Pomorac iz Splita nepravomoćno je krajem kolovoza ove godine izgubio spor protiv “Jadroplova”. Splitsku brodarsku kompaniju u većinskom državnom vlasništvu je, naime, tužio za naknadu štete zbog ozljede na radu koju je pretrpio na brodu “Trogir” 2015. godine u Brazilu.
No Trgovački sud odbio je zahtjev pomorca da mu se na ime pravične novčane naknade za fizičke bolove, strah i naruženost isplati 44.040 kuna, 2.000 kuna za tuđu njegu i pomoć, 6.716 američkih dolara naknade zbog trajno smanjene životne aktivnosti, te 15.086 američkih dolara na ime izgubljene zarade, sve s kamatama koje teku od 2016. godine.
Pomorac je tužbu podnio 2018. godine. Umjesto dobivene odštete, a u slučaju da presuda postane pravomoćna, “Jadroplovu” će morati nadoknaditi 42.062 kune parničnih troškova.
Kao mornar je, naime, radio na brodu za prijevoz rasutih tereta iz flote “Jadroplova”. Obavljajući posao mornara, tijekom pripremanja dizalice broda za isplovljavanje, zadobio je otvoreni prijelom trećeg prsta na lijevoj šaci. Pomoć mu je pružena u Brazilu, no kako je utvrđeno da nije sposoban raditi, vraćen je u Split, gdje je nastavio liječenje.
Tijekom trajanja ugovora primao je naknadu koja je bitno niža od njegove plaće, pa je tražio razliku koju je mogao ostvariti da je bio sposoban za novo zaposlenje.
“Jadroplov” je na tužbu iznio niz prigovora, među ostalim da pomorcu nije bio poslodavac i da zbog toga ne može biti odgovoran za štetu koja je nastala zbog ozljede na radu. Splitskom brodaru sud to nije povjerovao.
No zato je sud povjerovao u drugu tvrdnju odvjetnika “Jadroplova” – da je do ozljeđivanja došlo “krivnjom pomorca jer je zadržao prst na stazi po kojoj dizalica klizi, kada mu je dizalica prignječila prst lijeve ruke”. Svoja mišljenja dali su vještak psihijatar, sudskomedicinski vještak, fizijatar, financijsko-knjigovodstveni vještak… Vještak pomorske struke ustvrdio je da je pomorac bio osposobljen za rad na osiguran način.
– Staza po kojoj se kreće kotač dizalice je jedno od opasnih mjesta na kojima je zabranjeno staviti ruku prilikom bilo kakvog rada ili rukovanja dizalicom. Na to se članove posade redovito upozorava tijekom školovanja i za vrijeme rada – naveo je vještak, koji je zaključio da pomorac posao nije obavljao na siguran način, nego je držao ruku na stazi po kojoj se kretao pokretni dio dizalice.
Pomorac je, s druge strane, tvrdio da je krenuo stavljati pinove u dizalicu. No sud smatra kako se prethodno nije uvjerio da je dizalica zaustavljena i da neće opet biti pokrenuta.
– Stavljanje ruke na stazu po kojoj se dizalica kreće predstavlja riskantnu radnju koju pomorac nije smio poduzeti. Ozljedu je pretrpio isključivo svojom krivnjom, zbog nepažnje – smatra splitski sud. Ta presuda nije konačna.
Prije, kada bih razmišljala ili slušala priče o pomorcima, nikad nisam zamišljala neke teške ili loše situacije s kojima se ti ljudi susreću. Uvijek su mi tada u glavi bile neke lijepe slike sretnih ljudi koji „tamo nešto plove“, pa onda dođu kući i uživaju. Zamišljala bih njihov lagodan život. Bile su mi zanimljive priče djece pomoraca, koja sa svojim roditeljima vječno idu na daleka putovanja o kojima su ostala djeca tek mogla sanjati. Sve mi je to zvučalo poput bajke. Jednako kao što nam tuđi problemi uvijek izgledaju manje bitnima od naših vlastitih. Tako je bilo sve dok se i sama nisam susrela s takvim životom.
Nikad nisam znala kako želim da mi život bude. Drugi su uvijek imali neke predodžbe svojih budućnosti. Ja svoju nikad nisam vidjela, rijetko sam je zamišljala, jer što god da mi planirali, život će posložiti svoje karte, sasvim različite od onih što smo ih pomno isplanirali. No, ono što sam oduvijek znala bilo je da nikada ne želim završiti s pomorcem. Unatoč tome što su mi njihovi životi zvučali lagodno, oduvijek sam podsvjesno znala da je to samo naizgled. Ali, kao što to obično biva, život nas ponekad odnese u nekom sasvim drugom smjeru, srce ne bira, ljubav ne pita.
Moj muž je pomorac i osam mjeseci u godini provede na brodu. Zvuči puno, zato što i je puno. Odvojenost je, kako se kaže „daleko od očiju, daleko od srca“, istinita za neke odnose, no za naš je samo još jača poveznica, još dublja spona. Odvojenost koja ponekad para srce, većinom je baš ta koja sjedinjuje jer postajemo svjesni naše ljubavi, bliskosti, intimnosti, prisnosti i poštovanja jedno prema drugom. U odvojenosti možemo dublje promišljati o bračnom i partnerskom odnosu i onome što u njemu možemo poboljšati.
Vrlo često promislim prazno mi je srce, prazna mi je duša, prazna mi je kuća, sve mi je prazno bez njega. No, onda se trgnem i sjetim se višeg cilja, naših planova, naših želja i snova, koje tek treba ostvariti pa me brzo teške misli prođu. Život nije ovaj trenutak, već neprekidno ulaganje danas, za ono bolje sutra. Tako je i nama, tako je svakome tko teži višem i boljem, a uvijek može bolje.
No, ono što prije nisam znala upravo je ta težina pomorskog posla. Pomorci se uvijek vrate kućama i znaju da je ono što svijet želi čuti su lijepe priče o prekrasnim zemljama i kulturama koje su vidjeli. Ono što nitko ne želi čuti je koliko to uistinu je težak kruh. Uljepšana istina je ono što društvo traži i što je društveno prihvatljivo. Teške sudbine nitko ne voli, ali upravo je to sudbina svakog pomorca. Težak život, nespavanje, stres, brige i mukotrpan rad. Proliju se tu krv, znoj i suze. Novac se krvavo zaradi, a to ne vidi nitko osim njih i onih koji s njima dijele dobro i zlo.
Upravo su brakovi pomoraca, a s tim i njihove supruge, podvrgnuti osudama društva. To je, nažalost, opće poznato i uvriježeno mišljenje većine. A zapitaju li se ti ljudi ikada kako je njima zaista, i kako njihova djeca odrastaju bez očinske zaštite i ljubavi? Rekla bih da ne baš.
Uvijek sudimo ono o čemu vrlo malo znamo. To je ljudski, ali ne baš lijepo. Jednako tako, za supruge pomoraca učestalo se kaže: „ona je kućanica“. Ono što nitko ne vidi je da ona nije samo kućanica, ona je svojoj djeci majka, otac, njegovateljica, učiteljica, pedagog, psiholog i doktor. Ukratko, ona je sve, ali nitko to ne vidi jer to ona šutke odrađuje u svoja četiri zida.
Biti u braku u kojem ima više odvojenosti nego zajedništva nije za svakoga, ali kad se ljudi vole, milje ne znače ništa. Osjećam se bližom svome mužu, koji je na drugom kraju svijeta, nego ljudima s kojima svakodnevno provodim vrijeme. Današnja tehnologija nam je omogućila da se svakodnevno čujemo. Prije se ljudi ne bi čuli mjesecima. Sada su tu i video pozivi, koji nam daju lažni dojam bliskosti. Ponekad ne znam je li to dobro ili loše. Razdvajaju nas oceani, mora i kontinenti, a gledamo se kao da sjedimo jedno nasuprot drugom i ispijamo svoju prvu jutarnju kavu. Kad poklopimo slušalicu, naše bliskosti više nema. Kad se kamera ugasi, ostaje nam samo prazan ekran i ništa više. Tek onda postajemo svjesni udaljenosti i to je ono loše što nam daje napredna tehnologija, na kojoj smo itekako zahvalni jer se svakodnevno vidimo i čujemo. Daje nam samo iskrivljeni privid i ništa više.
Zapitati se je li učestala komunikacija uopće dobra bio bi samo izraz nezahvalnosti jer ne možemo niti zamisliti kako je prije bilo pomorcima koji se sa svojim obiteljima ne bi čuli mjesecima. No, unatoč svemu, ipak smatram da konstanta komunikacija, poruke, pozivi i slike zaista za nas same u konačnici nisu dobri. Samo daju laž i privid. Moj muž nije tu i ne mogu doći do njega. Naravno, uvijek je lijepo imati mogućnost poslati mu poruku o tome što se danas događalo i kako sam provela dan i isto to čuti od njega. Razveseli me to, lagala bih kad bih rekla da nije. Ali, učestala komunikacija nije dobra ni za jedno ni za drugo jer je sve samo ne istinita. Ničeg nema. Ono što ostaje kad se kamera ugasi su usplahirene emocije kojima treba još dugo da se nakon toga smire. Stoga mi je ponekad draže da samo čujem da je dobro i da je sve u redu, to mi je sasvim dovoljno.
Život s pomorcem, koliko god naizgled bio bajkovit, ponekad je sve samo ne to. Podrška, ljubav, razumijevanje, tolerancija, uzajamno bodrenje, hrabrost, poštovanje i međusobni ponos, ono je što održava sretan brak s pomorcem, a ne lagodan život. Iskreno govoreći, koliko god se ja trudila, ne mogu shvatiti kako je njemu na brodu. No, uvijek mogu saslušati i to je ono što činim.
Ponekad je potrebno samo saslušati i šutjeti. To je znak podrške i ljubavi koja nam je prijeko potrebna, a pogotovo našim pomorcima koji tuku more miljama daleko od svojih voljenih.
Tridesettrogodišnjak iz ove priče vodi sasvim uobičajen i miran život, ne puno različit od života svojih prijatelja. Završio je fakultet i radi u struci. No, njegovo je djetinjstvo bilo neusporedivo s djetinjstvima druge djece. On je doživio ono čemu je možda svega još par djece imalo priliku svjedočiti.
Rino Rivi Kolombatović, kao dječak, školske praznike ne bi provodio na igralištima igrajući se s vršnjacima, već na kontejnerašu, s ocem kapetanom i svojom majkom te cijelom brodskom posadom. Njegovo iskustvo je nešto predivno, nešto što je vrijedilo čuti, a potom i prepričati. Rino je simpatičan i ugodan sugovornik, a sjetio se svih detalja s broda koja su mu za čitav život ostala u jako lijepom sjećanju. Kada sam prvi put od njega, sasvim slučajno, čula ovu priču, jedva sam je čekala podijeliti. Bila bi prava šteta da Rinova iskustva ne budu prenesena.
Koliko ste tada imali godina?
Bila je to 2000., imao sam 11 godina. Brod je bio kontejneraš. Majka i ja proveli smo cijela moja dva mjeseca školskih praznika s ocem na brodu. On je bio kapetan. S nama je plovilo 25 članova posade, svi su bili Hrvati.
Kako ste se osjećali na brodu?
Dijete ko dijete, kad imaš 11 godina i dođeš na nešto ogromno, kad vidiš to uživo, sve ti je fascinantno, imaš dojam kao da si u filmu. To su bili novi brodovi, opremljeni stvarima za koje nisam ni znao da postoje. Imali smo mjesto za gledanje filmova, bilo je tu mnoštvo VHS kazeta pa sam uglavnom gledao znanstvenu fantastiku jer sam to oduvijek volio. Gledao sam filmove većinu vremena sam jer je to bilo na oficirskoj palubi. Tko god bi se tu našao, gledao bih s njima.
Upoznao sam sve članove posade broda, od mazača do upravitelja stroja. Osjećao sam se kao dijete u nekom lunaparku ili cirkusu. Sve mi je bilo dozvoljeno, sve sam smio. Mogao sam ići i na komandni most. Tada su bili kompjutori na brodu u oficirskoj palubi pa sam sve to istraživao. Igrao sam i igre. Sve mi je bilo zanimljivo. Časnici su pisali izvješća, ja sam to sve gledao i apsolutno ništa od toga mi nije bilo jasno, ali mi je bilo zanimljvo jer sam mogao proučavati što god su radili. Dovoljno mi je bilo samo biti pored njih dok rade da mi bude uzbudljivo. Imali smo čak i bazen pa sam se mogao kupati. Bila je i teretana, no to me nije pretjerano zanimalo jer sam bio premalen za takve stvari.
Dijete ko dijete, bila mi je ista stvar je li netko kapetan ili mazač. Meni su svi bili ljudi, nije me zanimalo tko je časnik, tko je posada. Igrom slučaja, sprijateljio sam se s jednim članom posade. On tada bio mladi momak od 18 godina. Čuvao me je, a ja bih mu pričao svoje djetinjaste anegdote. Bio mi je kao stariji brat na brodu, brat kojeg nikad nisam imao jer sam jedinac. Sjećam se kao da je danas bilo. Naime, bio je jedan stol na katu za časnike u sobi za sastanke i ja sam tu našao neku plahtu i napravio mrežu za igranje stolnog tenisa. Igrao sam s prvim i drugim časnikom te upraviteljem stroja i svojim ocem, ali mi je najzanimljivije bilo igrati s članom posade koji mi je bio kao stariji brat. Bilo je neobično da on provodi toliko vremena na katu za časnike, ali bili smo bliski pa su mi dozvolili da tu igramo stolni tenis.
Plakao bih od smijeha kad bi valjalo dok smo igrali. Tad bismo padali po podu prilikom igranja. Bilo bi perioda kad nismo smijeli igrati, kad bi bili u luci pa bi došla inspekcija. Ja tada nisam razumio zašto mi ne dozvoljavaju da se igram. Nisam shvaćao brod kao nešto ozbiljno, nego kao igru pa danima nisam s ocem pričao i ljutio bih se na svih. Krivio sam ih što su mi uništili igru. Sad kad se toga sjetim, slatko se sam sebi nasmijem.
Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Jeste li se ikada osjećali zarobljeno na brodu?
Baš nikad. To je bio golem brod. Imao sam sve. I videoteku i bazen i teretanu. Ni u jednom trenutku nisam osjetio dosadu jer sam se uvijek znao sam zabaviti. Sve mi je bilo fascinantno.
Gdje ste sve izlazili s broda kad ste bili u luci?
Na pet mjesta. U Italiji u Genovi, u Španjolskoj u Cadizu i Valenciji, u Portugalu u Lisabonu te u Kanadi u Montrealu. Mogao bih slobodno reći da me Lisabon oborio s nogu. Nakon toga sam se još dvaput vratio tamo. To mi je još uvijek najljepši grad u kojem sam bio jer me podsjeća na moj Split.
S Vama je bila i majka. Kako je njoj bilo kao jedinoj ženi na brodu?
Iskreno, ne znam jer sam tada bio malen pa nikad nisam o tome razmišljao. No, ono što mogu sa sigurnošću reći je da mi se život ni na koji način nije razlikovao na brodu i doma. Samo što mama na brodu nije kuhala, a doma je. I to je sve.
Mislim da mama nikad nije imala problema što je jedina žena na brodu jer joj to nije bilo prvi put da je s ocem na brodu. Išla je ona s njim i prije nego sam se ja rodio. Uvijek je s njim putovala po brodovima i mogao bih reći da je bila naučena na brodski život. Svakako joj to nije bila nepoznanica. Svi su je poštovali i nitko se prema njoj nije odnosio drukčije. Svi smo bili prijatelji, brod je bio naš dom.
Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Kako Vas je posada prihvatila, jesu li se ikad prema Vama loše odnosili?
Nikad. Posada me prihvatila doslovno kao da sam vlastiti sin svakog tog čovjeka. Svi su me pazili, čuvali i brinuli se za mene. Brod je jako opasan i odlazak na palubu za dijete je bio najopasniji. Stoga je otac naredio svima da me ne puštaju na palubu bez njegova ili majčina prisustva. Na sreću, paluba mi nije bila pretjerano zanimljiva, a što se tiče unutrašnjosti broda uvijek je tu bio netko tko me pazio i bio sa mnom.
Jedna situacija koja mi je zauvijek ostala u pamćenju je jedna noć kada nisam mogao spavati. Bilo je dva ujutro kad sam se probudio i pitao sam oca smijem li ići na komandni most i biti u gvardiji s časnikom. Otac me odveo na most i ostao sam s časnikom. Bila je mrkla noć i tišina. Gledali smo u radar i pili smo čaj. Dan danas osjećam miris tog čaja.
Kad si tu, na tako velikom brodu, gledaš naprijed, a sve što vidiš je samo mrak i nemaš percepciju gdje si ni kuda ideš … Ne možeš kao jedanaestogodišnjak razumjeti da si nasred Atlantskog oceana i da ploviš za Ameriku. Samo sam mu ponavljao: “Kako ti znaš gdje sad ideš?” Govorio mi je da gledam u radar i pokušao mi pojasniti gdje se nalazimo te mi pokazivao karte. Bio sam dječak i to mi je tada bilo jako teško percipirati. Ništa ga nisam razumio.
Jeste li imali mogućnost pratiti ukrcaj i iskrcaj tereta?
Bio je ukrcaj u Europi, a iskrcaj u Kanadi. Što se tiče ukrcaja i iskcaja, to mi je bilo zanimljivo jer je tu bila gomila kontejnera i kad je brod pun, samo komandni most vidi naprijed, a na svim drugim etažama na brodu kad gledaš kroz prozor vide se samo kontejneri. Uz kontejnere, na pramcu broda prevozili su se automobili koji nisu bili u kontejnerima nego vezani, pa mi je to bilo zanimljivo. Otac mi je dozvolio da idem s njim gledati ukrcaj.
Isto tako, kad smo krenuli iz Europe za Kanadu, netom nakon napuštanja luke, nije mi bilo jasno zašto otac u pratnji časnika ide i tupim predmetom tuče po kontejnerima pa sam pitao zašto. Odgovor je bio radi slijepih putnika koji su išli “trbuhom za kruhom” iz Europe, a ista je situacija bila i kad smo išli iz Kanade za Europu. Ti ljudi su išli u obećanu zemlju, Ameriku. Doduše, nikad ih nismo našli na brodu.
Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Jeste li nakon tog iskustva poželjeli postati pomorac?
Kasnije, kad sam shvatio što znači biti pomorac, kad sam shvatio da pola svog života nisam vidio oca, znao sam da to nije nešto što bi mene privuklo. No, kako to biva, u pomorstvu sam cijeli svoj život. Radio sam u marinama, bio na jedrilicama i sad sam pomorski agent.
Pretpostavljam da su ostala djeca u školi, kad biste se vratili s praznika, bila ljubomorna na sve što ste tijekom ljeta doživjeli?
U to doba i u tim godinama, reći nekome da si bio na brodu i na drugom kontinentu bilo je kao reći im da sam bio na drugom planetu. Nitko od prijatelja mi nije vjerovao. Pričao sam im sve i pokušao im dočarati svoje doživljaje, ali uzalud. Sva su djeca ista, stvari koje nisu sami doživjeli ne zanimaju ih pretjerano.
Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Bivanjem na brodu postali ste bogatiji za jedno prekrasno iskustvo, koje je rijetko tko imao prilike doživjeti. Je li Vas taj događaj obilježio za cijeli život?
Sigirno da je. Tad sam bio dječak, a živio sam s 25 nepoznatih ljudi. Tako naučiš komunicirati s raznoraznim ljudima, različitih osobnosti i godina.
Kad sam bio u Montrealu, izašli smo na kopno i bila je zima. Bili smo tu pet, šest dana. Montreal ima grad ispod grada. Ispod se nalaze tržnice, restorani i dućani. Sve mi je to bilo fascinantno. Jednom smo prilikom išli u restoran i tu sam prvi put kao jedanaestogodišnjak vidio dvoje djece crne puti. Sjećam se tog dana kao da je danas bio. Nisam mogao vjerovati svojim očima da su crni, bili su mi fascinantni. Gledao sam neprestalno u njih i majka me upozorila da prestanem jer sam nepristojan. Nisam si mogao pomoći, bili su mi presmiješni. I oni su gledali u mene. Ma djeca k’o djeca, sve im je igra. Gledali su oni mene, gledao sam ja njih, smiješni su bili oni meni, kao i ja njima. Upoznao sam druge kulture koje nikada do tada nisam imao prilike vidjeti. Bilo je jako zanimljivo. Kažem Vam, osjećao sam se kao u filmu.
Je li Vam bilo neobično vidjeti oca na poziciji kapetana? Do tad Vam je bio samo tata pa me zanima jeste li ga tada gledali drugim očima?
Bio sam malen i nisam imao percepciju oca kao glavnog na brodu. Meni je on uvijek samo tata i sve mi je bilo isto kao i doma. Jedina je razlika bila da je na brodu imao puno posla, a kad je doma imali smo sve vrijeme svijeta da se igramo i družimo i idemo na Hajduka. Na brodu je uvijek imao jako puno posla pa sam negodovao kako za mene nema vremena jer nikad nisam doživljavao da je otac posadi nadređen. Nikad, baš nikad.
Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Što ste na brodu radili u slobodno vrijeme?
Ma sve vrijeme tamo je bilo moje slobodno vrijeme za igru i što god sam poželio. Gledao sam filmove, igrao stolni tenis i družio se s članovima posade. Svi su me voljeli, bio sam im drag, a i oni meni. Sjećam se da sam išao u kuhara i taj miris kruha ne postoji nigdje na svijetu osim na brodu. Mama mi nikad nije dozvoljavala da jedem topao kruh da me želudac ne zaboli, pa bih se ja uvijek digao malo ranije i iskrao se do kuhara. Zamolio bih ga da mi izreže topli kruh. Mazao bih maslac i gušio sam se u tome. To mi je bila najdraža hrana na brodu. Nažalost, na brodu nije bilo sladoleda, pa kad bih poželio nešto slatko kuhar bi mi dao tamnu čokoladu koju je koristio za kolače. Bila je tvrda kao kamen jer je morala biti u škrinji. Prvo bih je morao ugrijati. U škrinji se nalazila tolika gomila hrane da nisam mogao vjerovati da uopće postoji tolika količina hrane.
Je li postojalo neko mjesto na brodu gdje vam otac nije dozvolio da idete?
Da, stroj. Tamo nisam smio jer je bila ogromna buka. Samo mi je jednom prilikom dopustio, ali sam prvo morao staviti slušnu zaštitu i kacigu. No, stroj me nije nimalo zainteresirao jer je bio smrdljivo i jako bučno mjesto. Čim sam ušao odmah sam poželio izaći i ići na most. Tamo sam obožavao proučavati sve što časnici rade, a dosta sam i naučio od njih.
Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Danas, kad se svega prisjećate ili kad nekome, kao sad meni, prepričavate brodska iskustva, možete li reći da ste sretni što ste imali priliku svemu tome svjedočiti i doživjeti brod?
Naravno. Tu su stvorena mnoga prijateljstva. Otac je bio kapetan pa se sprijateljio s prvim časnikom i upraviteljem stroja, postali smo obiteljski prijatelji. Bili smo više puta kod upravitelja stroja u Metkoviću. Bilo mi je zanimljivo ići doma kod nekoga s kim sam provodio vrijeme na brodu.
Zapamtio sam lica i glasove ljudima s kojima sam bio na brodu, a deset godina od tog iskustva, dakle 2010., u gradu sam sreo neke od njih i javio sam im se. Naravno, oni mene nisu prepoznali jer sam tad imao 18 godina, a na brodu 11. Promijenio sam se i odrastao. Bilo mi je jako lijepo vidjeti ih, a i njima mene, pa su me pitali čime se bavim u životu. Sve u vezi mene ih je zanimalo. Njihova lica i glasovi će mi zauvijek ostati u sjećanju, kao i međuljudski odnosi s broda, ta poznanstva i prijateljstva.
Neke od njih još uvijek viđam, no nažalost većinu, nakon broda, više nikad nisam sreo. Kako zadnjih par godina radim u pomorstvu kao agent, često mi padnu na pamet jer razmišljam na kojim su brodovima i na kojim kompanijama. Sve bih volio znati u vezi toga. Gdje god da jesu, volio bih da su zadovoljni i neka im je mirno more.
Obrazloženje je da nam liječnici nisu napisali u nalazima da moramo biti repatrirani. Ne znam kakve to veze ima, pa ne mora se liječnik razumjeti u pomorstvo, već u svoj posao, a obojica smo dobili nalaze koji potvrđuju da više nismo sposobni za rad, rekao je jedan od hrvatskih pomoraca.
RIJEKA – Dvojica hrvatskih pomoraca s broda »Mirjana K«, iako su ih grčki liječnici još prije desetak dana proglasili nesposobnima za rad, zbog zdravstvenih problema, i dalje su na brodu, usidrenom ispred luke Pirej, gdje je zaustavljen zbog dugova još početkom ljeta, a u međuvremenu je proglašen napuštenim od brodara, riječke tvrtke Alveus Capital kojoj je na čelu Alan Klanac, bivši predsjednik uprave Jadrolinije, piše Novi list.
Na brodu su, osim njih dvojice, još dva hrvatska državljanina, dvojica Albanaca i jedan Crnogorac koji također čekaju rasplet drame u kojoj su se, ni krivi ni dužni, zatekli, i dopuštenje grčkih vlasti da se iskrcaju s broda i odu kućama. Jedan od oboljelih pomoraca prije dva tjedna je bio hospitaliziran, zbog otežanog disanja uzrokovanog teškim bronhitisom, dok je drugi bio na liječničkim pregledima i promatranju zbog sumnji na probleme sa srcem.
Najava agenta
– Kad je kolega otpušten iz bolnice, vraćeni smo na brod. Obojica se i dalje ne osjećamo dobro, a liječnici su nam izdali nalaze po kojima smo nesposobni za daljnji boravak i rad na brodu. Unatoč tome, grčke vlasti odbijaju pristati da budemo repatrirani o trošku P&I kluba osiguravatelja broda. Obrazloženje je da nam liječnici nisu napisali u nalazima da moramo biti repatrirani. Ne znam kakve to veze ima, pa ne mora se liječnik razumjeti u pomorstvo, već u svoj posao, a obojica smo dobili nalaze koji potvrđuju da više nismo sposobni za rad. Ne znam što bismo još trebali dobiti da nas napokon puste kući, rekao nam je jedan od pomoraca.
Dodaje kako su obojica još u subotu, 27. kolovoza, dobili najavu brodskog agenta da će dva dana kasnije, u ponedjeljak, 29. kolovoza, biti poslani kućama te da se spreme za put u Hrvatsku.
– U nedjelju i ponedjeljak nije se javio, ni u utorak, a kada smo provjerili, ispalo je da uopće nije dao nikakav zahtjev za naš iskrcaj i repatrijaciju. Ne znam do kad nas misle držati ovdje. Moram istaknuti da naše veleposlanstvo u Ateni zaista ulaže velike napore u rješavanje našeg slučaja, stalno su s nama u kontaktu i pritišću grčke vlasti da dopuste repatrijaciju. S druge strane, gospodin Klanac stalno nešto obećava, evo zadnje nam je najavio da će tijekom ovog tjedna biti sve riješeno i da ćemo ići kući, cijela posada, ali slično je bilo i prošlog tjedna pa smo još uvijek ovdje. Njemu više ništa ne vjerujem, ne samo ja, nego nitko od posade, rekao nam je pomorac.
Danas sastanak
Kako saznajemo, već tijekom današnjeg dana trebao bi biti održan sastanak predstavnika grčkih lučkih vlasti i hrvatskog veleposlanstva u Ateni, na kojemu će se razgovarati o mogućnosti repatrijacije posade »Mirjane K«, odnosno barem dvojice oboljelih pomoraca, proglašenih nesposobnima za rad.
Luka Simić, inspektor Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF) koji vodi slučaj »Mirjana K« potvrdio je da ITF i Veleposlanstvo zajednički rade na tome da grčke vlasti dozvole repatrijaciju.
Inače, Klanac je, putem dopisa, objavljenog na Radio Rijeci, najavio repatrijaciju pomoraca još za prošli tjedan. Sada, kako kažu sami članovi posade, najavljuje i obećava repatrijaciju do kraja ovog tjedna. Njegova tvrtka, podsjećamo, nije isplatila naknadu za plaće pomorcima, zbog čega im nisu bile isplaćene ukupno tri mjesečne plaće. U međuvremenu je P&I klub isplatio posadi zaostale plaće, zaključno sa 17. kolovoza, a onima kojima teče četvrti mjesec bez isplate od poslodavca, osiguravatelji su, prema Konvenciji o radu pomoraca, dužni isplatiti još jednu mjesečnu plaću, nakon čega završava obaveza osiguravatelja po tom pitanju. Pojednostavljeno, ako se ne iskrcaju kraja ovog mjeseca, moglo bi se dogoditi da za period nakon toga uopće ne budu isplaćeni. Svima su im, pri tom, istekli i ugovori o radu na brodu, no grčke vlasti uporno odbijaju dopustiti iskrcaj, pravdajući takvu odluku nedovoljnim brojem članova posade za siguran boravak broda na sidrištu.
Do sad su, s broda usidrenog ispred Pireja, iskrcana dvojica članova posade, obojica zbog lošeg zdravstvenog stanja. Zadnji je iskrcan u prvoj polovini kolovoza, kada su grčke vlasti, i tada nakon poduljeg natezanja s ITF-om i hrvatskim veleposlanstvom, ipak uvažile preporuku grčkih liječnika da mora biti upućen na kirurški zahvat. Ovog puta Grci imaju još manje razumijevanja za oboljele pomorce, ne dopuštajući im se iskrcaju s broda i odu kućama i primoravajući ih da budu na brodu, suprotno nalazu grčkih liječnika, čime izravno ugrožavaju njihovo zdravlje.
Pročitavši tekst koji smo nedavno objavili o mami Branki, još jedna majka pomorca odlučila je s nama podijeliti svoje emocije i svoja promišljanja o svom sinu pomorcu. Anonimno nam je poslala svoje viđenje karijere svoga sina i kako se ona kao majka s tim nosi. Ovim putem joj se od srca zahvaljujemo na emotivnim riječima, koje će, vjerujemo, svakoga tko ima imalo veze s pomorstvom dotaknuti u srce, a poneke od vas i dovesti do suza.
Prenosimo u cijelosti njezin dopis.
Na portalu Pomorac.hr pročitala sam intervju s mamom Brankom i oduševila se. Bilo mi je kao da sam ja, također majka pomorca, govorila o svojim nadama, željama, osjećajima i strahovima. Svaka majka pomorca prepoznat će se u riječima mame Branke.
Moj sin Ivan nije od malena želio biti pomorac. Interesi i sklonosti su mu bili različiti i odrastanjem su se mijenjali. Međutim, uvijek je bila prisutna jedna konstanta – zainteresiranost za prirodu i boravak u prirodi. Očekivala sam da će za životni poziv izabrati zanimanje koje će mu dati dovoljno slobodnog vremena da se posveti upravo tome. Svaka majka želi da joj dijete ima dobar posao koji voli, ne previše težak i da je zadovoljan onim što radi.
Kada je odlučio studirati pomorstvo, smjer nautika, bez pogovora sam prihvatila njegovu odluku. Komunikativna je i tolerantna osoba koja voli istraživati nepoznato i uzbudljivo, jednako kao što je uvijek spreman učiti nova znanja. Zrelo je razmislio o svemu i odlučio se za poziv pomorca. Iskreno, više bih voljela da se odlučio za neki posao na kopnu, da je na sigurnom od vremenskih nepogoda i opasnosti, da ga mogu čuti i vidjeti kad god poželim…
Već nekoliko godina plovi. Najgore mi je bilo dok je bio na kadeturi. Nikako nisam mogla prihvatiti da nije tu i da ga neću vidjeti mjesecima. Sada je treći časnik palube i odrađuje ugovor za ugovorom. Kada nazove na mobitel mojoj sreći nema kraja. Uvijek kaže da je dobro i da mu je dobro. Znam da to kaže da me umiri i da se ne brinem. A ja u razgovoru nastojim biti opuštena vedra. Ne želim da u mom glasu osjeti strepnju. Ubrzo će doći kući, za dva, tri mjeseca eto ga doma, u mom zagrljaju. Srce se stegne. Vrijeme sporo prolazi.
Ivan se oženio i osnovao obitelj. Uz moju ljubav i potporu ima i ljubav svoje supruge. Nije im lako. Mladi su i odvojenost im teško pada. Vidim to. Jedu „kruh sa sedam kora”. Dobro je rekla mama Branka da je to „kruh sa 777 kora”.
Kako vrijeme prolazi naučila sam biti strpljiva i prihvatiti odvojenost.
Naučila sam biti zahvalna na svakom trenutku kojeg provedemo zajedno kad se vrati s broda. Potvrdit će vam to svaka majka pomorca.
Mnoge mame pomoraca mogu se prepoznati u riječima ove divne gospođe, baš kao što se ona prepoznala u riječima mame Branke. A nama su samo potvrdile kako mama uvijek zna što je najbolje reći ili kako se kaže, “mama uvijek zna najbolje”.
Belorussiya, Gruziya, Azerbaydzhan, Kazahstan i Karelya bili su brodovi blizanci iz sedamdesetih koji su se brzo mogli transformirati u ratne brodove
Ova serija od pet brodova blizanaca je ime dobila po prvom isporučenom brodu Belorussiya, a svi su izgrađeni od 1975. do 1976. godine u finskom brodogradilištu Wärtsilä u gradu Turku. Izgrađeni su za Black Sea Shipping Company (Blasco) iz Odesse u SSSR-a, u svoje vrijeme najveće putničke brodarske kompanije na svijetu. Bili su specifični izgradnjom i izgledom jer su izgrađeni kao kruzeri, ali i kao trajekti koji su se lako mogli upotrijebiti u vojne svrhe. Imali su ukrcajnu rampu i veliku garažu za aute ili tenkove i ostalu vojnu opremu te su se mogli veoma brzo transformirati u ratne brodove. U početku su svi oni plovili kao putnički trajekti oko Crnog mora, a od 80-tih godina kao kruzeri diljem svijeta. Bili su kvalificirani kao cruise & ferry brodovi, a izgrađena je još jedna serija s istom namjenom od sedam brodova klase DMITRIJ SHOSTAKOVICH, ali oni su bili nešto manji, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
MIJENJAO IMENA I VLASNIKE
Azerbaydzhan je izgrađen 1975. u Finskoj za 25 milijuna US dolara, imao je 15409 bruto tona, duljine 157, širine 22 i gaza 6,2 metara, a mogao je primiti 650 putnika i 250 vozila. Dva dizel pogonska motora Wartsila – Pielstick ukupne snage 18 000 konjskih snaga su mu preko dvije propele omogućavale brzinu od 20 čvorova. Rekonstruiran je 1984. u Bremerhavenu u Njemačkoj te sada može ukrcati 937 putnika. Godine 1996. brod je kupio Black Sea Shipping Company (Blasco) iz Odesse u Ukrajini te je dobio novo ime Arkadia (Arkadiya).
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević
Od 1997. pod novim vlasnikom New Escape Cruises mijenja ime u Star Venture i iste godine se ponovo rekonstruira u Freeportu na Grand Bahamima te još jednom iste godine mijenja ime u Island Holiday. Godine 1998. mijenja vlasnika Commodore Cruise Line koji mu daje ime Encanted Capri. Za njih je od 2001. plovio iz luke New Orleans kao casino tj. brod kockarnica. Iste godine biva zaustavljen u New Orleansu od strane Međunarodnog sindikata pomoraca (ITF) zbog duga od 500 000 US dolara prema posadi koja je dobila traženi novac, a brod je stavljen u raspremu.
Ponovo 2003. mijenja vlasnika Faraglioni Ltd. i još jednom Flotel Services SA. od 2008. Iste godine mijenja svojeg zadnjeg Demar Instaladora y Constructora S.A. de C.V. iz Meksika koji ga upošljava za smještaj radnika s meksičkih naftnih platformi tj. kao brod hotel. Na samom kraju njegov vlasnik ga je planirao 2020. godine poslati u rezalište u meksički grad Coatzacoalcos, međutim brod je doživio drugačiju sudbinu. Na sidrištu mu je u velikom nevremenu s preko 100 kilometara vjetra podoralo sidro te se nasukao na obalu Alvorada pored luke Veracruz u Meksiku gdje se i danas nalazi. Nemam više informacija od listopada 2021. jer mu je konačnu sudbinu usporila Covid 19 pandemija.
DOLASCI U DUBROVNIK
Zanimljivo je spomenuti da je između 13. lipnja i 19. rujna 1980. Azerbaydzhan održavao redovnu dvotjednu trajektnu prugu: Odessa, Varna, Delos, Mikonos, Iraklion, Corfu, Split, Venezia, Dubrovnik, Piraeus, Istanbul, Yalta, Odessa. Za putovanje iz Dubrovnika do Pireja trebalo je izdvojiti 91 rublju, do Istanbula 140, Jalte 187, Odese 219, a do Venecije 65 rubalja. Osobni se automobil u Gružu mogao ukrcati samo prema Veneciji, a cijena se prijevoza, ovisno o duljini vozila, kretala između 25 i 55 rubalja. Rublja je u to vrijeme službeno vrijedila 1 USD, ali se na crnom tržištu (kojeg su redovno u praksi koristili) mogla promijeniti i za trostruko nižu vrijednost.
Azerbaydzhan bi u grušku luku uplovio u 12:00 sati, a odlazio navečer u 21:00 sat, po čemu se može vidjeti da je njegova plovidba osim klasične trajektne pruge u sebi sadržavala i sve komponente jednoga brodskog krstarenja. U programu putovanja za 1984. Azerbaydzhan je plovio na kružnim putovanjima između 15. lipnja i 21. rujna iz Venecije prema Dubrovniku, Pireju, Istanbulu, Yalti i Odessi po cijeni koja je varirala između 420 i 875 USD. Putnicima je posebno naglašena, “no-tipping policy”, odnosno zabrana napojnice članovima posade.
Dnevnički zapisi napada, gotovo iz minute u minutu donose sve detalje bitke što se 12. veljače 1918. dogodila kod otočica Grujica
Od 15 potopljenih brodova u Prvom svjetskom ratu u današnjim hrvatskim vodama, francuska podmornica »Archimede« potopila je tri – »Kupa«, »Dubrovnik« i »Zagreb«, a talijanska podmornica F7 dva – »Pelagosa« i »Euterpe«. Antantine podmornice potopile su samo jedan brod…
Wilhelm Tramer, zapovjednik austrijskog parobroda »Pelagosa«, zapisao je u dnevniku: »11. veljače 1918. godine, magla, utiha, prema naredbi Comando Difesa Marittima, ulazim u Kvarner u potrazi za podmornicama, zajedno s parobrodom »Zadar«, kod Porera. Tu je zakazan sastanak s torpiljarkama Tb89, Tb82 i Tb95. U more spuštamo prisluškivače, piše Danilo Prestint za Novi list.
U dnevniku zapovjednika talijanske podmornice F7 Falangole piše: »11. veljače u 22.20 sati, po zapovijedi, isplovio iz luke Ancona prema Iloviku s namjerom da uplovim 12. veljače u Kvarnerić između Ilovika i Grujice, i postavim zasjedu.
Kod Ilovika zaustavljam dizelske motore jer, zbog magle, smatram da nije uputno da se previše približim obali. Od 6.15 u zasjedi.
U 11.15 smanjila se magla, nalazim se dvije milje jugoistočno od Suska, približavam se Iloviku nakon što sam zaobišao sve austrijske zapreke uz zapadnu obalu Lošinja.
Ostajem u zasjedi kako bih sljedeće noći ušao u Kvarnerić. U 11.30 na pet milja jugoistočno od Suska ugledao pet neprijateljskih razarača tipa Huszar koji plove uz obalu Lošinja.
Pripremam napad, ali pripreme prekidam u 11.50 jer se ne mogu dovoljno približiti (min. razmak 1,5 milja). Razarači nestali u smjeru Silbe. U 12.15 izranjam i puštam dva golube s porukom o razaračima. Ostajem u zasjedi oko dvije milje od Ilovika.«
Dnevničke bilješke
U dnevnika »Pelagosa« zapisano je pak: »12. veljače, 15.50 nalazimo se kod rta Kamenjak. »Zadar« nas slijedi. Tb89, koji je blizu, javlja da je dobio zapovijed da ode u Zadar i prati konvoj.
Odlučujem pregledati podmorje kod Suska, a nakon toga ući u Mali Lošinj te, po dolasku konvoja, kod Grujice, i predvoditi ga do plićaka Albaneže osluškujući podmorske zvukove.
Prijemnik zvukova prestaje raditi, zaustavljamo i pokušavamo otkloniti kvar. U 16.30 ugledao periskop, plovimo krmom svom snagom.«
U dnevniku podmornice piše: »U 16.05 vidim parobrod koji dolazi iz smjera Silbe. Pripremam napad približivši se na manje od milje od Ilovika. U 16.35 sa 600 metara udaljenosti ispalio dva torpeda.«
Foto: Novi list
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Podmornica ispaljuje torpedo, prije nego stroj »uhvati« jedan torpedo prolazi ispod pramca, a drugi nas pogađa. Posada na mostu i pramcu bačena u more. Podmornica prolazi ispred pramca i zauzima položaj za novi napad.«
Iz dnevnika podmornice: »Prvi torpedo pogađa pramac koji je raznesen, drugi promašio…«
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Prostori pod pramcem pune se morem, nije moguće zaustaviti prodor mora, jer je oplata probijena na više mjesta.
Pumpe rade, ali bez uspjeha. Naša dva topa od 47 mm SFK su toliko deformirana da nije moguće ubaciti granatu. Kako bi izbjegli žrtve, zapovjedam spuštanje čamaca.
Kasa s povjerljivim dokumentima je bačena u more. U 16.50 brod je napušten. Čamci se grupiraju 300 metara od parobroda. »Zadar« kreće u potragu za podmornicom, punom brzinom, uz povremeno zaustavljanje i osluškivanje.
Zadar šalje poruku Tb89: Žurno. »Pelagosa« je, izgleda, torpedirana na tri milje od Ilovika.«
Foto: Novi list
Iz dnevnika podmornice: »Parobrod je odmah napušten od posade čamcima. Pramac pod vodom, brod nagnut ulijevo, ali ne tone.
Pripremam punjenje desne torpedne cijevi rezervnim torpedom. U 16.45 ugledam sličan parobrod koji plovi iz smjera Silbe koji nas gađa iz dva mala pramčana topa. Treći torpedo spreman.«
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Podmornica napada »Zadar«. U 17.03 »Zadar« na 2.000 metara vidi periskop, ispaljuje 37 granata.
Na udaljenosti od 30 metara podmornica uvlači oba periskopa. U 17.10 »Zadar« baca dubinsku bombu, periskopi se ne vide.
Zapovjednik »Zadra« ne zna je li prijemnik oštećen, ali neće riskirati zaustavljanje i provjeru zbog blizine podmornice. Plovi stalno mijenjajući smjer.«
Potonuće
Iz dnevnika podmornice: »Oko 17.15 nakon pregleda obzorja moram zaroniti. Jaka podvodna eksplozija uz trup. U 17.20 izranjam radi napada, vidim dvije torpiljarke uz torpedirani brod, drugi brod i dim na istoku.
Opet jaka podvodna eksplozija uz trup, vjerojatno od avionske bombe. Plovim na dubini od 20 metara.«
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Čim je podmornica krenula prema parobrodu »Zadar«, čamci se vraćaju na parobrod, kotlovi su još pod parom, posada zauzima borbena mjesta, čamci su privezani uz bok, parobrod se priprema za tegljenje.
Nakon pet minuta krećemo svom snagom krmom, jako se naginjeno nalijevo. Kormilo ne sluša, brod je neupravljiv. U 17.38 pojavljuju se tri austrijska hidroaviona, nadlijeću nas na velikoj visini, rade tri kruga i nestaju u pravcu Lošinja.
Minut kasnije, »Zadar« baca dubinsku bombu blizu »Pelagosa« kako bi spiječio podmornicu da izroni. Kod Grujice su se pojavile torpiljarke.
Foto: Novi list
U 17.55 torpilarke su blizu. Tb82 otvara vatru prema periskopu i baca dubinske bombe. U 18 sati »Zadar« dobiva naredbu da se priveže uz bok »Pelagose« i pripremi pumpe za pražnjenje pramčanih prostorija.
»Zadar« javlja: mogu ispumpavati samo ručnim pumpama… U 18.20 naredba parobrodu »Zadar«: spustite prijemnik i slušajte… Tb89 počinje tegliti »Pelagosa«, ali konop puca. »Pelagosa« počinje tonuti pramcem. Brod se opet napušta.«
Iz dnevnika podmornice: »Izranjam i na 200 metara vidim torpiljarku koja velikom brzinom ide u našem smjeru. Zaranjam da izbjegnem udar. Opet jaka podvodna eksplozija. Nema veće štete. Ronim na 30 metara dubine i zatvaram poklopac torpedne cijevi.«
Iz dnevnika »Pelagosa«: U 18.22 sati, odmah nakon što su svi napustili brod, on tone. Tb89 prihvaća one koji su skočili u more. Upomoć dolaze i torpiljarke.
Radi se prozivka – nitko nije stradao! U 18.27 dva čamca idu prema mjestu potonuća. Tb89 izvlači prijemnik … U 18.40 dolazi poruka s Lošinja: U 18.30 »Magnet« isplovljava prema mjestu nesreće; Tb87 isplovljava u 19.00.
Tb87 će biti ispod Ilovika i čekati daljnje naredbe; Tb82 ga prati. U 19.20 poruka s Tb89: Vraćam se u Lošinj, Tb82 me slijedi… Vezani u 21.00.«
Iz dnevnika podmornice: »Izranjam na periskopsku dubinu. Vidim tonući parobrod okružen torpiljarkama koje velikom brzinom krstare.
Zbog smanjene vidljivosti (spušta se noć), vjerojatnog prisustva zrakoplova i aktivnosti torpiljarki te vjerojatnosti da se treći torpedo oštetio zbog jakog pritiska od posljedne eksplozije, odustajem od daljnjih napada.
Zaranjam na 30 metara dubine u kursu prema luci Fano. U 19.35 pokrećem dizelske motore, a 13. veljače u 10.15 stižem u Ancona.«
»Pelagosa«
Tip: jahta
Naručitelj: Governo Marittimo di Trieste
Godina: 1898.
Mjesto gradnje: Trieste
BRT 245
NRT 127
Dimenzije: 48,73×6,28×3,1 m
Sudbina:
Tijekom Prvog svjetskog rata rekviriran i korišten kao lovac na podmornice
Sudbina: 12. 2. 1918. torpediran i potopljen kod otočića Grujica
»Zara«
Tip: jahta
Zastava: AUH
Godina: 1910.
Kobilica: 10. 2. 1910.
Porinuće: 21. 5. 1910.
Brodogradilište: San Rocco (6/409)
BRT 303
Dimenzije 45,8×6,7 m
Tijekom Prvog svjetskog rata rekviriran i korišten kao lovac na podmornice kao Zadar
Sudbina: nepoznata
Tb82, Tb87,Tb89
Tip: torpiljarke
Naručitelj: AUH Kriegsmarine
Brodogradilište:
– Tb82 – Ganz & Co. Danubius, Portore (Kraljevica), 1916.
– Tb87 – Ganz & Co. Danubius, Fiume (Rijeka), 1915.
– Tb89 – Ganz & Co. Danubius, Fiume (Rijeka), 1916.
Deplasman: 266/330 t
Dimenzije: 58,5 (57,8)x5,8 m
Pogon: 2x AEG turbine, 2x Yarrow kotla, 2x vijka
Gorivo: ugljen i nafta
Snaga: 5000 KS
Brzina: 28,0 čv
Sudbina:
– Tb82 – 1920. »Naluca« (Rumunjska);
– Tb87 – 1920. T-5 (Jugoslavija);
– Tb89 – 1920. Sado (Portugal)
F7
Tip: podmornica
Naručitelj: Regia Marina
Godina: 1917.
Brodogradilište: Odero, Setri Ponente
Deplasman: 319 (262) t
Dimenzije: 46,5 x 4,22 m
Pogon: 2 x FIAT dizelska motora svaki od po 700 KS; 2 x Savigliano električna motora svaki od po 500 KS
Brzina: 8,0 (12.5) čv
Naoružanje: 2 torpedne cijevi na pramcu od 450 mm; 4 torpeda; protuavionski top Armstrong 76/30 mm; mitraljez Colt 6,5 mm
Ovih dana dubrovački akvatorij posjetila je jahta Dream koja ima zanimljivu povijest, a te je zanimljivosti podijelio Ivo Batričević u grupi ‘Brodovi Dubrovnika nekad i danas’.
Naime, radi se o nekadašnjem kruzeru imena TDI Karadeniz koji je u Dubrovnik dolazio pod turskom zastavom. Danas je on luksuzna jahta čiji tjedni najam iznosi dva milijuna eura, piše Dubrovački dnevnik.
Jahta ‘Dream’ bila je ovih dana usidrena pred Lokrumom, a sada je u Grčkoj.
Gradonačelnik Rijeke Marko Filipović i župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar potpisali su ugovor temeljem kojeg će biti izrađeni odljevi u bronci skulptura Etiopski partizan, Jovanka, Haile Selassie i Tito autora akademskog kipara Antuna Augustinčića.
Odljevi će biti postavljeni u prostorima obnovljenog broda Galeb i to kao stalni postav budućeg muzeja na Galebu, piše Rijeka.hr.
U tu svrhu, a temeljem potpisanog ugovora, Krapinsko – zagorska županija će izdvojiti 62.625,00 kuna za pokriće troškova izrade odljeva spomenutih skulptura.
Potpisivanje ovog ugovora još je jedan pokazatelj dugogodišnje odlične suradnje Rijeke i Krapinsko-zagorske županije i drago mi je da je Krapinsko-zagorska županija na ovaj način odlučila podržati pretvaranje broda Galeb u muzej – rekao je riječki gradonačelnik Marko Filipović prilikom potpisivanja ugovora.
Inače, Galeb se trenutno nalazi na obnovi u brodogradilištu u Kraljevici gdje se pretvara u brod muzej koji će biti trajno vezan u riječkoj luci kao prvi hrvatski brod-muzej.
Galeb je u javnosti najpoznatiji kao Brod mira i ploveća rezidencija Josipa Broza Tita koji je njime putovao u zemlje članice Pokreta nesvrstanih. Izgrađen je u Italiji kao transportni brod, potom je postao ratni brod i polagač mina. Za vrijeme rata oštećen, a potom i potopljen. Nakon II. svjetskog rata izvađen iz mora i služio kao školski brod Jugoslavenske ratne mornarice i Titov brod. Raspadom Jugoslavije prodan je grčkom brodovlasniku koji je bankrotirao. Brod je bio privezan u Rijeci, a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo ga je kulturnim dobrom. Potom ga je Grad Rijeka kupio s namjerom da ga preuredi u prvi hrvatski brod – muzej koji će posjetiteljima pričati priču o svojoj povijesti.
Tijekom proteklih 29 godina “Peace Boat“ je organizirao više od 100 putovanja, uključujući više od 60 putovanja oko svijeta, prevozeći preko 70 tisuća sudionika u više od 270 luka.
“Peace Boat” je japanska nevladina i neprofitna organizacija sa sjedištem u Shinjuku u Tokiju. Osnovana je kako bi promovirala mir u svijetu, ljudska prava, jednakost, održivi razvoj i zaštitu okoliša. Od 1983. godine organizira diljem svijeta kružna putovanja unajmljenim putničkim brodovima. Vjera u to kako svako putovanje u čovjeku budi pozitivne političke i socijalne promjene postala je tako osnovni motiv ovoga zanimljivog projekta kojim se uspješno pokušava eliminirati duboko ukorijenjeni militantni duh, stoljećima ubrizgavan u japansko društveno biće, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
“Peace Boat” je i regionalni nositelj za sjeveroistočnu Aziju projekta globalne suradnje za prevenciju oružanih konflikata. Godišnje se organizira jedno kraće putovanje u obližnje azijske zemlje i tri tromjesečna globalna putovanja na kojima sudjeluje oko 750 japanskih studenata i 50 profesora iz cijeloga svijeta. Oni na ovim krstarenjima posjećuju veliki broj luka na svim kontinentima, a na tim putovanjima su često dolazili i u Dubrovnik. Do danas su s četiri broda 12 puta posjetili Dubrovnik.
MS “OLVIA”
Prvi je put “Peace Boat” došao u Dubrovnik prigodom svog 24. globalnog putovanja brodom OLVIA. Putovanje je započelo 19. listopada 1998. iz Liverpoola s itinererom Havana, Cozumel, Panama City, Guayaquil, Papeete, Suva, Darwin, Bali, Singapore, Mumbai, Massawa, Port Said, Dubrovnik, Civitavecchia, Barcelona, Tanger, a završilo 12. siječnja 1999. u Southamptonu. Ponovo dolazi na svom 26. putovanju započetom 18. listopada 1999. u Tokiju tičući luke: Hong Kong, Dan Nang, Singapore, Colombo, Massawa, Port Said, Haifa, Dubrovnik, Civitavecchia, Las Palmas, Havana, Panama City, Acajutla, Acapulco, Papeete, Lautoka, Chuuk, sa završetkom u početnoj luci 15. siječnja sljedeće godine. Vraća se i na 28. putovanju od 22. svibnja do 21. kolovoza 2000 godine kojom prigodom plovi rutom koja uključuje Tokio, Hong Kong, Da Nang, Singapore, Colombo, Port Victoria, Mombasa, Massawa, Port Said, Ashdod, Piraeus, Dubrovnik, Civitavecchia, Las Palmas, Havana, Panama City, Acapulco, Vancouver i opet Tokio. Na 33. putovanju organiziranom između 22. svibnja i 26. kolovoza 2001. OLVIA plovi itinererom: Yokohama, Kobe, Hong Kong, Ho Chi Minh City, Singapore, Male, Mombasa, Massawa, Port Said, Ashdod, Dubrovnik, Napulj, Casablanca, Las Palmas, Havana, Montego Bay, Panama City, Acajutla, Acapulco, Vancouver, Petropavlovsk, Kamchatsky, Yokohama, Kobe. Na 37. putovanju od 2. svibnja do 15. kolovoza 2002. plovi rutom koja uključuje Tokio, Kobe, Shanghai, Da Nang, Singapore, Male, Safaga, Port Said, Piraeus, Dubrovnik, Tripoli, Bilbao, London, Amsterdam, Oslo, Geirangerfjord, Swartisen, Belfast, Ponta Delgada, Havana, Panama City, Acajutla, Acapulco, Vancouver, Petropavlovsk i Kamchatsky, s povratkom u Tokio pa Kobe.
OLVIA je 1976. izvorno izgrađena za Black Sea Shipping co. – Odessa u finskom brodogradilištu Wartsila – Turku kao putnički trajekt od 15791 bruto tona, dužine 156 i širine 22 metara. Mogao je prevoziti 750 putnika i 256 vozila. Godine 1982. mijenja ime u LEONID BREZHNEV, zatim 1989. ponovo u KARELYA, zatim 1995. u OLVIYA i od 1998. u OLVIA. Dva dizel motora Pielstick – Wartsilia ukupne snage 6625 kilovata preko dvije propele su mu davale brzinu od 21 čvora. Godine 2004. preuređen je u brod kockarnicu s imenom NEPTUNE i matičnom lukom Hong Kong da bi 2021. nakon 45 godina starosti završio u rezalištu brodova.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
SS “THE TOPAZ”
“Peace Boat” će svoje 43. putovanje s brodom THE TOPAZ započeti 22. rujna, a završiti 22. prosinca 2003. tičući luke: Tokio, Kobe, Keelung, Da Nang, Singapore, Chenai, Colombo, Massawa, Port Said, Istanbul, Dubrovnik, Napulj, Alžir, Casablanca, Las Palmas, Bridgetown, La Guaira, Cartagena, Panama City, Acajutla, San Francisco, Honolulu, Tokyo, Kobe. Na svom 54. putovanju od 21. srpnja do 30. listopada 2006. posjećuje luke: Yokohama, Kobe, Da Nang, Singapore, Cochin, Mombasa, Port Said, Istanbul, Piraeus, Dubrovnik, Civitavecchia, Barcelona, Casablanca, Las Palmas, Montego Bay, Cartagena, Panama City, Puerto Quetzal, Acapulco, San Francisco, Honolulu, Yokohama, Kobe.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
THE TOPAZ je izgrađen daleke 1956. godine kao lajner za Canadian Pacific Steam ship Company s imenom EMPRESS OF BRITAIN u brodogradilištu Fairfield Shipbuilding and Engineering Co. iz škotskog Glasgowa. Imao je 25 500 bruto tona, bio je dug 195 metara. Dvije parne turbine Fairfield Pametrada ukupne snage 30000 KS preko dvije propele su mu omogućavale brzinu od 21 čvora. Kuma broda je bila kraljica Elizabeta II. Na liniji iz Liverpoola za kanadski Quebeck i Montreal plovi sa 160 putnika u prvom razredu i 894 u turističkom razredu. Godine 1964. mijenja ime u QUEEN ANNA MARIA, 1975. u CARNIVALE, 1993. u FIESTAMARINA, 1995. u OLYMPIC,1997. u THE TOPAZ i 2008. u TOPAZ. Na svoje posljednje putovanje je isplovio 1. srpnja 2008. iz Singapura za indijsko rezalište brodova Alang gdje je završio u bezličnoj hrpi sekundarnih sirovina indijskih čeličana.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
SS “THE OCEANIC”
“Peace Boat” THE OCEANIC je doplovio u naš Grad i prigodom svog 56. globalnog putovanja organizirano između 25. veljače i 6. lipnja 2006. kada je posjetio luke: Yokohama, Kobe, Keelung, Da Nang, Singapore, Colombo, Monbasa, Massawa, Port Said, Piraeus, Dubrovnik, Venecija, Casablanca, Las Palmas, Bridge Town, La Guaira, Cristobal, Ajacutla, Acapulco, Vancouver, Seward, Yokohama, Kobe. U četvrtak 8. listopada 2009. u ranim jutarnjim satima na vez u gruškoj luci ponovo je doplovio na svom 67. globalnom putovanju koje je započelo 26. kolovoza u Yokohami, a završilo u istoj luci 11. prosinca. Tom je prigodom posjetio luke: Da Nang, Singapore, Port Victoria, Mombasa, Port Said, Kusadasi, Piraeus, Dubrovnik, La Valletta, Civitavecchia, Casablanca, Las Palmas, Havana, Progreso, Cristobal, Manta, Callao, Rapa Nui, Papeete, Apia-Samoa.
OCEANIC je izgrađen 1965. godine u brodogradilištu Cantieri Riuniti dell’ Adriatico shipyard u Monfalconeu u Italiji kao lajner / kruzer za brodarsku kompaniju Home Line pod imenom OCEANIC. Imao je 38872 bruto tona, bio je dug 238 i širok 29 metara, a četiri DeLaval parne turbine su mu preko 2 propele davale brzinu od 26,5 čvorova brzine. Svoje prve plovidbe je započeo na liniji iz Cuxhavena, Southamptona i Le Havrea prema Kanadi s 1600 putnika u dva razreda. Od 1985. mijenja ime u STARSHIP OCEANIC te plovi pod brodarskom kompanijom Premier Cruise Line, a 2000. ponovo mijenja ime u BIG RED BOAT i plovi pod brodarskom kompanijom Pullmantur Cruises.
Od 2009. do 2012. plovi za “Peace Boat” pod imenom THE OCEANIC, a nakon 47 godina plovidbi odlazi u rezalište brodova Zhoushan u Kini, lipnja 2012.
MS “OCEAN DREAM”
OCEAN DREAM je prvi put u luku Gruž uplovio 19. travnja 2014. Ovo svoje 83. putovanje oko svijeta “Peace Boat” je organizirao s polaskom 13. ožujka iz Yokohame tičući luke: Muara (Brunei), Singapore, Colombo, Aqaba, Suez, Port Said, Mikonos, Piareus, Bari, Dubrovnik, Kotor, Motril (Španjolska), Gibraltar, Casablanca, La Guaira (Venezuela), Cristobal, Panama City, Callao (Peru), Rapa Nui (Uskršnji otoci), Papeete, Bora Bora i Honolulu s povratkom u Yokohamu 24. lipnja. Na 88. putovanju iz Yokahame 21. kolovoza 2015. plovi itinererom: Cebu, Singapore, Mumbai, Dubai, Doha, Sueski kanal, Santorini, Kusadasi, Piraeus, Venecija, Dubrovnik (3. listopada), Kotor, Palermo, Marseilles, Barcelona, Gibraltar, Ponta Delgada, Cozumel, Belize City, Cristobal, Panamski kanal, Callao, Papeete, Bora Bora, Samoa, Yokohama. Na svom 95. putovanju s polaskom 13. kolovoza 2017. iz Yokohame OCEAN DREAM je posjetio luke Kobe, Xiamen, Singapore, Yangon, Colombo, Piraeus, Iraklion, Kotor, Dubrovnik (18. rujna), Napulj, Barcelona, Lisabon, Bordeaux, London, Edinburgh, Reykjavik, New York, Nassau, Havana, Cozumel, Cristobal, Corinto, Hilo i Honolulu.
OCEAN DREAM je izgrađen 1981. u brodogradilištu Aalborg Værft, Ålborg- Denmark pod imenom TROPICALE kao prva novogradnja današnjeg najvećeg svjetskog putničkog brodara Carnival Cruise Line. Brod je imao 36674 bruto tona, bio je dug 205, širok 26,5 metara, a dva dizel Sulzer motora preko dvije propele su mu davale brzinu od 21 čvora. Mogao je primiti 1422 putnika i 550 članova posade iako u putovanjima za “Peace Boat” ukrcava samo 800 – 1000 putnika. Godine 2000. mijenja ime u COSTA TROPICALE, 2005. u PACIFIC STAR i 2008. u OCEAN DREAM te u najmu Pullmantura za “Peace Boat” obavlja svoja mirovna putovanja. Na kraju ga je Covid 19 kriza pod imenom DREAM poslala u rezalište brodova u Alang u Indiji 2021. godine.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
U IŠČEKIVANJU NOVIH AKTIVNOSTI
Od rujna 2017. ”PEACE BOAT” brodovi više nisu dolazili u Dubrovnik.
Od travnja 2020. započinju se organizirati i prva, “Peace Boat II” putovanja, na kojima će zaploviti ZENITH, umirovljeni brod iz flote španjolskog Pullmantura. Međutim, globalna pandemija Covid 19 je zakomplicirala daljnja putovanja, brodarska kompanija Pullmantour je bankrotirala te je brod stavljen u raspremu u Lavrio pored Atene. Zadnja informacija je da je brod isplovio 8. lipnja 2022. prema Hai Phongu u Vijetnamu pod imenom TSW SINGAPORE gdje je ponovo u raspremi ili će vjerojatno završiti u rezalištu. Tako brod ZENITH za “Peace Boat” nije napravio niti jedno putovanje. “Peace Boat” je nabavila zajedno s Carnival Corporation plc. brod PACIFIC WORLD ex. SUN PRINCES od 77441 bruto tona. Ni on nije bio bolje sreće radi Covid 19 krize te je uglavnom u raspremi, a i danas se nalazi na sidrištu pored Singapura.
Vjerojatno će uskoro organizacija “Peace Boat” ponovo pokrenuti svoje aktivnosti s novim brodovima kako bi promovirali mir, ljudska prava, jednakost, održivi razvoj i zaštitu okoliša, sudjelovanje u kampanji za ukidanje nuklearnog oružja, kampanjama protiv nagaznih mina, kampanjama o smanjenju ratnih napetosti, sudjelovanje u pregovorima oko smanjenja globalnog zatopljenja planete Zemlje, dodjeli humanitarnih pomoći itd.
“Peace Boat” je još imao dva broda u najmu koja su našoj luci Gruž dobro poznati, ali nisu bili pod ovom organizacijom već su dolazili pod drugim vlasnicima, a to su CLIPPER PACIFIC, ex. SONG OF NORWEY od 18416 BT-a koji je imao svoje aktivnosti 2008. i brod MONA LISA, ex. KUNGSHOLM od 28891 BT-a. koji je bio aktivan 2008. i 2009. godine.
Tijekom proteklih 29 godina “Peace Boat“ je organizirao više od 100 putovanja, uključujući više od 60 putovanja oko svijeta, prevozeći preko 70.000 sudionika u više od 270 luka. Sudionici variraju od male djece do ljudi u svojim 90-ima, iz raznih zemalja i različitih zanimanja.
