Na Murteru u brodogradilištu Marka Bašića Bačvara – udahnjuje se novi život gotovo 150 godina staroj braceri. Riječ je o jednom od najstarijih brodova u nas, iz vremena prije brodskih motora.
Svjedoče dokumenti: u registar Lučke kapetanije Dubrovnik brod je upisan 1882. To je najstariji brod u Hrvatskoj, ima to neku svoju vrijednost, kaže brodograditelj Marko Bašić Bačvar.
Iz njegova drvenog kostura teško je razaznati cjelokupni izgled broda. Nekoć važnog jadranskog plovećeg tegljača, piše HRT.
– To je tipična bracera, te veličine. Bracere su bile od nekih 10-ak metara, to su vrlo male. Bilo ih je čak do negdje 17-18 metara. Karakteristične su po relativno tupom, punom pramcu i finoj krmi. A imaju jedan jarbol, tumači umirovljeni profesor i bivši dekan Fakulteta strojarstva i brodogradnje Izvor Grubišić.
Poznato je dijelom i što je teglio Jadranom na svojoj drvenoj kralježnici.
– On je vozio sabun (pijesak), pa vino iz Korčule u Marasku. Onda ga je kupila obitelj Jureško iz Mrljana. I oni su radili spržinu ovdje. Ja se sićam toga broda, kad je dolazija ovdje u Murter, kade se spržina iskrcavala, dodaje Marko Bašić Bačvar.
Foto: HRT
Pa ga je poznati murterski brodograditelj i kolekcionar starih plovila, odlučio otkupiti. I sa svojom obitelji – udahnuti mu novi život. Komad stari se izreže, po njemu se napravi novi i zamijeni, i tako do završetka cijelog broda.
Bašić Bačvar kaže kako će na brodu trebati 2 tisuće radnih sati da bi se sve završilo. A novi će brod, najavljuje, biti brod-muzej. Svi originalni dijelovi bit će izloženi u brodskom salonu.
Pokazao je murterski brodograditelj i druga povijesna plovila sa zanimljivim pričama u svojemu škveru: primjerice brod koji je bio u službi kaznionice na Golom otoku.
Brod Nives iz 1910. je pak u Dubrovniku provela – raspjevane godine.Dubrovački trubaduri su, dok je njihov član još bio i Oliver, njime obilazili otoke i nastupali.
Sve bi se dalo obnoviti, kaže Bašić. Ali je skupo. Pa zaziva pomoć države za očuvanje vrijednih primjeraka naše ploveće baštine.
Nakon deset godina, ponovo je u galeriji “Fritzi” u sjedištu Lošinjskog muzeja postavljena izložba “S Jadrana do Arktika” Miljenka Smokvine, posvećena sudjelovanju hrvatskih pomoraca u austro-ugarskim istraživačkim pothvatima na Arktiku, pišu Otoci.net.
U međuvremenu je Smokvina u nekoliko navrata lošinjskoj publici na predavanjima govorio u ulozi spretnih kvarnerskih, pa tako i otočnih pomoraca pod zastavom “K. und K.” u putovanjima bogatima neizvjesnošću u drugoj polovici XIX. stoljeća. Austro-ugarsku arktičku ekspediciju 1872.-1874. na brodu “Admiral Tegetthoff” vodili su Carl Weyprecht i Julius Payer, a pola posade činili su hrvatski pomorci. U toj posadi bili su Petar Lusina (Lužina) iz Cresa i Ante Katarinić iz Malog Lošinja. Tada je otkriveno otočje nazvano Zemlja Franje Josipa (danas teritorij Rusije), mapiran je veliki dio Arktika, no kako je led okovao brod, ekspedicija je morala biti obustavljena, a ogromnim naporima pomorci su se dokopali Novaje Zemlje, gdje su ih izbavili tamošnji ribari.
I ova je ponovljena izložba u programu festivala “Lošinjskim jedrima oko svijeta – Losinava”, a bit će otvorena do 8. listopada.
Riječki autor, redatelj, scenarist i producent trenutačno radi na dva zanimljiva projekta, uključujući i dugometražni film “Via Roma”
Domaći filmski festivali u kategoriji dokumentarnog filma, kao i oni festivali posvećeni isključivo dokumentarnom filmu, redovito u konkurenciji bilježe ime Davida Lušičića, Riječanina kojeg su naši sugrađani imali prilike bolje (filmski) upoznati na Liburnia Film Festivalu na kojem je prikazano nekoliko njegovih filmova, piše Novi list.
Njegov posljednji film »Mlungu – The White King« otvorio je ovogodišnje izdanje spomenutog festivala, a kao producent potpisuje i drugi film koji je u konkurenciji istog festivala – »Topografija razdiobe«.
Povodom toga i riječke premijere njegova filma »Mlungu – The White King«, koja će biti početkom listopada u Art-kinu, razgovarali smo s ovim proaktivnim riječkim autorom, redateljem, scenaristom i producentom koji odgovara na pitanja za naš list.
Instinktivna odluka
Prije svega, kako ste se odlučili na dokumentarni film tematike kao što je »Mlungu«?
– Odluka o snimanju ovog filma dogodila se sasvim slučajno i instinktivno, te obostrano od mene kao autora i Branimira kao glavnog protagonista koji mi je dao svoje snimke iz Južnoafričkog zatvora u kojem je proveo pet godina zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina.
Riječ je o kratkom, ali autentičnom materijalu koji je sporadično snimao malim mobilnim aparatom bez SIM-kartice, koji se tada mogao bez problema nabaviti u zatvoru. Njegova je priča, koja je tada već bila i javna, prilično ekstremna, a on kao karakter jako zanimljiv, pa mi je odmah bilo jasno da tu postoji perspektiva za film.
Iako u početku nisam ni približno znao u što se upuštam, vrlo brzo sam shvatio da će film biti nošen enigmom njegovoga života na slobodi, a ne otkrivanjem informacija koje će zadovoljavati znatiželju gledatelja.
Odluka da se stvori atmosfera napetosti, neizvjesnosti i efekt neočekivanog iz najobičnijih životnih sekvenci njegove svakodnevice, te da se pritom demistificira predrasudu koja ga je pratila, predstavljala je ključni faktor izazova za početak rada na ovom filmu.
Foto: Novi list
Kad uopće govorimo o filmu koji prikazuje bivšeg zatvorenika, kako je tekao proces rada na filmu, od ideje do finalnog produkta, te koliko je bilo teško pridobiti protagonista da progovori o svojem iskustvu uz koje on, pretpostavljam, vezuje kakve negativne konotacije, uspomene i osjećaje?
– Branimir je obilježen iskustvom koje se dogodilo u Južnoafričkoj Republici, no sve informacije su javne, te nije postojala nikakva prepreka da ih ponovi i podijeli s nama. On je bio zaslužan za rekordnu zapljenu kokaina u toj državi te je i u zatvoru, suprotno našim očekivanjima, uživao poštovanje drugih.
No ovdje nije riječ o filmu koji bi razotkrivao podatke i kreirao neke nove negativne konotacije. Tu se radi o filmu koji prati njegov život nakon zatvora, uz sve neizvjesnosti koje mu obilježavaju svakodnevicu. S obzirom na to da Branimira znam još iz školskih dana, postojalo je i uzajamno povjerenje i poštovanje, a kad smo krenuli u snimanje to je predstavljalo glavnu kvalitetu našeg odnosa.
Zahvaljujući tom povjerenju imao sam privilegij da ga snimam u njegovoj svakodnevnoj rutini. Samo snimanje trajalo je četiri godine, a tijekom tog perioda Branimir je s vremenom postajao sve opušteniji, tako da na kraju nije ni primjećivao kameru. Ono što vidimo i čujemo predstavlja čistu opservaciju njegovog života. Sam projekt je prošao kroz sve faze, od pripreme, razvoja scenarija i razvoja projekta do konačne produkcije koja se dogodila zahvaljujući HAVC-u i Gradu Rijeci.
Svakodnevna neizvjesnost
Filmom ste ujedno pokušali prikazati život bivšeg zatvorenika i težak život pomorca koji se vraća iz zatočeništva. Koliko je bilo zahtjevno prenijeti osjećaj, atmosferu, subjektivnost i život osobe koja nakon takva događaja, na temelju filma možemo ustvrditi, vrluda između prošlosti i sadašnjosti, starog i novog te prilagodbe na ono novo?
– Činjenica da su situacije koje doživljavamo rijetko takve kao što se čine, te da ono čega se najviše pribojavamo ono o čemu najmanje znamo predstavlja okosnicu ovog filma. Atmosfera je koncipirana na potenciranju svakodnevne neizvjesnosti koju proživljava glavni lik, tako da naizgled i najnormalnije životne situacije bivaju prikazane kao potencijalna prijetnja, kao isti obrazac ponašanja koji ga je i odveo do problema.
Ovaj film nas tako uvodi u mentalne procese glavnog lika, te nas poistovjećuje s njegovim problemima, nedoumicama i dvojbama koje proživljavamo s njime. U tom procesu naizgled imamo osjećaj da se miješaju prošlost, sadašnjost i budućnosti, no istovremeno pratimo radnju u kontinuitetu.
Riječ je o mozaičkom filmu koji spaja kadrove snimljene čistom dokumentarističkom opservacijom, no dovodi ih u jedan novi kontekst koji na trenutke asocira osjećaj fikcije. Taj dojam stvoren je zahvaljujući kompleksnom procesu koji se dogodio u montaži filma, te oblikovanju zvuka.
Foto: Novi list
…
Dakle, trenutačno zapravo radite na dvama filmovima, spomenutom filmu »Galeb«, no i na dugometražnom filmu »Via Roma« koji je u fazi snimanja. S obzirom na naziv filma koji upućuje na jednu slavnu riječku i svima dobro znanu ulicu, možete li nam otkriti o čemu se točno radi te je li film dokumentarni ili možda igrani?
– »Via Roma« moj je drugi dugometražni film koji upravo ulazi u fazu snimanja. Riječ je o filmu koji je nastao kao rezultat istraživanja započetog prvim filmom, te nastavlja zatvoreničku priču, no ovaj put iz pozicije žene na slobodi, ostavljene u ozbiljnim problemima koje je preuzela od muža.
U ovom trenutku ne mogu otkrivati konkretnu radnju filma s obzirom na to da postoji čitav niz kompromitirajućih informacija koje je potrebno selektirati i filtrirati. Ovaj film će u konačnici zasigurno kombinirati formu čiste dokumentarističke opservacije, koristeći snimke s lokacije gdje se događa komunikacija između zatvorenika i posjetitelja u parku preko puta ceste, spajajući ih s intimističkim prikazom problematične svakodnevice protagonista u formi koja u jednom trenutku može postati i hibridna, dokumentarno-igrana.
…
Kratka biografija
David Lušičić rođen je 1976. u Rijeci. Završio je magistarski studij za TV i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, scenografiju na Central Saint Martins College of Arts and Design u Londonu te arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani.
Nakon završetka svog prvog samostalnog filmskog projekta, dugometražnog omnibusa »Transmania«, koji je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2016., pokreće produkciju Zebra i umjetničku organizaciju Greta Creative Network. »Mlungu – Bijeli kralj« autorov je prvi dugometražni dokumentarac. Trenutačno radi na svom drugom dugometražnom filmu »Via Roma«.
U uvali Barbariga pod morem tim arheologa i ronioca ustanovio je monumentalnu strukturu čija je dužina 57 metara, sačuvana in situ u tri reda kamenih blokova, a sondiranjem je ustanovljen i temeljni blok. Širina strukture iznosi od 16 do 24 metra, s istakom u obliku slova L. Lučki uređaj građen je od kamenih blokova dimenzija 3,1 metara sa 2,6 metara
Arheološki muzej Istre iz Pule provodi podvodno arheološko istraživanje na području plaže stare Barbarige, lokalitet rimske luke. Voditeljica istraživanja je dr. sc. Ida Koncani Uhač, piše Istra24.
Interes podvodnih arheologa su ostaci antičkog lučkog uređaja u uvali Barbariga, koji je najvjerojatnije kao dio operativne obale za ukrcaj i transport ulja morskim putem bio u službi obližnje antičke uljare. Lokalitet Barbariga – uljara još je 1950-ih istraživao arheolog Štefan Mlakar iz pulskog AMI-ja.
Foto: Jerko Macura
U uvali Barbariga pod morem tim arheologa i ronioca ustanovio je monumentalnu strukturu čija je dužina 57 metara, sačuvana in situ u tri reda kamenih blokova, a sondiranjem je ustanovljen i temeljni blok. Širina strukture iznosi od 16 do 24 metra, s istakom u obliku slova L. Lučki uređaj građen je od kamenih blokova dimenzija 3,1 metara sa 2,6 metara.
Dosadašnji rezultati ovog istraživanja još su jedna potvrda da je područje Grada Vodnjan-Dignano i u antici bilo poznato po proizvodnji kvalitetnog maslinovog ulja. Lokalitet Barbariga – uljara u zaleđu uvale raspolagala je s 20 tijeskova, što je svrstava u najveću uljaru na području Istre, a vjerojatno i šire. Lokalitet je datiran u 1. stoljeće. Na obližnjoj Punti Barbariga ostaci su i rimske peristilne vile. Prema procjenama, uljara te veličine prerađivala je masline zasađene na površini od 240 do 300 hektara, a veličina cijelog posjeda procjenjuje se na 900 hektara.
U podmorju su pronađene veće količine građevinske keramike, ulomci stolnog i kuhinjskog posuđa te amfora. Među njima ističu se amfore proizvedene na području Fažane kao i amfore tipa Dressel 6A. Većina nalaza već sada se može datirati u 1. stoljeće, što odgovara i obližnjem lokalitetu antičke uljare.
Foto: Jerko Macura
U istraživanju, uz voditeljicu dr. sc. Idu Koncani Uhač, sudjeluju i restauratorica AMI-ja Andrea Sardoz, ronioci Sandra Kamerla Buljić, Moreno Almassi, Neven Kelemen, Antonio Ribić i Lucio Lorencin, fotograf Jerko Macura, arheologinja Dolores Matika te podvodna arheologinja Dušanka Romanović iz Arheološkog muzeja u Zadru. Ostatke lučkog uređaja iz rimskog doba ustanovila je pak zračna arheologinja Sara Popović iz tvrtke ArheoProjekt kad je područje preletjela avionom.
Istraživanja se provode u sklopu projekta “Istarsko podmorje” koji se oslanja na dokumentiranje, popisivanje i topografiju svih podvodnih lokaliteta vezanih za rimsku povijest.
Tko god je prolazio cestom od Splita prema Imotskom, skrenuo je pogled, usporio ili zastao kako bi se divio neobičnoj građevini. Prije više od pola stoljeća, u kamenjaru, gotovo u bespuću, u Cisti Velikoj, tada 50-ak km od mora, izgrađen je brod od betona. I danas tu stoji usidren, ponosno s uspomenom na svog tvorca. Iako nije brojio milje u plovidbi na moru, imao je taj brod zanimljivih plovidbi.
Brod ili kuća bila je dilema prolaznicima, no za Mirka Vučka, poznatijeg kao Mirko Jelin to je bio dom. A kako je sve počelo i zašto oblik broda prisjeća se Mirkova kći Veronika, koju susjedi zovu Franka, piše HRT.
– Koliko se sjećam, u moje male dane otac je uvijek volio crtati. Uvijek neke male čamčiće i brodiće. Živio je u Rijeci jedno vrijeme, i kad se iz Rijeke vraćao brodom kazao je da je dobio viziju da će sebi ovdje sebi brod raditi. To je on 1968. već počeo realizirati pomalo, on i Mara, kaže Veronika Oberbanscheidt.
A supruga Mara pratila ga je u svemu. Brod kuća, dug 35 a širok 8 metara, izgrađen daleko od tadašnjeg naselja. Bio je atrakcija ne samo zbog izgleda nego i zbog sadržaja i ponude. Dok ga je gradio, Mirko je svaki dan odlazio u Makarsku i proučavao brodove kako bi ne samo izvana, nego i iznutra – što vjernije svoju kuću izgradio baš kao pravi brod.
Foto: More / HTV
I u njoj su se održavali sastanci, svadbena vjenčanja, stajali su autobusi puni gostiju ili putnika koji su išli u Međugorje, dodaje Veronika. Priređivao je Mirko zabave i na otvorenom i u unutrašnjosti broda. Dovodio živu glazbu, jer znao je što gosti žele. Kroz ovaj brod prošlo je bezbroj nepoznatih, ali i mnogo poznatih i osoba.
– Ovdje je, koliko se ja sjećam Tuđman prvi govor držao. Što se tiče drugih, stvarno je dolazio. I oni najveći jugoslavenski koji su šah igrali. Svi, svatko tko je imao neko ime tu je svraćao, kaže Veronika Oberbanscheidt.
Bio radnik, hodočasnik ili funkcioner, Mirku su svi bili isti. Nije ga bilo briga je li gost u odijelu ili u trlišu, on je sve ljude gledao jednako. A znao je kako svakome od njih ugoditi. A jedna od dodatnih atrakcija broda bio je i unutarnji bazen. Isprva je služio kao ukras, a kasnije su u njega ubačene pastrve koje su gosti potom ‘roštiljali’.
Svatko je tu mogao uživati u svom kutku. Neki na palubi broda uz glazbu, neki uz bazen birajući ribu, neki plešući ispred broda uz disko osvjetljenje, a neki uz komin i specijalitete iz krušne peći i jela s ražnja ili komina.
Foto: More / HTV
Mučio se Mirko sa svojom Marom da bi nešto imali jer bili su vrijedni radnici. Bio je samouk, ali vrlo spretan u svim poslovima. No, s novcem je bilo malo teže, pa su pomagala i djeca koja su trbuhom za kruhom već ranije otišla u Njemačku.
Trenutačno je unutra gradilište, jer ga njegova djeca i unuci žele obnoviti, vratiti mu stari izgled i sjaj i možda mu jednom opet dati zabavni život.
Mirka više nema, ali brod još stoji usidren u Cisti Velikoj. Danas su tu samo uspomene i lijepa sjećanja, ne samo obitelji nego i svih koji su barem jednom posjetili ovaj brod na kopnu, koji spada u 20 najzanimljivijih svjetskih građevina u obliku broda.
Među brodovima koji su početkom ove godine završili sa svojim plovidbama nalazi se i nekoliko brodova koji su izgrađeni u našim brodogradilištima ili su bili u vlasništvu jadranskih brodara
U prva četiri mjeseca 2022. godine u svjetska rezališta je doplovilo 129 brodova: najviše u Bangladeš (41 posto), a slijede Indija (29) i Pakistan (18).
Među tim brodovima nalazi se i nekoliko brodova koji su izgrađeni u našim brodogradilištima ili su bili u vlasništvu jadranskih brodara. Svoje plovidbe završio je u brod za krstarenje »Delphin« koji je dugo bio na mrtvom vezu u Martinšćici, piše Danilo Prestint za Novi list.
»Georgia«
Tanker za prijevoz kemikalija »Queen I« završio je svoje plovidbe 9. travnja ove godine u pakistanskom rezalištu Gadani Beach nakon pune 34 godine od primopredaje u riječkom brodogradilištu »3. maj«, 1988. godine, kao novogradnja broj 650. Izgrađen je kao »Georgia« (vlasnik Alexandra Tankers Inc., Kristiansand, menadžer Gerrard Management Co. A/S) imao je 83.651 tonu nosivosti NT 20.402 t, GT 44.322 t), dužinu od 228,2 i širinu od 32,19 metara, pogonio ga je motor Sulzer brzinom od 14 čvorova izgrađen u »3.maju«.
U studenom 1988. godine vlasnik je Overfort Ferney Ltd. iz Kristiansanda. Dvije godine kasnije mijenja ime u »Tempera« (Nesto O/Y Shipping, Nanendal) da bi 1994. postao »Torm Kirsten« (vlasnik Kirsten Shipping Corp. A/S, menadžer A/S D/S Torm iz Kopenhagena).
Foto: Novi list
Šest godina kasnije postaje »Kirsten« (vlasnik LR Shipping Three Ltd., menadžer Nor Sing Shipping A/S, Bergen), a 2003. je pod menadžmentom kompanije Thome Shipping Management Norway A/S. U tom menadžmentu ostaje do 2012. godine, kada postaje »Silva« (vlasnik AR Shipping Ltd., menadžer Atlas Ship Management Est. iz Zanzibara), 2015. vlasnik je Euromax FZC iz Zanzibara, a iste godine je isti vlasnik, ali sa sjedištem u Panami.
Za posljednje putovanje panamsku zastavu zamijenio je zastavom Gvajane. Zanimljivo je da je bilo prijavljeno da će u rezalište kao »Sea Princess«, ali to se pokazalo – lažnim. Tijekom posljednih godina tanker je osam puta bio zaustavljen zbog raznih nedostataka i to sve u Kini: dva puta 2014., 2015., 2017. i 2019. u luci Guangzhou, te 2014. i 2019. u luci Quangzhou.
»Mercini Lady«
Još jedan tanker – »Aristos«, pod zastavom afričke države Komori, izgrađen 2004. godine u »3. maju« kao »Mercini Lady«, otplovio je 19. ožujka 2022. u rezalište Chattogram.
Bila su to dobra vremena za riječko brodogradilište, jer je izgrađena cijela serija tankera istih osobina: »Marcela Lady«, »Mercini Lady«, »Neveska Lady«, »Panagia Lady« i »Politisa Lady«. »Marcela Lady« se jedno vrijeme zvala »Abtao« po čileanskom istoimenom otoku, a sada plovi u Južnoj Americi kao »Culpeo«, što je naziv za andeansku lisicu.
Foto: Novi list
»Neveska Lady«, izgrađena 2005. godine, promijenila je ime u »Annabelle«, u travnju je »uhićena« od indonežanske mornarice zbog ilegalnog prijevoza metanola. Istog mjeseca je puštena, te je otplovila za Sharjah. Izrezana je u Bangladešu odmah potom. »Panagia Lady« je postala »North Giant« i plovi pod zastavom egzotične države Tuvalu, dok je »Politisa Lady« postala »Cinderella« i dalje plovi.
U turskom Aliagu plovidbe je završio tanker »Debo« pod tanzanijskom zastavom. Izgrađen je 2002. kao »Bro Ellen« u riječkom »3. maju«, kasnije je nosio nazive »Maersk Ellen« i »Adebomi 3«. U istom rezalištu je u lipnju nasukan tanker »Splendour Sapphire«.
Foto: Novi list
Izgrađen je 1998. u pulskom Uljaniku kao »Laptev Sea«, kasnije »Skazochnyj Most« i »SK Most«. U kolovozu 2018. vlasnik North Eastern Shipping Co pokušao ga je prodati za rezanje u Južnoj Koreji, ali ga kupuje Clartex Holding Group s britanskih Djevičanskih otoka, vije zastavu Togoa, ali nastavlja ploviti.
U svibnju 2019. prodan je na sudskoj dražbi kompaniji Splendour Maritime Inc. iz Dubaja, a vije zastavu Komorija. Zanimljivo je da je 2018. prodan za 450, 2019. za 285, a 2022. je postigao cijenu od 722 dolara po toni.
»Njegoš«
Dana 22. veljače ove godine plovidbe je u rezalištu Chattogram u Bangladešu završio nekadašnji trajekt »Njegoš« Prekookeanske plovidbe iz Bara. Izgrađen je 1971. godine kao »Travemunde« za dansku kompaniju Moltzau Line A/S u brodogradilištu Schichau Unterweser u Bremerhavenu za održavanje linije od Gedsera, na jugu danskog otoka Falster, do Travemundea u zaljevu Lubeck u ondašnjem DDR-u.
Pet godina kasnije vlasnik mijenja ime u »Gedser-Travemunde Ruten A/S«. Trajekt u prosincu 1980. kupuje crnogorski brodar i daje mu ime – »Njegoš«. No, odmah je dan u najam te nastavlja ploviti u Baltiku sve do lipnja 1981. godine, kada dolazi u Jadran i održava liniju Bar-Bari.
Foto: Novi list
Od svibnja do srpnja 1984. trajekt je dan u najam kompaniji Brittany Ferries iz Roscoffa za održavanje linije Roscoff – St. Malo – Portsmouth. Nakon toga, od srpnja do listopada iste godine, održava liniju Ramsgate – Dunkirk u najmu kompanije Sally Line. Sljedeće godine odlazi u trogodišnji najam kod brodara Brittany Ferries te mijenja ime u »Tregastel«, ali ostaje pod jugoslavenskom zastavom.
U ljeto 1986. dokiran je u St. Malou te služi kao potpora amaterskoj regati Route du Rhum. Brittany Ferries kupuje ga 1987. godine, pa ga šalje na modernizaciju (veljača/ožujak) u brodogradilište Howaldtswerke u Kielu: ugrađeni su mu stabilizatori da se smanji valjanje te je ugrađen bulb na pramcu koji dotad nije imao, te na krmi vije francusku zastavu.
Od prosinca 1991. brod je na mrtvom vezu kao »Treg« (vlasnik P&O Scottish Ferries Ltd.), a 1992. mijenja ime u »St. Clair«, ali ostaje kod istog vlasnika. Deset godina kasnije kupuje ga Mohamed Ahmed Baaboud iz Saudijske Arabije te počinje ploviti Crvenim morem pod imenom »Barakat«, a 2011. postaje »Noor I«. Održava liniju Jeddah – Suakin (Sudan).
Dvanaestog kolovoza 2021. godine udara u stijene kod Suakina, trup i vijak su teško oštećeni, te je proglašen potpunim gubitkom. No, i u takvoj stanju nalazi kupca – Olivia Navigation Ltd. s Maršalskih otoka (menadžer Machtrans Ship Management Pvt. Ltd. Iz Indije), a onda je upućen u rezalište.
»Delphin«
Dugo vremena je brod za krstarenje »Delphin« bio vezan na lukobranu brodogradilišta V. Lenac u Martinšćici, a onda je početkom ove godine otegljen u rezalište. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća sovjetska kompanija Black Sea Shipping Co (BLASCO), čije je sjedište bilo u Kijevu, naručila je u finskom brodogradilištu Wartsila u Turku pet trajekata koji su trebali ploviti u Crnom moru.
Tako su izgrađeni trajekti »Byelorussiya«, »Gruziya«, »Azerbaydzhan«, »Kazakhstan« i »Kareliya«. Odmah po ulasku u servis, otkriveno je da imaju premali kapacitet prijevoza automobila u odnosu prema broju putnika koje mogu primiti, a s obzirom na visoki standard komfora za putnike, odlučeno je da se pretvore u brodove za krstarenje.
Trajekt »Byelorussiya« preuređen je u brodogradilištu Lloyd Werft u Bremerhavenu 1986. godine, a ostali brodovi u drugim njemačkim i engleskim brodogradilištima.
U rujnu 1992. brod odlazi na dokovanje u Singapur, ima prodor mora, ali je havarija sanirana. Nakon toga je otegljen u Bremerhaven radi modernizacije, gdje ostaje do prosinca 1993. Mijenja ime u »Kazakhstan II«, ali ubrzo je dan u najam njemačkom operatoru Delphin Seereisen koji ga 1996. kupuje te mu daje ime »Delphin«.
U siječnju 2012. godine prodan je kompaniji Vishal Cruises Pvt. Ltd. koja je registrirana na Mauricijusu te se kao menadžer pojavljuje tvrtka Brodsko upravljanje d.o.o. iz Splita (Split Ship Management). U prosincu 2016. vlasnik je bankrotirao, a brod je ostao na mrtvom vezu u brodogradilištu »V. Lenac« u Martinšćici.
Dvije godine kasnije javlja se argentinska kompanija Alteza Cruises koja namjerava koristiti brod za krstarenja južnoameričkim vodama koja, prije nego što je uopće preuzela brod, bankrotira!
Dolaskom brodova američke mornarice na remont, »Delphin« jedno vrijeme služi za smještaj posada tih brodova, a 2022. godine prodan je na sudskoj dražbi jedinom ponuđaču, turskom rezalištu BMS Gemi (cijena 480 dolara po toni).
Foto: Novi list
Gotovo istovremeno brod blizanac »Salamis Filoxenia« (ex »Gruziya«) izrezan je u Pakistanu, blizanac »Starry Metropolis« (ex »Kareliya«) je na kraju karijere služio kao plutajuća kockarnica u Hong Kongu, te je 2021. izrezan u Aliagu; u studenom 2011. u Aliagu je završio plovidbe »Adventure« (ex »Kazakhstan«); brod »Enchanted Capri« (ex »Azerbaydzhan«) je dugo bio na mrtvom vezu, a zatim je služio za smještaj posada platformi u Meksičkom zaljevu. Nasukan je kod Alvarada nakon što su zaorala sidra u nevremenu u listopadu 2020. Nikad nije odsukan…
Na kraju: u tursko rezalište Aliaga je doplovio brod za smještaj posada »Evangelya« izgrađen 1959. godine u brodogradilištu Stord Verft u Leirviku kao putnički »Hardangerfjord«. Dolazi u Rijeku, a prije toga mijenja imena: »Firda«, »Hardangerfjord 1«, gdje se preuređuje u mali cruiser imena« Darli« (vlasnik Dami d.o.o.), ali već 2006. je prodan, nakon problema s pogonom i nasukavanja, postaje »Dicle« te je preuređen u brod za smještaj posada.
„Addio, moj ljubljeni!“ govorila je u vjetar i mahala jedrenjaku koji je nestajao na horizontu…
Svaki lošinjski brod, kad bi isplovio iz luke za daleko putovanje, pristao bi u jednoj od najljepših lošinjskih uvala. Riječ je o uvali Čikat kod crkvice Annunziata gdje bi se posada iskrcala te u crkvici s obiteljima izmolila krunicu (ruzarij) prije rastanka.
Kao simbol tradicije, ali ljubavi i vjernosti kreirana je umjetnička skulptura „ADDIO“. Brončana skulptura visoka 178 cm svoje mjesto pronašla je upravo na istom mjestu na kojem su godinama u prošlosti lošinjske supruge pozdravljale svoje pomorce. Posvećena je Mariji Stuparić, ženi kapetana Aldebranda Petrine koja ga je mašući pozdravljala dok je plovio u daljinu. „Addio, moj ljubljeni!“ govorila je u vjetar i mahala bijelim facolićem (rupcem) jedrenjaku koji je nestajao na horizontu. Potom bi se vratila u crkvicu Navještenja Marijina (Annunziata) da se još jednom pomoli za njegov sretan povratak. Inicijali M.S. na facoliću (rupcu) pripadaju upravo njoj, dragoj i samozatajnoj ženi, supruzi velološinjskog kapetana Aldebranda Petrine. Tijekom 32 godine bračnoga života samo su 13 mjeseci proveli zajedno u svom lošinjskom domu. Žene pomoraca morale su biti jakoga duha, ustrajne i strpljive te spremne na sve, piše Visit Lošinj.
Želja nam je bila na atraktivan, moderan i pomalo apstraktni način odati počast svi ženama pomoraca koje su ih ispraćale i čekale njihov povratak. Zadržana je forma klasične skulpture, uz siluetu vešte, izvedba je prozračnija i jedinstvena. Skulptura je u naravnoj veličini, na stražnjoj strani je motiv koji se inače nalazio na bendicama lošinjskih žena, a koji se može vidjeti kod nas u stalnom postavu, objasnila je ravnateljica Lošinjskog muzeja Zrinka Ettinger Starčić.
Akademska kiparica i autorica skulpture, Zvonimira Obad objasnila je kako se radi o likovnoj interpretaciji skulpture. Zapravo se radi o formi žene u nošnji koja se slojevito gubi u prostoru, a koju “odnosi vjetar”. Ideja dolazi od simbola tradicije koja pada u zaborav, a sve u svrhu ‘zadržavanja’ prohujalog vremena te obnavljanja osjećaja pripadnosti sredini. Skulptura „Addio“ simbol je ljubavi i vjernosti, smatra autorica Obad.
Ako ste konzervator, osoba koja se bavi očuvanjem povijesne baštine, važno je da o toj povijesti nešto i znate stoga se moramo vraćati davno u prošlost. Još u grčko doba, Argonaute, Jason, zlatno runo i Medeja…još tada more i daljina stali su između ljubavi dviju osoba. Ova statua sa željom personifikacije prezentira priču koja je sjajno predstavljena. Ovo je mjesto nade, time i idealno mjesto za nju jer ono predstavlja tugu sa željom da se vrati onaj koji odlazi, izjavio je Miljenik Domijan, predsjednik Hrvatskog vijeća za kulturna dobra, Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Na ovaj način pomažemo očuvati još jednu vrijednu uspomenu naše bogate pomorske prošlosti. Upravo po uzoru na ta prošla događanja, osmišljen je scenski prikaz ispraćaja pomoraca „Pozdrav kapetanu“ koji se održava svakog rujna u sklopu festivala LOSINAVA, događanja posvećenom bogatoj pomorskoj tradiciji otoka Lošinja, izjavio je direktor Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Dalibor Cvitković.
Nakon uvodnih govora, profesorica Pomorske škole u Malom Lošinju, Aldina Stuparich Burić, porijeklom iz lošinjske kapetanske obitelji te i sama žena pomorca simbolično je „otkrila“ statuu. Župnik malološinjske Župe vlč. Roberto Zubović blagoslovio ju je, a folklorna grupa Manfrina upriličila je događanje „Kapetanskim plesom“. Potom su djeca iz Osnovne škole Maria Martinolića simbolično facolima (rupčićima) pozdravljali brodove u daljini.
Povodom obilježavanja Dana Hrvatske ratne mornarice večeras, 15.9.2022 u Splitu na Trgu Gaje Bulata ( ispred zgrade HNK ) s početkom u 20 sati će se održati cjelovečernji koncert klape „Sveti Juraj“ i Orkestra HRM pod nazivom Mi smo hrvatski mornari, donosi HRT.
Oplovio je cijeli svijet, proveo 40 godina na moru. Krenuo sa 20 godina, a završio sa 60. Danas je u mirovini. Uživa u svojoj kući na Visu i prisjeća se svojih pomorskih godina. Kapetan Paško Kolombatović kao da je četiri duga desetljeća svojih uspomena prepričao u jednom dahu. Bilo ga je toliko zanimljivo slušati i unijeti se u priču da su tri sata našeg razgovora proletjela u tren oka.
Kapetan Kolombatović spada u onu stariju generaciju pomoraca. Džentlmen, miran, šarmantan i nadasve inspirativan. Baš kao pravi kapetan. Slušajući njegove priče, uopće nije teško zamisliti ga na mostu kako zapovijeda. Paško je prekrasan gospodin britka uma, koji danas ima pune 74 godine. Mada, nikada mu ne bismo dali toliko godina. Obično ljude njegovih godina zamišljamo umorne od života, a on je sve samo to ne. Njegov poletan duh bio je zarazan.
U jednom dijelu razgovora, pridružila nam se i njegova voljena supruga Slavica. Pomorske priče kapetana Kolombatovića svakoga bi oborile s nogu, ali ima još nešto radi čega će nam naš razgovor zauvijek ostati u sjećanju. Način na koji se on i njegova supruga gledaju, poput zaljubljenih golupčića koji su se tek upoznali, naprosto nas je oduševio. Bila nam je čast poslušati priču o njegovom životu. Bila bi prava šteta da te priče ostanu samo u njegovim sjećanjima.
Kapetane Paško, recite nam, kako ste počeli? Koliko ste tad imali godina?
Sve je počelo s jedrenjem. Počeo sam jedriti kad sam imao osam godina. Sa deset sam bio državni prvak Jugoslavije. Otac je radio brodove u Labuda pa je prešao u Mornara 1955. godine pa sam kao dijete, koje je stalno bilo s ocem, počeo i ja jedriti. Otac je bio prvak države u jedrenju 1956. Ja sam samo nastavio tradiciju. Prešlo mi je u krv. Postao sam ovisnik o tome. Sve što sam zaradio, sve sam ulagao u jedrenje. Imao sam svoj brod Rivi. Kad sam prodao prvi, uzeo sam drugi, no i toga sam prodao prije četiri godine. Bio sam jako talentiran u jedrenju i uvijek sam bio u samom vrhu. Godine 1964. 1965. sam bio prvak države u klasi Kadet. Potom sam 1966. i 1967. bio državni prvak u olimpijskoj klasi Finn. Nakon toga je slijedila famozna 1968. godina i Olimpijada u Meksiku. Nažalost, nitko me nije gurao jer sam bio dosta buntovan pa nisam otišao na Olimpijadu.
Foto: Privatna arhiva
Odlučio sam se tada za brod. Točnije, na kadeturu sam otišao 1968. godine na brod Makarska. Tada je kadetura trajala dvije godine. Imao sam 20 godina. Završio sam kadeturu 1970. Brod je bio general cargo. Putovali smo rutu: Rijeka – Italija – Španjolska – Montreal – Chicago i nazad u Rijeku. Ukrcao sam se našem splitskom škveru. Upisao sam paralelno Višu pomorsku školu 1971. a 1973. sam je i završio. Godine 1974. sam položio kapetanski ispit. Bio sam samo jedan ugovor terco i to opet na brodu Makarska. Za drugog časnika palube sam išao čim sam položio kapetanski ispit, a 1976. sam se prvi put ukrcao za prvog oficira. Bio sam samo na general cargo i na kontejnerašu. Na kontejneru je bilo lakše.
Foto: Privatna arhiva
Dok sam išao u Višu pomorsku školu, paralelno sam igrao ragbi u klubu „Nada“. S njima sam osvojio i desetu titulu „Nade“. Od 1971. do 1974. ja sam bio broj dva, ankora. Prva linija u sredini. Sad igram za veterane. Bili smo sa suprugama u Parizu, a sami bez žena, u Pragu i Brnu. To je bilo prije sedam, osam godina.
Ali, da se vratimo na temu. Za zapovjednika sam unaprijeđen 1983. i to na brodu Matija Ivanić. Uvijek su sa mnom plovili samo Hrvati. Onda se stalo dugo na brodu i bilo bi nas 40, a danas ih bude samo 20 članova posade. Tada je bilo posla jer su bile samarice i svakoga bi se moralo na ruke potezati. Bilo je tu jako puna posla za sve nas. Sad, na brodu ima jedan konobar, a prije je bilo četiri konobara. Znate i sami kako je prije bilo teško živjeti. Ljudi su išli na brod da podignu djecu i familiju na noge. Vladalo je veliko siromaštvo. A tada je, osim matrikule, postojala i platna knjižica i onda bi tu drugi časnik palube svaki mjesec obračunavao i ispisivao plaću. Knjižicu bismo prilikom iskrcaja dobili nazad, zajedno sa svim ostalim papirima.
Foto: Privatna arhiva
Žene bi putovale s nama. Tada, kad su bile s nama i pravile nam društvo, bilo je lakše stati na brodu. Više se to ne smije. Najduži ugovor bio mi je 11 mjeseci. Tada sam bio drugi oficir. To je mukotrpan život. Duža zadržavanja na brodu su bila zbilja naporna. Ja sam imao sreće što sam bio jedan od rijetkih zapovjednika koji nikada nije izgubio teret.
Nikad nismo znali što prevozimo u kontejnerima, osim broja kontejnera, ništa više nismo znali. Imali smo dosta slijepih putnika iz Lisabona i talijanskih luka. To su bili većinom Rumunji. Organizirano bi se ukrcali u kontejner, a da nitko od nas na brodu to ne bi ni znao. Stavili bi na brzinu kontejner kao zadnji u redu, pred sam kraj ukrcavanja. Tako da nitko od nas ne bi to primijetio. Imali bi oni unutra i hrane i pića. Sve potrebno za preživljavanje. Dva, tri dana prije Montreala bi izašli vanka kao „evo nas“. Kad bi došli u Montreal onda bi došao i prevoditelj. Mi bismo im dali hrane i pića. Kanadske vlasti bi bile obavezne primiti ih i išli bi u privremeni boravak tamo.
Jednom sam imao čak 11 slijepih putnika odjednom. Bili su to simpatični ljudi, koji su bježali iz jada i bijede, a ne iz hira. Uvijek se to očekuje na brodu. Bio je i žena, ali djece nikada. Uvijek bi jedan od njih znao malo engleskoga.
Jednog slijepog putnika nisu htjeli primiti u Australiji i onda je učinio s nama putovanje nazad u Hrvatsku i iskrcali smo ga tek na Obali Bjelokosti. S njim smo se sprijateljili, a kako i ne bismo kad je s nama proveo tri mjeseca na brodu. Utekao nam je jednom s broda u Baru, u Crnoj Gori. Naime, taj dan je umro Tito. On naravno to nije znao i kad je utekao na kopno, uzeo je novinu i bacio je na pod, a na novini je bila Titova fotografija. Policija je vidjela kako baca novine pa su ga uhitili i opet vratili na brod. Članak o tome je čak bio izišao u Slobodnoj Dalmaciji. Bio je to čovjek od 30-ak godina. Zvao se Ali. Propričao je s nama i malo hrvatskoga. I zapjevao bi ponekad s nama hrvatske pjesme. Kad smo došli u Trogir, stigao je novinar i u škveru s Alijem napravio intervju. No, bilo bi tu i tragedija, kad bi se slijepi putnici otrovali u kontejneru fumigacijom drvom. Na sreću, ja to nikad nisam doživio.
Foto: Privatna arhiva
Bili ste u jedriličarstvu, skoro ste došli do Olimpijade. Kako to da niste nastavili u tom smjeru, nego ste se ipak odlučili za pomorsku karijeru?
Oduvijek sam znao da ću navigavati, a hoću li biti noštromo ili kapetan, to nisam znao. Upornost je bila jaka i došao sam sve do kapetana. Od velike pomoći za moju pomorsku karijeru je bilo to što sam prethodno bio u jedrenju. Bio sam naučen na more. S morem sam živio. Nije mi žao, da se vratim na početak opet bih sve isto napravio i opet bih plovio.
Na moru sam proveo 40 godina, od čega je 21 godina bila čista navigacija. Dakle, trećinu života proveo sam na moru. To ti je vrag, a ne život. Kad sam bio zapovjednik bilo mi je najgore čovjeku reći da mu je umro otac ili majka. Onda bismo se zagrlili i udri u plač. To je definitivno bio jedan od najgorih momenata. Ljudima saopćiti tužne vijesti kad si nasred oceana. Reći ću vam samo da više vrijedi koliko te ulica odgojila, nego svi fakulteti svijeta jer onda znaš pročitati čovjeka. To mi je u karijeri strašno pomoglo. Odmah bi ih pročitao, čim bi ih vidio.
Foto: Privatna arhiva
S koliko ste godina postali kapetan? Je li Vam teško palo biti nadređen drugima?
Ima sam tada 35 godina. Ma ne. Nije mi to teško palo. Više sam se bojao da se nešto ne dogodi s teretom. S ljudima je najlakše raditi. Samo treba biti 150 posto siguran da si u pravu kad nešto tvrdiš i baš nikada ne smiješ vikati jer su ljudi tu najosjetljiviji.
Dok ste bili kapetan, je li ikad bilo konflikta među posadom? Kako ste to riješili?
Iskrcao sam samo dva čovjeka tijekom cijele karijere. Jednog upravitelja stroja. Kad smo se vratili u Europu iskrcao sam ga jer nije htio slušati naredbu koju sam mu dao. Drugi čovjek je bio telegrafista. Naime, otišao je kući s broda i nije mi se javio. To se ne smije raditi.
Foto: Privatna arhiva
Što Vam se najviše usjeklo u pamćenje? Možete li izdvojiti neki poseban događaj?
Ima ih mnogo. Ali jedan je baš poseban i trajao je točno 16 dana. Bila je 1975. godina i bili smo na brodu „Šolta“. Bilo je to strašno nevrijeme. Nikada tako nešto nisam doživio osim tada. Valovi su bili visoki 30 metara. Nitko 16 dana nije spavao. Tada sam molio boga da mi spasi glavu. Zavjetovao sam se tijekom putovanja da ću, ako preživim, odnijeti Gospi od Pojišana model galije. Tek kad smo došli do područja leda, sve se smirilo. Kad smo vidjeli led, spasili smo se.
Tijekom tih 16 dana, brod je išao 30 lijevo, 30 desno. Ljuljanje je bilo nesnosno. Ne znam kako smo to preživjeli. Unutra je bio rasuti teret. Poklopci od štiva su propuštali more i teret se površinski smočio, što je zacementiralo teret da se brod ne izvrne. To je bila sreća u nesreći. Spasili smo živu glavu. Ali, koga god sretnem od tih ljudi i dan danas spominje tu „Šoltu“ i to nevrijeme. Kad sam se s tog putovanja vratio doma, otišao sam sa suprugom u crkvu Gospe od Pojišana i donirao im model galije. Bilo im je jako drago. Nalazi se u crkvi i danas, a kad je Sveti Nikola, izloži se vanka. Prije su pomorci takve stvari često donirali crkvama.
Čim sam napunio 60 godina i šest mjeseci otišao sam u mirovinu i onda sam malo bio kapetan na jahtama. Točnije, četiri godine sam to radio. I nakon toga više ne. I dan danas sam aktivan i svoje iskustvo prenosim mladim skiperima i zapovjednicima jahte. Tako je u zadnjih 11 godina preko mojih ruku prošlo 500 do 600 kandidata.
Foto: Privatna arhiva
Koja je po Vama razlika između brodova tada i sada?
Mislim da bi najbolja usporedba bila reći da je prije jedan general cargo iskrcao jedan kontejner u sat vremena, a danas se iskrca otprilike 70 kontejnera u sat vremena.
Prije se puno toga radilo na ruke, dok je danas sve modernizirano. Prije su se radili brodovi za more, da možeš s njim rukovati. Današnji su loše napravljeni i zato i pucaju jer se gleda da stane što više tereta na njih, a ne gleda se može li to zaista stati na brod i može li to brod podnijeti. Danas rade brodove za jednokratnu upotrebu, da zadovolje najminimalnije uvjete. S druge strane, danas su brodovi komforni. Imaju ljepše kabine i svakako bolje uvjete. Komfor je danas na vrhuncu, a brodovi su takvi kakvi jesu. Danas je sve elektonika.
Foto: Privatna arhiva
Tijekom karijere, gdje ste sve plovili? Što je najzanimljivije što ste doživjeli u sve te godine plovidbe? Koja država Vam je bila najljepša?
Prošao sam sve osim Filipina i Panamskog kanala. Bio sam u Africi, Indiji, Sjevernoj i Južnoj Americi, Indoneziji, Japanu, Bangkoku, Koreji, Rusiji, Norveškoj, Australiji. Prošao sam sve oceane i to više puta.
Rekao bih da je najzanimljivije bilo to što sam upoznao lijepih i krasnih ljudi, kultura i običaja i vidio svijeta. To mi je najveće bogatstvo.
Najljepše su bile Španjolska i Australija. A bilo je lijepo i u Italiji. Bilo smo dva puta po 40 dana u La Spezii. Tada je i supruga bila sa mnom i mogli smo ići gdje god smo htjeli. Bilo je divno.
Foto: Privatna arhiva
Kad je gospodin Kolombatović spomenuo da je i njegova supruga Slavica bila s njim na brodu i to više puta, poželjeli smo da nam i ona kaže kako je njoj bilo to doživjeti.
Bilo je to prekrasno. Bila sam s njim na ruti Italija – Španjolska – Kanada – Portugal. Za mene nema ljepšeg grada od Montreala i Lisabona. Baš su posebni i ostali su mi u srcu sve do danas. Bilo mi je lijepo na brodu. Svi su bili dobri prema meni. Najduže sam bila tri mjeseca i to je bilo prije rođenja sina. Doživjela sam jednom nevrijeme. Trajalo je tri dana i bilo je grozno. Niti sam jela, niti sam pila ta tri dana. Paško bi me samo došao poviriti s mosta jednom u danu. Mislila sam da je gotovo i da će se brod potopiti. Međutim, treći dan je stalo, kao da ništa nije bilo. Pozdravila sam se sa životom. On je bio gore na brodu, ja dole. Mislila sam „sama sam i uskoro sam gotova“. Sve ostalo je bilo divno osim ta tri dana. Bila sam mlada, imala sam svega 33 godine. To su uspomene koje ne možeš zaboraviti. Paško je radio svoj posao, ja sam čitala. Volim čitati. Rješavala sam i križaljke. Kad mu je bila pauza, malo bismo se prošetali da ne smetamo drugima. Nikad nisam imala problema i bilo je to prekrasno iskustvo. Tu su bile i druge žene s nama. Nekada bi bile i po tri, četiri istovremeno pa bismo se družile. Jednom smo i novu godinu dočekali na brodu.
Foto: Privatna arhiva
Kapetane, fali li vam plovidba?
Ne, ni najmanje. Prije sam radio transfere. Sve do lani. Više niti to.
Kako Vam je padala odvojenost od doma i obitelji?
To je muka. To je dvosjekli mač. Ili pare ili jare. Treba kao mlad nešto stvoriti za sebe i ranije se skinuti s broda. Ne zna se kome je gore, nama ili ženama s djecom.
Je li Vam ikad tijekom karijere došlo da odustanete?
Nikad. Volio sam jako svoj posao i radio ga s čistom ljubavlju.
Foto: Privatna arhiva
U vrijeme kada ste Vi plovili nije bilo WhatsAppa, Vibera i ostalih „čuda tehnike“. Kako ste se čuli s obitelji? Kako je ta komunikacija izgledala?
Čuli bismo se preko Radija Rijeka. Radio bi nas spojio s brodom. Komunikacija se čula u eteru. Svi bi čuli što mi žena govori. I drugi brodovi bi to čuli. Rekao nam je jednom voditelj iz etera da nikad nije čuo da muž i žena tako lijepo pričaju. Govorili bismo jedno drugom kao da sjedimo jedno nasuprot drugom. Kasnije je bio satelitski telefon i minuta se plaćala 10 dolara. Pripremili bi razgovore unaprijed da znamo što ćemo pitati.
Jeste li ostali u dobrim odnosima i sa kime od kolega s kojima ste plovili? Jeste li se i nakon broda nastavili čuti i viđati?
Kako ne. I dan danas se čujemo s nekima. No, to bude sve jedan određeni period. Kasnije to dosadi, ali me svi s poštovanjem pozdravljaju kad god se sretnemo u gradu.
Foto: Privatna arhiva
Imate mnoštvo uspomena. Jeste li ikada razmišljali napisati knjigu?
Jesam. Mislio sam se povući na Vis i napisati knjigu. Morat ću nešto za sobom ostaviti. Već imam i koncept svega kako bi to izgledalo. Ali za to mi treba mir, tišina i koncentracija, pa još nisam pronašao vremena za pisanje.
E da, zaboravio sam Vam još napomenuti, jedan sam od osnivača Udruge kapetana u Splitu. Osnovali smo je na osnivačkoj skupštini na brodu „Lastovo“ 2000. godine. Nedavno smo proslavili 22. obljetnicu. Imamo 400 članova. Svake godine na Svetog Nikolu imamo domjenak, a jednom mjesečno sastanak izvršnog odbora. Ja sam trenutno u arbitražnom vijeću.
Kad se osvrnete na sav svoj život, što je najbolje što ste u životu napravili?
Na Visu sam 1985. kupio ribarsku kuću i preuredio je u vilu. Vidio sam je dok sam bio na jednoj regati. Kupio sam je i tek dogodine je ponovno otišao vidjeti. To mi je najbolji pogodak u životu. I naravno to što sam oženio svoju Slavicu.
