Branko Dujmić do svoje sedamnaeste godine profesionalno se bavio košarkom i mislio je da će to biti njegov put i poziv. No, život, nepredvidiv kakav je, često nas odvede u sasvim suprotnom smjeru. Tako je i Branka Dujmića život prvo odveo na pomorski fakultet, pa tankere, a zatim i na jahte, gdje je doživio svašta. Tridesetdvogodišnji Splićanin je sretno oženjen i otac dvije djevojčice, Rite i Marte, za koje kaže da su sasvim promijenile njegov život i pokazale mu što su životni prioriteti.
„Završio sam srednju pomorsku školu, a paralelno dok sam išao u školu, profesionalno sam se bavio košarkom. No, nije išlo u tom smjeru. Nakon završetka srednje škole nisam uopće razmišljao o fakultetu nego sam otišao raditi na godinu dana na jahtu. Bio sam mornar. Brod je bio u Rogoznici i plovili smo samo po Jadranu. Bilo mi je odlično, a potom sam se odlučio za Pomorski fakultet. Tijekom studija, ljeti kad bi bila pauza, plovio sam po jahtama i odrađivao sezone. Odradio bih sezonu i vratio se na fakultet. To mi se jako svidjelo. Sve su to bili hrvatski brodovi.
Iza diplome sam otišao na kadeturu na tanker. Tu sam odradio godinu dana, a onda sam se idući ugovor vratio za trećeg časnika palube. Na kadeturi mi je bilo savršeno. Sve je bilo dobro i prošlo mi je kao pjesma, no kad sam se vratio za časnika, jednostavno to nije bilo to. Nije to bilo za mene. Časnički ugovor trajao je 4 mjeseca i rekao sam sam sebi da se više ne vraćam tu, ni na tankere općenito. Nije išlo, nisam se snašao. Ma tanker nije bio za mene i gotovo.
Iza toga sam otišao na jahtu u Grčku kao prvi časnik palube. Odlučio sam se vratiti jahtama jer sam na njima već bio i svidjelo mi se. Cijela koncepcija jahte mi je draža od tankera. I mogu vam reći, bolje nisam mogao odlučiti.
Posao sam pronašao preko interneta. Vidio sam oglas, prijavio se i obavio skype intervju i odmah sam primljen. Jahta je imala 40 metara, a kapetan je bio Hrvat. Od apliciranja na oglas do dobivanja posla prošlo je svega dva dana. Nikad brže nisam dobio posao. Na toj jahti sam proveo tri mjeseca.
Brod smo spremali za Egipat i Crveno more, a kad smo se uputili, uhvatilo nas je nevrijeme pa smo došli u Tursku i napravili remont. Na to smo potrošili puno novca i vlasnik broda je rekao da vratimo brod u Atenu. Tu smo i ja i kapetan dobili otkaz jer prema procjeni vlasnika nismo smjeli isploviti, a on je taj koji je inzistirao da se isplovi. Trebalo je biti 30 čvorova, a na kraju je bilo 50 ili 60. Greška nije naša, nego njegova, no unatoč tome, obojica smo ostali bez posla.
Otišli smo doma te sam nakon toga pronašao novi posao, također preko oglasa. Taj je posao bio za kapetana jahte. Plovili smo po Francuskoj. Brod je imao 25 metara. Vlasnik je bio jedan Nijemac, milijarder.
Bila je to sreća. Jednostavno me čovjek uzeo. Očito sam mu se jako svidio na intervjuu. Nikad prije nisam vozio brod.
Sjećam se ko sada. Uplovljavao sam po prvi put u životu u luku i i to u Marseille. Poprilično sam se oznojio od stresa i napetosti. Da bude još gore, ja uplovljavam, svugdje oko mene brodovi, ne znam tko mi glavu nosi, tresem se od nervoze da ne pogriješim, a u luci me gledaju kako uplovljavam supruga i djeca vlasnika broda. Srećom, odradio sam to izvrsno. Ni sam ne znam kako. I sebe sam iznenadio. Sve mi je to djelovalo poprilično apstraktno. Vidio sam i prije kako to izgleda, ali nikad nisam ulazio u luku. Odjednom se sto brodova u sekundi našlo pored mene. Imao sam dojam da se doslovno svi brodovi koje vidim baš u tom trenutku kad sam trebao proći pomiču i ulaze i izlaze iz luke. Iskreno, odradio sam to na osjećaj. Sve emocije su mi bile pomiješane. I strah i uzbuđenje i stres i napetost i sreća što sam odradio ulazak perfektno.
Tri mjeseca smo plovili po Francuskoj, Italiji i Azurnoj obali. Jahta je bila bazirana u San Remu. Princip je bio da vlasnik broda kaže kad i gdje treba doći po njega i to je to. Na brodu smo od posade bili samo ja i hostesa, a od gostiju samo vlasnik broda i njegova familija. Ujutro su jeli na brodu doručak, a ručak i večeru su išli jesti van.
Gdje ste radili nakon te sezone?
Došao je kolovoz i dobio sam ponudu za prvog časnika palube na jahti od 50 metara. Odmah sam prihvatio. Plaća je bila odlična. Kao prvi palube imao sam ispod sebe tim od tri mornara.
Ja i kapetan broda smo skupa držali gvardije. Moj posao je bio nadzirati rad mornara te voziti gumenjak s gostima od jahte do obale. Vlasnik i njegova familija su bili na brodu pet mjeseci. Sezona je počela u Italiji na Sardiniji, potom bismo išli na Korziku i Francusku, a kako bi sezona odmicala, tako bi išli u Grčku i Tursku jer u Turskoj sezona najduže traje. Ponekad bi nam se na jahti pridružili i vlasnikovi gosti. Bio bi ih sve skupa do deset, a jahta inače prima 12 ljudi.
S vlasnikom jahte i njegovom obitelji smo rijetko komunicirali. Oni se uglavnom obraćaju samo prvoj stjuardesi ili kapetanu pa nam oni prenose informacije preko radija. Brod se uvijek prao noću, tako da vlasniku broda ujutro kad se digne sve bude suho i čisto. Taj gumenjak koji sam vozio imao je 15 metara. Ideš gdje ti kažu, nema tu pitanja i protupitanja.
Moralo se doslovno paziti na to da je temperatura mora odgovarajuća. Jednom prilikom smo se usidrili, pripremili sve „morske igračke“ za vlasnika da bi on naredio premještaj na drugu lokaciju nakon što je palcem osjetio da mu je more prehladno.
Također, ponekad bismo mijenjali pozicije samo radi zalaska sunca. Pola sata bismo vozili samo da uhvatimo zalazak sunca koji je gostima dovoljno dobar. Išli bismo tako iz vale u valu hvatati zalaske sunca pa bismo se ujutro opet vratili na mjesto gdje smo prethodno bili.
Na dosta se toga na jahti mora paziti. Vlasnik broda imao je određenu glazbu koju je želio slušati prilikom ulaska u gumenjak i jednom kad sam zaboravio upaliti glazbu dok je ulazio izderao se na mene govoreći mi zašto me plaća i kakav je to “service”.
Tako, na primjer, jedna stjuardesa mora gostima kad izlaze iz mora držati ručnik kojim će se oni obrisati, dok druga mora u rukama držati voće na pladnju, u slučaju da požele jesti. Također, treća stjuardesa mora, svaki put kad se gosti vrate s kopna, prati njihove cipele i kupati im psa. Koliko god puta oni izašli i vratili se na brod, ona svaki put mora prati njihove cipele i okupati im psa. Nadalje, samo jedna stjuardesa uređuje dekor, i to primjerice malim kristalnim dupinima od kojih svaki košta po nekoliko tisuća eura. Svake obrok ona mora staviti druge dekoracije.
Nikad nisam vidio vlasnike da jedu. Kad oni jedu, posada nije u blizini. Stjuardese također pomažu kuharima u kuhinji te peru rublje. A tu su dva kuhara jer jedan kuha za posadu, a drugi za vlasnike broda i njihove goste. Ne jedemo istu hranu. Vlasnik broda jede jela od šest, sedam slijedova, a njegov kuhar prije je kuhao u restoranima s Michelin zvjezdicama tako da je zaista izvrstan u svom poslu.
Bude li kada tenzija među članovima posade?
Budu ponekad. Duga je sezona pa se nakupi dosta stresa među svima nama, a tada i sitnice dižu živce. Većinu vremena smo složni i držimo se zajedno. Na tom brodu su bile četiri stjuardese, kapetan, ja kao prvi časnik palube, tri mornara, dva kuhara i strojar. Stjuardese su bile Ukrajinke, a muška posada sve Hrvati.
Jedan mornar uvijek mora biti na palubi. Mora dežurati. Svi mornari su u gvardijama po tri sata. Nikad nismo ručali i doručkovali zajedno kao posada jer svi različito radimo. Svatko od nas ima svoja dežurstva. Samo prva glavna stjuardesa komunicira s vlasnikom i poslužuje ručak. Jednom mjesečno smo išli po orhideje u Monaco. Ostavili bismo vaze i stare orhideje i sutradan se vratili po nove. To bi koštalo 800 eura. Deset posto od vrijednosti broda se potroši na godišnje troškove i plaće.
Volite li svoj posao?
A slušajte, to je samo posao i ja ga tako doživljavam. Nema tu užitka. Znaš da si posada i ponašaš se u skladu s tim. U dvije sezone uspio sam se okupati svega dva puta. Ta dva dana vlasnik broda nije bio tu pa nam je kupanje bilo dozvoljeno, dok je inače strogo zabranjeno za sve članove posade. Navikao sam se na takav dril. Posada ne izlazi s broda niti ima pravo na to. Izađemo na kopno samo ako idemo baciti smeće ili sačekati nekog gosta. Stalno smo na sidru i gledamo na kopno, ali nema van.
Vlasnik broda voli privatnost pa se do kopna iz jahte prebacujemo gumenjakom, a jahta ostaje udaljena od obale, na sidru. Ja kao prvi časnik i jedan mornar zaduženi smo za vožnju gostiju do kopna. Kad ih iskrcamo, odmah se vraćamo na jahtu. Komunikacija između nas i vlasnika broda u gumenjaku je svedena na minimum. On samo kaže odredište i to je sve.
Znalo bi se tako dogoditi da ispred Monaca stojimo mjesec dana na sidru, a nogom ne kročimo u Monaco. To je baš vojnički režim. Brod uvijek plovi noću kad su kraće relacije, a sve iz razloga da se vlasnik može probuditi na novoj lokaciji.
Moja gvardija traje 16 sati. Tu konstantno moraš biti atento i na usluzi. Na pojasu mi je radio stanica i ako bilo što zatreba mene se zove. Dugi su sati. Brod se uvijek pere noću, od ponoć do šest ujutro i to po sekcijama. Prevelik je da se to sredi odjednom. Mornari su dežurni svaki po dva sata noću i svako ima u ta dva sata zaduženje što treba oprati. Tako u tri dana brod bude opran u cijelosti. Nakon toga opet se iznova pere. Sve mora biti detaljno i kristalno čisto. Brod je bio star sedam godina, a bio je toliko prekrasno čist i uredan da je izgledao kao da je tek izašao iz tvornice.
Ponekad sam se znao osjetiti poniženo jer, gledajući s ljudske strane, i mi kao posada i oni kao vlasnici broda jednako smo ljudi, imamo obrazovanje i jedni i drugi, imamo djecu, a sve što nas razlikuje samo je količina novca kojeg oni imaju, a mi ne. To je jedina razlika, sve drugo je isto, a upravo ta razlika je ono radi čega smo mi sluge, a oni gazde.
Gdje danas radite?
Godine 2019. dobio sam svoje prvo dijete, svoju kćerkicu Ritu, koja je zauvijek promijenila moj pogled na svijet i moje priorite. Stoga sam 2020. odlučio probati raditi kući. Bio sam base manager u jednoj charter agenciji koja se bavila iznajmljivanjem i prodajom plovila. To sam radio sve do srpnja 2021., nakon čega sam se ponovno otisnuo na jahtu. Tu sam ostao sve do danas na istom brodu.
Jahta je bazirana u okolici Splita, isključivo charter. U ovoj sezoni plovili smo devet tjedana po srednjem i južnom Jadranu. Brod ima četiri člana posade: skiper, mornar, hostesa i kuhar. Od agenta dobijemo što gosti žele raditi pa po tome i po prognozi radimo rutu. Dosta je ležernije. Kružno putovanje nam uključuje uglavnom otoke, gosti su većinom Amerikanci i uglavnom obitelji. Jahta ima 25 metara i sve skupa može biti deset gostiju. Tu budemo u istim prostorijama kao i gosti pa se zbližimo s njima i atmosfera je ugodnija i prisnija. Sve je opuštenije. Kupamo se čim gosti odu s broda. Svaki dan si u drugom mjestu. Bude najčešče jedno mjesto za kupanje i jedno gdje se noći. Dosta je drukčije jer stalno upoznaješ druge ljude različitih profila.
Svaki tjedan budu drugi gosti pa je zato i malo napornije. Između jednih i drugih gostiju imaš 24 sata pauze. U ta 24 sata dođu čistači, hrana i serviseri i to je najteži dan, teži nego dani s gostima. Kad oni dođu sve treba biti tip top. Sve treba biti uredno i čisto i frižideri trebaju biti puni. Nepisano pravilo je da se u tjedan dana, ako su gosti zadovoljni, dobije deset posto od vrijednosti paketa.
Jako sam zadovoljan poslom i ekipom, a i gostima. Tanker jednostavno nije bio za mene, a s većih jahti koje plove po Mediteranu sam prešao na manje koje plove po Jadranu isključivo zbog svoje djece. I to mi je bila najbolja odluka ikada. Želim biti otac koji će vidjeti kako djeca odrastaju i koji je prisutan u njihovim životima. Sada kad imam dvoje djece lakše mi je kad sam bliže kući, bliže njima.
Kad je naša Rita imala četiri mjeseca otišao sam na jahtu, a kad sam se doma vratio imala je devet mjeseci. Kad sam je ostavio bila mi je mali paketić u rukama, a kad sam se vratio i primio je u naručje bila je duplo veća, ma skoro je hodala. A ja sam samo gledao gdje je moj mali paketić. U tih pet mjeseci što sam bio odsutan jako je narasla i svašta sam propustio. Nisam htio da tako izgleda i ubuduće, pogotovo ne sada kad imam dvije curice. Prije sam mogao biti devet mjeseci godišnje na brodu, a sad to već teško pada. Odvojenost mi trenutno ne odgovara. Spojio sam ugodno s korisnim. Bliže sam doma, mogu biti s djecom i suprugom, a opet sam na jahti i plovim. Za mene je to bingo.
Katarina Mitrović
