Oznaka na boku broda koja označava koliko se brod smije natovariti da bi plovidba bila odgovorna i sigurna zove se Plimsollova oznaka.
Za brodove koji plove uvijek u istim vodama sastoji se od kruga i vodoravne crte provučene kroz njegovo središte, dok brodovi koji plove raznim morima i zalaze u slatke vode imaju još dodatnih vodoravnih crta pokraj kruga. Maksimalno dopušten gaz ne ovisi samo o dimenzijama broda, nego i o dobu godine, salinitetu vode, meteouvjetima karakterističnima za pojedinu lokaciju i vrsti tereta. Svaka od tih crta odnosi se na specifično okruženje i uvjete plovidbe i označava koliko trup broda u takvom okruženju smije uroniti ispod površine, piše Otvoreno more.
Oznaka je nazvana po Samuelu Plimsollu, britanskom parlamentarcu i socijalnom reformatoru koji je, zabrinut zbog velikog gubitka brodova i brojnih žrtava kao posljedica njihove prekrcanosti, uspio natjerati Parlament da 1876. godine donese zakon koji bi ograničavao prekrcanost i definirao maksimalni gaz broda.
Samuel Plimsoll bio je vrlo važan u stvaranju sigurnog načina slanja robe u Engleskoj. Kasnih 1800-ih pomorstvo je bilo vrlo opasno, a brodovi su često bili loše ukrcani i s previše robe. Nesreće na vodi i na dokovima tijekom ukrcaja i istovara bile su prečeste. Toliko su bila opasna vremena da su u narodu neke od tih brodova nazivali “brodovi lijesovi”. Ti su brodovi bili toliko preopterećeni i nesposobni za plovidbu da su životi posade bili konstantno ugroženi.
Plimsollov dan posvećen je čovjeku koji je komercijalnu plovidbu učinio sigurnijom, a obilježava se 10. veljače.
Dionice AP Moller-Maersk pale su čak 15 % na burzi u Kopenhagenu nakon što je kompanija jučer objavila svoje financijske rezultate za četvrti kvartal. Danski brodar objavio je EBITDA i dao smjernice za 2024., koje nisu ispunile očekivanja analitičara. Dobit kompanije pala je za čak 90 %, a iako je Maersk ostvario svoje smjernice za 2023., cijena dionica je pala.
Maersk je izvijestio o neto gubitku od 456 milijuna dolara u prošlom kvartalu – što je golemi pad u odnosu na dobit od 4,98 milijardi dolara ostvarenu godinu dana ranije.
„Dok je kriza u Crvenom moru uzrokovala neposredna ograničenja u kapacitetima i privremeni porast vozarina, na kraju će prekomjerna ponuda u brodskom kapacitetu dovesti do pritiska na cijene i utjecati na naše rezultate“, rekao je Vincent Clerc, izvršni direktor tvrtke A.P. Moller–Maersk, navodi The Maritime Executive.
Maersk je ranije spomenuo problem prekomjerne ponude, ali sada naglašava značajan utjecaj koji očekuju da će to imati na kontejnerski transport u ovoj i 2025. godini. Clerc je rekao da će problem viška kapaciteta još potrajati, pritom naglašavajući da će količine kontejnera u 2024. rasti od 2,5 do 4,5 %. Međutim, kazao je da će kapacitet globalne flote ove godine porasti za 12 do 13 posto.
Maersk je tako izvijestio da je tijekom 2023. zaradio 9,8 milijardi dolara (EBITDA), što je značajno manje u odnosu na 36,8 milijardi dolara u 2022. godini. Prihodi su pali za gotovo polovicu u segmentu pomorskog prijevoza, na 33,6 milijardi dolara, a u logističkom odjelu prihodi su također bili neznatno niži nego 2022. godine.
Četvrti kvartal bio je „razočaravajuć, s rezultatima slabijima od očekivanih po odjelima“, rekao je analitičar norveškog DNB-a Jorgen Lian, prenosi TradeWindsNews. Prema DNB-u, sve to uzrokovali su uglavnom loši kvartalni rezultati Ocean odjela, ali i Logistics & Services odjela.
Maersk za 2024. predviđa EBITDA od 1 do 6 milijardi dolara, što je puno niže od 7,1 milijardu dolara, koje su predvidjeli analitičari. Procjene analitičara trebale bi pasti nakon objave ovog izvješća, ali još uvijek ostaje puno neizvjesnosti, navodi DNB-u.
Maerskova predviđanja oslanjaju se na povećanju vozarina zbog krize u Crvenom moru, pa tako kompanija niža financijska predviđanja temelji na trajanju krize od jednog kvartala, dok se viši iznosi temelje na predviđanju da će kriza potrajati tijekom cijele godine. Međutim, čak i najoptimističnija predviđanja su ispod očekivanja analitičara, pa tako Maersk predviđa i gubitak od 5 milijardi dolara ako se sukob u Crvenom moru uskoro završi, navodi se u izvješću.
Handelsbanken je rekla da rezultati za četvrtog kvartala 2023. i predviđanja za 2024. naglašavaju utjecaj prekomjerne ponude. Švedska banka je naglašava da zbog „ogromne količine novih kapaciteta koji dolaze na tržište padaju vozarine“.
“Potražnja raste, ali to nije dovoljno za amortizaciju novih kapaciteta. No naravno, ako se situacija na Crvenom moru ne popravi, vozarine bi mogle ostati na visokoj razini.”
Oplovili su svijet zajedno. U 61 godinu ljubavi, Jakov i Ana Grabovac 33 godine proveli su zajedno na moru. Da ih samo vidite – premda su već zagazili u 77. i 87. godinu, kad su jedno pored drugog izgledaju kao mladi par. Ljubav prema moru i neizmjerna ljubav jednog prema drugom ih pomlađuje. Supružnici su čitav svoj život posvetili moru, a gospođa Ana je ljubavi prema moru i plovidbi posvetila i tri knjige.
Ovo je njihova priča.
Jakova sam upoznala davne 1963. godine na splitskoj plaži Bačvice, kao izuzetno šarmantnog muškarca. Dolazio je sa svojim kolegama, a ja sam se sa svojim prijateljicama kupala. One su mi stalno pričale o tom zgodnom, crnom muškarcu, no meni se nije učinio posebnim. Ali, dogodilo se to da je taj zgodni, šarmantni, crni muškarac jednog dana došao do mene i rekao: “Šinjorina moja, znam da ste išli u gimnaziju, a meni bi trebale bilježnice iz matematike za moju nećakinju, kojoj to ne ide dobro. Biste li vi to meni mogli posuditi?” I tako je počeo naš kontakt.
U početku mi nije bio nešto posebno. Bio je zaista zgodan za ono vrijeme, no ne baš posebne ljepote. Moj Jakov je bio atletske građe i sportaš, imponiralo mi je to što je pokazao interes za tako mladu curu. Ja sam tada imala 16 godina, a Jakov 26, i već je bio pomorac. U vrijeme moje mladosti nije bilo poželjno imati vezu s pomorcem. Govorilo se pomorac dođe i ode i nikad se ne zna hoće li se vratiti tamo di se komodao.
Kako je vrijeme prolazilo, ja sam se zaljubila u tog visokog, zgodnog i atletski građenog muškarca. Hodali smo jako dugo. Točno 13 godina prije nego smo ušli u brak. Oženili smo se tek 1975. godine. Jakov se baš nije htio oženiti – smatrao je da ne treba ozakoniti vezu potpisom. Međutim, meni je to bilo izuzetno važno. Udala sam se kad sam imala 28 godina. Jakov je tada imao 38, stari momak. Već je bio i pomalo sijed. Naučila sam se na način života koji mi se činio kao Bogom dan. Brak je nešto sasvim drugo od veze prije braka – nešto sveto i posebno. Više od ičega htjela sam njegovo prezime koje mi se činilo tako posebnim i divnim.
Foto: Privatna arhiva
Prvo putovanje
Moje prvo putovanje na brodu bilo je 1968. godine, kada sam imala 21 godinu. Od firme, Atlantske plovidbe, dobila sam papire da mogu ići s Jakovom na putovanje. Išla sam autobusom za Zadar, pa sam se ukrcala na trajekt za Anconu, pa iz Ancone za Novorosijsk u Rusiji. Brod se zvao Gundulić, a put je trajao točno tri mjeseca. Čak sam sa sobom nosila neke knjige koje su mi trebale za studij, ali na kraju ništa nisam učila.
To je bilo nevjerojatno iskustvo jer o brodovima do tada ništa nisam znala. Iznenadio me sam brod, ali i to što me Jakov zvao da idem s njim. Međutim, zbog toga sam doma imala velikih neprilika. Rekli su mi: “Možeš ići, ali ne znamo gdje ćeš se vratiti”. Morala sam ostaviti i ključeve od kuće. No, rekla sam sebi: “Bože moj, ja idem, pa ću vidjeti što će biti kad se vratim”.
U Rusiji sam vidjela na veliko siromaštvo. Zatekli smo se tamo u vrijeme proljeća i svi su parkovi bili zeleni i prekrasni. Zaustavljale bi me žene na ulici i pitale da im prodam svoju garderobu.
Prevozili smo rasuti teret, a nakon Rusije smo išli kući. Ponovno sam iz Ancone išla doma. Vratila sam se sama, dok je Jakov nastavio ploviti. Tada su ugovori bili jako dugi.
Način života na brodu me pozitivno iznenadio jer je pružao dojam doma. Posada se prema meni jako lijepo odnosila, ali bilo mi je neugodno jer sam bila upola mlađa od svakog člana posade. Bila sam jedina žena na brodu. U to vrijeme nije bilo dobro biti u nevjenčanom odnosu. No, mene za ništa od toga nije bilo briga. Bilo mi je bitno samo da sam s mojim čovikom, sve ostalo bilo je sporedno.
Foto: Privatna arhiva
Brod te izmijeni. Meni je brod donio veliko strpljenje. Promijenio me kao osobu. Sretna sam što sam upoznala more. More je čudo. More ti se pod kožu zavuče. Nije to floskula. Ja sam dijete s mora i uvijek sam ga voljela, ali more traži sve od vas. Morate mu se prilagoditi i poštivati ga i morate mu dati ljubav i to vam more vrati.
Nikad me nije bilo strah
Najkraće sam na brodu provela tri mjeseca, a najduže skoro godinu dana kada sam imala već oko 30 godina. To me putovanje jako iscrpilo. Išli smo iz Rotterdama u Indiju, Pakistan, Singapur, pa opet u Rotterdam – putovanje oko cijelog svijeta.
Na brodu me nikad nije bilo strah. Koliko god je bilo fortunala, nikad se nisam bojala.
U jednom fortunalu makina je radila tuta forca, a mi smo danima stajali na mjestu. Točno 15 dana sam provela u prostoru od kreveta do ormara. Sjedila sam skutrena, pored zelenog tepiha. Jakov mi je donosio jabuke i tekućinu jer su jabuke najbolje protiv mučnine kada valja.
Začudo, nisam se bojala. Strah se pamti – da sam se tada bojala, vjerojatno više nikad ne bih išla s njim na brod. Straha nisam imala, mada me moj čovik pripremio: stavio mi je u jednu kesicu putovnicu, nešto dolara i to mi zavezao oko vrata. Rekao mi je da se toplo obučem za svaki slučaj. Kazao je i da, ako on do određene ure ne dođe, ne čekam, nego da skočim kroz prozor jer je ispod bio brod za spašavanje. Tada sam bila malo deblja, pa sam uvijek kad bih došla na brod gledala mogu li proći kroz prozor.
No, nisam se bojala ničega. Samo sam pozitivno mislila. Znala sam da mi se neće ništa dogoditi. I točno kad je došla ta ura koju mi je Jakov rekao, odjednom je došla bonaca. Kao da je netko potegnuo ravnu liniju na moru. U tih 15 dana jako sam smršavjela, a posada se začudila kad me vidjela.
Valjanje je teško opisati. To je kao da stavite neki plutajući predmet u lonac koji na sve strane ključa. Brod se valja lijevo-desno, prova-krma, onda se u jednom valu smiri, pa treska, pa opet sve ispočetka – i tako non stop. To je nemoguće opisati ako nisi plovio. Ma, to je jedna muka, jedna kalvarija.
Tada sam bila izuzetno mlada i vjerovala sam da mi se ništa ne može dogoditi kad sam sa svojim Jakovom, jer je Jakov svemoguć. Toliko sam bila infišana u njega. Ništa mi drugo nije bilo važno.
Foto: Privatna arhiva
Velika obitelj i neispunjeni san
Imala sam veliku obitelj – jako dobre roditelje i divna tri brata i dvije sestre koje sam jako voljela. Svi smo bili izuzetno povezani kao familija. Jako su mi falili, pa sam im pisala pisma. U luci bih kupila karticu, pa bi ih zvala iz svakog porta, kad god sam mogla. Ali, doma nisu shvaćali da sam jako daleko i da mi je ta kartica jedina veza s njima. Uglavnom sam zvala sestru, koja mi je bila kao mater jer je bila 20 godina starija od mene.
Roditelji su nam bili Bračani. Mama je čak bila plemićkoga roda, a tata je bio tajnik općine u Sutivanu i veliki domoljub. Imali smo i imanja koja su drugi obrađivali. Uvijek se rado sjećam svog oca. Bio je naprosto savršen roditelj i u njemu sam uvijek imala pravog prijatelja.
No, moja obitelj je jako loše reagirala kad sam se nakon prvog putovanja vratila doma. Morala sam biti pokorna sluga i obećati da neću ići više u te avanture. Rekli su mi da će me se odreći javno, na naslovnici Slobodne Dalmacije, jer živim nečasnim životom, u divljem braku.
U međuvremenu sam diplomirala hrvatski jezik i književnost, ali doma nažalost nikako nisam mogla dobiti posao u struci. Samo sam jedno vrijeme radila kao zamjena u jednoj školi. Nažalost, taj je posao jako kratko trajao. Voljela sam svoj posao. Žao mi je što nisam imala priliku raditi u struci. Bila sam posvećena đacima i nastojala im prenijeti ljubav i emociju prema jeziku. Htjela sam im približiti pisanu riječ, da ju osjete i dožive.
S obzirom na to da sam dok sam bila doma bila nezaposlena, održavala sam kućanstvo i živjela s bratom i sestrom. Tako je bilo sve dok se nisam udala. Tada sam išla na brod u drukčijem izdanju.
Foto: Privatna arhiva
Život s pomorcem me obogatio
Nikada, ali baš nikada nisam na brodu nešto ružno doživjela. Svi su bili korektni prema meni. Ostali smo dobri s ljudima s broda i baš nam jedan kolega dolazi idući mjesec na druženje.
No, da vam budem iskrena – sva ta poznanstva s broda su iz nužde jer vi silom prilika dijelite život s nepoznatim ljudima.
Život s pomorcem me obogatio na način da sam imala priliku vidjeti cijeli svijet. Vidjela sam sve osim Japana i Kine. Kad god sam mogla, išla sam vani. Bilo je puno lijepih mjesta koje sam posjetila, ali oduševio me New Orleans, kojeg bih izdvojila po ljepoti. Predivan je u svakom smislu te riječi.
Jedno ljeto smo tri mjeseca bili u Rotterdamu i svaki dan sam šetala gradom. Bilo mi je prekrasno. Upoznala sam svaki predio tog grada.
I Gibraltar mi je ostao u predivnom sjećanju, dok mi se rumunjski grad Constanta nikako nije svidio. Ostao mi je u lošem sjećanju. Bilo je sivo, stabla su bila bez lišća i na njima su bile ptice koje su vječno kreštale. Sve je bilo tmurno, kao iz horora. I sad kad ga se sjetim, jeza me uhvati.
Jakov i ja nikada nismo u isto vrijeme išli na brod. Prvo bi on otišao, pa bi vidio je li putovanje pogodno, a ja bih se naknadno ukrcala. Isto tako, uvijek bih se iskrcala barem mjesec dana prije njega da spremim stan i kućanstvo.
Jakov je volio uvijek ljeti ploviti, što je meni bilo žao jer sam se jako voljela kupati. Sestre i ja bismo se nekad već od veljače ili ožujka kupale u moru.
Foto: Privatna arhiva
Lijepa i manje lijepa sjećanja
Da me netko pita što mi je nakon svih ovih godina ostalo u sjećanju, rekla bih da je to kad sam se nakon spomenutog najdužeg putovanja od godinu dana vratila doma. Na aerodromu su me dočekali braća i sestre s matrikulom mog nona iz 1880. i tuljkom u kojem je bila povelja, kojom su i odali počast kao dičnom članu obitelji koji je išao morskim putom. Dirnuli su me do suza. Dali su mi i golemi buket. Prihvatili su s vremenom moj način života, što mi je bilo izuzetno važno. Shvatili su moj put i odobrili moj odabir života uz mog čovika.
Izdvojila bih još jedan događaj. Bio je to fortunal. Jedno loše iskustvo, no ohrabrilo me za život. Nosili smo teret koji nije smio doći u doticaj s vodom. U nevremenu su se digli poklopci od štiva i mornari su trebali ići vratiti poklopce da u njih ne uđe more. Sve sam to gledala s prozora. Njih četvero su bili vezani konopom, držali su se za rukohvat uz rub štive i čekali bi da se brod smiri i da na brzinu pokriju to. Njihov napor da spase teret broda trajao je satima. Tada sam shvatila da se sve na brodu događa u svrhu posluživanja broda, da brod bude u dobroj kondiciji. Sav je život pomoraca posvećen brodskom lamarinu.
Foto: Privatna arhiva
Čim ideš s broda – brod zaboraviš. Ja bolje pamtim brodove nego ljude. Pamtim svaki brod na kojima sam bila, kakva mi je bila kabina i gdje smo bili. Ljude zaboravljam.
Da treba, sve bih ispočetka
Rekla bih da sam dane na brodu provodila vrlo mirno i skladno. Na brodu je bio bazen pa bih se kupala kad nikoga nije bilo da nikom ne smetam. Na brodu sam živjela nevidljivo, ali nikad mi nije bilo dosadno. No, bila sam osamljena.
Jakov je puno radio. Kad smo bili skupa, svo vrijeme bismo razgovarali. Znate, razgovor je jako važan. Imala sam potrebu pričati – bila sam osamljena, ali zato sam puno čitala i plela. Na stotine džempera sam isplela. Znala sam na jednom putovanju splesti džempere, pa kako ih ne bih imala gdje staviti, onda bih ih rasplela pa opet nanovo splela. To me opuštalo. Dok sam plela, mislima sam plovila i bila slobodna. Održavala sam domaćinstvo kabine koliko se to moglo, dok je bila bonaca. Nastojala sam od kabine napraviti dom.
Zajedno smo plovili 33 godine, a Jakov sve skupa 44. Plovio je na Atlantskoj plovidbi, a kasnije i na stranca. Kad sam tek počela ploviti, bila sam, kao što sam već i rekla, upola mlađa od svih. Pred kraj plovidbe, bila sam starija od svih na brodu i ponekad mi to nije bilo ugodno. Mislila sam kako me ta mladost promatra i misli se što ova stara žena radi na brodu.
Da moram sve ponoviti, sve bih ispočetka. Prestala sam ploviti 2001. godine, a suprug 2003. godine. Žao mi je što nismo zajedno prestali i bili skupa sve do samoga kraja njegove karijere. No, morala sam kući njegovati bolesnu sestru. Njoj sam bila potrebnija.
Brodski dnevnici
Kao što vjerojatno i sami znate, napisala sam pet knjiga: tri o mojim danima na moru, dok su dvije proizišle iz škole kreativnog pisanja koju sam pohađala. Redom: Moju školu kreativnog pisanja objavila sam 2012. godine, pa potom 2013. Ćićolinu – ove dvije knjige su nastale tijekom pohađanja škole kreativnog pisanja. Knjigu Brodski dnevnik objavila sam 2014., uslijedio je Brodski dnevnik dva objavljen 2015. te Coast Guard objavljen 2017., koji je posvećen ljudima koje sam upoznala tijekom plovidbe.
Sve je krenulo 1970. godine, kad smo jedan dan isplovljavali iz Rostocka. Bilo je ljeto i plaža je bila puna kupača. Zamislite sad jedan ogromni brod od 72.000 tona, kao što je bio Jadran, kako plovi i prate ga labudovi. To me se jako dojmilo i uzela sam bilježnicu sa stola i počela pisati. Bio je to početak mojih Brodskih dnevnika.
Ali, sve što sam tad pisala završilo je u moru. Pisala sam u brodski dnevnik koji je bio težak i nije mogao stati u kofer, pa sam sve morala baciti kad sam išla doma. Puno kasnije, na nagovor svoje nećakinje, objavila sam knjige. Pisala sam samo na brodu jer sam kući bila rastrojena. Jakov mi je strašno nedostajao.
Foto: Privatna arhiva
Uvijek je bilo ljudi koji žive isposnički od porta do porta. Ima ljudi koji nisu izlazili s broda vanka. Samo su radili, pa stvorili zdanja i imanja. Sad su stari i bolesni. Dakle, pogriješili su – trebalo je iskoristiti novac za sebe, a ne za imovinsku korist. Čini mi se da se pomorcima sve svodi na materijalnu sigurnost, ali tome se ne smije dati primat. Treba provoditi vrijeme zajedno, treba njegovati zajedništvo i obitelj.
Brod nikad nisam doživljavala kao kavez
Da vam budem iskrena, sigurna sam da bi neki ljudi ovakav život vjerojatno i doživjeli kao kavez: s Jakovom sam bila 24 sata dnevno. No, ja sam jako voljela taj život. Atlantik sam prošla tridesetak puta, a Pacifik dva.
Nakon svega, rekla bih da brod izgleda kao dom, ali ti znaš da je ispod lamarin i željezo. Usudila bih se reći i da je brodski život površan. Naime, brod je nametnuta sredina. Teško je opsluživati taj lamarin i odraditi jedan brodski dan. Imala sam nekad dojam traje vječno. Kad će pet, kad će večera – po tome smo se ravnali. Po tome smo znali da se bliži jedan dan navigacije manje.
Poslije večere šetala bih gore-dolje po krmi i tako sat vremena. Nakon toga bih se otuširala. Tako bih se osjećala bolje. Oko ponoć bismo išli spavati. Dan je nekad bio predug, osobito kad je bio ružan.
Foto: Privatna arhiva
No, brod nikad nisam doživljavala kao kavez – baš zbog toga mi se svidjelo sudjelovati u snimanju filma Modri kavez. Bilo mi je to jedno prekrasno iskustvo, na koje sam ponosna. Film mi je pomogao da shvatim da je sad taj život iza mene. Modri kavez mi je pokazao da sve to naše vrijeme s broda nije bilo izgubljeno. Ostalo je puno toga. Ostalo je puno priča i uspomena.
Nakon filma prepoznaju me ljudi na ulici i imam jedno jako lijepo iskustvo s jednim mladim momkom. Prošlo ljeto sam bila na promociji jedne knjige u Muzeju grada kada mi je prišao taj mladić. Rekao mi je da je pogledao Modri kavez i pročitao sve moje knjige. Inspirirala sam ga, pa je radi moje priče upisao Pomorski fakultet. Nažalost, nismo ostali u kontaktu.
Nedavno sam gostovala i na HRT-u povodom obilježavanja Svetog Nikole. Odmah sam pristala bez da sam Jakova pitala, ali išli smo zajedno. Jako lijepo iskustvo. Pričali smo o mojoj knjizi Coast Guard i našem pomorskom životu.
Foto: Privatna arhiva
Brod je učvrstio našu ljubav
U mirovini smo do prije zadnje dvije godine putovali po Dalmaciji i našim otocima, a najviše na Visu. Bili smo u Italiji, Albaniji i na Azurnoj obali.
U Monte Carlu smo posjetili kockarnicu. Prije no što sam ušla u kockarnicu, vidjela sam jedne super cipele. A ja vam strašno volim cipele, toliko da Jakov kaže da ćemo uskoro radi kutija mojih cipela morati iseliti iz stana. U kockarnici sam osvojila jedan iznos – točno koliko su te cipele koštale. Nagovarali su me da nastavim, ali rekla sam da je to dovoljno za moje cipele. Kupila sam ih i imam ih i danas.
Našu ljubav učvrstilo je to što smo bili skupa na brodu. Da smo bili po šest mjeseci odvojeni, to bi nas jako udaljilo. Nema tu zajedništva. Dok nismo bili skupa, pisali bismo si pisma. Svaku večer sam mu pisala pa bih onda par pisama zajedno poslala. Ali, potrajalo bi jako dugo dok bih dobila odgovor na njih.
Foto: Privatna arhiva
U ovim godinama često mislim na brod. Te situacije osamljenosti s broda su mi bile manje tegobne od ovih koje danas nas dvoje živimo. Stari smo i sami. Od obitelji nemamo nikoga, osim nećakinja, koje imaju svoje obitelji i nemaju vremena za nas. Odjednom se osjećamo samima. Sve što imamo i posjedujemo dalo nam je more.
Poruka za žene pomoraca
Ima obitelji gdje se uvijek, čak i kad pomorac nije bio doma, njegovala uloga oca. Govorilo bi se: “To ćemo kad pape dođe; tu ćemo ići kad pape dođe; idemo pisati pisma papi.” Nitko ne bi sjedio na mjestu gdje inače pape sjedi – iz poštovanja prema ocu.
Nažalost, bilo je i obitelji gdje se moglo čuti: “Ma, izdrži ove njegove mušice samo dok on ne ode na brod, pa ćemo mi po svoju; samo da ga izdržimo dok je doma.” To su vam neuspješne obitelji.
Ovo su dva suprotna primjera kako se oduvijek u obiteljima odnosilo prema pomorcima. No, uvijek se treba njegovati uloga oca, čak i kad ga nema, i na taj način poštivati pomorca.
Muž i žena počnu imati različite navike. Moglo bi se reći da više jedno drugo praktički i ne poznaju nakon 20 ili 30 i više godina odvojenog života radi plovidbe. Udaljenost otuđi…
Radi se o tome da, ponekad nakon što suprug prestane ploviti, on se otuđi od obitelji. Obitelj ga više ne želi. Oni imaju svoje navike, u koje se on ne uklapa. Ponekad im i predbacuju: “A gdje si bio kad je trebalo” ili “Ti nikad nisi bio doma…”
Ženama pomoraca poručila bih samo jedno, a to je da svaka od njih barem jednom ode sa suprugom na brod. Na tom putovanju vidjele bi da je suprug sve ono što donese doma teško stekao i zaradio. Vidjele bi tada u kojim uvjetima njihovi muževi žive i kako je to teško. Puno njih zna čekat muževe van luke, pa s njim na skijanje i putovanje. Svi pomorci su samo željni kuće, bez obzira na to koliko svojoj ženi htjeli ugoditi.
Hvala Bogu, Jakov i ja imali smo priliku provesti život zajedno i zahvalni smo na tome.
Foto: Privatna arhiva
Životinje ne mogu, a mi idemo dalje
Za kraj ispričala bih vam još jednu priču. Pomorci su, da bi stvorili kućnu atmosferu, poželjeli imati kućne ljubimce na brodu. Moj Jakov imao je kanarinca Ćićolinu. Bila je tu i kujica Linda, koja se nije znala van broda ponašati jer su je kao malo štene odveli na brod. Imali smo i mačka Pepija te maloga majmuna.
Majmun je bio pravo veselje. Bio je kao mali čovik. Svaki dan bi pojeo konobaru ručak. No, jedan dan se uvukao u brodski dimnjak i od plinova se ugušio.
Kujicu Lindu svi su obožavali dok je bila štene, držali su je k'o caricu. Ali, dogodilo se to da je Linda odrasla i dobila bi, kao svaka žena, stvari. Tada su je svi odbacili, nisu je više htjeli. Govorili bi: “Imam ja jednu takvu doma, što će nam takva.” To je bilo tako tužno i tako nehumano. Linda se tada vezala za mene, ja sam joj jedina ostala. Bila je uz mene stalno – gdje ja, tu i Linda. Bila mi je kao prijateljica. Imala je sve osobine osobe. Obožavala sam je.
Ali, došao je trenutak da sam morala ići doma. Taj rastanak s Lindom mi je jako teško pao, jako me to rastužilo. Kasnije, kad sam srela jednog čovjeka s broda, odmah sam ga pitala za Lindu i kako je podnijela moj odlazak. Rekao mi je da ju je, kad je trčala za mačkom u luci, zgazio kamion. Jadna moja Linda, nikad se nije znala ponašati na kopnu. Bila je pravi brodski psić…
Ostao je još mačak Pepi. U luci su se štive ispraznile. Kroz prozor sam gledala Pepija, koji je šetao oko štive. Gledam što je Pepi nervozan, uzvrtio se… Na kraju je skočio, počinio je samoubojstvo.
Životinje ne mogu, a mi idemo dalje. Iscrpljuje ih more, iscrpljuje ih brodski život i lamarin, a mi uporno idemo dalje…
Točno tri godine su prošle otkako je nas je napustio naš pomorac, sveučilišni profesor, doktor znanosti, dugogodišnji koordinator splitskog i dubrovačkog plovnog područja, dobri duh Jadrolinije i zakleti šibenski bodul – sve to bio je Ante Mrvica, čovjek koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Dan danas osjeća se praznina u splitskoj trajektnoj luci, u kojoj je Mrvica proveo 27 godina svog radnog vijeka. U zasluženu mirovinu je otišao krajem kolovoza 2017. godine, ali i dalje Mrvica nije mogao bez luke. Kao priznanje za njegovu cjelokupnu karijeru, 2018. godine uručena mu je nagrada Komunikatora godine, a potom mu je i Splitsko-dalmatinska županija 2019. godine uručila nagradu za životno djelo.
Njegova veličina i karizma bila je nevjerojatna, o čemu svjedoči i činjenica da su se tijekom posljednjeg ispraćaja gospodina Ante s bijelih brodova splitskog i šibenskog plovnog područja oglasile brodske sirene. Brodovi i posade su uputili posljednji pozdrav velikom čovjeku koji je cijelim duhom i bićem bio posvećen brodovima i svojim putnicima.
U međuvremenu je pod redateljskom palicom autora Ivana Marjanovića nastao i dokumentarni film o životu Ante Mrvice, koji je donio dosad neobjavljene priče, tajne iz djetinjstva te svjedočanstva njemu najbližih ljudi, a prikazan je i do sada neobjavljen arhivski materijal. Ovim filmom se odala počast “čovjeku posebnog kova, duši od čovjeka, koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim”, kako ga naziva autor filma.
Ta ideja još uvijek nije zamrla, a podizanjem spomenika obilježilo bi se sjećanje na gospodina Antu i odala počast dobrom duhu splitske trajektne luke, kao i svim ‘malim velikim ljudima’, a ovaj šibenski bodul je uistinu to i bio.
Organizacija Confederation of European ShipsMasters’ Association (CESMA) u petak je uputila pismo Europskoj komisiji za promet, tražeći proširenje definirane ratne zone u Crvenom moru i Adenskom zaljevuzbog konstantne opasnosti po živote pomoraca.
“Kao što znate, stanje plovidbe u Crvenom moru i Adenskom zaljevu vrlo je zabrinjavajuće s trgovačke, ali i s ljudske strane. Nekoliko trgovačkih brodova napadnuto je posljednjih dana dronovima i/ili projektilima. Srećom, do danas nije bilo žrtava među pomorcima na tim brodovima. No, iako žrtava nema, negativan utjecaj na psihičko zdravlje pomoraca je itekako prisutan za sve pomorce koji i dalje plove tim područjem”, istaknuli su predstavnici CESMA-e u pismu kojeg potpisuju predsjednik udruge CESMA Kap. Dimitar Dimitrov i glavni tajnik Kap. Hubert Ardillon.
“Nezadovoljni smo činjenicom da je južno Crveno more podijeljeno u dvije zone: ratna zona koje se proteže do 12 nautičkih milja od jemenske obale (tj. zona teritorijalnog mora) i visokorizično područje koje pokriva ostatak zemljopisnog područja do eritrejske obale i tjesnaca Bab el Mandeb. U Adenskom zaljevu ratna zona se proteže 12 milja od jemenske obale, a vrlo malo visokorizično područje obuhvaća prostor južno od tjesnaca Bab el Mandeb”, poručili su.
“Naravno, uvjeti osiguravajućeg pokrića za brodove i članove posade nisu isti ovisno o tome nalazi li se brod u ratnom području ili području visokog rizika. No, problem je u tome što su u nedavnim napadima targetirani brodovi koji su bili na udaljenosti većoj od 12 milja od jemenske obale, bilo u Crvenom moru ili Adenskom zaljevu”, navode iz CESMA-e.
Podsjetimo, u prosincu smo izvijestili o izmjeni IBF-ovih i ITF-ovih popisa ratnih i visokorizičnih područja koji uključuju tri nove oznake. Prava pomoraca se razlikuju ovisno o području, stoga, ako primjerice brod uđe u ratno operativno područje, vi:
Imate pravo ne ići u takvo područje i imate pravo na repatrijaciju o trošku kompanije.
Imate pravo na dvostruku naknadu za invalidnost i smrt.
Imate pravo na isplatu bonusa u iznosu od 100 % dnevne osnovne plaće za vrijeme boravka na brodu – uz minimalnu plaću od 5 dana.
Imate pravo prihvatiti ili odbiti zadatak u području visokog rizika bez opasnosti od gubitka zaposlenja ili trpljenja bilo kakvih drugih štetnih učinaka.
Razlika u slučaju da brod uđe u visokorizično područje je u tome da imate pravo na bonus jednak osnovnoj plaći, isplativ za stvarno trajanje boravka/tranzita, da nemate pravo odbiti ići u takvo područje i da nema repatrijacije o trošku kompanije..
Članovi CESMA-e stoga su odlučili Europskoj komisiji za promet uputiti pismo zamolbe da se granice ratnih zona prošire, odnosno da se u zonu uključi dio Crvenog mora južno od granice Saudijske Arabije/Jemena, kao i dio u Adenskom zaljevu zapadno od granice Oman/Jemen (isključujući teritorijalna mora Eritreje, Džibutija i Somalije).
CESMA, sa sjedištem u Amsterdamu, osnovana je 1995. godine i predstavlja dvadeset i jednu udrugu brodskih kapetana, kao i nekoliko pojedinačnih članova, u šesnaest zemalja Europske unije i budućih zemalja EU. Svrha udruge je predstavljati kapetane brodova EU-a u Europskoj komisiji i da se njihovo mišljenje čuje u Europskom parlamentu.
U sklopu ovogodišnjeg Sajma Nautike u Zagrebu održava se poseban panel pod nazivom „Žene u nautičkoj industriji – She & Sea“. Ovaj događaj okupit će izuzetne žene iz različitih sektora nautičke industrije.Panel će se održati na Zagrebačkom velesajmu, 16. veljače u 15 sati na pozornici između paviljona 10A i 11A.
Organizator panela, vodeći trening centar za pomorstvo i nautiku u Hrvatskoj Adria Libar otkrio je odakle ideja:
„Žene su itekako prisutne u nautičkoj industriji i sudjeluju u oblikovanju ovog dinamičnog područja. Željeli smo napraviti balans u ponudi sajma i ovom prilikom istaknuti uspješne žene u nautičkoj industriji. Kroz priče sugovornica koje će podijeliti jedinstvena iskustva istražit ćemo raznolikost pozicija u industriji. Očekujte diskusije o izazovima s kojima su se žene suočavale i načinima kojima su stvorile put prema uspjehu. Ove različite perspektive prikazat će mogućnosti edukacije i razvoja u nautičkom svijetu“.
Sudionice panela su:
MAJA BAN – MYS YACHTING, direktorica agencije za luksuzni jahting podijelit će svoje iskustvo od početne do liderske pozicije.
JELENA CVITANIĆ HERAK – BURZA NAUTIKE, direktorica nautičkog medija edukativnog i tehničkog karaktera koji pokriva nautičke vijesti i događaje u Hrvatskoj i inozemstvu govoriti će kako mediji pridonose perspektivi nautike.
ANA KAKIĆ – mlada arhitektica s 8 godina iskustva na poziciji hostese u charteru, podijelit će iskustvo o pružanju usluge na brodu i prenošenju znanja na nove generacije.
MATEA KOBEŠĆAK – VODAN YACHTING, iskusna skiperica i instruktorica govorit će o svojim iskustvima upravljanja brodom, rješavanju izazova na moru, te educiranju posade.
SELMA ČMELIK – ZONA PLUS, edukatorica iz područja nautike, stručnjakinja koja se bavi obrazovanjem u nautičkom sektoru, podijelit će perspektivu o važnosti edukacije za napredak u karijeri.
INA VOJVODIĆ – predstavnica udruženja u nautičkoj industriji CROSCA govorit će o inicijativama i programima podrške kroz udruženo djelovanje.
Žene u nautici prepoznaju važnost međusobne podrške i suradnje. Potvrdit će to i sudjelovanje panelista kao primjer poticanja daljnje inkluzivnosti. Organizator poziva sve zainteresirane da poprate panel i iskoriste priliku za povezivanje sa ženama u nautici, stvaranje mreže s drugim entuzijastima kroz inspiraciju, suradnju i podršku unutar nautičke zajednice.
Sve najnovije informacije i ažuriranja bit će dostupni na stranicama sajma i organizatora, te na društvenim mrežama korištenjem hashtag-a #WomenInNauticalIndustry.
Utječe li i u kolikoj mjeri posao koji obavljamo na brodu na našu osobnost?
Kao i, utječe li i u kolikoj mjeri naša osobnost na posao koji obavljamo na brodu?
Te, konačno, postoji li matrica po kojoj se to sve skupa odvija?
Prilično uvriježeno mišljenje vlada među pomorcima kako s višim položajem svi, ili barem velika većina nas, mijenja svoju osobnost. Načelno na gore, i to na način da si s većim ovlastima dozvoljavamo i slobodnije ponašanje.
Unatrag petnaestak godina sam bio jedan od nekolicine Europljana na brodu, dok je ostatak posade bio iz Indije. Pa je tako i Sekondo kuverte bio Indijac. Koji je, bez da je trepnuo ili, barem, promislio o onome što govori, izvalio kako je ovo moj brod i kako ja tu mogu raditi što hoću. Nasmijao sam mu se u facu, pokušavši mu objasniti kako ne bih bio ovdje da je tome tako. Sumnjam da se slagao sa mnom. Iako sam kroz navigaciju kao ofičal, naročito mlađi, naišao na nekoliko spodoba koje se jesu ponašale upravo kao da je to bio njihov brod, mislio sam da su ta vremena prošla. A kamoli da bi netko nešto slično niti pomislio za mene.
Nekoliko godina kasnije sam imao neugodnu diskusiju s Čifom kuverte koji se iskaljivao na Kadetu bez imalo povoda ili razloga. Nakon što sam ga suočio s time, odgovorio mi je kako su njega maltretirali dok je bio Kadet, pa da se još onda zarekao da će, „kad bude mogao“, on maltretirati druge. Jer, bio je uvjeren, to mu njegov položaj na brodu dopušta. Promptno sam mu razbio svaku iluziju o maltretiranju ljudi. Čak ni onda kad su zaslužili biti ukoreni.
Međutim, zbog takvog ponašanja pojedinaca, stvaraju se pogrešne pretpostavke i svih se generalizira. Koliko ponašanje onih koji misle da je pretpostavljenom dopušteno više ili sve, a koliko onih koji se ponašaju kao da im je sve dopušteno.
Podrazumijeva se da nam se unaprijeđivanjima mijenja profesionalni status na brodu. Ipak je brod hijerarhijska radna sredina, daleko od vojne, ali se određena pravila moraju poštivati.
Analogno promjeni statusa nam se mijenjaju i pogledi na posao i život na brodu. Pa jednako tako i nivo odgovornosti da počinjemo preslagivati i prioritete.
Međutim, mijenja li nam se baš svima bez iznimaka i osobnost s unaprijeđenjem? Unatoč prilično prihvaćenom mišljenju da se svi kvarimo i postajemo obijesniji, zahtjevniji, razmaženiji penjući se, to su nebuloze. Ja odgovorno tvrdim, i ne odstupam od toga, da to nije tako sa svima. Usudio bih se pretpostaviti da nije slučaj niti s većinom. Naravno, polazim prije svega od sebe, ali i od još nekih pomoraca za koje znam zasigurno da nam se penjući nisu mijenjale osobnosti. Ili, ako jesu, mijenjale su se na bolje.
Istina je da takva uvjerenja imaju, uglavnom, pojedini među nama, mladi pomorci koji su tek na početku karijere. Kao i oni među nama koji se bave takvom vrstom posla da se ne mogu penjati dalje od svog nivoa. Je li to jer nema dalje ili jer nisu dovoljno sposobni za dalje, krajnje je nevažno.
Tako se nerijetko čuju opaske na račun vodećeg brodskog kadra, uopćavajući pojedince s položajem, kako je u „stvarnom životu“ nitko i ništa ili papučar ili već slični nemaštoviti epiteti. Dok se na brodu iživljava jer može. Ne naglašavajući određenog pojedinca nego uopćavajući sve toga kadra. Konkretno, svi su Komandanti „doma miševi, a na brodu zvijeri“.
U dva potpuno odvojena slučaja sam bio prisutan kad su dva međusobno nepoznata pomorca nižeg kadra izjavili kako oni najteže rade, najprljavije poslove obavljaju, a imaju najmanje plaće. Dok, istovremeno, Komandanti ne rade ništa po čitave dane, a imaju najveće plaće. Tu se ponovo vraćamo na razinu odgovornosti o kojoj se ne razmišlja, nego se zaključuje napamet.
Daleko od toga da nema, i previše, onih koji na niže kadrove gledaju s visoka i bez razmišljanja zaključuju kako pomorac toga kadra manje vrijedi. Ili, još gore, automatizmom ga se smatra manje pametnim i manje sposobnim.
Neškolovanog pomorca se gleda s rezervom i unaprijed stvorenim mišljenjem kako su mu ograničenja jasna svakome bez da išta zna o njemu, o njegovim radnim ili intelektualnim sposobnostima.
Bijelo osoblje, kuhare i konobare se smatra mekušcima jer su uvijek na suhom i toplom i baš nikad ne zaprljaju ruke. No, zaboravljaju, ili svjesno ignoriraju, detalj da ti ljudi za trajanja ugovora, načelno, nemaju jedan jedini slobodan dan. Ma kakvo vrijeme bilo, kuhar mora nešto skuhati ako ne misli završiti u moru. I tako tri puta na dan. I tako četiri, šest, devet ili tko zna koliko mjeseci, ovisno o ugovoru.
Da, znam, nemaju ni ofičali palube slobodnih dana. Iako, po potrebi se mogu uzjamno mijenjati.
Vječiti antagonizmi osoblja palube i stroja su legendarni. Zaboravljajući da smo jedni bez drugih izgubljeni.
Zaboravljajući da je svatko od nas članova posade jednako bitna i neophodna karika u lancu.
Zanemarujući činjenicu da nam život neprestano pokazuje i dokazuje koliko su takva razmišljanja pogrešna.
I ovima i onima, a ponajviše nama ostalima neka nam je uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
U pilotaži kroz Crosby Channel, na putu za Eastham (Engleska), 6. lipanj 2023. godine
Društvo Società Anonima di Navigazione Fiumana imalo je sjedište u Rijeci, predsjednik je bio senator Riccardo Gigante, vodio ju je commendatore Costantino Simeone, a održavala je subvencionirane brodske pruge u Kvarneru i istočnom Jadranu.
Početkom Drugog svjetskog rata društvo je imalo 15 brodova u floti, među kojima su bili najnoviji i najmoderniji motorni brodovi-blizanci Abbazia i Laurana, izgrađeni u Cantieri del Quarnaro u Rijeci, navodi Novi list.
Bili su namjenski građeni za obalnu liniju br. 139, takozvanu Linea della Riviera, koja je s polaskom iz Rijeke ticala Opatiju, Lovran i Mošćeničku Dragu.
Triput rekviriran
U trenutku projektiranja društvo je uzelo u obzir da se na brodove ugradi pogonski sustav Voith-Schneider, pa je trup broda ispitan u Vasca Navale u Rimu (pandan pokojnog Brodarskog instituta u Zagrebu).
Na kraju je odlučeno da se ugradi konvencionalni sustav s dva vijka, ali je originalni dizajn trupa ostao isti. Posebnu pažnju privlačio je aerodinamični dizajn zapovjedničkog mosta s dimnjakom u obliku bolida spojen s kormilarnicom.
Treba reći da je brodove riječkog društva tijekom rata pratila sreća jer osim motornog broda Lorenzo Marcello koji je potopljen 1943. godine, svi drugi su preživjeli, iako su neki zarobljeni, te su plovili pod drugim zastavama.
Motorni brod Abbazia rekviriran je u Rijeci u travnju 1941. od Talijanske kraljevske ratne mornarice, Regia Marina, te je plovio duž dalmatinske obale prevozeći ljudstvo i materijale, iako je u prvom trenutku trebao, kao blizanac Laurana, biti preuređen u brod za spašavanje zrakoplovaca.
Materijal za preuređenje već je bio pripremljen, ali je projekt napušten jer je materijal iskorišten za preuređenje parobroda Capri kompanije SPAN.
U lipnju 1943. godine derekviriran je, te je isplovio iz Rijeke za Brindisi, gdje ga je rekviriralo Ministarstvo komunikacija za račun Ferrovie dello Stato, talijanske državne željeznice.
Plovio je duž jonske obale te je ponovo derekviriran 3. rujna, da bi ga Talijanska kraljevska ratna mornarica opet rekvirirala te je ostao u Jonskom moru.
U jednom trenutku je, kao i većina drugih talijanskih brodova, bio pod kontrolom saveznika, da bi bio vraćen talijanskoj administraciji u lipnju 1945. godine.
Konačno je brod, koji je u međuvremenu bio prebačen pod jurisdikciju lučke kapetanije u Civitavecchia, izbrisan iz popisa pomoćnog državnog ratnog brodovlja 16. svibnja 1946. te je vraćen vlasniku mjesec dana kasnije, kada se nalazio u Napulju s dobrim dijelom posade iz Rijeke.
Društvo Società Anonima di Navigazione Fiumana moglo se smatrati sretnim s brodovima, no sreće na drugim poljima nije imalo: 3. svibnja Rijeku su oslobodili partizani, predsjednik Gigante je strijeljan, a društvo je sjedište preselilo u Veneciju.
Spomenuti Simeone je preuzeo vodstvo kompanije SIDARMA, još jednog riječkog brodara koji je preselio svoje sjedište u Veneciju.
Društvo Società Partenopea di Navigazione (SPAN) iz Napulja, koje je dobilo subvencioniranu koncesiju za održavanje veza s arhipelagom u Napuljskom zaljevu, bilo je u sasvim drukčijoj situaciji od Fiumane: izgubilo je dosta brodova (npr. Santa Lucia s velikim brojem žrtava), drugi su trebali značajne popravke, ali joj se žurilo ponovo uspostaviti redovite linije.
Abbazia je bila spremna te je odmah preuzela liniju Napoli – Capri u najmu SPAN-a, ali zadržavši staru posadu. Zapovjednik je bio kapetan Romano Petrani, rođen na otoku Cresu, ali s prebivalištem u Rijeci.
Prije rata bio je jedan od najboljih zapovjednika riječkog društva na brodovima koji su plovili Kvarnerom i opatijskom rivijerom.
On je zapovijedao izletničkim parobrodima u ljetnim mjesecima koji su navečer plovili iz Rijeke prema Opatiji, a izleti su organizirani pod motom »Fresco in Mare« (svježe na moru).
Prvi časnik na motornom brodu Abbazia bio je Antonio Petrani, podrijetlom iz Malog Lošinja, daljnji rođak zapovjednika.
Vlasništvo nad brodom mijenja se 1949. godine, kada vlasnik postaje Armanavi, društvo koje je utemeljeno u Veneciji sa svrhom upravljanja brodovima Fiumane.
Armanavi je svoje sjedište preselilo u Napulj 10. rujna 1949. te pod kontrolom kompanije SPAN funkcionira od tog datuma kao vlasnik nekih brodova.
Po dobroj cijeni
Abbazia je postala nezamjenjiva u Napuljskom zaljevu, a u godinama nakon rata preuzeo je admiralsku ulogu u floti od parobroda Capri. Na brodu je 1950. godine obilježena 25. obljetnica života kompanije SPAN, piše Novi list.
Još nekoliko brodova Fiumane preselilo se u vode Tirenskog mora: u travnju 1947. u Napulj stiže u najmu SPAN-a i parobrod Lussino, izgrađen 1912. u Malom Lošinju, koji je održavao liniju Napoli – Sorrento – Capri.
Od listopada 1947. do sredine 1949. bio je u najmu kompanije Navigazione Toscana, a povratkom u Napulj, Fiumana ga je uključila u pregovore za prodaju Abbazie te je prepušten SPAN-u po »dobroj cijeni«.
Lussino je mogao prevoziti 400 putnika (samo jedan razred) te ga je Ministero della Marina Mercantile prihvatilo za održavanje subvencioniranih linija. Registriran je kao vlasništvo Armanavi te ga je SPAN uzeo u najam.
Upravo je Abbazia 31. listopada 1952. godine bila sudionik dramatičnog događaja koji se završio sretno. Tog dana je isplovila iz Napulja za Capri u deset sati ujutro pri jako valovitom moru i jakim zapadnim vjetrom s oko 450 putnika.
Zapovjednik je bio kapetan Romano Petrani, koji se bio preselio u Capri, što su učinili i prvi časnik Antonio Petrani te mornar Giovanni Nacinovich podrijetlom iz Rapca koji je do kraja radnog vijeka ostao na toj kompaniji i postao vođa palube (noštromo), jer je od 1946. brod bio baziran na tom otoku.
Na ulazu u luku Capri, kapetan Petrani, u trenutku početka manevra pristajanja, pada u nesvijest na mostu. Prvi časnik je već bio na krmi, tako da je na mostu bio samo kormilar Cristoforo Budicin iz Rovinja koji je odmah naredio vožnju krmom da brod ne udari u obalu.
Nakon toga je počeo dozivati noštroma koji je bio na pramcu. Noštromo je primijetio da brod ne skreće nalijevo, pa je pogledao prema mostu, pa je, između putnika, pojurio na most i dovršio manevar pristajanja.
Budicin i noštromo dobili su novčanu nagradu od društva za spašavanje broda, a noštromo je, koji je u ratu zapovijedao naoružanom brodicom (MAS), optužen od strane vlasti da je – neovlašteno preuzeo zapovjedništvo!
Moždani udar koji je zadesio zapovjednika, kojem je bilo 58 godina, prouzročio je dugi oporavak, nakon čega se više nije vratio na more, pa se umirovio.
Kratko nakon toga, u prosincu 1953. brod mijenja ime u Citta di Abbazia, jer je po novom zakonu bilo zabranjeno da dva broda imaju isto ime.
Druga Abbazia, stari parobrod, plovila je u floti Società Adriatica. Citta di Abbazia je prodana 1975. godine, plovila je do 1991., kada je izrezana u Napulju.
Riječko parobrodarsko društvo
Kad se u Italiji krajem 1936. i 1937. počela provoditi reorganizacija brodarstva, u Rijeci je osnovano Riječko parobrodarsko društvo (Societa Fiumana di Navigazione).
Osnivači su bili Parobrodarsko društvo Adriatica (Compagnia Adriatica di Navigazione), Credito Industriale di Venezia i Societa Anonima Italiana Commerci Industrie, navodi Novi list.
Sjedište društva bilo je u Rijeci, a početni kapital iznosio je milijun lira (kasnije povećan na dvadeset milijuna lira). Poslovanje je bilo uspješno u predratnim godinama, ali nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat postalo je otežano zbog smanjenja prometa i rastućih cijena.
Također, mnogo brodova je bilo u službi Talijanske kraljevske mornarice (Regia Marina) prevozeći vojnike i obavljajući opskrbu te su neki od njih pretrpjeli i znatna oštećenja tijekom ratnih zbivanja. Tijekom rata društvo je imalo u najmu i nekoliko brodova Jadranske plovidbe d.d. iz Sušaka.
Veza s Napuljem
– Spyro Xidias, izgrađen 1925. u brodogradilištu Scoglio Ulivi, Pola za S.A. di Navigazione Rapida, Trieste; 1932. Italia, Fratelli Aponte, Napoli, kasnije Navigazione Libera del Golfo S.p.A, Napoli; održava prugu Napoli-Capri
– Kosta Racin, izgrađen 1954. u brodogradilištu Uljanik, Pula za Jadroliniju; 1973. Campania Seconda, Giulio Scarano, Salerno; 1977. FILA S.p.A., Salerno/Agostino Lauro; 1985. Gruppo Sorrentino di Navigazione S.r.l, Salerno; 1994. Alilauro-Gru.So.N. S.p.A., Salerno; 2008. rezalište
– Novi Sad, izgrađen 1955. u brodogradilištu Uljanik, Pula za Jadroliniju; 1972. Patrizia, Navitur, Rimini; 1977. F.S. Aponte, Rimini; 1985. Navigazione Libera del Golfo S.p.A, Napoli; 1986. Libera Navigazione Patrizia S.r.L, Napoli; 2002. Navigazione Libera del Golfo, Napoli
– Istriano, izgrađen 1904. u brodogradilištu STT, San Marco,Trieste za Societa di Navigazione a Vapore Dalmato-Istriana (Pio Negri), Šibenik; kasnije Moschiena, San Vito, G-49, Capo Gallo; 1954. Averno, Armanavi S.p,A., Napoli (u najmu SPAN); 1956. rezalište
Societa Fiumana di Navigazione
– Brasso, izgrađen 1908. u brodogradilištu Howaldtswerke, Kiel za Ungaro-Croatu, kasnije Cetinje, Cherso, Calitea, Scarpanto; 1937. u floti Societa Fiumana di Navigazione; 1953. Pag (Jadrolinija); 1963. rezalište Split
– Ipparco Baccich, izgrađen 1931. u brodogradilištu Cantiere Navale del Quarnaro, Fiume za Societa di Navigazione Costiera, Fiume; 1930. Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1944. Lorenzo Marcello; kasnije Panarea; 1966. rezalište Savona
– Lazzaro Mocenigo, izgrađen 1928. u brodogradilištu S.Rocco, Muggia za S.A. di Navigazione, Venezia; 1936. Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1948. Civitavecchia, Tirrenia di Navigazione; 1958. Lorenzo Marcello; 1959. Citta di Venezia; 1965. izrezan u Trstu
– Lorenzo Marcello, izgrađen 1928. u Stabilimento Tecnico Triestino,Trieste za Adriatica S.A. di Navigazione, Venezia; 1937. Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 19. 6. 1943. naletio na minu i potonuo kod Cape Ducato
– Jadera, izgrađen 1928. u brodogradilištu S. Rocco, Muggia za La Zaratina, S.A. di Navigazione, Zara; 1936. Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; kasnije Regia Marina; partizani; Kriegsmarine… Nakon 1945. sudbina nepoznata
– Nesazio, izgrađen 1904. u Stabilimento tecnico Triestino San Marco,Trieste za Istra-Trieste S.A. di Navigazione; kasnije Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1954. Fusaro, SPAN, Napoli; kasnije Armanavi S.p.A, Napoli; 1957. rezalište Savona
– Stamura, izgrađen 1929. u brodogradilištu Riuniti, Ancona; 1937. Stamira, Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; kasnije Freiburg, Pireefs, Elsi, Elli Toyias, Elli; 1982. rezalište Pirej
– Novi, izgrađen 1908. u brodogradilištu STT, San Marco, Trieste za Ungaro-Croata, Rijeka; 1923. Pola; 1937. Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1951. Lorenzo Marcello; 1952. u najmu SPAN, Napoli; 1956. izrezan Napoli
– Fiumana I, izgrađen 1919. kao minolovac u brodogradilištu Unterweser, Lehe; 1923. Abbazia; 1939. Fiumana I, Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1939. Arco Azzurro; 23. 10. 1942. potopljen kod Genove
– Fiumana II, izgrađem 1919. kao minolovac FM-38 u brodogradilištu Unterweser, Lehe; 1923. Laurana, Costiera, Fiume; 1936. Fiumana II, Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1940. San Nicolo; 1940. Regia Marina; 12. 2. 1945. potopljen kod Trsta; 1945. Fiumana II; 1945. Sati I; 1956. potopljen i izrezan
– Fiumana, izgrađen kao minolovac FM-49 u brodogradilištu Jos L. Meyer, Papenburg; 1923. Albona, Costiera, Fiume; 1937. Fiumana, Societa Fiumana di Navigazione, Fiume; 1945. Fiumana III, završio u rezalištu
Nacrti u “3. maju“
Zanimljivost je da su u brodogradilištu “3. maj” pronađeni nacrti Abbazie i Laurane, te je po njima izvedeno proširenje Jadrolinijine flote gradnjom još šest sestrinskih brodova – poznatih pjesnika: Vladimir Nazor (1952.), Njegoš (Plavnik; 1952-1980- 1987), Vuk Karadžić (1953.), Ivan Cankar (1953.), Aleksa Šantić (1953.), te Kosta Racin (1954.) koji su izgrađeni u pulskom Uljaniku.
Almadi
Godina gradnje: 1912.
Brodogradilište: Marco U. Martinolich S.A., Lussinpiccolo
Vlasnik: Mađarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo, Rijeka
– održava prugu između Rijeke i Opatijske rivijere; 1917. u službi K.u.K. Kriegsmarine kao pomoćna krstarica s bazom u Šibeniku; 1918. prodan nepoznatom kupcu; 1922. Bled (Jadranska plovidba d.d., Sušak); 1924. Lussino (S.A. di Navigazione Marittima Costiera, Volosko, održava pruge u Istri); 1931.
Cia Adriatica di Navigazione, Fiume; 1941. G-41 (Regia Marina, pomoćna krstarica, baza u Brindisi); 1947. Lussino (u najmu Navigazione Toscana, Brindisi); 1949. Societa Fiumana di Navigazione, Trieste; 1950. Epomeo (Armanavi S.p.A., Napoli, u najmu SPAN, Napoli); 1956. izrezan
Dead Man Walking izreka je kojom su u američkim zatvorima osuđenici na smrt najavljivani ostalim zatvorenicima dok su sprovođeni od svoje ćelije do mjesta egzekucije. Poslije se raširila i dobila simboličko značenje najavljujući nečiju skoru propast.
U slučaju Klausa Störtebekera, kako tvrde brojni stanovnici Hamburga, ta se izreka može primijeniti u doslovnom značenju. Störtebeker je bio pirat koji je za vrijeme Dansko-švedskog rata napadao danske brodove i morskim putem opskrbljivao opkoljeni Stockholm, piše Otvoreno more.
Nakon rata on i njegovi mornari su, sada u svoju korist, nastavili napadati i pljačkati trgovačke brodove. Prozvali su se Likedeelers, jer su plijen ravnopravno dijelili. Brodovi hamburške flote su 1401. kod Helgolanda porazili gusare, a Störtebeker i njegova posada dovedeni su u Hamburg i osuđeni na smrt odsijecanjem glave.
Po legendi u koju mnogi u Hamburgu i danas vjeruju, nakon egzekucije Störtebekerovo obezglavljeno tijelo se podignulo i, prije nego što se srušilo, prohodalo je par koraka duž jedanaest mornara koji su čekali na egzekuciju. To im je, po istoj legendi, spasilo život jer su se egzekutori uplašili Störtebekerova obezglavljenog hoda, navodi Otvoreno more.
Po službenoj verziji, svi su mornari, njih 73, pogubljeni u prisutnosti članova gradskog senata. Kad je sve bilo gotovo, jedan je senator upitao krvnika je li se umorio, a on je odgovorio kako ima još toliko snage da bi mogao pogubiti i sve članove senata. Ta doskočicasenatorima nije dobro legla, pa je krvnik na licu mjesta osuđen na smrt, a kaznu je izvršio najmlađi član senata. Lubanja Klausa Störtebekera danas se nalazi u Pomorskom muzeju u Hamburgu.
Otok Lošinj ima istaknuto mjesto u pomorskoj povijesti istočne obale Jadranskoga mora, nadasve u 18. i 19. stoljeću, u vremenu jedrenjaka. Mali Lošinj, ne samo imenom »Mali« nego tada i po fizičkim gabaritima, bio je pomorska velesila na Jadranu.
Uz bok neusporedivo većima Trstu i Rijeci. Lošinjski jedrenjaci plovili su i trgovali svjetskim morima i oceanima, njihovi zapovjednici i posade izvodili su podvige vrijedne divljenja, piše Novi list.
Puno se o tome zna i puno je napisano, ostavljena su trajna svjedočanstva sadašnjim i budućim pokoljenjima. Ipak, nešto od toga čekalo je na objavu, čuvalo se u memoriji domaćih ljudi, generacijama prenosilo »s koljena na koljeno«. I sada je dobilo trajni zapis. Ovjekovječen je dio vremena, tradicije i života.
Krajem prošle godine u Malom Lošinju predstavljena je knjiga “Ex Voto Čikat – zavjetna baština lošinjskih pomoraca“. Autorica joj je Irena Dlaka, a izdavač lošinjski ogranak Matice hrvatske.
Nevelika knjiga na stotinjak stranica manjeg formata, bogata ilustracijama, s tekstom paralelno na tri jezika – hrvatski, talijanski i engleski.
Knjiga o crkvici izuzetno bogate povijesti i sudbinskog značenja. Tko barem malo pozna lošinjsku pomorsku prošlost, taj zna i za zavjetnu crkvicu na poluotoku Čikatu, Anuncijatu.
Crkvicu Navještenja Blažene Djevice Marije kojoj stoljećima hodočaste lošinjski pomorci i njihove obitelji. Uistinu vrijedna trajna obilježavanja za Lošinjane i one koji žele upoznavati povijest tog otoka.
Dug popis nevolja
Irena Dlaka, povjesničarka umjetnosti, na jednom mjestu predstavlja povijest crkvice dugu skoro pola tisućljeća, njeno značenje za Lošinjane i zavjetne darove, uglavnom u obliku slika što su ih prinosili pomorci po povratku s dugih, i često pogibeljnih, plovidbi.
O tome je u uvodu knjige zapisala: “Ploviti na jedra bio je izuzetno opasan posao. Dug je popis nevolja koje su mogle snaći pomorce – stradavanja u olujama, požari, sudari, nasukavanja, bolesti, padovi u more…”.
Ponekad je brod s čitavom posadom jednostavno »nestao na moru«, bez traga i saznanja što mu se dogodilo. Na otoku gotovo da nije bilo obitelji koja nije nekoga izgubila na moru.
Žene su se na blagdan Navještenja B. D. Marije (25. ožujka), kada je na otoku tradicionalno započinjala plovidbena sezona, kod istoimene crkvice na Čikatu s puno strepnje u srcu opraštale od svojih očeva, braće, muževa i sinova, često još dječaka od 12, 13 godina.
Oni su se u najtežim trenucima na moru zavjetovali toj istoj Gospi od Navještenja (Madonna Annunziata) tražeći od nje milost spasenja.
Zahvalni što su preživjeli, po običaju tog vremena dali bi naslikati svoj brod u nevolji s likom Bogorodice na nebu i »pričom« napisanom na dnu slike.«
Gotovo kroz čitavu svoju povijest obilovala je crkvica tim slikama, pristizale su nove, među kojima je bilo i umjetničkih djela, ali puno više običnih slika broda rađenih nevještom rukom, ali iz srca punog zahvalnosti, kao spomen na doživljeno i preživljeno, prenosi Novi list.
Irena Dlaka o njima nastavlja: “S vremenom je lik Bogorodice zamijenila samo »svjetlost na nebu«, a natpis se skratio i konačno nestao sa slike, no svrha ovih »portreta brodova«, kako jedrenjaka, tako i parobroda, bila je uvijek ista – zahvala za uspješnu plovidbu uvijek opasnim svjetskim morima”.
Duhovna vodilja
U nekoliko rečenica treba prepričati povijest crkvice, jer nije svima znana, neki možda za nju nisu čuli. Prva zavjetna kapelica podignuta je 1534. godine. Sredinom 19. stoljeća – 1858. godine – sagrađena je nova, veća crkva, a dotadašnja kapelica postala je sakristija.
U Drugom svjetskom ratu, prilikom savezničkih napada na položaje okupacijske, njemačke vojske, 1944. godine, pogođen je i taj zaštitni simbol lošinjskog pomorstva, stradao je dio slika.
U novoj državi, znamo kakav je bio odnos prema sakralnim objektima, crkvica nije obnavljana, a fond slika postupno se smanjivao, naprosto su nestajale. Potom je 1978. još i opljačkana.
Povijest i sadašnjost Anuncijate Irena Dlaka opisuje kroz kratke priče naslovljene: »Uvala Čikat«, »Zavjetna crkvica Navještenja B. D. Marije na Čikatu«, »Zbirka pomorskih jada i nevolja«, »Bombardiranje crkvice 1944. godine«, »Osipanje zavjetnog inventara u poraću«, »Krađa zavjetnih slika 1978. godine«, »Nove zavjetne slike i predmeti«, »Povratak sačuvanih originalnih zavjetnih slika i predmeta«, »Tri slike Bazilija Ivankovića«, te zaključno »Ne odvraćaj pogleda od sjaja ove zvijezde…« Treba pročitati, tekst nije dugačak, a treba pomno i pogledati ilustracije, zavjetne slike sa zidova crkvice.
Pa, kada se ukaže prilika, dio vremena za boravka u Malom Lošinju dobro bi bilo odvojiti za šetnju do Čikata, zastati ispred crkvice pogledati na more ispred nje, ući u njenu unutrašnjost i razgledati uživo ono što knjiga opisuje.
Autorica je uložila dvostruki napor, njenim zalaganjem i radom slike su obnovljene i restaurirane, angažirala je suradnike, crkvici je vraćeno oskvrnjeno dostojanstvo.
Opet je postala simbol lošinjskog pomorstva, mjesto ispraćaja pomoraca, obiteljskog zajedništva, onih na moru i onih na otoku. Nakon toga, Irena Dlaka potrudila se crkvicu, njenu povijest, značenje i simboliku, uobličiti u korice knjige. Za trajni spomen!
Zaključno je napisala: “Lošinjskim pomorcima njihova je Madonna Annunziata, kojoj su se toliko puta molili sa svojim obiteljima, bila duhovnom vodiljom u borbi s podivljalim morem, ali i izvorom snage da se nakon samo čudom preživjele nesreće na moru ponovo ukrcaju na brod i zaplove u novu neizvjesnost…
Značenje ovog prostora, kao i samih slika nadilazi estetske kriterije – živo su svjedočanstvo stvarnih ljudskih sudbina. Zato im trebamo pristupati s poštovanjem i očuvati ih od banalizacije jer ako život usporedimo s morem i plovidbom, svi smo mi pomorci i ovo je zavjetna crkvica svih nas”.
Crkva strepnji, uzdaha i suza
O lošinjskoj Anuncijati na Čikatu pisao je i akademik Branko Fučić. U svom djelu »Apsyrtides«, 1995. godine, između ostaloga, on je napisao: “Današnja crkva, klasicističkog pročelja, sagrađena je 1858. godine uz stariju, omanju crkvu.
Pred rtom je pučina, daleki vidici. Na tom su rtu lošinjske žene i majke ispraćale i dočekivale brodove. Svaki lošinjski brod, kad bi isplovio iz luke za neko daleko putovanje, pristao bi u Čikatu kod Anuncijate, posada bi se iskrcala pa bi u crkvi s obiteljima izmolila ruzarij.
Rastali bi se u zagrljajima, ukrcali na brod i nestali u daljini. To je crkva lošinjskih strepnji, uzdaha i suza… I danas ako koji brod, prolazeći kraj rta Anuncijate zatrubi sirenom na pozdrav, znajte da je kapetan broda Lošinjanin”.
