počeo davne 1983. godine, kao kadet na M/B Jadran. Nakon završene kadeture, odslužio je vojni rok u trajanju od 15 mjeseci u tadašnjoj vojsci. I pri odsluženju vojnog roka bio je vezan uz more, naime razmješten je u mornaricu te je boravio u Puli i Split, nakon čega je završio Višu pomorsku školu i ponovno se 1987. otisnuo na more na brodu M/B Mavro Vetranović Atlantske plovidbe, ovoga puta kao v.d. kormilar, jer kako je pojasnio na kompaniji je tad bilo jako puno časnika. Nakon devet mjeseci, na ovom brodu je i unaprijeđen za 3. časnika palube. Tijekom cijele svoje karijere ostao je vjeran Atlantskoj plovidbi te je 2002. došao do čina zapovjednika, piše Dubrovnik.net.hr.

– Dundo s kojim sam rastao bio je pomorac, kasnije također zapovjednik na Atlantskoj plovidbi. Pomorska škola je uvijek bila popularna među djevojkama. Tako je barem bilo onda, a nadam se da je i danas tako. Iskreno, bila mi je to jedina mogućnost da zaradim za stan. Cijelu karijeru sam vjeran Atlantskoj plovidbi i nisam nikad požalio zbog te odluke. Na „strancima“ se zaradi koji dolar više, ali nitko vam ne daje solde za lijepe riječi. Ne može se usporediti odnos stranih kompanije prema pomorcu i naše „domaće“ Atlantske plovidbe. Navegavanje na domaćoj kompaniji vrati vam se na milijun drugih načina. Nije u soldima sve.

Kad usporedite početke svoje plovidbe i danas, koliko se sam  posao, ali i život na moru promijenio?

– Davne 1983. na brodu je bilo 40 članova posade, samo je na palubi bilo 12 mornara. U strojarnici ste imali 1. časnika stroja od gvardije i 1. časnika stroja od dnevnice, isto tako i 2. časnika stroja (gvardija i dnevnica). Danas je minimum po hrvatskoj zastavi 11 pomoraca, a po zakonima Maršalovih otoka, pod čijom zastavom plove mnogi brodovi, 16 pomoraca. Na brodovima Atlantske plovidbe još uvijek pretežno plovi po 19 pomoraca, ali i to je upola manje nego kad sam ja počeo navegavati. Sve sam vam s tim rekao.

Zapovjednik broda je bio gospar čovjek. Imali ste telegrafistu zaduženog za svu administraciju, odnosno „paper work“. Ja u mojim početcima zapovjednika nisam ni vidio, osim na manovri. Zapovjednik bi odradio manovru, primio vlasti, a ostatak je vremena čitao knjige. Kad bi brod došao u kakvu egzotičnu zemlju, on bi sa suprugom, jer su prije supruge često dolazile s djecom na brod, odlazio na piramide ili slapove Niagare, ovisno gdje se brod nalazio.

Prethodne godine bile su izuzetno izazovne za pomorski sektor. Koliko je bilo teško manevrirati kroz sve poteškoće koje je nametnula pandemija?

– Izuzetno teško, pogotovo mladim pomorcima. Znate, nekad se na brod išlo i da bi se u kakvoj luci pronašla i poneka ljubav. Uvijek su mladi slušali priče starih pomoraca, pisane su o tome pjesme : „senorita Espanjola, za njen bi osmijeh dao sve“, ili naši Maestrali: „U svakom portu tom imamo žene tri“. Dobro, Maestrali su malo pretjerali, vjerojatno radi rime. Ali, mladost je strašno zakinuta u tom pogledu. Kao i uostalom, svi pomorci. Kad provedete devet mjeseci na brodu i ne možete kročiti nogom na kraju, treba biti izuzetno psihički jak za sve to podnijeti.

Lea Pavlović

Za vrijeme pandemije, posada broda Zagreb istupila je u medije nezadovoljna zbog nemogućnosti smjene. Naime, neki su bili na brodu upravo tih devet mjeseci koje ste spomenuli. Brod je tad bio po vašim zapovjedništvom. Kako ste se snašli u toj zahtjevnoj situaciji?

– Ja sam uvijek u mom poslu, pogotovo od kad sam na rukovodećim mjestima, bilo kad sam bio 1. časnik plovidbe, a sad i zapovjednik radio po načelu „budi poslovan, a budi pošten“ i to su moji pomorci uvijek znali cijeniti. Znate, svatko ima svoje ime i prezime. Nikad nisam imao problem s posadom, a bio sam zapovjednik do sad na trideset jednom brodu, odnosno ugovoru.

Nekim pomorcima, pogotovo onim mlađima, sam bio otac, nekima doktor, psiholog i psihijatar, sve po potrebi i iako sam za vrijeme tog ugovora imao doma dvije obiteljske tragedije bio sam najčvršći od svih. Baš mi je to rekao tadašnji prvi časnik palube. Odgovorio sam mu: „Kako bi to djelovalo na vas da vidite mene izgubljenog u bilo kakvoj situaciji?“. Ovaj posao zahtijeva čovjeka čvrstog kao granit u svakom trenutku. Netko je takav rođenjem, ali većinom to postajete kroz sve ove silne godine prolazeći kroz situacije gdje bi mnogi pokleknuli i odustali.

Zapravo, kapetan je onaj koji diktira ritam život na brodu. Pretpostavljam da se s izazovima susrećete na dnevnoj bazi, kako ih rješavate? 

– Iskreno, sve kroz smijeh i pjesmu. Nikad na brodu nisam povisio glas na nekoga od mojih pomoraca. Ako je netko nekad i napravio nešto „mimo brodskog zakona“, zazvao bih ga nasamo u kabinu, počastio piće i staloženo mu sve objasnio. Nitko nikad nije došao drugi put u moju kabinu.

Foto: Leon Bjelokosić / Privatna arhiva / Dubrovnik.net.hr

Preuzeli ste i novogradnju Atlantske plovidbe, brod Libertas. Možete li se prisjetiti tog trenutka, je li vam to bila posebna čast?

– Naravno. Tad sam imao 42 godine. Onakva novogradnja, izvan granica Hrvatske, obično je to išlo starijim zapovjednicima. Hvala Atlantskoj plovidbi na tome. A vjerojatno sam i zaslužio prethodim radom i znanjem.

Čini se da je pola Dubrovnika bilo na primopredaji broda. Kum je bio proslavljeni vaterpolist Elvis Fatović. Ali tu je bio i kum broda Imperijal, Ognjen Kržić, njihove supruge, masu novinara. Svečani ručak je bio u hotelu gdje je prije toga odsjeo američki predsjednik Bush, onaj smješniji, mlađi. Bilo je to vrijeme astronomskih vozarina i moglo se sve to priuštiti. Nadamo se da će se to vrijeme uskoro i ponoviti. Trenutno smo na pravom putu.

Što biste savjetovali mladim kolegama, koji razmišljaju ovo karijeri ili su tek počeli navegavati?

 – Isto ono što je meni kapetan rekao kad sam bio kadet. Počinje se od nule. Ne budite nestrpljivi, marljivo ispunjavajte svoje obaveze, učite uvijek jedno mjesto, odnosno poslove, poziciju poviše, naravno kad savladate posao za koji ste trenutno ukrcani.  A onda će vam doći nagrada, priznat će vas i kolege i kompanija za koju radite i posao na brodu će vam postati zadovoljstvo, a ne tlaka. Naravno, vremenom ćete živjeti sve bolje i bolje, jer mlade ipak najviše interesira standard.

Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.

Lea Pavlović