Prošlo je točno dvije i pol godine otkako svakodnevno slušamo samo o pandemiji koronavirusa. Ne treba ni govoriti da je pandemija svakoga oštetila na svoj način. Nitko nije prošao “lišo”.
Ali ipak, usudimo se reći da su upravo pomorci ti koji su najviše propatili tijekom cijele pandemije, i nažalost još uvijek pate. Gotovo sve brodarske kompanije uvele su cijepljenje kao obvezan uvjet za ukrcaj. Bez toga ništa. Uz putovnicu, matrikulu, brevete i liječnički, covid putovnica je postala svakodnevica. Do jučer nismo znali što je to, a sad vrijedi jednako kao i pomorska knjižica ako se želiš ukrcati.
Mnogi pomorci su upravo zbog cjepiva, odnosno zbog odbijanja istoga, ostali bez posla. Nije bilo pregovora. Pitanje je bilo samo: jesi li cijepljen ili ne? I to je to, dalje nema diskusije. Iste covid zahtjeve imale su gotovo sve kompanije, koje su, naravno, prvenstveno išle zaštiti sebe, stavljajući taj težak zahtjev pred pomorce.
Donosimo vam priču jednog pomorca, koji je želio ostati anoniman. Pomorac iz naše priče je, nakon što je odbio cijepiti se, dobio otkaz na kompaniji na kojoj je proveo dugih 11 godina…
Koliko ste godina proveli na brodu?
Plovim ukupno 18 godina, a zadnjih 11 godina bio sam na tankerima, na istoj kompaniji. Prije toga sam bio na na brodovima za rasuti teret i kontejnerašima.
Pomorstvu me privuklo to što sam oduvijek znao da želim biti pomorac. I prije nego što sam uopće upisao Pomorski fakultet, znao sam da želim ploviti. S druge strane, zadržalo me to što sam se u tome “pronašao”.
Iako je dosta stresno, za mene je i dalje zanimljivo i izazovano.
Recite mi, je li posao prvog časnika palube na tankeru jako stresan?
Da, istina je. Jako je stresno, malo se spava, puno se radi. Ali, kao što sam već rekao, unatoč svemu dinamično je i izazovno okruženje i to je ono što ljude privlači poslu.
Je li pandemija, po Vašem mišljenju, otežala posao pomoraca?
Da, jako je otežala. Prije svega, nema redovnih smjena i krše se ugovori od strane kompanija. Pomorcima se priča da određene luke ne vrše iskrcaj pomoraca. Takav primjer nam se nedavno dogodio u jednoj francuskoj luci, gdje je bila moguća smjena, a kompanija nam je rekla da nije moguće napraviti smjenu. Zapravo je prava istina da kompanije na taj način štede i smanjuju broj smjena godišnje. Zašto godišnje, pitate se? Zato što se budžet pojedinog broda i flote gleda kroz godišnji period. Dokaz tome su ogromne zarade kompanija u pandemiji i pad prometa aviokompanija. Pomorci su po statistici bili pri vrhu kao klijenti aviokompanija. Oni su bili ti od kojih su aviokompanije zarađivale jako puno.
Zašto ste se protivili cijepljenju?
Prije bih rekao da sam protiv načina na koji je cjepivo došlo na tržište, na koji ga način forsiraju i prisiljavaju ljude da se cijepe. Velika većina mojih kolega reći će da ih nitko nije prisilio. Pričao sam sa Filipincima i Indijcima i potvrdili su mi da ako se ne cijepe, ne smiju doma, a znamo da cijepljenje u Indiji i Filipinima nije obavezno. Isti primjer imate sa Amerikom i mnogim drugim državama, gdje za njihovo stanovništvo nije obaveza cijepljenje, a za pomorce i turiste je obvezno.
Tvrde da imamo izbor, ali to nije istina jer dobiješ otkaz ako nisi cijepljen. Znači, u cijeloj priči je nebitno dugogodišnje iskustvo, znanje i lojalnost kompaniji. Samo je bitno jesi li se i koliko puta cijepio. Još veći apsurd je da pojedine kompanije uvjetuju cijepljenje za novopridošle pomorce, a dugogodišnji članovi ne moraju se cijepiti. Gdje je tu logika? Ja je ne vidim.
Jeste li očekivali da će kompanija odobriti to što ne želite primiti cjepivo?
Očekivao sam ono što se i dogodilo, da će me kao broj samo izbrisati, kao da nikada nisam ni postojao za njih. Velika i jaka kompanija nije mi niti javila službenim putem da sam dobio otkaz, nego sam saznao od prijatelja koji ima njihovu aplikaciju, na kojoj su to objavili. Sramota.
Je li Vam sada žao što se niste cijepili?
Ne, nimalo ne žalim za ničim. Da se ponovo dogodi ista ili slična situacija kao ova, gdje se ne poštuje čovjek, njegovo iskustvo, znanje, lojalnost i stručnost, nego samo profit, učinio bih to ponovo.
Odbio sam zbog svog osjećaja da je to pogrešno i lažno. Zato što se u ljudskoj povijesti još nije stvorio lijek koji ima samo pozitivne strane svog učinka. Zato što se od samog početka nameće cjepivo i s njim ucjenjuje. Nažalost, ne samo pomorce, nego i sve ostale.
Biste li željeli nešto posebno poručiti drugim pomorcima koji su se našli u sličnoj situaciji kao i Vi?
Da i dalje ustraju u svojoj odluci i da pokažu da nisu na prodaju i da ima puno bitnijih stvari u životu od onih materijalnih. Ja ovaj posao zaista volim, ali mi je to i dalje samo posao. Obitelj i zdravlje su mi uvijek na prvom mjestu.
Da ste tek sad počeli karijeru pomorca i to u ovo vrijeme pandemije, biste li se upustili u sve to s obzirom na sve mjere kojih se danas pomorci moraju pridržavati?
Ne bih je mogao ni započeti jer je prvi i očito jedini uvjet da sam cijepljen.
Jeste li se prebacili na drugu kompaniju na kojoj cjepivo nije potrebno ili ste pronašli posao na kopnu?
Trenutno sam na drugoj kompaniji na kojoj nije potrebno cjepivo, ali sam se morao prekvalificirati pa više ne radim kao oficir. Spreman sam i za posao na kopnu, u slučaju da se i na ovoj kompaniji u budućnosti budem morao cijepiti. Što bismo mi s Kvarnera rekli: “Krepat, ma ne molat”.
Prije svega mi je jako važno da imam punu podršku svoje obitelji i da smo svi u tome jednaki i da kritički razmišljamo. Ako je proizvođač cjepiva rekao da je cjepivo sigurno i djelotvorno, a bez ikakvih dugoročnih studija, onda imam svako pravo biti sumnjičav i kritičan. Ne žalim za ničim jer znam da je moja odluka bila ispravna.
Imate li neke savjete za mlađe kolege koji se tek upuštaju u pomorstvo?
Da od samog početka imaju na umu da koliko god bili dobri i kvalitetni, da su i dalje samo broj i da će ih zbog cjepiva ili sličnih stvari, kao i mene, vrlo lako zamijeniti. To ne znači da trebaju odustati od svog poziva, nego samo da budu oprezni i realni s očekivanjima i da prije svega misle na sebe, a ne na novac.
Pružatelj usluga satelitskih komunikacija Speedcast objavio je u utorak da je tvrtka potpisala ugovor o distribuciji i integraciji internetskih usluga Starlink s tvrtkom u vlasništvu Elona Muska za klijente u pomorskoj industriji.
Satcom internetska usluga Starlink poznata je po poslovnom modelu izravnog kontakta s potrošačem, što se navodno nije svidjelo posrednicima satelitskih komunikacija u pomorskom sektoru, koji tradicionalno posreduju u odnosu između pružatelja satelitskih usluga i brodovlasnika. Vijest je pravo iznenađenje za cijelo tržište, piše The Maritime Executive.
Starlink je u srpnju najavio da uvodi izravnu pomorsku satelitsku uslugu za brodovlasnike, nakon čega je u kolovozu uslijedila najava uvođenja Starlinka diljem cijele flote Royal Caribbeana. Speedcast je u utorak najavio da je sklopio ugovor o posredovanju usluge satelitske internetske usluge te da već provode testove s korisnicima.
“Starlink je novi komunikacijski put za naše klijente u pomorskoj industriji, koji nudi raznolikost i internetsku uslugu u vrijeme kada potražnja za povezanosti raste i na najudaljenijim mjestima na Zemlji”, rekao je Joe Spytek, glavni izvršni direktor u Speedcast. “Kao pouzdani integrator next-gen tehnologija, uzbuđeni smo što je našem kompletu usluga pridodan Starlink, kako bismo ostvarili povezanost diljem svijeta.”
Starlinkovih 2.200 satelita u orbiti već neko vrijeme osiguravaju povezanost korisnicima na kopnu, ali pomorski satcom susreće se s puno većim izazovima, poput nedostatka stanica na zemlji i grubih vremenskih uvjeta. Brzina do 350 mbps koju Starlink reklamira nekoliko je puta brža od konkurencije, a usluga također osigurava puno manju latenciju zbog niske orbite satelita. To ga čini korisnim za videokonferencije i druge aplikacije gdje je vremenski odmak u konekciji nepoželjan.
Iz Royal Caribbeana tvrde da je testiranje usluge na kruzeru Freedom of the Seas rezultiralo “ogromnom količinom pozitivnih povratnih informacija od gostiju i posade”, što je dovelo do instalacije usluge na svaki brod u floti.
Bulk carrier Asian Majesty od 62,500 dwt, od ožujka ove godine stoji usidren na sidrištu ispred latvijske luke Riga zajedno s cijelom posadom, a čak ni latvijske vlasti ne mogu pronaći rješenje.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači, velika pozornost posvećena je brojnim brodovima koji su zapeli u lukama na obalama Crnog mora. Međutim, iz Latvije stiže vijest o brodu za rasuti teret koji se već mjesecima nalazi usred birokratske zavrzlame zbog sankcija nametnutih Rusiji.
Bulk carrier Asian Majesty (IMO: 9724996) pod zastavom Singapura stigao je u Rigu početkom ožujka nakon što je u Sankt Peterburgu u Rusiji ukrcao teret gnojiva, odnosno kalijevog klorida. Brod je nastavio utovar na terminalu u Rigi. S teretom od oko 55.000 tona gnojiva brod je isplovio na sidrište čekajući konačne dozvole. Dok su drugi brodovi dolazili i odlazili, Asian Majesty je i dalje čekao, piše The Maritime Executive.
Prema latvijskoj carini, problem nije ni u brodu ni u teretu, već u njegovu vlasniku. Gnojivo koje Asian Majesty prevozi u vlasništvu je tvrtke koja se našla na udaru sankcija Europske unije zbog povezanosti s ruskim oligarhom Dmitrijem Mazepinom. Latvijske vlasti tvrde da je teret u vlasništvu tvrtke United Fertilizers Company Limited sa sjedištem na Mauricijusu, koju pak kontrolira Mazepin, piše FleetMon. Latvijska Latvijska Državna služba za okoliš (VVD) odbija brodu dati dozvolu za isplovljavanje jer ne žele pustiti teret, čija se vrijednost procjenjuje na oko 17 milijuna dolara, koji bi “financijski koristio sankcioniranom oligarhu”.
Latvijski mediji su u kolovozu izvijestili da je posada broda kojim upravlja U-Ming Marine s Tajvana uputila apel za pomoć. Posada je navela da im ponestaje goriva i pitke vode te da se na brodu nakupilo previše otpada. Vlasti su pomogle posadi te istaknule da posada i brod nisu pod sankcijama. Međutim, problem i dalje ostaje, a brod ne može ni pristati u luku ni isploviti.
Na slučaju rade brojne latvijske institucije, od Ministarstva vanjskih poslova, do carine, VDD-a i lučkih vlasti Freeport of Riga. Vlasti navodno nemaju izravan kontakt niti s vlasnicima plovila niti s vlasnikom tereta. Situaciju dodatno komplicira činjenica da ni brod ni teret nisu povezani s latvijskim tvrtkama.
Predloženo je rješenje da se teret istovari u jedno od skladišta u EU gdje bi se mogao držati. Međutim, terminal u Rigi je izgrađen samo za utovar i nema opremu za istovar gnojiva. Postoji mogućnost da se teret iskrca u nekoj drugoj luci, ali tada u pitanje dolaze troškovi i čija bi to bila odgovornost.
Latvijske vlasti za lokalne medije kažu da i dalje traže potencijalno rješenje. U međuvremenu, Asian Majesty i cijela njegova posada do daljnjega ostaju na sidrištu u Rigi, a nitko ne zna kad će moći ići kući.
Kako navode iz MORH-a, u članku su objavljene netočne informacije o stanju obalno ophodnog broda “Omiš” iz kojih se mogu izvući pogrešni zaključci.
Sudjelovanje OOB-31 Omiš u vježbi COASTEX 22 nije bilo predviđeno zbog planiranog redovnog godišnjeg održavanja. Naime, brod Omiš se od 30. lipnja 2022. nalazi u šibenskom brodogradilištu Iskra d.o.o. sukladno godišnjem planu održavanja brodova, a ne zbog prodora mora, oštećenja i kvarova što autor teksta navodi i time javnosti daje netočne informacije, navode iz Ministarstva obrane.
Pedesetčetverogodišnja Željka Rakuljić ponosna je vlasnica broda Emanuel, na kojemu provodi po šest mjeseci u komadu. Ne pada joj to teško jer vrijeme provodi sa svojim sinom, koji je kapetan broda. Prije toga, deset je godina radila u kampu na recepciji. Ako je bilo potrebe, radila bi i na šanku i u restoranu. Dočekala nas je s osmjehom i puna energije. Unatoč tome što je na brodu već pet mjeseci i čeka je još mjesec dana mora, simpatična Željka ne skida osmijeh s lica. Gospođa je bila voljna ispričati svoju lijepu priču. Puna elana, vratila se na sam početak i sjetila se svega.
Ovo joj je drugi brod. Prvi je bio drveni, Vošćica. Kako kaže, sve je krenulo tako što je sin vidio da je brod oglašen za prodaju.
Ispričajte nam, kako ste se odlučili na kupnju broda?
Stariji sin je radio na brodovima i jedan dan je došao kući s idejom „idemo kupiti brod“.
Ja, muž i mlađi sin, odmah smo se zainteresirali i otišli smo u Zadar pogledati brod. Razgovarali smo s vlasnikom broda i u roku dva mjeseca smo sve sredili. I papire i kredit i kupnju broda te samu renovaciju.
Odlučili smo probati pa vidjeti gdje će nas to odvesti. Tako je sve krenulo. Nisam ništa očekivala jer se moja obitelj nikada nije bavila pomorstvom. Muževa strana obitelji da, ali moja nikada pa nisam imala nikakvu percepciju. Uzeli smo ga 2011. godine, a 2019. smo ga prodali. Htjeli smo veći i bolji brod. Tada smo Vošćicu od 25 metara zamijenili mojim Emanuelom od 40 metara. Jednostavno je, imali smo mogućnost uzeti nešto bolje, veće, komfornije, unosnije i to smo i učinili.
Imali smo prijatelja s kojim smo se povezali i preko kojeg smo došli do grupe Austrijanaca biciklista, pa smo pet tjedana vozili brod na sjeveru Hrvatske. Inače vozimo samo po Dalmaciji. Ruta nam je: Split – Šolta – Brač – Hvar – Vis – Korčula – Mljet – Lastovo – Dubrovnik.
S drvenom brodom se počinje kasnije. Počeli bismo krajem svibnja i završavali krajem rujna. A s našim sadašnjim Emanuelom, mini kruzerom kako se kaže, počinjemo od 30. travnja pa plovimo sve do 15. listopada.
Koja je razlika drvenog broda i mini kruzera, kojeg sada posjedujete?
Velika. Naime, u drvenom su sobe manje, nema klime, manje je komforno jer je manja kategorija broda. Imao je 14 soba, a ovaj nam ima 18 soba za goste i šest za posadu.
Ja sam uvijek s gostima na brodu. Sa mnom je i mlađi sin, koji je kapetan broda. Nakon što je završio fakultet, došao je na brod. Svidjelo mu se i ostao je sa mnom raditi. Zbog toga sam presretna. Sa mnom je na brodu već pet godina. Stariji sin je također jedno vrijeme s nama radio na brodu, no više ne radi s nama. Super se slažemo s posadom, no pred kraj ljeta bude malo nesuglasica jer već budemo dosta umorni od sezone. Sve je to normalno i ulazi u staž našeg posla. Na brodu smo svi jedna velika obitelj i svi se volimo. Na drvenom smo imali četiri člana posade i 32 gosta, sada imamo 36 gostiju.
Dolaze nam mlađi partijaneri Australci. Rijetko budu parovi, većinom dođu sami pa se na brodu upoznaju i svi sprijatelje.
Kako plovite, opišite nam malo?
Od subote do subote. Naši gosti imaju doručak i ručak. Imaju i takozvanu kapetansku večeru. Tada kapetan drži govor gostima. Moj Ante im ispriča cijelu povijest broda. Brod se prije zvao Karlovac, izgrađen je 1955. godine u splitskom škveru za Jadroliniju kao putničko-teretni brod. Originalno je imao kapacitet za 300 putnika i 11 tona tereta. Plovio je čak i u ratu, povezivao je otoke. Njegovi blizanci su poznati Ozalj i Tijat. Ante im sve to ispriča te im stavi video projekciju povijesti broda. Postoji i jedan isječak broda u epizodi Velog mista. To svima bude jako zanimljivo. Ante, kao kapetan, priča na kapetanskoj večeri 25 minuta i tada se gosti najviše zbliže. Iza bude tulum s gostima.
Ne družimo se samo na kapetanskoj večeri, nego stalno, svaki dan. Uživamo u tome. Bude mi teško kad nam grupa odlazi. Jako se povežemo prilikom putovanja pa kad odlaze nerijetko pustim suzu, a i oni. Bude tu super ljudi za pamćenje. Često kad odlaze mi kažu „svima ću reći kako mi je bilo lijepo i što smo doživjeli“.
Naime, godinama sam u ovom poslu i prekrasno mi je. Voljela sam raditi na drvenom brodu, volim i na mini kruzeru. Jedina je razlika što je ovaj kojeg sada imam veći i komforniji za razliku od drvenog, sve ostalo je isto. Posao je generalno identičan, na oba tipa broda. Jedino što na drvenim brodovima nema kapetanske večere jer je manja kategorija.
Foto: MarineTraffic
Što Vi točno radite na brodu?
Kuham, ali imam i brevet zapovjednika broda do 500 brutotona. Najčešće spremam tri slijeda jela. Bude juha, riža ili tjestenina, lazanje, pita od sira, meso ili riba. Kako kada. Svaki dan ispečem kolač. To je obavezno. Gosti vole slatko.
Pronalazite li lako članove posade?
Ne. Teško dolazimo do ljudi koji zaista znaju posao. Posebno nam je ove godine bilo teško pronaći ljude jer se 2020. nije plovilo radi pandemije pa su se ljudi u međuvremenu snašli i pronašli novi posao. Naime, 2020. uopće nismo plovili. Bio je to, za sve nas težak period života. Izgubili smo dobre radnike jer svi mi živimo od novca i ljudi su se morali snaći i pronaći druge poslove da bi preživjeli. Došli su novi ljudi koje je bilo teško naučiti poslu.
Najduže je s nama član posade Ivan. Osam dugih godina je s nama. Uhodana smo posada i možemo odraditi posao nas četvero kao da nas je osam. Jako sam zadovoljna svima. Nakon pandemije, dakle 2021. godine, zaplovili smo 31. srpnja i plovili 15 tjedana, sve do 7. studenog.
Odlična sezona bila nam je 2019. godine. No, kada smo 2020. vidjeli da neće biti ništa od sezone, osjećali smo se jako loše jer mi i naša cijela posada nije imala prihoda cijelo ljeto. Ali, kada smo 2021. krenuli, nekako smo se izvukli. Ove godine, 2022., bila je konačno normalna sezona i zadovoljni smo. Gosti nam daju sve petice.
Tijekom cijele pandemije, Emanuel nam je stajao u luci blizu kuće, Bajnicama.
Bude li Vam ponekad bude dosta svega?
Pred kraj sezone budem dosta umorna. Dugo je šest mjeseci bez prestanka biti na brodu. S vremena na vrijeme se malo zasitim posla. Tako je svakome tko puno radi. Ne žalim se, prođe me to brzo. Radim ono što volim. Posao je zanimljiv, upoznaš krasne ljude, stekneš divna iskustva, za cijeli život. Mahom to budu jako dobri ljudi i svi su zahvalni. Dođu sedam dana tulumariti i ništa ih drugo ne zanima osim toga, ali iza svakog obroka, dođu do mene i zahvale mi se. To mi bude jako emotivno. Odmah me ispuni pozitivnom energijom.
Nedostaje li Vam zimi posao?
Prošlu zimu ja Ante i Ivan nismo sišli s broda. Sređivali smo ga i renovirali. Htjeli smo nešto ljepše, bolje i novije pa smo se potrudili i radili i tijekom zime. Ne mogu reći da sam za ovaj brod vezana, no za Vošćicu, naš prvi brod sam bila jako vezana. Kako da vam kaže, to je bila prva velika stvar koju sam u životu kupila i kad smo uzeli brod, bili smo presretni. Obožavali smo taj brod. Cijela obitelj se emotivno jako vezala za njega. Dosta smo novca uložili u njega. Ali htjeli smo napredovati i zato smo uzeli ovaj, koji je bolji i noviji. Ljepši je u svakom smislu, ali nema tu više one prvotne euforije.
Prvi nam je zauvijek ostao u srcima. Drveni brod ima više duše. Ponekad ga sretnemo prilikom plovidbe. Čudno mi ga je vidjeti pored nas. On je ipak bio naše prvo veliko životno ulaganje. Prvo što smo stekli u životu. Uložili smo u njega puno i financijski i emotivno.
Kako Vam je palo prvi put otići na brod, s obzirom na to da niste imali pojma o pomorstvu kad ste se tek u to upustili?
Bilo mi je jako teško otići od doma i to na dugih šest mjeseci. Nikad toliko dugo od doma nisam izbivala. Prije toga, sve je bilo rutina. I tada se dogodio brod i rutina je nestala. Brod je intenzivan, dinamičan, uzbudljiv i nepredvidiv. Na početku sam bila sama s posadom. Bilo mi je teško jer se kao žena nisam znala postaviti. Nisam imala autoritet. Nisam znala dovesti red, u smislu da me posada posluša. Žena si i nemaš autoritet. Jednostavno rečeno, nisam se znala postaviti kao gazda na brodu. Žena ko žena, zatvorila bih se u sobu, dobro isplakala i nastavila. Tako bih se ispuhala jer bih sve skupljala u prsima i to mi je bio ispušni ventil. Sin bi mi tada često znao reći „Majko, da nema tapeta u santini, sve bi se potopilo od suza“. Eto toliko sam plakala tu prvu godinu.
Brod je muški svijet i muški posao. Plakala sam jer bilo mi je neobično da sam po pet mjeseci na brodu. Nisam na to navikla. Nisam se u samim začecima dobro snašla. Sve mi je bilo novo i nepoznato. Kada član posade ne bi napravio ono što sam mu rekla, umjesto da mu naredim kao šefica, ja bih opet plakala. Lakše mi je bilo da to sama napravim, nego njemu dati naredbu. Nisam bila navikla zapovijedati drugima. Tako je bilo tada. Sad je sasvim druga priča.
Sve sam pohvatala, u svemu se snašla. Sad je sve odlično. S vremenom se sve sleglo kako treba. Tad nisam imala kontrolu ni nad čime, sad imam. Sad znam posao i prezadovoljna sam sama sobom. Svaki je početak težak. Svakome, ne samo meni. Brod mi je bio nepoznanica jer sam sa sela i pomorstvo nije bio moj svijet. Poticaj mi je bio to što su u to vrijeme oba sina plovila na tuđim brodovima. Kad se taj naš prvi brod oglasio za prodaju i sin predložio kupnju, nisam se puno mislila. Samo sam krenula u to. Drago mi je što sam to učinila. Ne žalim ni za čime i da se sad s ovim iskustvom opet vratim u taj prvi trenutak, sve bih iznova ponovila. Sad je brod moj dom i moj svijet.
Prvi smo brod isplatili nakon sedam godina plovidbe. Bio je rizik, ali sve smo uspjeli. To nam je bila odskočna daska. Najbolja odskočna daska u životu. Danas sam sretna što sam za sve to imala hrabrosti. I ja i cijela moja obitelj. Hrabrost se isplatila. Sve se isplatilo.
Ovaj naš drugi brod još uvijek isplaćujemo. Polako, nigdje nam se ne žuri. Taj trenutak kad sam vidjela naš prvi brod, sjećam se toga kao da je bilo jučer. Brod me oduševio, samo sam sjela na klupicu na rivi i gledala ga. Iako je bio star i derutan, meni je bio čudo. Srce mi je bilo kao kuća. Uzeli smo ga u svibnju 2011., a u srpnju iste godine s njim zaplovili.
Foto: Pomorac.hr
Od svih ovih godina, ima li neko iskustvo da vam je ostalo u posebnom sjećanju?
Ima. Bila je to 2019. godina i bila je s nama grupa od 14 ljudi. Ne znam hoćete mi vjerovati na riječ, ali cijela je grupa plakala kad su išli kući. Čak su nam i govor napisali. Pročitali su nam tu posvetu prilikom odlaska i pohvalili nas i našu posadu. Bilo je prekrasno. Rasplakali su i mene. Bili smo s njima kao obitelj, ma dali su nam čak i poklone. Prekrasno. Nikada to neću zaboraviti.
A je li Vam se ikada dogodilo nešto ružno?
Nikada. Od prvog dana sam se postavila da imamo s gostima lijep odnos i gosti to prepoznaju. Kako se postaviš od prvog dana, tako će ti i biti cijelo putovanje s njima. Nikada nismo imali problema, svi su pristojni i dobri. Naravno, da se nisam tako od početka postavila, možda ne bi bilo ovako skladno kako je sada, ali hvala Bogu problema nismo imali. Jako sam zadovoljna svojim gostima. Nekad budu noću malo glasniji. Tada se ustanem, upozorim ih da se stišaju i odmah me poslušaju i smire se. Ma zavolim ja njih od prvog dana, zavole oni mene. Bude to odnos pun poštovanja. Svi mi znamo da je brod naš dom pa tako i funkcioniramo. Može to shvatiti samo onaj tko doživi.
Osim Željke, i njezin član posade Ivan pristao je reći pokoju riječ. Osam godina plovi sa Željkom i najduže je s njima. Na brodu radi sve što treba, od konobarenja, do održavanja strojarnice.
Ivane, kako ste se Vi našli u pomorstvu?
Svašta sam radio u životu. Probao sam i brod. Od prvog trenutka shvatio sam da je to to. Pronašao sam se sto posto. Razmišljao sam i o plovidbi van Hrvatske, no ovdje mi je ljepše, usidrio sam se i ne idem nigdje. Ovaj brod je moja familija. Meni je ovo odmor jer sam ovdje godinama. Ovo je moj čitav život. Ovo sam ja.
Godinu pandemije, kad smo bili spriječeni ploviti, doslovno smo grizli. Navikli smo ploviti šest mjeseci i provoditi vrijeme jedni s drugima. Brod je naš život. Ta godina nam je svima jako teško pala. Rekao bih da mi je pandemija u biti bila šok.
Država ne podržava brodare. Doslovno nam nitko nije pružio podršku u tim, za sve nas, teškim trenucima. Ova grana turizma hrani mnogo hrvatskih obitelji, a nemamo nikakvu podršku od nikoga. Bilo je teško preživjeti, ali uspjeli smo.
Kako izgleda tvoj dan na brodu?
U šest ujutro se probudim. Otvori se brod, ide se kupiti kruh i ostale brodske potrepštine. Onda se pale generatori, kupe se kabeli i ide se dalje u neizvjesnost. Nije lako šest mjeseci, svaki dan imati osmijeh na licu. Svaki dan je emocionalni vrtuljak. Na brodu smo svi kao obitelj i radi toga se trudim. Nekad se ljubimo, nekad se svađamo. Kao u svakoj obitelji. Svi gledamo našu Željku kao majku. Svaki tjedan ima svoju priču i svoju uspomenu. U 99 posto slučajeva je prekrasno iskustvo i svaki dan je prekrasan na svoj način.
Čujem se sa majkom svaki dan. Dođe mi sestra na brod subotom, ponekad i pokoji prijatelj. Imamo neke trenutke koje podijelimo s najmilijima i malo se opustimo. Željka je zlatna žena i super šefica, svi je volimo. Opušta me i razgovor i prisutnost mojih najmilijih, tada mogu biti onakav kakav uistinu jesam.
Foto: MarineTraffic
Zanimalo nas je i ostaje li Željka ikada u dobrim odnosima s gostima i kad odu doma.
Ostanete li u kontaktu s gostima i nakon njihova odlaska?
Kako ne. Na WhatsAppu imam puno kontakata Australaca i stalno se čujemo, čak i preko Instagrama. Ljudi su jako dragi i često me se sjete. Uvijek me to razveseli. Jedna nam se gošća vraća već dvije godine za redom. Ima ljudi što nam dolaze i treću godinu. Presretna sam kad ih vidim. Njihovo zadovoljstvo nama, ono je što mi daje motivaciju i poticaj za radom. Bude tu i Amerikanaca, a nedavno smo imali grupu ljudi s Islanda. Bili su to mladi parovi, koji su po prvi put ostavili djecu na par dana. Bilo im je, kažu, teško otići bez djece, ali kad su došli kod nas, oduševili su se. Bilo mi je prekrasno s njima. Goste najviše oduševi grad Korčula i Nacionalni park Mljet. Ocjene su nam odlične. Dajemo 300 posto od sebe i gosti to cijene. Reagiramo odmah, ako se što dogodi i nastojimo gostima dati sve od sebe.
Kad rezimirate, možete li reći da je brod bio prava odluka?
Naravno. Brod je moj život. Kad smo tek krenuli, bilo je teško. Izbivaš iz kuće, nisi navikao tako živjeti, a sad nakon pustih godina, brod me vuče. Povezala sam se s brodom, poistovjetila s brodskim životom. Postane čovjek ovisnik o brodu. Sad mi bude teško bez broda, kad sezona završi. Kao što sam već rekla, tijekom pandemije jako nam je teško palo što ne možemo ploviti. Jedva smo čekali opet krenuti. Poseban je to osjećaj, uvuče ti se pod kožu.
Mi živimo ovaj život punim plućima. Posao je zanimljiv, svaki dan je dinamičan i drukčiji. Na moru si i zavoliš to. Navukla sam se na ovaj posao i ovaj život i obožavam ga. Ni za što na svijetu ga ne bih mijenjala. Naravno da ponekad bude malo teško, ali upoznam predivne ljude, radi kojih se ovo isplati raditi i onda zaboravim na teške dane. Stalno je žiža, svaki dan je nešto novo. Volim svoj posao i jako me ispunjava. Sretna sam i to mi nitko ne može oduzeti.
U danima koji prethode i slijede ponovni ukrcaj mog Pomorca, razmišljam o emocijama koje se gomilaju kao da su isključivo nadahnute bolnim osjećajem koji prati odvajanje. Neko vrijeme se trudim da ih ne pokazujem, tradicijski naučena na izdržavanje koje je simbol veličine, da bi nakon toga same izletjele poput nezaustavljivog krda divljih životinja, upozoravajući me da je naučeno pogrešno, da tradicijski obrasci nisu uvijek idelano rješenje i da bi možda najbolje bilo odbaciti sve naučeno i usvojeno i poteći onako kako nam priroda nalaže. A priroda, naša, vlastita, unutarnja priroda, intuicija, duh, kako god je nazvali naša je najveća snaga i uvijek je apsolutno istinita. Vjernost njoj morala bi svima biti imperativ.
Odvajanje od obitelji nije prirodno i samim time je bolno, ma kako god kratko ili dugo trajalo. Obitelj u kojoj smo istiniti, prihvaćeni, voljeni; u kojoj smo otvoreni za istinu drugih, za prihvaćanje te istine i u kojoj volimo. Odvajanje je uvjetovano preživljavanjem i ništa ga ne može nadomjestiti. Nikakve koorporativne floskule, nikakvi umjetni nadomjesci, nikakva razložna objašnjenja ili uvjeravanja. Teško je da možemo to promijeniti: životna ugroženost obitelji prisutna je u svim poljima oko nas – ne samo u ovom našem malom gradu, ne samo u našoj maloj državi, ne samo u ovoj vrsti posla – ona je globalna.
Njene posljedice vidljive su ponajviše na našoj djeci. Na generaciji mladih ljudi koji se osjećaju izolirano, napušteno, neshvaćeno i odbačeno. Kao majka, a uz to supruga pomorca, uvijek sam osjećala da će moje umijeće balansiranja između perioda kada smo na okupu i perioda razdvojenosti najviše odrediti odrastanje našeg djeteta. I osjećaj je bio ispravan. Jer unatoč tome što je Pomorac kući (ako je sretan) pola godine, godine plovidbe i način života i rada u plovidbi, odvojenost od obitelji, prijatelja, izoliranost, opasnost, sredina koja može i ne mora biti tolerantna i susretljiva, nemogućnost „luksuza“ ljudi koji rade na kopnu u vidu izlaska u šetnju kroz zelenilo, održavanja nekog opuštajućeg ili zanimljivog hobija, druženja s dragim ljudima, pa i gledanja omiljene tv serije; smanjuju kvalitetu te „slobodne“ polovine godine. Unatoč trudu da bude prisutan, on to realno ne može biti.
Partnerski odnosi, ako su zreli, ne moraju patiti, jer oboje će se prilagoditi, razumjeti, pomagati, izaći jedno drugome u susret. Ali djeca ne mogu pojmiti niti prihvatiti sva ta imaginarna balansiranja. Oni iskreno traže da budemo sada i tu s njima. Oni traže bivanje. Ne akciju, ne radnju, ne naredbu ili pravilo. Oni traže bivanje. Da sam „prepustila“ to bivanje nekom drugom, dijete ne bi izraslo u sretnu mladu osobu, a ja bih ostala zakinuta za najvrijednije iskustvo života – lekciju kako biti prisutan u trenutku.
Mnogi pomorci, kao i mnogi roditelji danas općenito, naučeni na teškoće života (i rada) kroz koje su sami prošli i koje su preuzeli od njihovih roditelja, ne prihvaćaju djecu onakve kakve jesu. Nisu dovoljno vrijedna, pametna, uporna, nisu dovoljna. Bojeći se da dijete ne ponovi njihove greške, da ne uspije u obrazovanju, u pronalasku idealnog posla, traže od djece da budu nešto što nisu. Da ispune njihove neostvarene životne ideale i da imaju sretan život po njihovim mjerilima. Udaljenost koja se tada stvara je nepremostiva. Rješenje je u bivanju. Vremenu koje ćemo provoditi sa svojom djecom, slušati ih, grliti ih i pokazati im (govorom tijela) kako smo blagoslovljeni što smo s njima, kako smo sretni što su dio naše priče i kako smo zahvalni na vremenu provedenom skupa. A kada se pojavi bol, kao ona s početka ovog teksta, treba je zagrliti, pokazati i podijeliti, jer život bez boli nije život i to djeca moraju znati.
Supruge pomoraca imaju tešku ulogu. Nisu one veće majke od drugih majki, one su samo izloženije većem pritisku kojeg stvara unutarnja istina i priroda s jedne strane, i licemjerstvo društva koje od žene traži sve više i više s druge strane. Da bi obitelj uspjela (definirati taj pojam može se jednom riječju: Toplina) potrebna je iskrenost, snaga i trud. Upornost prema jednom cilju – cilju bivanja.
Zato su žene pomoraca posebne – one znaju da je odgoj zajednički posao, ali su istovremeno svjesne da će se pitati gdje sam i kako pogriješila kada se pojavi problem, znajući da je njihova prisutnost, kao i umijeće balansiranja, ključna karika tom solju nagriženom lancu.
Pomorska industrija već drugu godinu zaredom bilježi rekordnu zaradu, a čini se da će 2022. godina biti puno uspješnija nego što su i sami brodari predviđali. Nova predviđanja pokazuju da bi brodari u ovoj godini mogli ostvariti apsurdnu dobit, koja premašuje prošlogodišnju za nevjerojatnih 73%.
Neto prihod jedanaest najvećih brodara u sektoru kontejnerskog prometa ove bi godine mogli dosegnuti vrtoglavih 256 milijardi dolara. Ilustracije radi, riječ je o iznosu koji je otprilike jednak BDP-u Portugala. Samo prošle godine, 11 najvećih kompanija ostvarilo je rekordan profit od 148 milijardi dolara.
Čak sedam brodarskih kompanija koje se bave transportom kontejnera u drugom kvartalu imalo je neto prihod veći od UPS-a, inače najprofitabilnije transportne tvrtke na svijetu, s tim da su navedeni brodari u prosjeku ostvarili više nego dvostruko veći prihod u usporedbi s američkim logističkim divom. Kombinirani neto prihod prijevoznika UPS-a, Fedexa, Union Pacifica i JB Hunta u drugom kvartalu iznosio je 5,5 milijardi dolara, što je samo 8,6% zarade koju su u istom periodu ostvarili brodari. Brodari su u usporedbi s FANG četvorkom – odnosno tehnološkim divovima Facebookom, Amazonom, Netflixom i Googleom – zaradili čak 145% više nego FANG četvorka u drugom kvartalu ove godine.
Potaknut medijskim napisima o rekordnoj zaradi u pomorskoj industriji, u redakciju portala Pomorac.hr javio se jedan naš pomorac koji se pita: Što od toga imaju pomorci, koji su najzaslužniji za takve rekordne rezultate?
Pismo pomorca
Svakodnevne novosti o porastu vozarina, svakodnevne novosti o novim zaradama, priče o milijardama i bilijunima… Svakodnevne priče o novim avionima, čiji su vlasnici brodarske kompanije…
Pitam se samo ima li kakav natpis: “Brodarske službe pomogle svojim pomorcima bez kojih ne bi mogli toliko zaraditi niti postići te ciljeve”. Ili možda: “Pomorcima podigli primanja”.
Pitam se samo šalje li koja kompanija upit prema svojim pomorcima s pitanjem kako je njima na brodu, kako se osjećaju nakon što su u dva mjeseca promijenili 16 sati naprijed/nazad. Pitam se pitaju li se oni kako je biti na brodu pet mjeseci, bez kopna i bez ikakvog drugog društvenog života.
Lijepo je vidjeti svaki natpis da svi zarađuju i da svi rade dobro, neka tako i ostane. Pogotovo za kruzere, gdje su ljudi gubili posao preko noći… Ali, pitam se dokle će vodit život pomoraca koji su izloženi samo novim sistemima poput BWT, Scrubbera i ostalih čuda?
Pitam se do kad će se samo pisati o zaradi brodara i njihovim milijunima, dok njihovi najzaslužniji ljudi rade za “minimalce” i odrađuju sve te njihove ciljeve…
Donosimo prvi nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.
Hrvatska je oduvijek bila pomorska zemlja i tu nije ništa prijeporno. Međutim, na tu odrednicu nerijetko se nadovezuje i tvrdnja da je u našu bogatu pomorsku povijest ugrađeno i naše pomorsko nazivlje kao bitna sastavnica našega pomorstva (usp. Delibašić 2001: 180). Ova tvrdnja je, na žalost, netočna. Zvuči doista nevjerojatno da zemlja s tako bogatom pomorskom baštinom i tradicijom poput naše nije iznjedrila svoj vlastiti pomorski leksik. Pogledajmo kako je to bilo moguće.
Cijela naša obala bila je, izuzev Dubrovačke Republike, više stoljeća pod vlašću Mletačke Republike. A nju nije nimalo zanimalo naše zaleđe, već su joj trebale sigurne usputne luke na dugoj plovidbi do Krete i Cipra. Tako su se luke Zadar, Hvar i Korčula te Kotor, razvijale kao uslužne postaje na tom dugom plovnom putu sa sličnom namjenom, dopustite mi slikovitu usporedbu, koju su imali zagrebački kolodvor i hotel Esplanade prije nepunih stotinjak godina. Oni su bili na usluzi čuvenom Orient Expressu i njegovim putnicima na željezničkom putu Pariz – Venecija – Istanbul. To je nekada bila jedna od glavnih zadaća naših luka na plovnome putu Venecija – Kreta – Cipar, piše portal Regate.com.hr.
Mlečani su već u šesnaestom stoljeću započeli stvarati svoje pomorske nazive, a u sljedeća tri stoljeća zaokružili su taj proces. Za razliku od njih, mi prvi usamljeni pokušaj usustavljivanja našeg nazivlja bilježimo tek polovinom 19. stoljeća, na krilima preporodnih kretanja, i to u liku samo jednog pomorca: Jakova Antuna Mikoča.
S druge strane, mletačkim su se nazivljem služili sve vrijeme i naši pomorci. Ni višejezična Dubrovačka Republika nije bila izuzetak. Teritorijalno prilično malena, te stisnuta mletačkim posjedima, zapravo nije imala potrebe stvarati svoje slavensko pomorsko nazivlje. Jednostavnije i svrsishodnije bilo im je preuzeti i koristiti se već postojećim i uvriježenim mletačkim pomorskim nazivljem nego se mučiti sa stvaranjem vlastitog, slavenskog, a koji ionako nitko drugi na Sredozemlju ne bi razumio. Mletačka Republika je, za razliku od Dubrovačke koja je bila samo jaka trgovačka sila, bila i velika pomorska sila. Upravo u toj činjenici – u tome što nismo nikada bili pomorska sila – leži najvažniji odgovor na pitanje zašto nismo iznjedrili vlastito nazivlje. Naime, usustavljivanje pomorskih naziva nije se moglo odvijati bez upliva države, a to se odvijalo razvojem ratne mornarice, a koju mi stoljećima nismo imali.
Valja još pojasniti da u tekstu jasno razlikujem pomorsko od pučkog ribarskog nazivlja. Prvo se koristi i u ratnoj i trgovačkoj mornarici, što će reći, u organiziranom sustavu, što prije svega vrijedi za ratnu mornaricu.
Zato su bile vrlo male razlike u nazivlju kojim se koristila mornarica na cijelom Jadranu, dok se ribarsko nazivlje razvijalo samostalno na manjim i odvojenim lokalitetima. Tako ribari na različitim lokalitetima različito zovu jednu te istu ribu, npr. dvije raširene ribe negdje zovu brancin i orada, drugdje lubin i komarča, a čuje se i smudut i ovrata. Slično je bilo i s dijelovima naših tradicionalnih brodica koje su građene u škverovima na različitim lokacijama našeg Jadrana. Stoga su se ti pučki nazivi, pogotovo ribarski, nerijetko znali razlikovati od vale od vale. Ali ti izrazi nisu pomorski, već primorski ili priobalni nazivi (Stepanić 2011c).
Od mletačkoga pomorskog nazivlja danas se samo manji dio koristi iz vrlo jednostavnog razloga: nestankom jedrenjaka većina tog nazivlja jednostavno se preselila u pasivni leksik.
Danas jedrenjačko nazivlje ne izaziva prijepore jer ga praktično nitko ni ne poznaje. Tako ni najžešći zagovaratelji pučkih naziva ne mogu, tj. ne znaju naizust nabrojati, primjerice, nazive jedara na peterojarbolnom jedrenjaku.
S jedriličarskim nazivljem nešto je drukčija priča. Naime, manji se dio starog jedrenjačkog nazivlja prenio u novi jedriličarski leksik. I upravo taj omanji broj sačuvanih naziva danas su najveći kamen spoticanja, iako je riječ od jedva nekoliko desetaka izraza. Naime, u bilo kojem našem suvremenom pomorskom rječniku ima ih manje od 5%, ali rade probleme kao da ih ima više od 95%.
Čak ni nazivi za dijelove tradicionalnih brodica nisu toliko prijeporni jer su stari kalafati već pomrli pa te izraze danas poznaje vrlo mali broj ljudi. S druge strane, naše brodograđevno nazivlje ponajviše je usustavljeno tako da će inženjer brodogradnje, bio on i iz Dalmacije, napisati npr. pramčana statva, a ne ašta o’ prove jer potonji izraz nije standardni, već je pučki naziv (usp. Filipi 1997: 31).
U razvoju naše pomorske leksikografije pojavila su se dva oprečna koncepta tek krajem krajem 20. stoljeća, a ne na krajem 19. stoljeća kao što je uvriježeno u našoj znanstvenoj i stručnoj literaturi.
Naime, samo se puristički koncept,1 pojavio na povijesnoj sceni u drugoj polovini 19. stoljeća kao posljedica velikih društvenih i političkih previranja u cijeloj Europi te buđenja nacionalne svijesti u Hrvata. Taj puristički koncept nisu započeli jezikoslovci, već dva u svojim nastojanjima usamljena pomorca: Jakov Antun Mikoč i Božo Babić. Prvi sredinom stoljeća u Rijeci, a drugi sedamdesetih godina u Bakru.
U ono vrijeme još nije bilo drugog, tradicionalističkog koncepta. Naime, za sve vrijeme Austro-Ugarske Monarhije talijanski je bio službenim jezikom u trgovačkoj mornarici pa mu hrvatsko pomorsko nazivlje, koje je ionako bilo sasvim nepoznato našim pomorcima, nije moglo nikako konkurirati.
Zato nije bilo ni potrebe za obranom uvriježenog, službenog i neprikosnovenog talijanskog pomorskog nazivlja od novog hrvatskog nazivlja koje gotovo nitko nije poznavao.
Priča se stubokom mijenja tek raspadom Monarhije i uspostavom Kraljevine SHS kada se, takoreći preko noći, talijanski jezik u pomorstvu službeno zamijenio hrvatskim. Međutim, tada je nepremostiv problem bio taj što to novostvoreno hrvatsko pomorsko nazivlje uopće nije bilo poznato našim pomorcima. Jasno je da su oni bili zbunjeni i izgubljeni, ali samo manji dio njih protestirao je pisanom riječju.
Najistaknutiji među njima bio je Juraj Carić koji je stvarao poveću pisanu buku, ali bez ikakva ozbiljna rezultata. Iako je Carić žestoko branio uporabu talijanizama, on nije ništa napravio na području naše pomorske leksikografije pa stoga još ne možemo govoriti o pojavi tradicionalističkog koncepta.
Taj koncept,2 pojavio se tek stotinu godina poslije, a oživio ga je naš vrsni jezikoslovac Radovan Vidović osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prije njega nitko nije govorio o tom konceptu. Primjerice, Blaž Jurišić, također vrsni jezikoslovac, dvadesetak godina ranije nije ga ni jednom riječju spomenuo u svojoj studiji O našoj pomorskoj terminologiji (usp. Jurišić 1962).
U nastavku ćemo vidjeti što su ova dvojica vrsna jezikoslovca zapravo zagovarali. Naime, oni su, u namjeri da osnaže svoje tvrdnje, pokrenuli dva mita, svaki svoj, a koji se od tada redovito recikliraju u našoj znanstvenoj i popularnoj literaturi bez ikakva propitivanja.
Devedesetih je godina prošlog stoljeća stvoren još jedan morski mit koji se nadovezao na onaj Vidovićev, a još ga je do nedavna gurao, znanstveno sasvim neutemeljeno, profesor stilistike i književnik Joško Božanić.
Ova tri mita obilježila su suvremeni razvoj naše pomorske leksikografije i u daljnjem tekstu ću ih ogoliti. Zasad samo uvodna napomena da prvi mit govori da smo u pomorskoj leksikografiji odmah iza Talijana, drugi mit uvodi u našu pomorsku leksikografiju tada još nepostojeću tradicionalističku struju, dok treći mit veliča takozvanu dalmatinsku lingua francu.
Te mitove danas nerijetko citiraju naši znanstvenici kada pišu o našem pomorskom nazivlju ne znajući da je riječ o mitovima. A ti mitovi, bez sumnje, nepovoljno djeluju na razvoj naše pomorske leksikografije.
1 Puristički koncept zagovarao je „radikalno čišćenje“ našeg pomorskog nazivlja od talijanizama. 2 Tradicionalistički koncept skeptičan je prema jezičnim novotarijama i kovanicama i zagovara nastavak uporabe talijanizama.
iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”
U svrhu obilježavanja 200. godišnjice izgradnje najstarijeg hrvatskog svjetionika, pomorskog svjetionika Savudrija, Plovput je u suradnji s Hrvatskim pomorskim muzejom grada Splita, Muzejom grada Umaga, Gradom Umagom te Ustanovom Festum organizirao i 2018. godine otvorio izložbu naziva „Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika“.
U narednih nekoliko godina održano je više postava izložbe duž jadranske obale, a istoimena izložba će 13. rujna ove godine, u 18.30 sati, u organizaciji Generalnog konzulata Republike Hrvatske, Hrvatskog pomorskog muzeja grada Splita i Plovputa biti postavljena u Trstu, gdje će se nalaziti do 10. listopada 2022. godine, piše Morski.hr.
Izgradnja svjetionika na Jadranu počinje nakon što je Austrija početkom 19. stoljeća ovladala sjevernim Jadranom te odabrala Trst kao glavnu izvoznu luku države koja je zauzimala pretežito kontinentalni dio područja što ga danas nazivamo Srednjom Europom. Nakon priključenja Trsta i Istre potrebu za izgradnjom svjetionika već je 1805. nadležnima predočila tzv. deputacija odnosno izaslanstvo Tršćanske burze, a kao mjesto izgradnje prvoga svjetla predložen je rt Savudrija, ključna točka na ulazu u Tršćanski zaljev. Carski dekret izdan je tek 1816, slijede pregovori izaslanstva i vlade nakon kojih Tršćanska burza preuzima nadležnost za postavljanje i održavanje pomorskih svjetala, da bi 1818. svjetionik na Savudriji bio dovršen.
Foto: Morski.hr
Kako je Trst u to vrijeme bio bez premca glavna luka Carevine, to je i sljedeći svjetionik podignut na istarskoj obali. Bio je to 1833. svjetionik Porer na hridi pred Premanturom. Do polovice 19. stoljeća promet Jadranom znatno se povećao pa je sazrela svijest o potrebi izgradnje cijele mreže svjetionika, a kao mjesta izgradnje odabrane su i druge istaknute točke na hrvatskoj obali. Godine 1839. započinje raditi svjetionik na rtu Struga na južnoj strani Lastova, a 1849. svjetionik Veli rat na sjeverozapadnom kraju Dugog otoka.
Foto: Morski.hr
Budući da su do polovice 19. stoljeća izgrađeni i svjetionici u tršćanskoj luci te na otoku Krfu, u tom razdoblju istočna obala Jadrana imala je primat pred zapadnom, na kojoj je izgrađen samo jedan svjetionik, Piave Vecchia na venecijanskoj laguni.
Škuna Governor Ames je krajem 19. stoljeća bila najveći teretni brod, ujedno i prva škuna s pet jarbola.
Istina, ne i prvi brod s tolikim brojem jarbola; toliko ih je imao i nešto ranije izgrađen brigantin David Dows (škuna ima sva uzdužna jedra, a brigantin kombinaciju križnih i uzdužnih jedara), piše Otvoreno more.
Governor Ames već je na prvoj plovidbi ostao bez jarbola. Svih pet.
Jak vjetar slomio mu je prvi jarbol, a onda je on pokosio i za sobom povukao ostale. Bacili su sidro, ali je i sidreni lanac puknuo i brod se nasukao na Georges Bank.
Nakon odsukavanja i remonta, Governor Ames opet je plovio s pet jarbola, ali ti novopostavljeni bili su kraći od prvobitnih.
