Dana 2. srpnja 1900. izveden je prvi uspješni let zračnim brodom (cepelinom). Radilo se o zračnom brodu imena Zeppelin LZ 1, koji je proizvela kompanija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, piše Povijest.hr.
Let je izveden nad površinom Bodenskog jezera kod grada Friedrichshafena na jugu Njemačke.
Model LZ 1 (kratica za Luftschiff Zeppelin 1) bio je dug 128 metara, a obujam mu je iznosio oko 11.300 kubičnih metara. Pokretala su ga dva Daimlerova četverocilindrična motora hlađena vodom, svaki s po 14,2 konjskih snaga (jedan se motor nalazio na prednjem, a drugi na stražnjem dijelu zračnog broda).
Na prvom letu upravljao je zračnim brodom Hans Bartsch von Sigsfeld, koji je u njemačkoj vojsci imao čin kapetana. Letjelica s pet članova posade dosegla je visinu od oko 400 metara i preletjela je nekoliko kilometara tijekom otprilike 20 minuta (dosegla je maksimalnu brzinu od 27 km/h).
Međutim, došlo je do problema s upravljačkim sustavom pa je izvedeno prisilno slijetanje.
Pomorski pilot, pilot u marini, lučki pilot, brodski pilot ili jednostavno pilot, osoba je koja manevrira brodovima dok prolaze kroz luke ili ušća rijeka. Oni su navigacijski stručnjaci koji posjeduju znanje o određenom plovnom putu, poput njegove dubine, strujanja i opasnosti, piše The Maritime Post
Radne funkcije pilota sežu u staru Grčku i rimsko doba, kada su lokalni iskusni kapetani luka, uglavnom lokalni ribari, bili zaposleni od strane kapetana dolaznih brodova kako bi svoja trgovačka plovila sigurno doveli u luku.
Iako je kapetan broda zadužen za brodove, pilot ostaje na brodu kao važan i nezamjenjiv savjetnik zapovjednika. Samo u tranzitu Panamskim kanalom i u Kanadi pilot ima punu odgovornost za plovidbu broda.
Obično se pilot pridružuje brodu prije uplovljavanja u plitku vodu na određeno mjesto, tzv. „područje ukrcavanja pilota“, helikopterom ili pilotskim brodom i penje se pilotskim ljestvama ponekad i više od 40 stopa (~ 12 metara) na palubu različitih vrsta brodova. Penjanje na ljestve pilota može biti opasno, pogotovo na uzburkanom moru s obzirom na to da se i brod kojim se pilotira i pilotovo plovilo kreću.
Život pomorskog pilota je misterija, ”obični” ljudi ne znaju puno o ovoj profesiji.
Novi Zeland promijenio je uredbu o pomorskoj granici (MBO) koja je na snazi, a vezana uz prikaz natpisa koji označava status karantene plovila, piše Safety4sea
Prethodno je zapovjednik broda bio odgovoran za uređenje natpisa, a promjenom uredbe to postaje odgovornost luke.
Gusari, ljudi koji su objavili rat društvu, i danas bude maštu zaljubljenika u more? Mnoge se priče i legende vezuju uz njih. Jedan od najpoznatijih bio je zloglasni gusarski kapetan Henry Morgan, svjetskim je morima harao u 17. stoljeću, piše HRT.
Prema legendi, u bijegu pred Britancima doplovio je do najvažnije istarske srednjovjekovne luke-Limu u čijoj je okolici sakrio svoje blago te osnovao selo Mrgani. Imao je svoju flotu od 28 brodova, svi su bili gusari i pljačkali su.
Međutim, struka iznosi drugačije podatke. ”Selo Mrgani su nastali prije Uskočkog rata, prvo prezime Morgan se spominje 1620. godine, sam kapetan Morgan tada još nije postojao. Trebat će još 37, 38 godina da se on uopće rodi”, ispričao je povjesničar Marko Jelenić.
Također dodaje da priče o potrazi blaga golicaju maštu, ali da su doprinijele i devastaciji Dvigrada jer su mnogi otiši kopati tražeći blago kapetana Morgana koje neće pronaći.
”Zanimljiva priča, ali kao i svaka legenda vjerojatno nema baš puno istinitih događaja u njoj”, zaključio je Jelenić.
Maersk je napokon otkrio detalje o gradnji prvih kontejneraša na metanol. Ugovor o gradnji 2,100 teu brodova koji će trgovati u sjevernom dijelu Europe, danski div potpisao je s južnokorejskim Hyundai Mipo Dockyardom, piše Splash 247
Iz Maerska su poručili da će od 2023. godine novi kontejneraši zadovoljiti potražnju brojnih kupaca koji teže dekarbonizaciji vlastitih opskrbnih lanaca. ”Razvoj ovakvog tipa plovila velik je izazov, ali već smo dosta toga napravili. Radimo s provjerenim tehnologijama, a troškovnik je sve jasniji”, dodali su.
Iako je narudžba trebala biti u veljači, iz Maerska su potvrdili da je već napravljena.
Konfiguraciju s metanolom postavit će MAN Energy Solutions, Hyundai Engine i Machinery i Himsen, a klasifikaciju će napraviti Američki brodski ured (ABS).
Školovan i stručan kadar te snažan know-how u pomorskim zanimanjima, kompetitivna je prednost u pomorstvu na čijem razvoju želi raditi ne samo Republika Hrvatska, već i cijela Europska unija pa je održavanje i poboljšanje stručnih znanja europskih pomoraca te zaštita i promicanje zapošljavanja europskih, u odnosu na pomorce iz trećih država, zajednički cilj svih država članica Europske unije.
Dodatno, prema podacima s kojima raspolaže Ministarstvo, u hrvatskim pomorskim školama godišnje maturira oko 300 nautičara i strojara, dok na pomorskim fakultetima diplomira oko 200 studenata istog usmjerenja.
Takav godišnji broj novih, mladih pomoraca nadilazi potrebe hrvatskih brodara, međutim, pomorci se, prirode svog posla radi; i obrazuju zbog rada u međunarodnim okolnostima i vodama diljem svijeta koje uz hrvatske, održavaju i drugi brodari u čemu se najbolje odražava međunarodnopravni karakter čitavog pomorstva koje čini neizostavan dio međunarodne trgovine.
Ovim Programom Vlada Republike Hrvatske nastavlja snažno motivirati hrvatske vježbenike u obavljanju plovidbene službe koja predstavlja preduvjet za stjecanje časničkih zvanja u pomorstvu te čini obvezatan dio njihova školovanja; te pravne sigurnosti radi, objedinjuje postojeće sustave subvencioniranja ukrcaja hrvatskih vježbenika, u jedan jedinstven i transparentan sustav subvencioniranja vježbeničkog staža u pomorstvu.
Svatko na hrvatskoj obali poznaje ili zna iz viđenja barem jednoga pomorca. Uvriježeno je mišljenje kako svi pomorci puno zarađuju i idu u mirovinu sa četrdeset godina, no postavlja se pitanje zašto onda svi iz Hrvatske nisu pomorci? Odradi se dvadesetak godina i ode se u mirovinu.
Da je priča baš toliko jednostavna i dobra, zasigurno da bi pomoraca bilo još više, no postoji i druga strana medalje – mukotrpan rad, odricanje i rizik kojemu se izlažu pomorci zasigurno je presudan faktor u biranju toga zanimanja kao svoga profesionalnog.
Roditelji su u većini slučajeva razumniji od djece i gledaju stvari iz pozicije neovisnoga promatrača pa se njihovi zaključci većinom razlikuju od zaključaka njihovih potomaka do ranih dvadesetih. Što napraviti kada dijete kaže da želi postati pomorac? Kako bi očevi i majke prihvatili da im se kćer ili sin spakira i doslovne nestane na pola godine iz rodnoga doma?
U kratkoj anketi našega portala, upitali smo pomorce i njihove bračne partnere kako bi reagirali na to da im dijete kaže da želi biti pomorac. Fokusirali smo se na pomorske obitelji jer je pomorstvo, očigledno, nekim obiteljima već u genima, pa već generacijama odlaze na daleka mora kako bi prehranili svoje najmilije. To onda više nije niti posao, a niti poziv (koji dolazi u izoliranom slučaju), već je uistinu riječ o obiteljskim tradicijama. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku s istim brojem žena i muškaraca.
Žene pomoraca su uvijek zanimljivi i dobrodošli sugovornici, pa je to tako bilo i ovoga puta. Prema istraživanju, čak 37% žena pomoraca bi voljelo da i njihova djeca budu pomorci, a pri tom većinski misleći na muško potomstvo. Iako se suočavaju s brojnim zaprekama te često preuzimaju i ulogu oca, 2 od 5 žena pomoraca bi bile zadovoljne da i njihova djeca budu pomorci. Ipak, većina, odnosno preko 60% ispitanih sugovornica ne bi voljelo da im se djeca otisnu na pučinu. Evo što su poručile žene pomoraca kada smo ih upitali zašto NE bi voljele da im dijete plovi svjetskim morima:
„Odvojenost od obitelji.“
„Zbog stalne brige od strane budućih žena. I zbog predugog izbivanja od kuće… jednostavno nije to život… previše se toga propusta. Ali trenutno nemamo izbora nego nastavit ovako…. Ali izdržat ćemo mi sve.“
„Nedovoljno zaštićen od strane države i on i obitelj.“
„Prolazi mu život na brodu.“
„Ukoliko sam/a želi – zašto ne, i ima svu moju potporu. Ali ako bi to izabrali/la kao “obiteljsku ostavštinu”, ne slažem se i ne bih voljela da osjeća pritisak “moranja”.“.
Neke žene, odnosno ovih 37% žena koje žele da im dijete bude pomorac, imaju nešto drugačije poruke. Evo što su poručile žene koje žele da im djeca navigaju:
„Zato sto bi osigurao svojoj obitelji egzistenciju, a kad je doma može se u potpunosti posvetiti obitelji, dok u današnje vrijeme sva zanimanja (akademskog obrazovanja) obično posao i stres nose doma i obitelj pati i dok radi i dok je doma!“
„Samostalnost i neovisnost!“
„Upoznavanje sa novim kulturama i jačanje odnosa doma. Uz sve to, bezbrižan financijski život.“
„Bolja plaća nego u državi, ali pod uvjetom da je kraći ugovor.“.
Graf 1 – „Biste li Vi, kao žena pomorca, voljeli da Vam dijete bude pomorac?“
Kod samih pomoraca je nešto drugačije. Manji je postotak onih koji bi voljeli da im i djeca postanu pomorci, to jest takvih je 30%, što će reći da 7 od 10 pomoraca ne bi voljelo da im djeca rade na brodovima. Kao i njihovi bračni partneri, većina pomoraca kao glavni razlog protiv pomorstva ističe odvojenost od obitelji. U nastavku donosimo neka od razmišljanja pomoraca koji NE žele da im djeca navigaju:
„Nije to život za poželjeti nekom koga voliš..“
„Imaš malo, ali samo malo vise novaca od prosječnog zaposlenika na kraju, samo što nemaš sreće jer u glavi niti si na brodu niti si doma, a godine prolaze…“
„Sve manja potražnja za Europskim pomorcima!“
„Ne bi volio da mora ostavljati svoju obitelj cijeli život, ako sam ja morao iz nekog razloga, on ne mora.“
„Cijeli život trčiš za novcima da bi familija živila ugodno, stranac si i doma i vanka. Život leti pred očima…“
„Navigavanje = ploveći zatvor.“
„Nikakva prava, po završetku školovanja suočeni su s raznim kvazi agencijama koje vode krkani ili bolje rečeno udružene kriminalne veze koje po podobnosti ukrcavaju svoje ljude uz davanje mita i kojekakvim drugim sumnjivim radnjama. Po dolasku na brod uz sve navedene konvencije na papiru koje bi trebale zaštitit pomorca, po potpisu ugovora firme zaštićuju sebe, a pomorac je tu najmanje bitan po svim točkama konvencije. Ova pandemija je to dokazala. Odvojenost od obitelji, konstantna financijska neizvjesnost, itd.. itd… Mogao bih još 10 dana pisati….“.
Usprkos prethodno pročitanom, 30% pomoraca bi bilo sretno, zadovoljno i ponosno kada bi im i djeca bila pomorci. Evo što kažu oni pomorci koji žele da im djeca postanu radni kolege:
„Obiteljska tradicija i činjenica da je to častan i dobro plaćen posao.“
„Da osigura sebi i svojoj obitelji dobar i pristojan život.“
„Vjerojatno bi osigurao egzistenciju za cijeli život.“
„Želio bih da naviga zato jer bolje da ga nema 6 mjeseci godišnje cca, nego da ode u Njemačku i vidim ga 2 puta po 15 dana u godini.“
„Materijalna sigurnost.“.
Graf 2 – „Biste li Vi, kao pomorac, voljeli da Vam i dijete bude pomorac?
Ono što u anketi nismo naveli jesu muškarci kojima su žene pomorci. Nismo baš zato da se jave žene koje navigaju, a kojih je, na svjetskoj razini, svega 2%, dok ih je u Hrvatskoj još manje. I javile su se, pa će uskoro izići posebno istraživanje posvećeno isključivo ženama koje su pomorci kako bi se predstavio javnosti i onaj ljepši dio posada te njihova promišljanja o muževima, djeci i životu na moru.
Za sada, odnosno prema ovom istraživanju, zanimljivo je kako je više žena koja bi željele da im djeca postanu pomorci nego li muškaraca, odnosno samih pomoraca.
Što je tomu razlog? Smatraju li neke žene posao svojih muževa pomorcima idealnijim no što ga oni vide? Kako to da je došlo do raskoraka u mišljenjima? Osobno, pretpostavljam da muževi pomorci, odnosno ovih 7% razlike, ne želi uopće ženama reći koliko im je na brodu teško kako se one ne bi brinule. To je ona najveća žrtva o kojoj su neki od sugovornika progovorili, a čija će iskustva ostati iza zaključanih vrata.
I žene i muškarci imali su neke zanimljive poruke za sve one koji planiraju upisati pomorsku školu ili pomorski fakultet u skorije vrijeme, pošto je doba upisa u srednje škole i na sveučilišta. Evo koje su poruke mladeži koja planira zakoračiti jednom nogom u pomorstvo:
„Razmisli dva puta!“
„Nemoj!“
„Nije u šoldima sve…“
„Pripremite se pametno na sve. štedite već od prve place. Budite pažljivi.“
„Budite odgovorni i sve će biti u redu.“
„Neka navigaju dok ne osnuju obitelj. Poslije neka rade na kopnu!“
„Slijedite svoje snove!“
„Nije vrijedno…“
„Sretno dragi budući kolege!!!“
„Budi profesionalac!“
„Nemojte se odreći života…“
„Bižite što dalje od broda!!!!!!!!“
„Proizvodite ili radite bilo sto doma samostalno, samo nemojte na more u kruh sa 7 kora. Ovo vise nema P od pomorstva, samo industrija.“
Eto to je bio jedan stoti dio misli koje se rađaju u srcima i umovima svih onih koji su usko povezani s pomorstvom. Da, u srcima i umovima, jer more priraste srcu, pa ga odvoji od drugih srdaca, no uvijek je ono tamo, na kopnu i čeka tijelo da se vrati, odnosno duša uvijek ostaje tamo gdje su dom i ljubav, a tijelo leluja tim oceanskim prostranstvima u nadi da će osigurati bolje sutra onima koji ga čekaju na kopnu, čuvarima njegove duše i toplini njihovih domova – svojim obiteljima.
Baš zato je pomorstvo posebno, i lijepo i ružno, i blago i oštro, i zove nazad i tjera što dalje.
U jednom metežu oksimorona samo su dvije stvari potpuno jasne: ljubav nikada ne prolazi i – ploviti se mora.
Dana 26. siječnja 2016. godine, 164 metra dug RO-RO MODERN EXPRESS izgubio je stabilnost po teškom vremenu i napola se prevrnuo. Tim posvećenih stručnjaka za spašavanje iz tvrtke SMIT Salvage bio je na terenu u roku od 24 sata i uspio je spriječiti ekološku katastrofu.
Pogledajte impresivan video ove spektakularne akcije spašavanja.
Čitala sam vijesti i pažnja mi se zalijepila za članak koji objašnjava kako će svi oni koji su cijepljeni moći slobodno uživati u nadolazećim koncertima. Dakle, cijepljeni, oni s COVID putovnicom, bez problema i ograničenja, bez pridržavanja epidemioloških mjera moći će se vratiti na to već paradoksalno ”novo normalno”, barem što se koncerata tiče.
Čitam i povlačim paralele s putovanjem mog pomorca, koji je nedavno krenuo na ”novo normaln” ukrcavanje. Da bi uopće krenuo, morao je biti cijepljen, a potom i svježe testiran na Covid. Sa svježim negativnim testom, došao je u zračnu luku i dok je pratio brzinu i lakoću ispraćanja turista ispred sebe (”have a nice flight” popraćen osmijehom u očima), njega je dočekalo znakovito podizanje obrva i ”A, vi ste pomorac! Dobro, samo malo, da vidimo…Ovako, trebat će mi potvrda, dopis, zahtjev, dokument…”.
Nakon što je poveća fascikla uredno skenirana i provjerena, uspješno se prijavio na let i krenuo. Ukrcao se na avion, sletio i došao u hotel u kojem je trebao prenoćiti.
Na recepciji hotela dočekala ga je dobrodošlica u obliku obavijest kako ne smije napuštati sobu. Mom pomorcu su skočile obrve, kao i tlak (iako nije ni mislio napuštati hotel). Nikakve logike nije se dalo pronaći, ali ni izbora, pa je ipak morao ući u sobu, doduše izborio se za jednu na prizemlju, pa mu je tako omogućen kompromis da u slučaju neke više sile, ipak može iskočiti kroz prozor, kad već iz vlastite kože ne može.
Svi smo već tu tražili zadnju umirujuću misao kako sva ta ograničenja (svjesni da je priča tek krenula) preživjeti bez puno stresa i tjeskobe.
Mulac i ja pratili smo njegovo putovanje napetije nego utakmice Europskog prvenstva. Ovo je ipak bilo puno dinamičnije, a krajnji rezultat bio je apsolutna enigma. Kako bi napustio hotel, moj se pomorac morao još jednom testirati i tek po negativnom testu mogao se zaputiti na brod. Tamo ga je dočekalo, nećete vjerovati, još jedno testiranje, nakon kojeg su ga ispratili u brodsku 14-dnevnu karantenu. To je početak njegovog putovanja, putovanja na radno mjesto.
Zamišljam kako odlazim na posao u susjedni grad, kako me poslodavac podsjeća na nužnost negativnog testa prije ukrcaja u autobus i nakon iskrcaja iz autobusa; kako me potom smješta u prostor nekog ureda da se 14 dana čistim, iako sam skoro pa sterilna, ali ako sam slučajno usput udahnula ili dotaknula nešto opasno i kako opet po izlasku iz ureda primam štapić u nos i vrištim ”Ja sad ni ne želim izaći! Pustite me na miru”.
Zamišljam mog supruga kako isto izgovara po izlasku iz brodske karantene (kojem će opet prethoditi test) i barem se na trenutak slavodobitno smijem, svjesna apsolutnog apsurda koji nas okružuje. Vraćam se na članak i zamišljam veselu gomilu kako zaštitarima na ulazu pokazuju svoje COVID putovnice i oni ih puštaju širom raširenih ruku i dobronamjernih nasmiješenih očiju, tapšući ih po ramenima u znak podrške dobrog provoda. Grlite se, ljubite, skačite, znojite, vrištite, pa cijepljeni ste, slobodni ste.
Moj pomorac privodi kraju svoju karantenu, nakon što je uredno cijepljen, nakon što je nebrojeno puta testiran i nakon koje će ga dočekati još jedan (sigurno ne i posljednji) test, nakon kojeg počinje nešto nalik radu u otežanim uvjetima, kojem su zaboravili odrediti beneficije. Maska je obavezna cijelo vrijeme, unatoč činjenici da je gotovo pa sterilan (on, ostala posada i sam brod), čist kao stol kakve moderne operacijske sale. Obavezan je razmak. Nema približavanja kolegama. Nadvikuj se s propisane udaljenosti. Ako šetaš na palubi, sam, ne zaboravi da masku nikada ne smiješ skinuti.
Nije ti ovo koncert. Uozbilji se. Budi zahvalan. Imaš posao. S obzirom na to da imaš posao, ne bi trebao niti poželjeti sići s broda, to je nebitno i nepotrebno. Zato zaboravi na mogućnost izlaska, a budi sretan ako tvoj odlazak kući ne bude popraćen komplikacijama onog koji te mijenja ili kakvim novim ograničenjima izazvanim potencijalnim novim sojem. Budi spreman na sve. Budi spreman na sve.
Mnogi poslovi uvjetovani su ovim ili onim propisima, zahtjevima i ograničenjima, ali imaju svoje radno vrijeme, svoje odmore i zakone i tijela koja ih štite. U pandemiji Covida pomorci imaju poseban (negativan) status. Njih se vidi kao kakve neprijatelje naroda koji siju viruse kuda god da krenu, pa su time svi zahtjevi vezani za njih itekako opširniji i zahtjevniji. Nikako ne mogu razumjeti čime su zaradili tako visoku poziciju na tablici opasnih. Njihova su putovanja do i s radnog mjesta jednostavna kao kvantna fizika, njihov rad na brodu doveden je do granice tragi-komičnog kazališnog djela, u kojem publika nije sigurna kako glavni junak završava.
Znakovito, ovih je dana obilježen Dan pomoraca, pa je istaknuta njihova važnost, poslane su im zahvale, obećane su im pomoći. Stvarnost je miljama daleko od napisanog. Ona pokazuje da su nezaštićeni, da su im ugrožena temeljna ljudska prava, da se njima manipulira u korist kompanija, da im pomoći nitko neće ako ne pomognu sami sebi i jedni drugima. Dobiti posao na kopnu je Sizifov posao, zadržati posao na brodu (uz zadržavanje vlastite dobrobiti) je ravno Sizifovom poslu na Jupiteru.
Kada koncerti glasno najave svoj početak, brodske sirene trebale bi jauknuti glasnije, ako ne kao prosvjed, onda barem kao podsjetnik da smo svi ljudi, pa i pomorci.
Od izbijanja epidemije koronavirusa priče pomoraca izvor su pregršt predložaka za dramolete. Njihove muke pri odlascima i dolascima sa stranih brodova nešto su se nakon godinu dana već ublažile, ali i dalje će vam mnogi od njih prvo s putovanja ispričati sve o testiranju na COVID-19, piše Slobodna Dalmacija, Otvoreno More
Sindikat pomoraca Hrvatske zabilježio je našeg rekordera po broju testiranja prilikom ukrcaja, i to na brod na Dalekom istoku.
– Čovjek se za vrijeme puta do broda testirao osam puta, čujete li vi to, osam puta – govori Neven Melvan, glavni sindikalni povjerenik. Testirao se najprije doma, potom na aerodromima, u hotelima, pa neposredno prije ukrcaja…
Jedan splitski pomorac (podaci poznati redakciji SD) umalo je nekidan s avionskom kartom u džepu ostao doma, i to samo zato što mu, kako nam je ispričao, u splitskom Nastavnom zavodu za javno zdravstvo nisu htjeli potpisati obrazac japanske ambasade koji je, osim na engleskom, i na japanskom pismu.
Foto: Faksimil potvrde izdane u japanskom veleposlanstvu na engleskom i japanskom pismu/SDOtvorenomore
Da stvar bude zanimljivija, to uredno rade na zadarskom i šibenskom zavodu, no njemu je bilo kasno trčati okolo, pa su Splićani jedva pristali tek nakon upornosti posredničke agencije iz Rijeke.
Za dlaku sam ostao bez ukrcaja, a vrijeme mi je curilo. Inače me u Japanu čekalo ponovno testiranje nakon dolaska u zemlju i izolacija u hotelu. Na sreću, nisam morao više od četiri dana čekati na ukrcaj, inače bih u toj sobi proveo i dulje. Donosili su mi, doduše, tri obroka dnevno na vrata sobe i zatim su me testirali jutro prije ukrcaja. Zanimljivo je da je u njih PCR test gotovo za sat i po vremena – govori pomorac za SD.
Letio je preko Pariza za Japan pa je izbjegao još više testiranja i zadovoljan je što je uopće uspio naći brod. Dva su mu, kaže, već propala jer nisu mogli obaviti smjenu pomoraca zbog propisa država u čijim vodama su se nalazili.
– Sad je još dobro kako je pomorcima bilo prije godinu dana. Praksa u Europskoj uniji donekle se ujednačila, ali svaki odlazak u ostale zemlje za pomorce je zavrzlama. Jedni traže jedno, drugi drugo i tako unedogled. Upravo Japan, čuli smo i mi, zasad dosta komplicira. Ali to je tako, svaka država u COVID krizi ima pravo na vlastiti suverenitet – govori Melvan.
Prisjeća se kako je bilo nereda s propisima i kod nas.
– Imali smo slučaj da su nam dvojica pomoraca s istog broda sletjela istim avionom na zagrebački aerodrom, ali su stali na različite šaltere. Jednome je bila propisana samoizolacija, a drugome – nije!?
Pomorci, inače, svako testiranje plaćaju, ali to im ne bi trebao biti problem jer im firme refundiraju troškove.
– Ako ima koji da mu firma to nije učinila, neka nam se javi, krvi ćemo im se napit – oštar je sindikalni povjerenik.
Naime, prijevod potvrde o negativnom PCR testu na engleski jezik na splitskome se Zavodu plaća dodatnih 50 kuna.
– A što se tu ima prevesti? Jedna riječ, negativan… – govori sestra jednog pomorca koji radi u Italiji.
