Kada je luksuzni brod Oceanos 1991. godine zaplovio po uzburkanom moru, tijekom putovanja oko obale Južne Afrike, glazbenik Moss Hills i njegovi kolege iznenada su se našli odgovorni za sve na brodu, piše BBC.

Tijekom večere Moss Hills je počeo shvaćati koliko je oluja jaka. Konobari, inače poprilično vješti u prenošenju pića i hrane bez prolijevanja, mučili su se. Moss, gitarist iz Zimbabvea koji radi na kruzeru zajedno sa svojom suprugom Tracy, basisticom, nikada prije nije vidio da konobarima ispadaju pladnjevi.

Ranije tog dana, olujni vjetrovi i jaka kiša nekoliko su puta odgodili plovidbu za posljednji dio krstarenja prema Durbanu. No, s obzirom da nije bilo znakova da će se vjetar smiriti, kapetan je na kraju odlučio podići sidro. Oceanos je tako s 581 gostiju i članova posade zaplovio usprkos vjetru od 40 čvorova i valovima visokima i do 9 metara.

Moss i Tracy, oboje u 30-ima, obično su organizirali zabave na palubi pored bazena dok je brod isplovljavao iz luke. Tog je dana zabava premještena u zatvoreno, a Moss se mučio dok je svirao gitaru, pokušavajući održati ravnotežu dok se brod naginjao i valjao.

“Oluja je postajala sve gora i gora“, kaže Moss.

Za večerom je Tracy odlučila otići u njihovu kabinu kako bi spremila torbu za hitne slučajeve, za svaki slučaj. “Otišla je“, kaže Moss, “i odjednom – bum – sva su se svjetla ugasila.“

Kad se nitko od časnika nije pojavio da izda upute, Moss, iako inače nije plašljiv, počeo se osjećati nelagodno.

“Nalazite se na brodu, usred oceana, u mraku i noći, u strašnoj oluji“, kaže, “osjetio sam kako me steže u trbuhu.”

Kad su se upalila mala, prigušena svjetla za hitne slučajeve, Moss je otišao u salon provjeriti glazbene instrumente na pozornici. Stalci za mikrofone i činele bili su razasuti posvuda. Tada je iznenada shvatio da se više ne čuje stalna, pulsirajuća pozadinska buka motora. Brod je ostao bez pogona i usporavao.

Uskoro je Oceanos, dug 153 metra, plutao na valovima koji su se razbijali o trup.

Uznemireni gosti počeli su se slijevati u salon. Biljke u teglama, pepeljare i stolice klizile su nekontrolirano posvuda, a ljudi su morali sjesti na pod dok se brod divlje ljuljao s jedne strane na drugu.

Prošlo je oko sat vremena, a atmosfera u salonu postala je napeta. Moss je zgrabio akustičnu gitaru i počeo pjevati s drugim zabavljačima kako bi pokušao smiriti ljude. Ali kako je vrijeme odmicalo, Moss je primijetio da se brod naginje – ali se više ne vraća u prvotnu poziciju.

“Nešto se loše događa“, rekao je Moss svojoj supruzi Tracy.

Držeći se za rukohvate, Moss i još jedan zabavljač, Julian, mađioničar iz Yorkshirea, probijali su se kroz tamu u utrobi kruzera. Čuli su uznemirene glasove, koji su vikali na različitim jezicima. Časnici su trčali naokolo, neki su nosili torbe, neki su nosili prsluke za spašavanje, a neki su bili potpuno mokri.

“Svi su trčali razrogačenih očiju i izgledali su uspaničeno“, kaže Moss. “Pokušavali smo ih upitati što se događa, ali bilo je kao da ne postojimo.“

Julian i Moss nastavili su do strojarnice.

“Bili smo daleko ispod vodene linije, u mraku, sami – i nije bilo nikoga“, kaže Moss. “To se inače nikada ne bi dogodilo, čak ni kada smo usidreni.“

Debela metalna vrata, sigurnosna barijera koja sprečava istjecanje vode iz jednog odjeljka u drugi u slučaju poplave, bila su čvrsto zatvorena.

“Zvučalo je kao da se iza tih vodonepropusnih vrata čuje zapljuskivanje velike količine vode“, kaže Moss.

Oceanos je tonuo.

U salonu još uvijek nije bilo nikakvih naznaka ni informacija da se nešto događa. Moss je sreo direktoricu krstarenja koja mu je rekala da je kapetan rekao da će morati napustiti brod.

“Tada smo saznali da je jedan čamac za spašavanje s članovima posade, uključujući više časnike, već napustio brod“, kaže.

Moss i ostali nisu imali pojma kako evakuirati brod za krstarenje, niti kako porinuti čamce za spašavanje koji su visjeli visoko iznad palube duž svake od strana broda, no na brodu nije bilo nikoga tko je za to kvalificiran.

Jedan po jedan, počeli su spuštati čamce za spašavanje s desne strane broda. Nisu znali kako zadržati čamce mirnima dok su ljudi ulazili, pa je Moss improvizirao tako što je stajao s jednom nogom na palubi broda, a drugom na čamcu za spašavanje.

Svaki put kada bi se brod nagnuo udesno, Moss bi morao skočiti natrag na Oceanos prije nego što bi se čamac za spašavanje odmaknuo, otvarajući razmak od nekoliko metara. Čamac bi se zatim zaljuljao, razbijajući se takvom silinom o trup broda da su otpadali dijelovi čamca.

Moss i ostali koji su pomagali spuštali su u more redom svaki čamac za spašavanje, u kojima se nalazilo po čak 90 ljudi koji su vrištali od straha. Ali Moss nije imao pojma kako pokrenuti motore.

“Samo bimo ih pustili u mrak, a oni bi jednostavno otplutali u olujne valove“, kaže on.

Oceanos je tonuo sve više i naginjao se na desnu stranu. Bilo je gotovo nemoguće sigurno porinuti preostale čamce za spašavanje na lijevoj strani. Umjesto da se lagano spuste, čamci za spašavanje bili su priljubljeni uz bok broda sve dok sljedeći veliki val ne bi zakotrljao i nagnuo brod.

“Čamci za spašavanje odjednom bi propali po tri ili četiri metra, a ljudi bi gotovo završili u moru. Bilo je užasno“, kaže Moss. Na kraju je shvatio da je preopasno nastaviti, ali vrijeme je istjecalo.

Ostale su još stotine ljudi koje je još uvijek bilo potrebno spasiti. Moss i ostali popeli su se do zapovjedničkog mosta, nadajući se da će pronaći kapetana i preostale više časnike – da ih pitaju što dalje.

“Pogledali smo unutra, ali nije bilo nikoga”, kaže Moss, “Tada smo shvatili da smo sami.”

Narančastocrvena svjetla treptala su u tami, ali Moss nije imao pojma čemu služi većina opreme. Izmjenjivali su se pokušavajući upotrijebiti radio za slanje SOS-a.

“Zvao sam: ‘Mayday! Mayday! Mayday!’ i samo čekao da netko odgovori“, kaže Moss. Naposljetku je odgovorio dubok glas. Odahnuvši, Moss je objasnio da je na kruzeru Oceanos koji tone.

“Valjamo se, ogromna količina vode je u brodu, a desna strana tone“, rekao je Moss. “Još uvijek je najmanje 200 ljudi na brodu.”

“U redu. Kakva je vaša pozicija?”

“Vjerojatno smo otprilike na pola puta između porta East London i Durbana.”

“Ne, ne, ne, koje su vaše koordinate?” Moss nije imao pojma koje su njihove koordinate. “Koji si ti čin?”

“Pa ja nemam čin – ja sam gitarist“, rekao je Moss, nakon čega je uslijedio trenutak šutnje.

“Što radiš na mostu?”

“Pa, ovdje nema nikoga drugog – osim moje supruge i mađioničara.“

Sugovornik im je pomogao stupiti u kontakt s dva manja broda koja su bila u blizini Oceanosa. Rekli su mu da pronađe kapetana i odvede ga na most, no Moss nije imao pojma gdje se nalazi. Na kraju je pronašao kapetana, na krmi, kako puši u tami. Moss je objasnio da je potrebna njegova pomoć, i to hitno.

“Samo me gledao, razrogačenih očiju, isprazno govoreći: ‘Nije potrebno, nije potrebno’“, kaže Moss. “Mislim da je bio u dubokom šoku.“

Dva broda u blizini Oceanosa imala su samo po jedan čamac za spašavanje, tako da nisu mogli puno pomoći. Poslali su koordinate broda koji tone južnoafričkim vlastima koje su počele organizirati misiju spašavanja.

Dok je oluja i dalje nemilosrdno tukla po brodu, Moss i Tracy sjedili su zajedno u mraku, moleći se da pomoć stigne prije nego što bude prekasno.

“Mislim da će brod potonuti, a zajedno s njim vrlo vjerojatno i mi“, rekao je Moss svojoj supruzi. On i Tracy imali su 15-godišnju kćer Amber, koja je bila s njima na brodu Oceanos za praznike i iskrcala se samo nekoliko dana ranije.

“Ne može izgubiti oba roditelja“, prisjeća se Moss vlastitih riječi. “Jedno od nas mora se spasiti.“

Prošlo je više od tri sata prije nego je stigao prvi spasilački helikopter.

Dva ronioca mornarice spuštena su na palubu Oceanosa. Rekli su da im je potrebna pomoć da izvuku sve putnike prije nego što brod potone, a Moss je dobio petominutni tečaj o tome kako pripremiti putnike za evakuaciju helikopterom.

Jedan spasilac organizirao je spašavanje helikopterom na krmi, a Tracy i Moss trebali su voditi spašavanje na pramcu. No, kako je brod tonuo pod valove, ljudi su u panici počeli skakati s palube koja se naginjala.

Viseći u zraku sa sajli, ljude koje je Moss pokušavao spasiti jaki je vjetar nosio i oni su udarali o dijelove broda dok ih je helikopter podizao s tonućeg kruzera. Nije se znalo jesu li ozlijeđeni i Moss je na trenutak izgubio počeo očajavati. No, toliko ljudi još uvijek se nalazilo na brodu, a Moss je shvatio da nema izbora nego da nastavi.

Ukupno pet helikoptera pridružilo se misiji spašavanja, prevozći po 12 ljudi na sigurno do svitanja. Premoreni i iscrpljeni, Moss i Tracy bili su među posljednjima koji su evakuirani.

“Dok smo lebdjeli iznad broda, shvatio sam ozbiljnost situacije“, kaže Moss, “vidio sam da je ‘Oceanos’ u kritičnoj situaciji. Mogli smo vidjeti valove kako se razbijaju preko pramca gdje smo spašavali ljude.“

Kada je helikopter koji je prevozio Mossa sletio na kopno, putnici su potrčali su prema njemu radujući se i pružajući ruke da ga zagrle.

“Stegnulo mi se grlo i počeo sam jecati“, kaže Moss, “a potom sam izgubio svijest.“

Dana 4. kolovoza 1991. godine, otprilike 45 minuta nakon što je posljednja osoba s broda prebačena na sigurno, Oceanos je potonuo na dno. Svi koji su prebačeni u čamce za spašavanje spašeni su i začudo, svih 581 gostiju i članova posade je preživjelo, unatoč neodgovornom ponašanju kapetana i posade.

Moss i Tracy, koji sada žive u Liverpoolu, nastavili su raditi kao zabavljači na kruzerima dugi niz godina. Čak i tri desetljeća kasnije, Tracy ne priča o potonuću, niti razmišlja o tome koliko su svi bili blizu smrti.

Za razliku od nje, Moss, kojeg su mnogo puta pitali o Oceanosu, smatra da je pričati o tome katarzično. S velikim olakšanjem se osvrće na ono što se dogodilo, piše BBC.

“Nisam nepobjediv“, kaže Moss, “ali ako sam to mogao preživjeti, mogu sve preživjeti.”