Mulac razmišlja o odabiru srednje škole i prevrće naglas ideje o daljnjem obrazovanju. Pričamo o onome što voli, što bi želio, gdje se vidi, što smo mi prošli, … valjamo sve u debelu okruglicu iskustava i stavova, želja i snova, mogućnosti, kako bi on na posljetku odabrao svoj put, kojeg ćemo mi, barem u početku, materijalno pomoći. I kako pričamo među sobom, tako pričamo i s drugima. Kroz razgovore primjećujem određenu isključivost, koja se javlja kao posljedica primanja koja omogućuju odabir dužih i kvalitetnijih studija, po mogućnosti stranih i dalekih. Ne znam da li se radi o slučaju pomoračkih obitelji kao takvih ili su oni samo dio određene grupe obitelji koje su materijalno potentnije i kao takve isključivije u pogledu obrazovanja i zaposlenja svoje djece. Pored činjenice da mnoga djeca pomoraca nastavljaju pomorački put, postoji i ona druga koja potvrđuje odlučnost pomoraca da svoju djecu usmjere što dalje od pomorstva, ali prema točno određenim zanimanjima koja su po njima materijalno isplativa, ali sigurnija.
Prateći put mog pomorca, od samih početaka do danas, primjećujem tu sasvim logičnu pobudu da svom djetetu omogući sve kada se nakon vijađa vrati kući. Od igrački, preko knjiga, bicikli i odjeće, izleta, putovanja, hrane i svega ostalog. Sasvim je razumljiv osjećaj da sve ono što si na neki način propustio želiš nadoknaditi, ali sam često bila zabrinuta kada bi moj suprug ispunjavao želje našem djetetu, strepeći da možda takvo podilaženje ne bude imalo posljedice u vidu kakve bahatosti ili nerealne slike svijeta. Isto tako, ta bojazan mi nije davala za pravo da svom suprugu, kao ni djetetu, onemogućim ili pokvarim te zajedničke trenutke, koji su možda površnom promatraču izgledali kao puki materijalizam, bili način na koji je moj suprug otvarao vrata prema željenom odnosu otac-sin, kao i pokušaj da svoje prisustvo na neki način zabilježi i ostavi kao zajedničku uspomenu.
Naš Mulac je stasao u mladog čovjeka, koji se sve više osamostaljuje i donosi sve više vlastitih odluka. Put koji odabire jasno mi pokazuje da su moja strahovanja bila neopravdana. Uvjerena sam da zna da mu čuvamo leđa, koliko je god to u našoj moći, da može računati na nas, ali da se mi sve više sklanjamo s njegovog puta, dajući mu slobodu da sam izabire. Čini mi se da neki roditelji ne staju tu. Ne u smislu da ostave dijete da se snalazi samo i da ga sasvim isključe iz svog života, već da mu ostave opciju pomoći, bez uplitanja u njegove odluke i odabir njegovog puta. Čini mi se da mnogi, koji su materijalno u mogućnosti da to urade, organiziraju bližu i dalju budućnost svojoj djeci, trudeći se da je svaki korak unaprijed isplaniran i bez pogovora prihvaćen. Bilo da se radi o nastavku pomoračke tradicije ili pak prekidanju iste, mnogi osjećaju dužnost da djeci osiguravaju najbolje škole i najplaćenija zanimanja. Ponekad se one sasvim protive dječjem porivu i želji. Ponekad sasvim guše slobodu onih koji bi se sami trebali odlučiti za svoju budućnost. Ponekad su sasvim pogrešni. No, čak i ako sve to stavimo po strani. Ako zanemarimo činjenice da smo kupovali, ispunjavali želje, nehotice ili namjerno određivali škole i studije, usmjeravali tamo gdje smo mislili da trebaju poći, ostaje činjenica da mnogi nakon svega urađenog, osjećaju da su ta ista djeca dužna. Dužna roditeljima.
Djeca ostaju dužna za sve kupljeno, za sve omogućeno, za sve izračunato i sve izrežirano, iako su u mnogome bila samo zabavljena ili samo djetinjasta. Djeca ostaju dužna nekoj nerealnoj požrtvovnosti koja je izvirala iz osjećaja nedostatka i bojazni. Postoji li roditelj koji nije barem jednom rekao „Ja sam ti sve omogućio, a ti tako…“? Koliko neizgovorene krivnje u tom pitanju ima? Koliko natovarenog osjećaja nedostižnosti u njemu pliva? Kako se nositi s tim?
Djeca biraju i odlučuju kuda, kako i s kim. Nekada se povinu našim usmjeravanjima, nekada zatome svoje glasiće samo radi nas, nekada nas ne slušaju, već rade po svome. U svakom slučaju, oni biraju, a mi pomažemo. Ili bi tako trebalo biti. Mi smo na vlastitom primjeru naučili da sve ono što je investirano u dijete, u bilo kojem obliku, bilo materijalnom, bilo psihološkom, bilo fizičkom, imalo za posljedicu njegovo ostvarenje u određenom smjeru, kojeg je on sam birao, ali uz utjecaj kojeg je nemoguće zanemariti. Bilo da se radilo o knjigama koje tek sada čita, ali su uvijek bile tu. Bilo da se radilo o kockicama koje su razvile sklonosti za enigmatiku. Bilo da se radilo o biciklima koji su doveli do toga da mu je sada biciklizam najdraža sportska aktivnost. Sve je imalo nekakvu posljedicu. Ali u određenom trenutku je postalo nužno da se sklonimo. Da pokažemo da jesmo tu, pored, iza njega, kako hoćete, ali bez da idemo prvi. Nužno je da zaplovi sam, znajući da smo ispod štiva ostavili uspomenu koju može doseći kada mu god bude potrebna.
Nema idealnog roditelja, kao ni savršenog roditeljskog modela. Djeca su uvijek idealna. Trebali bismo se koncentrirati da im omogućimo da takva i ostanu. Sa svojim idealima, snovima, manama, potrebama, izborima. Trebamo ih podržavati, ne im nametati svoje stavove i izbore (na kraju, njihov svijet nije ni isti kao naš). Trebamo ih bodriti, ne gušiti. Trebamo im dozvoliti da pogriješe. I kao najvažnije, trebamo biti tu kada padnu, s izrazom lica koji ne osuđuje, nego osnažuje. Čuvajte svoju djecu, ne gurajte ih tamo gdje oni ne žele, ne budite daleki kraljevi na visokim tronovima gdje vam se nikako i nikada ne može prići, spustite se i volite ih. Da, možete ih voljeti i bez da im nacrtate sve korake prije nego nauče hodati.
