O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 313

Branko Dujmić: “Na jahtama vlada vojnički režim. Ispunjavamo sve želje vlasnika, a ponekad mjesecima ne kročimo na kopno”

0
Foto: Privatna arhiva

Branko Dujmić do svoje sedamnaeste godine profesionalno se bavio košarkom i mislio je da će to biti njegov put i poziv. No, život, nepredvidiv kakav je, često nas odvede u sasvim suprotnom smjeru. Tako je i Branka Dujmića život prvo odveo na pomorski fakultet, pa tankere, a zatim i na jahte, gdje je doživio svašta. Tridesetdvogodišnji Splićanin je sretno oženjen i otac dvije djevojčice, Rite i Marte, za koje kaže da su sasvim promijenile njegov život i pokazale mu što su životni prioriteti.

„Završio sam srednju pomorsku školu, a paralelno dok sam išao u školu, profesionalno sam se bavio košarkom. No, nije išlo u tom smjeru. Nakon završetka srednje škole nisam uopće razmišljao o fakultetu nego sam otišao raditi na godinu dana na jahtu. Bio sam mornar. Brod je bio u Rogoznici i plovili smo samo po Jadranu. Bilo mi je odlično, a potom sam se odlučio za Pomorski fakultet. Tijekom studija, ljeti kad bi bila pauza, plovio sam po jahtama i odrađivao sezone. Odradio bih sezonu i vratio se na fakultet. To mi se jako svidjelo. Sve su to bili hrvatski brodovi.

Iza diplome sam otišao na kadeturu na tanker. Tu sam odradio godinu dana, a onda sam se idući ugovor vratio za trećeg časnika palube. Na kadeturi mi je bilo savršeno. Sve je bilo dobro i prošlo mi je kao pjesma, no kad sam se vratio za časnika, jednostavno to nije bilo to. Nije to bilo za mene. Časnički ugovor trajao je 4 mjeseca i rekao sam sam sebi da se više ne vraćam tu, ni na tankere općenito. Nije išlo, nisam se snašao. Ma tanker nije bio za mene i gotovo.

Iza toga sam otišao na jahtu u Grčku kao prvi časnik palube. Odlučio sam se vratiti jahtama jer sam na njima već bio i svidjelo mi se. Cijela koncepcija jahte mi je draža od tankera. I mogu vam reći, bolje nisam mogao odlučiti.

Posao sam pronašao preko interneta. Vidio sam oglas, prijavio se i obavio skype intervju i odmah sam primljen. Jahta je imala 40 metara, a kapetan je bio Hrvat. Od apliciranja na oglas do dobivanja posla prošlo je svega dva dana. Nikad brže nisam dobio posao. Na toj jahti sam proveo tri mjeseca.

Brod smo spremali za Egipat i Crveno more, a kad smo se uputili, uhvatilo nas je nevrijeme pa smo došli u Tursku i napravili remont. Na to smo potrošili puno novca i vlasnik broda je rekao da vratimo brod u Atenu. Tu smo i ja i kapetan dobili otkaz jer prema procjeni vlasnika nismo smjeli isploviti, a on je taj koji je inzistirao da se isplovi. Trebalo je biti 30 čvorova, a na kraju je bilo 50 ili 60. Greška nije naša, nego njegova, no unatoč tome, obojica smo ostali bez posla.

Otišli smo doma te sam nakon toga pronašao novi posao, također preko oglasa. Taj je posao bio za kapetana jahte. Plovili smo po Francuskoj. Brod je imao 25 metara. Vlasnik je bio jedan Nijemac, milijarder.

Bila je to sreća. Jednostavno me čovjek uzeo. Očito sam mu se jako svidio na intervjuu. Nikad prije nisam vozio brod.

Sjećam se ko sada. Uplovljavao sam po prvi put u životu u luku i i to u Marseille. Poprilično sam se oznojio od stresa i napetosti. Da bude još gore, ja uplovljavam, svugdje oko mene brodovi, ne znam tko mi glavu nosi, tresem se od nervoze da ne pogriješim, a u luci me gledaju kako uplovljavam supruga i djeca vlasnika broda. Srećom, odradio sam to izvrsno. Ni sam ne znam kako. I sebe sam iznenadio. Sve mi je to djelovalo poprilično apstraktno. Vidio sam i prije kako to izgleda, ali nikad nisam ulazio u luku. Odjednom se sto brodova u sekundi našlo pored mene. Imao sam dojam da se doslovno svi brodovi koje vidim baš u tom trenutku kad sam trebao proći pomiču i ulaze i izlaze iz luke. Iskreno, odradio sam to na osjećaj. Sve emocije su mi bile pomiješane. I strah i uzbuđenje i stres i napetost i sreća što sam odradio ulazak perfektno.

Tri mjeseca smo plovili po Francuskoj, Italiji i Azurnoj obali. Jahta je bila bazirana u San Remu. Princip je bio da vlasnik broda kaže kad i gdje treba doći po njega i to je to. Na brodu smo od posade bili samo ja i hostesa, a od gostiju samo vlasnik broda i njegova familija. Ujutro su jeli na brodu doručak, a ručak i večeru su išli jesti van.

Gdje ste radili nakon te sezone?

Došao je kolovoz i dobio sam ponudu za prvog časnika palube na jahti od 50 metara. Odmah sam prihvatio. Plaća je bila odlična. Kao prvi palube imao sam ispod sebe tim od tri mornara.

Ja i kapetan broda smo skupa držali gvardije. Moj posao je bio nadzirati rad mornara te voziti gumenjak s gostima od jahte do obale. Vlasnik i njegova familija su bili na brodu pet mjeseci. Sezona je počela u Italiji na Sardiniji, potom bismo išli na Korziku i Francusku, a kako bi sezona odmicala, tako bi išli u Grčku i Tursku jer u Turskoj sezona najduže traje. Ponekad bi nam se na jahti pridružili i vlasnikovi gosti. Bio bi ih sve skupa do deset, a jahta inače prima 12 ljudi.

S vlasnikom jahte i njegovom obitelji smo rijetko komunicirali. Oni se uglavnom obraćaju samo prvoj stjuardesi ili kapetanu pa nam oni prenose informacije preko radija. Brod se uvijek prao noću, tako da vlasniku broda ujutro kad se digne sve bude suho i čisto. Taj gumenjak koji sam vozio imao je 15 metara. Ideš gdje ti kažu, nema tu pitanja i protupitanja.

Moralo se doslovno paziti na to da je temperatura mora odgovarajuća. Jednom prilikom smo se usidrili, pripremili sve „morske igračke“ za vlasnika da bi on naredio premještaj na drugu lokaciju nakon što je palcem osjetio da mu je more prehladno.

Također, ponekad bismo mijenjali pozicije samo radi zalaska sunca. Pola sata bismo vozili samo da uhvatimo zalazak sunca koji je gostima dovoljno dobar. Išli bismo tako iz vale u valu hvatati zalaske sunca pa bismo se ujutro opet vratili na mjesto gdje smo prethodno bili.

Na dosta se toga na jahti mora paziti. Vlasnik broda imao je određenu glazbu koju je želio slušati prilikom ulaska u gumenjak i jednom kad sam zaboravio upaliti glazbu dok je ulazio izderao se na mene govoreći mi zašto me plaća i kakav je to “service”.

Tako, na primjer, jedna stjuardesa mora gostima kad izlaze iz mora držati ručnik kojim će se oni obrisati, dok druga mora u rukama držati voće na pladnju, u slučaju da požele jesti. Također, treća stjuardesa mora, svaki put kad se gosti vrate s kopna, prati njihove cipele i kupati im psa. Koliko god puta oni izašli i vratili se na brod, ona svaki put mora prati njihove cipele i okupati im psa. Nadalje, samo jedna stjuardesa uređuje dekor, i to primjerice malim kristalnim dupinima od kojih svaki košta po nekoliko tisuća eura. Svake obrok ona mora staviti druge dekoracije.

Nikad nisam vidio vlasnike da jedu. Kad oni jedu, posada nije u blizini. Stjuardese također pomažu kuharima u kuhinji te peru rublje. A tu su dva kuhara jer jedan kuha za posadu, a drugi za vlasnike broda i njihove goste. Ne jedemo istu hranu. Vlasnik broda jede jela od šest, sedam slijedova, a njegov kuhar prije je kuhao u restoranima s Michelin zvjezdicama tako da je zaista izvrstan u svom poslu.

Bude li kada tenzija među članovima posade?

Budu ponekad. Duga je sezona pa se nakupi dosta stresa među svima nama, a tada i sitnice dižu živce. Većinu vremena smo složni i držimo se zajedno. Na tom brodu su bile četiri stjuardese, kapetan, ja kao prvi časnik palube, tri mornara, dva kuhara i strojar. Stjuardese su bile Ukrajinke, a muška posada sve Hrvati.

Jedan mornar uvijek mora biti na palubi. Mora dežurati. Svi mornari su u gvardijama po tri sata. Nikad nismo ručali i doručkovali zajedno kao posada jer svi različito radimo. Svatko od nas ima svoja dežurstva. Samo prva glavna stjuardesa komunicira s vlasnikom i poslužuje ručak. Jednom mjesečno smo išli po orhideje u Monaco. Ostavili bismo vaze i stare orhideje i sutradan se vratili po nove. To bi koštalo 800 eura. Deset posto od vrijednosti broda se potroši na godišnje troškove i plaće.

Volite li svoj posao?

A slušajte, to je samo posao i ja ga tako doživljavam. Nema tu užitka. Znaš da si posada i ponašaš se u skladu s tim. U dvije sezone uspio sam se okupati svega dva puta. Ta dva dana vlasnik broda nije bio tu pa nam je kupanje bilo dozvoljeno, dok je inače strogo zabranjeno za sve članove posade. Navikao sam se na takav dril. Posada ne izlazi s broda niti ima pravo na to. Izađemo na kopno samo ako idemo baciti smeće ili sačekati nekog gosta. Stalno smo na sidru i gledamo na kopno, ali nema van.

Vlasnik broda voli privatnost pa se do kopna iz jahte prebacujemo gumenjakom, a jahta ostaje udaljena od obale, na sidru. Ja kao prvi časnik i jedan mornar zaduženi smo za vožnju gostiju do kopna. Kad ih iskrcamo, odmah se vraćamo na jahtu. Komunikacija između nas i vlasnika broda u gumenjaku je svedena na minimum. On samo kaže odredište i to je sve.

Znalo bi se tako dogoditi da ispred Monaca stojimo mjesec dana na sidru, a nogom ne kročimo u Monaco. To je baš vojnički režim. Brod uvijek plovi noću kad su kraće relacije, a sve iz razloga da se vlasnik može probuditi na novoj lokaciji.

Moja gvardija traje 16 sati. Tu konstantno moraš biti atento i na usluzi. Na pojasu mi je radio stanica i ako bilo što zatreba mene se zove. Dugi su sati. Brod se uvijek pere noću, od ponoć do šest ujutro i to po sekcijama. Prevelik je da se to sredi odjednom. Mornari su dežurni svaki po dva sata noću i svako ima u ta dva sata zaduženje što treba oprati. Tako u tri dana brod bude opran u cijelosti. Nakon toga opet se iznova pere. Sve mora biti detaljno i kristalno čisto. Brod je bio star sedam godina, a bio je toliko prekrasno čist i uredan da je izgledao kao da je tek izašao iz tvornice.

Ponekad sam se znao osjetiti poniženo jer, gledajući s ljudske strane, i mi kao posada i oni kao vlasnici broda jednako smo ljudi, imamo obrazovanje i jedni i drugi, imamo djecu, a sve što nas razlikuje samo je količina novca kojeg oni imaju, a mi ne. To je jedina razlika, sve drugo je isto, a upravo ta razlika je ono radi čega smo mi sluge, a oni gazde.

Gdje danas radite?

Godine 2019. dobio sam svoje prvo dijete, svoju kćerkicu Ritu, koja je zauvijek promijenila moj pogled na svijet i moje priorite. Stoga sam 2020. odlučio probati raditi kući. Bio sam base manager u jednoj charter agenciji koja se bavila iznajmljivanjem i prodajom plovila. To sam radio sve do srpnja 2021., nakon čega sam se ponovno otisnuo na jahtu. Tu sam ostao sve do danas na istom brodu.

Jahta je bazirana u okolici Splita, isključivo charter. U ovoj sezoni plovili smo devet tjedana po srednjem i južnom Jadranu. Brod ima četiri člana posade: skiper, mornar, hostesa i kuhar. Od agenta dobijemo što gosti žele raditi pa po tome i po prognozi radimo rutu. Dosta je ležernije. Kružno putovanje nam uključuje uglavnom otoke, gosti su većinom Amerikanci i uglavnom obitelji. Jahta ima 25 metara i sve skupa može biti deset gostiju. Tu budemo u istim prostorijama kao i gosti pa se zbližimo s njima i atmosfera je ugodnija i prisnija. Sve je opuštenije. Kupamo se čim gosti odu s broda. Svaki dan si u drugom mjestu. Bude najčešče jedno mjesto za kupanje i jedno gdje se noći. Dosta je drukčije jer stalno upoznaješ druge ljude različitih profila.

Svaki tjedan budu drugi gosti pa je zato i malo napornije. Između jednih i drugih gostiju imaš 24 sata pauze. U ta 24 sata dođu čistači, hrana i serviseri i to je najteži dan, teži nego dani s gostima. Kad oni dođu sve treba biti tip top. Sve treba biti uredno i čisto i frižideri trebaju biti puni. Nepisano pravilo je da se u tjedan dana, ako su gosti zadovoljni, dobije deset posto od vrijednosti paketa.

Jako sam zadovoljan poslom i ekipom, a i gostima. Tanker jednostavno nije bio za mene, a s većih jahti koje plove po Mediteranu sam prešao na manje koje plove po Jadranu isključivo zbog svoje djece. I to mi je bila najbolja odluka ikada. Želim biti otac koji će vidjeti kako djeca odrastaju i koji je prisutan u njihovim životima. Sada kad imam dvoje djece lakše mi je kad sam bliže kući, bliže njima.

Kad je naša Rita imala četiri mjeseca otišao sam na jahtu, a kad sam se doma vratio imala je devet mjeseci. Kad sam je ostavio bila mi je mali paketić u rukama, a kad sam se vratio i primio je u naručje bila je duplo veća, ma skoro je hodala. A ja sam samo gledao gdje je moj mali paketić. U tih pet mjeseci što sam bio odsutan jako je narasla i svašta sam propustio. Nisam htio da tako izgleda i ubuduće, pogotovo ne sada kad imam dvije curice. Prije sam mogao biti devet mjeseci godišnje na brodu, a sad to već teško pada. Odvojenost mi trenutno ne odgovara. Spojio sam ugodno s korisnim. Bliže sam doma, mogu biti s djecom i suprugom, a opet sam na jahti i plovim. Za mene je to bingo.


Katarina Mitrović

FOTO: U Japanu svečano isporučen Jadroplovov LPG tanker: ‘Pregovaramo i o kupnji drugog takvog broda‘

0
Foto: Slobodna Dalmacija

Delegacija “Jadroplova” predvođena predsjednikom Uprave kap. Ivanom Pavlovićem, u japanskom brodogradilištu Sasaki Shipbuilding blizu Hirošime preuzela je novi brod, tanker za prijevoz ukapljenog naftnog plina (LPG) pod imenom “Marko Marulić”. Kuma broda je Blaženka Hrastić, supruga hrvatskog veleposlanika u Japanu, a prvi zapovjednik je kapetan Arsen Dalmatinac.

Brod je, uz diskont od 2,5 milijuna dolara, kupljen od švicarskog “Irus holdinga” po cijeni od 25,5 milijuna dolara i to s 35 posto vlastitih sredstava i 65 posto bankovnog kredita, piše Slobodna Dalmacija.

”Jadroplov”, koji je u većinskom državnom vlasništvu, ovom akvizicijom čini veliki iskorak i svojoj floti od pet bulk carriera za prijevoz rasutih tereta, ukupne nosivosti 242.727 (DWT) – “Jadroplov” je novi brod zadnji put kupio od “Brodosplita” prije točno deset godina (MV “Solin”) – pridodaje LPG brod koji je novost u našem novijem brodarstvu.

­– Na probnoj vožnji pokazalo se da je brod iznimno kvalitetan, predstavlja vrhunac tehnologije. Kao prvi takav brod u hrvatskoj floti, nosi hrvatsku zastavu, matična luka mu je Split. Otvorili smo pregovore oko kupnje drugog, identičnog broda, koji bi trebao biti gotov u veljači. Idemo u tom pravcu – s ponosom je istaknuo kap. Pavlović.

Osim što takvih brodova dosad nije bilo u domaćoj floti, treba reći da će prinova iz Japana biti prva na Jadranu koja može koristiti dvije vrste goriva – klasični dizelski i plinski (LPG).

”Jadroplov” izlazi na novo tržište, a posao je unaprijed osiguran. Brod je već na tri godine iznajmljen španjolskoj kompaniji Gloen pte.ltd, s opcijom produženja još dvije godine. Dogovoren je dnevni najam od 5000 dolara, uz mogućnost povećanja zbog prilagodbe porastu cijena.

– Nakon osam ili devet godina brod bi bio potpuno naš, bez ikakvih opterećenja, povrat kapitala je deset godina, a brod starosti preko devet godina vrijedi 20 milijuna dolara – nudi jasnu računicu predsjednik Uprave splitskog brodara, koji ne krije želju za daljnjom suradnjom s istim brodogradilištem i najavljuje mogućnost razgovara s financijskim institucijama u Japanu o novom projektu.

‘Marko Marulić‘

duljina: 116,8 metara

širina: 19 metara

kapacitet: 7500 prostornih metara stlačenog plina

teret: propan-butan/propilen

nosivost: 7524 m3 stlačenog plina

stroj: Hitachi-Man B&W, 3000 kW

operativna brzina: max 14,7 km

gorivo: LPG, MGO

zastava: hrvatska
luka upisa: Split
prva ulazna luka: Daesan (Koreja)
luka iskrcaja: Tixing (Šangaj – Kina)
klasa: Bureau Veritas





	            

VIDEO: Svečano isporučen MSC World Europa, najveći kruzer na LNG pogon

0
Foto: MSC Cruises

Svečanost isporuke najnovije perjanice flote MSC Cruisesa održala se jučer u brodogradilištu Chantiers de l’Atlantique u Saint-Nazaireu, priopćili su MSC Cruises i francusko brodogradilište Chantiers de l’Atlantique.

Odjel za krstarenja MSC Grupe i Chantiers de l’Atlantique 24. listopada proslavili su isporuku broda MSC World Europa, najvećeg broda za kružna putovanja s pogonom na LNG i jednog od prvih s tehnologijom gorivih ćelija.

MSC World Europa je ekološki najučinkovitiji brod za kružna putovanja dosad, zahvaljujući nizu tehnologija i rješenja koja smanjuju utjecaj na zrak i morski okoliš. Novi MSC-ov kruzer od 215.863 bruto tona dug je 333 metra, a u 2.626 kabina može primiti 6.762 putnika o kojima brine 2.138 članova posade. MSC World Europa prvi je brod u MSC-ovoj World klasi brodova, najveći u MSC-ovoj floti te jedan od najvećih kruzera na svijetu, nakon klasa Oasis i Icon Royal Caribbean Internationala.

“Ponosni smo što možemo poželjeti dobrodošlicu kruzeru MSC World Europa, 20. članu naše flote i prvom s pogonom na LNG. Ovaj revolucionarni brod predstavlja sljedeću fazu na našem putovanju prema održivim krstarenjima s nultim emisijama”, rekao je Pierfrancesco Vago, izvršni predsjednik Odjela za krstarenja MSC Grupe. “MSC World Europa velik je korak naprijed za naš Odjel krstarenja, čitavu MSC Grupu i industriju s nizom inovacija na području pomorskih i tehnologija zaštite okoliša, dizajna i značajki usmjerenih na goste. Rezultat je četverogodišnje suradnje MSC-a i brodograditelja Chantiers de l’Atlantique te brojnih vodećih pružatelja pomorskih i tehnologija zaštite okoliša, kao i tisuća sati obuke djelatnika na brodu i u lukama.”

Uz dual-fuel motor, MSC World Europa prvi je suvremeni brod za kružna putovanja na svijetu koji je opremljen potpuno novom tehnologijom gorivih ćelija sa čvrstim oksidima (SOFC) pogonjen LNG-om. Brod sadrži SOFC demonstrator od 150 kilovata koji će koristiti LNG za proizvodnju električne energije i topline na učinkovit način putem elektrokemijske reakcije. Kako kažu iz kompanija, kruzer će poslužiti za testiranje tehnologije te time pomoći u njezinu razvoju za suvremene kruzere i omogućiti korištenje hibridnih pogonskih rješenja u budućnosti. U usporedbi sa standardnim brodskim gorivima, LNG gotovo eliminira zagađenja, uključujući sumporne okside i sitne čestice, te smanjenje emisije CO2 do 25%.

MSC World Europa je dizajniran s inovativnim oblikom trupa kako bi se smanjio otpor kroz vodu. Također je opremljen nizom opreme za optimizaciju energije, uključujući “pametnu” ventilaciju i napredne sustave klimatizacije, LED rasvjetu s pametnim sustavom upravljanja, automatskim sustavima prikupljanja podataka za daljinsko praćenje potrošnje energije i naprednu analizu, naprednim sustavom obrade otpadnih voda (AWTS) i gospodarenja otpadom te druge inovativne značajke. Kruzer je opremljen i sustavom selektivne katalitičke redukcije (SCR) koji smanjuje emisiju NOx do 90% kada LNG nije dostupan, a brod mora raditi na konvencionalna goriva.

Putnici će na MSC World Europi imati priliku iskusiti neke nove pogodnosti. Dizajn uključuje krmu u obliku slova Y koja vodi do poluotvorenog šetališta Europa Promenade dugog 104 metra s pogledom na more. Nove kabine s balkonima gledaju na šetnicu na kojoj se nalazi i upečatljivi The Venom Drop @ The Spiral, tobogan visine 11 paluba – najduži tobogan na moru. Kruzer će imati još neke novitete, uključujući mikro-pivovaru, gin bar, bar s prirodnim sokovima, Coffee Emporium i Tea House te 13 različitih restorana.

MSC World Europa bit će svečano imenovan u Dohi 13. studenog, a služit će kao hotel za obožavatelje nogometa za vrijeme Svjetskog prvenstva.

Tijekom svečanosti isporuke MSC World Europe, također je održana svečanost rezanja čelika za drugi brod World klase – MSC World America. Kruzer će se pridružiti floti 2025. godine, a bit će namijenjen američkom tržištu.

Jadroplov od danas i službeno u svojoj floti ima novi LPG brod: Izvršena primopredaja “Marka Marulića”

0
Foto: Screenshot / YouTube

Jadroplov i službeno preuzeo LPG brod

Jadroplov u izvješću za javnost javlja kako je dana 24. listopada 2022. izvršena primopredaja LPG broda “Marko Marulić”, izgrađenog u japanskom brodogradilištu Sasaki Shipbuilding Co. Ltd. Prvo komercijalno putovanje počinje 25. listopada 2022. godine iz Južne Koreje za Kinu.

Podsjetimo, Vlada RH je na sjednici sredinom listopada Jadroplovu dala prethodnu suglasnost za kreditno zaduženje kod Hrvatske banke za obnovu i razvitak u iznosu od 16.347.500 USD, u svrhu financiranja kupnje LPG broda.

Jadroplov je 31. svibnja 2022. godine potpisao je ugovor o kupnji LPG broda sa švicarskom kompanijom Irus Holding S.A. Švicarska kompanija je naručila tri LPG broda od 7,500 prostornih metara stlačenog plina, sa pogonom na LPG i Marine dizel oil, te pramčanim propelerom. Brod je izgrađen u japanskom brodogradilištu Sasaki Shipbuilding Co. Ltd., a završen je u rujnu 2022. godine.

U Japanskom brodogradilištu Sasake su, uoči primopredaje, izvršili preinaku pomoću kojeg će motor za pogon, uz dizel, koristiti i naftni plin. Predsjednik uprave kap. Ivan Pavlović izjavio je u prošlotjednom obraćanju putem HRT Radija da je jako zadovoljan s uvjetom kredita, te najavio da će sigurno ići i na drugi brod ako uspiju ostvariti tako povoljan kredit s japanskim bankama.

LPG brod je financiran sa 35% vlastitih sredstava u ukupnom iznosu od oko 8,8 milijuna USD, dok bi ostatak trebao biti financiran sredstvima kredita od strane HBOR-a. Jadroplov, koji je u većinskom državnom vlasništvu, pridodat će tako još jedan brod svojoj floti od pet brodova, uglavnom za prijevoz rasutih tereta, ukupne nosivosti 242.727 tonaže prazne nosivosti (DWT).  

Glavne karakteristike broda su:

  • Kapacitet: 7.500 cbm
  • Duljina broda: 116.80 m
  • Širina broda: 19 m
  • Gaz: 6.80 m
  • Brzina: 13 čvorova (prosjek)
  • Pramčani propeler
  • Glavni stroj: Hitachi-Man B&W; dvostruko gorivo LPG / MGO 5S35ME-C9, /-LGIP

Iz prve ruke: Kako do karijere na ‘plinašu’?

0
Foto: Ilustracija / gCaptain

Kada bi ih se upitalo na kojem tipu broda bi voljeli ploviti, velik broj pomoraca, a najviše mladih, vjerojatno bi odgovorio: na ‘plinašu’. To i ne čudi s obzirom da je danas svaki segment sektora opskrbe plinom izuzetno unosan, posebno tijekom ove godine kada, iz svima poznatih i manje poznatih razloga, Europom vlada energetska kriza. Da ne bismo samo zamišljali kako doći do karijere na brodu za prijevoz plina, odlučili smo s jednim mladim pomorcem provjeriti kako je tekao njegov put. Pomorac iz naše priče ipak je odlučio ostati anoniman, no to ga nije spriječilo da nam ispriča sve o tako željenim LNG brodovima i otkrije kako to danas uistinu izgleda posao časnika na brodu za prijevoz LNG-a…

“Nakon fakulteta sam odradio kadeturu. Prvi dio po Jadranu, a drugi dio na offshore brodu. Nakon kadeture sam nastavio kao treći časnik palube, a tada je zavladala kriza u offshoreu te je dosta kolega ostalo bez posla, uključujući i mene… Tada počinje teža i veća potraga za poslom od one kad sam tražio kadeturu. Razlog je jednostavan: već si časnik, a ono što tražiš nije više potrebno tržištu. Nakon milijun mailova sa životopisom poslanih različitim kompanijama koje sam pronašao na internetu, pa sve do fizičkog odlaska u kompanije, upita i kucanja na sva vrata hrvatskih agencija – od toga nije bilo ništa. Svugdje je bio isti odgovor: nemam iskustvo na brodu te vrste koje oni kao kompanija imaju ili nude te mi ne mogu ništa drugo ponuditi.

Dugotrajno traženje me sasvim iscrpilo. Kad sam bio na granici živaca da iskidam matrikulu na sto komada, dogodilo se pravo čudo za mene. Dobio sam ponudu jedne pomorske agencije u Splitu da se ukrcam za timunjera na ‘plinašu’. Da skupim iskustvo, znanje, papir (gas advance) i pokušam se izboriti za avancamenat. Nakon šest mjeseci ugovora kao Able Seaman, uspio sam se vratiti za časnika na LNG-u.

Tako sam prije nekih pet godina došao na LNG i sada sam drugi časnik palube.  

Kad sam tek došao na LNG, u startu nisam znao ni šetati po tom brodu. Ali, trebalo je samo uložili malo više truda dok sve ne pohvatam. Od samog rasporeda gdje je što nalazi, do raznih procedura, protokola i check lista specifičnih za plinaše. Kad se prisjetim prvih dolazaka u CCR (Cargo Control Room), sjećam se da sam u neiskustvu gledao puste ekrane i brojeve, koji mi u tom trenutku ništa nisu govorili. Ništa ne znaš. Bilo je tisuću skala, razni alarmi, testiranja opreme. Pogled mi je stalno letio uokolo. Ništa mi nije bilo jasno. Sve je izgledalo tako apstraktno, a u glavi zbunjenost i misao: Što je meni ovo trebalo u životu. Naravno, kako je vrijeme prolazilo, tako su ti brojevi, trendovi i alarmi poprimali smisao i u glavi mi se stvarala čišća slika svega toga. S vremenom je ta slika postajala sve jasnija i jasnija, a neprestanim učenjem došla je i tako željena i očekivana smirenost…

Opasnosti rada na brodu su sastavni i svakodnevni dio našeg zvanja. Od same navigacije, u područjima izrazitog prometa, do svakodnevnih aktivnosti održavanja broda, testiranja opreme, gdje sve treba raditi i biti spremno za upotrebu, u svakom trenutku. 

Sama cijena tereta, broda i, u konačnici, ljudskih života diktira da se moraju zadovoljiti razni propisani standardi kako bi se rizik bilo kakvog gubitka smanjio na minimum. Pri tome nam pomažu razne check liste, work instructions i procedure, koji dosta jasno objašnjavaju što i kako bi se trebalo raditi. Iako na trenutke to izgleda banalno i kao teška tlaka jer si određeni posao odradio već sto puta, zapravo vjerujem da nas upravo to “čuva i pazi” da se ne dogode greške ili barem da se one svedu na minimum. Sigurno će ti bar nešto ostati u podsvijesti dok budeš radio check liste i time pazio na potencijalne opasnosti.

No, istina je da se ipak, unatoč postojanju svih tih check lista, nažalost i dalje događaju nezgode u pomorstvu. Ali, još uvijek, koliko znam, bez nekih katastrofalnih razmjera. Nadam se da će tako i ostati.”

Jeste li zamišljali svoj posao baš ovakvim kakav je?

“Kad smo se školovali i maštali o dalekim lukama i morima, uvijek su tu bile prisutne i priče bivših i iskusnijih kolega, kako je nekada bilo ovo i ono – dobro već poznate priče o pomorcima. Dok danas, ono što ja znam iz svog iskustva, pomorac koji plovi na plinašu, a mislim i dosta kolega u drugim sektorima, vide samo aerodrome tih luka i manifolde. No, kad maštam da sam na kruzeru, da ipak vidim i koji grad u koji brod dođe, da imam više interakcije s ljudima, u samom startu tog maštanjima/zamišljanja moja supruga prekine svaku ideju o tome.

Sam dolazak u luku znači ukrcati/iskrcat teret i krenuti po novi, što je prije moguće, tako da same operacije s teretom u luci traju 30-ak sati. Što znači da zapravo nema mogućnosti izlaska s broda tijekom trajanja ugovora. Pogotovo u vrijeme pandemije. To je zabranjeno od strane vlasti.

Društveni život razlikuje se, naravno, od firme do firme, od kapetana do kapetana, ali druženja su se dosta smanjila kad je počelo uvođenje zero alkohol politike i kad nema gradela na krmi. Naravno, dobro je ako je moguće i dozvoljeno napraviti improvizirano igralište za košarku ili balun. U suprotnom se sve svede na teretanu i odlazak u kabinu, u nadi da je internet dobar, da se možeš čuti sa svojima doma.”

Koliko je stresan Vaš posao?

“Dosta je stresno. Kao časnik palube svaki dan odradim gvardiju osam sati sa dva sata prekovremeno. Naravno, o poslu kojeg treba obaviti ovisi koliko je potrebno dodatno raditi, a vrlo često je. Svaki dan je neki novi izazov/problem, promjena rute, porta, vremena dolaska, proračuna svega i svačega, a papirologije da i ne govorim koliko ima. To je možda jedan od najvećih problema današnjice. Najteže nam pada nemogućnost planiranja iskrcaja jer većina brodova radi na spot market, odnosno kupe plin te gledaju kome će ga prodati po većoj cijeni. Možeš završiti u državi odakle nema smjene i eto problema i oduženja ugovora i to do tko zna kada.

Također, postoje opasna područja, tzv. high risk area, te u tim područjima putujemo sa zaštitarima na brodu. Najčešće ih bude po troje i opremljeni su oružjem u slučaju potrebe. Najveći rizik, kao i kod svakog drugog posla, je od kobnih pogrešaka ako se posao ne obavlja kako nalažu procedure. Naime, u LNG biznisu itekako je važno da se provode sve procedure i da se pazi na doslovno sve. Mora sve biti “po P.S.-u”. Tako je uvijek u izradi dopuštenja za neki posao uključeno par različitih osoba jer se time smanjuje mogućnost pogreške. Kao što sam već rekao, na početku mi je sve izgledalo apstraktno i kao puno veća znastvena fantasktika nego što u biti je. Kako se učiš poslu o plinu, tako shvaćaš da je tu sve poprilično sigurno. Iskreno, zato i volim što se poštuju procedure jer se samim time čovjek osjeća sigurniji na poslu i u obavljanju dužnosti.

Postoje razne inspekcije SIRE, Veting, Port Control/Coast Guard. Stalno su prisutne i dolaze na brod da se ocijeni rad, znanje posade i razina održavanja broda i standarda koji zahtijeva LNG. Toliko su inspekcije česte, što internalne od firme što eksternalne koje zahtijevaju vlasnici broda, tereta, vlasti da zapravo cijelo vrijeme se pripremaš za neku od njih i nesvjesno živiš taj stres koji tek shvatiš da si svakodnevno živio kad staneš na ‘skalu’ za kući.

Svakako, najteži dio, osim samog posla koji je izrazito intenzivan, svaki je odlazak od kuće. Pogotovo kada dođu djeca. Svakim novim odlaskom, taj osjećaj se ne smanjuje. Čak bih rekao da postaje sve teže. Isto tako, kad se ide doma, taj osjećaj je neopisivo dobar.

Rekao bih za kraj: kada bih naš posao usporedio s balunom, to bi zvučalo ovako: “Svi kao djeca maštaju da zaigraju za Reala (LNG), neki ne dođu do tu, ali to ne znači da su zato manje sretni od nas koji smo tu.”



Katarina Mitrović

VIDEO: Brod duhova – Misteriozna priča o napuštenom kruzeru

0
Foto: Screenshot Facebook

Iako na prvi pogled izgleda kao vrlo dobra fotomontaža, ovaj napušteni “kruzer” nekoć je bio popularno turističko odredište u kojem se moglo odsjesti za samo 20 eura!

The Galaxy – napušteni plutajući brod-hotel sa 7 paluba – dio je nekadašnjeg luksuznog odmarališta Koh Chang Boat Chalet Resort u zaljevu Ao Bang Bao na otoku Koh Chang u Tajlandu.

Prema nekim izvorima, The Galaxy je zaista neko vrijeme plovio kao brod za riječna krstarenja, dok nije namjerno nasukan na zapadnoj obali otoka u blizini plaže Bang Bao. Tu tvrdnju potkrepljuje i objava na društvenim mrežama koju je u ožujku ove godine podijelilo tajlandsko ministarstvo turizma. Međutim, drugi tvrde da je “kruzer” od početka bio fiksiran uz obalu u blizini umjetne lagune te da je služio isključivo kao plutajući hotel.

Bilo kako bilo, hotel s 3 zvjezdice bio je dio turističkog kompleksa s prekrasnim plažama, umjetnim jezerima i simpatičnim drvenim bungalovima i plutajućim kućama. Prema podacima na internetu, hotel je 2012. godine još uvijek bio otvoren, a jedna od ukupno sedamdesetak soba mogla se rezervirati za samo 20 eura po noćenju.

Dio resorta, a s njime i hotel The Galaxy, zatvoren je za posjetitelje prije desetak godina, ali nitko sa sigurnošću ne zna zašto. Neki kažu da je vlasnicima jednostavno ponestalo novca za održavanje tako golemog odmarališta s poprilično jeftinom cijenom smještaja. Drugi pak tvrde da je plutajući hotel navodno zatvoren nakon nekoliko smrtnih slučajeva. Navodno ni lokalno stanovništvo ne voli govoriti o hotelu, što je, naravno, pokrenulo urbanu legendu o “brodu duhova”.

U nastavku donosimo snimke ovog misterioznog mjesta, a što je zaista istina u cijeloj priči – prosudite sami.

Mario Matušić o novom poslu na Svetom Andriji: ‘Lijepo je biti svjetioničar’

0
Foto: Goran Mratinović / Dubrovački dnevnik

Od kolovoza ove godine na Svetom Andriji opet je prisutna svjetioničarska posada.

Na svjetionik na otočiću Sveti Andrija na pučini u dubrovačkom akvatoriju stigao je novi svjetioničar. Gotovo godinu dana ovaj svjetionik prve kategorije nije imao stalnu posadu. Iako je u periodu, dok je svjetionik bio bez svjetioničara, sigurnost plovidbe bila na visokoj razini zbog modernog tehničkog sustava i suvremene opreme, ipak je zamijećeno da uređenost okoliša nije bila na razini kao kad bi tamo bio svjetioničar.   

Danas je sve pedantno uređeno u što smo se uvjerili i sami kad smo posjetili ovaj otočić na koji je prije nepuna tri mjeseca stigao novi mladi svjetioničar Mario Matušić. On je dosad odradio tri smjene i već se uhodao, a još od prije je znao kako mu je ovo posao iz snova. Za njega ovo zanimanje nije onakvo kako drugima na prvi pogled djeluje, specifično i osebujno, nego je jednostavno lijepo. Posebno je fascinantan toranj visine 69 metara koji baca svjetlo daleko do 24 nautičke milje okolo otoka, piše Dubrovački dnevnik.

RADNI DAN NA OTOKU POČINJE U 4 UJUTRO

U razgovoru za Dubrovački dnevnik Matušić je otkrio kako se snašao prvih mjeseci na svom novom radnom mjestu. Njegov posao nije samo u sumrak paliti, a u zoru gasiti noćno svjetlo upozorenja pomorcima. To je pak lako jer su danas svjetionici automatizirani, no njegov obim posla je puno širi. Podrazumijeva to svakodnevne obveze poput praćenje ispravnosti rada glavnog svjetla kao i praćenje ispravnosti rada okolnih svjetionika bitnih za uplovljavanje u Luku Gruž, a osim toga  bavi se i održavanjem zgrade i okoliša, brine za sve pomoćne uređaje koji osiguravaju nesmetani rad svjetla, dok mu je sastavni dio posla na visini i druge nezaobilazne obveze. 

Naime, Matušićeva smjena je 15 dana boravka na Svetom Andriji,  nakon čega je 15 dana doma. Opisao nam je kako izgleda njegov radni dan.

– Buđenje je u 4:00 sata ujutro i tad pregledam okolna svjetla, sam svjetionik, sve parametre svjetionika, napon baterija, pošto sve radi na solarni sistem i putem vjetro-generatora. Provjeravaju se i okolna svjetla kao što su Olipa, Bezdan, Grebeni i ostala. Nakon toga odrađujem administraciju, imam dnevnik događaja na svjetioniku i ostale knjige koje trebam ispuniti. U 8:00 sati javljam plovnom području Dubrovnik je li sve u redu. Nakon toga imamo dnevne obaveze u što spada održavanje zgrade svjetionika, okoliša, pranje solarnih panela i sličnih stvari… Ubrzo dođe 11:00 sati kada spremam objed i oko toga se zabavim, a kasnije malo odmorim i nastavim popodne raditi. Svaki dan je sve kraći tako da se taj opseg vremena provedenog vani smanjuje. Predvečer spremam večeru, malo pogledam televiziju i idem ranije u krevet jer se budim rano – opisao je Mario Matušić.

Ovaj tridesetčetverogodišnjak položio je ispit za svjetioničara u Plovputu Split gdje je prošao obuku. Govori kako je potrebno imati D9 brevet za radio operatera s ograničenom odgovornošću, a nakon teorijske obuke uslijedile su vrijedne smjernice od starog svjetioničara koji je boravio na Svetom Andriji.

– Nakon svega toga kreće se na posao. Prvih dana nisam bio sam, bivši svjetioničar me uputio u cijeli posao što mi je puno značilo. Inače s vremena na vrijeme mi dolaze meštri iz Plovputa koji su zaduženi za redovno održavanje onih stvari koje sam ne mogu sam popraviti. Nakon svega toga nisam imao nikakvih problema, a prva noć koju sam proveo sam uopće nije bila strašna. Ljudi misle kako je ovo zanimanje čudno, ali je to sasvim normalan posao, sve je kako postaviš stvari u glavi – govori Matušić te ističe kako mu je olakotna okolnost što je krenuo raditi krajem ljeta, kada su vremenski uvjeti na otoku zapravo idealni. Očekuje ga duga zima, ali čini se kako on zbog toga ne brine.

NEMA STRAHA OD NEVREMENA

– Ne plaše me jezive priče o otocima i svjetionicima, a posebno ne tijekom nevremena. Zima donosi svoje i naviknut ću se, Bože moj. Inače ljudi vole strašne priče, ali ja uopće nisam upućen i nemam straha. Sve su to legende. Znam da sam blizu doma, evo praktički s otoka gledam svoju kuću – kroz smijeh govori Mario koji je inače iz Zatona.

Spremno dočekuje hladnije dane koji sa sobom nose neke nove izazove.

– U svakom poslu ima teških trenutaka. Očekujem moguće udare gromova jer je to često na Svetom Andriji, ali imamo razrađen sustav gromobrana i nemam poseban strah. Uostalom, to je stvar prirode i ne može se previše utjecati na to. Najvažnije je da je sve ostalo ok, da glavna i okolna svjetla rade – kazao je svjetioničar. 

Matušić je inače uvijek bio vezan uz more. Završio je studij Pomorske tehnologije jahta i marina na Pomorskom fakultetu na Sveučilištu u Dubrovniku tako da ga je posao uvijek vodio k moru. Naporno bi radio svaku sezonu od ožujka do listopada.

– Sad sam u potpuno drugačijem poslu koji je znatno opušteniji. Zanimljivo je kako sam prije bio okružen ljudima, a sad sam sam. Meni je ovo nešto potpuno novo i jako sam zadovoljan. Sezonski posao je stresan i kad se radi nema predaha, a ovo je neka druga krajnost. Svjetionici su mi uvijek bili zanimljivi i tisuću puta sam zamišljao kako bih se snašao u tom poslu, a često sam boravio oko Svetog Andrije i poznavao bivšeg svjetioničara. Ovo zanimanje je lijepo, imate poseban mir, prirodu i manje je stresno nego što su to drugi poslovi današnjice. Najbolji prijatelji su mi galebovi koji su u 4:00 ujutro tu kao i navečer kad idem spavati – govori Mario Matušić prepričavajući dojmove sa svog radnog mjesta.

UVIJEK SE IMA NEŠTO ZA RADITI

Veliki dio dana provede uređujući kuću koja je zaštićena kulturna baština Republike Hrvatske budući da je izgrađena 1873. godine. 

– Poslova ima ‘mali milijun’ kao i na svakoj kući. Godinu dana tu nije nitko boravio pa je bilo malo zapušteno i trebala mi je pomoć meštara, ali sad je na meni da to održavam i pazim. Uvijek se ima nešto za raditi – kazao je Mario. S kolegama je čistio gustijernu u kojoj je bila zagađena voda, popravili su elektro agregate koji su također bili pokvareni, piturali persijane, kosili travu…

Ljeti bi se ponekad znao okupati  u ovom predivnom kutku dubrovačkog akvatorija koji je inače bogat ribom zbog čega ljudi često svrate s barkama. Sveti Andrija inače svojom ljepotom i prirodom privlači znatiželjnike koji ga  mogu posjetiti uz suglasnost rukovoditelja Plovnog područja Dubrovnik.   

– Iako je okoliš Svetog Andrije bogat ribom za sad nisam vidio neke morske nemani – kroz smijeh će Mario koji otkriva kako su na otoku nedavno bile zaruke na mjestu s kojeg se pruža predivan pogled na morsku pučinu.

Ističe kako mu uopće ne pada teško odvojenost od doma.

– Danas je puno lakše raditi ovaj posao nego prije kada su ljudi bili doslovno izolirani i smjene su trajale duže. Imam internet, barku, modernu tehnologiju i zbog svega toga se osjećam kao da sam doma, ništa ne propuštam jer ipak sam blizu. Taman kad se ovdje zasitim prođe tih 15 dana i onda idem doma, a kad mi i tamo dosadi vraćam se na otok – opisuje ovaj svjetioničar.

Matušić govori kako zasad još nije počeo pisati pjesme i razmišljati o odustajanju s ovog radnog mjesta.

– Nisam ni pomislio da ovo nije posao za mene. Kada sam prvi put vidio natječaj nije bilo velike dvojbe. Znam da sam tek počeo raditi, ali lijepo mi je i u svemu uživam –  zaključio je za Dubrovački dnevnik Mario Matušić, novi mladi svjetioničar na Svetom Andriji.

Drevna svetišta pomoraca posvećena grčkom junaku Diomedu smjestila su se na Jadranu

0
Foto: Hrvatska puna života

Putovanja morima bez blagodati moderne tehnologije bila su u davna vremena izuzetno opasna te se na pučini ginulo u velikom broju. Kako bi si pružili psihičku sigurnost ljudi su na važnim pomorskim lokacijama stvarali svetišta u kojima su provodili određene obrede, a koji su im trebali pružali nadu da će se s putovanja vratiti svojim kućama, piše Povijest.hr.

Palagruža i Rt Ploče

Da je riječ o svetištima možemo zaključiti najčešće na osnovu velike količine keramičkog posuđa nađenih na nekom lokalitetu, a s ugrebanim natpisima. Upravo zahvaljujući ovim zapisima znamo kome je neko svetište bilo posvećeno. Koliko je poznato u nas su zasigurno postojala svetišta posvećena Diomedu. Jedno od njih se nalazilo na Palagruži, a drugo na Rtu Ploče gdje je svetište bilo ograđeno i niskim suhozidom. Među nađenim posuđem ovdje najvećim dijelom dominira keramičko posuđe namijenjeno pripremi i ispijanju pića, pa se pretpostavlja da je ono služilo u klasičnom grčkom obredu libacije odnosno prinošenja žrtve ljevanice. Obred libacije se vjerojatno provodio uz izgovaranje molitve, a pretpostavlja se da ga je izvodio najčešće kapetana ili vlasnik broda u ime svoje posade. Osim posuda za piće ovdje su nalažene i posude za jedenje, pa se pretpostavlja da se ovdje donosila hrana, ali ne kaka bi se jela već kao neka vrsta zavjetnog dara.

Foto: Povijest.hr

Zašto baš Diomed?

Vjerojatno se pitate zašto baš Diomed, razlog je vrlo jednostavan jer je on bio povezan sa snažnim vjetrovima, a koji su se vezivali uz Jadran pa je logično da se posezalo za nekom vrstom božanstva koje bi smirilo vjetrove i pomoglo pomorcima u njihovoj sigurnoj plovidbi. Diomed je bio najhrabriji grčki vojskovođa pod Trojom, kralj Arga, koji je pod zidinama Troje ranio Aresa i Afroditu. Međutim kasnije je postao bog.

Antički izvori spominju njegove otoke na Jadranu, ali bez precizne lokacije. Talijani kult Diomeda vežu uz Tremite otočnu skupinu koja se smjestila zapadno od Monte Gargana. Kult Diomeda je definitivno bio prisutan na istočnoj obali Jadrana, a čemu u prilog idu goleme količine keramike nađene na Palagruži i Rtu Ploče.

Stinica – četiri obitelji, četiri barke

0
Foto: ilustracija / Pomorac.net

U Stinici – četiri obitelji. Četiri barke. Tako se brojalo nekada, tako se broji i danas. Mještanin Ladislav Babić rekao je kako se uvijek živjelo od mora.  Vlado Babić je istaknuo kako su stara ribarska obitelj koja živi od mora.

– Nama nije strano ovo more, nije nam strana ni sol, ni bura, ni kiša, mi živimo tu, rekao je za HRT.

Danas Stinica ima 70 stanovnika.

– Ovaj kraj je prehranilo more, u ovom kraju nemate od čega, nemate zemlju, ne možete sijati, ne možete saditi. Ljudi su živjeli od mora, živjeli od ove rive, rekao je Vlado.

I tu, baš na toj austrougarskoj obali, počinju današnji problemi za sve četiri obitelji koje tu žive.

– Imamo određenih problema što se tiče luke Stinica, tako da jednostavno moramo svoje barke maknut od tamo. Nisu nam vezovi osigurani, samom izgradnjom u luci Stinica su trebali predvidjeti da ti vezovi starih ribara, bi trebali biti tamo, da ljudi imaju gdje vezati, naglasio je Vlado.

Prate radove u luci i ne razumiju zašto nakon 50 godina smetaju. 

– Ako ja živim od toga, ako hoću ostati tu, zašto me tjeraš?! Onda me tjeraš iz mojega, rekao je Ladislav Babić.

Sada ne može tu vezati barku, a prihvatio je surov život Podgorja gdje nema trgovine čak ni za najosnovnije, nema policije, vatrogasaca, ni liječnika. Najbliži doktor je u hitnoj u Senju i u Gospiću. Ovdje živi otprilike 50 ljudi koji su većinom svi stari ljudi, koji ne voze automobile i koji nemaju pristup doktoru, ako ih netko neće odvesti, rekao je Vlado. A do Senja je 45 kilometara, do Gospića 70. Ljeti ne mogu ni do kuće jer ne postoji prometni trak za silazak s magistrale, već zajedno s turistima koji čekaju trajekt mora stajati u koloni.

Sve je to prihvatio, ali ovo s vezom za barku ne može. 

– Nema mjesta, nemam kuda s mrežama, ne mogu mreže vući na leđima s rive doma, pa opet od doma na rivu, di je to, nemam ja više 20 godina, rekao je Ladislav.

I onda ga obuzme tuga. Ide kući, krpa malu mrežu za lovljenje gavuna. Naučio je to još u djetinjstvu.

– Od pokojnog djeda. Djed mi je bio ribar u Senju. On me naučio i krpati i armat. Sve me on naučio, kad se koja riba može loviti, rekao je Ladislav.

Znanje se u njegovoj obitelji prenosilo s koljena na koljeno. 

– Pokojni pradjed Anastazijo bio je kapetan duge plovidbe. Bio je na Karpatiji kad se je Titanik topio. Tako da je moja kompletna obitelj bila pomorska, rekao je Ladislav.

A što će biti idući naraštaji – ne zna. Jer ovdje nema škole, unučicu će sin voziti u Senj. Kada ne bude bure.

– Normalno da će faliti, ako dijete ne ide mjesec dana. Zatvori promet, zaostaje s gradivom, zaostaje sa svim – ne more to stići, u tome je štos, rekao je Ladislav.

I tu Lado posustaje, pogled bježi na more.

– Sad ne mogu dolje jer nema mjesta više i tjeraju tako da onda moran voziti sve kući. Sad je gotovo sa mojim ribarenjem dok se ovo ne završi, naglasio je Ladislav Babić.

Radovi će trajati još dvije godine. Nakon njih nema jamstva da će ovdje smjeti vezati svoju barku. A druga je uvala koju mu predlažu – Ladi predaleko.  Godine su to, kaže, zato je i tužan jer gleda kako život u njegovoj uvali, u njegovoj Stinici – nestaje, lagano se gasi i odlazi, odlazi s odlaskom svakoga veza. Ali prkosni su Podgorci – žive u nadi da će pobijediti inat mlađih. 

– Koliko god otišli daleko, mi se uvijek vraćamo svome, uvijek, gdje koja drača u kamenu, gdje koji poskok u kamenu. Znate kakav je naš život ovdje, ali ipak živimo, nećemo otići odavde nikad, naglasio je Vlado.

Jer more i pomorstvo su im u krvi.

Upoznajte splitskog pomorca Marinka Vitasa, slikara amatera, čija su djela nastala većinom u brodskoj kabini

0
Foto: Veljko Martinović

Marinko Vitas nakon završene stručne škole i usavršavanja u brodograđevnoj struci zaposlio se u Brodogradilištu Split. Od 1989. do danas plovio je pod zastavama stranih vlasnika, da bi na samom kraju završio na plovilu s hrvatskom zastavom. Iskustva koja je stjecao tijekom dugih plovidbi daleko od buke i turbulencija vanjskog svijeta otvarala su prostor dijalogu sa slikarskim poljem. Polako je napredovao od predmetnog i mimetičkog prema novim granicama i postmodernim opcijama tragajući za slikom i kromatskim rasponima. Vitasov likovni izraz okrenut je ljepoti i prostorima energetskih preobražaja, s posebnom uspjesima u realizaciji realističkih portreta. Njegovi radovi nalaze se u brojnim galerijama i privatnim kolekcijama, najviše u SAD. Stoji u životopisu ovog multitalentiranog 67-godišnjeg Splićanina čiju izložbu ‘Mirna plovidba od priče do priče’ ste mogli pogledati u Marmontovoj ulici u prostorima Francuske alijanse. Popričali smo s autorom izložbe koja je dobila sjajne kritike, a na početku nam se ovaj pomorac kratko predstavio, piše Dalmatinski portal.

– U prvom redu sam amater slikar koji već preko dvadeset godina druguje s pinelom i platnima. Većina slika nastala je u brodskom ateljeu, taj period je sada iza mene. Gledam u budućnost i ono što još mogu dati od svog likovnog stvaralaštva. Pokrenuo sam tako i likovnu udrugu ‘Vitas art’ u želji da okupljamo različite generacije sličnih interesa. Moj pristup slikarstvu je brutalni realizam, kojeg koliko ja vidim nema u splitskim krugovima. Klasična umjetnost općenito je meni bila polazište svega u životu pa tako i danas. Recimo kada slikam slušam klasičnu glazbu. Stjecanjem okolnosti moj srednji, od tri sina koja imam, je pohađao gitaru u osnovnoj glazbenoj školi u Splitu. S Marinom, koji sada u Zagrebu finalno brusi svoj pjevački talent, sam naučio note i uvijek me vuklo na klasiku – od glazbe se prelilo na slikarstvo. 

Foto: Veljko Martinović

Lijepo vas je opisao Tonći Šitin pa ću ga citirati: Kovitlaci života vezali su ga u Splitu uz mašinsku struku, a potom i dugi pomorski staž u utrobi velikih brodova koji su ga iz oceanske samoće vodili u nebrojne luke svijeta. Sada već osnažen zrelijim godinama i neovisnosti od bilo koga mogao se prepustiti dodiru s pigmentom, svladavanju likovnih tehnika, modelaciji crteža, kompoziciji slike, izboru motiva i figurativnom oblikovanju. Zanosni mirisi boje uselili su se u Marinkovu brodsku kabinu i tu se, oslobođen unutrašnje panike i straha, u samoći posvetio slikarskoj kontemplaciji i intimi nečijeg unutarnjeg svijeta. Kao da se žurio slijediti onu analitičko psihološku Jungovu preporuku: ‘Tko gleda van, sanja; tko gleda unutra, budi se!’… 

Tko vam je inspiracija u vašem stvaralaštvu?

– Barokni slikari udarili su temelj mog likovnog stvaralaštva studirajući njihove radove i način na koji su radili. Zahvaljujući lukama koje sam posjećivao mogao sam doći do praha da pravim pigmente, da se mučim na načine na koji su oni dolazili do boje. Pokušao sam slijediti to, ali nije bilo lako. Prvo jer su pigmenti skupi, a drugo jer moraš za takvo nešto imati atelje. To je veoma interesantan slikarski put jer danas je situacija potpuno drugačija – ovisimo o industriji boja koja ti ne daje puno prostora da improviziraš. Dogodila mi se situacija da mi je jednom prilikom nestalo platna na brodu pa sam troduplo impregnira lancune. Na tim lancunima napravio sam slike da ljudi ne mogu skužiti da to nije pravo platno. Možda bi restauratori uvidjeli razliku. Nikada nisam zadovoljan i znam da se uvijek može bolje, kada vidim neke starije radove vidim greške i koliko sam nešto mogao bolje. 

Znam da je nezahvalno isticati pojedinačno, ali me zanima imate li neke uzore u svom stvaralaštvu?

– Recimo, Peter Paul Rubens koji je prvi u povijesti razrjeđivao boju terpentinom. Njegov način i stvaralaštvo me impresioniraju i ne mogu se ‘odlijepiti’ od toga. Toliko je jak gen tih klasika da ja moram raditi to što radim.

Je li vam žao što niste nikada stekli formalno obrazovanje u umjetnosti?

– Internet je ogromna mogućnost, tko želi učiti ima jedinstvenu priliku za to. Ušao sam toliko duboko u samu povijest umjetnosti i to ne samo slikarstva, nego filma, glazbe i općenito. Sve se preljeva jedno u drugo. Upoznaš i dobiješ dobru sliku onoga što bi trebalo biti. Međutim, bez akademije i tog formalnog obrazovanja osnove zanata ne možeš zaobići. Kako god okreneš moraš poštivati zakone kompozicije, svjetla i drugoga… Možda da sam se rodio u Berlinu, Americi, Hong Kongu, ali Split je jedna čudna sredina koliko vidim.  Izložio sam slike u Marmontovoj ulici, to je jedna skromna izložba u prostoru koji nije izložbeni. Rijetko koji umjetnik će se zaustaviti i pogledati izložbu, e, to vam je Split. Srećom nisam takav lik, ali sam i u godinama kada od toga ne patim. Ne krećem se u slikarskim krugovima, nisam toliko informiran, ali otkako ne navigajem otiđem ponekad na otvorenje izložbi. Stekao sam dojam da se favoriziraju akademski slikari, što je i razumljivo. Iza neke titule očekuješ da ćeš nešto vidjeti. 

Kakve ste kritike dobili na svoju izložbu?

– Listajući knjigu utisaka nakon moje zadnje izložbe čovjek stekne dojam da to i nije samo puki amaterizam. Dobro je čuti kritike, prodati slike, ali moj spektar tema ne podilazi. Bilo da se radi o maritimnim motivima, portretima svih vrsta, mrtvim prirodama, vedutama Splita i Hvara… Uvijek ostajem vjeran traganju za zavičajem i tradicijskim vrijednostima. Svjedoci smo koji je niski nivo kriterija umjetnosti u svijetu, tako i u Hrvatskoj, rekao bih veoma nizak. Ne mogu se odlijepiti od svoje klasike. 

Kako su kolege s broda gledali na vaš umjetnički talent?

– Kada bi kolege došle u kabinu u čudu bi gledali i rekli: ‘Maloprije si macom udarao po motoru, a sada ovdje slikaš’. Nije im bio jasan taj spoj pa bi me u šali zvali Leonardo

Kakvi su uvjeti za slikanje bili na brodu?

– Uvjeti za slikanje u kabini su bili nikakvi. Sve je to bio produkt mog fanatizma i borbe. Srećom bio sam na velikim brodovima pa se na njima lakše nosiš s valjanjem mora. Ima to i svojih prednosti jer sa svojim radom živiš 24 sata dnevno. Recimo, slikar ide u svoj atelje, odradi nekoliko sati i kad se zasiti ode kući. Kod mene je druga priča, kad bi i zaspao i zatvorio oči mislio bi o tome i koji mi je sljedeći potez. Mogu reći da oko 80 posto slike napravim bez da je slikam. Jednostavno je promatram i ruka ode tamo gdje treba. 

Jesu li vam lakše dani prolazili na brodu iz ovakav hobi?

– Kako ne. Dosta ljudi na brodu postane frustrirano, pogotovo mlađi momci. Nesretna korona je napravila još veći nered u pomorstvu, a zapravo kao i kod cijele populacije. Kada je bila na svom vrhuncu brojni pomorci u lukama nisu smjeli izaći s broda. Znalo se da kad je brod vezan da jedva čekaš malo izaći na kopno i to bi ti puno značilo. Zamislite te pomorce koji mjesecima ne bi izašli s broda. Ako je firma takva da pomorcu ne može na brodu obogatiti život van radnog vremena, onda ti stradaju nervi, gomila se frustracija, konzumira se alkohol u većim mjerama i slično. Osoba sam koju to ne pogađa jer bi se ispraznio na drugi način.

Foto: Veljko Martinović

Imali ste desetak izložbi tijekom života, u dužem vremenskom razdoblju Hardcastle Gallery u Wilmingtonu priredili ste više samostalnih i skupnih izložbi u SAD. No, osvrnimo se na posljednje dvije. Ovo ljeto imali ste izložbu ‘Život i slike iz brodske kabine’ u Gradskoj vijećnici Jelsa…

– Izložbu u Jelsi sam napravio nakon pauze od neke tri godine. Skupio se velik broj slika i imao sam sreću da naletim na dr. sc. Tonća Šitina i da on konačno dobije vremena za moje radove. Uz njegovu pomoć otvorila su mi se vrata velike dvorane Gradske vijećnice u Jelsi. Jedan predivan osjećaj koji je trajao dvadesetak dana, dakle, u srcu Jelse na stotine ljudi je prošlo i pogledalo moje radove. Nakon toga došla je ideja za izložbom u prostoru Francuske alijanse i imao sam čast da govor na otvaranju drži gospodin Šitin.

Vaš brat blizanac Vinko je također umjetnički nadaren…

– On je zapravo u mladim danima vrijedio kao slikar, a ja sam više bio u glazbi. Bio sam u njegovoj sjeni. Onda sam stjecajem okolnosti jedan komad kamena ponio sa sobom na brod. Bilo je tu malih ekscesa na aerodromu, čudili su se što će mi gromada sa mnom. Iz tog kamena isklesao sam jednu divnu skulpturu. Tijekom vremena sam shvatio da ne mogu raditi s kamenom ili drvom bez ateljea. I tako sam se okrenuo uljima na platnu, a tako je ostalo i do danas. Sjećam se prvog rada i mog čuđenja jesam li to stvarno ja naslikao. Naslikao sam jednu uvalu, a ta se slika nalazi u hotelu More. Brat se nažalost razbolio, živi u Dolu na Hvaru, radi i dalje male minijature onoliko koliko mu dozvoljava trenutna situacija. Imao je zanimljive radove, a izložba u Jelsi koju je imao bila je oslonjena na sakralne motive. 

Pravo je pitanja nakon ovog razgovora kako ste se našli na brodu, a ne u ateljeu…

– Da, možda odgovor leži u tome da nisam čovjek od forme. Možda da se ponovno rodim isto bi izabra. Recimo, bavio sam se sportom, trenirao sam karte, i možda me to udaljilo od toga. Ne možeš sjediti na dvije stolice istovremeno. Davne 1989. godine završio sam na brodu i to je bilo jedno divno životno iskustvo. 

Imate li neostvarenih želja?

– Tri sina, kćer, supruga, dvije unuke i unuk su moja velika podrška i ja njihova u ostvarenju njihovih snova. Sretan sam čovjek u svakom pogledu. Imam sve predispozicije da mirnom umrem sutra, nisam ništa propustio. Supruga i ja imamo sve u životu.